Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
petak, travanj 27, 2012
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA  

Tematska pjesma



Dižem se u 6, ovi još spavaju. Spremam se i krećem prema kolodvoru. U rano ljetno jutro, Ohrid je prilično pust. U jednom času mi se iz jedne pokrajnje ulice pridruži štenac, mlad, možda nekoliko mjeseci. Hoda točno iza mene, čak me strah da ga ne opalim nogom dok ih odižem od poda. Taman sam ga se spremao uslikati, kada je netragom nestao. 

Bus za Bitolu je polupun, tako da imam dovoljno prostora da sjedim sam. Inače, svi busevi kojima sam se vozio bili su prilično komforni.
Kada sam si pokušavao predočiti kojim bi putem trebalo iz Ohrida ići za Bitolu, nekako sam uvijek mislio da bus ide uz Ohridsko jezero na jug i onda preko Galičice skrene i prijeđe prema Prespanskom jezeru. Stoga me iznenadilo kad je bus krenuo na sjever. Idući ću dan doznati i zašto - Galičica je jednostavno prestrma da bi se ondje gradila neka normalna cesta, zato ju cesta zaobilazi sa sjeverne strane.
Još sam prilično umoran, pa tonem u drijemež, tu i tamo se trgnuvši i promatrajući prekrasne brdske pejzaže Makedonije. Prolazimo i pored jednog požara (Vesna i Nikola su rekli da su vidjeli i požare u brdima još one noći kad smo se vozili iz Sofije). U jednom času predajem borbu snu, pa se trgnem tek kad smo se već spustili u susjednu kotlinu, koja se zove Prespa. Promičemo kroz gradić koji mi nalikuje na Benkovac. Izgleda kao veliko selo, a očito je gradić, sudeći po veličini. Pretpostavljam da je to Resen i ubrzo se ispostavlja da sam u pravu.
Iz Resena se cesta opet počinje penjati prema još jednom prijevoju. S te se ceste u daljini može vidjeti Prespansko jezero, ali cesta uz njega ne vodi, a ja pak sjedim na drugoj strani busa i ne mogu dobro uhvatiti sliku jezera (znate kako je to, hoćete slikati, a onda vam uleti neko drvo u kadar, jer se bus kreće).
Cesta se penje iz Prespe, a onda ponovno spušta u Pelagoniju, prostranu kotlinu koja se prostire u pravcu sjever-jug i nastavlja se i u Grčku. Centar Pelagonije je Bitola, drugi najveći makedonski grad. Bitola je samo 14 km od grčke granice, no taj položaj baš i ne koristi, s obzirom da je Grčka vrlo nesklona razvijanju prekograničnih odnosa s Makedonijom. Granični prijelaz na Gevgeliji drže otvorenim zato što moraju, jer je to europski koridor (iako je nedavno bilo nekakvih problema kada su Grci štopali teretne vlakove iz Makedonije), ali sve drugo, uključujući i prugu Bitola-Medžitlija, pa dalje prema Grčkoj - ne.

Moj bus stiže u Bitolu, izlazimo. Osvrćem se po kolodvoru tražeći vozni red, ali toga nema. Prilazim ženi na blagajni. "Izvinete, koga ide bus za Prilep?" "Vo 8,50." To je za 20 minuta. Kupujem kartu i čekam. Izlazim se prošetati oko zgrade kolodvora, odmah me spopadaju taksisti. Isuse, kako je to dosadna čeljad... Balkanski taksisti su ljubazni, ali su nasrtljivi. Kod nas će taksisti mirno čekati da im se mušterija obrati, ovi sami skoro pa da sile mušterije da im sjednu u auto.

Naposljetku evo i busa za Prilep, dapače, skroz za Skopje. Sjedam unutra, ovaj je krcat. Neka ženska sjedi kraj mene. Krećemo iz Bitole, cesta vodi uz prugu, prvi ju put sada vidim. Vruće je, ali nekako uspavljujuće vruće. Do Prilepa ima navodno 40 minuta. Kada se budim, bus se upravo zaustavlja. Gledam van, "Avtobuska stanica Prilep". Odlično. Izgled Prilepa mi je puno bliži Albaniji, vidi se prljavština, buka, nered. Na stanici stoji nekoliko minibusa za Kruševo. Ulazim u zgradu kolodvora, pitam za kartu za Kruševo. Mi vam to ne prodajemo, morate to kupiti kod vozača. Smještam se u minibus, na kraj, u kut, u prikrajak. Iz zvučnika svira Colonia. Mislim da pjesma ide nešto poput "Mala garava". Razmišljam kako su tekst karakterističan za pučke popijevke uklopili u dance.
Bus se brzo puni i u 10 sati krećemo. Vozimo se kroz Prilep, koji mi izgleda kao srednja žalost. Nema veze, pogledat ću ga detaljno na povratku. Cesta izlazi iz Prilepa i vodi kroz Pelagoniju na zapad, gdje se poput zida odjednom iz ravnice izdižu brda. Na poljima ratari, tu i tamo krave. Sine mi da u tim krajevima ljudi uzgajaju i bivole, pa sve gledam hoću li vidjeti kojeg, ali nema nijednog.
I tada, nakon nekih 15-ak kilometara ravne ceste, odjednom počinje uspon, serpentinama. Otvara se vidik na Pelagoniju. Suncem spržena zemlja ostaje u dolini, a mi se penjemo u ugodniju klimu, sličnu našem Gorskom kotaru. Dolje se vidi Pelagonija i njen ustitrali zrak:



A preda mnom su brda, dok s desne strane slike vidite i prve kuće Kruševa:



Gradić Kruševo vrlo je važan za makedonsku povijest. Između ostaloga, on je najviši grad na Balkanu (smješten na 1350 metara nadmorske visine), a nastanjen je Arumunjima (ili Cincarima), balkanskim romanofonim pastirima koji su u povijesti Balkana imali i važnu trgovačku ulogu. Njihovo ime, Cincari, srodno je s imenom Ćići, kojim se nazivaju Istrorumunji, odnosno ona njihova grana koja je u srednjem vijeku dospjela na Krk i rubove Istre, te je po njoj prozvana i Ćićarija. Samo ime u vezi je s brojem 5, tj. cinci.
Kruševo je zanimljivo i po svojoj arhitekturi, koja je većim dijelom orijentalna, ali prilagođena podneblju, pa su tako kuće uglavnom drvene. Čak je i čuveni Le Corbusier posjetio Kruševo, te se divio njegovim kućama.
Ali Kruševo je svoje mjesto u povijesti definitivno zaslužilo 2. kolovoza 1903. godine. Naime, na taj dan, pod vodstvom Nikole Kareva i ostalih pripadnika VMRO-a u Kruševu je proglašena nezavisna republika. Napisan je tada i Kruševski manifest, kao proklamacija želja svih naroda Makedonije da se ustanu protiv Turskog carstva i žive u miru u slobodnoj državi Makedoniji. Ujedno je to i dokaz protiv svih grčkih i bugarskih tvrdnji kako je makedonski identitet nešto što je stvorio Tito nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog datuma na koji je Kruševska republika proglašena, blagdana sv. Ilije, čitav taj događaj naziva se Ilindenskim ustankom, a Ilinden je do danas ostao praznik makedonske državnosti.
Nažalost, Kruševska je republika trajala svega deset dana, Turci su vrlo brzo skršili taj ustanak, glavni vođe su ubijeni, a selo spaljeno. Sâm je Karev preživio, jer je pobjegao u Bugarsku, no ubijen je dvije godine kasnije nedaleko Kočana u istočnoj Makedoniji. Uz Kareva, jedna od glavnih figura Ilindenskog ustanka bio je i vojvoda Pitu Guli, etnički Arumunj, koji je sa svojom četom poginuo braneći Kruševo kod Mečkinog kamena, odupirući se Turcima koji su dolazili iz smjera Bitole.

No Kruševo je danas u Makedoniji poznato i po još jednoj činjenici. U Kruševu je rođen Toše Proeski, čovjek čija je tragična smrt zavila u crno čitavu Makedoniju, a i dobar dio bivše Jugoslavije, čovjek koji je izgleda postao popularniji nakon svoje smrti i kojeg većina nije baš pretjerano doživljavala dok je izvodio svoje pop-pjesmuljke.
Svaka čast Toši, vjerujem da je bio dobar čovjek, simpatičan i drag, ali neki cirkusi koje sam doživio u Kruševu prelaze granice normalnoga.

Dakle, iskrca tako mene bus na početku mjesta (Kruševo ima dva autobusna kolodvora, gornji i donji - iako se, striktno govoreći, ne može to baš nazvati "kolodvorima", jer se radi o proširenjima na cesti). Pogledam kad mi ide bus za natrag. Prvi je u pola 12, to je za sat i pol, drugi je tek u dva. Mislim da mi je sat i pol dovoljno za vidjeti Kruševo, pogotovo jer sam sâm, pa mogu nabiti i malo jači tempo.

Okinem jednu pozdravnu:



Čim izađete, dočekaju vas dva putokaza: Ilinden monument i Toše Proeski memorial.

Zbog svoje visine, Kruševo je i skijaško mjesto. Iz samog mjesta vodi žičara:



Pa onda jedna stvarno stara kuća (više derutna, zapravo):



I prvi susret s Tošom:



Pa onda različite vizure kako se put penje kroz Kruševo prema vrhu brda:







(ona piramidasta zgrada je hotel)







Ukratko, kao mješavina Berata i npr. Begovog Razdolja.

I tako kroz sve te zavijutke dolazim na vrh brda, a tu je jedan plato, i dosada dva složna putokaza ovdje se razdvajaju. Ilinden ravno, Toše desno. Razdvajanje je ispod velikog plakata s likom - a koga drugog nego Toše.
Odlučujem se ipak prvo odati počast ovoj lijepoj i dragoj državi, punoj toplih i veselih ljudi, koju su zadesile tolike nesreće, pa se upućujem prema Ilindenskom spomeniku.
To je ogromna zgradurina u obliku nekakvog gomolja, koja stoji na jednoj livadici na vrhu brda. Prolazeći do nje, put se odmara na jednoj terasici, gdje su, u obliku neobičnih tuba, ispisana imena poginulih u Ustanku. A onda vam pukne pogled na spomenik:



Sve je to jako moderno i apstraktno, i meni pomalo bezveze. Zgrada doduše ima lijepe prozore, čak i vitraje:



Prošetao sam se oko nje, ali svugdje je sablasno prazno. Zovu me fiziološke potrebe, pa tražim neko mjesto da se olakšam, a ne bi baš bilo pristojno pišati pored spomenika državnosti. Srećom, u blizini je šumarak. Obavim svoje, pa produžim još malo, na livadicu iza šumarka. Tu je svojevrsno sedlo, planinski pašnjak, uokolo su smreke, pored se vidi cesta koja vodi prema Makedonskom Brodu, ispred mene polje duhana koje se spušta i u dolini Pelagonija:







Tišina je. Samo vjetrić pirka kroz krošnje crnogorice i stvara onaj ugodni šum. Atmosfera je taman za sjesti i meditirati, izgubiti se u vremenu. Ali ne stižem, nakratko sam s vremenom. Ipak, činim mentalnu bilješku da se vratim na to mjesto.

Vraćam se do Macedoniuma (kako se službeno zove taj spomenik) i pokušavam prokljuviti kako ući. Na vratima piše doduše nekakvo radno vrijeme, ali to nema veze ni s čim. Vrata su zaključana. Prislanjam fotić na pukotinu između dvaju krila i zumiram:



Bez zuma to izgleda ovako:



Vraćam se natrag, prema meni dolaze neki turisti. Ipak ima ovdje života. Slikam spomen-obilježje jednoj od onih žrtava, vjerojatno joj je ovo nadimak:



Sad je na redu groblje. Odmah na ulazu, s desne strane je grob Pitu Gulija:



Jedan vijenac, reda radi.

A nasuprot njega:





Iza toga ogromni plakat:



Nema sumnje, on je:





Pogled na ostatak groblja i mjesto:



Pored njega su narodni heroji iz Drugog svjetskog rata. Po imenima, većinom su Arumunji. Čak je i Proeski bio Arumunj, izvorno mu je prezime bilo Proe.

Ali apsolutno najveći cirkus nalazi se pored samog groba:



Da, dobro vidite. Iznad manastirskih vrata, na mjestu gdje inače stoji mozaik sveca, tu je Tošina slika.
Uostalom, htjeli su ga proglasiti svecem. Ne bi me čudilo da ubrzo počnu pričati da je Toše radio čuda.
Tko zna, možda je i Isus Krist bio zapravo neki pjevač po svadbama u Palestini, pa su krenule priče... Zapravo, pa prvo čudo i jest izveo na svadbi.

Napuštam groblje, šaljem još jedan pozdrav Toši, vrijeme me ganja. Putem natrag navraćam u još jedan parkić gdje na vrhu stepeništa stoji spomenik:



Inače, čitavo je Kruševo prepuno onih ormarića za svjetleće reklame, iako u njima nisu smještene reklame, nego, naravno:



Opet malo makedonske nepismenosti:



(Soc s okusom jabuke? Hmmmm... Premda, objašnjenje je zapravo jednostavno. Vlasnik je vjerojatno Arumunj, pa on jednostavno glas k u latinici piše kao c.)

I tako, šećem se ja natrag kroz Kruševo, kadli pored mene promakne auto sa zagrebačkom registracijom. Nekako se raznježih.

Još malo Kruševa:



Pa natpisi na dva auta zaredom:





(prvi je benđola, drugi je Renault 18, vlasnik je, očito, isti)

Još jedan pogled na Kruševo i obavezni IMT traktor:



Sjedam u bus, ovaj puta drugi. Iz zvučnika svira Colonia. Izgleda da si vozači međusobno distribuiraju nosače zvuka. Opet je pun, ovaj puta nekakvi učenici. Zanimljivo, Kruševo je cestom vezano za Prilep, ali spada pod Bitolu, i registracije su im bitolske.

Vraćam se u Pelagoniju. Klima u Kruševu je ugodna, ali nekako si mislim da dolje neće biti:







Još jedan pogled na brda:



I evo me u dolini. Vrućina se već osjeća:



I onda opet Prilep. Podne je. Kao voda tišinom...ne, ne, krivo. Dakle, podne je, sunce prži, a Prilep ne samo što je u kotlini, nego je okružen golim brdima, koja djeluju kao grijaća tijela:



Prilep, koji je moja stara oduvijek nazivala "Flaster city", iako ime zapravo uopće nije makedonsko, star je grad. Bio je sjedište Kraljevića Marka. Korijeni su mu još u antičkom naselju Styberri, koju su kasnije razrušili Goti. Navodno je baš u Prilepu umro makedonski/bugarski car Samuilo. Bilo je to nakon bitke kod Belasice, 1014., kada se Samuilo susreo sa svojom vojskom. Bizantski car Bazilije Bugaroubojica čitavu je vojsku od 14 (ili čak 15) tisuća ljudi dao oslijepiti, samo je svakom stotom ostavio po jedno oko, da mogu voditi ove slijepe. Samuilo, vidjevši ih, doživio je srčani napadaj od kojeg je umro.
Osim po tome, Prilep je poznat i po duhanu. Naime, u okolici Prilepa duhan ima dugu tradiciju uzgoja (npr. pjesma "Tutunoberačite" Koče Racina), a mnoge svjetske tvornice duhana nabavljaju svoj duhan upravo iz Prilepa. U Prilepu postoji i Institut za duhan, gdje se po prvi puta primjenjivala genetika u poljoprivredi. Usto, u okolici se vadi mramor.
Pored Prilepa nalazi se i neobična kamena formacija, nazvana Slon. Radi se o dvama kamenima koji oblikuju lik slona. Htio sam ga posjetiti, ali me toplotni udar smlavio, pa sam se držao grada (to je, naravno, izvan), i stoga vam evo slike iz drugog izvora:



U Prilepu je rođen i Vlatko Stefanovski, legendarni gitarist i vođa grupe Leb i sol.

Iskrcam se ja tako, a ono vruće za popizditi. Pogledam kako idu busevi za Bitolu, da si isplaniram, vidim da idu svaki sat, i krenem ja u grad. Dođem do čaršije:



Prošećem se uokolo, zaključim da je prevruće za ići do Slona, da ne znam baš na koju bih stranu krenuo, provrzmam se još malo po staroj mahali, ali sve mi to liči na križanca Baščaršije i neke palanke u Turskoj. Ali, kad sam već tu, da poslikam ruševnu džamiju:



S obzirom da mi je bilo prevruće, sjeo sam u slastičarnicu, pojeo tost i kolače, popio limunadu i bozu i tako malo čilao dok se nisam povratio (molim da uočite povratnu zamjenicu). Pa se onda još malo odlučio prošetati po gradu, i otići do željezničkog kolodvora, da vidim ima li možda vlak za Bitolu.

Još malo nepismenosti:



Dolazim na kolodvor:



Vlak ide tek u pola 6. Sad je 2. Ne da mi se čamiti još tri sata u ovoj vukojebini. Ali da usput poslikam kolodvor. Ovdje je vrijeme stalo:





Nažalost, meni vrijeme nije stalo, sada je 2, a bus ide u dva, dakle, propustio sam bus i imam još sat vremena za ubiti. Gegam se pomalo prema autobusnom kolodvoru, kad evo zgodnog angažiranog grafita:



Uzimam još nešto za popiti u supermarketu, plaćam, blagajnica mi veli "Hvala". Izgleda da je makedonski toliko pod utjecajem srpskoga, valjda iz želje za razlikovanjem od bugarskoga, da su čak počeli govoriti i "hvala". Inače, makedonski se veli "blagodaram". Zanimljivo, baš je prilepski dijalekt uzet za osnovicu makedonskog standardnog jezika. To stvarno nema veze s time da je Blaže Koneski bio iz Prilepa... Laughing

Konačno dolazim na kolodvor, sjedam u čekaonicu, čitam svoje isprintane materijale o Kruševu, Prilepu i Bitoli. Odlazim na zahod, očekujem čučavac, i naravno, nalazim ga:



Tu ga je inače osvijetlio fleš. Inače je još mračniji.

Pokušavam kupiti kartu za Bitolu, žena mi veli da ju mogu kupiti tek kad dođe bus. Vraćam se i čekam. Čitam.
Napokon dolazi bus, ja stajem u red, jedna žena je ispred mene. Žena na blagajni priča na telefon. Ženska ispred mene vidi da čekam taj bus, pa me pušta. Ova na blagajni napokon završava razgovor, daje mi kartu, ja plaćam, ali bus već kreće. Trčim kao lud, i derem se da stane. Vidio me. Ulijećem unutra, sva sreća da je klimatiziran i potpuno prazan. Želim ostati budan tih 40 minuta do Bitole, hrvam se sa snom, ali opet zakunjam. I već sam u Bitoli.

Tek sam čitajući autobusnu kartu Bitola-Prilep skužio da se ulica u kojoj je smješten autobusni kolodvor zove Železnička, pa pretpostavljam da je i željeznički kolodvor negdje blizu. I jest, odmah pored. Odlazim ga poslikati. Isti jad kao i u Prilepu:



Na stanici jedan vagon, sam i napušten. Čujem mukanje. S druge strane, preko svih kolosijeka, pase krava. Na zgradi nema makedonske zastave, iako je pogranični kolodvor. Prometa prema Grčkoj nema.

Idem do grada. Zanima me centar. Visoko iznad grada uzdiže se Pelister, najviši vrh planine Babe, čije ime nose bitolski sportski klubovi:



I evo me u centru. Bitola, ili Monastir, bila je glavni centar regije Makedonije u Turskom carstvu. Zbog svog istaknutog položaja na raskrižju putova oduvijek je bila trgovačko središte. Nedaleko grada nalaze se ruševine antičkoga grada Herakleje. U tursko doba u gradu je bilo čak 12 konzulata europskih država (stoga i nadimak "grad konzula"). U Bitoli se nalazila i vojna akademija koju je pohađao i Mustafa Kemal-paša Atatürk. Prvi film na Balkanu snimili su Bitoljani, braća Manaki. Janaki Manaki i njegov poznatiji brat Milton bili su Arumunji iz sela Avdella u današnjoj Grčkoj. 1905. kupili su kameru u Londonu, te njome snimali kratke filmiće: svoju 114-godišnju baku kako prede vunu, posjete raznih dužnosnika i dostojanstvenika Bitoli, zatim proslave i vjenčanja. Početkom 20-ih godina otvorili su prvo kino u Bitoli. Njihova ostavština čuva se danas u makedonskoj filmoteci, a spomenik Miltonu Manakiju stoji u centru grada (iako ga ja nisam našao - makar ne isključujem da sam prozujao kraj njega). U spomen na njih, svake se godine održava u Bitoli i filmski festival Braća Manaki.
Za Bitolu je prekrajanje granica na Balkanu imalo katastrofalan učinak. Ovaj prosperitetan i bogat grad postao je zabačeno pogranično mjesto na krajnjem jugu Kraljevine Srbije, kasnije na jugu Jugoslavije, daleko od bilo kakvih centara zbivanja.
Danas je Bitola opet živahna, a to se osjeća i dok hodate njenom glavnom ulicom. U njoj su danas konzulati deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Rusije, Slovenije, Turske, Rumunjske i Srbije. Austrija ima svoj kulturni centar. Glavna se ulica zove jednostavno Širok sokak, a uređena je iznimno ukusno:





Na kraju ulice pruža se pogled na dvije džamije - Ajdar kadı i Yeni:



Pogled niz Širok sokak:



Bitolska sahat-kula:



I park na glavnom trgu:



Da ne opisujem, evo vam - i ne, ja bogme neću slikati natpis na engleskom pored savršeno razumljivog slavenskog jezika:



Tu sam se odlučio nešto pojesti, nisam cijeli dan ništa pošteno jeo. Vidim ploču za neki bistro koji servira pastrmajliju. Radi se o makedonskoj pizzi, koja je izuzetno zasitna, jer gore ide svinjetina (iako je "pastrma" zapravo sušena ovčetina, no ona ima doista vrlo jak okus), vrhnje, jaja... Ja sam pastrmajliju probao samo jednom, na satu makedonskoga, kad ju je donijela jedna cura koja je bila porijeklom Makedonka.
I tako sjedam ja, naručujem pastrmajliju i Zlaten dab (prilepsku pivu). Pita me žena za pastrmajliju "Malka ili golema?" Može golema.
Donijela mi ju je, onda sam shvatio da sam se malo preračunao. Pizza je duguljasta oblika, razrezana na nekih osam dijelova, od kojih bi svaki mogao poslužiti kao minipizza. Jedem, ali ne mogu do kraja. Ipak je preteško vrijeme za takav obrok. Ostavljam neke dvije šnite.
Dižem se, krećem prema kolodvoru. Ubrzo bi trebao stići i vlak iz Skopja, pa da i to možda poslikam.

Zgrade konzulata:





U jednom času prolazim kraj info-pulta. Pogledam i skužim da nisam obišao crkvu sv. Dimitrije, koja je izuzetno lijepo ukrašena, a i često figurira u filmovima. Imam još vremena. Vraćam se u centar.

Na ulazu mi neki tip objašnjava da je bogoslužje gore, na galeriji. Tada mu neka ženska kaže "Ama, toa e turist!", pa me pušta da švrljam.

Crkva je iznutra prekrasna:





(desno vidite ekipu na galeriji)





Izvana je dosta skromna (pravilo u Turskom carstvu, da se nemuslimanske bogomolje ne smiju isticati):



Zvonik:



Glavni trg:



Stara i nova arhitektura na Široku sokaku:



Prolazim dalje, kroz gradski park:



I napokon dolazim na kolodvor. Vlak kasni. Neka, pričekat ću ga. Nažalost, ne piše koliko kasni, a i malo je nezgodno, jer nema nikakva mjesta za sjesti. Ljudi sjede na rubu perona. Sve je prašno. Ali ima dosta ljudi, izgleda da ih dosta i putuje tim vlakom natrag u Skopje.
Vlak poprilično kasni (ispostavit će se sat vremena), tako da sam imao dovoljno vremena poslikati kolodvor. Neću vas opterećivati željezničkim fotkama, samo par najzanimljivijih:





Šarplaninac koji se isto tamo vrzmao:



Negdje u to vrijeme dolazi mi poruka od Vesne: "E, daj mi broj od Nikole da mu javim gdi sam." Meni se odmah javlja pomisao da su sigurno išli u brdo i sad su se izgubili, pa se pokušavaju pronaći, i onda ih ja iz Bitole moram navigirati. Šaljem broj, zanimaju me dogodovštine.

I evo napokon vlaka:





Tako sam ja još malo čekao dok prebace lokomotivu, to poslikao i otpravio se na autobusni kolodvor. Bus je krenuo za 15-ak minuta, već se mračilo, tako da mi je i opet propala prilika da poslikam Prespansko jezero.
Prije Resena šaljem poruku Vesni da mi ne zaključaju vrata od sobe ako će ići u grad, jer ja moram prvo doma. Bus se opet trucka, noć je, malo odmaram oči. Stižemo u Ohrid, izlazim iz busa, odmah pet žena navaljuje na mene: "Sobi, rooms!" Velim prvoj ne, evo sljedeće. Kod treće sam već htio dijeliti šamare. Mislim, ako vidiš da je netko odbio prvu, onda pretpostavljaš da ga ne zanimaju sobe, ne?

Dolazim doma, ovi su u sobi. Izgledaju poprilično iscrpljeno. Prepričavamo si doživljaje, pokazujem im slike. Vele da im je bilo super. Ja im velim da im može biti žao što nisu išli sa mnom.
Odlazim se tuširati i uviđam da mi nema gela za tuširanje. Sigurno mi je jučer ostao u donjoj kupaonici. Znači, trebam samo šmugnuti u stan naših domaćina, ušuljati se u kupaonicu i vidjeti je li tamo. Sve ide po planu, gel je doista dolje. Vraćam se, kad iz jedne sobe izlazi neki nepoznati tip. Ja mu zbunjeno objašnjavam da sam samo išao po gel za tuširanje koji mi je ostao...on veli "OK, nema problema", kao da mu nije jasno zašto se ja uopće opravdavam.
Predlažem večernju šetnju. Vesna je preumorna, Nikola je za. Odlazimo do grada, do one buregdžinice. Nikola je gladan i uzima ćevape. Ja samo limunadu. Potom odlazimo do jednog lounge bara na obali jezera južno od grada, prema plaži. Sjedamo, naručujemo koktele. Razgovaramo o nastavku puta, gledamo albansku obalu preko puta, gdjegdje koje svjetlo. Ostatak u gotovo potpunom mraku. Pričamo o Mućkama. Naime, Nikola i ja obožavamo Seinfelda i Mućke, i stalno prepričavamo neke fore iz tih serija, što je izluđivalo Vesnu, jer ona ne voli Seinfelda. Ovdje smo si mogli dati oduška. Laughing
Krećemo doma. Nikola si je opet popio, pa malo tetura. Zastajemo pišati u neko grmlje. Nikola se njiše i pada u šaš. Kaj piješ kad ti škodi, zezam ga.
Vraćamo se u sobu, Vesna je još budna, ali ubrzo ćemo svi pozaspati... Nikola me moli da mu posudim pastu za zube, isti problem kao i s mojim gelom za tuširanje.

A što su ONI radili dok sam ja landrao okolo? 

Dugo ujutro spavali, potom otišli na doručak u buregdžinicu i na kavu.

Vidjeli su čančaru:





Uspeli su se opet prema Plaošniku:



(čuvena Nikolina imperatorska poza)



Pa se opet spustili u grad i sjedili na obali:



Onda su se, mislim, vratili doma. Zatim su otišli ručati u jedan od restorana na obali:



(Vesna je posebno hvalila grčku salatu i masline u njoj. Čak si je htjela kupiti teglicu maslina za doma, ali je odustala od toga, jer bi ih morala još nosati kroz Albaniju.)

Potom su prešli Plaošnik i spustili se na drugu stranu, prema crkvi sv. Jovana Kanea:









Tu su se negdje razdvojili, odnosno, točno si mogu zamisliti scenu u kojoj Vesna odjednom iz čistog mira staje i nešto slika, a Nikola hoda dalje i uopće se ne osvrće - i nijedno ne obavještava onog drugog.

Ona je slikala ljude kako si peru kosu i skaču sa stijena:





Pa onda opet Jovan Kaneo:



Lokalno grmlje:



Šumu:





I tu su se valjda pronašli. Spustili su se na plažicu:



Te se još šetali uz obalu:





A onda su spazili vodomara:



I još malo obale:



Eto, to je bio njihov dan, pomalo penzionerski.

egerke @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.