Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, siječanj 10, 2013
6. prosinca sam išao s Dánielom, mađarskim forumašem s foruma Željeznice.net na lillafüredsku željeznicu. No kako sam zakasnio na jutarnji IC za Miskolc, imao sam još 2 sata u međuvremenu. To sam iskoristio za laganu šetnju uokolo željezničkog kolodvora, pa do remize.

Jedna od prvih vizura koje dočekaju turista koji dođe u Debrecen jest ovaj monstrum:



U kombinaciji s toplanom koja je s druge strane kolodvora, prvi dojam koji netko može dobiti o Debrecenu je "mili Bože, kud sam zašo".

Prošetao sam se do obližnje tramvajske i trolejbusne remize, pa potom kroz uličice iza nje. Pokušao sam uslikati i obližnju Dvoranu kraljevstva Jehovinih svjedoka, no bio je u tijeku neki obred, a moglo bi izgledati kao provokacija, pa sam se udaljio.

Pogled na teretni dio debrecenskog kolodvora, s hrpom vagona za žito (iza se vide dimnjaci toplane):



Nakon kruga oko remize, vraćam se na kolodvor:

 

Hotel Debrecen, jedan od onih hotela koji su odmah uz kolodvor, pa su u svojoj povijesti privlačili kojekakvu sumnjivu klijentelu, uglavnom ukrajinske "biznismene". A onda je propao i danas zjapi prazan:



Pogled niz Piac utcu (mi bismo rekli Tržnu), glavnu gradsku ulicu koja vodi prema centru:



U pokrajnjoj ulici je i ovo:



Debrecenski vrtić zaklade "Željeznica za djecu".
Eto, vidite kako se u kulturnoj državi od malih nogu ljude uči kulturi putovanja željeznicom. A djeca imaju neku prirodnu urođenu ljubav prema željeznici, nešto primordijalno u nama nas tjera da ju volimo. No u državama poput Hrvatske potrude se tu ljubav ubiti čim prije.

Putem sam naletio i na muzejski tramvaj:



I onda sam napokon uspio uloviti sljedeći IC. Bio je to Páva IC (Paun), kada mi je već pobjegao raniji Holló (Gavran).

Pogled na kolodvor iznutra - u glavnoj prijemnoj hali nalaze se dva socrealistička murala koji prikazuju život mađarskog sela:





Pogled prema Nyíregyházi:



I tako sam se ukrcao. Od Debrecena ima oko pola sata vožnje do Nyíregyháze, a potom vlak skreće prema zapadu i vozi kroz poplavno područje Tise. Prije nego što prođe samu Tisu, prolazi nekoliko mrtvih rukavaca, koji su ostali od prije regulacije, koja je provedena sredinom 19. stoljeća:



I onda prava Tisa:



Na drugu stranu slika je ispala loše, no ovdje u Tisu utječe Bodrog, koji dolazi iz Slovačke:



A onda dolazimo u kolodvor Tokaj. Tokaj je gradić čija slava daleko nadmašuje njegovu veličinu. Naime, eponim je čitave vinorodne regije, koja daje možda i najčuvenije mađarsko vino - "vino kraljeva i kralja vina", kako mu tepaju.
Tokajska vinorodna regija obuhvaća najjužnije izdanke Zemplenskog gorja. Posebna kombinacija vulkanskog tla i prapora, kao i specifična mikroklima uzrokovana slijevom dviju rijeka, doprinijele su razvitku posebnih slatkih vrsta grožđa po kojima je Tokaj čuven u svijetu. Službeno, samo šest sorti grožđa smatraju se pravim tokajskim sortama. Furmint, hárslevelű (lipolisni), žuti muškat, zéta, kövérszőlő (debelo grožđe) i kabar. Furmint čini oko 60% proizvodnje, a hárslevelű još 30%. Furmint je osobita sorta koja razvija tzv. drugu kožicu, kojom se štiti od napadaja plijesni, te tako može ostati dosta dugo na trsju. To omogućuje vrlo kasne berbe (u prosincu ili čak siječnju), što rezultira izuzetno slatkim vinima.
Načelno, tokajska se vina dijele u četiri glavna tipa. Prvi su suha vina, koja se dobivaju od ranojesenjih berbi. Nakon što se obavi prva berba, dio grožđa ostaje na trsju, te se na njih s vremenom počinje hvatati plemenita plijesan Botrytis cinerea. Kada se dio tog pljesnivog grožđa pomiješa sa zdravim grožđem, vino koje tako nastaje zove se szamorodni. Ovisno o količini pljesnivog grožđa raste i njegova slatkoća. Treći i najpoznatiji tip je aszú (sasušeni). On se radi tako da se bere isključivo pljesnivo grožđe, i to pojedinačne bobice, koje se potom prešaju u posebnu masu, tzv. tijesto. Ta se smjesa potom prelijeva moštom od ranije berbe, te se ostavlja da stoji dan-dva. Nakon toga, vino se lijeva u bačve, gdje se fermentacija nastavlja, kojiput i po više godina. Aszú se označava po broju puttonya, tj. brenti, iliti količine grožđanog tijesta koje se stavlja kao podloga za vino. Postoje 3, 4, 5 i 6 puttonyski aszú. 6 puttonyski je bakrenocrveni nektar vrlo slatka okusa, što znači da ga se može piti prvenstveno kao desertno vino.
Aszú inače zauzima svega oko 1% ukupne proizvodnje tokajskog vinogorja.
Posljednja vrsta je tzv. esencija, tj. samotok u pravom smislu riječi. To je sok koji prirodno curi iz bobica od kojih se inače radi aszú. Obično ga se dodaje aszúu, no moguće ga je ostaviti i da sâm fermentira (što traje minimalno 4 godine). Rezultat se tehnički ne može nazvati vinom, jer je zbog visoke količine šećera postotak alkohola samo oko 2-3%. Usto je po okusu sličniji sirupu nego vinu.
Osim ovih tipova postoje još neki rjeđi, no ovi su tipovi glavni.

Nakon Trianonskog sporazuma, mali dio Tokajskog vinogorja pripao je Čehoslovačkoj, a spor oko prava na ime trajao je sve do 2007., kada je i slovačkim vinarima dopušteno koristiti pridjev Tokajský/Tokajská/Tokajské uz imena vina koja se uzgajaju na njihovom dijelu Tokajskog vinogorja.
Slava tokajca je inače tolika da se spominje čak i u mađarskoj himni (Tokaj szőlővesszein/Nektárt csepegtettél = na trsju Tokaja/učinio si da kaplje nektar)

Nasuprot tokajskom kolodvoru nalazi se na obronku pejzažni spomenik tokajskim vinarima:



Pogled na tokajske podrume:



Podrumi su ukopani u brdo i iznutra se nastavljaju labirinti tunela. Jednom smo prilikom, na Ljetnom sveučilištu, posjetili jedan podrum. Čak smo imali i večeru organiziranu unutra.
Inače, u gradu Tokaju šezdesetih je godina bilo 185 podruma.

I tako sam se ja dokoturao i do Miskolca. Dániel me čekao na kolodvoru, pa smo se odmah uputili prema našem odredištu u zapadnom predgrađu Miskolca.
Miskolc je treći najveći grad u Mađarskoj (izgleda da je potpuno izgubio borbu s Debrecenom, u kojoj je još devedesetih držao korak). Radi se o industrijskom gradu, čija je ekonomija nekoć ovisila o golemoj čeličani.
Današnji Miskolc zapravo čine dva međusobno srasla grada, Miskolc, koji se nalazi u ravnici uz rijeku Sajó, i Diósgyőr, koji se stisnuo uz padine Bükka nekoliko kilometara zapadnije. Upravo zbog toga Miskolc je izduljeni grad, a glavna tramvajska linija, broj 1, povezuje kolodvor i Diósgyőr.
Miskolc je glavni grad županije Borsod-Abaúj-Zemplén, druge najveće mađarske županije. Izvorno se županija zvala Borsod, a onda je došao Trianon...znate priču, uostalom. Gradom dominira brdo Avas. Prvi se puta spominje 1210., a status trgovišta dobiva 1365. Turci su ga spalili 1544., a od njihove je vlasti oslobođen 1687. Tada počinje streloviti razvoj i rivalitet sa susjednim Košicama. Za vrijeme prvog mađarskog rata za nezavisnost, pod vodstvom Ferenca Rákóczyja, Miskolc je bio središte otpora, što je rezultiralo njegovim spaljivanjem od strane carske vojske. Nakon toga uslijedila je i epidemija kolere. No grad se brzo oporavio i već nakon 1720. započinje novi uzlet. Grad će još dvaput pogoditi kolera - 1873. i za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Nakon što je Mađarska izgubila Košice, Miskolc je postao jedini veći grad u sjevernoj Mađarskoj, što je u 30-im i 40-im godinama uzrokovalo veliki porast stanovništva. Počev od Drugog svjetskog rata, Miskolc je bio, i još jest, glavni mađarski centar teške industrije. Danas, međutim, nakon krize teške industrije potkraj 20. stoljeća, Miskolc sve više razvija i svoju kulturnu scenu. U njemu se održava Međunarodni operni festival, zovu ga i Gradom crkava...
Nažalost, mi toga dana nismo imali prilike obići grad, a niti ja se nisam u preostalih 6 mjeseci boravka u Debrecenu uspio opet dočepati Miskolca, tako da ćete nažalost biti uskraćeni za slike grada. Možda nekom drugom prilikom.

Mi smo se pak odvezli našim tramvajem sve do Diósgyőra. Tu se nalazi i jedna ravna dionica pruge, na kojoj se održavaju natjecanja mađarskih vozača tramvaja.

I dolazimo na početak Lillafüredske željeznice:



Lillafüredska željeznica počela se graditi nakon Prvog svjetskog rata, radi izvlačenja trupaca. Svečano je puštena u promet 20. prosinca 1921. Osim drva, prevozilo se i kamen i ugljen. 1923. krenuo je i putnički promet, koji se intenzivirao nakon izgradnje lillafüredskog hotela Palota 1930. Nekoć je željeznica obuhvaćala poprilično razgranatu mrežu pruga obroncima Bükka, no s vremenom su se gotovo sve pokrajnje linije zatvorile. 1994. obustavljen je teretni promet i danas pruga uglavnom služi u turističke svrhe.
Nažalost, poplave u proljeće 2010. prouzročile su popriličnu štetu na željeznici, te je pruga bila zatvorena do listopada te godine.

U doba našeg posjeta, međutim, pruga je itekako radila. Zaputili smo se u zgradu kupiti karte. Razgovor je tekao otprilike ovako:

-Molim vas dvije karte.
-Na koje ime?
-Kako mislite na koje ime?
-Na koje ime imate rezervaciju?
-Rezervaciju? Pa zar treba?
-Danas je Sveti Nikola...

I doista, taj su dan vozili posebni izletnički vlakovi za djecu. Taman kad smo već mislili da smo popušili, tip na blagajni je rekao da nam može dati karte, ali samo za stajanje. Usto, karte su, naravno, bile skuplje, jer se radi o izletničkom vlaku, a ne o redovnome. Dániel je ionako bio naknap s lovom, a još se pojavila i ta dodatna investicija. Ipak, naposljetku smo nabavili karte i čekali vlak.
A on se ubrzo zatim i pojavio:



Iz vlaka je izašla prethodna tura djece, a okružila ga je nova skupina. Na čelu su dvije lokomotive:



Obje vuku vlak do pred Lillafüred, gdje se na malom ukrižju jedna prebacuje na kraj vlaka, da bi ga mogla odvući natrag, budući da triangl u Lillafüredu iz nekog razloga ne funkcionira.

Krećemo. Pruga se penje uz brdo, no kako je jesen, pejzaž je tmuran, a šuma mrtva:



Vlak je bio pun djece, koju su uveseljavali krampusi:



Moram priznati da sam se osjećao pomalo blesavo. U toj hrpi dječurlije koja se vozi vlakom na izlet, dva odrasla muškarca koja su došla, jedan iz Debrecena, drugi iz Budimpešte, provozati se dječjim vlakom, ali ne radi programa u vlaku i oko njega, već radi samog vlaka i željeznice.

Stižemo u Lillafüred. Pruga se nastavlja dalje prema Garadni:



Kada sam razmišljao o Lillafüredu, zamišljao sam mađarsku verziju Bleda. No radi se zapravo o seocetu usred brdâ, koje ima 480 stanovnika. Lillafüred je osnovan 1890-ih, kada je grof András Bethlén na ovom mjestu odlučio osnovati odmaralište. Ime je dobio po njegovoj nećakinji, Lilli Vay. U biti se radi o spoju dolina dvaju planinskih potoka, Szinve i Garadne. Otprilike kao da vas iskrcaju na Vili Rebar ili tako nekom mjestu. Lijepo je to, ali nema ničega za raditi, osim da okinete par fotografije i eventualno se odete šetati po šumi.
Čim smo izašli, uslijedio je neki zabavni program za klince. Ja sam se dao u potragu za nekom hranom, no sve je bilo zatvoreno, čak i štandovi s lángosima.

Međutim, tu je bilo i par životinja s kojima su se djeca mogla zabaviti, npr. ova racka:



Hotel Palota jedna je od najpoznatijih vizura Lillafüreda (iako te vizure nisu osobito brojne):





Hotel je građen između 1927. i 1930., u neorenesansnom stilu, a smješten je u parku punom botaničkih rariteta.

Pogled ispred hotela prema kanjonu Szinve:



I ostatku mjesta:



Vodopad:



A ovdje je i pjesma Oda, koju je povodom prvog lillafüredskog susreta pisaca 1933. spjevao pjesnik Attila József:



Gledam grivu brdâ -
Svjetlošću tvog čela
Blješti svaki list
Na cesti nitko, nitko
Vidim kako ti vjetar
Leprša suknjom
I pod krhkim krošnjama
Vidim kako ti kosa poskakuje unaprijed
Kako ti drhte meke dojke i
- kao što otječe potok Szinva -
evo, opet vidim kako izbija
na okruglom bijelom kamenju,
na tvojim zubima, vilinski smijeh.


S druge strane ceste završava Hámori-tó, Livničko jezero, umjetno jezero nastalo pregradnjom Szinve i Garadne radi snabdijevanja vodom obližnjih ljevaonica:



Jezero je dugo oko kilometar i pol, a ljeti se na njemu može voziti i čamcima. Kupanje se ne preporuča, prvo zato što je hladno, a drugo zato što je nepredvidljive dubine.

Kompozicija vlaka u lillafüredskom kolodvoru:



Nakon skoro sat vremena vrzmanja po ničemu, došlo je i vrijeme polaska. Ovaj put je već zašlo sunce, pa smo se vraćali po mraku. Stoga je put bio dosadan. Budući da smo žurili na vlak, nismo se ni zadržavali po gradu. Stoga još samo slika Tiszai pályaudvara, glavnog miškolčkog kolodvora:



Zgradu je 1901. izgradio - a tko drugi nego Ferenc Pfaff.

Vlakovi nam kreću gotovo istovremeno. Kupujem rezervaciju za Tulipán IC, no mjesta nema. Hm, izgleda da nam vlakovi ipak ne kreću istovremeno. Na sreću, ima jedan putnički ubrzo za Nyíregyházu, pa ću tamo naći nešto do Debrecena. A tamo bih mogao odraditi i jelo.
Pozdravljam se s Dánielom, odlazim na svoj putnički i nakon nekih sat vremena vožnje stižem u Nyíregyházu. Odlazim do kineskog restorančića, nešto nabrzinu čalabrcnem, jer vidim da mi za pola sata ide putnički vlak za Püspökladány. Dolazim natrag na kolodvor, vlak je već tamo. Nedjelja je navečer, to je vlak koji služi prvenstveno za lokalni promet (iako povezuje dva velika grada na svojoj ruti), ali unatoč tomu vlak ima čak 5 vagona. Eto, tako se slažu vlakovi u normalnim zemljama. Iako bi nekomu to možda bilo razbacivanje.
Stižem u Debrecen kako treba, po voznom redu, nije da je izlet baš bio uspješan, ali ipak, vidjeli smo tu čuvenu Lillafüredsku željeznicu.

Karta:



egerke @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.