Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, rujan 6, 2012
NEDJELJA 8. KOLOVOZA 

Tematska pjesma

(iako je Letica preferirao ovu



Nismo se baš naspavali, ali barem je soba imala klimu, pa smo uspjeli spavati u relativno svježem zraku. Ubrzano se pakiramo. Za doručak uzimam onaj komad peciva koji su dečki donijeli Letici i meni sinoć. Letica neće. Nudim njima hinkali koji sam im donio, ali nitko ne želi. Pa, neću ga baciti, pojest ću onda i njega. 

Kuća u kojoj je naš hostel, gledana s ulice: 



(obratite pažnju na mezanin, koji "visi" do pola veže; također, vidi se da frizeraj ima i natpis na turskome, što je u Adžariji često) 

Gruzijska riječ za hotel je "sastumro", ako ikomu zatreba. 

Ulica Konstantinea Gamsahurdije: 





(na ovoj se slici može vidjeti - tko čita mhedruli - da u gruzijskome nema slova f, pa tako na ovoj radnji piše "poto") 

Limuzine: 



Hodamo prema kolodvoru: 





U Gruziji ćete posvuda vidjeti štandove s lubenicama, prodaju ih na tisuće. Evo jednoga štanda u Batumiju: 



Odmah nalazimo maršrutku za Kutaisi i smještamo se u nju. Letica onda odlazi uokolo slikati. 

Maršrutka za Bahmaro: 



Autobusni kolodvor: 





Parking u rano jutro: 



Sunce izlazi iznad Malog Kavkaza, u prvom planu kompleks željezničkog kolodvora: 



Još jedna zanimljiva registracija:



Neizbježni motiv na vrhu stupa: 



A tu je i spomen ploča, koja kaže: 



Godine 1901-02. u gradu je boravio Staljin, koji je organizirao radnike u lokalnoj tvornici bitumena, te osnovao ilegalnu tiskaru. Zanimljivo, u gradu postoji i muzej posvećen Staljinu, u kojem se nalaze neke njegove osobne stvari iz tog doba. To je poseban kuriozitet s obzirom da će proći još 20-ak godina dok nije postao naširoko poznat. 

Ja pokušavam naći WC na kolodvoru, no to je nemoguća misija, iako ovaj kolodvor, za razliku od albanskih, bar ima zgradu. Ništa, izdržat ću do Kutaisija.

Krenuli smo. Pogled na luku: 


 
Batumi u daljini: 

 

Izlaz iz Batumija vodi uz željezničku prugu:



Unutrašnjost maršrutke: 



Ja sjedim baš uz vrata, koja vozač povremeno drži otvorenima, kako bi se maršrutka hladila. Bojim se zadrijemati, da slučajno ne ispadnem. 

Vozimo se dalje, cestom koja se malo odmiče od obale, pa joj se opet vraća. U jednom času ja se nešto uhvatim za džep u kojem držim novčanik i shvaćam da ga tamo nema! Oblijeva me hladan znoj. No samo na par sekundi. Shvaćam da sam ga tutnuo u krivi džep. Još bi mi samo to trebalo, drugi novčanik izgubljen na putu. 

Uz obalu idemo skoro do Potija. Iza ušća rijeke Rioni skrećemo na glavnu cestu prema istoku. Prolazimo Lančhuti, Samtrediju... Ovo je neki od tih gradova usput, mislim Samtredia: 



I napokon stižemo u Kutaisi, nakon nekih dva sata vožnje. Bilo je dogovoreno da ćemo onda grad razgledati ubrzano. Letica je identificirao par stvari koje treba vidjeti. 
Na kolodvoru za maršrutke ne postoji odlagalište prtljage. Previše je imamo da bismo ju vukli uokolo. No odmah pored je McDonald's. Pitat ćemo (tj. Uletica će pitati) možemo li kod njih ostaviti stvari dok obiđemo grad. Nema problema, možemo. Ostavljamo stvari unutra, svi osim Nikole, koji demonstrativno ne želi ni ući unutra. Mi ostali obavljamo i WC i spremni smo za polazak u grad. E sad, kamo za centar? Kažu nam da moramo na drugu stranu ulice i tamo čekati lokalnu maršrutku ili bus. Ona odmah dolazi, i za par minuta nas ostavlja u centru. 

Kutaisi, sa 192 500 stanovnika, drugi je najveći grad Gruzije. Leži na rijeci Rioni. Grad je poprilično zelen, s mnogim drvoredima. 
U antici se grad zvao Eja, i bio je glavni grad Kolhide. Vjerojatno je upravo ovdje stolovao kralj Ejet. Od 978. do 1122. bio je glavni grad ujedinjene kraljevine Gruzije, a od 15. st. do 1810. glavni grad zapadne kraljevine Imereti. Za vrijeme imeretskog kraljevstva više je puta padao u turske ruke, iako je formalno ostajao glavnim gradom. Imeretski vladari obraćali su se često za pomoć Rusiji, no ona na te pozive nije odgovarala, jer su joj bili bitniji dobri odnosi s Turskim carstvom. Tek je potkraj 18. stoljeća, za vrijeme Katarine Velike, Rusija poslala pomoć kralju Solomonu I., koji je uz pomoć njemačkog generala Totlebena oslobodio grad. Ubrzo poslije toga, 1810., Imereti je uključen u carsku Rusiju, a grad je postao sjedištem gubernije. 
U doba SSSR-a grad je bio industrijski centar, no većina industrije je propala nakon osamostaljenja. Mnogi stanovnici odselili su se u inozemstvo. Grad je donedavno imao poprilično lošu reputaciju zbog kriminala, no sada je mnogo mirniji. 

U središtu grada nalazi se Davit Aghmašenebelis moedani, Trg Davida Graditelja, s kipom dotičnoga na sredini: 



David IV. Graditelj bio je gruzijski kralj od 1089. do 1125. Mnogi ga smatraju i najvećim gruzijskim kraljem. Iako je vlast preuzeo u dobi od samo 16 godina, pokazao se izuzetno sposobnim vladarom, koji je uspio ujediniti većinu gruzijskih kneževina, te ustrojiti vojsku koja se organizacijom mogla suprotstaviti seldžučkoj. Iskoristivši tada križarske ratove, koji su Seldžucima također zadavali puno muke, pomalo ih je potiskivao iz Gruzije. Odbio je primiti bizantsku titulu, koja bi ga dovela u položaj vazala, signalizirajući da Gruzija može biti jedino ravnopravan partner Bizantu. 1104. uspio je u ujedinjenju zapadne i istočne Gruzije u jednu državu. To mu je dalo snage da u idućih 15-ak godina pomalo potiskuje Seldžuke i Arape iz Zakavkazja, da bi konačnu pobjedu postigao 1121. kod Didgorija. To mu je omogućilo da oslobodi Tbilisi, i prenese prijestolnicu tamo. Nakon toga nastavio je potiskivati Arape iz današnje Armenije, gdje su ga dočekali kao osloboditelja. Umro je 1125., i pokopan je u manastiru Gelati u Kutaisiju. 
David Graditelj osobitu je pažnju poklanjao obrazovanju svoga naroda, šaljući djecu na obrazovanje u Bizant. Osnovao je i nekoliko škola i sveučilišta diljem Gruzije, od kojih je najpoznatija bila ona u Gelatiju. Usto je propagirao vjersku toleranciju, omogućavajući ista prava muslimanima i židovima koji su živjeli na području Gruzije. Ukinuo je i poreze za pripadnike drugih vjera, a osobito je štitio sufije i muslimanske učenjake. Bio je i pjesnik, napisavši zbirku psalama u slobodnom stihu pod nazivom Galobani sinanulisani (Himne pokajanja). 
Današnja gruzijska zastava oblikovana je prema kraljevskoj zastavi Davida Graditelja, Orden Davida Graditelja najviše je gruzijsko državno odličje, a Miheil Saakašvili svoju je predsjedničku zakletvu položio upravo na njegovom grobu. Gruzijska pravoslavna crkva smatra ga svetim. 

Zgrada lijevo na prethodnoj slici je kazalište. Ono nosi ime po čuvenom gruzijskom kazališnom glumcu i redatelju Ladu Aleksi-Meshišviliju. Pokraj kazališta se nalazi i jedan kip za koji nisam ništa doznao, ali mogao bi biti upravo dotični, možda čak sa svojim sinom Šalvom, pravnikom i političarom: 



Opet Letičine fotke svakodnevice: 



Dok čekamo na ulici da Letica nešto poslika, u jednom času iza sebe začujemo kako nam se netko obraća sa "Šalom!" Okrećemo se, iz kuće izlazi neka žena i obraća nam se na hebrejskom. Mi joj odgovaramo na ruskome da nismo Židovi. Kaže da je mislila da jesmo, jer se u toj ulici nalaze čak dvije sinagoge, a izgledamo kao turisti. Kutaisi je inače imao jednu od najvećih židovskih zajednica u Gruziji, s oko 1000 obitelji, ali većina ih se odselila u Izrael nakon neovisnosti. Danas samo jedna od dviju sinagoga radi, i to je ova: 





Malo razgovaramo sa ženom, idemo zajedno do obližnjeg dućana kupiti vodu. Zanimljivo, ljudi u Gruziji su uglavnom znali gdje je Hrvatska. 
Izlazimo van, pojavljuje se i Letica. Nastavljamo.

Ovo je pravi white power - em bijeli auto, em ovakva registracija:


 
Na kraju ulice je druga, manja i zatvorena sinagoga: 

 

Na vrhu brežuljka nalazi se manastir Mcvane Kvavila (Zeleni cvijet), naš cilj: 



Dva su moguća puta. Ovo je jedan: 



Pitamo ovaj bračni par je li to put za manastir. Kažu da jest. Čak su i oni čuli za Hrvatsku.  Penjemo se i komentiramo kako se čini da su mnogi iz bivšeg SSSR-a zavidjeli Jugoslaviji na Titu, koji nam je ipak omogućio da putujemo po svijetu, dok oni uglavnom nisu mogli ni mrdnuti iz svoje države. 

Dolazimo do vrha. Pored manastira je groblje: 


  

 




Većina prezimena na grobovima završava na -dze. To je karakterističan nastavak za zapadnogruzijska prezimena. Riječ "dze" znači "sin". Istočnogruzijska prezimena završavaju na -švili, što znači "dijete". Mingrelska pak završavaju obično na -ia.

U sklopu kompleksa nalazi se i panteon zaslužnih Kutaišana. Pogled na crkvu: 


 
Tu je i improvizirani zavjetni oltar: 

 

Pogled dolje, u prvom planu neaktivna sinagoga:



Opazite neobičan detalj na idućoj slici: 



Letica je naime došao na ideju da se uspne na ruševni zid i odozgo poslika grad.

Pogled: 



Rioni: 







Dok ga čekamo, ja ću zaviriti u crkvu. Iznenađuje me kako je iznutra svijetla. Ipak ne slikam ništa, jer me malo čudno gledaju. Izgleda da će uskoro bogoslužje, mnogi ulaze, neki ljube dovratak crkve prije ulaska. Dolazi i neki stari svećenik, jedva hoda, oslanja se o drugoga (ili čak dvojicu, ne sjećam se više). 

Gruzijska autokefalna pravoslavna crkva druga je najstarija državna crkva na svijetu. Iako je pokrštenje Gruzijaca izvela sv. Nino u 4. st., osnivačem Crkve smatra se apostol Andrija, koji je prvi propovijedao Evanđelje u Kolhidi i Iberiji. 466. stekla je autokefalnost od Antiohijske crkve. Poglavar Crkve nosio je titulu Katolikos Kartlija. 1010. naslov je uzdignut na rang patrijarha. Autokefalnost je trajala do 1811., kada ju Ruska pravoslavna crkva ukida, a liturgijski jezik umjesto gruzijskoga postaje ruski. Iako su gruzijski biskupi jednostrano obnovili autokefalnost 1917., to nije priznala ni RPC, ni boljševici. Dapače, boljševička se vlast okomila na Gruzijsku pravoslavnu crkvu zatvarajući crkve i ubijajući monahe. Autokefalnost je RPC priznala tek 1943., no Crkva je i dalje bila izložena protureligijskoj kampanji sovjetskih vlasti. 3. ožujka 1990. autokefalnost je potvrdio i vaseljenski patrijarh, te je tim Gruzijska pravoslavna crkva opet stekla pravo javnosti. Nakon nezavisnosti Crkva doživljava preporod, a odnosi između Crkve i države regulirani su posebnom ustavnom odredbom. Oko 82% Gruzijaca pripada Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi, koja ima oko 5 milijuna pripadnika u svijetu, raspoređenih u 35 eparhija. Na čelu Crkve danas je patrijarh Ilija II., eparh tbiliško-mchetski. 

U dvorištu crkve nalazi se grob nekog djeteta:



Silazimo u grad drugim putem: 



Zanimljiva kuća: 



Još jedna crkva čije mi ime nažalost nije poznato: 



U nedostatku stupa, i drvo će dobro poslužiti: 



Upućujemo se prema katedrali Bagrati. Prije toga, posjetit ćemo još jednu crkvu. Mislim da je to crkva Navještenja: 





Unutrašnjost, opet u pastelno plavoj: 





Katedrala Bagrati nalazi se na brdu s druge strane rijeke: 



Već smo naknap s vremenom, a i ne da nam se penjati preko. Barem svima osim Letice. 
Katedrala Uznesenja Bogorodičina, odnosno katedrala Bagrati (nazvano tako po kralju Bagratu III. iz 11. st., koji je inače bio Abhaz) izgrađena je 1003., a 1692. raznijela ju je eksplozija, za koju su odgovorni bili Turci. 
Gruzijska pravoslavna crkva ju obnavlja kako bi jednoga dana bila ponovno pogodna za obavljanje bogoslužja (koja se i sada povremeno održavaju), no Međunarodno društvo za zaštitu kulturnih spomenika ne slaže se s tom rekonstrukcijom, i smatra da je crkvu bolje ostaviti u ruševnom stanju, nego ju nestručno obnoviti. 

Pogled na Rioni s obale: 



Most Čačvis hidi: 



Gruzijska riječ za most je "hidi". Svatko tko je bar jednom bio u Budimpešti zna da je mađarska riječ za most "híd". Vjerovali ili ne, te su dvije riječi srodne. Naime, u gruzijskome je "hidi" osetska posuđenica. Preci Oseta su Alani, a Alanima su jezično bili blisko srodni Sarmati, čiji se jedan odvjetak, poznat kao Jazigi (mađ. jászok) nastanio u Panonskoj nizini zajedno s Mađarima. Danas njihovo ime čuvaju mnogi toponimi u središnjem dijelu Alfölda (u županiji Jász-Nagykun-Szolnok), a vjerojatno i rumunjski grad Iaşi. 

Pogled na Rioni s mosta:



Kuće su do same obale: 

 

Prelazimo preko tržnice. Stajemo kupiti neku varijantu hačapurija. Na tržnici je živo: 







(ovo je inače zemlja u kojoj povrće doista ima okus povrća)

Reljef na zgradi pored tržnice, u kojoj je danas natkriveni dio iste: 


 


Ulazimo u autobus broj 1, koji nas vodi do međugradskog stajališta maršrutki. Prelazimo Tetri hidi, Bijeli most: 

 

(u daljini se vidi Citeli hidi, Crveni most) 

Dolazimo do tražene lokacije. Letica kaže da uzmemo i njegove stvari, on ide poslikati jedan zanimljiv putokaz koji je vidio putem. Smještamo se u McDonald's i čekamo ga. Uzet ću jedan shake, dobro će mi doći. Čak je i Nikola ušao, treba mu WC. Onda čak kaže da razmišlja da uzme sladoled. Mislim da ću se onesvijestiti. Nikola uvijek izbjegava McDonald's. Zanimljivo, Hrvoje kaže da njegovi prijatelji anarhisti vrlo često jedu u McDonald'su, čisto zato jer ih iritira apostrofiranje McDonald'sa kao jedinog eksponenta globalizma i američkog imperijalizma. Kao da je postalo pomodarstvo bojkotirati McDonald's, iako se realno globalizacija mnogo više vrši kroz druge tvrtke. McDonald's čak i uzima domaće ugovorne partnere u zemljama u kojima ima restorane, te tako od njih domaće gospodarstvo ima barem neke koristi. Njihov je način globalizacije više kulturološki - nameću unificiranu verziju prehrane bilo gdje u svijetu. A postoji i problem s neetičnim tretiranjem radnika. 

Letica je na ulici: 



I traži ovaj putokaz: 



A na putokazu na mhedruliju piše: Tbilisi, Erevani i Bako. Jedna stvar karakteristična za gruzijski je da imenice u nominativu moraju završavati na vokal, radi lakše deklinacije. Tako kod stranih riječi koje završavaju na konsonant ubacuju još jedno -i na kraj. Zato je Erevani. Slovo i je ujedno ono koje se prvo nauči, jer je među najčešćima.

Napokon evo i njega. Maršrutka za Tbilisi je već tu, ali još je prazna. Čekamo da se napuni, a za to se vrijeme svi uglavnom šeću uokolo. Nikola je ulovio wi-fi u McDonald'su i sada sjedi ispred restorana i priča preko Skypea sa sestrom koja je u Pasadeni. Tamo je subota navečer. Samo 11 sati vremenske razlike. Eh, šta ti je moderna tehnologija... 

Napokon krećemo na put za Tbilisi. Iz maršrutke bacam još jedan pogled na negdašnju industriju Kutaisija, sada u stanju propadanja: 



egerke @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.