Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, ožujak 16, 2015
NEDJELJA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro je doručak opet na terasi, ali prije toga ću se popesti na krovnu terasu i malo uslikati panoramu. Pogled prema brdu Montserrate:



A ovo u daljini je Castillo de San Severino, tvrđava iz 1735., koja je kasnije služila kao zatvor, a danas je Muzej ropstva:





Krovna terasa:



Pogled prema zaljevu:





Tamo negdje u daljini je Varadero:



Zanimljivo odlagalište kičastih stvarčica:



Odnekud je donio čak i hidrant:



Autobus iz ptičje perspektive:



Sve je derutno – ali sve funkcionira.

Obavljam doručak, a potom radim još jedan đir kroz kvart Versalles, kako bih uslikao crkvu Svetog Petra Apostola, koja je nedavno obnovljena:



A onda krećem opet u centar. Imam vremena do podneva, kada mi polazi vlak za Havanu, pa ću obići još jednu znamenitost u centru.

Puente de la Concordia, Most sloge, koji premošćuje rijeku Yumurí:



I simpatičan parkić s druge strane mosta:



Ponovno onaj mural koji sam slikao prethodnog popodneva, sada u cijelosti:



Upućujem se opet prema Parque Libertad. U 83. ulici me dostiže neki mlađi tip i započinje neki usputni razgovor s uobičajenim pitanjima. Začudo, ne nudi mi ništa na prodaju. Pita me kako mi se sviđa Kuba, ja mu iskreno kažem da je zemlja OK, ali da mi ljudi idu uglavnom na živce, jer ti svi pokušavaju nešto uvaliti. On se načelno slaže sa mnom, kaže da to zna biti iritantno. Potom me pita koliko još ostajem u Matanzasu. Kad mu kažem da danas idem u Havanu, odmah kaže „Ako nemaš smještaj u Havani, mogu ti ja preporučiti nekoga.“ Nato mu ja kroz smijeh kažem „Imam smještaj, a ti sad upravo radiš ono što sam ti maloprije rekao da mi ide na živce.“ I njemu je smiješno, ali pokušava se opravdati s „Pa, mislio sam pomoći, znaš kako je...“ Da, svi hoće pomoći. Samo što meni ta pomoć ne treba.

Stižem do jutrošnjeg odredišta, a to je Farmaceutski muzej. Muzej je zapravo stara ljekarna koju je 1882. otvorio Francuz Ernest Triolet, koji se priženio u Matanzas. Bila je to prva ljekarna ovakvog tipa u Latinskoj Americi, a radila je sve do 1963., nakon čega je nacionalizirana i pretvorena u muzej. Zanimljivo, odlaskom u taj muzej zapravo na neki način otplaćujem dug blogerici Putnici koja je 2008. također obilazila Kubu rutom sličnom mojoj, s tim da je bila samo na jedan dan u Matanzasu i muzej je bio zatvoren. Kako osim muzeja nije imala ništa za vidjeti u gradu odlučila je što prije nastaviti put, ali nije više imala veze za dalje, pa su nastale čitave peripetije, oprala ju je i kiša, ukratko – Matanzas joj je ostao u jako lošem sjećanju. Tako da sam ja, kao neku vrstu zahvale za taj njezin putopis kojim me inspirirala za moje putovanje, odlučio otići u muzej i ispraviti tu nepravdu. Smile

Na ulazu me tip opet pita (na španjolskom) želim li vođenje na engleskom ili španjolskom. Kada mu kažem „En inglés, por favor.“, on me zbunjeno pogleda i kaže „Pero, habla español.“ Onda mu kažem da ga ne govorim dovoljno dobro da bih razumio vođenje po muzeju, tako da se on ipak prebacuje na engleski.

Unutrašnjost malo podsjeća na onu dubrovačku ljekarnu:





Objašnjavao mi je u čemu je fora s ovom velikom bocom, ali nisam najbolje shvatio – kao neko pomagalo koje je ljekarniku omogućavalo bolji pregled zbivanja, zbog loma svjetlosti.

Natpis:



Na sredini je ova vitrina s bočicama:



I ovdje je takva boca:



Vaga:



Svaka mušterija imala je svoju posebnu ladicu u koju je ljekarnik spremao dokumentaciju:



Ljekarije:



Ovo bi trebao biti Hipokrat:



A ovo Galen:



Apotekarska vaga, role za umatanje i ove velike keramičke posude:



Originalno pakiranje Aspirina:



Bočice u kakvima su se izdavali lijekovi u rinfuzi:



Na vratima se nalazila ova rupa sa zvekirom:



Bilo je to za slučajeve kada ljekarna nije radila, a nekomu je trebao lijek. Tada bi se kroz taj otvor izdavao hitni lijek.

Tu je i kip Majke Božje od kararskog mramora:



Pogled na vrata s originalnim vitrajem:



Mislim da je ovo slika gospođe Triolet, ali ne znam koje točno:



María Justa de Figueroa bila je sestra Juana Fermína Figueroe, koji je bio zaslužan za dolazak Ernesta Trioleta na Kubu. Ona je bila zaslužna za ostanak. No ubrzo je preminula od tuberkuloze, tako da je Ernest ostao udovac. Doskora se ponovno oženio, i to Maríom de los Dolores de la Caridad Cleofas Figueroa y Marty, kćeri Juana Fermína Figueroe, koja je 1886. završila farmaciju u New Yorku i postala tako prvom kubanskom doktoricom farmacije. Tako je Figueroa Trioletu bio i djever i punac. Iz drugog braka rodilo mu se troje djece, Ernesto mlađi koji je nastavio obiteljski posao, Celia koja je postala slikaricom i Alfredo koji je postao forenzički liječnik. Nažalost, Ernest stariji je preminuo 1900., tako da su ljekarnu kasnije vodili njegova udovica i sin.

Dosta sadržaja bočica je s godinama ishlapjelo:



Telefon koji još uvijek radi:



Ekstrakti indijske konoplje i opijuma:



A ovo je knjiga mušterija, sa svim izdanim lijekovima:



Natpis utemeljitelja na jednom stupu:



U stražnjoj prostoriji, još bočica:





Mužari:



Eliksir dugovječnosti. Nije ga puno ostalo u bočici:



Medalja koju je Triolet osvojio na Svjetskoj izložbi u Parizu (prilikom putovanja na koju je preminuo):



Ljekarničke utenzilije:



Antikna blagajna:



A ovo je rečeni Ernest Triolet:



Iza ljekarne se nalazi unutrašnje dvorište:



U kojem se nalazi „farmaceutska kuhinja“ za mućkanje i destiliranje lijekova:



Još malo antiknog hardvera – pisaće mašine:



I čuveni Alka-Seltzer, koji bi i meni dobro došao, s obzirom da godine halapljivog žderanja dolaze na naplatu:



Kotao za destilaciju:



Posuđe:



Sterilizator:



Vaš izvjestitelj u dvorištu:



Tinktura koke i tinktura kola oraha:



Ne znam jesu li namjerno stavljeni jedno kraj drugog.

U kutu su boce pod tlakom, za koje ne znam čemu su točno služile:



Također, ne sjećam se više ni funkcije ovog aparata:



Porodnička oprema:



Prah jelenjeg roga. Navodno afrodizijak:



U predvorju se nalazi bicikl kojim se išlo u kućne posjete:



Ovo je telefonska govornica u predvorju (vidite i vodiča u odbljesku):



Na katu se nalazi stan ljekarnika, koji je sada pretvoren u malu galeriju s nekoliko umjetničkih radova, kao što su ovi mobili:





Vraćam se ponovno u prizemlje. Tu je sprava za računanje:



I sat koji stoji (inače bi značilo da mi za minutu polazi vlak za Havanu):



Vodič me pod svaku cijenu htio ovjekovječiti u ljekarni, pa evo:



OK, to sam obavio, krećem natrag prema casi particular, prošavši usput ponovno pored Teatra Sauto:



I Plaza de la Vigía, jutro nakon karnevala:



Vraćam se lagano u Versalles, ali prije nego što ću kupiti osvježenje i krenuti se spakirati, slikam ono što sam već spomenuo – stanje kubanskih pruga gdje je tucanik toliko ispran da tračnice stoje u zraku:



Po povratku u casu Osvaldo gleda moj fotoaparat i kaže da i njega zanima fotografija, pa me pita koliko sam platio fotoaparat. Kažem mu preračunato oko 600 CUC. Nato on kaže „Pa nije ni skupo.“ Mislim si, kako u državi u kojoj je doktorska plaća 25 CUC cijena od 600 CUC nije skupa, ali opet pomislim, s obzirom na to da se ta plaća zaradi od jedne noći u casi particular, to možda i stvarno nije skupo – barem onima koji iznajmljuju sobe. Općenito, na Kubi mi je bilo teško imati bilo kakav osjećaj za cijene, jer, em imaju taj dvomonetarni sustav, em zarada izvan državnog sektora višestruko premašuje plaće u državnom sektoru (toliko da se u jednom danu može zaraditi koliko inače u mjesecu). Zato mi pogotovo nije jasna nasrtljivost taksista, koji jednom vožnjom (na dulju relaciju) mogu zaraditi preko pola mjesečne plaće liječnika. Dakle, da svaki dan ima samo jednu takvu vožnju, zaradit će 15 puta više od liječnika.

Osvaldo me također želi fotografirati, pa tako ja poziram za šankom u njegovoj kuhinji:









I reklama za jednu od malti:



Ovo je Osvaldo za svojim računalom:



I nas dvojica zajedno:



Primijetili ste prenatrpanost zidova kojekakvim drangulijama, o čemu sam vam već govorio. Tu se nalazi i ovaj set novčanica:



Donje tri novčanice su pesosi iz doba kada je guverner centralne banke bio Che Guevara (vidi se njegov potpis na lijevoj strani novčanica), a najgornja je današnja novčanica od 3 nacionalna pesosa s Cheovim likom. Vrijedi oko 60 lipa.

Plaćam račun Osvaldu. Jedna noć me ovaj puta izlazi 50 CUC. Naime, zaračunao mi je sve – spavanje, večeru (jastoga – 12 CUC), doručak, pića, dolazak pred mene na kolodvor...nakupi se. Uvijek zaboravim da je na Kubi i gostoprimstvo biznis i da se tu ništa ne radi iz usluge. Uz takve cijene, doista mu 600 CUC nije velik iznos.

Inače, zanimljivo, svi moji domaćini su me odmah po dolasku zamolili putovnicu kako bi zapisali moje podatke u prijavu koju vjerojatno trebaju pokazati nekom nadležnom organu (premda ne znam zašto – iznos poreza koji plaćaju iznajmljivači je fiksan, neovisno o tome imaju li goste ili ne), osim Osvalda. Ne znam je li to posljedica nemara, nekakvog muljanja ili čega već, znam samo da sam ga ja u dva navrata pitao želi li moju putovnicu, a on mi je svaki puta rekao da ćemo to obaviti poslije. Na kraju nismo.

Spuštam se u prizemlje, pozdravljam s Osvaldovim roditeljima, a onda me on još moli da fotografiram kuću s druge strane ceste i pošaljem mu slike, kako bi ih imao za internetsku stranicu case particular. Evo slike kuće:



Krećem prema malom željezničkom kolodvoru. Naime, Matanzas je s Havanom povezan na dva načina – redovnom željezničkom prugom i tzv. Hersheyevom željeznicom. Hersheyevu željeznicu sagradila je istoimena američka kompanija za proizvodnju čokolade, kao svoju industrijsku željeznicu, a pruža se između Matanzasa i Casablance, s istočne strane havanske luke, u duljini od 92 km. Na sredini pruge nalazi se gradić Camilo Cienfuegos (nekoć Hershey), gdje je bila velika šećerana u vlasništvu kompanije Hershey. Pruga je sagrađena 1917/18. i jedina je danas elektrificirana pruga na Kubi. Pruga prolazi prekrasnim predjelima doline rijeke Yumurí, koji su inače dosta udaljeni od glavnih turističkih pravaca. Ujedno je putovanje tom željeznicom dobra prilika za doživjeti pravu Kubu. Vlak je spor – ekspresna linija, koja ne staje na svakom stajalištu, vozi oko 3 sata. Ja idem upravo na tu ekspresnu, ona jedina gotovo sigurno vozi, ostale znaju otkazati.

Na kolodvoru je poprilična gužva – ljudi se nakon sinoćnjeg karnevala vraćaju kućama u neko od sela na putu do Havane. Čekaonica:



Karata još ima – no ovo je Kuba, mislim da ovdje ne postoji razmišljanje jesu li prodali previše karata.

Vozni red:



Vlakovi koji danas voze na pruzi su elektromotorne garniture nabavljene devedesetih godina iz Katalonije.

Započinje ukrcavanje i već vidim da će to biti jedno od onih nadrealnih iskustava, gužvanje i možebitno stajanje skroz do Havane. Uspio sam nekako staviti ruksak na policu za prtljagu, ali ostatak vlaka je dupkom pun:



Ipak, nekako su svi koji su željeli uspjeli stati u vlak. Provjeravam stalno džepove, ovakvo mjesto je raj za džepare, ali srećom nema posljedica. Vlak polako kreće iz Matanzasa, ali ubrzo zastaje na prvom stajalištu, nakon kojeg mu treba nekoliko minuta da se opet pokrene. Ne znam je li problem u pretrpanosti, u slabim vučnim motorima ili u nečem trećem, ali u nekoliko se navrata dogodilo da vlak jednostavno ostane stajati nekoliko minuta. Činilo se da se nitko oko toga ne uzrujava, pa se nisam ni ja, premda mi je bilo jasno da ću se, ako vlak crkne, teško iskobeljati iz ove zabiti kojom prolazi. Naposljetku bi uvijek krenuo i na kraju smo bili u Havani točno po voznom redu.

Oko mene vlada poprilično rasno šarenilo, ima crnaca, bijelaca, mulata, jedan pokazuje čak i da vjerojatno ima nekog Kineza među precima...ali sve je vrlo harmonično – barem onoliko koliko jedna kaotična latinoamerička zemlja može biti harmonična. Svi pričaju, dovikuju se... Jedan mladić pored mene me pita kamo putujem (iako je zapravo očekivano – teško da bih kao turist putovao u neko usputno seoce) i potom me također pita imam li smještaj u Havani. Vjerojatno bi mi i on nešto ponudio...

Nekoliko usputnih fotografija koje sam uspio „ukrasti“ u toj gužvi. Prvo se vozimo dolinom rijeke Yumurí:



Rijeka je tamo negdje iza drveća:



Usputna polja:





Nakon nekog vremena vlak se dovoljno ispraznio da sam uspio čak i sjesti. Preko puta mene sjedi jedna djevojka (teško joj je odrediti godine, ali rekao bih da je mlađa od mene) sa svojim dečkom. Pokušava razgovarati sa mnom, ali kako ona zna samo španjolski, to nije bogznakakva komunikacija. Budući da je poprilično vesela, prvo me pita odakle sam, kada joj kažem, pita me je li i u Hrvatskoj takva vrućina. „Ne, kod nas je sad ljeto, ali nije toliko vruće.“ „Ženi me! Ženi me i povedi me u Hrvatsku.“ Laughing Onda joj kažem da u Hrvatskoj pada i snijeg, to joj zvuči očaravajuće. Zapravo, zapanjujuća je spoznaja da ovi ljudi nikada nisu vidjeli snijeg. Djevojka (kasnije ću doznati da se zove Yoima) stalno nešto priča, i to užasno brzo i nerazumljivo, tako da mi većina fora koje priča ostaju nerazumljive. Ipak, shvatio sam da mi kaže da se želi udati za mene („Ali ja imam curu!“ – „Nema veze, riješit ćemo to. Ja sam ti bolja od nje.“) i da njezin momak ne smije biti ljubomoran. Zatim me molila da ju fotkam:





(ovo iza joj je momak)

Ako je netko zainteresiran, dala mi ja kasnije čak i svoju e-mail adresu. Laughing

Stižemo u gradić Hershey (Camilo Cienufegos), gdje slikam šećeranu:



I potom, u nastavku puta, opet polja:





U jednom me trenutku Yoima i njeno društvo nude chicharronesima. Riječ je o posebnoj kubanskoj varijanti čvaraka. Ja inače nisam neki ljubitelj svinjetine, tu i tamo uzmem čvarke, ali nisam lud za njima. Već sam ranije viđao ulične prodavače kako prodaju chicharrones po gradovima, a kako je baš prije ljeta došlo do jedne zabune kada je Ana mislila da su chicharrones kobasice, nekako sam obratio pažnju na taj prehrambeni artikal i sada ga imam priliku kušati. Ima okus kao smoki ili nešto tomu slično. Nije nejestivo, ali nije baš ni hrana za ovu sparinu.

Yoima i njezino društvo silaze u nekom manjem mjestu koje je već u aglomeraciji Havane, a sada već poprilično praznjikav vlak približava se havanskoj luci. U daljini se vidi čak i kupola Kapitola:



Vlak se ispraznio:



Prolazeći pored jednog zida uz prugu vidim opet neku izjavu Raúla Castra kako svaka zemlja treba trošiti isključivo onoliko koliko može proizvesti i pomišljam kako je to zapravo istina – Kuba se, dijelom zahvaljujući i sankcijama, uopće ne zadužuje na međunarodnom tržištu. Imali su neke dugove još prema SSSR-u, koje je preuzela Rusija i u međuvremenu ih otpisala. Mnogi se podsmjehuju Kubi i njihovom standardu, ali taj standard barem nije nastao iz života na dug. Većina drugih zemalja, čak i s mnogo višim standardom, pritisnuta je dužničkim obavezama čak i kad mogu redovno servisirati dugove.

I tako smo dokloparali do Casablance. Izvlačim ruksak, usput oderavši prst, te potom fotografiram vlak izvana:





Odmah pored željezničke stanice je pristanište trajekta koji će nas prevesti na drugu stranu luke, u centar grada. Mjere sigurnosti su smiješno stroge – otvaraju torbe, pregledavaju ih detektorima metala – zato što je trajekt u dva navrata, 1994. i 2003. otet kako bi otmičari njime otplovili na Floridu (iako otmičari nisu uspjeli izaći iz kubanskih teritorijalnih voda). Isto tako, iako je cijena vožnje 10 nacionalnih centavosa, turisti plaćaju 250 puta više – 1 CUC.

Trajekt je poprilična nezgrapna olupina, ne znam kako bi se itko s time usudio otploviti dalje od obale, ali očito su neki bili očajni. S trajekta slikam ulaz u havansku luku:



Centar grada:



Pogled unazad – desno statua Cristo de La Habana, lijevo tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na ulasku u luku je Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro:



Iz širega, sve troje:



Lučka skladišta:



Pravoslavna katedrala Nuestra Señora de Kazán:



Ova crkva je posvećena 2008., a cilj joj je bio poboljšati odnose Kube i Rusije koji su dosta zamrli nakon raspada SSSR-a. Nesumnjivo je riječ o impresivnoj građevini, no pitanje je koliko doista vjernika ruskog pravoslavlja ima na Kubi.

Još jedno derutno skladište:



Na drugoj strani luke na brdu se nalazi Nacionalni opservatorij:



I još jednom Cristo de la Habana:



Iskrcavam se iz trajekta i krećem prema Plaza San Francisco de Asis. Osjećam se kao da sam se vratio doma. Nevjerojatno, na takvim putovanjima vam čak i mjesta na kojima ste proboravili dva dana izgledaju vrlo familijarno kada se u njih opet vratite. Nedjelja je popodne, ulice su prazne, tražim neki taksi da ne moram hodati skroz do kuće Jorgea i Nancy. Naposljetku mi prilazi neki tip, kažem mu adresu i pitam ga koliko bi to koštalo. On kaže 10 CUC. E sad, nisam ni ja baš tolika naivčina, 10 CUC košta od Viazulovog terminala do grada, što je desetak minuta vožnje. On mi nudi 8 CUC. I to je skoro triput skuplje od redovne cijene, ali pristajem, ne da mi se sada još natezati s drugim taksistima i onda naposljetku biti prisiljen pješačiti.

Taksi me dovozi do već poznate adrese, gospodin Jorge mi otvara vrata prije nego što sam uopće uspio pozvoniti, pozdravljamo se kao stari znanci i potom se penjem na kat. Soba u kojoj sam bio trenutno je zauzeta, ali gosti odlaze malo kasnije, tako da mogu birati hoću li u drugu sobu ili ću pričekati „svoju“. Odlučujem se držati tradicije. Želim i zadnju noć na Kubi provesti u krevetu u kojem sam proveo prvu.

Smještam se u kuhinju, ispijam sok od guave, malo razgovaram s Jorgeom i Nancy, pričam im o nekim dogodovštinama iz proteklih dva tjedna... Nakon nekog se vremena pojavljuju gosti, sredovječni bračni par iz, mislim, Francuske. Uzimaju stvari i potom taksijem odlaze na aerodrom. Sad još moram pričekati da oni očiste sobu i pripreme ju za mene. Za to vrijeme Jorge je stavio CD s najvećim hitovima Plattersa. Fino pristaje uz vozni park na ulicama...

Soba je napokon spremna, useljavam se, presvlačim i odlazim pod tuš, kako bih se osvježio za havansko predvečerje. Večerašnji program je razmjerno opušten. sutra ću se morati poprilično žuriti ako želim stići sve namjeravano.

Izlazim prvo na Malecón, te primjećujem na obzoru obrise velikog broda, vjerojatno jednog od tankera s venezuelanskom naftom. Slikao sam ga, ali fotografija to vrlo loše bilježi, tako da ako ga vidite, u redu, ako ga ne vidite, barem ćete vidjeti pogled koji se s Malecóna pruža prema Floridi:



Skrećem na Avenida de Italia i krećem uobičajenim putem, ali ne skrećem u Calle Neptuno, nego nastavljam prema jugu, do Kineske četvrti. Pogled kroz Calle Barcelona prema Kapitolu:



Ploča na ulazu u Kinesku četvrt:



Skrećem u Calle Zanja i dolazim iza Kapitola (kod onih lokomotiva, ako se sjećate). Jedna oronula zgrada:



Pogled na Parque El Curita:



Iz malo daljega – desno je Calle Zanja, ravno Calle Dragones vodi prema Parque El Curita:



A ovo je ona oronula zgrada otprije, s pročelja:



Ne znam živi li itko unutra, čini mi se da vidim rublje na prozorima. Zgrada je očito nekoć bila hotel, vidi se natpis na vrhu.

Pogled preko parka uz krajnji južni dio zgrade Kapitola na kuće na Pradu:



I na drugu stranu, slika je tamna, ali iza ograde se vide lokomotive, no slikao sam onaj tornjić tamo iza, na zgradi Muzeja telekomunikacija:



Pogled uz sjeverni rub Kapitola prema zgradi Gran Teatro de la Habana:



Niz Calle San Martín:



Nažalost, i ovo je Havana – smeće i kuće koje se urušavaju:



Šarene fasade kuća na Pradu:



Pročelje Gran Teatro de La Habana:





Na ovom je mjestu još 1837. sagrađen Teatro Tacón, čija je zgrada srušena početkom 20. st. kako bi ustupila mjesto Galicijskom centru, koji je okupljao doseljenike iz te španjolske regije. Iako je čitavo vrijeme u sastavu Galicijskog centra bilo i kazalište, službeno preimenovanje se dogodilo tek 1985., na inicijativu već spomenute baletne dive Alicie Alonso. Ujedno, s obzirom da se oslanja na tradiciju Teatra Tacón, ovo kazalište tvrdi da je najstarije aktivno kazalište na zapadnoj polutci. Kapacitet gledališta je 1500 ljudi.

Jedna neobnovljena zgrada stisnuta između dvije obnovljene:



Krećem dalje promenadom na sredini Prada i nalijećem na neobičan prizor – skupina ljudi pleše tango nasred šetališta:



Zabilježio sam i kamerom.

Iako se tango vezuje uz Argentinu, jedan od utjecaja na tango izvršila je i habanera, kubanski ples iz 19. st., čiji se ritamski bubanj katkada također naziva tangom.

Meni je zapravo fascinantno vidjeti ovakvu vrstu događanja u javnom prostoru, za koju nisam sasvim siguran ni bi li se baš mogla susresti u Londonu ili New Yorku, a kamoli u zemlji poput Kube, koja se percipira sumornom zemljom Trećeg svijeta. Ovo zapravo pokazuje kako je riječ o izuzetno kulturnoj i profinjenoj zemlji u kojoj se još cijene takvi običaji.

Odlazim na ugao ulice Ánimas i Agramonte, gdje se nalazi koktel-bar Sloppy Joe's. To je jedna od negdašnjih havanskih institucija koja je dobila novi život. Priča seže u 1919., kada je mladi španjolski useljenik José García otvorio skromni bar na rečenom mjestu. Iako higijenski standardi nisu bili na razini (zato uostalom i nadimak Sloppy Joe), kokteli koje je posluživao bili su jeftini i bilo ih je u izobilju, te je mjesto ubrzo postalo popularno, naročito među Amerikancima koji su bježali od prohibicije. Kada se 30-ih i 40-ih godina u Havani nastanila mafija, novi priljev američkih kockara samo je proširio reputaciju ovog lokala. José je odlučio u ponudu uvesti i hranu, stvorivši tako i sendvič sa sjeckanom govedinom (ropa vieja) koji je nazvao Sloppy Joe. Bar je bio toliko popularan da je 1937. u floridskom Key Westu otvorena kopija. Ernest Hemingway je u svom uobičajenom bauljanju od El Floridite do La Bodeguite del Medio navraćao i u Sloppy Joe's. Tu su se znali obresti i Frank Sinatra i Graham Greene, a bar se pojavio čak i u ekranizaciji Greeneova romana Naš čovjek u Havani. U to vrijeme, Sloppy Joe's je bio jedan od najčuvenijih barova na svijetu, svojevrstan hram u kojem su se obični turisti mogli gurati rame uz rame sa celebrityjima. Nakon Revolucije, Sloppy Joe's je doživio strahovit pad prometa (oko 90% klijentele su bili Amerikanci) i doista počeo opet ličiti na opskurno mjesto kakvo je bio na početcima, a onda je početkom 60-ih nastradao u požaru. Trebalo je proći 50-ak godina da se ponovno otvori, 2013., kao čišća i otmjenija verzija svog prethodnika.

Sjedam u Sloppy Joe's i častim se dvama koktelima, no cijene mi već pokazuju da je ovo prvenstveno usmjereno na turističku klijentelu i da debelo preplaćujem koktele koji su inače sasvim solidni, ali drugdje bih ih dobio upola ili čak trostruko jeftinije.

Nakon skoro sat vremena, opet sam na ulici:



I krećem prema kraju Prada, gdje se na obali nalazi Castillo de San Salvador de la Punta:





Ova tvrđava sagrađena je krajem 16. st. kao obrana havanske luke, ali zapravo se nikada nije iskazala u svojoj obrambenoj funkciji. Između nje i tvrđave El Morro na drugoj strani ulaza u luku noću se stavljao debeli lanac kojim se zatvarao pristup luci.

Tu je i spomenik Franciscu de Mirandi, venezuelanskom revolucionaru s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, kojeg se smatra prethodnikom Simóna Bolívara:



Tvrđava El Morro s druge strane luke:



Onaj brod je još tamo – i sad se bolje vidi:



Malecón:







Krećem lagano Malecónom na večeru. Jedna od raskošnih kuća s fasadom od majolike, danas nažalost trošna:



Blaga svjetlost ulične rasvjete međutim, poput šminke, sakriva njene ožiljke i ističe joj adute, čineći je šarmantnom i savršeno uklopljenom u atmosferu večernjeg Malecóna.

Za večeru je, kao što je dogovoreno, jastog, s uobičajenim prilozima, iako ovaj puta jedem i fufu, pire od banane, umjesto kasave ili prženih kriškica banane (tj. plantaina), što je inače prilog. Nakon večere krećem u posljednji večernji izlazak na Kubi, već poznatom rutom do Prada, pa potom direktno do El Chanchullera. Ovaj put je malo veća gužva, tako da trebam čekati neko vrijeme ispred, no kako sam sâm, ubrzo se otvara jedno mjesto za šankom. Sjedam i naručujem prvo jedan mojito, pa kasnije još i caipirinhu...ali se tu odlučujem zaustaviti, jer sam ranije još popio dva koktela u Sloppy Joe'su i još pivu uz večeru, a ne bih baš htio da mi se ponovi Baracoa ili da sutra ujutro budem mamuran, budući da imam još dosta posla.

U susjednom dućanu kupujem bocu vode i krećem kući. Na Malecónu primjećujem jednu razliku u odnosu na prošli put – sada navečer nije zatvoren za promet. Karneval je završio i auti normalno voze. Nije da je promet gust, ali mi je ipak neobično. Htio sam napisati „nisam navikao“, ali onda mi je sinulo da sam prije toga samo dvije večeri prolazio Malecónom u vrijeme kad je promet bio zatvoren. To je ono što sam već spominjao, na putu se čovjek brzo zbliži s nekim mjestom i udomaći se, pa mu izgleda da je negdje boravio puno dulje nego što u stvarnosti jest.

Spremam se na počinak, posljednji na Kubi...

egerke @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 15, 2015
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je ovaj put malo luksuzniji nego u svim dosadašnjim casas particulares – uz redovni izbor dobivam čak i palačinke, one male, američke. Ipak sam u Varaderu. Gospodin Roberto, s kojim sam sinoć razgovarao na španjolskom, sada forsira engleski. Osjećam se pomalo blesavo zbog toga – mislim, engleski bolje razumijem od španjolskog, ali opet, ovo je neka rudimentarna komunikacija, to mogu obavljati i na španjolskom. Nakon doručka odlazim u svoju sobu po ručnik, oblačim kupaće gaće i pravac plaža.

Poluotok Hicacos, na kojem je smješten Varadero, pruža se 20-ak km u Atlantik, zatvarajući sa sjeverne strane Kardenaški zaljev. Iznimno je uzak – na najširem mjestu širok je tek 1200 m. Završni rt poluotoka ujedno je i najsjevernija točka Kube (otoka, ne države). Danas je poluotok od kopna odvojen umjetnim kanalom kojim se omogućava brža plovidba brodovima koji iz Cárdenasa plove prema zapadu, tako da je zapravo postao otokom. Čitavom sjevernom obalom poluotoka (onom koja gleda na Atlantik) proteže se pješčana plaža zahvaljujući kojoj je Varadero i postao to što jest.

Varadero se prvi puta spominje još 1555. Ime znači „suhi dok“, budući da su se ovdje obavljali popravci na španjolskim brodovima. Pri vrhu poluotoka nalazi se rudnik soli Calavera (Lubanja), koji je radio sve do 1961., a u kolonijalno je doba solju opskrbljivao većinu španjolske latinoameričke flote. No samo mjesto Varadero utemeljeno je tek 1887., kada je deset obitelji iz Cárdenasa dobilo dozvolu za izgradnju svojih kuća na poluotoku. Već je u to vrijeme Varadero imao reputaciju ekskluzivnog ljetovališta. Prvi je hotel međutim izgrađen tek 1915., a ranih 1930-ih započeo je bum bogatih turista, kada je zemljište na poluotoku (točnije, gotovo pola poluotoka) kupio Irenée Du Pont, vlasnik poznate kemijske industrije DuPont (to su oni što proizvode najlon, neopren, kevlar, lycru i ostale polimere). Njegov ljetnikovac, imenom Xanadú, danas je hotel. Nakon Revolucije došlo je do eksproprijacije vlasnika vila, koje su pretvorene u muzeje ili smještajne kapacitete za kubanske goste, a Varadero se počeo promovirati kao turistička destinacija za sve građane. Sagrađen je veliki park (Parque de las 8000 Taquillas), koji je postao središte lokalnog života. Tijekom idućih 20 godina Varadero će uz turističko postati i kulturno središte, s brojnim koncertima, festivalima i sportskim događanjima. No veće turističko otvaranje Kube tijekom Specijalnog perioda uzrokovalo je da se masovni turizam zanemari u korist ekskluzivnih all-inclusive resorta koji su počeli nicati bliže vrhu poluotoka. Park je u međuvremenu zapušten, te je tek 2008. obnovljen i vraćen u život – no još uvijek je to daleko od negdašnje uloge koju je imao u životu Varadera. Danas Varadero ima preko 1 milijun turističkih posjeta godišnje (još uvijek poprilično malo, zapravo), a njegov je aerodrom drugi najprometniji na Kubi, s mnoštvom čarterskih kompanija koje ga povezuju s Europom. Samo mjesto Varadero ima 7000 stanovnika koji očito imaju daleko viši standard od ostatka države.

Dolazim na plažu, koja doista izgleda impresivno (vidjet ćete kasnije fotografije, nisam nosio fotoaparat sa sobom na kupanje), a čak je i dosta prazna. Još je rano ujutro, a i na toj se dužini stvarno teško može stvoriti gužva. Ulazim u vodu, koja je sad već dosta hladna, gotovo kao jadranska. Ipak je to Atlantik, i premda upravo ovuda prolazi Golfska struja, to nije dovoljno da bi temperatura vode bila onolika kolika je bila u Trinidadu. Osim toga, plaža boluje od iste boljke kao i druge pješčane plaže s malo većim zrncima pijeska – voda postaje mutna od njihovog kovitlanja u plićaku.

Ne zadržavam se stoga predugo, desetak minuta kupanja mi je sasvim dovoljno, potom se vraćam do smještaja, presvlačim, uzimam foto-opremu i krećem u obilazak Varadera. Varadero ima hop-on hop-off bus koji vozi čitavom dužinom poluotoka, tako da nemam previše brige oko toga kamo se zaputiti. Najbliža stanica autobusa mi je na Prvoj aveniji. Jedna pokrajnja ulica dobro prikazuje veći stupanj uređenosti Varadera u odnosu na ostale kubanske gradove:



Dolazim na stanicu, a nakon nekih 5 minuta pojavljuje se i bus. Riječ je o doubledeckeru kojem je gornji kat otvoren, što je dobro za slikanje, ali može biti i dosta opasno zbog niskih žica ispod kojih autobus često prolazi. Stoga se preporuča sjediti cijelo vrijeme. Ne smeta mi to, dadne se i tako slikati, jedini problem je što mi niske žice povremeno ulete u kadar.

Krećemo Prvom avenijom prema sjeveroistoku, prolazeći usput pored središnjeg parka:



(to su te žice o kojima sam govorio)

Iglesia de Santa Elvira:



I jedan patriotski mural:



Kao i plakat s Chávezom:



(„Dobrodošao u svoju zemlju, brate.“)

Na kraju Prve avenije skrećemo prema Avenidi las Américas. Ovo je pogled na paralelnu Autopistu Sur, koja vodi čitavom južnom obalom poluotoka:



Primjećujete iznimnu uređenost krajolika.

Još malo:







Sad već počinju hotelska naselja, ova prva su starijeg tipa i hoteli dosta podsjećaju na one po našoj obali:



S druge se strane nalazi nešto što podsjeća na utvrdu, ali zapravo je vodotoranj:



A pokraj njega je još jedan spomenik Don Quijoteu:



Sada i mi izlazimo na Autopistu Sur:



I krećemo duž nje prema vrhu poluotoka:



Vozimo se uz područje golf-kluba Varadero:









Riječ je o prvom golf-terenu s 18 rupa na Kubi. Još je Irenée Du Pont sagradio prvo igralište s 9 rupa, a preostalih 9 dodano je 1998.

Skrećemo prema jednom od usputnih resorta, prolazeći praktički cestom kroz golf-teren:



Nastavljamo potom po Autopisti Sur:



Iako je golf-teren završio, okoliš je i dalje vrhunski uređen:







Betonski mastodont u daljini:



Na ovom smo se dijelu odmakli od južne obale, koju inače cijelom dužinom pratimo:



(Da, ovdje sam stajao. Tongue out )

I tako dolazimo do „divljine“ koja se nalazi pri vrhu poluotoka. Naime, tu se nalazi ekološki rezervat Varahicacos, koji reklamiraju kao oazu netaknute prirode u srcu Varadera. Zapravo je riječ o namjerno izdvojenom dijelu koji je svjesno ostavljen u relativno prirodnom stanju, premda ga sa svih strana okružuju gradilišta novih resorta i samo je pitanje hoće li netko jednoga dana reći da je i to zemljište prevrijedno da ga se ne bi eksploatiralo za izgradnju još nekog hotelskog naselja.

Ulaz u rezervat:



Čitav rezervat dug je oko 2 km, a na najširem je mjestu širok jedva 700 metara. Brižno je ograđen, kako bi se povukla granica između onoga što se može eksploatirati i onoga što se (zasad) ne može:



Nakon što smo i opet skrenuli u još nekoliko hotela, stižemo polako do vrha poluotoka, gdje su moderna turistička naselja zamijenila velike hotelske zgrade. Ovdje su zgrade uglavnom mnogo niže i steru se na većoj površini, a sve izgleda kao neko floridsko naselje (što i ne čudi, budući da je Varadero najbliži Floridi od svih kubanskih mjesta, a ovo je sâm kraj poluotoka). Nekoliko slika:





Na kraju se nalazi i velika marina koja čak ima i imitaciju svjetionika:







Da vas netko ovdje iskrca i da morate pogoditi u kojoj ste zemlji, mislim da bi Kuba bila zadnja koja bi vam pala na pamet. Jedino možda po voznom parku...

Na vrhu se autobus okreće (sada se popunio putnicima iz resorta) i vraća se natrag prema gradu. Gledam te nakvarcane snobove, obitelji s djecom iz bogatih europskih zemalja. Doletjeli su ovamo s čarterom, prevezli su ih s aerodroma do resorta u kojem imaju sve što im treba za, recimo, desetodnevni aranžman. Njihov jedini izlazak iz hotela je odlazak na plažu (ali ni to ne moraju, imaju hotelski bazen) i eventualno vožnja ovim hop-on hop-off busom do mjesta Varadera, gdje će pokušati steći iskustvo „autentične“ Kube. Potom će se vratiti doma i hvalisati kako im je bilo divno deset dana na Kubi, premda nisu ni prismrdili pravoj, autentičnoj Kubi. Makar da odu do Cárdenasa ili Matanzasa, da steknu neki kontekst...

Na povratku slikam pogled s južne obale preko Kardenaškog zaljeva prema glavnoj obali Kube:



I na drugu stranu, prema vrhu poluotoka i otvorenom moru:



Sad se malo bolje vidi obala:



Vraćamo se istim putem, ponovno prošavši uz vodotoranj:



I Don Quijotea, koji kao da kreće u borbu s bogatim turistima tamo na vrhu poluotoka:



Budući da mi vrijeme pomalo curi, a još bih htio ručati prije nego što napustim sobu, silazim s autobusa u centru Varadera i pješice krećem dalje. Pokušat ću s kineskim restoranom koji je blizu mog smještaja, nadam se da će biti bolji od onoga u Holguínu.

Skrećem u jednu pokrajnju ulicu kako bih zabilježio slavnu varadersku plažu:



Slika nije dovoljno reprezentativna jer ovo busenje trave kvari dojam. Pokušat ću malo kasnije, ali ne prije no što snimim ovog guštera na jednom usputnom kamenu:



Pokušajmo sad. Trava je i dalje tu, ali barem su fotografije panoramski longitudinalne:







Vizualno je pravi raj, zar ne?

Restoran koji pikiram zove se Lai-Lai. Hrana jest mrvicu bolja od one u Holguínu, ali i dalje puno masnija nego bi trebala biti. Sve u svemu, kineska kuhinja na Kubi je razočaravajuća. Iako je uopće umjetnost moći ju pripremiti uz teško nabavljive namirnice kao što je npr. soja-sos. Barem me sok od manga osvježio.

Pri povratku u sobu uzimam dogovorenu micheladu za Marka, a potom se odlazim spakirati. Čokolade su se malo stvrdnule, izdržat će današnji transport. Ubrzo mi gospodin Roberto kucanjem daje do znanja da se požurim jer mu ubrzo dolaze novi gosti i treba urediti sobu. Izlazim te ga molim zna li neki dobar smještaj u Matanzasu. On kaže kako ima jednoga znanca, da se tip zove Osvaldo, i odmah mu telefonira. Daje mi ga na telefon, tako da se točno dogovorimo oko vremena mog dolaska u Matanzas, on će me doći pokupiti. Usput me pita volim li karnevale, jer se večeras u Matanzasu događa karneval. Navikao sam već, to mi je treći grad s karnevalom (iako havanski nisam vidio). Plaćam sobu gospodinu Robertu, ispada da mi je naplatio samo sobu, bez doručka, a i prošao sam dosta jeftino, s obzirom da je ovo Varadero – mislim da je cijena bila nekih 26 CUC. Pozdravljam se s obitelji i odlazim na Prvu aveniju, gdje se nadam da će naići neki taksi do kolodvora. Roberto mi je rekao da bi trebalo biti maksimalno 3 CUC. Jedan taksi prolazi pored mene, zatim me očito prekasno skuži, i onda vidim da se tip ponovno pojavljuje iz pokrajnje ulice. Očito je napravio krug oko bloka. Dolazi do mene, pitam ga koliko do kolodvora, 3 CUC. U redu je. Dok se vozimo do kolodvora pita me kamo idem, kada mu kažem da idem za Matanzas pita me zašto ne bih išao taksijem. Odgovor je jasan – zato što me autobus do Matanzasa košta kao dvije vožnje taksijem do kolodvora, dok bi mi on naplatio barem deseterostruku cijenu autobusne karte. To mu i kažem i tip očito nije glup, jasno je to i njemu. Ali, u logici kubanskih taksista – treba probati. APP taktika dovedena do ekstrema. Tip inače priča vrlo opušteni španjolski, toliki da jedva artikulira glasove. Srećom, poznat mi je izraz guagua koji upotrebljava za autobus – riječ je o lokalnom karipskom izrazu. Prilikom plaćanja se ispostavlja da nema dovoljno CUC-a za vratiti mi kusur, pa mi ostatak daje u nacionalnim pesosima. Krasno, još malo tog novca koji uglavnom nemam gdje potrošiti.

Bez problema nabavljam kartu, nema prevelike gužve, iz Varadera malo ljudi putuje Viazulom. Ili imaju svoje aute, ili su turisti koje voze njihovi agencijski kombiji i busevi. Sjedam potom u restoran i uzimam pivu. Zanimljivo, imaju Cacique, prvi put ga viđam izvan Holguína.

Bus se pojavljuje nakon kojih pola sata, vozi inače za Havanu, a do Matanzasa mu treba sat vremena vožnje, uz kratko skretanje do varadersko-matanzaškog aerodroma. Ovaj puta beskorisno, jer nije bilo putnika.

Matanzas je smješten u zaljevu u koji se ulijevaju rijeke Canimar, San Juan i Yumurí. Ove potonje dvije to rade u samom gradu, Canimar je nekih 7 km istočno od centra grada. Upravo prelazimo preko njega:



Pogled na spremišta nafte s druge strane zaljeva:



Jedna plažica mnogo skromnija od one varaderske:





Napokon, prije dolaska na matanzaški autobusni kolodvor, moramo pričekati prolazak vlaka s dva vagona. Pretpostavljam da je riječ o nekom manevriranju:





Stižem na kolodvor, Osvaldo mi je rekao da će me čekati u zelenom yank tanku. No ne vidim ništa slično uokolo. Nema veze, pričekat ću, jer točnu adresu nemam, pretpostavljam da će se ovaj pojaviti.

I doista, nakon nekoliko minuta stiže zeleni yank tank iz kojeg mi maše tip koji izgleda kao neki tipični Talijan. S njim je u autu i jedan stariji gospodin, kojeg mi ovaj predstavlja kao svog oca. Trpam stvari u prtljažnik, a potom se smještam na prostrano stražnje sjedalo. Auto je doista ogroman, a na stražnjoj klupi ima komotno mjesta za četvero ljudi. Sad mi je jasno zašto ih u Havani koriste kao taxi colectivo – uz malo tiskanja u njega stane sedam ljudi, bez vozača (5 otraga i dvojica naprijed). A sve to za cijenu od nekoliko nacionalnih centavosa (ne čak ni pesosa!).

Vozimo se preko rijeke San Juan metalnim rešetkastim mostom Calixto García (doista je rešetkast – naime, nema uopće kolnik, nego također metalnu rešetku kroz koju se vidi rijeka), a potom mi Osvaldo pokazuje gdje je centar, koje su glavne zgrade... Produžujemo preko rijeke Yumurí u četvrt Versalles, gdje se nalazi i casa particular. Riječ je o prizemnici kojoj je kasnije izvedena nekakva nadogradnja na krovu tako da danas ima i prvi kat, zajedno s terasom, te onda još jednu terasu na krovu te nadogradnje. Upoznajem i Osvaldovu mamu, stariju gospođu koja sjedi u dnevnom boravku i gleda televiziju. Moja je soba na katu, a ima vrlo prostran bračni krevet. Općenito, kuća iznutra odaje dojam da ovdje živi poprilično bogata obitelj. Ima i dosta kiča, na stropu moje sobe su nekakve štukature, ali čini se da dobro zarađuju. Da li na iznajmljivanju ili na neki drugi način, ne znam. Koliko vidim, Osvaldo je neki inženjer.

Dogovaramo večeru, odlučujem se za jastoga. Isto tako, šaljem poruku Jorgeu i Nancy u Havanu, s najavom da sutra stižem, da ću uzeti večeru i da bih molio jastoga ako može. Počastit ću se pred kraj puta, dosta mi je comide criolle...

Odlazim pod tuš, presvlačim se i spreman sam za obilazak Matanzasa. Osvaldo me inače ranije odveo na krov da mi pokaže gdje je što, ali otprilike i sâm već znam.

Matanzas ima uglavnom pravilan raster ulica koje se sve sijeku pod pravim kutem, a obilježene su brojevima. Dakle, riječ je o bezdušnom kolonijalnom urbanizmu. Laughing

Spuštam se do kraja ulice, gdje se nalazi obala zaljeva, uz koju ide industrijska pruga prema onim rezervoarima nafte:



Prema gradu i ušću rijeke Yumurí:



Prolazim uz park, gdje se nalazi neki klinac s nekom vrstom dalekozora. Vidi da imam fotoaparat, pa me moli da ga slikam:



On i njegov prijatelj potom obilaze ogradu i dolaze do mene. Pokazujem im sliku, a on pomoću dalekozora (koji ima gumb kojim se rasklapa) pokušava simulirati moj fotoaparat. Pritom se smiju kao da je to urnebesna fora. Usto nešto melju na ubrzanom španjolskom, što moram priznati da ne razumijem, ali mislim da mi objašnjavaju poantu fore. I sve bi bilo OK da me ne traže neki CUC. Sorry, dečki, neće ići. Srećom, nisu dosadni, vjerojatno je opet bila u pitanju taktika APP.

Prelazim most preko Yumuríja i slikam uzvodno:



Matanzas zovu „kubanskom Atenom“, zbog izuzetno velikog utjecaja na kulturu Kube, kao i „kubanskom Venecijom“, zbog 19 mostova koji premošćuju tri gradske rijeke. Smješten u dnu prostranog zaljeva, danas ima oko 145 000 stanovnika. Grad je utemeljen 1693. kao San Carlos y San Severino de Matanzas na mjestu koje je dotada bilo skrovište gusara. Ime Matanzas znači „pokolji“. Priča o imenu kaže kako su Španjolci, još u ranim danima osvajanja Kube, odlučili izvesti napad na urođeničko selo na drugoj obali jedne od rijeka. No kako nisu imali brodova, prisilili su lokalne ribare da ih prevezu. Kada su se nalazili na sredini rijeke, ribari su prevrnuli čamce, te se većina Španjolaca – koji su nosli teške oklope – utopila. Dakle, nije bila riječ o pokolju u pravom smislu riječi, ali svejedno, ime je ostalo.

Tijekom 18. i 19. st. u zaleđu grada razvilo se jedno od najvećih područja uzgoja šećerne trske na Kubi, što je rezultiralo velikim brojem robova na području Matanzasa. 1792. robovi su činili oko 30% stanovništva grada, 1817. je ta brojka već prešla polovicu, da bi do 1850-ih bila blizu dvije trećine. To je rezultiralo snažnim utjecajem afričke kulture u gradu. Jedan od najpoznatijih proizvoda tog utjecaja je rumba, ples nazvan prema riječi za „zabavu“ u nekom od zapadnoafričkih jezika (vjerojatno jorubi). Osim toga, tu je i već spomenuta santería, ali i arará, još jedna sinkretistička religija nastala kombinacijom afričkih, indijanskih i kršćanskih vjerovanja. Naposljetku, tu je i poseban sustav tajnih društava, nazvanih abakuá, koji je neka vrsta afroameričkog slobodnog zidarstva, ritualizirana mreža uzajamne pomoći razvijena među robovima tijekom 19. st., koja je s vremenom u svoje redove počela primati i bijelce, ali je ostala pri kriteriju da članovi moraju biti muškarci. Iako je abakuá (koja je uglavnom ograničena na područje zapadne Kube) i dalje prilično tajnovita, njene su prakse imale utjecaj na kubansku umjetnost i glazbu (recimo, neki radovi Wifreda Lama inspirirani su maskama koje koriste plesači u ritualima abakue).

U zlatno doba (drugom polovicom 19. st.) grad je imao svoje novine, javnu knjižnicu, visoku školu, kazalište i filharmoniju. Grad je postao stjecištem mnogih pisaca i drugih intelektualaca, tako da je u kulturnom smislu možda bio nadmoćan čak i Havani. Nažalost, sudbina je htjela da 25. travnja 1898. Matanzas bude poprište prve bitke u Španjolsko-američkom ratu, što je uzrokovalo bombardiranje grada. Odonda, pa sve do danas, Matanzas lagano propada. Iako je danas industrijski vrlo jak, središte grada je prilično dotrajalo, a rubni su dijelovi ponekad slični i slamovima.

Zgodan trgić, nastao (pretpostavljam) rušenjem (ili urušavanjem) zgrade, koji je potom obnovljen, a murali mu daju prostornost:



(Klupa i gospođa na njoj su stvarne.)



Dolazim na Plaza de la Vigia, gdje slikam Palaču pravde, sagrađenu 1826. i obnovljenu početkom 20. st.:



S druge strane je vatrogasna stanica:



Penjem se na most Calixto García i slikam Río San Juan:



Pogled prema ušću i okretnom željezničkom mostu:



Mural:



(„Kuba, kako je lijepa. Tko ju brani, voli ju više.“)

Pogled niz 272. ulicu, na drugoj strani mosta:



Tu me zaobilaze neke dvije mlađe ženske s djetetom, te se jedna od njih onako nonšalantno spusti s pločnika da bi nastavila kolnikom, taman tako da mi uđe u kadar. Radi to tako profesionalno, uopće se ne okrećući, a ja se pitam radi li to namjerno, da mi pokvari kadar (iz neke vlastite zloće – manje vjerojatno), ili pak zato što želi biti dijelom slike nekog stranca na ulici, premda se neće ni okrenuti da vidi tko je uopće to. Na kraju uopće nisam slikao taj kadar. Znate da ja ne volim ljude koji mi spontano uletavaju u kadar. Laughing

Ujedno sam napravio i pogrešku što nisam slikao sâm most, tako da vam dajem dvije slike s interneta:





Vraćam se na Plaza de la Vigia:



Najcjenjenija zgrada na trgu je Teatro Sauto:



Sagrađeno 1863., ovo kazalište sa 775 sjedala ima pod koji se podiže kako bi se gledalište pretvorilo u plesnu dvoranu. U kazalištu su svojedobno nastupale i zvijezde poput Sarah Bernhardt, Ane Pavlove, Enrica Carusa i Andrésa Segovie, a upravo se obnavlja. Meksički slikar Diego Rivera jednom je rekao kako Matanzas prepoznaje upravo po tom kazalištu, čijim predvorjem dominiraju kipovi grčkih božica napravljeni od kararskog mramora, a na krovu glavne dvorane nalazi se slikovni prikaz Muza.

Na kraju trga, u Palači Junco, nalazi se Provincijalni povijesni muzej:



Upućujem se 83. ulicom i pokušavam okinuti jedan umjetnički motiv, ali slika ispada dosta spaljena:



Ova je bolja:



Skrećem u pokrajnju 282. ulicu, koja me dovodi do katedrale San Carlos de Borromeo:



Ova crkva sagrađena je 1735., a otvorena 1750, na mjestu starije crkve izgrađene od palmina lišća. Tijekom godina izuzetno je propala, a kako se vidi na slici, sada ju obnavljaju. Ne znam doduše mogu li se obnoviti propali ukrasi u unutrašnjosti, koji su navodno posve uništeni.

Pogled niz 85. ulicu:



Izlazim na Parque Libertad, prostrani glavni trg:



Spaljeni pogled niz 83. ulicu:



Na sredini je naravno spomenik Joséu Martíju:



Ne uspijevam jedino shvatiti ima li ova konstrukcija neke veze s karnevalom, ili je to radi obnove.

Sjevernom stranom trga dominira Palacio de Gobierno iz 1853., palača provincijalne vlade:



Pogled uz 79. ulicu:



Tu mi se opet prikrpava neki tip koji mi pokušava prodati cigare. Otpiljujem ga po kratkom postupku.

Još jedna slika Palacio de Gobierno:



Vraćam se natrag do Plaze de la Vigilia i slikam opet Teatro Sauto, zajedno s pozornicom na kojoj će se večeras odvijati karnevalska događanja:



Odlučujem se uputiti pema brežuljku Monserrate, gdje se nalazi istoimena crkva, te odakle puca pogled na grad. Budući da nije označena na mom planu (tj. jest, ali strelicom koja pokazuje na lokaciju izvan karte), moram malo nabadati, pa se orijentiram otprilike. Usput fotografiram. Ovo je, mislim, 77. ulica:



Nakon dobrih 40 minuta pentranja, uz nekoliko krivih skretanja (jer, naravno, zašto bih ja pitao, pogotovo Kubance, koji će smatrati da ta informacija sigurno nešto vrijedi i financijski), napokon dolazim do rečene lokacije, koja je zapravo hrbat brežuljka ispod kojeg se nalaze ledine na kojima pase nekoliko konja. Pogled na grad i zaljev:





I na drugu stranu, na plodna polja uz dolinu rijeke Yumurí:





Malo me ovo podsjeća na unutrašnjost Lastova.

Sama crkva:



Crkva je sagrađena 1875., a sagradili su ju, naravno, Katalonci – znamo gdje je Montserrat.

U blizini je neki bar gdje odlučujem uzeti nešto za okrepu. Uzimam jednu maltu, dajem šankeru iznos koji piše na cjeniku, ali mi on daje drugu vrstu malte, jeftiniju za 1 CUC od one koju sam tražio, naravno za iznos koji sam mu dao. Eto, još jedno zakidanje.

U međuvremenu je došao gradski autobus, te sam ozbiljno razmišljao da se njime vratim, kako bih odmorio noge umorne od penjanja, no dok sam ja popio svoju maltu, autobus je otišao. Ništa, morat ću pješice. Barem znam put, a i nizbrdo je...

Još jedan pogled na Iglesia de Monserrate, gdje se vidi da je zapravo riječ o nekoj vrsti utvrde:



Pogled niz, mislim, 71. ulicu:



Treba mi 15-ak minuta da se spustim do obale Yumuríja. Pritom nailazim na posve ogoljenu taktiku APP, dok prolazim kraj nekih mladića koji sjede u predvečerje pred kućom. Dovikuju mi „Good morning!“ (a trenutno je pola 8 – budući da su me tako više puta pozdravili na Kubi, zaključujem da oni jednostavno ne znaju što to znači, budući da španjolski nema pozdrava „Dobro jutro“, već je jednostavno odmah od ranog jutra „Buenas días“) „One dollar!“ Ništa zauzvrat, nikakva srcedrapateljna priča – bok, daj pesos. Ne udostojavam se ni odgovoriti im.

Predio uz Yumurí je poprilično dotrajao, a kako je zid koji odvaja ulicu od rijeke na jednom mjestu napukao, prilično nabujala rijeka se izlijeva po obližnjim ulicama, pa moram preskakati te zaljeve. Prvo slikam grafit, kao hommage frendu koji se zove Elio:



To je kritično mjesto gdje voda prodire:



Ovo bi se uz ekstremnu benevolenciju moglo nazvati „lučicom“:



Pogled na željeznički most preko ušća Yumuríja:



Vraćam se u smještaj, gdje Osvaldo već priprema večeru. Malo ću se još pofriškati, a potom ću sjesti za stol na terasi. Večera je spremna i Osvaldo je jako dobar kuhar. Jastog je i dalje samo veliki škamp, ali i takav mi prija. Uz to naravno hladni Cristal, a za desert je flan de caramelo. I dalje je sve to kubanski tipično, ali bitna je atmosfera i lokacija – u predvečerje, na terasi, uz blagi povjetarac koji pirka s mora... Osvaldo me pita hoću li večeras do grada, na karneval. On ide nešto ranije, tako da nećemo zajedno, ali možda se vidimo u gradu.

Ja sam se na kraju nakon večere još zadržao u obavljanju nekih stvari u sobi, opet me zakratko ulovila probava, tako da sam se u grad zaputio već kad je prošao vatromet i glavnina događanja. Zaključio sam da neću uopće ići u centar, vjerojatno je tamo poprilična gužva, nego sam umjesto toga otišao do obližnjeg trgića ispred kolodvora tzv. Hersheyeve željeznice, kojom ću sutradan u Havanu. I tu je gužva, ima i neki mini lunapark, svugdje trešti glazba (reggaeton, naravno), pokušavam kupiti nešto za popiti na improviziranom štandu koji se sastoji od nekoliko stolova koji odvajaju prodavače od kupaca, te ogromnih kaca s ledenom vodom koje glume frižidere, a iz kojih prodavači vade pive, sokove i ostala pića. Ja naivno stajem u red, vjerujući da tu postoji nekakav sustav po kojem onaj tko je ranije došao ima pravo i ranije izreći narudžbu. No nakon što se nekih 10-ak ljudi proguralo mimo mene, odlučujem se i ja gurati, mašući privući pažnju prodavača (iako ih ima 5, to nije dovoljno za masu ljudi koja se dere, maše, psuje...). Da stvar bude gora, upravo su ostali bez onoga što želim, pa čekam dok ubace novi kontingent toga u kacu... Nakon 20-ak minuta tog frenetičnog tiskanja uspijevam dobiti svoju narudžbu i izvlačim se iz tog kolopleta.

Zanimljivo, Kubanci su inače navikli međusobno si pomagati, dijeliti robu i usluge (razvio se i poseban termin, sociolismo, kao spoj riječi „drug“ i „socijalizam“, koji označava načine uzajamne razmjene usluga radi zaobilaženja birokracije ili dobivanja teško dostupne robe), no kada je posrijedi lako dostupna roba, onda nastaje stampedo u želji da je se svi što prije dokopaju, i tu gaze jedni preko drugih.

Bježim s tog trga, radeći krug kroz ulice četvrti Versalles, te izlazim na obalu jedan blok dalje od case particular. U jednom času prolazim pored nekog tipa koji u mraku hoda zagrljen s nekom ženskom. Istovremeno se skužimo – Osvaldo. Ipak smo se sreli, ali ne baš u gradu. Ne znam je li mu dotična žena, djevojka, ljubavnica – koliko sam vidio, u kući su samo njegovi roditelji i on.

Vraćam se natrag do case particular, ali vrata su zaključana. Zvonim, ali nitko ne odgovara. Potom malo jače lupam po vratima i onda dolazi Osvaldova majka, koja se vjerojatno već spremala na počinak, a računala je da se ja neću vratiti tako rano (iako je negdje oko 11 navečer) i da će vjerojatno Osvaldo doći prije mene. A nisu mi htjeli dati ključ jer „je uvijek netko u kući“. Foot in mouth

Odlazim u svoju sobu, te prije odlaska na počinak fotografiram pomalo kičasti interijer:



Strop:





Sutra dakle natrag za Havanu, vrijeme je za zatvaranje kruga...

egerke @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.