Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

egerke @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

egerke @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.