Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, veljača 2, 2015
Sad kad smo se skupili, možemo lijepo na taksi do željezničkog kolodvora, odakle imamo tek 200-300 metara do azerskog restorana. Dolazimo do ulaza, izgleda kao da nisu otvoreni – neki ljudi se unutra muvaju, ali nema gostiju. Ipak, pitamo ih i kažu da su otvoreni. Bolje rečeno, otvaraju za večeru, a mi smo stigli među prvima, no neka slobodno uđemo, bit ćemo posluženi.

Za posljednju večeru u Iranu odlučujemo probati jedno iransko jelo za koje dosada nismo bili sasvim sigurni želimo li ga kušati, jer su dojmovi drugih oprečni. Riječ je o diziju, ili abguštu (doslovce „voda meso“), jelu koje se u Iranu obično smatra sirotinjskom hranom. Nije doduše ni da smo ga viđali na previše menija, vidjeli smo kako ga jedu neki ljudi ono kad smo bili na Darbandu, i evo sad, u ovom azerskom restoranu (nije doduše isključeno da ga je bilo i još negdje, samo što je jelovnik bio na farsiju, pa nismo uočili). Jest da bismo mogli probati i s nekim azerskim specijalitetom, ali ne bih htio otići iz Irana, a da ne probam dizi. Doduše, i Azeri imaju isto jelo, samo što ga oni zovu piti.

Dizi je neka vrsta gulaša, koji se servira u zemljanom ćupu, ali postoji posebna procedura. Osnovni sastojci su janjetina, slanutak, luk, krumpir, paradajz i začini (kurkuma, crna limeta). Sve se to prelije vodom i krčka u zemljanom ćupu dok se meso pošteno ne raskuha i ne pusti sok. Kada vam donesi dizi na stol, on će na površini biti posve tekuć. Ta se tekućina odlijeva u posebnu posudu u koju ste prije toga namrvili komadiće plosnatog iranskog kruha. U donjem dijelu ćupa nalazi se gnjecava masa koju čine ostali sastojci jela. Tu masu se još dodatno gnječi pomoću posebnog bata (zapravo, izgleda kao mužar) kako bi se prožela. Mast iz janjetine pomaže stvaranju glađe teksture. Znam da zvuči odvratno, a i ideja „moraš raditi da bi jeo“ izgleda dovoljno bizarno, ali zapravo uopće nije toliko loše. Sviđa se i Damiru, premda ne ovaj tekući dio, Nikoli je prosječno (on sam nije ni uzeo dizi, samo je kušao naše), Mate ne želi riskirati s još uvijek krhkom probavom.

Budući da smo ih zatekli u procesu otvaranja restorana za večeru (već sam spomenuo da većina iranskih restorana radi dvokratno – nemaš ti šta ogladniti u 5 popodne, čekaj večeru), treba neko vrijeme dok nam donesu hranu. U međuvremenu nam donose čaj, a onda i ajran u velikom vrču.

Napokon stiže i dizi, salata, jogurt kao prilog...skromna gozba za kraj kulinarski ne toliko bogatog iranskog iskustva koliko sam očekivao. OK, mogu biti zadovoljan, probao sam devu, fesendžan i horešt-e mast, večera u gilanskom restoranu kamo nas je Mehdi odveo bila je sjajna, kao i ulični frapei, ali sve u svemu, na većini mjesta izbor je bio poprilično skroman: kebab ovaj, kebab onaj, riža... Damir bi sve to trampio za jedne ćevape s Baščaršije.

Kad sam spomenuo Mehdija, tijekom dana nastupio je gotovo konsenzus među nama da je tip očito ipak bio samo džiber kojemu je odgovaralo da se uz pomoć nas ogrebe za ručak u za njega vrlo skupom restoranu u sjevernom Teheranu („Tamo vodim samo svoje posebne goste.“ – da, one za koje procijeniš da će te častiti ručkom), a kada nas je trebalo dočekati na kolodvoru, onda nije našao za shodno ni da se kasnije javi, čak i ako nije mogao doći.

I tada dolazi do zanimljive situacije. U međuvremenu se restoran popunio, počeli su se pojavljivati i drugi gosti, posluga je proradila. Mi smo sjedili u dijelu restorana s kojega nismo mogli vidjeti ulaz, nego samo šank. U jednom trenutku izvana do šanka dolazi – Mehdi. Staje i razgovara s konobarom. Skuži nas i kimne nam na pozdrav. No nakon završetka razgovora, umjesto da nam priđe, on se okreće i opet odlazi van. Mi ostajemo zbunjeni. Je li mu neugodno? Rekao je da često zalazi ovamo, dakle sasvim je razumljivo da se spontano pojavio ovdje, ugledao nas, koje je iskoristio prošli put, i sada ne želi više biti ni kurtoazan s nama. Ali prije nego što smo uopće mogli razviti neku plauzibilnu teoriju, Mehdi se vraća. I ovaj put ide prema našem stolu. Još je bizarnije što iza njega dolazi – Letica. I ne samo to, Letica je blijed kao krpa i izgleda poprilično šokirano. Nije valjda da ga je susret s Mehdijem toliko šokirao? Nije. Letica kaže da su do restorana njih dvojica već došli zajedno, i to – moto-taksijem. Sad mi je sve jasno. Vozač, Mehdi i Letica, zajedno s Letičinom prtljagom, na motociklu u paklu teheranskog prometa. Kaže da je dionica bila vrlo kratka i ravna, po Valiasru, ali da je njemu bilo sasma dovoljno. Vozač, naime, kada se odlučuje provući kroz neku pukotinu između dvaju vozila to čini uzimajući u obzir vlastite gabarite, a kako je Letica dugajlija, bilo je nekoliko situacija kada je skoro ostao bez koljena. OK, ali kako ste se vas dvojica uspjeli sresti? Ti imaš njegov broj? Ne. Sreli smo se slučajno.

Dogodilo se upravo ono što sam ja rekao. Njih dvojica su posve spontano naletjeli jedan na drugoga u četrnaestmilijunskom Teheranu, i to na mjestu na kojem nije bilo baš vjerojatno da će se susresti – kod kazališta Šahr (to je ono okruglo kazalište na Valiasru, potražite sliku u nekom ranijem postu). Kako će se ispostaviti, Mehdi nije dobio moju poruku, vidio je doduše da sam ga bio zvao, ali prekasno, a valjda mu je bilo preskupo uzvratiti mi poziv. Nikola i Mate ne vjeruju da je susret bio slučajan, misle da nas zezaju i da su se sigurno dogovorili – šansa spontanog susreta jest ekstremno malena, ali ne znam zašto ne bi bilo moguće.

Ukratko, njih dvojica će sjesti za stol u susjednoj prostoriji, trebali bi im se pridružiti i neki Mehdijevi prijatelji. Zovu i nas, ali mi još jedemo, a u toj drugoj prostoriji se ne jede. Oni ne misle jesti, tako da se odvajaju od nas. Mi ionako u 10 moramo pokupiti stvari s Mehrabada, pa ćemo onda vjerojatno odmah krenuti na aerodrom Imam Homeini, dok bi Letica ostao u gradu što dulje i krenuo prema aerodromu negdje oko 1-2 ujutro.

Ali da vidimo što je uopće Letica sve uslikao u Teheranu otkako je popodne stigao u grad. Za razliku od nas, on se zaputio na teheranski bazar:







Ispred bazara nalazi se ova burza robe na otvorenom:



Odatle se zaputio prema sjeveru, prošavši usput pored palače Golestan, nekadašnje vladarske palače Ghadžara. Slikao je Šams-ol Emare, Građevinu sunca, neku vrstu vidikovca palače, koja u sebi spaja osobine perzijske i europske arhitekture:



I još malo zgrada kompleksa palače:



Potom je izbio na Homeinijev trg s onom ružnom zgradom:



Nastavio je dalje na istok, prema bulevaru Ebne Sine, gdje je, odmah južno od Madžlisa (parlamenta), slikao džamiju Sepahsalar, najznačajniji primjer arhitekture iz doba Ghadžara, sagrađenu između 1878. i 1890.:



Budući da se džamija nalazi odmah pored Madžlisa, fotografiranje je najstrože zabranjeno, što se vidi i iz priloženog. Pored džamije se nalazi i medresa.

Pregled iranskog tiska:



A onda negdje nalijeće i na ovaj prikaz Homeinija:



I potom dolazi do još jednog mjesta gdje je zabranjeno fotografiranje – Američke špijunske jazbine:



Simpatični murali koji ukrašavaju zidove bivšeg veleposlanstva:





(Na prvoj slici primjećujete da imaju čak i signalizaciju za slijepce. Ne znam samo kako isti prežive prelazak preko ulice.)

Preko puta bivše američke ambasade nalazi se ruska pravoslavna katedrala Svetog Nikole (ti Ameri baš nemaju sreće u Teheranu):



Malo dalje nalazi se asirska katolička crkva Svetog Josipa:



Potom je i on izbio na trg Ferdosi:



I odatle je krenuo na zapad, avenijom Enghelab, ali je kod kazališta Šahr naletio na Mehdija. Prije nego su se otputili do azerskog restorana, već u sumrak, svratili su i do zgrade teheranskog sveučilišta:



I potom je uslijedila jurnjava moto-taksijem do restorana.

Mi smo pak lagano gotovi s našim obrokom:



(ovo crno ispred mene je posuda za dizi)

A evo kako to izgleda kod Damira:



Kao što vidite, tekući dio dizija je zanemario, ali na zdjelici s jušnim dijelom vidite odloženi bat za gnječenje krućeg dijela.

Nakon večere, konobar nam donosi još jedan čaj. Mislimo si kako je to fora, u Americi možeš tražiti da ti nadolijevaju kavu koliko hoćeš, ovdje ti oni sami donose čaja koliko hoćeš...

Napokon ustajemo i spremamo se za polazak. Vijećamo još hoćemo li pokupiti stvari pa se pridružiti Letici i Mehdiju, koji će još vjerojatno kasnije zapičiti nekamo u sjeverni Teheran, pa da onda na koncu svi zajedno idemo na aerodrom, međutim, ja za to vrijeme plaćam ceh za večeru i shvaćam da su nam zaračunali i ove dodatne čajeve i uslugu i tko zna što još sve ne (čak mi smrdi na muljažu), te da ako ja sad platim tu večeru, ne ostaje mi previše novca za išta više. A večer je i ni mjenjačnice baš ne rade. Zajedno nas četvorica još imamo dovoljno novca za platiti taksije do Mehrabada i potom do Homeinija (nadamo se), te za platiti čuvanje prtljage na Mehrabadu, ali nekakav večernji izlazak na Tadžriš ili okolicu možemo zaboraviti. Da ne napominjem da to dodatno poskupljuje taksi do aerodroma. Damir je inače imao i prijedlog da idemo linijom 1 metroa do zadnje stanice, pa odande ulovimo neki taksi za aerodrom. To je odbačeno zbog generalne skepse da ćemo na toj stanici u 11 navečer (ili kad već ide zadnji metro) naći taksi.

Pozdravljamo se s Leticom (kojeg ćemo još vidjeti) i Mehdijem (kojeg možda više nećemo vidjeti) i krećemo lagano prema željezničkom kolodvoru ispred kojega se nalazi stajalište taksija. Signaliziramo da nam treba taksi, ali vozači se međusobno nećkaju, dozivaju jedan drugoga, izgleda da neki gledaju televiziju u kućici pored parkinga taksija, pa onda jedan koji nas je primijetio odlazi po nekoga tamo u tu kućicu...čitav proces traje i nije nam jasno, žele li ti ljudi nešto zaraditi ili ne. U jednom času obraćamo se nekom tipu koji stoji sa svojim autom pored parkinga, isto je taksist, ali na divlje, nema službenu licencu. Pitamo ga može li nas prebaciti do Mehrabada, cijena je čak povoljnija od one koju su nam rekli drugi taksisti (naime, obavijestili su nas o cijeni i potom nastavili lamentirati koji će nas odvesti), tako da mi odustajemo od sporodogovarajućih taksista i krećemo s ovim drugim, unatoč bučnom negodovanju službenih taksista, koji su očito bili taman pred odlukom komu će dopasti privilegija da nas odveze na Mehrabad.

Provlačimo se kroz večernji teheranski promet koji ne popušta. Taksist je simpatičan i pričljiv, ali ima jednu manu – govori samo farsi, što znači da je bilo kakva komunikacija s njim nemoguća. Osim neke najelementarnije. Vozimo se dvadesetak minuta, djelomično stojeći u gužvi, potom taksist traži neke alternativne pravce i prečice i stiže konačno do trga Azadi, odakle je tek malo do Mehrabada. Dok dolazimo na parking Mehrabada sine nam da bismo mogli pitati istog taksista da nas odbaci i do Imama Homeinija, da ne moramo loviti novi taksi, budući da će ovdje svi sigurno imati aerodromsku tarifu koja je skuplja. Uz pomoć ruku, nogu i elementarnog farsija („bagaž...pandž dakika...Imam Homeini airport“) uspijevamo se dogovoriti s njim da nas pričeka 5 minuta dok pokupimo prtljagu, a da potom idemo na aerodrom Imam Homeini. Odlazimo do kioska gdje se čuva prtljaga, ulazimo unutra, ali na policama nigdje ne vidimo naše ruksake. Dajemo službeniku cedulje, potom nas on moli da izađemo iz kioska, zaključava vrata (?), da bismo potom dobili odgovor na obje nedoumice – naime, dio spremišta se nalazi u podrumu, do kojega on dolazi platformnim liftom, a kako bi spriječio krađe prtljage dok je on u podrumu, budući da je sam u garderobi, morao nas je zamoliti da izađemo. Nakon oko minute izranja iz podruma s našom prtljagom, otključava vrata i pušta nas unutra, preuzimamo prtljagu i spremni smo za polazak. Osim Nikole koji je još otišao nešto obaviti u zgradu aerodroma, pa ga moramo još čekati 2-3 minute. Napokon je sve spremno i krećemo prema Imamu Homeiniju. Dotamo nam treba nekih pola sata, prvo dok se izvučemo iz grada, a potom poluautocestom do 30-ak km udaljenog aerodroma. Vozeći se do tamo u dva navrata prolazimo pored smetlišta koja prilično intenzivno smrde. Ipak je posrijedi ogroman grad, ne treba čuditi količina smeća koju generira.

Po dolasku na Imam Homeini opraštamo se od našeg taksista koji nam je u prethodnih sat-sat i pol pravio društvo, plaćamo mu račun zadnjim preostalim rialima i ulazimo u zgradu terminala.

A budući da nas čeka neprospavana noć, tu ću završiti s odlomkom ovog dana.

egerke @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 1, 2015
NEDJELJA, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajemo i pakiramo se, te potom silazimo na brzinski doručak. Iskoristit ćemo još jutro za kratku šetnju Kašanom (osim, naravno, Damira), te potom krenuti na bus za Teheran. Bilo je još pitanje hoćemo li stati u Ghomu, koji nam je usput, no nakraju smo zaključili da osim te jedne znamenitosti (hrama Hazret-e Masumeh) tamo baš i nema previše toga za vidjeti, a u hram teoretski ne bi smjeli ulaziti nemuslimani. Mogli bismo se naravno prošvercati, ali Ghom je prilično konzervativan grad i ne želimo dodatne neprilike zadnji dan. Radije ćemo umjesto toga zapičiti direktno u Teheran i iskoristiti još ovaj dan tamo, možda za kupovinu još nekih suvenira ili obilazak onoga što nismo vidjeli ranije. U svakom slučaju, javit ćemo se i Mehdiju, možda on ima neki plan... Letica međutim ne odustaje od Ghoma, te kaže kako će on sići tamo, pa će nas uloviti negdje u Teheranu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo se na aerodromu.

Pogled na hotelsko dvorište ujutro:



Letica je odmah krenuo, nije mu se dalo čekati nas. Obavezno se zaustavio kod džamije Agha Bozorg:



A onda produžio do Hammam-e Sultan Mir Ahmad, 500 godina starog kupališta, na čiji krov se popeo:













Nažalost, nisam uspio utvrditi što je ono u daljini:



Vraća se na ulicu i slika ovaj uokvireni ruševni zid:



A potom dolazi do kuće Borudžerdi, koja je odmah pored:







Prema legendi, Hadži Mehdi Borudžerdi, trgovac sagovima, dogovarao je sa Sajjedom Džafarom Tabatabeijem, također trgovcem sagovima, ruku Tabatabeijeve kćeri. Tabatabei je postavio uvjet – njegova kći mora živjeti u kući jednako raskošnoj kao što je njegova (kuća Tabatabei također je sačuvana i nalazi se u blizini). Borudžerdi je prihvatio pogodbu i nakon 18 godina završio ovu impresivnu kuću. Na kući je radilo 150 radnika pod vodstvom Ustada Ali Marjama (to je onaj koji je sagradio džamiju Agha Bozorg, ali i samu Tabatabeijevu kuću). Gradnja je završena 1857.

Kuća ima karakterističan badgir koji pomalo podsjeća na kupole pravoslavnih crkava:



Kratki pogled na drugu stranu, prema džamiji Agha Bozorg, drugom Ali Marjamovu remek djelu:



I potom ulazi u dvorište kuće Borudžerdi:



U kuću se ulazi kroz ovaj lijepo ukrašeni ajvan:



Strop je ukrašen mugharnasom (ukrasnim elementom u obliku saća koji ste često viđali nad ulazima u džamije):



A osim toga tu su i stakleni ukrasi i freske koje je naslikao Kamal al-Molk (to je onaj po kome se zove glavni trg u Kašanu):







Pogled s ajvana:



Još malo mugharnasa:













Reljefi:







Vraća se natrag u dvorište:



Kuća kroz vegetaciju:



Vanjski ulaz:



Nedaleko kuće Borudžerdi nalazi se i Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



A tu je odmah i kuća Tabatabei:



Bez obzira što legenda kaže kako je Tabatabeijeva kuća prethodila Borudžerdijevoj, ova ovdje je izgrađena 1880., a graditelj je bio već spomenuti Ustad Ali Marjam.

Još par kadrova kuće Tabatabei izvana, iz najvećeg od četiriju dvorišta kuće:







Unutrašnjost jednog od ajvana:







Povratak u dvorište:







Zatim se opet otputio do kuće Abbasian, ovaj puta danju:











Srećom, sunce je upadalo taman pod dobrim kutom da vitraji pokažu svoj sjaj:



Izašavši iz kuće Abbasian na ulici je nabasao na Nikolu, Matu i mene koji smo taman stigli iz svojega dijela obilaska. Mi smo se iz hotela također zaputili prema džamiji Agha Bozorg:











Čuveno odbojkaško igralište:



Vraćamo se u prednje dvorište:



Krećemo dalje uskim uličicama kroz relativno jednoličnu arhitekturu prema zapadu. Jedan usputni kadar:



Ne znamo što piše na ovom plakatu, ali Nikola je pretpostavio da zbog nepostojanja lica lik s turbanom predstavlja proroka Muhameda:



Kasnije smo vidjeli još neke slike s likovima bez lica, tako da možda nije u pitanju Muhamed, tko će ga znati...

Usputna impresija:



Izlaz iz labirinta uličica:



Kada smo se spustili na ulicu Alavi i krenuli ju prelaziti, začuli smo kako nas netko doziva. Bio je to Letica koji se pojavio iza nas. Pridružio nam se u obilasku, a mi smo se popeli do kuće Borudžerdi koju je on već vidio:





Pogled dalje, prema Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



Ulica na drugu stranu:



Ulazimo opet svi u kuću Borudžerdi, plativši ulaznicu (ne znam što radi Letica, mislim da se prošvercao jednom od ta dva puta, samo ne znam koji), pa tako evo još par slika unutrašnjosti:





























Diskretno uklopljeni elementi:



Dvorište:



Paralelno dvorište nije toliko uređeno kao glavno, a u tom se krilu zgrade nalazi i kašanski ured za kulturu i baštinu:



Jedan konvencionalni badgir:



Zajedno s nekonvencionalnim:



A ovo bi trebao biti taj nekonvencionalan, samo otvoren:



Izlazimo na ulicu, no Letica ovdje kaže da on još želi poslikati nešto svoje i da mi krenemo dalje, a on će već stići za nama u hotel prije polaska. Ako ne stigne, neka mu samo uzmemo stvari iz sobe, odnesemo ih na recepciju i kažemo im da će on platiti posebno, te krenemo na bus, srest ćemo se u popodnevnim satima u Teheranu. Pozdravljamo se i mi odlazimo još izvana poslikati Imamzadeh-je Mir Sultan Ahmad:



A onda polagano krećemo prema hostelu, bez nekog velikog pritiska. Oko 9:30 je, imamo pred sobom još čitav dan, a i želimo Letici dati priliku da pogleda ono što želi i stigne do nas u hotel.

Na usputnom zidu posve neobičan crtež za Iran – Lucky Luke i braća Dalton, a u daljini je i Tweety:



Ovo je već puno običnije za Iran – šehidi u pratnji Homeinija:



Te još slika jedne usputne džamije:



Ipak, unatoč našoj opuštenosti (što nam je pak zamjerio Damir koji želi što prije otići odavde), Letica se do našeg dolaska u hotel nije pojavio. Uzimam mu stvari iz sobe (kasnije ću skužiti da mu je u sobi ostao mobitel, no srećom očito je to na vrijeme primijetio i pokupio ga) i ostavljam ih na recepciji. Plaćamo sobu, napominjemo da plaćamo samo za četvoricu zato što je peti malo poseban, te potom krećemo na glavnu ulicu, gdje ćemo zaustaviti taksi. Naravno, u Iranu je to čas posla, te se uskoro truckamo prema autobusnom kolodvoru. Ovaj puta smo četvorica, pa nije tolika gužva kao inače – na stražnjem sjedalu smo samo Nikola, Damir i ja, Mate je iskoristio Letičino odsustvo i ulovio bolje mjesto.

Na kolodvoru smo za pet minuta, i dok tražimo šalter gdje bismo mogli kupiti karte za Teheran, viču nam da jedan bus upravo polazi i da će pričekati samo nas ako se požurimo. Nabrzinu kupujemo karte i uskačemo u bus. Nije VIP, prosječan bus kao u Hrvatskoj, ali nema veze, ionako nam je to zadnja vožnja međugradskim busom u Iranu.

Na trgu Valiasr, na sjevernom rubu grada, nalazi se ovaj neobični zigurat novijeg datuma:



Napuštamo Kašan, izlazimo na autoput, krećemo prema Teheranu. Imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. OK, vraćamo se, ali već i Teheran doživljavamo kao „svoj“, iako smo u njemu proveli malo više od 2 dana.

Negdje na pola puta (oko sat i pol vožnje od Kašana) prolazimo kroz Ghom. Bolje rečeno samo ga dotičemo, autobus silazi s autoputa ali staje na jednom velikom kružnom toku gdje iskrcava putnike koji onda valjda lokalnim prijevozom idu u grad. Mi tek nakratko i u poluzafrkanciji komentiramo hoćemo li ipak sići ovdje, ali odluku smo donijeli već ranije. Tim više što će Letica ionako poslikati sve što treba, pa nema potrebe da gubimo vrijeme, Teheran se čini boljim izborom. Ostajemo u autobusu i krećemo na još sat i pol vožnje do Teherana...

A dok se mi vozimo prema Teheranu, da pogledamo što je još Letica po rastanku od nas radio u Kašanu. Prvo se zavukao nekuda sa stražnje strane kuće Borudžerdi:





Potom je došao do ovog jahčala koji se obnavlja:





U susjedstvu se nalazi ostatak zida kašanske citadele:





Nakon toga se vratio do Sultan Mir Ahmadova hamama, u koji jutros vjerojatno nije uspio ući jer je bio zatvoren (to je onaj na čijem je krovu bio). Ovaj put je imao više sreće i poslikao ga iz svih mogućih kutova:



















Opet se popeo na krov i odande zabilježio kuću Borudžerdi:





I još par impresija krova:



























Ovdje je upoznao neku curu s kojom je očito počeo razgovarati, pa su razmijenili kontakte, a kako nitko od njih pri ruci nije imao papirić (a Letica je mobitel ostavio u sobi) ona je svoju adresu napisala sebi na ruku, te ju je on onda fotografirao. Laughing Evo te slike:



Ono bi trebala biti kuća Ameri:



A ovo je Sultan Mir Ahmadova imamzada:



Ne znam jedino je li neka od ovih triju ta s adresom:



Preko krovova prema džamiji Agha Bozorg:



Konačno silazi s krova i slika portal hamama:



I kreće jednom od živopisnih uličica prema hotelu:



Naravno, ne propustivši priliku da usput zastane na starom mjestu:





I još jedna oproštajna iz daljine:



Tu je i on krenuo prema kolodvoru, ulovivši neki kasniji bus prema Teheranu (idu svako malo). Nakon sat i pol vožnje i on se obreo u Ghomu, samo što je on ovdje i sišao i uputio se prema centru grada i hramu Hazrat-e Masumeh:



Ali prvo je slikao džamiju Imam Hassan al-Asghari:



Detalj:



Ghom (katkada pisan i kao Kom i Qom) ima oko milijun stanovnika i osmi je najveći grad u Iranu. Glavno je iransko i svjetsko središte šijitske teologije, s preko 50 sjemeništa i oko 250 istraživačkih instituta i knjižnica. U gradu živi oko 45 000 klerika. Samim tim je jasno da je prilično konzervativan unatoč tomu što se strelovito razvija i izgrađuje – Ghom ima više velikih infrastrukturnih projekata od bilo kojeg drugog grada u zemlji, uključivo i Teheran.

Za iranske pojmove, Ghom je prilično mlad grad. Iako su šire područje grada i okolica bili naseljeni i u ranijim periodima, izgleda da se prvo naselje na mjestu današnjeg Ghoma pojavljuje tek u doba Sasanida, ali i tada je riječ o više povezanih sela. Međutim, tek s arapskim osvajanjem započinje urbani razvoj Ghoma. Arapski stočari pokupovali su zemlju lokalnog perzijskog stanovništva za svoje pašnjake, ujedinivši tako izvornih šest sela u jednu cjelinu koja je potom sve više započela dobivati elemente urbanosti. Dogodilo se to tijekom 8. st. No 816. dogodio se događaj koji će Ghomu dati značaj koji ima danas. U studenom te godine u Ghomu je umrla Fatima bint Musa, kći sedmog šijitskog imama Muse al-Kadhima i sestra osmog imama Reze, poznata i kao Masuma („nevina“), te je ovdje i pokopana. Njen grob ubrzo je postao mjesto hodočašća, te se počeo razvijati kao šijitsko svetište. Teško je stradao u mongolskim provalama, ali u doba Safavida, od 16. st. postaje važan centar šijitske teologije. Kasnije su ga još opustošili Afgani, ali tijekom vladavine Ghadžara ponovno je procvjetao. U doba Pahlavija, Ghom je postao središte klerikalnog otpora šahovim sekularnim reformama, što je kulminiralo preuzimanjem vlasti od strane najpoznatijeg ghomskog učenika – Ruhollaha Homeinija. Nakon Revolucije dogodio se populacijski bum u gradu – stanovništvo se gotovo udvostručilo. Ghom je danas ujedno i regionalno središte distribucije nafte i naftnih derivata, a u blizini se nalazi i jedno postrojenje za obogaćivanje urana, te jedan od dvaju iranskih svemirskih centara.

Ipak, u Ghomu se i dalje sve vrti oko hrama Hazrat-e Masumeh. Većinu današnjeg hrama sagradili su šah Abbas I. i njegovi safavidski nasljednici, koji su željeli Perziji omogućiti ekvivalent šijitskih svetih mjesta Nadžafa i Karbale, koja se danas nalaze u Iraku, a tada su bila u sastavu Otomanskog Carstva. Fath-Ali Šah, ghadžarski vladar, dao je doraditi zlatnu kupolu, a današnji ajatolasi dodatno proširuju kompleks. Osim same Fatime, u kompleksu su pokopane i brojne druge ličnosti iz iranskog političkog i vjerskog života, uključivo i neke safavidske i ghadžarske vladare.

Letica kreće preko trga Astane prema hramu:





Kiosk meni nepoznate namjene:



Pored toga nalazi se još jedno mjesto odavanja počasti šehidima Iračko-iranskog rata:



Nastavlja dalje prema hramu:







Ulaz:



Koji naravno motre spomenuta dvojica:



Na ulazima u džamije je uvijek gužva jer se svi izuvaju, premda mi ovdje to ne izgleda razlogom:



I unatoč tomu što: a) nemuslimani ne smiju u hram, b) ako i uspiju dobiti dopuštenje, ne smiju slikati, Letica bez problema krši obje zabrane, pa tako možemo dobiti uvid u unutrašnjost hrama. Zarih:



Bolji pogled na strop:



Prostor za molitvu:



On se uredno smucao s fotoaparatom među njima, bez ikakvih posljedica:



Glavna molitvena dvorana:



Jednako impresivan strop:



I unutrašnjost kupole:



Vratio se još jednom do zariha:





Izašao kroz drugi izlaz na dvorište, gdje je poslikao još par eksterijera:











(ne znam jedino zašto su mu ovdje većina slika kose, je li to namjerno ili slučajno)

Potom se opet vratio do glavnog ulaza:



I polako se udaljio:



Da bi na povratku prema autobusnom kolodvoru još uslikao i ovu „stisnutu“ džamiju:



I dok Letica odlazi iz Ghoma, mi ćemo se vratiti nama koji smo u međuvremenu na putu prema Teheranu. Nekih pola sata prije dolaska u Teheran šaljem poruku Mehdiju, objasnivši mu kada stižemo na Terminal-e Džonub (Južni autobusni kolodvor) i s busom koje agencije, te da nas dočeka ako želi. Odgovor ne dobivam, a čak ni potvrdu da je poruka uopće isporučena (premda bi dosada uglavnom bila – tako je bilo i ono prvi put kad sam mu slao poruku). Prolazimo odvojak za aerodrom Imam Homeini (nekih 30-ak km od grada) kamo ćemo se vratiti večeras, te zatim polako pristižemo do prvih teheranskih predgrađa, prošavši i pored Homeinijeva mauzoleja. S autoputa silazimo na brzu cestu, jednu od nekoliko gradskih obilaznica i ubrzo stižemo na Terminal-e Džonub. Uzimamo stvari i obilazimo sve perone u nadi da ćemo negdje vidjeti Mehdija. Zgrada je okrugla, peroni su poredani uokolo nje, a glavna hala sa šalterima je na prvom katu, koji je pak pješačkim mostovima spojen s okolnim ulicama. Mehdija nema nigdje na peronima, a nema ga ni u glavnoj hali, kamo smo se kasnije popeli. Postoji neki konsenzus među dečkima da nas je Mehdi otpilio, ne zanima ga naći se s nama još jedan dan, ono prvi put je bilo dovoljno. Ha, ništa, šta je tu je. Trebamo sada naći neku garderobu gdje ćemo ostaviti stvari do večeras, tako da ih ne moramo tegliti po gradu. Terminal bi trebao biti otvoren čitavu noć, ali mi ionako mislimo krenuti na aerodrom prije ponoći (let nam je doduše u pola 6 ujutro, ali noću ćemo teško naći dovoljno taksista spremnih da nas prebace do aerodroma za razumnu cijenu). Vrtimo se uokolo po dvorani, nema nigdje nikakvog znaka za odlaganje prtljage. Nalazimo napokon šalter s informacijama, ali frajer tamo priča na mobitel i pokazuje nam prstom nekamo pored. Pored toga stoji skupina od nekih 3-4 muškarca. Obraćam im se. Ne znaju engleski. Uz pomoć gestikulacije i par internacionalnih riječi („bagaž“) pokušavam doznati gdje je garderoba. Oni isprva ne kuže, onda jednom tipu sine: „amanet!“ (da, odlaganje je „amanet“) Ja sretan što me konačno skužio, no on umjesto da me uputi, sada traži da mu kažem ime agencije s kojom bih htio putovati dalje. Problem je da ja ne putujem dalje – tražim garderobu, općenitu, gdje ću ostaviti svoje stvari i pokupiti ih kasnije, putovao ja ili ne putovao. Ali kako to objasniti Irancu u situaciji kada nemamo zajednički jezik? Ipak, iz njegovog objašnjenja je očito da na Terminal-e Džonubu ne postoji klasična garderoba, već je prtljagu moguće ostaviti jedino na šalteru one kompanije s kojom ćemo putovati dalje. Budući da mi nećemo putovati dalje, a ne želimo biti džiberi i uvaljivati se nekomu s kime nemamo veze (jedini džiber u našoj skupini trenutno je u Ghomu ili se vozi prema njemu) odlučujemo razmisliti. Ja pokušavam još jednom kontaktirati Mehdija, ovoga puta tako da ga izravno zovem. Mobitel zvoni, ali nitko se ne javlja. E sad, ili spava, ili nešto radi, ili nema mobitel uz sebe, ili nas ne želi vidjeti. Loša sreća. Damir naravno opet kaže kako „mu se Mehdi od prvog časa nije sviđao“ (što nije točno, na početku je bio oduševljen Mehdijem i tek po odlasku iz Teherana proradio mu je crv sumnje koji je očito dobrano rovao ovih tjedan dana). Ništa, uputit ćemo se do grada, možda tamo nađemo neko mjesto za odložiti prtljagu.

Na pješačkom mostu, odmah po izlasku iz kolodvorske zgrade:



Malo lutamo uokolo tražeći ulaz u metro i potom krećemo prema gradu. Negdje u tom času meni sine još jedna mogućnost – Mehrabad! Drugi teheranski aerodrom nalazi se praktički u gradu, nedaleko trga Azadi, a tamo mora postojati garderoba za prtljagu. Lonely Planet se slaže sa mnom. Presjedamo dakle na stanici Darvazeh Dovlat i krećemo na zapad, uz obilate Damirove proteste, budući da je to po njemu sada nepotreban gubitak vremena.

Mapa u metrou pokazuje da je metro već napravljen do Mehrabada i da ta stanica slijedi nakon stanice Bimeh. Prolazimo Bimeh, međutim najava kaže da je iduća stanica Šahrak-e Ekbatan, ujedno i zadnja stanica. Izlazimo tamo, očekujući da ćemo po izlasku negdje ugledati aerodrom. Pogrešno. Našli smo se u naselju stambenih blokova, a ne znamo ni na koju stranu trebamo krenuti. Damir je naravno oduševljen ovakvim razvojem situacije. Krećemo ulicom u nekom smjeru koji mi izgleda kao da bi mogao voditi prema aerodromu, no ubrzo nam prilazi dečko od nekih 15-ak godina i na engleskom nas pita trebamo li pomoć. Kažemo mu da tražimo Mehrabad, našto nam on pojašnjava da moramo taksijem, jer nije baš toliko blizu. Odmah nam zaustavlja i taksi, te nas otpravlja. Eto, ovo je primjer korisne iranske ljubaznosti.

S taksijem smo na Mehrabadu za 3 minute, ali između je brza cesta koju bismo teško prešli pješice. E sad, gdje je ta garderoba? Ulazimo u glavni hol, lunjamo gore dolje, tražeći znak za garderobu, ali toga nigdje nema. Svi se ustručavamo pitati, no na kraju nekako doznajemo da je garderoba zapravo kiosk na parkiralištu ispred glavnog ulaza. Napokon uspijevamo ostaviti prtljagu, uz najavu da ćemo ju doći pokupiti u 10 sati navečer.

Rasterećeni od prtljage uzimamo taksi do grada. Nastaje rasprava nekolicine taksista, budući da je jedan ponudio nižu početnu cijenu od ostalih, pa smo mi odmah krenuli njemu, da bi onda i drugi počeli spuštati isprva višu cijenu. Zaboravi, mi smo već u autu. Pravac – trg Ferdosi. U njegovoj blizini se prema vodiču nalaze mjenjačnice, a Damir bi još htio promijeniti novce, jer mu je na knap, a želi još kupiti suvenire.

Iskrcavamo se na trgu Ferdosi, koji je dobio ime po legendarnom perzijskom pjesniku, autoru epa Šahnama, čiji se kip nalazi nasred trga:



Odmah na uglu s ulicom Ferdosi je mjenjačnica. E, ali Damir sad ne bi promijenio 20 dolara (koliko je najmanje što ima), nego 10. I sad hoće od mene da ja promijenim svojih 10 i to dam njemu, a onda će on meni dati 20 dolara. Meni se čini da nepotrebno komplicira – može ući u mjenjačnicu i reći da hoće da mu promijene samo 10 dolara, a drugih 10 neka mu vrate u dolarima. Sitne apoene dolara sigurno imaju. Ali on se boji da će ga prevariti. Traži od mene da to obavim za njega, a meni se to ne da. To mu je dobra prilika da popizdi na mene. Ističe kako je on meni rado razmijenio dolare kada su mi trebali za tepihe u Jazdu, a ja mu sad ovako vraćam.

Naravno da će Damir (kao i ono s kapom) radije pristati na vlastitu štetu nego da sam nešto poduzme, pa tako odustaje od promjene novca i odlučuje izigravati žrtvu. Mi se zato svi zajedno zapućujemo ulicom Ferdosi prema jugu. U ulici Ferdosi nalaze se i mnogi dućani s luksuznom robom, nakitom, a na štandovima na pločniku prodaju se i antikviteti ili jednostavno starudija. Na jednom mjestu vidimo stare novčanice riala s likom Mohammada Reze Pahlavija. Lagano šetamo prema jugu tražeći neko mjesto gdje bismo možda predahnuli. Mislili smo u prvi mah otići sve do teheranskog bazara, ali u ovo doba on se već polako zatvara, tako da ne bismo mogli bogznašto kupiti. Nismo baš ni pri lovi, a ja sam ionako svoju kanu kupio još u Esfahanu.

Sjedamo malo pred zgradu banke Melli i odmaramo se. Negdje u to vrijeme stiže mi poruka od Letice jesmo li uspjeli ostaviti stvari na terminalu i da mu javim gdje ćemo biti oko 9, pa da odemo svi zajedno na večeru. Mi smo se već ranije dogovorili da ćemo otići na večeru u azerski restoran koji nam je preporučio Mehdi, jer je hrana dobra, atmosfera ugodna, a i on tamo često navraća. Restoran se nalazi na početku avenije Valiasr, odmah pored trga Rah Ahan i željezničke stanice. Ali mi ćemo na večeru već oko pola 8, tako da stignemo pojesti i mirno doći na Mehrabad do 10. Šaljem poruku Letici. Zafrkavamo se kako će sada još Letica nabasati na Mehdija negdje u gradu (on nema njegov broj, tako da se ne mogu dogovoriti). Razmišljamo koja je šansa da slučajno u 14 milijunskom gradu dvije osobe nalete jedna na drugu. Ja tvrdim da je velika – uostalom, pa i kada smo upoznali Mehdija, naletjeli smo slučajno na njega. Laughing

Nastavljamo dalje ulicom Ferdosi, sve dok ne izađemo na trg Imama Homeinija, koji je danas nagrđen ružnom telekomunikacijskom zgradom na njemu. Pored trga pruža se ulica Amir Kabir, gdje je najveći dio jeftinih teheranskih hotela. Na sjevernoj strani trga nalazi se niz prodavaonica tehničke robe: mobitela, televizora, bijele tehnike... Vidimo jednog frajera kako na prtljažnik svog motocikla pričvršćuje plazma televizor, i to tako da stoji okomito, kao neka vrsta čudne kvadratične peraje. Općenito, zanimljivo je kako u većini nezapadnih zemalja puno intenzivnije krcaju vozila. U Iranu smo znali vidjeli Zamyad pickupove nakrcane teretom do tri svoje visine, o kamionima da ne pričam (česti su robusni Mercedesi serije L koji su neuništivi). Ovaj s plazmom na motoru se sasvim uklapa.

Jedan usputan kadar trga Imama Homeinija:



Nikoli je ovdje već lagano dosta šetnje, on bi malo sjeo i negdje se odmarao sve do polaska na večeru. Damir se slaže s takvom idejom, iako bi on još negdje htio kupiti neke suvenire, kao i bezalkoholnu pivu za ponijeti u Zagreb. Mate bi isto sjeo s njima, tako da se dogovaramo da ću ja još otići u neku svoju nabavku, a kupit ću onda nešto i za Damira (kao kompenzaciju za ono što mu nisam pomogao oko promjene novca) – ionako imam višak riala. Odlazim s njima do obližnjeg parka, kako bih vidio gdje će se smjestiti. Usput Mate i ja opet vježbamo na trim spravi, kao i prilikom odlaska iz Sarajeva:



Oni sjedaju na klupu, ja se pozdravljam s njima i obećavam im da ću se vratiti do 10 do 7. Silazim u metro, kupujem novu karticu za dvije vožnje i spremam ju u džep. No kada dolazim do ulazne barijere više ne znam koja je od dvije kartice koje imam u džepu stara, a koja nova. Provlačim jednu, ne radi. OK, ta je stara. Provlačim drugu, ni ta ne radi. Koji je ovo vrag? Pored barijere stoji službenik koji mi pokušava objasniti da su mi kartice istekle i da moram kupiti novu. Ali ja pokazujem jednu (tko zna je li ta prava) i vičem „No!“ („nova“). Službenik sliježe ramenima i otvara mi vrata pored, očito sam ipak izgledao dovoljno uzrujan da procijeni da nisam prevarant. A vjerojatno se i znaju događati takve stvari

Ukrcavam se u metro i vozim tri stanice do Taleghanija. Izlazim kod bivše američke ambasade i krećem prema ulici Šariati. Idem zapravo u onaj dućan nedaleko našega hotela, za njega sigurno znam gdje je, a i izgleda dovoljno opskrbljen. Imam desetak minuta šetnje dotamo. Osjećam se ovdje nekako domaće, iako sam tuda prije toga prošao možda tri puta u životu. Nevjerojatno je kako se čovjek brzo udomaći na ovakvim putovanjima, naročito ako se zbog itinerera mora tijekom putovanja vratiti u neki grad gdje je već ranije bio.

Izlazim na Šarijati, krećem prema sjeveroistoku, prelazim ju pješačkim nathodnikom i u spomenutom dućanu kupujem ono što mi treba, uključivo i Istak i Delster za Marka. Želim nabaviti još jednu, koju sam ranije viđao (zaboravio sam joj ime), ali nemaju ju. Krećem lagano nazad, te stajem još u dućančiću s druge strane ceste. Ni ovdje nemaju. Sada sam već u cajtnotu. Krećem natrag prema stanici Taleghani, pitajući se hoću li još koji put u životu proći ovuda. Nadam se da hoću, neki moji daljnji planovi uključuju prolazak kroz Iran. S druge strane, ostali su rekli da ne osjećaju neku želju za povratkom u Iran nakon što ovo putovanje završi. Kažu, da ne treba viza možda bi i otišli, ovako im se to čini puno komplikacija, a ionako smo vidjeli sve glavne atrakcije.

Spuštam se u metro, kupujem novu karticu (ova radi) te sjedam na peron. Dolazi prvi vlak, ali je dupkom pun. Ni uz najbolju volju ne mogu se ugurati u njega. Neki putnici izlaze, ali ima ih još više koji ulaze. OK, pričekat ću sljedeći, ionako idu svakih 3-4 minute. No i s idućim ista priča – očito je nekakva predvečernja špica, ili se svi iz nekog razloga spuštaju s brda, iz sjevernog Teherana, u grad, tek, moram čekati još jedan. Sad je već prošlo vrijeme do kojeg sam dečkima rekao da ću se vratiti, a ja još nisam ni u metrou. Napokon, treći vlak pokazuje malo manju gužvu, taman toliko manje da se uspijem ugurati. Ali sad vlak vozi sporije nego inače jer ga očito na svakoj stanici štopa ovaj ispred njega koji čeka da se svi zbuksaju kako bi mogao zatvoriti vrata i krenuti. Stižem konačno do stanice Imam Homeini, krećem prema izlazu, ali naravno da izlazim na krivu stranu, ne onu gdje je park. Tj. jesam kod parka, ali s posve druge strane, ondje gdje nema ulaza. Moram zaokružiti čitav park kako bih konačno došao do mjesta gdje oni sjede. Kasnim na dogovor nekih 15-ak minuta. Nakon što sam se pojavio, Mate kaže kako su ga ova dvojica već izludili s apokaliptičnim pričama kako me netko oteo, ubio, bacio pod vlak...naravno, Damir je činjenicu da kasnim u odnosu na dogovor odmah protumačio na najkatastrofičniji mogući način (zašto pomisliti na prometnu gužvu ako postoji mogućnost da si upravo vezan za tračnice teheranskog metroa od strane nekolicine psihopata?), a Nikola je očito nasjeo. Šteta da sam im pokvario zabavu.

egerke @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 27, 2015
Kašanski bazar je relativno jednostavan – ima jednu glavnu ulicu i nekoliko manjih odvojaka, a nije ni pretjerano bučan i gužvovit. Mjenjačnica bi trebala biti s desne strane u glavnoj ulici, ali ju ne vidimo. Prolazimo dalje i u jednom času dolazimo do kupole karavansaraja Han Amin al-Dovleh Timče, s velikom kupolom iznad male čajane u predvorju:





Nastavljamo još malo dalje i konačno pitamo nekoga za mjenjačnicu. Šalju nas do jedne obližnje zlatarnice gdje se može promijeniti i novac. Mijenjam nekih 50 dolara, to bi mi trebalo biti dovoljno do kraja. Nakon nabavljenog novca, upućujemo se prema izlazu. Damir usput još kupuje neke poklone, parfeme s ružinom vodicom za curu, potom krećemo prema hotelu. Letica produžuje dalje u neko svoje lutanje, Nikola i ja ćemo se također još malo prošetati, Damir i Mate ostaju u hotelu. Damiru je Kašan bezveze i tvrdi da nismo trebali ni stati u njemu, izgleda mu kao bezveznija kopija Jazda, vrt Fin mu se uopće ne sviđa...standardno gunđanje. Nikola i ja odlazimo do obližnje slastičarnice koja se nalazi na uglu glavnog trga (Kamal al-Molk), te kupujemo nekoliko kolača. Taktika slična onoj „bir tane“ iz Turske, samo što ovaj puta govorimo samo „jek“ („1“). Negdje pri završetku te naše kupovine ugledamo Leticu ispred slastičarnice, pa se onda svi zajedno odlazimo prošetati još do onih frapea od ranije, zakratko sjedamo u parkić na sredini trga Kamal al-Molk i potom krećemo prema hotelu, gdje ćemo nešto večerati. Ja usput još kupujem pivu, naravno. Laughing

Letica je, dok je bio sâm, otišao do obližnje kuće Abbasian, jedne od tradicionalnih kašanskih bogataških kuća:



Kuću je krajem 18. st. sagradio bogati kašanski trgovac staklom, tako da se u dekoraciji obilato koristilo staklo, posebice vitraji. Ukupno se kuća sastoji od 6 zgrada na više razina, ispresijecanih dvorištima razne veličine. Danas se unutra nalazi muzej i čajana. Nekoliko slika unutrašnjosti:







I opet dvorište:











Staklenim ukrasima ukrašen strop:





U povratku je još jednom prošao pored džamije Agha Bozorg:





Restoran u hotelu koji nudi večeru ima prilično mršav izbor. I ono što imaju na jelovniku zapravo nemaju. Damir se spustio iz sobe da večera s nama, ali je nažalost odabrao upravo ono čega nemaju, što ga je samo dodatno uvjerilo da je Kašan bio loš izbor i da uopće nismo trebali dolaziti ovamo. Uvrijeđeno odbija naručiti bilo što drugo, potom se povlači u sobu. Mi završavamo s večerom (uzeli smo neki gulaš), te potom još neko vrijeme čilamo na divanima u dvorištu:



Čekam da se svi izredaju u kupaonici i potom i ja odlazim na počinak, zadnji.

egerke @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 26, 2015
SUBOTA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro za vrijeme doručka provjeravam mejl. Djevojka od prošle večeri, za koju sam u tom času doznao da se zove Mina Mohseni, obavještava me da je golubinji toranj otvoren od pola 9 i da joj javim kada bismo se mogli naći. Ja se dogovaram s dečkima, ja sam za 9, Letica bi kasnije, tako da stigne još nešto svoje obaviti, ne možemo se dogovoriti, tako da na kraju odlučujemo otići samo Nikola i ja, Letica će svojim putem, a Mate i Damir nisu zainteresirani. Moramo se vratiti u hotel do 1 sat i pokupiti stvari iz sobe. Javljam Mini da se možemo naći na mjestu koje je ona predložila (ispred vijećnice na trgu Darvazeh Dovlat, malo niže niz aveniju Čahar Bagh Abbasi) u 9, ona potvrđuje, te mi potom polako dovršavamo doručak i razilazimo se. Nikola i ja krećemo prema ugovorenom mjestu, te dolazimo malo ranije od Mine. Nakon možda minutu-dvije, evo i nje, te potom zajedno krećemo prema stajalištu autobusa preko puta palače Čehel Sotun. Ulazimo u autobus, te se Mina, suprotno našem očekivanju, također smješta u prednji dio autobusa, iako je stražnji dio službeno rezerviran za žene. Kasnije ćemo vidjeti da se ovdje gotovo nitko toga ne pridržava (za razliku od Tabriza i Teherana), tako da ta štanga posred autobusa zapravo samo smeta.

Vozimo se na jug, putem kojim smo mi jučer išli, preko rijeke, pa potom cestom u produžetku, sve dok napokon ne dolazimo do jednog lijevkastog trga na čijoj se sredini nalazi golubinji toranj.

Golubinji tornjevi služili su za prikupljanje guana, tj. ptičjeg izmeta, kojim se gnojila plodna zemlja uokolo Esfahana. Računa se da ih je bilo skoro 3000, od čega ih je danas ostalo, u različitom stanju sačuvanosti, njih sedamstotinjak. Svaki toranj bio je u stanju udomiti 14 000 golubova. Danas su većinom prazni. Mina kaže da u ovom koji ćemo posjetiti još ima golubova, premda malo, i ispada da ih današnji vlasnik tornja drži više iz hobija nego iz stvarne potrebe za gnojivom (nakon izuma umjetnih gnojiva to više nije potrebno).

Toranj je iznutra dosta mračan i ima neugodan miris, tipičan za životinjske nastambe. U zidu se nalaze uske niše u kojima golubovi žive, jedu, spavaju i, naravno, obavljaju ono radi čega ovaj toranj i postoji. Pogled uvis, prema krovu tornja:



Jedan od stanovnika:



Niše:





Mislim si kako je ovo vjerojatno bio naporan posao čistiti, pogotovo kada je toranj bio pun golubova koji su još lijetali uokolo.

Uspio sam čak uloviti i jednog na slici:



A i Nikola:



Uspinjemo se na više katove. Odozgo tekstura zidova izgleda kao neka zaštitna spužva koja ih oblaže:



Šarolikost niša:



Na vrhu tornja nalazi se otvorena terasa:



Pogled uokolo na grad:





U daljini se vidi kupola Šahove džamije:



Silazimo s tornja, pozdravljamo se s ljubaznim čovjekom koji se danas brine o tornju, te prije no što krenemo nazad, okidam još jednu fotografiju tornja izvana:



(ove lampice su tu možda od Novruza?)

Iz malo veće daljine:



Krećemo prema autobusnoj stanici. Malo razgovaramo s Minom o Iranu, o tome kako Iranci vole biti percipirani – Europljani ih doživljavaju kao istočnjake, kao nekoga tko je bliže Indiji nego Europi. S druge strane, u samom Iranu postoji podjela – postoje prozapadno orijentirani Iranci, koji se doživljavaju gotovo Europljanima, a postoje i konzervativni Iranci, koji su opet ponosni na svoje perzijske korijene i ne žele da ih doživljavaju ni kao Arape ni kao južne Azijate.

Autobus nas vraća do palače Čehel Sotun. Kažem Mini kako bih trebao nabaviti kanu za svoju majku, ali kako nemam baš puno vremena za lunjanje bazarom i raspitivanje, pa bih ju zamolio da mi pomogne u sporazumijevanju. Prihvaća, te se tako upućujemo prema trgu Naghš-e Džahan, na čijoj se sjevernoj strani nalazi bazar. Kanu pronalazimo gotovo odmah, kod nekog trgovca začinima, a kada je Nikola vidio šafran, odlučuje se i on nabaviti jedno pakiranje toga izuzetno skupog začina, čije 90-93% svjetske proizvodnje dolazi iz Irana, uglavnom iz provincije Horasan, na istoku zemlje, uz afganistansku granicu. Ipak je ovdje jeftiniji nego u Hrvatskoj...

Bojim se da nažalost više nemamo vremena za obilazak Šahove džamije, tako da krećemo lagano natrag prema trgu Darvazeh Dovlat, gdje smo se jutros našli. Prije rastanka pitam još Minu znade li ima li negdje u blizini kafinet, trebam pod hitno na Facebook zbog jedne poruke. Upućuje me na zgradu odmah uz trg, gdje je kafinet na katu. Pozdravljamo se i na kraju dolazi do čudne situacije u kojoj ne znam trebam li joj pružiti ruku (ipak smo u Iranu, gdje nije normalno da muškarci pružaju ruku ženama, pa ne znam koliko je navikla i koliko bi moje iniciranje takve geste bilo neprimjereno). Na kraju ona sama pruža ruku meni i Nikoli, tako da se ipak pozdravljamo na konvencionalan način. Odlazimo u kafinet u kojem trebam nekih tri puta zvati osoblje da mi osposobi program za zaobilaženje vladine cenzure, za vrijeme čega Nikola uglavnom sjedi kraj mene, premda ga pokušavam uposliti kao tekliča, jer mi se ne da svaki puta ići do recepcije. Kada se konačno uspijem spojiti, Nikola kaže da će se on požuriti do hotela i ostavlja me samog. Ja u dvadesetak minuta obavljam što sam imao i negdje u 10 do 1 krećem prema hotelu, stigavši taman u 1. Nabrzinu pospremam stvari i teška se srca opraštam od sobe (sve je bilo sjajno, jedino što nije radilo bila je kartica za otvaranje brave, tako da su nam dali konvencionalni ključ, i to samo jedan, što znači da smo si morali kucati), te se spuštam u predvorje, gdje ćemo pričekati vrijeme kada trebamo poći na kolodvor. Još prethodni dan smo zamolili žensku na recepciji da nazove na kolodvor i rezervira nam karte za popodnevni bus do Kašana. Sada samo treba pričekati 14 sati, kada ćemo polako krenuti prema kolodvoru...

Da vidimo što je Letica radio jutros. On se prvo uputio prema Šahovoj džamiji, te je ovaj puta konačno uspio ući u nju. Pogled na sjeverni ajvan iznutra:



Šahova džamija (službeno, nakon Revolucije, Imamova džamija) građena je od 1611. do 1629. Šah Abbas želio je doživjeti završetak izgradnje svoga remek-djela, pa je stalno požurivao arhitekte i tražio da se neke stvari rade i brže od onoga što su građevinski uvjeti dopuštali (Bandićev stil). Iako je džamija dovršena taman u godini njegove smrti (ali nekoliko mjeseci nakon nje), brzina izgradnje je imala cijenu – već 1662. bio joj je potreban temeljit popravak, budući da se temelji nisu bili dovoljno slegli. Ujedno, zahtjev za brzom izgradnjom rezultirao je izumom prefabriciranih mozaičkih pločica, nazvanih haft rangi („sedmobojne“), koje su otada postale standardom – prije toga se svaka pločica ručno oslikavala.

Trijem:



Južni ajvan, kroz koji se ulazi u glavno svetište:



Ulazi u glavno svetište. Detalj:



I pogled prema 36,3 metara visokoj kupoli:





Čini se da unutra trenutno traju neki radovi:









Još detalja:



Postranični dio glavnog svetišta:





Pogled na kupolu i minarete iz postraničnog vrta:



Budući da je još jutro, tek se postavljaju tepisi, koji se preko noći miču:



S istočne i zapadne strane dvorišta nalazi se po jedno manje svetište, sa svojim vlastitim kupolama. Prilično loša slika istočnoga svetišta iznutra:



I pogled preko dvorišta prema glavnom svetištu:



Pogled prema ulaznom prolazu:



Stropni ornamenti:



Ovo je pogled koji vidi onaj tko ulazi u džamiju:



Sjeverni ajvan iz daljine:



I blizine:



Zapadno svetište:



Dovozitelji tepiha:



Inače, osim svetišta, sa svake se strane glavnoga svetišta nalazi i po jedna medresa, a sa zapadne se strane nalazi i zimska džamija.

Još jedan detalj južnog ajvana, s kaligrafijom:



Napokon izlazi iz džamije natrag na trg:



Epizoda:



Palača Ali Ghapu:



Vrata Ghejsarije, glavni ulaz u Veliki bazar:



Freske koje prikazuju Abbasov rat protiv Uzbeka:



Pogled unazad na trg:



Zatim je krenuo kroz bazar prema Masdžed-e Džameh, odlučan da ovaj puta uđe. Usput je prošao pored ove građevine (vjerojatno džamije), koju ni uz najbolju volju nisam uspio locirati:







A ovo je džamija Džarči:



Nakon nekih pola sata hoda od trga Naghš-e Džahan, evo ga kod Masdžed-e Džameh. Prvo maketa džamijskog kompleksa:



A potom ulazi u dvorište koje je sada još pustije nego sinoć, kada smo mi bili ovdje. Južni ajvan:







Sjeverni i zapadni ajvan:



I samo zapadni:



U unutrašnjosti molitvene dvorane zidovi su danas uglavnom goli, slično Plavoj džamiji u Tabrizu:





Pogled iz južnog ajvana na sjeverni:



Zapadni ajvan iznutra:



Ukrašeni mihrab u sobi sultana Oldžeitua (mongolskog kana iz 14. st. koji je prešao na islam):





Pored  su ove stepenice koje bi valjda trebale biti mimber:



Pored toga je vrlo mračna molitvena prostorija:





Još jedan pogled na Uldžeituovu sobu:



Unutrašnjost sjevernog ajvana:





Južni i istočni ajvan:



Južni i zapadni:



Samo južni:



Dvorište bez tepiha izgleda pusto i hladno:



Unutrašnjost sjeverne molitvene dvorane:







Sjeverna, manja kupola iznutra:



I ispod nje:



Čitava džamija vrvi stupovima:



Prozor:



I južni ajvan kroz jedan otvor istog:



Zapadni ajvan:



Opet južni:



Središnja česma za abdest, koja je inspirirana Kabom u Meki:



Još jednom južni ajvan:



Zapadni (s dinamičnim dvojcem):



I ovo bi trebao biti mihrab:



Tu je konačno završio s Masžded-e Džameh i krenuo natrag. Na nekoj zgradi usput slikao je fravahar:



A potom je došao do džamije Hakim, izvorno izgrađene prije 1000 godina, premda je od tada preostao samo portal, ostatak je noviji:









I taj čuveni portal:





Ovo bi trebao biti pokrajnji ulaz u džamiju Hakim:





I ponovno se vratio do vrata Ghejsarije gdje je još malo slikao freske:





Unutrašnjost bazara:



A onda je krenuo prema palači Čehel Sotun:



Palača Čehel Sotun („četrdeset stupova“) jedini je ostatak velikog područja kraljevskog dvora koje se protezalo od trga Naghš-e Džahan do bulevara Čahar Bagh Abbasi. Zapravo je riječ o paviljonu za odmor i prijeme, koji je izgrađen 1647., ali je izgorio, tako da je 1706. izgrađen u današnjem obliku. Ispred se nalazi veliki trijem s drvenim stupovima u stilu ahemenidskih građevina. Stupova ima 20, a kako se ispred palače nalazi bazen, njihov refleks u vodi daje ukupnu brojku od 40 koja se nalazi u imenu palače.

Iz malo bližega:



Hajdemo se i fizički približiti:



Pogled unatrag s trijema:



Detalj trijema:



Ulaz:



Pogled postrance:



I s ulaza unazad:



Zidovi glavne dvorane prekriveni su freskama koje prikazuju slavne bitke i druge događaje iz povijesti Safavida, a dvije freske su i iz doba Ghadžara. U doba invazije Afganaca u 18. st. freske su bile prebojane, budući da su to smatrali razmetanjem raskoši. No freske su svejedno preživjele. Prepuštam vas uživanju u njima:













Strop dvorane:



Trijem sa strane:



Paviljon sa strane:





Stražnja strana:





Dio stražnje strane:



Uzduž zgrade:



Freske s vanjske strane:



I par usputnih slika iz okolnog vrta, koji je također uvršten na listu perzijskih vrtova pod zaštitom UNESCO-a:









Paviljon s druge strane:



I ovaj stup je vjerojatno inspiriran umjetnošću ahemenidskog doba:



U zgradi koja kompleks palače Čehel Sotun dijeli od ulice Ostandari nalazi se prirodoslovni muzej, ispred kojega su ove prilično naivno izrađene skulpture dinosaura:





Nakon toga se vratio u hotel i pridružio se nama ostalima i sada svi čekamo polazak na kolodvor. Naravno, Damir na kraju nije otišao po onaj dres, ne znam uopće gdje je bio cijelo jutro, vjerojatno u sobi. Mate je pak jutros otišao do mosta Hadžu.

Nikola i ja izlazimo još malo prošetati ulicom u kojoj je hotel, do kraja bloka, pa drugom stranom nazad. Nikola usput kupuje gaz, lokalnu slasticu koja se radi od neke posebne smolaste tvari koju se nalazi u biljci tamarisu, zatim bjelanjaka, ružine vodice i pistacija ili badema. To je jedan od tipičnih esfahanskih specijaliteta i suvenira. I Damir je kupio kutiju toga za poklon. Nikola otvara svoju kutiju i daje mi da kušam, ali nisam nešto oduševljen – vrlo je ljepljivo i sporo se topi u ustima.

Vraćamo se do ostalih, konačno se približilo vrijeme polaska. Krećemo iz hotela, zaustavljamo taksi i vozimo se na kolodvor. Podižemo karte i čekamo naš bus na peronu. Busevi koji idu za Kašan zapravo su busevi za Teheran, Kašan je premalen da bi bio završna destinacija buseva.

Napokon se pojavljuje naš autobus, ukrcavamo se i krećemo dalje na sjever.

Autoput od Esfahana prema Kašanu vodi pored Natanza, grada pored kojeg se nalazi najveće iransko postrojenje za obogaćivanje urana, s preko 5000 centrifuga. U vodiču lijepo piše kako je najstrože zabranjeno slikati postrojenje, čak i iz busa. Bojali smo se da Letici ne padne na pamet neka glupost...

Skrećemo s glavnog autoputa na neku pokrajnju cestu i vozimo se bliže brdima, cestom koja će proći pored postrojenja. Letica slika krajolik:









A ja nekako pretpostavljam da ovo ipak nije postrojenje:



Nakon nekih dva i pol sata vožnje, stižemo u Kašan. Poučeni dobrim iskustvom u Esfahanu, odlučili smo ne škrtariti i nagraditi se poštenim smještajem, te smo se odlučili za najskuplju opciju koju nam je Lonely Planet nudio – kuću Manušehri, gdje peterokrevetna soba košta 250 dolara, dakle 50 dolara po osobi. Ionako smo pri kraju puta, pa neka malo i uživamo. Uglavnom smo se svi složili s time osim Nikole, kojemu je bilo blesavo plaćati toliko za smještaj. Tražimo taksista da nas vozi tamo, ali nemaju mjesta. Ipak ćemo morati u neki jeftiniji. Molimo recepcionera da za nas nazove u dva druga hotela koja imamo u vodiču, Han-e Ehsan i kuću Noghli. Za to vrijeme Letica slika unutrašnje dvorište kuće Manušehri:





U Han-e Ehsanu se nitko ne javlja, ali u kući Noghli kažu da imaju mjesta. Krećemo pješice dotamo, Kašan je dovoljno malen. Po arhitekturi podsjeća na manju i uspavaniju verziju Jazda.

Podsjetnik na nedavne predsjedničke izbore – Ruhanijev plakat:



Budući da Han-e Ehsan ima bolje kritike u vodiču, a i usput nam je prije nego što stignemo do Noghlija, predlažem dečkima da usput navratimo tamo, možda se netko pojavio na recepciji, a možda imaju i mjesta. Ostali se slažu, osim Damira, kojem smeta ta iznenadna promjena plana. Dva hotela su u biti gotovo jedan nasuprot drugom u odnosu na glavnu ulicu, u pokrajnjim ulicama koje se od nje odvajaju. Skrećemo prema Han-e Ehsanu, koji je sa sjeveroistočne strane, ulazimo na recepciju i nalazimo tamo jednog tipa, koji nam kaže da imaju slobodnu sobu. Odlično, onda ne moramo ni ići u Noghli. A i cijena je prihvatljivija – mislim nekih dvadesetak dolara.

Soba je smještena na prvom katu, s pogledom na unutrašnje dvorište, a u biti se sastoji od dvije sobe, u jednoj su tri kreveta, u drugoj je bračni krevet. Na njega će Damir i Letica. Laughing Imamo i kupaonicu u sobi, što u Noghliju navodno ne bi bio slučaj.

Pogled na dvorište:



Dok se mi osvježavamo, Letica odlazi javiti u Noghli da smo ipak našli drugi smještaj. Usput slika džamiju Agha Bozorg, koja se nalazi u uličici sa suprotne strane glavne ulice (Fazel-e Naraghi):



I iz bližega:



Kašan ima oko 250 000 stanovnika i glavni je grad regije Kašan u provinciji Esfahan. Grad datira još iz elamskog perioda (u predgrađu, na lokalitetu Sialk, nalazi se zigurat iz oko 7000. g. pr. Kr.), a prema legendi upravo su se iz Kašana na put do Betlehema zaputila tri mudraca koji su se došli pokloniti Isusu. Druga legenda kaže da je Abu Musa al-Ašari, vojnik i Muhamedov sudrug, u 7. st. osvojio grad tako što su njegovi vojnici preko zidina grada bacali tisuće škorpiona iz okolne pustinje, čime su natjerali prestravljene Kašance na predaju. Moderni Kašan započinje svoj razvoj oko tvrđave koju je u 11. st. dao izgraditi seldžučki sultan Malik Šah I. (ako ne griješim, ime bi mu se prevelo kao Kralj Kralj Laughing ). U doba Safavida Kašan je bio popularno mjesto za odmor vladara, koji su posebice voljeli boraviti u vrtu Fin, koji se nalazi zapadno od grada i koji ćemo posjetiti danas predvečer. Šah Abbas I. je toliko volio Kašan da je čak ovdje i pokopan. Nažalost, 1778. čitav grad je teško stradao u potresu u kojem je poginulo 8000 ljudi. Unatoč tomu, u Kašanu nalazimo nekoliko lijepih kuća bogatih obitelji izgrađenih u 18. i 19. st.

Između 12. i 14. st. Kašan je bio glavni centar proizvodnje keramike i grnčarije u Perziji. Danas je pak poznat po proizvodnji tepiha, svile, tekstila i ružine vodice.

Natkrivena uličica iza džamije:



U susjedstvu se nalazi i Hadžeh Tadž ad-Din, grob Ghotbsa Kašanija, poznatog mistika iz doba Ghadžara:











Izvana:



Vraća se do džamije Agha Bozorg. Džamija je sagrađena krajem 18. st., a sagradio ju je arhitekt Ustad Ali Marjam, koji je sagradio i još neke važne građevine po Kašanu. Džamija više nije u aktivnoj upotrebi, no u njenom sklopu se nalazi i medresa koja jest. Ima dva dvorišta, koja su ukopana u odnosu na ostatak džamije:





Na drugu stranu:





Iznutra:





Kupola iz stražnjeg dvorišta:



Spušteni dio stražnjeg dvorišta služi kao igralište za odbojku:



Još malo kupole:



Pogled prema prednjem dvorištu:



Još jedan pogled iz prednjeg dvorišta:



I iz žablje perspektive:



Ovo bi pretpostavljam trebala biti čitaonica medrese:



Pogled s ulaza:



Zajedno s portalom:



Vraća se do nas u hotel. Mi smo se osvježili i spremni smo za pokret prema već spomenutom vrtu Fin. On se nalazi na zapadnom rubu grada, nekih 5 km udaljen od centra, na blagoj uzvisini. Stoga ćemo uzeti taksi dotamo.

Vožnja traje možda desetak minuta i ubrzo se zatičemo ispred ulaza u ograđeni vrt. Cijena ulaznice je standardna – 150 000 riala, oko 30 kn. Nikola kaže „Bolje ti je da bude dobro za ovu cijenu“ (kao da je riječ o basnoslovnom bogatstvu). Ulazimo u vrt – i on stvarno izgleda dobro i ugodno. Ali Nikola nije zadovoljan. Ne znam što on točno očekuje od vrta i kako bi morao izgledati vrt za koji bi on bez žaljenja dao 30 kn, ali po meni ovo sasvim vrijedi tih novaca. Uostalom, pogledajte i sami:





Ograđen je kao citadela:



Još vizura vrta:



Vrt Fin (Bagh-e Fin), izgrađen 1590., nastariji je postojeći vrt u Iranu (ako ne računamo onaj iz Pasargada). Iako se vjeruje da je na tom mjestu već i ranije postojao vrt, ovaj oblik dobio je u doba šaha Abbasa I. Proširivan je u doba Abbasa II. i Fat'ha Ali Šaha Ghadžara, ali je onda zapušten i propadao je sve dok 1935. nije proglašen nacionalnom baštinom Irana. Danas je na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Površina vrta je 2,3 hektara, s oko 500 godina starim stablima čempresa i mlađim stablima naranči, a voda dolazi iz prirodnog izvora.

U sredini vrta je zgrada s bazenom:



Izvana:



A u nastavku se nalazi paviljon za razonodu iz doba Ghadžara:



Pogled prema sjeverozapadu:



Stražnja strana kuće s bazenom:





Ispred paviljona za razonodu:



Još jedan paviljon, u jugozapadnom uglu:







S južne strane vrta nalazi se hamam u kojem je ubijen Mirza Taghi Han, poznatiji kao Amir Kabir, premijer Perzije pod vlašću Nasira od-Dina Šaha, 1848-1851.:



Veliki reformator i obnovitelj, Amir Kabir je bio izuzetno popularan u narodu, ali ne i na kraljevskom dvoru i među stranim silama koje su tako gubile utjecaj na dvoru (slična će se priča dogoditi gotovo točno 100 godina kasnije s Mossadeghom). Na kraju je šah na nagovor svoje majke uhapsio Amir Kabira i zatočio ga u improviziranom zatvoru u hamamu vrta Fin. Ovdje je 1852. i ubijen, premda neki tvrde da si je sâm prerezao žile.

Iranci Amira Kabira doživljavaju kao vodeću figuru neovisnog Irana, kojim vlada meritokracija, a ne nepotizam. Stoji isto tako i da je on osobno odgovoran za progone baha'ija, odnosno njihovih prethodnika babija, uključivo i samog Baba, utemeljitelja religije.

Unutar hamama danas se nalazi stalna izložbena postava koja dočarava kako je to izgledalo, ali nije vrijedno spomena. Brzo prolazimo kroz to i vraćamo se još malo poslikati vanjštinu vrta Fin.

Čempresi:



Jedan od brojnih kanala koji presijecaju vrt:



Pogled prema ulazu:



Pogled prema kući s bazenom:



Još par usputnih kadrova:





Letica u potrazi za kadrom:



Damir i ja u šetnji:



Jedna od kula:



Dok je Letica ovo slikao, Nikola nastavlja rogoboriti: „Evo, npr. Alhambra – to vrijedi svakog centa. To ti stvarno nije žao dati. Ali ovo, pa to je sranje koje ne vrijedi tolikih novaca.“ Laughing

Izlazimo iz vrta i uzimamo taksi za povratak u grad. Ulazimo u jedan Paykan. Odmah doletava neki drugi taksist i pokušava nam objasniti da ne možemo svi u jedan taksi, da nas je previše. Naravno, on bi da dio prijeđe k njemu. Ali se tomu protivi naš vozač (iako plaćamo relaciju, nije bitno koliko nas vozi - možda se nada napojnici), tako da nakon kraće dernjave krećemo prema gradu. Budući da je vrt Fin, kako sam već rekao, na blagoj uzvisini, skoro do centra Kašana prostire se nizbrdica, što našem taksistu omogućava da stavi auto u ler i spušta se bez gasa, štedeći tako gorivo. Situacija izgleda pomalo nadrealno, s obzirom da čovjek vozi možda 40 na sat niz 5 km dugu nizbrdicu. Nama je to zabavno, ali Damir iz nekog razloga pizdi, jer smatra da nas tip zakida. Nije nikomu točno jasno kako bi nas zakidao – vozi nas na odredište, nama se ionako ne žuri, a on cijenu vožnje ne naplaćuje po potrošenom gorivu već po udaljenosti. Svejedno, Damir predlaže da mu platimo manje. Sad je već Letica planuo na njega zbog tih suludih teorija i prijedloga. Naposljetku, po dolasku u nizinu, vozač dodaje gas i ubrzo nas iskrcava u centru. Budući da će nam ipak faliti novca za ostatak našeg boravka u Iranu, promijenit ćemo još malo dolara, samo trebamo prvo naći mjenjačnicu. Ima jedna na bazaru, ali gdje li je bazar? Krivo sam proračunao mjesto gdje se nalazimo, pa se vrtimo uokolo, pokušavamo u jednom smjeru, pa u drugom, usput nalijećemo na neke mladiće koji žele pričati s nama samo zato što smo stranci, ali nisu nam u stanju dati konkretnu informaciju koja nam je potrebna da nađemo mjenjačnicu (tipična iranska situacija – srdačni su i ljubazni do granice iritantnosti, ali nisu pretjerano korisni kad vam treba konkretna informacija, jer im je neugodno priznati da ne znaju, pa vas muljaju). Tako sada i mi idemo prema sjeveroistoku od križanja gdje nas je iskrcao naš taksist, da bih ja konačno iz plana skužio gdje sam se zeznuo i gdje je bazar. Kažem to ostalima, između ostaloga i Letici koji se jedini zapričao s tom dvojicom Iranaca, te se vraćamo do prethodnog križanja i skrećemo na jugoistok. Nakon nekih 400-tinjak metara i jednog frapea od mrkve stižemo konačno i do ulaska u bazar.

egerke @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.