Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
utorak, studeni 6, 2012
SRIJEDA 18. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



(naravno, Nikola je prethodnu noć otišao spavati par sjedala iza, a onih 25 kuruşa su mu ispali iz džepa) 

Sunce izlazi negdje prije Elâzığa, no jedino je Letica budan da to zabilježi: 



Ja sam se iz sna trgnuo samo nakratko, dok smo prolazili kroz Elâzığ, grad čije mi ime zvuči smiješno, jer se prvi dio izgovara normalno, a onda iza z slijedi samo jedan neodređeni vokal. Grad je poznat po svojoj velikoj cementari, koja je potaknula rast stanovništva, a neko je vrijeme imao izuzetno disproporcionalan omjer muškaraca i žena u stanovništvu, jer su se u grad doseljavali prvenstveno muškarci, zaposleni u cementari i na izgradnji obližnje brane. 

Nakon još sat i pol vožnje budim se pred Malatyom. Krajolik je tipičan za unutrašnjost Anatolije: 



Dolazimo u Malatyu. Kolodvor je opet na rubu grada, pa moramo proći kroz čitav grad da dođemo do njega. 
Pozdravljamo se s vanskom mačkom: 



i ulazimo u zgradu kolodvora. Odmah na nas, poput lešinara, navaljuju agenti s kojekakvih šaltera, pitajući nas kamo idemo i trebamo li prijevoz. To je jedna stvar koja mi strahovito smeta u Turskoj, to nepoštovanje nekakvog osobnog prostora. Turci su jednostavno pretjerano naporni za nekoga tko želi biti samo stranac u gradu. Ne puštaju vas na miru. 

Koje su naše današnje opcije? Mi želimo otići na Nemrut Dağı. Prema prvotnoj zamisli mislili smo se priključiti organiziranim turama koje idu iz Malatye, dovedu vas u hotel ispod vrha, potom se pješice ide na vrh gledati zalaz sunca, vraća se u hotel, noći, ujutro ustaje prije svitanja, gleda izlazak sunca s vrha i vraća u Malatyu u jutarnjim satima. To bi značilo da noćimo na Nemrutu. Međutim, dečki razmišljaju bismo li ovdje mogli isto tako uštedjeti dan, da Nemrut obavimo u jednom danu, vratimo se već do popodneva i produžimo dalje - bilo vlakom (koji ide oko pola 4), bilo busom. 
Koliko shvaćamo, iz Malatye ne postoje redovne putničke linije na Nemrut, dakle ostaje nam jedino taksi ili najam nekakvog dolmuşa. Ovi na kolodvoru nude nam bus do Kahte, grada južno od Nemruta, iz kojega također vodi put na Nemrut. No Kahta nam je definitivno predaleko da stignemo sve u jednom danu. 

Ništa, otputit ćemo se do centra grada, tamo je turistički ured, pa vidjeti što oni nude. To naravno znači da moramo tegliti stvari sa sobom, jer ne znamo hoćemo li se uopće vraćati na autobusni kolodvor i hoće li to biti danas. 

Preko puta kolodvora je stajalište gradskih dolmuşa. Upadamo unutra s našim frižiderima na leđima i još stojimo, jer je dolmuş krcat. Čak se ni Letica nije uspio uvaliti na neki stolac. Svi bulje u nas kao u zadnja čuda. Na kraju nam neki dečko objašnjava gdje moramo sići za centar grada. 

Glavna je ulica raskopana, izgleda da grade ili podvožnjak, ili kanalizacijski kolektor: 





Malatya ima oko 380 000 stanovnika i glavni je grad istoimene pokrajine. Grad postoji još od starog vijeka, kada su Hetiti na tom mjestu imali naselje Melid - "Medni grad". Kasnije njime vladaju Asirci, Armenci, Rimljani. 638. grad pada pod Arape, i tamo ostaje idućih 300 godina. U 10. st. zauzimaju ga Bizantinci, te se u gradu, koji se tada naziva Melitene, nastanjuje sirijski antiohijski patrijarh. Grad je bio poluzavistan do 1101., kada pada pod seldžučku vlast. 1515. osvajaju ga Otomani i odonda je čvrsto u turskim rukama, iako je u gradu bila i velika armenska manjina, za koju ne treba posebno napominjati što joj se dogodilo. 
Malatya je najpoznatija u svijetu upravo po svetoj voćki Armenaca - grad zovu svjetskom prijestolnicom marelica. Iz Malatye dolazi između 10 i 15% svjetske proizvodnje svježih i između 65 i 80% sušenih marelica. Uokolo grada prostiru se beskrajni voćnjaci puni stabala marelice. Svakoga srpnja u gradu se od 1978. održava i festival marelica. 
Grad je poznat i kao važno željezničko križanje, gdje se razdvajaju pruge prema Tatvanu na jezeru Van, te na jug prema Diyarbakıru i Siriji. 
Dva su Malatijca postala predsjednici Turske. Prvi je bio İsmet İnönü, Atatürkov nasljednik, deseterostruki premijer i vođa iz rata za nezavisnost; a drugi Turgut Özal, predsjednik Turske početkom devedesetih, poznat po tome što je pokrenuo privatizaciju mnogih državnih poduzeća u Turskoj, kao i po tome što je želio napasti Armeniju za vrijeme rata oko Karabaha. Po Özalu se inače zove i malatijsko sveučilište. Osim njih dvojice, iz Malatye potječe i Hrant Dink, novinar armenskog porijekla, ubijen u Istanbulu 2007. 

Nakon malo lutanja, nalazimo turistički ured. On se nalazi u parku, koji je ispunjen terasama nekoliko restorana i kafića. Dapače, sam ured također posluje u kafiću. Prilazi nam frajer koji je pljunuti Mišo Kovač, jedino što je malo živahniji i ima malo rjeđu kosu na prednjem dijelu. Kaže da se zove Kemal i da je on odgovorni u tom uredu. Iznosimo mu svoje planove. On kaže da je moguće organizirati taksi do Nemruta koji bi nas odveo tamo, pričekao nas pola sata-sat i onda nas doveo natrag. Veli da ima jednog frenda koji to može izvesti (jer smo ga pitali ima li možda radije minibus, budući da nas je pet, pa da se ne gužvamo). Frend ima malo veći auto, tako da ćemo stati. Cijena je 200 lira za nas petoricu, tj. 40 lira po osobi. Jeftinije od organizirane ture, koja je 60 lira. Odlično, sada samo trebamo čekati da ovaj dođe. Kemal nam kaže da stvari ostavimo tamo u kafiću, neće ih nitko uzeti, on će paziti. Uostalom, naši ruksaci su toliko ofucani da ih ionako nitko neće ukrasti. 

Vidi se da se baš nismo naspavali: 



Ubrzo dolazi i naš vozač. Izgleda simpatično, iako baš ne zna engleski, tako da smo većinu puta s njim šutjeli. 

Letica prije polaska kupuje sladoled koji po boji izgleda kao žitki beton: 



Krećemo na vožnju s našim novim prijateljem. Auto je doista prostran, Volkswagen Caddy, u koji uredno stanemo četvorica otraga. Letica je naprijed. Vozimo se iz grada opet na istok, no ubrzo skrećemo prema jugu. Do Nemruta ima 70-ak km, pa nam se čini da ćemo brzo doći dotamo. Pitamo našeg vozača (nisam mu zapamtio ime, bilo je nešto s E, ali ne neko od ovih poznatih: Ekrem, Emre, Eniz...nego neko koje nisam čuo) koliko je dosada puta bio na Nemrutu. Kaže nijednom. Hm, pa to mu je praktički pod nosom, a nije ga nijednom posjetio. Stvarno... 

Cesta isprva vijuga brežuljcima, tu i tamo opazimo neki voćnjak marelica. Na izlazu iz Malatye bilo ih je hrpa. Evo jedne: 



Krajolik: 













Jedan od onih vrhova je možda Nemrut: 



Kako odmičemo od glavne magistrale, promet na cesti postaje drugačiji: 



A krajolik još negostoljubljiviji: 





Cesta je zasad solidna: 





No ubrzo skrećemo s nje i počinje truckanje po makadamu. Imamo još nekih 35-40 km makadama do Nemruta. 

Što je zapravo Nemrut? Radi se o 2134 m visokom vrhu u gorju Toros. Na samom je vrhu 62. g. pr. Kr. helenistički kralj Antioh I. Komagenski dao izgraditi vlastitu grobnicu i svetište. Lokacija na slikama izgleda prilično impresivno, pogotovo statue na vrhu, pa smo ju mislili posjetiti još i prošle godine, no odustali smo, jer se nalazi poprilično istočnije od Kapadocije, koja nam je tada bila najistočnija točka. 

Sama lokacija je poprilično zabačena, te ju je u moderno doba otkrio tek njemački inženjer Karl Sester, koji je 1881. radio u Turskom Carstvu na projektiranju cesta. 

Prolazimo preko jedne lijeve pritoke Eufrata: 





Tu i tamo među brdima proviri neko selo: 



Vjerujem da su to kurdska sela, budući da je kraj južno od Malatye gotovo čisto kurdski. 

Pejzaž je vrlo neeuropski: 



Dok se uspinjemo, počinjemo razgovarati o tome kako Turci, iako relativno bogati, ne putuju baš puno po svijetu. Kada ste zadnji puta naletili na turskog turista negdje? Jedini Turci koje viđamo obično su kamiondžije koje voze na zapad. Čini se kao da ih baš ni ne zanima previše ostatak svijeta, mnogi se iščuđavaju kada čuju za Hrvatsku, a ne znaju baš ni za Jugoslaviju. Nekako razgovor kreće na standard i njegovu ulogu u putovanjima. Recimo, Hrvati su po standardu u prosjeku slični Turcima, no mnogo više putuju. Tu se dakle postavlja pitanje o tome što je onda točno standard i kvaliteta života, tj. da je to nemoguće objektivno ustvrditi, jer Hrvati dižu kredite da idu na more i na skijanje, a Turcima je to posve nebitna stavka. Na to se nadovezuje Hrvoje, s izjavom da po nekakvim istraživanjima sreće pojedinih država, najsretnija država u svijetu je Butan - koji je daleko od bilo kakvog ekonomskog blagostanja. Potom ja zaključujem kako je eto sreća mnogo više stvar stava ljudi, nego nekakvih objektivnih ekonomskih okolnosti. Tu Mate pobjesni, govoreći da su to gluposti, jer po tome ispada da onda ne bi trebalo raditi nikakva poboljšanja, jer ionako ljudi neće biti sretniji. Ja mu ukazujem da oni možda hoće biti kratkotrajno sretniji oko nekog konkretnog poboljšanja, no da su Hrvati generalno jedan narod koji uvijek gunđa i kojemu nikada nije ništa dovoljno dobro, uvijek smo opterećeni time da smo najgori, da su svi bolji od nas...a Butan, koji šišamo po ekonomskim parametrima ohoho puta, ima daleko sretnije stanovništvo od nas, što ukazuje da sreća nije rezultat objektivnih ekonomskih okolnosti, već subjektivnog odnosa prema životu. Budući da su Butanci budisti, logičnije je da imaju pozitivniji stav prema životu od tradicionalno kršćanskih zemalja, u kojima postoji rekao bih i afirmirajući stav prema patnji, tj. život je suzna dolina, loše je uživati i biti bezbrižan, itd. Mate kaže u svom stilu "Budisti su kreteni." Da, materijalizam je mnogo bolji. Da je tako, zašto onda Amerikanci, usmjereni na materijalizam i s dosta visokim standardom, nisu među najsretnijim nacijama na svijetu, već upravo suprotno, nigdje nema toliko depresivnih koliko tamo? Matin je odgovor naravno da je za to kriv kapitalistički sustav, koji čovjeka lišava prilike da uživa u životu, jer je opterećen kreditima, poslovnom nesigurnošću i slično. To je naravno sve točno, no on opet ne uviđa jednu stvar - mnogo se lakše može promijeniti individualni stav prema svijetu, nego čitav sustav koji ljude tišti. Naravno, to NE znači da ne treba mijenjati sustav, no potrebno je ipak primarno da svatko mijenja sebe, pa ćemo imati sretnije ljude, koji će na bolji i mirniji način mijenjati sustav. Iz nesretnih ljudi može proizaći samo gorčina, nasilje i još više gorčine. Naravno, onaj tko prezire duhovnu komponentu čovjeka, taj ni ne zna za drugi put osim revolucionarnoga, i sva pregnuća za poboljšanje svijeta kroz duhovni rast pojedinca smatra "reakcionarnima" ili takve ljude etiketira kao "kretene". 

Pred kraj našeg puta do vrha slijedi oštar uspon kroz nekoliko serpentina, kojim se naš horizont širi: 





Napokon, poslije nekih dva i pol sata vožnje od Malatye, stižemo do zgrade hotela: 



Otvaraju nam rampu, plaćamo ulaz u nacionalni park, i potom se vozimo još par serpentina do zaravanka ispod vrha, gdje se parkiramo. 

Pogled uokolo: 







Na jugoistoku se u daljini nazire veliko umjetno jezero Atatürk Barajı: 



Radi se o umjetnom jezeru izgrađenom na rijeci Eufrat, najvećem u Turskoj (trećem ukupno, iza jezera Van i Tuz). Jezero je inače podiglo mnoge kontroverze, kada se gradilo osamdesetih godina, jer je potopilo mnoge povijesne spomenike na tom području, a ujedno su Sirija i Irak protestirali, jer na taj način Turska kontrolira količinu vode koja se pušta u Eufrat i može ju uskratiti svojim nizvodnim susjedima. Tvrdi se da je upravo spor oko Atatürkovog jezera bio razlog zbog kojega je Sirija osamdesetih godina pružila svoju potporu PKK-u (Radničkoj partiji Kurdistana). 

Mjesečev krajolik: 





Ima neke vegetacije, ali to je slabo: 



Pogled na naš današnji cilj: 



Dolazimo do niza kipova, kojima su svima glave skinute i položene do nogu: 



Jedno objašnjenje je da su glave jednostavno pale uslijed potresâ tijekom stoljeća. No postoji i objašnjenje da su kipovima možda glave skinute i oštećeni im nosovi, zbog zabrane idolopoklonstva u doba ranog kršćanstva. Opet, ostaje pitanje ne bi li tada jednostavno uništili kipove do kraja. 

S obiju strana niza od šest glava, nalaze se orao i lav: 



Zatim slijede, zdesna nalijevo - Heraklo (ili Ares) i kralj Antioh I.: 



Zeus (ili Ormuzd) i Tihe, boginja sreće: 



I Apolon (ili Mitra, a možda i Helije ili Hermes): 



Nasuprot tomu je terasa, na kojoj je bio oltar vatre. Pokraj nje se nalazi ovaj lav, koji podsjeća na singapurskog: 



Sama terasa: 



Pogled na kipove:



Iza kipova vidi se tumul. Antiohova ideja bila je stvoriti neku vrstu sinkretističke religije između grčko-rimske i perzijske, a Nemrut je trebao biti prvo svetište te religije. Kako bi izgradio svetište, dao je izvesti velike radove pri čemu je čitav izvorni vrh planine uklonjen, da bi potom bile izgrađene tri terase svetišta. Mi smo trenutno na istočnoj terasi. Materijal koji je uklonjen i razmrvljen prilikom gradnje, upotrijebljen je za izgradnju tumula. Vjeruje se da se u tumulu nalazi grobnica Antioha, no dosadašnja arheološka iskapanja nisu to otkrila. Po tumulu se inače najstrože zabranjeno penjati. Da nije, Letica bi već bio gore. 
Vjeruje se da je svetište napušteno nakon 72. g. po. Kr., kada je kraljevstvo Komagene palo pod Rimljane. Prvi kršćani koji su se zatekli ovdje vjerovali su da je kipove podigao Nimrod, Noin praunuk. Po njemu je čitavo brdo dobilo ime. 

Još jednom Atatürkovo jezero: 



Pogled na sjeveroistok: 



Ono dolje je zapravo početak Mezopotamije: 





Filmić

Još jednom sve glave u nizu: 



Komentiramo kako su glave u biti uživo male. Na slikama izgledaju mnogo veće. 

Ovo je slika u stilu "American tourist in Turkey":



I s druge strane dolazi cesta, ova iz Kahte: 



Još jedan videozapis okolice.

Tumul:



Putom usječenim u rub brda, obilazimo ga do zapadne terase. Ovdje se vide klifovi koji pokazuju negdašnji prirodni vrh brda i kuda je on išao: 



(desno je dakle tumul, a ovo je vanjski obod stošca koji je činio vrh nekada)

Zapadna terasa:







Ipak se on uputio gore:



I ovdje je pustoš:



Zapadna terasa bila je namijenjena samo odabranima, plemstvu. To ujedno objašnjava i zašto su kipovi koji se nalaze ovdje (isti oni s istočne terase) smješteni na mnogo nižim pijedestalima, te su im glave mnogo veće - vjerojatno zbog toga što je plemstvo bilo bliže bogovima, tj. na višem nivou od običnih ljudi. 

Tzv. Mitridatove stele, na kojima Mitridat, Antiohov otac, pozdravlja različite bogove: 





Ovdje se mimoilazimo s nekim turistima. Ti su vjerojatno došli s juga, iz Kahte. 

Tu se lijepo vidi kako je izgledao nekadašnji vrh: 



Terasa i tumul: 



Uokolo terase nalazio se niz stela na kojima je bilo prikazano 15 grčkih i 15 perzijskih Antiohovih predaka. Ispred svake stele bio je i malen oltar. Danas je to sve uglavnom uništeno. 

Još jedan pogled na zapadnu terasu: 



I na Mezopotamiju:



Pogled na zapad: 



Ostaci podesta na kojemu su sjedili bogovi: 



Ulaz na zapadnu terasu, koji je nekoć čuvao zastrašujući kip lava s trima glavama: 



Lav se također stropoštao. 

Evo imperatora: 



Vraćamo se prema istočnoj terasi, napravili smo puni krug oko vrha: 



Tu se inače nalazila manja terasa, na kojoj su se hodočasnici okupljali. Potom bi se razdvajali: plemstvo desno, na zapadnu terasu, a obični ljudi lijevo, na istočnu. Uz put koji je spajao sjevernu i istočnu terasu također su se nalazile stele, ali bez ičega na sebi. One su bile namijenjene Antiohovim nasljednicima. 

Ova mi je slika baš nekako spektakularna: 



Još jedan pogled na istočnu terasu:



I ovdje su s obje strane bile stele s Antiohovim grčkim i perzijskim precima. 

Hotel je sitna točkica u daljini: 



Istočna terasa u čitavoj svojoj grandioznosti: 



Vraćamo se do auta. Ovaj puta Mate sjeda naprijed. S ceste bacamo još jedan pogled na Nemrut:



Stajemo još kod hotela, kupiti neko osvježenje. Gore je paklenski vruće, nema nikakve sjene. 

Još malo stijenja uokolo: 



Serpentine kojima se spuštamo od hotela prema sjeveru: 



(u ovom je dijelu čak napravljen i asfalt) 

Na jednom zavoju vidimo uredno parkiran tegljač. Nije nam jasno kako je taj uspio doći ovamo kroz sve ove serpentine. I, još bolje, zašto. 

Već smo se dosta spustili:



Jedno selo koje me iz nekog razloga podsjeća na albanski Dhërmi: 



I evo nas ponovno na asfaltu. Čini mi se da bi onaj vrh tamo u daljini mogao biti Nemrut: 



Kako se približavamo civilizaciji, krajolik postaje sve pitomiji: 











Vraćamo se u Malatyu, pozdravljamo s našim vozačem. Ipak, otpratit će nas još do Kemala. Stvari su tamo, nitko ih nije dirao. Vlak smo propustili, iako je moguće da kasni. No ipak, s busom smo brže u Ankari, pa ćemo tamo hvatati vlak za Istanbul. Uostalom, uštedjeli smo tu noć na Nemrutu, i ako stvari budu po planu, u petak navečer trebali bismo biti u Beogradu. To znači da se Nikola može cijepiti u subotu i sve je u redu. 

Mi bismo sada nešto ručali, no Mate i Hrvoje nas požuruju da uzmemo nešto usput, da sad ne sjedamo po nekakvim restoranima. Inače, u Malatyi smo čuli da postoji restoran koji se zove Satir, što je jedan od Nikolinih nadimaka (zbog izgleda). Specijalitet u tom Satiru je - saç kavurma. Doista, baš idealno za Nikolu. Nažalost, malo nam je izvan ruke pa ćemo ga ostaviti za neki drugi put. 

Uzimamo neki kebap, na jednom od štandova u tom parku, pa se potom upućujemo prema autobusnom kolodvoru. Treba naći neki prijevoz dotamo. Usput prolazimo pored pošte, pa ja odlazim poslati one razglednice iz Tbilisija, koje nisam uspio poslati u Karsu. Dobivam marku, ali sada opet moram sam tražiti poštanski sandučić, a njega nema nigdje u i oko zgrade pošte. Čudno. Ništa, valjda će biti još negdje putem u Turskoj sandučić. 

Nalazimo dolmuş za kolodvor. Promet je tradicionalno kaotičan. Dolmuş staje svako malo, a vozač ima pomoćnika, dječaka od nekih 13 godina, koji stoji na vratima i na svakoj stanici govori ljudima koji čekaju kamo dolmuş ide, raspoređuje ih po sjedalima i naplaćuje karte. Mislim si je li to njegovo redovno radno mjesto, radi li to mali preko ljeta za džeparac, ili što. A i taj promet dolmuşima... Turska je prepuna tih kontrasta. Zapadni dio je moderan i europski, dok je istočni dio poput neke zemlje Trećeg svijeta. Jasne su mi maršrutke, kao direktan proizvod budećeg kapitalizma u postkomunističkim zemljama, ali Turska je mogla taj kaos malo urediti. Mislim, imaju i dolmuşi svojih prednosti, ali u gradovima bi to stvarno moglo biti u ingerenciji gradske vlasti. 

Dolazimo na kolodvor, muvamo se uokolo dok čekamo polazak busa. Našli smo i internet-caffé, pa odlazimo provjeriti mejl. 

Na gradskom grbu Malatye nalaze se marelice: 



Nikola si počinje razbijati glavu, jer misli da mu fali 50 lira. Pokušava rekonstruirati troškove koje je imao od povratka iz Anija, kada je promijenio novce. Ispada da mu doista fali 50 lira. Pitam ga jesu li mu ispale. Veli da nisu, da to uvijek provjerava (naravno da nema novčanik, njemu to "ne treba"). Kaže da misli da mu netko možda nešto duguje, a on je to zaboravio. 

Ukrcavamo se u bus i krećemo. Opet je Metroov bus, što znači da ponovno imamo televizore u sjedištima, a i Letica bi opet mogao tražiti Pepsi. Nikola i dalje razmišlja gdje su mu nestali novci. Velim mu da nije isključeno da mu ja dugujem, ali sam u svojoj smušenosti to zaboravio, i nudim se da mu dam te novce. On međutim veli da to ne želi, nego hoće utvrditi gdje su mu točno ti novci. Istovremeno aludira na to da mu Mate mora vratiti nešto. Mate se brani da mu on ništa ne duguje, da je Nikola kriv jer ne pazi što radi s novcem. Rasprava završava bez zaključka. Odjednom meni u jednom času sine: pa Nikola cijelo vrijeme pogrešno rezonira. Tvrdi da zna da je u Van došao bez ijedne lire, jer je morao dizati novce na bankomatu. Međutim, tu je greška. On je imao 50 lira kada je došao u Van (to je tih 50 lira koje je navodno izgubio), ali ih je dao za kartu, jer smo svi stavljali novce na kup. Sve štima. Onda mu pak nije jasno, ako je već ranije kupio kartu, na što je potrošio ostatak novca dignutog u Vanu. Računa jučerašnje i današnje troškove i sve se slaže, pa zaključuje "Skupa je ta Turska, bogme." 

Gledamo televiziju. Primjećujemo da na ekranu, tijekom neke emisije, prikazuju termine u kojima u pojedinim gradovima Turske zalazi sunce, te je, shodno tomu, u tom času i vrijeme večernjeg namaza i kraja ramazanskog posta. Kreću s krajnjim istokom, s Iğdırom, i pomalo nižu gradove prema zapadu, završavajući s Edirneom. Razmak između Iğdıra i Edirnea je preko sat vremena, što pokazuje koliko je Turska izdužena u pravcu istok-zapad. 
Sad pak Letica započinje raspravu. On naime tvrdi da mu nije jasno zašto se u jednoj sekularnoj državi na televiziji objavljuju informacije vezane uz vjerski blagdan. Ja kažem da mi to nije ni najmanje čudno, jer sekularna država samo znači da su religija i država odvojene, a ne i da religija nema pravo pristupa medijima. Naposljetku, religija je jedan od oblikovatelja kulture svake pojedine države i ne vidim razlog zašto bi se to trebalo ignorirati. Shodno Letičinoj logici, u dosljedno sekularnoj državi ne bi se smjeli slaviti ni državni praznici vjerske provenijencije. Od 14 hrvatskih državnih praznika, takvih je čak 8. Zanima me koliko ima tih dosljednih sekularista kojima užasno smeta tih 8 neradnih dana, jer se time njima vjerojatno nameće kršćanski pogled na svijet. 
I naravno da se poteže onaj argument "Meni kao ateistu smeta što se tomu daje prostor u državnim medijima". Zapravo, to mi je uvijek bila fantastična logika, po kojoj se ateisti bune jer se njihovom gledištu "ne daje dovoljno prostora". Po mojoj procjeni, dobrih 95% programa HRT-a je sekularno. Ako nekomu izričito smeta prijenos mise nedjeljom, neka ga jednostavno ne gleda, umjesto da ulaže proteste, jer bi umjesto toga televizija trebala prikazivati - što točno? Oni kažu "nešto što propagira alternativno, ateističko viđenje svijeta". Koliko ja vidim, to se može naći u svakoj znanstvenoj emisiji. Uostalom, pa misa nije promocija teističkog viđenja svijeta, već obred, kulturološka manifestacija ljudi koji imaju teističku percepciju svijeta. Meni je takav zahtjev otprilike jednak kao da se za vrijeme nogometne utakmice na nekom drugom programu održava talk-show o tome kako je nogomet glupa igra. Ili da sapunici parira kulturna emisija u kojoj se fenomen sapunica prikazuje kao zabava za praznoglave kućanice. 
Meni užasno smeta taj stav koji sam vidio kod dosta ateista, jer on zapravo prikazuje da ateisti imaju problem sa samim postojanjem religije, tj. bili bi sretni da ona posve nestane iz javnog prostora. Toliko o toleranciji, čiji nedostatak oni često spočitavaju religiji. Ja se naravno slažem da ne treba dopustiti uplitanje vjerskih organizacija u politiku, zakonodavstvo ili školstvo, no smatram da zdravo društvo treba uvažavati one koji prakticiraju određen oblik vjere, dokle god oni time ne smetaju drugima. Apsurdno mi je međutim da oni koji ne vjeruju u ništa traže za sebe jednak tretman kao i oni koji vjeruju u nešto. 
Hrvoje je nekoliko puta tijekom ovoga putovanja naveo kako se "znanost oslanja na činjenice i modificira zaključke tijekom vremena kako se spoznaja širi; za razliku od religije, koja ima vječne istine i od njih ne odstupa". Zanimljivo, ako slučajno religija modificira svoj stav o nečemu (recimo Katolička crkva o evoluciji), onda ju ti isti dušebrižnici napadnu zbog nedosljednosti i izruguju joj se kako je morala popustiti kada je stjerana u kut. S druge strane, kada je npr. u kut bila stjerana flogistonska teorija, onda je to bio "napredak znanosti". Znanost također pretendira objasniti stvarnost sveukupno i beziznimno - samo što su njeni sveti tekstovi i obredi ipak manje ritualizirani od vjerskih. 
Zaključujem dalje isto tako da su licemjeri svi oni koji se nazivaju "skepticima", ali tu skepsu primijenjuju samo na vjerska tumačenja stvarnosti. Kada se radi o znanstvenom tumačenju, o racionalnom tumačenju, tu neke stvari uzimaju aksiomatski, tj. ne prilaze sa skepsom fenomenu razuma, premda nemamo nikakvo jamstvo da je percepcija stvarnosti kakvu dobivamo doista jednaka stvarnosti kao takvoj. Štoviše, kada se prvi puta pojavila kvantna teorija, mnogi su također bili u čudu, jer su njene postavke bile potpuno u suprotnosti s logikom svakodnevnoga makrosvijeta. No u mikrosvijetu, ta teorija dosljedno funkcionira, premda znanstvenici još uvijek nisu u stanju razumno objasniti kako i zašto. Hrvoje ima objašnjenje za to: "Naš mozak je mozak primata. On je programiran da traži hranu, sklonište, partnera. Jednostavno, mi evolucijski nismo nikada imali potrebu razmišljati o svijetu subatomskih čestica i zakonima koji tamo vrijede, te je stoga jasno da će nam ti zakoni, kolikogod oni bili dosljedni i eksperimentalno provjerljivi, izgledati "nelogično"." S time se mogu složiti, no, naš mozak isto tako nije programiran niti da pokušava dokučiti konačnu prirodu stvarnosti, pa opet su mnogi spremni, sa svojim primatskim mozgovima za traženje hrane, skloništa i partnera, autoritativno izjavljivati kako Boga nema, kako je život nastao posve slučajnom rekombinacijom aminokiselina i kako je to jedino smisleno objašnjenje. No već smo se uvjerili (na primjeru kvantne fizike) da se priroda ne ponaša uvijek "smisleno". Isto tako, znanost koju poznajemo - kao i religiju uostalom - stvorio je taj isti primatski mozak. Stoga, dragi skeptici, budite dosljedno skeptični - i prema vjeri i prema razumu. Više ću cijeniti iskrenog agnostika, otvorenog za sve opcije, nego nekoga tko se nominalno smatra agnostikom, ali će mu uvijek prvi pokušaj objašnjenja neke pojave biti materijalističko-mehanicistički. Taj je već izabrao stranu. 

Nakon nekih sat-dva vožnje stajemo u gradiću Elbistanu. Tu stojimo nepredviđeno dugo, preko pola sata. Ispada da su prodali previše karata i da ne znaju kako sad to riješiti. Bus su dupkom ispunili, svi se vrzmaju uokolo. Napokon su nekako riješili taj krkljanac, pa krećemo. 

Ja opet gledam Kolo sreće. Nikola sjedi do mene i sluša glazbu na vokmen. Problem je u tome da tu glazbu s njime slušam i ja, jer ju navine toliko da mu uopće ne trebaju slušalice. Unatoč tomu što on već ima poprilične probleme sa sluhom, za koje sâm tvrdi da su mu od preglasnog slušanja glazbe, ne želi to stišati, iako sam ga već upozorio. Pa mislim, kao da mu savjetujem nešto loše. Uostalom, radi se o njegovom sluhu. 

Pomalo tonemo u san, no tu i tamo nas razbudi neka piš-pauza. Provjeravam WC-e, ima li negdje možda neki na kojemu se samo ostavi kovanice, da se lišim onih nevažećih, no svugdje je klozether (budući da je muški, jel). 

U jednoj od tih usputnih stanica Letica slika naš nektar: 



Ajran se dakle mućka u ovakvim bazenima, te se onda svjež servira gostima. Ajran je definitivno idealno piće za ove vrućine - osvježava, gasi žeđ, a kako je slankast, ujedno i vraća soli izgubljene znojenjem. Zanimljivo, ajran se u Turskoj navodno servira čak i u McDonald'sima. Ne bih znao, nismo bili. 

Druga noć u autobusu, Pepsija nema, a u Ankaru stižemo u cik zore...

egerke @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.