Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

egerke @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.