Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, prosinac 28, 2014
Dok vozimo cestom koja vodi prema Perzepolisu, vozač u jednom času skreće na parkiralište ispred jednog restorana. Vjerojatno bi ručao. Mi mu signaliziramo da bismo ipak prvo vidjeli Perzepolis, a onda tek ručali. Nije mu drago, ali gosti su uvijek u pravu. Dogovaramo se da nas odveze do Perzepolisa i da se nađemo ispred u tri (tu nastaje natezanje, jer ja navijam za pola 3, Letica za 3, nakraju tražimo kompromis i kažemo u 2.45, a onda Letica vozaču kaže „U 3.“ Undecided ). Da, izlišno je i spominjati da vozač ne zna engleski, tako da je komunikacija rudimentarna – prstom u pravcu Perzepolisa, „Perzepolis...lunch...saa't panzdah“.

Do Perzepolisa se dolazi dugom alejom kroz šumu, potom slijedi jedan kružni tok nakon kojega auti više ne mogu ravno i odatle valja nastaviti pješice još nekoliko stotina metara do ulaza u Perzepolis. Naravno, prvo kupujemo karte (ovaj puta svi – to se ne propušta), a potom nam pogled puca na impresivne ruševine:





Zidine iz bližega:



Perzepolis (Taht-e Džamšid „Džamšidovo prijestolje“ ili Čehel minar „Četrdeset stupova“, izvorno staroperzijsko ime bilo mu je Parsa) je bio ceremonijalna prijestolnica Ahemenidskog Carstva od oko 515. pr. Kr., do njegovog razaranja od strane Aleksandra Velikog 330. pr. Kr. Izgradnju je započeo Darije I., a dovršio njegov sin Kserkso I. S obzirom na relativno malen broj zapisa o njemu, vjeruje se da uopće nije bio funkcionalan grad, već se više radilo o mjestu na kojem bi se održavale proslave Novruza (kojom bi prilikom car primao izaslanstva iz svih dijelova carstva, zajedno s njihovim darovima), a arhitekturalna mu je svrha bila isključivo da zadivi posjetitelje. Redovni državnički poslovi obavljali su se u Suzi. Na vrhuncu slave Perzepolis se prostirao na površini od 125 km2, od čega je danas sačuvan samo mali dio. O tome kako je točno došlo do razaranja Perzepolisa postoje neslaganja. Neki tvrde da je požar koji je uništio grad bio slučajan, drugi pak tvrde da je bio osveta za perzijsko paljenje atenske Akropole stoljeće i pol prije toga. Sigurno je da je grad prije toga temeljito opljačkan. Ono što može čuditi je kako grad uglavnom sagrađen od kamena može izgorjeti? Stvar je u tome da su grede i krovovi bili drveni, a Perzijanci u svojoj gradnji nisu koristili žbuku za vezivanje blokova, nego su umjesto toga rabili metalne kopče. Kada je vatra zahvatila krov, porasla je temperatura i kopče su se počele topiti i iskrivljavati, te se tako kamenje počelo urušavati. Aleksandar se kasnije navodno jako kajao zbog uništenja Perzepolisa, pri čemu je izgubljeno i dosta vrijednih spisa (između ostaloga, zato do nas nikada nije došla cjelovita Avesta), ali istovremeno je taj požar pomogao da se trajno očuvaju neki natpisi na glinenim pločicama koje su u požaru očvrsnule.

Požar je uništio središnji dio grada, ahemenidske palače, no rubni dijelovi nisu bili uništeni, tako da je nastavio funkcionirati kao prijestolnica Perzije kao provincije Makedonskog Carstva. Oko 200. pr. Kr. sjedište provincije je prebačeno u nedaleki Istahr, koji je nakon uspostave Sasanidskog Carstva dobio na važnosti kao duhovno središte, ali nikada se nije mogao mjeriti s Perzepolisom. Do 10. st. po Kr. i on je izgubio na važnosti i posve nestao kao naselje, dok je centar provincije postao Širaz, koji je to sve do danas. U 17. st. španjolski veleposlanik na dvoru Šaha Abbasa, García de Silva Figueroa, postao je prvi zapadnjak koji je ruševine nazvane Taht-e Džamšid, prema legendarnom perzijskom mitološkom liku, identificirao kao drevni Perzepolis. U 19. st. počela su prva ozbiljnija iskopavanja, a 1930-ih je po prvi puta provedeno znanstveno arheološko iskopavanje, koje je proveo Orijentalistički institut Sveučilišta u Chicagu. Naravno, prilikom tih iskopavanja dosta nalaza se i kralo, tako da danas nalaze iz Perzepolisa imamo po mnogim zapadnim muzejima u Velikoj Britaniji, SAD-u, a i u Louvreu. Još do danas nisu iskopani mnogi dijelovi grada, a ni nekim iskopanima se ne zna funkcija. Dio kompleksa oštećen je prilikom izgradnje šatorskog grada za proslavu 2500 godina Perzijskog Carstva, koji se nalazi odmah pored ruševina (ali smo mi bili prezbunjeni da to skužimo dok smo bili tamo).

Krećemo u obilazak:



Uspinjemo se stepeništem koje ima dva krila i izuzetno niske stube, prvenstveno kako bi se konjanici mogli uspeti u grad. Odmah po dolasku na terasu na kojoj se nalazi većina grada pred nama stoje Vrata sviju naroda:





Vrata sviju naroda sagradio je Kserkso I. 475. pr. Kr., a dvije figure bikova s ljudskom glavom (lamasu ili šedu) pored njih odaju asirski utjecaj.

Pogled na jugoistok:



Stigao je i imperator:



Jedan od oštećenih lamasua:



I drugi:



Trojezični natpis na vratima:



Natpis kaže: „Ahura Mazda je veliki Bog, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebo, koji je stvorio čovjeka, čovjeka koji ima sreću što mu je Kserkso kralj, kralj svih kraljeva. „Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj ljudi različitog podrijetla, kralj goleme zemlje, sin kralja Darija Ahemenidskog.“ Kralj Kserkso kaže: „Uz pomoć Ahura Mazde, napravio sam Vrata sviju naroda, i sagradio mnogo dobra u Perziji, što je činio i moj otac. Sve dobro što smo napravili, napravili smo uz pomoć Ahura Mazde.“ Kralj Kserkso kaže: „Ahura Mazda štiti mene i moje carstvo, jer radim isto što i moj otac, kojeg je štitio Ahura Mazda.““

Iznutra, vrata su išarana brojnim grafitima. Ne mislim na grafite poput ovih suvremenih urbanih grafita, već na tendenciju brojnih putnika i arheologa da urežu svoje ime na kameni zid:



Jedan od grafita pripada i legendarnom Henryju Mortonu Stanleyu.

Prolazimo kroz vrata:





Pogled na vrata s istočne strane:



Detalj lamasua:



Iz veće daljine:



Od Vrata sviju naroda do njima paralelnih vrata, nazvanih Nedovršenim vratima (jer su u doba Aleksandrova osvajanja bila još u gradnji) vodi procesijski put pored kojega se danas nalaze ove figure grifona:



Ali i bikova:



Inače, te su figure, osim dekorativne, imale i konstrukcijsku funkciju, jer su služile kao nosači greda.

Nedovršena vrata:



Pogled prema Dvorani stotinu stupova:



Dvorana stotinu stupova ima dimenzije 70x70 metara i vjeruje se da je bila prijestolna dvorana. Prekrivao ju je sloj zemlje i pepela debeo čak tri metra, što implicira da je jako stradala u požaru. Sačuvale su se samo baze stupova i okviri portala.

Iza Dvorane stotinu stupova se nalazi riznica:



Kaže se da je Aleksandar trebao 3000 deva da otpremi opljačkano blago iz ove riznice.

S istočne strane Perzepolis zatvara planina Kuh-e Rahmat, u koju su također uklesane neke ahemenidske grobnice. Ovo je grobnica Artakserksa II.:





Još malo Dvorane stotinu stupova:







Ostatak skupine se odlučuje popesti do Artakserksove grobnice, meni je prevruće, pa nastavljam kroz kompleks i ulazim ponovno u područje riznice. Osvrt:



Pogled preko riznice prema još jednoj grobnici u planini, ova pak pripada Artakserksu III.:



Pored riznice nalazi se kompleks za koji se pretpostavlja da je bio harem, premda je to možda zabluda rane orijentalistike, kada se ahemenidska arhitektura tumačila prema osmanskom predlošku. Drugo tumačenje kaže da je to bila zgrada za izaslanike potčinjenih naroda. Jedan dio te građevine je obnovljen 1930-ih i pretvoren u muzej Perzepolisa, gdje se čuvaju neki nalazi (oni koji nisu pokradeni). Ulaz u muzej se posebno naplaćuje, a i malo smo kratki s vremenom, pa smo se odlučili samo za eksterijere.

Južno od muzeja je sjenoviti dio s nešto drveća (što je rijetkost u Perzepolisu). Pogled prema muzeju:



Ovdje se nalazi i neki kafić. Uzimam čašu soka od višnje s ledom, kao dobrodošlo osvježenje, sjedim malo u hladu i odmaram se.

Pogled na sjever, duž muzeja i preko riznice:



Ostatak skupine kreće prema grobnici Artakserksa II. Ispod nje su ostaci negdašnjeg garnizona u kojem je Aleksandar ostavio čak 3000 vojnika, te tzv. Dvorane 32 stupa, čija funkcija nije točno poznata, ali se pretpostavlja da je služila za poslugu i administraciju. Tu je pronađeno čak 30 000 elamskih natpisa. Pogled na rečeno:



Uspeli su se potom do grobnice:





Ovo bi trebao biti prikaz kralja pod zaštitom Ahure Mazde:



O Ahuri Mazdi i zoroastrizmu općenito će biti još riječi.

Pogled u grobnicu:



Total:



I pogled na Perzepolis, u prvom planu garnizon, iza Dvorana stotinu stupova, iza nje Apadana (natkrivena krovom), lijevo riznica:



Pogled prema riznici, haremu i onom sjenovitom dijelu gdje ja sjedim:



Pogled na sjeveroistok:



Pogled na vladarske palače na rubu kompleksa – s desne strane, iza Apadane je Tačara (zimska palača), palača Darija I., a s lijeve strane je Hadiš, palača Kserksa I.:



Nastavljaju brdom do druge grobnice. Pogled odavde na kompleks, s riznicom u prvom planu:



Apadana iz bližega:



Grobnica Artakserksa III.:



Ja se ustajem iz svoje hladovine i krećem prema Apadani. Apadana je dvorana za prijem delegacija koju je počeo graditi Darije I., a dovršio Kserkso I. Dimenzija je 60,5x60,5 metara, a podržava ju 36 stupova visine od 20 metara, koji su s obzirom na omjer debljine i visine najtanji stupovi toga razdoblja. Apadana je imala kapacitet od 10 000 ljudi, a osim za primanja, mogla je služiti i za promatranje vojnih parada ili drugih događanja u podnožju grada.

Prije Apadane, otprilike u središtu kompleksa, nalazi se Tripilon, za koji se pretpostavlja da je bio Kserksova vijećnica. Pogled na stepenište Tripilona, s prikazima perzijskih i medijskih stražara:



Istočno stubište Apadane s frizovima koji prikazuju različite delegacije potčinjenih naroda kako donose darove:











Frizovi su zaštićeni ogradom, a pored sjedi i neki redar sa zviždaljkom koji upozorava one koji se previše približe (baš se neki klinac bio uvukao iza ograde kad sam ja tuda prolazio).

Ovdje susrećem Nikolu, dakle i ostatak skupine će se ubrzo pridružiti. On je nakon spuštanja s druge grobnice slikao još jedan od portala Dvorane stotinu stupova:



Detalj:



Prikaz Perzijskih besmrtnika na portalu Dvorane stotinu stupova:



Perzijski besmrtnici bili su ahemenidska elitna vojna postrojba, koja je u mirnodopskim uvjetima služila kao garda. Brojali su točno 10 000 vojnika, a u slučaju da je neki od njih umro ili zbog bolesti ili starosti morao otići u mirovinu, nadomještao bi ga novi. Tako se njihov broj nikada nije mijenjao. Od malih su ih nogu odgajali za tu službu, a članovima Besmrtnika mogli su postati samo rođeni Perzijanci, Medijci i Elamci.

Ostaci glavnog portala Dvorane stotinu stupova:







Istočno stubište Apadane:



Darijev natpis o izgradnji palače:



I tu smo se negdje sreli. Ja slikam Tačaru, koja se nalazi iza Apadane:



Penjem se na vrh stepeništa i slikam skulpturu lava:



Pogled na unutrašnjost Apadane, danas bez krova:



Pogled na drugu stranu, prema portalu Dvorane stotinu stupova:



Vraćam se lagano prema izlazu. Još jednom pogled prema Tačari:



I na sjeverozapad:



Letica je spuštajući se s grobnice fotografirao ovaj reljef, u jednoj od pomoćnih zgrada u podnožju brda:





A potom i jedan od portala na ulazu u Dvoranu stotinu stupova:



Pogled kroz Dvoranu stotinu stupova prema grobnici Artakserksa II.:



I pogled prema portalu koji vodi prema riznici:



Jedan od stupova koji je preživio:



I sada i on slika frizove na stubištu Apadane:







(dva prikaza lava koji proždire bika, što je tradicionalni perzijski prikaz Novruza, gdje je lav nova, a bik stara godina)





Pogled preko riznice i Dvorane stotinu stupova prema brdu:



Uputio se potom prema Tačari, slikajući usput ovaj osamljeni friz:



Friz na južnoj strani Tačare:



Trojezični natpis o izgradnji palače:



Tačara sa zapada:



Prolaz između Apadane i Tačare:





Nenatkriveni dio Apadane:



Još dvije slike frizova na istočnom stepeništu:





I pogled niz stepenište:



S drugog kraja:



I tu se Letica uputio prema izlazu.

I Nikola se nakon rastanka sa mnom uputio prema Tačari i Hadišu. Stepenište kojim se uspinje prema tamo:



Pogled na Hadiš:





Tačara:



Opet natpis:



Zoroastrijski simbol na stepenicama:





Natpis na stepenicama Tačare:



Pogled sa sjeverozapada:



Apadana:







Vrata sviju naroda:



Zadnji pogled na Tačaru:



I terasu Apadane:



Lagano se svi okupljamo u jednom kafiću nedaleko glavne blagajne, pijuckamo hladni sok ili vodu i čekamo vrijeme polaska. Napokon smo se skupili i krećemo prema kružnom toku gdje imamo dogovoren sastanak s vozačem. No svi osim mene skreću u WC, tako da treba još desetak minuta da se svi okupimo i konačno krenemo.

Stajemo na ručak u onom istom restoranu, iznutra je uređen posve neiranski (neka kvazidžungla), a i hrana je sasvim prosječna. Toliko prosječna da mi je isparilo što smo uopće jeli. Nakon što nam donesu račun opet nastaje rasprava. Dobrih 20-ak minuta pokušavamo skužiti što je koja stavka na računu i otkud opet imamo veći iznos nego prije. Netko tvrdi da nas pokušavaju smuljati (Damirova paranoja se širi), ali ja na kraju shvatim da su nam zaračunali servis (čime ujedno razrješavam i sinoćnji spor iz Hadžibabe). Ali opet ne štima cifra. Na kraju svi još dodamo neki mali iznos i konačno podmirimo račun.

Vjerojatno je to Irancima bizarno, oni nisu baš navikli da ljudi inzistiraju da svatko plati svoje.

Vozač je već nervozan, oduljilo se to. E sad bismo još trebali otići u Naghš-e Radžab, to ne bi trebalo dugo potrajati... Međutim, vozač skreće na cestu za Širaz. Čudimo se, Letica ga pita što je s Naghš-e Radžabom, vozač samo sliježe ramenima, promrmlja nešto na farsiju i nastavlja voziti. Zaključujemo da nas je zeznuo, mi smo platili izlet na sva 4 lokaliteta, a on nas je odveo na 3. Odlučujemo se žaliti u hotelu. Letica, koji ima iskustva u turizmu, pokušava nam objasniti da smo mi platili određeno trajanje izleta i da smo, zahvaljujući otezanju s ručkom, to potrošili, da vozač ima svoj radni dan i da se on vraća doma. Ne sviđa mi se to. Po mom mišljenju, ako smo platili ta 4 lokaliteta, onda bi nas trebao na njih odvesti, pa makar se vratio doma u 10 navečer. Srećom, Naghš-e Radžab i nije nešto osobito zanimljiv, ali svejedno. Razmišljamo da tražimo povrat dijela novca, no na kraju ipak odustajemo, uslijed Letičinog odgovaranja.

Vraćamo se u Širaz, kombi nas ostavlja pred hotelom, malo ćemo se odmoriti i potom otići u predvečernji obilazak grada, ima još nekih stvari koje bismo htjeli vidjeti.

Penjemo se u sobu. Dok si perem ruke, Damir dolazi do mene i pruža mi ruku u znak isprike. Fantastičan tajming, taman kad sam si nasapunao ruke. Ukratko, ispričava se zbog reakcije, ali kaže da sam ja njemu potencijalno ugrozio život, a da je njegovo odbijanje povratka po kapu bila stvar principijelnosti – naime, ako je moja greška, on je htio da ju ja i ispravim. Druga je stvar što ja to nisam doživio kao grešku, jer je on kroz vrata izašao praktički posve spreman za izlet i nije uopće napomenuo da ga čekam. Meni je normalno ono što je njemu čudno – da ako nemaš dodatnu informaciju, postupaš prema vlastitoj pretpostavci.

No dobro, izgleda da me ipak neće noćas ubiti na spavanju. Osvježavamo se i krećemo u grad. Ja prvo odlazim promijeniti novce, prešli smo polovicu boravka u Iranu i dosad sam potrošio oko 200 dolara, ako ne računam hotel u Teheranu koji sam platio ranije. Odlučujem promijeniti još 200, to bi mi trebalo biti dovoljno do Teherana, možda ću još koju siću tamo promijeniti.

Dok hodamo Bulevarom Zand Damir razmišlja da li da si kupi tenisice. Najavio je to već prethodni dan, ovdje su jeftine, a i dobro bi mu došao još jedan par obuće, s obzirom na žuljeve. Na kraju se ipak nije odlučio.

U jednoj od prodavaonica na Zandu izbor perzijske diskografije:



Mijenjam novce, a potom nastavljamo prema Bazar-e Vakilu, prošavši opet pored citadele:





Pogled na Masdžed-e Vakil, Namjesnikovu džamiju:



Stajemo kod našeg prodavača frapea (to nam je obavezan pit stop), a potom ulazimo u kompleks bazara, želimo pojesti sladoled u onoj čajani gdje smo bili jučer ujutro.

Nekoliko slika bazara:









Čajana je zatvorena. Malo stojimo, razmišljajući što ćemo dalje. Letica i ja uzimamo fallude u obližnjoj slastičarnici, ostali izgleda ipak neće ništa. Kušaju naš fallude i kažu da im se uopće ne sviđa. Ne znam, meni djeluje baš fino osvježasvajuće, a opet je i novo kulinarsko iskustvo.

Ja se bavim mišlju da na bazaru kupim kanu za moju majku, no nalazim ju samo na jednom mjestu i nisam baš zadovoljan njenim izgledom. Odlučujemo se stoga vratiti do Bulevara Zand i uzeti taksi do Sa'dijeva mauzoleja. Vraćamo se kroz otkriveni dio bazara:



Izbijamo iz bazara pored Namjesnikove džamije:



Jedan od ulaza:



Ne ulazimo, nego se vraćamo do Zanda, gdje se rastajemo – Damiru i Nikoli se ne da do Sa'dijeva mauzoleja, tako da nas trojica uzimamo taksi i dogovaramo se na trgu Šohada u pola 8.

Taksi nas opet vozi preko rijeke, u sjeveroistočni dio grada, još oko 3 km iza Hafezovog mauzoleja. Opet ista procedura, ulaz se plaća i ulazimo u kompleks:



Abu-Muhammad Muslih al-Din bin-Abdallah Širazi, poznatiji kao Sa'di, drugi je veliki perzijski pjesnik pokopan u Širazu. Stariji je od Hafeza stotinjak godina, rođen je 1210., a umro 1291/1292. Dok se Hafez za života uglavnom nije micao iz Širaza, Sa'di je već kao dijete ostao bez oca i proveo je djetinjstvo u siromaštvu, te je kao mladić otišao u Bagdad kako bi se obrazovao iz područja islamskih studija, prava i uprave, povijesti, arapske književnosti i islamske teologije. Nakon što je završio studije, uslijedila je mongolska invazija. Sa'di je tako proveo idućih 30 godina lutajući Bliskim Istokom od Turske do Indije i od Egipta do srednje Azije, družeći se s običnim ljudima koje je rat ostavio bez doma i imovine, podučavajući i propovijedajući, razgovarajući s putnicima u karavansarajima, zapisujući njihove sudbine u svojim djelima. 1258. zarobili su ga križari u Palestini, te je proveo 7 godina kao rob na kopanju rovova, sve dok ga zajedno s drugim muslimanskim zarobljenicima nisu otkupili Mameluci. U Širaz se vratio pod stare dane, te je dočekan s velikim počastima, a u čast lokalnog vladara Sa'da ibn-Zangija uzeo je svoje književno ime. Njegova dva najvažnija djela su Bustan (Voćnjak), koji sadrži njegovu poeziju s temama muslimanskih vrlina i sufijskih kontemplacija; i Gulistan (Ružičnjak), koji je prozno djelo i sadrži priče i anegdote s njegovih lutanja. Gulistan je imao utjecaj na poznatog francuskog basnopisca Jeana de la Fontainea, a, kao i Hafez, njegova djela inspirirala su i Goethea i Ralpha Walda Emersona, a mnoge Sa'dijeve rečenice citiraju se u svakodnevnom govoru Iranaca kao izreke.

Kada netko svoja djela nazove Voćnjak i Ružičnjak, onda nema uopće dvojbe da mu se grobnica treba nalaziti u parku. I ovaj kompleks je svoj konačni oblik dobio za vrijeme Pahlavija. Grobnica ima oblik obrnutog slova L:



Ispred prednjeg trijema je bazenčić:



Grob. Sličan Hafezovu, samo što mramor nije bijel, već smeđ:



Luster i strop:



Kolonada koja se nastavlja na grobnicu:



Sa stražnje strane:



S prednje strane, drugi bazenčić:





Pogled prema izlazu:



Šetam malo uokolo vrtom:





Ovo je jedno od mjesta kuda je dolazila voda. Naime, voda se do gradova dopremala sistemom kanala, zvanih ghanat, koji su koristili podzemne izvore i tekli i sami pod zemljom, kako se ne bi gubila voda isparavanjem:



Vraćamo se do ulaza, uzimamo taksi do grada. Vozač raspaljuje glazbu na najjače. Opet slušamo nešto što sliči na kombinaciju techna i perzijskog melosa – otprilike perzijski turbofolk. Laughing

Stižemo u centar, nedaleko našeg prijatelja s frapeima, tako da to nećemo preskočiti. Laughing Dok sjedimo na klupici ispred radnje s frapeima i čekamo da prođe još tih 15-ak minuta do čvenka s Nikolom i Damirom, gledamo kako se na štandu s frapeima zaustavlja skupina žena od kojih jedna nosi karakterističnu masku za lice. Te su maske uobičajene u jugoistočnom dijelu Irana, gdje žive Baludži. Slične su onim venecijanskim maskama koje prekrivaju oči, samo što nisu zašiljene na krajevima, nego imaju četvrtast oblik, s dva duguljasta proreza za oči. Obično se ispod toga nosi i marama preko donjeg dijela lica, no ova je donji dio lica imala otkriven.

Ustajemo i krećemo prema trgu Šohada, a usput Letica okida još par kadrova citadele i njenog nagnutog tornja:





Nalazimo se s ovom dvojicom, kažu nam da su naletjeli na odličan falafel nedaleko našeg hotela. Pričaju nam i jednu anegdotu koju su imali s jednim tipom dok su sjedili na klupi. Doduše, možda bi bilo bolje da to Nikola ispriča, ja nisam bio prisutan:

Dakle, sjeli mi na klupicu kraj citadele u centru malo da počinemo, kad naleti neki zalizani tip, i krene uobičajena pjesma "ver ar ju from" itd itd, pa kad smo mu objasnili, predstavio se (misim da se zvao Said) i krenuo nešto verglati o sebi - "ajm a doktr" - i pokazuje u usta. Nama tu već nešto sumnjivo smrducka, al kužimo da oće reć da je "dentist"? - "Jes, jes". I onda je sjeo do nas i nekako izdeklamirao da je iz Esfahana, a zatim iz ruksaka koji je nosio izvukao nekakvi papir - valjda svoju diplomu - i počeo nam pokazivat i nešto mrmljat na farsiju. A diploma pisana na farsiju (arapsko pismo), moš mislit kak mi to razumijemo. Laughing Damir je poslije komentirao da je to zapravo bilo njegovo otpusno pismo iz ludnice, "nije opasan za okolinu". Laughing I spremi on taj papir i nastane šutnja koja potraje minutu. I onda Damir pokuša zapodjenuti razgovor - "How is Esfahan, we are going to Esfahan" - lik odgovara: "Teheran". Damir pokušava objasniti, "No, no, we are going to Esfahan, is it nice?" - "Teheran." Teorija s otpusnim pismom drži vodu...

Opet nastane šutnja, lik samo buji u prazno, već to i nije ugodno i nakon koje minute Damir mi šapne: "Ovaj lik je lud. Maknimo se od njega. Čuj, ti polako ustani i odšetaj, a za koju sekundu ja ću za tobom. Ajde, tri četiri sad."

I tako smo mi šmugnuli, lik uopće nije registrirao do kad smo već dobrano odmakli na putu do falafela...

Letica kaže da će on još malo na svoju stranu, ja bih se trebao dočepati negdje interneta, a ostatak bi možda išao u hotel. Dogovaramo se da ćemo se s Leticom naći kasnije navečer u onom hotelu u koji smo prvo išli u Širazu (gdje nije bilo mjesta), budući da ondje imaju restoran i čajanu, pa možemo još malo posjediti. Rastajemo se. Ja odlazim u ulicu Sa'di, koja je okomita na Zand, tamo bi trebao biti neki kafinet (kako se to zove u Iranu). Prolazim ulicom uzduž i poprijeko, i tek na samom kraju, kad sam već htio odustati, nalazim jedan kafinet. Ulazim unutra, prijavljujem se, naravno da je većina stranica blokirana, ali uz jedan mig odmah mi namještaju neki program koji zaobilazi cenzuru. Pišem post na Facebooku, gledam još par vijesti na drugim stranicama, a tada mi vele da ubrzo zatvaraju. Plaćam, ali nemaju mi za uzvratiti. Vele mi da mogu doći sutra ujutro platiti, trebao bih stići prije polaska autobusa.

Nikola je na putu u hotel okinuo sliku prometa na Zandu:



Vraćam se u hotel i pitam Nikolu i Damira kada bi se išli naći s Leticom. Damir odmah veli da mu se ne da, a Nikola se nešto nećka. Veli da odem pitati Matu. Odlazim do Mate i kažem mu kakav je plan, on promrmlja nešto kao „evo, moram na WC, pa ću doć“, ja to javljam ovima u sobi. Međutim, vrijeme prolazi, Mate se ne pojavljuje. Prošlo je preko pola sata. Mi smo se nešto zapričali, no ja nemam namjeru odustati od toga da ipak odemo na večericu. Ali svaki puta kad spomenem da bismo trebali krenuti, Nikola veli „Daj čekaj Matu.“ Nakon što ja konačno nakon nekih 45 minuta odem pogledati što je s Matom, on mi veli da sam ga ja krivo razumio i on uopće nije mislio ići. Sad to kažem Nikoli, ali se ni njemu ne da, već je kasno, bla. Mogao je odmah reći da mu se ne da, a ne se vaditi na Matu. Sad je i meni blesavo ići samom, jer je Letica nepouzdan i pitanje je hoće li se i on uopće tamo pojaviti. Da smo otišli Nikola i ja, barem bih imao društvo ako Letica izostane. Pa da, Nikola se najeo i njemu nije u interesu sad klipsati do nekog drugog mjesta.

Letica je na kraju otišao u taj hotel, tako da sam i ja mogao svratiti, ali nije nam se dalo slati si poruke, tim više jer smo se u međuvremenu uvjerili da u ćudljivoj iranskoj mreži ne prođu baš uvijek sve.

Ali prije toga hotela otišao je do mauzoleja Šaha Čeragha (Kralja Svjetlosti), gdje je pokopan Sajid Mir Ahmad, jedan od 17-ero braće imama Reze:





Unutra načelno ne bi smjeli nemuslimani, ali Letica se nekako ušuljao. Ipak, iduće je slike snimio mobitelom:

































Kasnije je slikao još i ovo, za što ne znam što je:



Nakon posjete onom drugom hotelu, vraća se do nas, javlja nam gdje je bio, te se potom povlači na spavanje. I mi ćemo ubrzo. Još malo gledamo televiziju (po prvi put u Iranu), ali program nije osobito zanimljiv, a ni razumljiv.

Bio je ovo dug dan, pun doživljaja...

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.