Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, svibanj 2, 2012
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom i Nikola se zaželio sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka: 



Razlog je ipak mnogo prozaičniji:



Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

Opet svraćamo do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljamo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni čini da to predugo traje i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom sjedamo na lukobran, uživamo u pogledu na jezero i u prekrasnom danu:







Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga lako je njoj danas tako govoriti kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.
U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.
Kasnije sam provjerio na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nekim poslom u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.
Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...
Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:



U jednom od mjesta uz put ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.
Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.
Nikola i ja igramo igru citata - on mi izbacuje neke filozofske citate, a ja pokušavam pogoditi čiji su. Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.
Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.
Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:



Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Nastavljamo, a ničijoj zemlji nikad kraja. I konačno, iza trećeg zavoja:



Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:



Oni su jednom nogom u Albaniji:



Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."
5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.
Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se netko veže.
Prevaljujemo prve kilometre Albanije i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. Smile
U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.
Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:



A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:



Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.
Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

Pogled uokolo:





Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.
Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:







Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:



Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:





Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu: 



Pejzaž je vruć i spaljen:





Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:



Još malo ceste:



Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:



I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.
Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.
U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

E, sada treba naći hotel i promijeniti novce. Zapućujemo se glavnom ulicom, ali su sve mjenjačnice zatvorene. Ubrzo ja pored tržnice ugledam nešto što liči na hotel. Kasnije ćemo doznati da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.
Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.
Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.
Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.
Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:



"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.
Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:



Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:



Biskupsko prijestolje:



Propovjedaonica:



Ispred crkve je kružni tok i na njemu spomenik Neznanom junaku:





Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:



U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:







Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:



Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:



Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:



Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:



Još jedna vila:



Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:



Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:





I dolazimo do škole:



Pored je igralište, i tu već ima smeća:



Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:



Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:





Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:



Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

Pretječe nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

Slikam još jednom ulicu:



Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:



Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

Na šahtovima često fale poklopci:



U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretječemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste i onda ih slijedio. I ja sam kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:



i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati, ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako. Očito je ona konstatacija o "uređenom prometu" u Korçi bila floskula.
Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.
Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. Laughing
Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:







Klasični dokaz koliko ponekad mogu ne primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. Laughing

A preko puta, prava američka retro-pila:



Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.
Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

egerke @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.