Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, svibanj 23, 2012
ČETVRTAK 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se i doručkujemo. Čak i nije loš doručak, ima izbora, iako nije osobit. Dolaze i ovo dvoje Hrvata, skupa doručkujemo. Potom se pakiramo i odlazimo na kolodvor. Nikola želi zamijeniti kartu, ali ne može. Ništa, morat će s nama.
Inače, mi smo prvo mislili ići odmah za Denizli, no bus za Denizli ide tek navečer, pa smo se odlučili krenuti u Konyu, možda otamo ima neki raniji bus.
Prije dolaska busa (koji dolazi iz Kayserija) slikam još malo uokolo:



Dolaze nas pozdraviti i ovo dvoje, a potom dolazi bus i krećemo na novi put.

Vozeći se prema Konyi, prolazimo i pokraj Uçhisara, no nažalost sjedim na krivoj strani za imalo bolju fotku:



Putem prema Konyi Mate mi opet objašnjava slamizaciju gradova Trećega svijeta. Kužim ja to, no kako kažem, ekonomski problemi u svijetu neće se riješiti političkim, već duhovnim promjenama.
Krajolik je opet isti:





Je li moguće da se ono još uvijek vidi Erciyes?



U busu su nam poslužili nešto što liči na sapunčić. Gledam natpis: şekerleme. Aha, šećerlema. Uzimam ju, ali to je toliko slatko da me bole zubi.

I napokon stižemo u Konyu. Planirali smo se ovdje zadržati neko vrijeme, a onda krenuti dalje. No prvi bus za Denizli je tek u deset navečer - sad je dva popodne. Vjerojatno isti onaj iz Göremea. Nikola nas strijelja pogledom - mogli smo ostati u Kapadociji, kao da želi reći. Sve otada, on je uvijek tu Konyu apostrofirao kao najveći fijasko puta. Međutim, očito mu nije jasno da mi nismo htjeli ostati u Göremeu čitav dan i da je bolje bilo zamijeniti ga Konyom.

Autobusni kolodvor se naravno nalazi na rubu grada, pa odande do centra moramo tramvajem. Konya je jedan od rijetkih turskih gradova koji ima tramvaje, pa i nije promašaj da smo došli ovamo. Tramvaji su stari Düwagi:



Iznutra:



Konya ima oko milijun stanovnika i također je jedan od Anatolijskih tigrova. Nekoć se zvala Ikonija, prema legendi po kojoj je grad osnovao Perzej, nakon što je slikom Meduzine glave rastjerao lokalno stanovništvo. U gradu je, vjerojatno na sva tri svoja misijska putovanja Malom Azijom, propovijedao i sveti Pavao. Nakon toga razaraju ju Arapi, a u 11. stoljeću stižu Seldžuci, te ona postaje glavnim gradom njihove države. U dva navrata okupirali su ju i križari. Njeno zlatno doba jest druga polovica 12. stoljeća, kada su Seldžuci vladali čitavom istočnom Anatolijom i imali čak i izlaz na Sredozemlje (kod Alanye). Danas se Konya smatra prilično konzervativnim islamskim gradom, nazvanim "citadelom islama". U Konyi je živio i umro Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najpoznatijih (ako ne i najpoznatiji) islamski mistik, filozof, teolog, pjesnik, utemeljitelj vjerskoga reda mevlevi (poznatijeg i kao "vrteći derviši"). Usto, iz okolice Konye potječe i poznati satirični lik iz sufističkih pripovjedaka, Nasreddin hodža.
No Konya je i sveučilišni grad, s velikim kampusom koji je također smješten na rubu grada, pored kolodvora. Ujedno je i grad-pobratim Sarajeva.

Vožnja tramvajem do centra traje dosta dugo, a mi smo se iz tramvaja istovarili kada smo spazili zanimljivu džamiju. Ispostavilo se da je to džamija Hacı Veyis Zade:



Iznutra je prilično svijetla:





Nismo bili baš sasvim u centru, ali smo bili od njega udaljeni jedan blok. U centru se nalazi jedan brežuljak oko kojega se okreće tramvaj. Taj brežuljak je zapravo citadela, danas pretvorena u park. Najznačajniji spomenik u njoj je Alaeddinova džamija, negdašnja prijestolna džamija seldžučkih vladara, u stvari prerađena kršćanska bazilika. Sliku nažalost nemam.
Danas se po citadeli nalaze i kojekakvi ugostiteljski objekti, a ima i javni WC (naravno, znate da je Mate morao obaviti svoje...inače, ovo je prvi u nizu WC-a iz kojih je počeo odlaziti da ne plati, praveći se zbunjen).
Spuštamo se s citadele opet u uličice ispod. U jednom času dolazi nam neki klinac, prodaje šećernu vunu zapakiranu u najlon vrećice. Viđali smo to već. Mate iz zafrkancije veli malom da ja hoću šećernu vunu. Mali dolazi k meni. Ja mu velim da neću. Mate mu kaže "Šalio sam se." Ali mali odgovori "Nema šale!" I neće se maknuti. Mi idemo dalje, mali ide za nama. Okrenemo se i mrko ga pogledamo, on ništa. Izderemo se na njega. Ništa. Dali smo mu dovoljno jasno do znanja da ne želimo, ali njega to ne benda ni pol posto. On i dalje hoda za nama. Sad se ja izderem na njega, s izrazom lica koji bi mu trebao jasno dati do znanja da je prešao granicu. Ništa. Privukao sam čak i pažnju nekih ljudi u kafiću, koji malome vele da nas pusti. On brže bolje privezuje vrećicu Nikoli za ruksak i počne vikati da smo mu uzeli vunu, a nismo ju platili. Nikola skida to s ruksaka, mali zaostaje. Mislimo da smo ga se riješili. No nakon minute, evo njega natrag. Uporno i dalje ponavlja "Adi, adi" (hajde, hajde). E sad mi je već dosta, mali stvarno traži probleme. Opet mu iz nekog birca dovikuju da nas pusti. I na koncu mu nekako uspijevamo umaknuti.
Skrećemo u pokrajnju ulicu, iz toga smjera dolazi drugi klinac također sa šećernom vunom. Komentiram kako bismo sada iz fore trebali kupiti kod ovoga. Laughing
Malo smo paranoični, sve nam se čini da će nam se ovaj prišuljati iz neke pokrajnje ulice i opet započeti. Na sreću, nema ga.

Ulica u starom dijelu Konye:



Stajemo na ručak, da malo zametemo trag. Mate je još na riži.

Prolazimo pored još jedne džamije, ovo je İplikçi:



Potom i kraj džamije Selimije:



A onda dolazimo do najpoznatije građevine u Konyi, kompleksa Mevlana:



To su negdašnja tekija (derviški samostan) reda mevlevi i Rumijev mauzolej, koji su od 1927. muzej. Ulaz se naplaćuje, tako da smo ga mjerkali izvana.
Zanimljivo, u skladu sa sekularizacijom Turske, red mevlevija je od 1925. zabranjen. 1954. bilo im je dopušteno izvoditi semu (kako se naziva ta vrsta ceremonije koja između ostaloga uključuje i vrtnju u transu), ali samo kao turističku atrakciju. Kao sufistički red, i dalje su zabranjeni.
Rumi i ja smo inače rođeni na isti datum. Laughing

Nasuprot kompleksu Mevlana nalazi se groblje. Odlučili smo ne proći kao pored turskog groblja, nego smo se zaputili pogledati:



Islamska groblja (mezarja) često odaju dojam pretrpanosti, jer su nišani (nadgrobni kameni) jako zgurani jedni uz druge. Tu smo malo otpočinuli, a potom se uputili u obilazak. Evo zanimljivog natpisa na grobu:



Dotična osoba je živjela 677 godina? Neće ići. Radi se zapravo o tzv. Rumi-kalendaru (nema veze s Rumijem od malo prije), koji je u principu križanac hidžretskog i julijanskog kalendara. Točnije, godine se računaju od 622., ali godina nije lunarna, već solarna, pa tako ima 365 dana. Kalendar je vrijedio u Turskoj od 1840. do 1926. Ova gospođa je dakle rođena 1901.

Među grobovima nešto šuška, ali nije zombi, već nešto mnogo simpatičnije:



Na kraju groblja je nešto što bi mogla biti mrtvačnica:



Ili je ipak OVO mrtvačnica:



Do nje vodi ovaj špalir:



Vraćamo se do Mevlane, sjedamo pored fontane. Pogled uokolo:



Ubrzo dolazi neki klinac, po izgledu ima oko deset godina, možda i manje. Traži nas cigaretu. Mate mu veli da nemamo i da je pušenje štetno, a on je još mali. Počinju razgovarati. Mali se zove Mustafa. Pita nas otkud smo. Naravno, iz Afrike. Mate raspreda priču: on je profesor, Nikola je strašni ratnik, a ja sam - klaun. Mislim da je mali prokljuvio da Mate mulja. Za to vrijeme, Nikola od jednog papira radi origami model helikoptera. Daje ga Mustafi. Mustafa ga odnosi i umače u fontanu. Potom nam donosi šaku rastopljenog papira. Nakon toga mu očito postajemo dosadni, pa odlazi. Dižemo se i spremamo dalje. U tom času do nas dolazi neki tip od tridesetak godina, skockan, i razgovor teče ovako (razgovara s Matom):

-Excuse me...I'm trying to learn English.
-Yeah? We're sorry, we're just leaving.
-Where are you from?
-Africa.

I odlazimo. Nismo čak ni pogledali je li čovjek bio zbunjen.

U daljini se vidi džamija Aziziye:



Prilično neobično, džamija ima velike prozore, koji unutra pripuštaju dosta svjetla:





Na zidu se nalazi i displej koji pokazuje točno vrijeme dnevnih namaza.

Vraćamo se prema citadeli. U jednom času neki tipovi nešto dijele na cesti, kao kad kod nas dijele letke. Ali, kod nas je dovoljno samo mahnuti rukom i shvatit će da niste zainteresirani. Tako činimo i ovima, ali ne trzaju. Odmičemo se od njih, oni idu dalje za nama. Tek kad smo im eksplicitno rekli da nećemo, onda su odustali.
Ispada da što dalje idemo na istok, prodavači postaju sve nasrtljiviji. Frend koji je to ljeto bio u Indiji kaže da je tamo uobičajeno da taksist za vama hoda po 20 minuta i nudi vam taksi. Očito je stvar toga tko će prvi popustiti. Šalimo se da su Turci vjerojatno tako prodrli do Beča. Nudili su kebab, kavu, baklave i slično, a ljudi su se samo odmicali, „Neka, hvala, ne trebamo", a oni "Ma uzmite". I tako su se tijekom stoljeća polagano primicali Beču. Morao im je Jan Sobieski doći reći da Europljani ne žele ono što prodaju.
Uglavnom, sada mi je jasno zašto su žene u islamskom svijetu pokrivene. S njihovom razinom poštovanja osobnog prostora, one bi neprekidno bile izložene dobacivanjima.

Sjedamo u jedan kafić na citadeli. Pojest ću neke profiterole, popiti limunadu, Mate čaj, Nikola ne znam više što...potom ispod stola nalazim ploču za damu. Zapravo, s druge se strane nalazi i ploča za backgammon (trik-trak), igru koja je vrlo popularna u Turskoj, a ja je nikad nisam uspio naučiti. Mate i ja odigravamo partiju dame, ali nijedan nije siguran kako idu točno pravila. Jednu partiju dobiva on, druga završava kao pat.

Pogled na ulicu koja vodi prema Mevlani:



Lagano se smrkava, krećemo. Mate još odlazi na WC. Kaže da mu aktivni ugljen nije nimalo pomogao, samo je uzrokovao promjenu boje. Ozbiljno razmišlja da nas u Solunu napusti i ode doma.
Pješačimo dio puta prema kolodvoru, Nikola usput uzima kebab, potom sjedamo na tramvaj.

Bus kreće u deset sati, noćna vožnja do Denizlija. Ovaj put su nam poslužili i sladoled.
Nakon prve ture spavanca, budim se kada se bus zaustavlja i vozač veli da stojimo dvadeset minuta. Izlazim van, sve liči na neku ogromnu Macolu: desetak autobusa poredanih, vozači ih peru šlauhovima (to je uvijek običaj, autobusi se održavaju besprijekorno čistima, i iznutra i izvana), red ljudi za WC, red ljudi za neku hranu... Uzimam jednu gözleme. To su tradicionalne turske palačinke, koje se mogu jesti same, a mogu se i puniti svačime. Uz to i ledeni čaj. Kasnonoćni obrok. Potom se vraćam u bus i tonem u san...

egerke @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.