Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
utorak, rujan 11, 2012
PONEDJELJAK 9. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Kako se vidi na karti, danas ne idemo daleko. Dapače, od Dodo do Didubea metroom jednako je kao i od Didubea do Mchete. Zato i nismo ustajali u cik zore, nego smo krenuli negdje oko pola 9. 
Dok se vozimo metroom prema Didubeu, primjećujem da je pun kojekakvih tipova s turbanima, vjerojatno Iranaca. A opet, tko zna, možda su i Abhazi? Prolaze mi kroz glavu neki dramatični scenariji, moram priznati da ne bi baš bilo ugodno da izvedu neku diverziju. 
Sretno stižemo na Didube i pronalazimo maršrutku za Mchetu. Mcheta je udaljena nekih 20-ak km od Tbilisija, skoro pa da je predgrađe istoga. 

Uobičajena gužva u maršrutki: 



Prije ulaska u Mchetu prelazimo most preko Mtkvarija: 



I potom stižemo u Mchetu, prolazimo centar i u neznanju ostajemo u maršrutki koja nas vozi prema novom dijelu grada. Izlazimo na prvom sljedećem stajalištu i sljedećom se maršrutkom vraćamo do centra. 

Mcheta ima danas 19 423 stanovnika i zbog iznimnih povijesnih spomenika nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. 
Mcheta je bila prva prijestolnica Gruzije, u razdoblju od 3. st. pr. Kr. do 5. st. po Kr., kada je prijestolnica prenesena u Tbilisi. Upravo je ovdje 327. kršćanstvo proglašeno državnom religijom Gruzije. Mcheta je do danas ostala sjedištem Gruzijske pravoslavne crkve. Čak i nakon što je prestala biti prijestolnicom, Mcheta je bila mjesto na kojem su se krunili i pokapali gruzijski kraljevi sve do 19. st. 

Mi stojimo pred kompleksom samostana kojim dominira crkva Samtavro: 



Ispred je spomenik glumcu Sandru Kandelakiju:



A na brdu se vidi i crkva Džvari, do koje planiramo kasnije:

 

Pođimo do crkve Samtavro. Odmah desno od ulaza u kompleks nalazi se crkvica Ninocminda (Sv. Nino): 



Na ovom je mjestu navodno u 4. st. molila Sveta Nino, pokrstiteljica Gruzijaca. 

Samtavro (dosl. "kneževina"):
 




Crkvu je u 4. st. dao izgraditi kralj Mirian III., a u današnjem obliku postoji od 11. st. U crkvi su pokopani Mirian i njegova žena, krajica Nana. 

Iznutra:
 


 

Samreklo (tj. "zvonik"): 



Improvizirani oltar: 



Još jedan pogled na ulaz:



U kompleksu se nalazi i ženski manastir Sv. Nino, no tamo nismo išli. 

U daljini, iznad novijeg dijela Mchete, dominira tvrđava Bebriscihe: 



Središnji trg:



(zgrada ravno je muzej Mchete) 

I tipični socijalistički mural na zgradi koja izgleda kao neki zapušteni društveni dom: 



Krećemo prema drugoj crkvi. Mcheta izgleda kao prilično uspavano mjesto, gotovo selo. Očito se centar života preselio u novi dio. 

Ne znam čemu je ovo spomenik:



Iduća crkva je Svetichoveli: 





Crkveni je kompleks okružen zidom, a zid ima neke suvremene dodatke: 



Ulaz u kompleks: 



Crkva izbliza:



I dvorište: 



Katedrala Svetichoveli ("Živi stup") druga je najveća crkva u Gruziji. Izgrađena je u 11. st. na mjestu starije crkve. 

Prema priči, gruzijski Židov, imenom Elioz (Ilija), zatekao se u Jeruzalemu u doba Isusova raspeća. Otkupivši Isusovu halju u kojoj je bio raspet, donio ju je u Gruziju. Kada je njegova sestra Sidonija uzela halju, isti je čas umrla od vjerskoga zanosa, držeći halju toliko čvrsto da je više nisu mogli odvojiti od nje. Stoga su je pokopali zajedno s haljom. Na njenom je grobu kasnije izrastao golemi cedar. Kralj Mirian, želeći podići crkvu, naredio je da se cedar sruši, te je od drveta napravljeno sedam stupova. Jedan je stup bio čaroban, te se uzdigao u nebo. Nakon cjelonoćne molitve Svete Nino, stup se vratio na zemlju. Iz njega je navodno kasnije tekla sveta tekućina koja je imala ljekovita svojstva. Odatle ime katedrale. 

Unutrašnjost: 






 
Kraljevski grobovi:


 
Freske:
 


 

Ikone: 









U crkvi se nalazi umanjena kopija jeruzalemske crkve Sv. Groba: 



Crkvica je izgrađena u 13-14. st., kako bi označila katedralu Svetichoveli kao drugo najsvetije mjesto kršćanstva, baš zbog Kristove halje. Ispred crkvice nalazi se oznaka Sidonijina groba i ostaci izvornoga stupa. 

Prijestolje patrijarha: 



Eparh Mchete ujedno je i poglavar Gruzijske pravoslavne crkve. 

Ikonostas: 



Grob na ovoj slici pripada kralju Vahtangu Gorgasaliju: 



Zvonik:



Još malo crkve izvana: 









Glavni ulaz: 



Ostatci negdašnje palače patrijarha:



I izvan kompleksa: 

 

Mi smo naravno završili ranije (Letica je slikao još), pa smo ga čekali u hladu. U jednom času Matu tjera na WC, a kako nigdje u blizini nema WC-a, on odlazi iza nekog auta. Uto nailazi Hrvoje, pita gdje je Mate, ja mu kažem. Hrvoje se prikrada i snima filmić na kojem Mate čuči iza auta. Nažalost, Mate ga je skužio, i sada zahtijeva od Hrvoja da obriše filmić. Hrvoje neće. Potom Mate otima Hrvoju mobitel iz torbice za pojasom, i počinje mu ga trgati, kako bi ga prisilio da obriše. Na kraju Hrvoje ipak popušta, ali prekasno - Mate mu je već oštetio mobitel.

Uz obalu rijeke Aragvi, koja ovdje utječe u Mtkvari, nalazi se crkva Antioki: 



Letica nas je našao. Pogled na Džvari, s komadićem Aragvija: 



Ovo je fenomenalan kadar: 



Još malo Antiokija: 





Antioki u prvom planu, iza nje Svetichoveli: 



A sada Antioki i Džvari: 



Ja sam zavirio unutra, no kako je to također manastir, nisam se želio vrzmati. Letica međutim jest:
 

 




Unutra su i freske: 



Pismo na ovoj freski je hucuri, tj. stariji oblik gruzijskog pisma. 

Dok Letica slika, mi krećemo dalje. Hodamo po lokalnom, razlokanom putu, tražeći most preko Aragvija. Naime, ja sam predlagao da zbog vrućine uzmemo taksi do Džvarija, no Nikola se nabrijao na hodanje. Ja ne znam koliko bi moralo biti vruće da Nikola poželi sjediti u hladu i ništa ne raditi. 

Nakon što sam kupio vodu u centru, krećemo ipak pješke prema Džvariju, tj. prvo tražimo most. Jest da smo malo krivo skrenuli, pa lutamo nekom šikarom. Opet Bebriscihe: 


 

 
Napokon izbijamo na obalu Aragvija i shvaćamo da ta rijeka, slično Bosutu, teče unatrag, tj. uzvodno: 



Pogled prema ušću, lijevo gore na brdu je Džvari: 



Letica je za to vrijeme također lunjao obalom rijeke nešto niže, tražeći nas i most: 





Most je našao:



Ovo je valjda nekakav restoran s terasom nad rijekom, iako meni izgleda kao nasukani brod: 



Bebriscihe, stopljen s okolinom: 



Mi smo prešli rijeku i našli se pred novom preprekom - put za Džvari počinje s druge strane, no između se ispriječio autoput! Iako nemamo Leticu sa sobom, ovi su se odlučili pretrčati autoput. 

Izraz mog lica jasno pokazuje što mislim o toj ideji, dok je Nikola odlučan: 



Oni su pretrčali, ja se još nećkam: 



Odvažio sam se: 



S druge strane nalazi se zanimljiv putokaz koji daje orijentaciju koliko smo daleko: 



(Gruzijci glavni grad Abhazije zovu Sohumi, a Abhazi ga zovu Suhum. Dakle, Suhumi je nekakva kombinacija. Istanbul se na gruzijskome kaže „Stambuli“.)

Ovdje nam neki pastir objašnjava kuda moramo ići. Treba proći kroz polje puno čičaka do šume, odakle onda vodi put do Džvarija. 
To bi bilo tamo negdje



Ha, ništa, idemo. Podloga: 



Ono u daljini je već početak Kavkaza: 



Pogled prema Mcheti, vidi se kupola Svetichovelija: 

 

Nakon izuzetno napornog uspona (prvenstveno zbog žeđi - strahovito je bilo vruće), našli smo se konačno na planinskom izdanku iza Džvarija: 

 



Pogled na novi dio Mchete u dolini: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu s dolinom Aragvija: 



A sada ono zbog čega se ponajviše i vrijedi penjati na Džvari - pogled na sutok dviju rijeka i stari dio Mchete: 



Idemo obići Džvari:
 

 


 

Manastir Džvari (Križ) najsvetije je mjesto Gruzijske pravoslavne crkve, svetije i od Svetichovelija. Na ovom je mjestu u 4. st. Sveta Nino podigla mali drveni križ na mjestu negdašnjeg poganskog svetišta. Križ je navodno imao čudesno djelovanje i hodočasnici diljem Kavkaza pristizali su ovamo. Stoga je 545. podignuta prva crkva, tzv. Mala crkva. Na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, kralj Stepanoz I. gradi današnju crkvu. U kasnom srednjem vijeku crkva je utvrđena, a utvrde se vide do danas. Manastir je bio teško zanemaren u sovjetsko doba, a pristup ograničen, zbog obližnje vojne baze. Nakon nezavisnosti, vraćena mu je vjerska funkcija. Uslijedila je obnova, nakon čega je uklonjen s UNESCO-ve liste ugrožene baštine. Nažalost, zbog istaknutog položaja, crkva je izložena eroziji vjetra, te joj je potrebna stalna obnova. 

Mi smo čitavo vrijeme tog penjanja bili uvjereni da je Letica iza nas, jer smo ga ostavili još u Antiokiju. No kako smo se stalno zezali da se on uvijek nekako provuče, zaključak je bio da će još prije nas stići gore. I točno: 



Mi dolazimo gore, a on je već tamo. 

Terasa ispred ulaza u crkvu: 



Ulaz: 



Motiv: 



Idemo unutra. Pogled kroz prozor na Mchetu:



I Mtkvari: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Pretpostavljam da je ovo krstionica: 



Sv. Nino: 



Sveta Nino rođena je oko 300. g., vjerojatno u Kolastri u Kapadociji. Prema legendi, bila je u rodu sa Svetim Jurjom. Kako je došla u Iberiju nije poznato. Po službenoj legendi, imala je viziju Bogorodice koja joj je rekla da ode u Iberiju i tamo propovijeda Evanđelje. Po rimokatoličkoj verziji, došla je tamo kao ropkinja. Putem do Iberije pokrstila je nekoliko sela u Armeniji. No pravi uspjeh postigla je kada je izliječila kraljicu Nanu, ženu kralja Miriana III., koja se potom obratila na kršćanstvo. Miriana je bilo malo teže uvjeriti. Proganjao je kršćane, a prijetio se i razvesti od žene ako se ne odrekne kršćanstva. Tada je jednoga dana u lovu iznenada oslijepio. U očaju je zazvao "Nininog Boga", zarekavši se da će se obratiti ako mu se vid povrati. Ostatak priče možete pogoditi. Sama Nino umrla je ubrzo nakon toga, 332. godine. 

Sv. Nino u ruci drži svoj poznati križ, s karakterističnim povijenim kracima. Križ se do 541. čuvao u Svetichoveliju. Potom je, pred invazijom Perzijanaca, prenesen u Armeniju i tamo je ostao do 12. st., kada biva vraćen u Mchetu. U 17. stoljeću, s novim invazijama, premještaju ga na sigurnije mjesto, u crkvu Cminda Sameba iznad sela Gergeti, potom u manastir Ananuri, pa onda u Rusiju. Od 1802. križ se čuva u tbiliškoj katedrali Sioni. 

Unutra je svećenik koji prodaje kojekakvu crkvenu robu odlučio malo ubiti oko: 





Opet vani: 



Improvizirani zvonik: 



Ostaci utvrda:



Informacije: 



Valja nam se spustiti:


 
Nakon novog pretrčavanja ceste dolazi do razdvajanja. Oni će se okupati u Aragviju, a ja ću sjesti u hlad i naručiti dugoočekivanu limunadu. 

Kupači: 



Lokacija:



Svi su, sljedeći Nikolin primjer, u vodu skočili goli, na užas nekog lokalca koji se tamo zatekao s istom namjerom (naime, da se okupa, ne nužno gol).

A ja uživam: 

 

Nakon nekih pola sata, oni dolaze do mene. Točnije, dolaze Nikola, Mate i Letica. Hrvoje je malo zaostao. Sjedimo i odmaramo se. Hrvoja nema. Navodno je trebao biti odmah iza njih. No već ga nema desetak minuta. Nije se mogao izgubiti. Kažem Nikoli da ga nazove. Nikola to neće. Nada se da će nas Hrvoje naći. Ali Hrvoje je inače osoba koja se baš ne snalazi u prostoru (čudno za jednog prirodoslovca) i u principu putuje kao kofer. Nikola se radije nada da će se Hrvoje pojaviti, nego da riskira poziv. Jest da dotični ovdje stoji nekih 20 kn, ali opet... 

Mi smo popili svoje, a njega i dalje nema. Što sad? Nikola odlazi do mjesta gdje su se kupali, možda je još tamo. Ali se ubrzo vraća, nema ga. Zaključujemo da se vjerojatno otputio prema mjestu. Letici se međutim ne da ići do mjesta, nego predlaže da ovdje stopiramo maršrutku, a Hrvoje će već u centru Mchete naći nešto za Tbilisi, pa ima 25 godina, nije derište, snaći će se. To je logičan način razmišljanja, no Hrvoje je posebna vrsta. Doduše, sada ćemo vidjeti može li se snaći kad ga sila primora. 

Na mjestu gdje čekamo maršrutku nalazi se drugi putokaz. To je onaj koji sam vidio jučer: 



Bliže smo Teheranu nego Istanbulu.

Citeli Hidi (Crveni Most) granični je prijelaz prema Azerbejdžanu. Teheran se kaže „Teirani“.

Letica je uspio uštopati maršrutku, i maše nam. Ništa, Hrvoje će se morati snaći bez nas. Ulazimo svi u maršrutku i krećemo se truckati prema Tbilisiju. Ne znam više kako, no Nikola je doznao da neki tip u maršrutki zna španjolski. Nikola i on pričaju na španjolskom. Nikola ga pita odakle zna jezik, ovaj mu veli da je živio u Barceloni. Nikola kaže "Aha, radio si?" "Ne, krao sam." Laughing 
Kaže da je bio i u Zagrebu par puta. Eto na kakve egzemplare nalijećemo. 

Dolazimo na Didube, odlazimo do Dodinog hostela. Prije hostela Letica i ja opet svraćamo u dućan. Dok kupujem nešto svoje vidim da se Letica upustio u razgovor s jednom prodavačicom. Ako se to uopće može nazvati razgovorom, jer ona njemu govori na gruzijskom, on njoj odgovara na ruskom, koji ona baš i ne razumije. Prilazim i pitam u čemu je stvar. Uglavnom, ona mu pokušava uvaliti Mövenpickov sladoled od 500 grama, što je nekakva posebna ponuda. Letica se smješka, i pita mene "Hoćemo li uzeti?" Ali već ga ionako drži u ruci, tj. kao da navija da ga uzmemo. Naposljetku uzimamo jedan sa šumskim voćem i odlazimo na blagajnu. Blagajnica nam kaže "Ovo košta 18 larija, sigurno to hoćete?" Mi: "Da, naravno." "Ali to vam je 18 larija." "Samo vi dajte." 
Osjećamo se kao dva idiota. Upravo smo kupili sladoled koji košta, preračunato, 54 kn. To je skupo i za hrvatske pojmove. Pitam Leticu što mu je došlo. On veli da je pao na osmijeh prodavačice i da je očekivao da mu ja kažem da ne želim, pa da ima izliku vratiti. Ja kažem da je meni bilo glupo reći mu da neću, kad sam stekao dojam da je on već naumio to uzeti. Ispali smo kao ona dva slijepca koji jedan drugoga vode u jamu. Ha ništa, barem smo podijelili trošak i najest ćemo se finog sladoleda. 

Dok se vrzmamo po hostelu, dolazi Hrvoje. Prvo nam kaže da smo idioti. Laughing Onda mu Letica objašnjava da mu je on još s mosta doviknuo kamo idu, ali ga Hrvoje očito nije skužio, prema tomu greška je i njegova. Mene više zanima kako je uspio doći doma. Kaže da je igrom slučaja jučer zapamtio kako se piše Tbilisi na mhedruliju, tako da je znao koji natpis treba tražiti na maršrutki. A isto je tako znao da se naša metro stanica zove "nešto na -švili". Sva sreća da je Mardžanišvili doista jedina stanica koja nosi ime po prezimenu s tim čestim sufiksom, u protivnome bi se našao u nebranom grožđu. Zamislite da u Zagrebu znate samo da ime stanice završava na "-ićeva". 

Odlazim na WC. Dok sjedim unutra, netko mi je izvana slučajno ugasio svjetlo. Lupam po vratima, derući se "Light! Light!" Netko je izvana čuo, shvaćam po komešanju, ali svjetlo se ne pali. Tada u jednom času na svoj užas shvaćam da mi pokušavaju razvaliti bravu na vratima. Očito su mislili da sam ostao zaglavljen. Zaderem se na ruskome "Svetlo!", i tada konačno shvate u čemu je stvar. Laughing 

Koji je plan za popodne? Letica će malo odspavati, Nikola, Hrvoje i ja idemo na ručak, a Mati su opet počeli probavni problemi, kao i lani, pa će on propustiti ručak i uputiti se samo u šetnju. Dogovorili smo se na Tavisuplebis moedaniju u pola 6.

egerke @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.