Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, rujan 20, 2012
UTORAK 10. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Opet rano buđenje, pa doručak - onaj famozni sladoled za 18 larija. Treba vremena dok se mi koordiniramo. Nikola je već spreman i čeka vani. Ja sam isto gotov, Hrvoje je tu, Mate...samo se Lejticu čeka. Nikola veli da mu se više ne da tu stajati, da on kreće i da nas čeka na ulazu u metro stanicu. Odlazi. Odmah zatim dolazi i Letica i krećemo i mi. Vidimo Nikolu kako hoda 50 metara ispred nas. Još si mislim kog je vraga s tim postigao. Navraćamo još u dućan, po vodu. Potom se upućujemo prema stanici metroa. Dolazimo tamo, ali Nikole nema. Nema ga ni pred zgradom ni unutra (ulaz u metro je inače napravljen u prizemlju jedne zgrade). Zaključujemo da se vjerojatno spustio dolje, jer ga nigdje u nadzemnom dijelu stanice ne vidimo. Silazimo na peron. Nema ga ni tamo. Što sad? Očito mu se ni tu nije dalo čekati, pa se uputio prema Didubeu. Čekamo idući metro, krećemo i mi prema Didubeu. Izlazimo na Didubeu, nije ni tamo. Veli Letica "Pa možda nas čeka vani". Na stanici Didube, koja je na nadvožnjaku, izlaz vodi kroz jedan pothodnik, a potom ulazi u kaos, mješavinu tržnice i autobusnog kolodvora. Teško da će nas tamo čekati. Ipak, odlazimo onamo, i njega očekivano ne zatičemo tamo. Upućujemo se prema mjestu gdje stoje maršrutke za Kazbegi, a ja mu šaljem poruku. Poruka međutim ne dolazi. Nazivam ga, ali znam da se neće javiti, jer mu je to preskupo. Naravno da se ne javlja. Maršrutka za Kazbegi je već tu, mogli bismo uloviti zadnja slobodna mjesta da je on s nama. Ali ga nema, a maršrutka upravo odlazi. Ponovno ga zovem. U tom se času javi i veli da nas vidi. Za pola minute dolazi do nas. 
No, što se s njim dogodilo? Panj je otišao promijeniti novce u obližnju mjenjačnicu kod metro stanice Mardžanišvili, ali to naravno nikomu od nas nije rekao. Rekao je "Čekam vas na metro stanici", umjesto da je rekao "Idem usput promijeniti novce, ako me nema tamo, čekajte me." On je vjerojatno očekivao da ćemo mi stajati ondje bez obzira bilo njega tamo ili ne, jer, Bože moj, rekao je da će nas čekati na metro stanici. Da stvar bude bolja, postoji mjenjačnica odmah pored blagajne metroa, ali on se uputio u neku dalju, i naravno, nije pazio hoćemo li mu mi promaknuti dok to radi. 

Srećom, sljedeća maršrutka je ubrzo ovdje i počinje se puniti. Kupujemo karte kod vozača - zanimljivo, jučer, kad smo išli u Mchetu, dobili smo čak uredno isprintane karte na blagajni, koja se nalazi u jednom od kioska na parkiralištu. 

Krećemo, izlazimo iz Tbilisija i upućujemo se prema sjeveru. Most preko Mtkvarija između Tbilisija i Mchete: 



Promičemo pokraj Mchete autoputom koji smo dan ranije pretrčavali i ubrzo skrećemo s njega, kada on zaokrene na zapad prema Goriju. Mi idemo ravno na sjever, u srce Kavkaza. Cesta kojom se vozimo nosi naziv Gruzijska vojna cesta (Sakartvelos samhedro gza) i povezuje Tbilisi i Vladikavkaz, glavni grad ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Radi se o ruti koja je bila poznata još u antici - spominje ju još Strabon, a vjeruje se da je ovuda prošao i Pompej u ratu protiv Parta. Stoljećima je to bio glavni trgovački put između Iberije i sjevernih obronaka Kavkaza, a njime su stizali i osvajači. Rusi su 1799. odlučili izgraditi cestu kako bi poboljšali komunikaciju s Gruzijom, koja je dvije godine kasnije anektirana. Cesta je dovršena 1817., i u to su je vrijeme zvali "ruskim Simplonom". Cesta se nastavila uređivati sve do 1863., i opisuju ju u to vrijeme kao dvo- i trotračnu cestu sa željeznim mostovima preko klanaca, što je u to vrijeme, u koje ni u samoj Rusiji nije bilo poštenih cesta, bio vrhunac cestogradnje. U doba SSSR-a imala je izuzetnu važnost, budući da je komunikacija Gruzije s Rusijom svedena na ukupno 4 pravca - obalni put od Sočija u Abhaziju, tzv. Osetsku vojnu cestu koja izlazi u Svanetiju, Transkavkasku magistralu kroz tunel Roki (danas pod kontrolom Južne Osetije) i Gruzijsku vojnu cestu. Nakon raspada SSSR-a gubi na važnosti, često biva i zatvorena. Danas je granični prijelaz na njenom kraju zatvoren za građane trećih država. 
Gruzijska se vojna cesta spominje i u kultnom Ljermontovljevom romanu Junak našeg doba. 
Vožnja Gruzijskom vojnom cestom vodi kroz neke od najdivljijih i najljepših predjela Gruzije i Kavkaza, i zapravo je i sâm put njome vrijedan kao izlet, nekmoli ono što nas čeka na njenom kraju. 
U početku se vozimo dolinom rijeke Aragvi, pored velikog umjetnog jezera Žinvali (čije slike ćete vidjeti na povratku, jer sam sjedio s krive strane). Vegetacija se lagano prorjeđuje: 







Aragvi i pogled prema brdima: 



Vododerine iz južnoosetskih brda: 





Aragvi nastaje kod mjesta Pasanauri, gdje se spajaju Tetri (Bijeli) i Pšavis (Crni) Aragvi. Mi nastavljamo kanjonom Bijelog Aragvija, sve dok iznad mjesta Zemo Mleti ne dođemo do malog proširenja na kojem gruzijske bakice prodaju hranu, kolače i vunene prerađevine (kape, sokne...). 
Selo se nalazi praktički na granici s Južnom Osetijom: 







U stijeni iznad odmorišta uklesan je ovaj portret Aleksandra Petroviča Jermolova, ruskoga generala odgovornog za izgradnju ceste: 



U blizini je i mali vodopad:



Dok oni piju čistu kavkasku vodu, ja ću kod jedne od bakica kupiti čurčhelu. Radi se o gruzijskom slatkišu koji se radi tako da se orahe, lješnjake, bademe ili grožđice pričvrsti na špagicu, a potom ih se umoči u gust karamel napravljen od grožđanog soka i kukuruznog brašna. Izgledaju kao tanke kobasice, i moram priznati da su ukusne. Letica je već kupio jednu na Didubeu.

Po povratku u maršrutku počinjemo se nizom serpentina penjati prema najvišoj točki na Gruzijskoj vojnoj cesti, a to je prijevoj Džvari, na 2379 metara. Krajolik postaje sve divljiji: 


  

  




Promičemo kroz Gudauri, malo planinsko mjesto koje je poznato kao skijaški centar. Snijeg se u ovim predjelima zadržava do svibnja. 

Neobični amfiteatar nasred polja. Murali mi govore da bi mogao imati neke veze s razdobljem komunizma: 



Tetri Aragvi ostao je u ambisu pod nama: 



Pašnjaci: 



Kao da smo na vrhu prijevoja: 



Negdje kod samog prijevoja nailazimo na jednog planinskog pastira sa svojim mnogobrojnim stadom ovaca: 



Gruzijska policija susreće ovce: 



A tu su i vjerni čuvari, koji vjerojatno pripadaju pasmini kavkaskog ovčara: 



Kavkaski se ovčar smatra najagresivnijom pasminom pripitomljenih pasa. Nadimak koji ima jedna njegova kratkodlaka varijanta, volkodav, dovoljno govori o hrabrosti i agresivnosti tih pasa, koji su navikli živjeti u ekstremnim uvjetima na otvorenim kavkaskim pašnjacima. Kavkaski je ovčar izuzetno opasan i za ljude, budući da samo svoga vlasnika i njegove članove obitelji smatra svojim "čoporom", dok prema svim strancima iskazuje izuzetnu nepovjerljivost. 

Opraštamo se od doline Tetri Aragvija i prelazimo glavnu vododjelnicu Kavkaza: 


 


Neki ovuda i planinare: 

 

Iako smo u klancu, cesta počinje lagani silazak u dolinu rijeke Tergi: 






 


Prolazimo i kroz par tunela, te preko jednostavnih zidanih mostića: 


 
I evo nas u dolini: 

 









I napokon stižemo u Kazbegi: 



Središnji se trg zove, za Gruziju ne sasvim neočekivano, Stalinis moedani. 
Kazbegi, ili Stepancminda (Sv. Stjepan), leži na visini od 1740 metara, u dolini rijeke Tergi. Sa svih je strana okružen strmim brdima i zapravo je jedini gradić u ovom dijelu Gruzije. Ima 1820 stanovnika. Izvorno ime dobio je po pustinjaku Stjepanu, koji je živio u ovim brdima. Kada su Rusi anektirali Gruziju, stanovništvo ovih krajeva podiglo je bunu. Njoj se suprotstavio lokalni plemić Gabriel Čopikašvili, koji je za svoje zasluge u gušenju bune dobio čin generala u ruskoj vojsci. Čopikašvili, kojem je predak bio stanoviti Kazi-beg, uzeo je prezime Kazbegi, te se po njemu često nazivalo i samo mjesto. Ime mjesta službeno je promijenjeno 1925. 2006. vraćeno je izvorno gruzijsko ime. 
Unuk Gabriela Čopikašvilija bio je Aleksandre Kazbegi, poznati gruzijski književnik iz 19. stoljeća, ruski đak, koji je nakon studija odlučio živjeti s pastirima, kako bi upoznao život običnih ljudi. Kasnije je radio kao novinar, pa romanopisac i dramatičar. Pretkraj života patio je od duševne bolesti. Kada je umro u Tbilisiju, njegovo je tijelo preneseno u Stepancmindu, gdje je uređen i mali muzej. Njegov spomenik vidite na prethodnoj slici. 

Iznad mjesta nalazi se vrh Kazbek, te crkva Cminda Sameba, koju smo došli obići: 



(Kazbek se ne vidi, jer je u magli, ali se Cminda Sameba vidi na vrhu brda na lijevoj strani slike - samotna stoji nad ponorom)

Prije nego krenemo na planinarenje, sjest ćemo nešto prezalogajiti u obližnji restorančić. Mate njurga da zašto sad gubimo vrijeme, da ćemo jesti poslije. Poslije ćemo možda žuriti na maršrutku, sada imamo vremena. Mate neće jesti, jer ga opet muči probava, nego će se prošetati uokolo. 

Naručujemo još vrući hačapuri i limunadu. Hrvoje se odlučio samo za limunadu, jučer ga je isto mučila probava.
 
Nakon ručka, otpućujemo se prema crkvi. Još jednom provjera cilja: 


 
Brda s druge strane: 

 



Spomenik Aleksandreu Kazbegiju: 



Neugledni kućerci Kazbegija: 



Putokaz: 



Vladikavkaz je u sovjetsko doba nosio ime po gruzijskom boljševiku Sergu Ordžonikidzeu. Nalazi se 30-ak km udaljen od Kazbegija. Još je 10-ak km ceste na gruzijskoj strani, prije strahotnog klanca Darjal (od Dar-i-Alan, Vrata Alanâ), u kojem je smješten pogranični punkt. 

Prelazimo rijeku Tergi: 





Tergi, ili na ruskome Terek, izvire u gruzijskim brdima, ali probija se na sjever kroz kavkaski masiv i utječe u Kaspijsko jezero. Na Tereku leži i Vladikavkaz. S druge strane, Grozni ne leži na Tereku, iako se nogometni klub iz Groznog zove Terek.

Skrećemo prema zaseoku Gergeti: 



Crkva je i dalje tamo:

 

Iskreno, ne želim znati kakvu vrstu usluge pružaju u ovom pansionu: 



Već smo se dosta popeli:



U mjestu je i spomenik poginulim borcima iz Drugog svjetskog rata: 



(primjećujete da su prezimena uglavnom ista - koliko vidim pročitati, Sudžašvili, Cikdauri, Hucišvili)

Iza spomenika su i slike: 



Dolazimo u podnožje brda na kojem je crkva (vidite ju desno gore, u kutu slike - koja je malo ukoso): 



Kamena arhitektura:



Dok smo se mi gegali i slikali, Nikola je odjurio naprijed. Ja po vodiču tražim gdje moramo točno skrenuti kako bismo išli pravim putem. Piše iza groblja. Ali ja groblje ne vidim. Napravili smo zaobilaznicu kroz selo. Potom vidimo Nikolu kako se penje po strmom putu u podnožju brda. Valjda je to taj put. Nikola se penje poput divokoze, iako ima obične sandale isusovke. Nije uzeo tenisice jer mu zauzimaju prostor.

(Kasnije se ispostavilo da je na kraju skinuo i isusovke i penjao se bos, nagazivši usput na čičak.)

I nas se trojica otpućujemo za Nikolom, Letica je zaostao, pa nas slika: 



Stepancminda iz ovog kuta: 


 
I dalje za nama: 

 

Pod stijenom su privezana dva magarčića:



Uspon zapravo vodi pored osamljene stražarske kule: 



Gergeti:



Uspeli smo se, i sada nastavljamo ljevkastim klancem koji je među brdima probio potočić: 



Kula iz različitih stupnjeva udaljenosti:
 




Put pred nama ne izgleda osobito obećavajuće: 


 
Krajolik je međutim predivan: 

 





Letica nas je prešišao i sad on udara tempo. Ja sam zaostao, a Nikola se više ni ne vidi, tko zna gdje je on već. 

Hodamo već dvadesetak minuta kroz taj kanjončić, i po mom proračunu, crkva nam je već ostala iza leđa. Letica je uvjeren da će put jednostavno zaobići brdo i prići crkvi sa stražnje strane. No put cijelo vrijeme ostaje na više-manje istoj visini i vodi dalje u brdo. Najkraće bi nam bilo da se uspnemo strmim obronkom ravno uvis. Naravno, to je i najnapornije. Već sam odavno shvatio da put kojim se uputio Nikola nije onaj iz Lonely planeta. Uostalom, pustiti Nikolu da nekamo vodi ionako obećava katastrofu. A našu skupinu pak predvodi Letica, koji je jednako sklon stranputicama. 

Ništa, valja nam strmo u brdo. Potok ostaje pod nama: 



A nad nama se vidi crkva kako visi na obronku: 



Letica je isto tako odjurio naprijed, dok Mate, Hrvoje i ja stojimo na strmini i predišemo. Fotografiram, kako bih barem doma mogao uživati u krajoliku, jer sam sad preiscrpljen: 





Napokon izlazimo na sedlo, s kojega trebamo skrenuti desno do crkve. Lijevo je pogled prema planini Kazbek, i dalje u magli: 



Crkva je skoro nadohvat ruke: 

 

Evo je: 



Iz malo veće daljine (slika je Nikolina - on je očito još malo dulje hodao kroz klanac):



Naravno da se do crkve može doći i cestom, samo je put cestom dulji i nije fora. 

Pogled od crkve prema brdima: 



I Stepancmindi:



Pred crkvom ruski i japanski džip: 



(desno vidite česmu na kojoj smo utažili žeđ)

Letica nas je spazio kako se vučemo: 


 

 
I onda napokon krećemo prema crkvi. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) nalazi se na 2170 metara, a izgrađena je u 14. stoljeću. Zbog svoje atraktivne pozicije jedna je od najkarakterističnijih vizura Gruzije. U prošlosti je služila kao skrovište za crkvena blaga, u doba kada ih je bilo preopasno držati u nizinskoj Mcheti. Ovdje se neko vrijeme čuvao i križ Sv. Nino. U sovjetsko doba bogoslužje je bilo zabranjeno, no crkva je svejedno bila turistička atrakcija. Zanimljivo, 1988. sovjetske su vlasti odlučile izgraditi žičaru od Stepancminde do crkve, no lokalno stanovništvo smatralo je to oskvrnućem svetog mjesta i srušilo žičaru.

Ono što je nevjerojatno jest da se ukrug od desetak km od Cminde Samebe nalaze Južna Osetija, Sjeverna Osetija-Alanija i Ingušetija. Čečenija je malo dalje, udaljena je 40-ak km.

U kompleks crkve ulazi se kroz prolaz u zvoniku: 

 

Iako je Kazbek zavijen u oblake, tamo nad Darjalom sija sunce: 



Na crkvi traju radovi:
 






Komentiram kako je lijepo vidjeti i svećenstvo da nešto radi, što znači da ih ovdje još nije iskvario novac, kao npr. na Meteorima.

Zvonik: 


 

 
Okoliš: 

 

Opet Stepancminda: 



I Gergeti: 



Tu u dubini je onaj potočić:
 

 
Još malo crkve: 

 

Pogled odozgo na parkiralište i česmu: 



Prema Darjalu: 



Filmić

Crkva iznutra. Upravo traje bogoslužje: 



Nikola čezne da se uputi do sljedećeg brežuljka. On se voli šetati planinama, a misli da je to još nekih 15-ak minuta hoda u onom smjeru:

 

Letica će mu se naravno pridružiti. 
Oni polaze, i pozdravljaju crkvu: 


 




Još malo prirode: 







I još jedan filmić - ovdje je dosta živahno.

Tu je improvizirana kapelica, poput onih koje preživjeli pomorci podižu po raznim rtovima: 



Motiv za desktop: 



Ubrzano se smrkava, iz pravca Kazbeka stiže oluja, a Kazbek proviruje iz magle: 



Kazbek (ili kako ga Gruzijci još zovu, Mkinvarcveri - Ledenjački vrh) visok je 5033 metra (što znači da je viši od Mont Blanca) i sedmi je najviši vrh Kavkaza, treći u Gruziji. Radi se o neaktivnom vulkanu, ali ne i ugaslom, budući da je čitavo područje tektonski aktivno, s dosta potresa i geotermalnih vrela. Zadnji incident te vrste dogodio se kada je 2002. došlo do urušavanja jednog ledenjaka na sjevernoj, ruskoj strani, što se pripisuje podzemnim solfatarama. 
Kazbek se uzima kao mjesto na kojem je Zeus prikovao Prometeja kao kaznu za to što je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. Gruzijci imaju sličnu varijantu mita, samo što se kod njih glavni junak zove Amirani. 
Na mjestu gdje je Prometej navodno bio prikovan, kasnije je napravljeno pustinjačko utočište, u špilji nazvanoj Betlemi. Prema pričama, u špilji su se nalazili mnogi vjerski relikti, poput Abrahamovog šatora, Isusovih jasli i sl. 

Tu se njima dvojici pridružio psić. Naime, čak i u Lonely planetu postoji priča o određenom psiću koji se smuca uokolo Cminde Samebe i služi kao neka vrsta vodiča putnicima namjernicima - pridruži im se i odvede ih do crkve. E da je došao ranije, kad je Nikola zalutao u onaj klanac... 
Evo ga:



Valja im krenuti natrag prema crkvi: 



Oproštaj s Kazbekom:



I livadama: 



Psić je i dalje uz njih: 



Pogled na kapelicu: 



Kazbek se otkriva: 



Kako je počela kiša, nas trojica ostalih smo se pokupili. Iako smo ujutro u Tbilisiju raspravljali kako treba uzeti nešto dugih rukava, ja sam se pitao hoće li mi to stvarno trebati. Naposljetku sam uzeo kišnu kabanicu - jedino što sam imao s dugim rukavima. Dobro mi je došla. 

Ovaj ćemo puta ravno ispod crkve, preko livade, pa u šumu, gdje ćemo izbiti na cestu. To znači onamo: 





Crkva ostaje strmo iznad:
 


 

(ovo su zapravo Letičine slike - vidite psa - jer mi nismo slikali, a oni su isti put prošli odmah za nama) 

Kako smo krenuli, počela je kišurina. Put je strm, a ima i skliskog kamenja. Naravno da sam u jednom času neugodno aterirao na trticu. Ipak, sve se dobro završilo, dočepali smo se ceste i potom se u serpentinama spustili do Gergetija. 

Ova dvojica hvataju još jedan pogled na Kazbek: 



Osamljeni križ na usponu: 



Sramežljivi Kazbek: 



Puteljak koji vodi u ambis: 



Svi elementi skupa: 



Posljednji pozdrav crkvi: 



I psiću: 



Opet se vedri: 



A i Stepancminda se približava:



Mi smo već sišli u selo, i shvaćamo gdje smo prije krivo skrenuli. Naime, pravi put odvaja se totalno nelogično, vodi između kuća i kroz nečije vrtove, te ga ne bismo pronašli da smo dolazili odozdo. 

Letica i Nikola nailaze na spomenik nekom borcu: 



Na vrhu su Gergetija: 



Crkva još proviruje kroz pukotinu u šumi: 



Ulične scene Gergetija:
 

 

 

 

 

 
Konj, potpuno neshvatljivo zaglavljen na strmom brežuljku: 

 

Dok se oni polako spuštaju, mi smo već u centru. Ovdje su već dvije maršrutke. Jedna je puna, u drugoj još ima mjesta. Ja umirem od žeđi i moram nešto popiti. Odlazim u onaj restorančić gdje smo prije sjedili. Čekam nekih 5 minuta da me uopće posluže. Usta su mi puna skrame, nema šanse da ću izdržati do Tbilisija. Dok čekam, slikam Cmindu Samebu: 



Na kraju se selim s terase unutra. Primijetili su me. Naručujem. U taj čas dolazi Mate i kaže mi da u maršrutki ima još dva slobodna mjesta i da se požurim ako želim stići na nju. Velim mu da sam naručio i da dolazim čim popijem. E sad tu dolazi na scenu klinac koji desetak sekundi ne uspijeva otvoriti bocu otvaračem. Mrda, mrda, na kraju mi donese. Velim mu da mi odmah da i račun, jer mi se žuri. Konobar u prvi mah ne kuži, potom ipak shvati. Tutnem mu novac i ispijem limunadu na eks. Trčim van, maršrutka je još tu. 
Uglavnom, po planu bi maršrutke trebale ići svaki sat. Zadnja ide u 6. Sada je malo prije 5, i ona prva, već ispunjena maršrutka, jest ta koja ide u 5. Ova druga, u kojoj su još dva slobodna mjesta, jest ona od 6, zadnja tog dana. Nas trojica smo ovdje i imamo mjesto za sebe, no gdje su ova dvojica? Nemamo pojma, mi smo ih vidjeli zadnji puta kod crkve. Što se nas tiče, možda su još na vrhu brda. Ima li ih smisla obavijestiti? Ionako nema mjesta u maršrutki za njih, a ne znamo gdje su. Ako su dovoljno blizu, stići će, ako nisu, šteta poruke, ionako ne mogu ništa napraviti. Imaju taksi ako im maršrutka pobjegne. 

Međutim, oni su već u Stepancmindi: 



Dok sjedimo u maršrutki čujem izvana Letičin glas. Stigli su! Imaju više sreće nego pameti. Mate izvodi nekakav manevar kojim im uspijeva pribaviti još jedno mjesto, taman da se Nikola ugura, ali za Leticu nema više mjesta, morat će sjediti na podu. On je nezadovoljan, pa se pokušava uvaliti Mati u krilo.

Letica nam zamjera što im nismo javili, nego smo se kao kurve uvukli u maršrutku. Mate mu pokušava objasniti ono što sam i ja malo iznad napisao - što se nas tiče, mogli su biti bilo gdje, ili 100 metara iza nas, ili već na pola puta do Kazbeka. S obzirom na duljinu puta, veća je bila vjerojatnost da su negdje odakle neće stići. Pogotovo jer sam ja bio uvjeren da se Nikola stvarno otputio na Kazbek u isusovkama. 

No to smo nekako sredili i krećemo natrag. Vozimo se kroz kotlinu u kojoj leži Kazbegi: 















(je li ono u daljini Kazbek? Undecided ) 



Preko presuhle rijeke: 





Trošnih mostića: 



I pored stada ovaca:



Brda prema prijevoju Džvari: 





I evo nas kod prijevoja: 



Silazak prema Gudauriju: 



Opet onaj amfiteatar: 



Zemo Mleti u dolini: 



Opet stajemo na odmorištu. Odlazimo protegnuti noge. Maršrutka je puna nekakvih Talijana iz Milana. Letica se malo opružio: 

 

Nastavljamo dalje, vozeći se uz Tetri Aragvi: 

 

Dogovor je bio da na povratku stanemo kod Ananurija. No kako je ovo zadnja maršrutka, ne smijemo ju propustiti. Jedino da zamolimo vozača da nam stane na par minuta, da poslikamo. Meni je neugodno tražiti ga takvo što, ali Letici nije. I dosta, vozač nam staje. Svi imamo foto-pauzu:
 


Ananuri je stara utvrda iz 13. st., koja je bila u vlasništvu dinastije Aragvi. Korištena je do 19. st., a sada je kandidat za UNESCO-vu listu svjetske baštine. U tvrđavi se nalaze i dvije crkve, Bogorodice i Uznesenja. Ova veća je Uznesenja:
 




Ispod kompleksa nalazi se umjetno jezero Žinvali: 







Komentiramo kako je jezero zapravo dodatno uljepšalo čitav kraj. Hrvoje nas kritizira, jer tvrdi da su umjetna jezera smrt za ekosustav. To nitko ne spori, kao što nitko ne spori ni da je lijepo. 

Tvrđava i jezero skupa:



Most kojim cesta nastavlja prema Tbilisiju: 



Naša maršrutka na Nikolinoj strani uopće nema prozor: 



Krećemo dalje. Još jedan pogled na Žinvali: 




 
I Ananuri, s objema crkvama: 

 

Do Tbilisija nema nikakvih spektakularnih događanja. Stižemo na Didube, probijamo se kroz gužvu prema metrou. Letica opet nešto govori za to što ih nismo čekali u Kazbegiju, ja mu pokušavam objasniti, ali kao što to redovito kod njega ide, on nije u stanju dulje od pet sekundi pratiti nečije izlaganje da ne skrene pozornost na nešto drugo. Doista sam sve uvjereniji da taj čovjek ima ADHD. Ovaj put mu pažnju skreće kvas, koji prodaju pored stanice. Uzimamo obojica po jednu čašu. Ostali odlaze naprijed. Penjemo se na stanicu metroa, Letica odlazi još promijeniti novce. Ja se pridružujem ostalima na peronu. 
Naš metro dolazi i mi krećemo prema hostelu. Letica se zadržao na mjenjačnici pa će doći idućim. To će mu omogućiti da opet ulovi Maksima Mrvicu: 



Ja svoju lovu dižem na bankomatu na Mardžanišviliju, a potom se svi vraćamo u hostel. Ubrzo stiže i Daniel. 

egerke @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.