Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
utorak, listopad 30, 2012
Prilikom povratka u grad, prvo iskrcavamo nekog Španjolca na kolodvoru. Sad bar Nikola zna gdje je kolodvor, ako se predomisli. Potom nas odvoze do agencije koja prodaje karte za bus do Vana. Međutim, nitko osim mene nema dovoljno lira, pa će stoga prvo otići u banku promijeniti novce.
Dok hodamo do banke imamo prilike malo bolje osmotriti Kars. To je tipičan turski provincijalni grad, što znači da je kaotičan, da su zgrade gusto i usko poredane, da je promet živ i da svi bulje u vas i dobacuju "Turist, turist", ili pokušavaju pokazati da znaju engleski tako da vam dovikuju "Hello!". Nažalost, to je jedino što znaju od engleskoga. Ne znam, mogu razumjeti to da su u ovim krajevima turisti rijetka pojava, no nije mi jasno zašto su tolika atrakcija. A i poprilično me nervira to dobacivanje. 
Napokon smo našli banku, pa ova trojica ulaze, a Letica i ja idemo još nabaviti nešto za popiti. U banci je gužva, pa to traje. Vraćamo se. Nikola izlazi, Letica ulazi. Čekamo da ovi dođu na red. Za to vrijeme svi koji prolaze bulje u Nikolu i mene. Nikola još nije naučio da je protiv takvih najbolja taktika ignoriranje, jer ti ništa pametno neće reći (niti ti mogu reći, ako ne znaš turski), i on svaki puta gleda u mene očekujući valjda da ja razumijem što kažu. Ne, ne razumijem, niti me baš zanima.
Napokon dolaze ovi s novcem, sada svi imamo dovoljno. Vraćamo se do agencije. 

Kamo to ovaj autobus vozi? 



(svastika, Hitler...što je sljedeće?) 

U agenciji tip za šalterom drijema na stolu. Letica kaže "Gle, ga, u 4 popodne već spava." 4 popodne? Sada je 2. Nego, da tebi nije mobitel u Aniju preskočio na armensku mrežu? Doista, jest. Laughing 

Karte su u džepu, a sada idemo na ručak. Ramazan je, pa su restorani poprilično pusti. Ulazimo u jednu aščinicu nedaleko našeg hotela. Vidimo da su sva jela s mesom, što nije dobro za Hrvoja (Mate i Hrvoje su odlučili ručati, budući da su sada u dometu hotela i WC-a). Mate provjerava kod tipa ima li nešto bezmesno. Pokazuje na Hrvoja i kaže "On ne jede meso." "Nema problema", kaže tip. "Evo, ima ovo. To je s piletinom." Laughing 
Naime, Turci razlikuju "et", što je crveno meso, i "tavuk", što je piletina. Piletina, dakle, nije meso. Kada ga Mate opet pita ima li nešto bez mesa i bez piletine, kaže da nema. Ništa, idemo dalje tražiti. 
Napokon nalazimo restoran imena Döneristan (tj. "zemlja dönera"). Tu imaju relativno zadovoljavajuću ponudu, iako također suženu zbog ramazana. Na kraju uglavnom uzimamo iskender kebap, jelo od mesa u sosu od rajčice, preliveno jogurtom. Usto sam uzeo još i samostalno jogurt, pa to još zalijevam ajranom. Doista testiram svoja crijeva. Hrvoje uzima nekakvu rižu, opet gunđa zbog suženog izbora. 

Vraćamo se u hotel malo se odmoriti. Čak smo i zadrijemali. Negdje oko 5 ja odlazim pronaći poštu, budući da moram poslati još dvije razglednice. Nikola mi se pridružuje, no poštu nam zatvaraju skoro pa pred nosom. Ništa, poslat ću ih odrugud. 
Vraćamo se do ostalih u hotel i odlazimo u šetnju do tvrđave. Tvrđava dominira gradom, a na njoj je i obavezna turska zastava: 



Službena turska verzija kaže da je tvrđavu izgradio sultan Murat III. krajem 16. st., prilikom rata s Perzijom. Tomu međutim u prilog ne idu križevi usječeni u zidovima, kao i hačkar s armenskim natpisom u najistočnijem tornju. Vjerojatno citadela potječe još iz doba Bagratida, premda ju je Murat doista renovirao.

Sumrak je i već se pale svjetla na tvrđavi: 


 
Ispod tvrđave nalazi se armenska katedrala Sv. Apostola: 



Crkva je izgrađena u 10. st., a 1579. je pretvorena u džamiju. Kada su došli Rusi, pretvorena je u rusku pravoslavnu crkvu. 1918., kada je Kars opet završio u Turskoj, postala je džamija, potom joj je 1919., u Demokratskoj Republici Armeniji, vraćena izvorna funkcija, no povratkom pod tursku vlast, opet je pretvorena u džamiju. Turci su crkvu htjeli srušiti, no ipak nisu - srušen je samo zvonik, koji su izgradili Rusi, Umjesto toga, bila je korištena kao skladište petroleja, pa muzej. Danas je napuštena, iako se opet bave idejom da ju pretvore u džamiju. 

Zanimljivo, u katedrali u Karsu svoje je učenje započeo i grčko-armensko-rusko-francuski mistik Georges Gurdjieff, inače rodom iz Gjumrija. 

Popevši se na vrh, odozgo puca lijep pogled na grad: 







Na drugom brdu je ovaj spomenik, za koji ne znam što predstavlja:



Tvrđava je zatvorena. Otvorena je do 6, a sada je 6,15. Jedino što mogu jest gurnuti ruku kroz procijep u vratima i naslijepo okinuti ovo: 



Tu su i neka dva tipa koja sjede i razgovaraju. Žele se slikati s nama. Još malo razgovaramo s njima, nešto kurtoazno, potom krećemo natrag, prije nego se posve spusti mrak. 

Silazimo: 



Tu se načas razdvajamo. Letica odlazi do rječice, kako bi vidio kakvu promenadu ima Kars. Još jednom tvrđava: 



Kaže da je rijeka bezveze, prljava, puna komaraca i smeća. Za to su vrijeme ova trojica već odmakli naprijed. Meni u tom času zvoni telefon. Neka ženska za anketiranje. Ha, barem imam dobar razlog da izbjegnem anketu. Još kad bi znala gdje me točno zatekla... 
Ova trojica odlaze u hotel. Bezveze. Umjesto da se prošećemo svi skupa. Letica kaže da ga zanima neka džamija, koja je adaptirana iz ruske pravoslavne crkve i da ju ide pogledati. Pridružit ću mu se. 

Evo Döneristana: 



A evo i tradicionalnih ramazanskih peciva: 



Kars je brežuljkast grad, što znači da ulice uglavnom idu gore-dolje. Usto su plan grada definirali Rusi, pa se većina ulica sječe pod pravim kutom. Evo jedne ulice: 



U gradu ima i kuća koje su građene u ruskom stilu, kakvih nema nigdje drugdje u Turskoj. Npr.: 







(u ovoj je i neka galerija) 

Letica ne zna kako da se dođe do te džamije, iako zna ime. Pita nekog tipa koji natuca engleski. Ovaj mu objašnjava. Potom ga Letica pita "Is it close?" Ovaj prevede drugomu, i ja iz njihovog turskog shvaćam da je ovaj krivo razumio, tj. razumio je "closed", pa mu kaže da nije zatvorena. Velim Letici da ponovi pitanje, ali da ga pita "Is it near?", ali on to ne želi, iako zapravo nije dobio traženu informaciju. Još se čudi zašto se ja oko toga žestim. 

Srećom, džamija doista jest blizu. Prvo prolazimo pored Atatürkovog konjaničkog kipa: 



On se nalazi nasred kružnog toka. Dok to slikamo, prolazi auto iz kojeg nam opet onaj naš tip koji nam je organizirao prijevoz dovikuje da je tu malo dalje ruska crkva pretvorena u džamiju. Imam osjećaj da taj tip prati sve turiste u ovom gradu. 

Napokon dolazimo do te džamije: 

 

Ona se zove: 



(Džamija osvajanja, to bi otprilike bio prijevod. Zanimljivo, adaptacija u džamiju dogodila se poprilično kasno.) 

Iznutra je premračno, pa moram produljiti ekspoziciju, a onda je mutno: 



S pročelja se vide obrisi pravoslavne arhitekture:



Vraćamo se prema hotelu. Preko puta džamije, praktički u središtu grada, nalazi se velika vojarna. Vojska je u Turskoj jako prisutna u gradovima, pogotovo ovdje na istoku - ne samo zbog granice. Vojska je u Turskoj jamac sekularnosti države i očuvatelj kemalizma. 

Stajemo opet u jednom dućanu taman dok pored nas prolazi na biciklu jedan od one dvojice s tvrđave. Hm, kada po gradu počneš sretati poznata lica, znaš da si predugo ovdje. 
Potom se razdvajamo, jer ja želim otići kupiti med u jednu prodavaonicu koju sam pikirao, Letica pak želi ići drugim putem doma. Ja pronalazim svoju prodavaonicu, ali je zatvorena. Zatvorena je većina dućana, jer je večernji namaz. Ubrzo će završiti dnevni post. Ne znam da li da čekam da se vrate s molitve, ili da potražim nešto drugo. Napokon nalazim jednu prodavaonicu meda koja radi. Uzimam dvije teglice, i to mi naplaćuju 40 lira. 20€. 70 kn za jednu teglu meda? Malo mi izgleda da su me oženili. 

Opet počinje koncert mujezina i opet na kraju slijedi onaj prasak, kao i jučer. Zaključujem da bi to možda moglo imati neke veze sa završetkom posta. Valjda kao neka završna sirena, što li. 

Vraćam se u hotel, opet se malo vrzmamo uokolo. Hrvoju i Mati se vratio proljev. Nisu trebali ručati. 

Nikola, Letica i ja ćemo još u večernju šetnju. Trebali bismo nešto i pojesti. Nikola želi lahmacun, i meni bi dobro legao, no nigdje ga nema. Svi restorani su puni izgladnjelih muslimana i oni su već slistili sve lahmacune. A ostala hrana nam je malo preteška. Naposljetku odlazimo u slastičarnicu (ne onu istu) i opet primijenjujemo recept "bir tane". 
Ja uzimam zalogaj nekakvog kolača koji izgleda kao velika bijela lazanja - i shvaćam da ima okus po sapunu. Letica je uzeo to isto i isti mu je dojam. Čini mi se da je to güllaç, vrsta kolača koji se obično jede za ramazan, a obično u njega stavljaju ružinu vodicu. Zato ima okus i miris po sapunu. 

Evo ga na tanjuru: 



Nakon čašice razgovora vraćamo se u hotel. Letica kupuje med usput. Teglicu plaća - 10 lira. Duplo manje. Da, oženili su me. 

Poslije povratka u sobu još malo gledamo televiziju, opet tursko Kolo sreće, potom se odlazim istuširati i na počinak...

egerke @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
NEDJELJA 15. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ranojutarnje ustajanje. Hostel je još uspavan, Dodo je u dvorištu. Ubrzano se pakiramo, u ovo rano nedjeljno jutro još vjerojatno ne voze maršrutke, morat ćemo na taksi. Pozdravljamo se s Dodo, unatoč svemu, ovo je bio nekako najdraži smještaj koji smo imali na ovom putu i voljeli bismo još koji puta navratiti k njoj, ako se u međuvremenu zgrada ne sruši. 
Prolazimo Mardžanišvilijem. Blok ispred Dodinog hostela nalazi se ruska pravoslavna crkva, kraj koje smo u prosjeku prolazili po 4 puta svaki dan, što ipak nije Nikolu spriječilo da, još u prvom navratu kad smo bili u Tbilisiju, na neki moj komentar o toj crkvi, pita "Koja crkva?" Ispostavilo se da on nije primijetio tu crkvu, iako je to samostojeći objekt popriličnih dimenzija. Undecided 

Dolazimo do metro stanice Mardžanišvili, tu stoje i taksiji. Tražimo neki koji će nas prebaciti na Ortačalu. Ima taksija, ali ima i problem. Naime, nas je petorica, što znači da nas otraga mora stati četvero. Mate je sjeo naprijed, Letica, Hrvoje i ja sjedamo otraga, dok će najlakši od nas, Nikola, leći preko nas trojice. Evo kako to izgleda: 



Na Ortačali smo za manje od 10 minuta. Naš bus je ovdje, po prvi puta nakon Turske opet sjedamo u pošteni bus (zapravo, prvi bus uopće nakon Turske, ako ne računamo ono klepetalo za Ečmiadzin). I ovaj bus je turski - zapravo vozi skroz do Istanbula (oko 30 sati). Mi ipak ne idemo toliko daleko, premda ćemo se i mi voziti dosta dugo. Po voznom redu trebali bismo u Karsu biti u 14, što znači oko 7 i pol sati vožnje. 

Autoportret: 



(u maršrutkama iznad vjetrobrana vise ikonice, ovdje smo nasred vjetrobrana mi Laughing ) 

I krećemo. Vozimo se desnom obalom Mtkvarija, ispod centra, pa na sjever. Prolazimo pored poznate bivše zgrade Ministarstva za ceste: 



Ipak smo je vidjeli, a da nismo morali klipsati do nje. 

Potom se s desne strane spaja poznata cesta s Didubea. Na križanju je veliki kip Davida Graditelja:



Vozimo se na sjever, izlazimo iz Tbilisija. Uz cestu stoje kamioni na kojima se prodaju lubenice i dinje. Izgleda da vozači i kondukterka razmišljaju o tome da stanu i kupe jednu. Rečeno-učinjeno: 



Prelazimo Mtkvari i vozimo se autoputom na sjever, prema Mcheti. Evo Džvarija na brdu: 



A potom, iza Mchete, prolazimo uz veliko naselje jednakih niskih kućica:



Radi se o naselju podignutom za izbjeglice iz Južne Osetije. Ukupno je u ratu 2008. iz Južne Osetije izbjeglo oko 15 000 Gruzijaca.

Krajolik regije Šida Kartli:


 
Iza grada Hašurija skrećemo lijevo. Desno vodi cesta prema Kutaisiju, kojom smo došli prije tjedan dana. Lijevo pratimo dolinu Mtkvarija, koja sve više zalazi u brda. Ulazimo u južnu regiju Samche-Džavaheti. 

Dolina Mtkvarija:



Ubrzo stajemo na jednom usputnom odmorištu. Tu je neka daščara u kojoj nekoliko žena u pravoj peći na drva peče svježe hačapurije. Odlučujemo ih kupiti, to su nam vjerojatno posljednji hačapuriji u Gruziji. Nikola i Letica podijelit će jedan, a ja neću sitničariti, uzimam cijeloga za sebe. Domaći, netom pečeni hačapuri. Vruć toliko da ga se ne može ni jesti, ali odličan. 

Evo ih: 





(još i sad mi cure sline na ovu sliku) 

Ubrzo nastavljamo put. Dolina je sve zelenija: 



Mtkvari:



A onda stižemo do Bordžomija: 



Bordžomi je gradić od nekih 14 500 stanovnika, poznat kao lječilište i po svojim izvorima mineralne vode. Mineralna voda Bordžomi poznata je diljem bivšeg SSSR-a, a eksploatira se još od kraja 19. stoljeća. U Bordžomi su, zbog njegovih izvora mineralne vode i čiste planinske klime, još u 19. stoljeću počeli dolaziti pripadnici ruskog plemstva, te je gradić procvjetao. Poznat pod nadimkom "Biser Kavkaza", u njemu su svoju ljetnu rezidenciju imali i Romanovi, ruska carska obitelj. Bordžomi se, zajedno s obližnjim skijaškim centrom Bakurianijem, kandidirao za ZOI 2014., no nije im uspjelo - igre je dobio ruski Soči. 
Pored Bordžomija nalazi se i nacionalni park Bordžomi-Haragauli. 

Kolodvor u centru Bordžomija: 



(malo me krajolik podsjeća na Sinaiu) 

Još jedna slika Bordžomija iz busa: 



Iza Bordžomija se dolina Mtkvarija malo širi: 



Tvrđava Koški:



Prolazimo Ahalcihe, administrativno središte regije Samche-Džavaheti i upućujemo se prema Valeu, posljednjem gruzijskom selu prije granice. Iza Valea cesta postaje malo bolji poljski put, koji vijuga kroz voćnjake. Opet je vrijeme da se vozači opskrbe svježim voćem, ovaj put jabukama: 



Put vijuga po pitomim brežuljcima. Uopće nemamo osjećaj da se nalazimo na granici koja je nekoć razdvajala ideološke blokove i bila jedna od najneprohodnijih na svijetu. 

Preko je već Turska: 



S lijeve nas strane prati ograda, koja nas ipak podsjeća da je tu granica: 



Potom usred tog makadama, posve nestvarno, izroni granični prijelaz. Kao da se netko zafrkava. Ipak, kontrola je ozbiljna. Ne toliko s gruzijske strane, no na turskoj strani moramo otići u zasebnu zgradicu izvan graničnog prijelaza, gdje nas imigracijski službenici provjeravaju. Jedva smo našli kućicu, neki ljudi su nas uputili. Mate je zadnji i dok je obavio svoje formalnosti na gruzijskoj strani, već nas je izgubio iz vida. Nadamo se da neće zalutati. Mi već debelo stojimo u redu kada on dolazi. Srećom, red ide dosta sporo, ima začudno puno ljudi za ovakvo mjesto. Ipak tu prolaze i međunarodne autobusne linije. Naime, Turska i Gruzija imaju samo dva međusobna cestovna prijelaza. Onaj u Sarpiju se sjećate kakav je bio. Ovaj je posve zabačen, ali ipak živ. 

Nakon što smo konačno obavili pograničnu kontrolu, vraćamo se u autobus i krećemo. Ponovno vraćamo sat unatrag. Opet smo u zemlji koja koristi latinicu kao službeno pismo. Čudan osjećaj.

Malo sam zadrijemao, pa sam propustio Posof, prvi gradić s turske strane. No ovaj dio Turske je inače posve pust, zabačen, divlji. Ostatak današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti kroz prelijepu nedirnutu prirodu. Evo par slika: 


 

 
(usjek na brdu mogao bi predstavljati trasu naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan) 

Visokogorska stepa:
 

 




Cesta vijuga bregovima: 



Tu i tamo koje selo: 



A inače samo divljina: 











Meni nepoznato postrojenje nedaleko Posofa, vjerojatno nešto u vezi naftovoda: 



Stočarski objekti: 



I još stoke na ispaši: 



Još malo pašnjaka: 



Nakon truckanja kroz prekrasnu prirodu prvo stižemo u Hanak, zabačeni i nimalo reprezentativni gradić, gdje prvi puta stajemo. Nakon daljnjih sat vremena vožnje, stižemo u Ardahan. Već kasnimo sat vremena u odnosu na termin u koji smo trebali biti u Karsu. 
Ardahan je nekakvo središte ove regije, iako je vrlo neugledan. Gradić ima 17 000 stanovnika. U prošlosti je bio nastanjen uglavnom Armencima, a Turskoj je pripao nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rusija Turskoj prepustila čitavu Karšku oblast. Čitavo područje ima vrlo hladnu planinsku klimu, gdje se snijeg zadržava do svibnja i česte su lavine. 
Ovdje nam kažu da mi koji idemo za Kars ovdje napuštamo bus i prelazimo u dolmuş koji nas već čeka. No vozač dolmuşa potom nas odvozi do jednog parkirališta u središtu grada i kaže nam da krećemo dalje u 4. No krasno. Još čekanja. 

Mi se nećemo udaljavati od dolmuşa (između ostaloga, Ardahan ne izgleda nimalo obećavajuće), ali Letica zuji uokolo. Naš dolmuş: 



Scena s ulice: 



Tvrđava (još uvijek s vojnom posadom):



U jednom času vozač dolazi i kreće. Letica je uzeo zdravo za gotovo da dolmuş kreće u 4 i otišao se prošetati, ostavivši sve stvari i dokumente u dolmuşu. Nasreću, Mate kaže vozaču da nam nema prijatelja i da ga pričeka. Šaljem poruku Letici da se smjesta nacrta kod dolmuşa jer se samo njega čeka. On ubrzo dolazi i opravdava se. Očito mu nije neugodno što ga se mora čekati. Ujedno kaže da je Ardahan jedno od najružnijih mjesta koje je posjetio. Ne sumnjam. 

Izlazimo iz Ardahana: 





Na brdu iznad grada ucrtana je velika silhueta polumjeseca sa zvijezdom: 



Ponovno smo na otvorenoj planinskoj stepi: 







Dolazimo do križanja, skrećemo desno prema Karsu. Tu još postoji nekoliko gustih crnogoričnih šuma. Čitavo područje bilo je nekoć šumovito, no potom su posjekli šume i napravili pašnjake. 

Neobično selo od identičnih kuća, ne znam o čemu se radi: 



Pejzaž je fascinantan, sviđa se i Hrvoju: 





U dolmuşu: 



Vidi se razlika u standardu - dolmuşi su puno uređeniji od maršrutki. 

Cesta se mjestimično gradi, pa se vozimo po makadamu, što znači da idemo još polaganije. To nam barem omogućuje lakše divljenje krajoliku: 





Tu i tamo viđamo iranske kamione. Dakle, i oni zalaze u ove krajeve.

Nakon brežuljkastog predjela iza Ardahana, krajolik postaje ravniji: 


 

 
Na jednom dijelu vozimo kroz netom nanesen asfalt, vjerojatno par sati ranije. Već smo nestrpljivi, gdje je taj Kars. Napokon vidimo da mu se približavamo. 

Oluja u daljini: 



Mate je bio isprva narogušen kada je čuo da je predviđeno da spavamo dvije noći u Karsu. Pitao se što se to ima toliko zanimljivo ovdje vidjeti. Zapravo ništa, no nismo u mogućnosti izvesti sve u jednom danu, budući da bus iz Karsa za Van ide ujutro, i to je jedini. Ako želimo vidjeti Ani, to je neizvedivo. Mate se ipak nada da će postojati i neki kasniji bus za Van. 

Ulazimo u Kars s nekih 4 sata zakašnjenja. Već je kasno popodne. 
Kars je grad koji ne ostavlja baš lijep prvi dojam. Smješten na prostranoj visoravni, ovaj vjetroviti hladni grad ujedno je i najviši grad u Turskoj, na 1768 metara nad morem. Ima 130 000 stanovnika, i praktički je jedini veći grad u ovom dijelu države. Spominje ga još Strabon, pod imenom Chorzene. Grad je bio važan centar armenskih kraljevina, u nekoliko navrata i glavni grad čitave Armenije. U 11. st. pao je pod vlast Bizanta, a ubrzo zatim pod Seldžuke. U 13. st. njime su nakratko vladali Gruzijci, zatim u 14. st. Mongoli, a potom Otomani. 1828. po prvi su ga puta zauzeli Rusi, ali su ga kasnije prepustili Turcima. No nakon Rusko-turskog rata, mirom u San Stefanu 1878. Kars je postao dijelom Ruskog Carstva. Dolaskom ruske vlasti pokrenuta je emigracija muslimanskog stanovništva i doseljavanje većeg broja Armenaca i Grka. Kars je ostao dijelom Rusije sve do mira u Brest-Litovsku, kada ga Rusija prepušta Turskoj. Međutim, grad je bio pod kontrolom Armenaca koji su se odbili predati. Iako je otomanska vojska 1918. zauzela grad, pod pritiskom britanske vojske morala se iz njega povući, a grad je postao dijelom Demokratske Republike Armenije. Nakon nove turske ofenzive 1920. mirom u Aleksandropolu Armenija je bila prisiljena ustupiti Kars Turskoj. 23. listopada 1921. u Karsu je skopljen mirovni sporazum između SSSR-a (koji je u međuvremenu okupirao Armeniju) i Turske, kojim je uspostavljena današnja granica Turske, tj. priznata je sovjetska aneksija Adžarije, dok su Turskoj ostali Kars, Ardahan i Iğdır. Sovjeti su kasnije željeli tu granicu korigirati, no Turska je to odbila. 1945. SSSR je bio spreman čak povesti i napad protiv Turske radi toga, no ipak su odustali u zadnji čas. 
Danas je Kars poprilično izoliran, dijelom zahvaljujući činjenici da je zbog zatvaranja tursko-armenske granice 1993. obustavljen sav promet prema Armeniji, pogotovo prugom Kars-Gjumri. 

Iskrcavamo se na autobusnom kolodvoru i odmah se oko nas roje taksisti. Prvo Mate odlazi pitati kako idu busevi za Van i dobiva odgovor koji smo već imali - samo jedan bus, u 9 ujutro. Trebamo pronaći smještaj. Lonely planet spominje samo jedan hotel u Karsu, a nema karte. Ništa, idemo ipak taksijem, da sad još ne bauljamo gradom. Ispada da je hotel dvije ulice dalje. Bezveze. 

Uzimamo jednu trokrevetnu i jednu dvokrevetnu sobu. Nije pretjerano skupo, 14 lira (7€) za noćenje s doručkom. Letica i ja ćemo u dvokrevetnu. Smještamo se u sobu, sasvim je pristojna, televizor, kupaonica... 
Negdje oko pola 8 počinju pjevati mujezini. Opet smo u islamskom svijetu, a ovdje, na ovoj visoravni, pjev mujezina, iako mističan, ujedno zvuči pomalo sablasno. Nakon što su završili, čujemo neki snažan prasak. Pitamo se je li to možda PKK postavio neku bombu. 
Ipak, morat ćemo u šetnju. Trebamo i na večeru. Izlazeći iz sobe shvaćam da se vrata naše sobe uopće ne daju zaključati. Očito je brava razmrdana. No dobro, nadajmo se da nam nitko neće ništa zdipiti... 
Odlazimo ponovno do kolodvora, vidjeti ima li još koja agencija, no nema ničega, sve je zatvoreno. Općenito, Kars je dosta mrtav i pust. U redu, nedjelja je navečer i još je ramazan, a ovo je vjerski dosta konzervativno područje. 

U Kars je događaje u svom romanu Snijeg smjestio i turski nobelovac Orhan Pamuk. Taj se roman upravo bavi jačanjem islamizma u turskoj provinciji, a Kars je u njemu opisan kao teška zabit. Pitam se je li Kars namjerno odabran, zbog imena - na turskome se "snijeg" inače kaže "kar". 

Nakon malo lunjanja ulicama dolazimo do nekog lokala u kojima poslužuju pide i lahmacun, neku vrstu turske pizze na vrlo tankom tijestu. Letica i ja ulazimo, naknadno nam se pridružuje i Nikola, a Mate i Hrvoje zbog svojih problema s probavom i dalje neće ništa jesti. 

Dok sjedimo i večeramo, dolazi nam neki tip i obraća nam se na engleskome. Pita nas idemo li sutra u Ani. Kažemo da idemo. Ispada da je tip odgovoran za prijevoz turista dotamo i da su nam ga već u hotelu spomenuli. Kaže nam kada moramo sutra ujutro biti spremni i da će nas dolmuş čekati ispred hotela. Odlično, ne moramo se brinuti. 

Poslije večere još se šećemo gradom. Kars je poznat po svom odličnom medu i dobrim sirevima. Specijalitet je sir u medu. Upravo je zato grad pun prodavaonica meda i sira. Mi ćemo ipak sjesti u jednu slastičarnicu. Budući da niti jedan od kolača u ponudi nije označen, a ukratko nam svi liče na baklave, uzimamo neku mješavinu, pomalo od svega. S našim klimavim turskim, to znači da upiremo prstom u pojedine kolače i govorimo "bir tane...bir tane..." (jedan komad). Pitamo imaju li salep, no i opet ga nemaju. Imaju barem čaj od jabuke. 

Naš odabir za večeras:



Još malo sjedimo i razgovaramo. Potom se upućujemo prema hotelu. Hladno je i puše, iako je ljeto. Takva je klima u Karsu. Umorni smo, iako smo se cijeli dan vozili. Nakon Gruzije i Armenije, koje, iako su zemljopisno u Aziji, izgledaju europski, tek ovdje shvaćamo da smo u bitno drugačijem kulturnom krugu. Ljudi su nasrtljiviji, ozračje je drugačije, iako je priroda slična armenskoj. 

Iz sobe nam nisu ništa ukrali, a mi ćemo danas ranije na spavanje...

egerke @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.