Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

egerke @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 15, 2013
SRIJEDA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se odjavljujemo iz hotela, vraćaju nam putovnice. Tu je ovaj put jedan tip koji nam se, kad je vidio da smo iz Hrvatske, odmah obraća na hrvatskome. Pitamo ga usput gdje je pekarnica, jer moramo uzeti nešto za doručak. Šalje nas u jednu odmah iza ugla. Obavljamo kupovinu doručka, te se potom otpućujemo do željezničkog kolodvora ispred kojeg stoje taksiji, da ne moramo pješačiti do Patrijaršije. Kada nas taksi doveze do Patrijaršije vidimo da je i ispred nje vojna kontrolna točka. Dok Dečane čuvaju Talijani, ovdje su Slovenci. Opet ista procedura, putovnica njima, propusnica nama.

Ulazimo u kompleks. Pećka patrijaršija je duhovno sjedište Srpske pravoslavne crkve i posljednje počivalište mnogih njenih patrijarha i arhiepiskopa. Točan datum njenog utemeljenja nije poznat. Vjeruje se da je još za života svetog Save pripala manastiru Žiča, kao metoh (zemlja koja pripada manastiru), te se po njoj i čitav Dukađinski plato na srpskome naziva Metohija. Kako se srednjovjekovna srpska država širila prema jugu, tako je Peć dobivala centralniji položaj, te je iz tog razloga odlučeno da se ovamo premjesti tadašnja srpska arhiepiskopija iz Žiče. U vrijeme cara Dušana Silnog Pećka arhiepiskopija dobila je status patrijaršije. Nakon smrti patrijarha Arsenija II., 1463., Patrijaršija je napuštena i počela je propadati. Obnovljena je u doba Sulejmana Veličanstvenog, 1555-57., na inicijativu Mehmed-paše Sokolovića, koji je, iako musliman, potjecao iz bosanske pravoslavne obitelji (brat mu je bio monah na Svetoj gori). Tada je Pećkoj patrijaršiji podređeno i nekoliko bugarskih eparhija. U prvoj polovici 18. stoljeća Fanarioti (balkanski grčki trgovci) i Vaseljenski patrijarh u Carigradu pokušavaju patrijaršiju podvrgnuti svom utjecaju, što im i uspijeva, te je 1766. Pećka patrijaršija ukinuta, a SPC izgubila autokefalnost. Povratit će ju tek u 19. stoljeću, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, da bi se u Peć vratila 1920.

Kompleks je oštećen u požaru 1981., u doba demonstracija na Kosovu, kada je malo nedostajalo da izgore riznica i knjižnica s vrijednim spisima. Službeno obrazloženje bilo je da je uzrok požara bio nepravilno izveden dimnjak, no sumnjalo se na podmetanje požara, koji je istovremeno buknuo na dva mjesta. Obnova je završila 2006., a otada se nalazi na UNESCO-vom popisu ugrožene svjetske baštine. U sklopu kompleksa se, osim crkve, nalazi i ženski manastir.

Zvonik, podignut 1970., u prvom planu ruševine starijih zgrada u kompleksu:



Pogled prema glavnoj crkvi:



Središnja patrijaršijska crkva sastoji se zapravo od triju usporedo izgrađenih crkava – crkve Svetih apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije – povezanih zajedničkim narteksom. Pored crkve Bogorodice Odigitrije nalazi se i manja crkvica Svetog Nikole, sa zasebnim ulazom. Tijekom posljednje obnove crkva je obojena u tamnocrvenu boju, istu onu u koju je obojena i Žiča, što je izazvalo žustru raspravu o opravdanosti takvoga poteza.

Stambeno krilo manastira:



Pogled na ulaz u kompleks:



Idemo u crkvu:





Unutra nas vodi jedna starija monahinja, nisam joj doznao ime. Razumije se u povijest crkve i manastira, no što se nekih stavova tiče, pokazuje izuzetnu krutost i zapravo je potpuna antiteza onom monahu dan ranije u Dečanima. Pričali smo malo dulje (zato ni nemam slika), vjerojatno je i njoj bilo drago da je našla nekoga tko se ponešto i razumije u pravoslavlje (vjerujem da je Eni taj razgovor bio pomalo naporan, no što se može), ali nisu mi se sviđali neki stavovi koje je iznijela. Primjerice, u jednom se času referirala na islam, odbijajući mu spomenuti ime (rekla je samo s prijezirom „ta...treća monoteistička religija“), kad sam ja, govoreći nešto o povijesti, rekao Istanbul, ona je reagirala sa „za mene je to oduvek bio Konstantinopol“, onda je imala neku aluziju na Hrvate, pokušavajući mi natuknuti da bih se trebao osjećati odgovornim za pokrštavanja Srba u Hrvatskoj u doba NDH...kasnije mi je pak spomenula da ni sama ne zna, kad razgovaramo o tim nekim dubljim temama, jesam li iskreno zainteresiran za to, ili sam možda neki provokator...sve u svemu, razgovor je bio izvedbeno ugodan, no nije mi se baš činila kao osoba s kojom bih mogao postići neko dublje razumijevanje. A i malo sam se zamislio – ako ova monahinja ima takve stavove prema muslimanima i katolicima, a ovo je uglavnom muslimansko-katolički kraj, jesu li to njene osobne predrasude ili ona zapravo samo odražava ono što je prevladavajući stav. Odnosno, je li prosječni kaluđer SPC-a bliži po razmišljanju njoj ili onom monahu iz Dečana?

Inače, još sam prethodnog dana u Dečanima uočio jednu razliku između pravoslavlja i katoličanstva, koju dotad nisam bio zapazio. Pitao sam, naime, monaha zašto je na svim prizorima raspeća Isus prikazan s paralelno položenim nogama, kad se obično prikazuje s prekriženima. Tada sam shvatio da se očito radi o ikonografskoj razlici – po pravoslavlju je na križ pribijen s 4 čavla, po jednim za svaki ud. Po katoličanstvu su mu noge prekrižene, jer je pribijen s tri čavla, po jednim za svaku ruku i jednim kroz obje noge. Vjerojatno je opet u pitanju simbolika broja 3, a tada mi je postalo jasno i pitanje koje sam jednom davno vidio u nekom vjeronaučnom kvizu, ali mu nisam pridavao preveliku važnost: „Je li moguće pribiti čovjeka na križ trima čavlima?“

Inače, jedna od monahinja u Pećkoj patrijaršiji je i sestra Irina, civilnim imenom Veselinka Zastavniković, bivša supruga Borisa Tadića. Ova rođena Osječanka, kćerka oficira JNA i u mladosti militantna ateistica, nakon razvoda od Tadića očito je doživjela vjersko obraćenje, te se zaredila. Eto, još jedna tema Eni za razmišljanje...

Nakon obilaska sjedamo u manastirski vrt i doručkujemo ono što smo kupili u pekarnici. Uživamo i opet u pomalo nestvarnoj atmosferi ovog manastira, u kontrastu s onim što se događa izvan njegovih zidova.

Upućujemo se prema izlazu. Unutar kapije stoji ova osmrtnica:



Riječ je o šestorici mladića ubijenih 14. prosinca 1998. u kafiću Panda u Peći, vjerojatno iz osvete za 34 pripadnika UÇK-a koji su nekoliko dana ranije na granici s Albanijom upali u zasjedu Vojske Jugoslavije i tom prilikom ubijeni. U napadu na kafić ozlijeđeno je još 15 ljudi. Iako nikada nije otkriven pravi identitet ubojica, srpska je policija uhitila 15-ak ljudi za koje se sumnjalo da su upleteni u ubojstvo. No oni nisu nikad osuđeni, budući da je ubrzo došlo do eskalacije sukoba čime je Srbija izgubila kontrolu nad Kosovom. Tvrdi se da je u pozadini čitave akcije bio UÇK-ov zapovjednik Ramush Haradinaj, koji je kasnije oslobođen optužbi za ratni zločin.

No ono što je mene osupnulo u vezi s tom osmrtnicom jesu ove kletve na njenom dnu. Razumijem ogorčenost roditelja koji su izgubili djecu tinejdžere, osuđujem gnusan čin ubojstva golobradih mladića – ali osmrtnica je mjesto na kojem bi se trebao pokazati pijetet prema pokojniku, i u njoj nema mjesta pozivima na osvetu ili proklinjanju ubojica. Dosad sam se s takvim slučajevima susretao samo na onim slikama koje su kružile internetom, gdje bi netko na nadgrobni spomenik napisao da je pokojnika ubio taj i taj, te onda kletve koje neka ga sustignu – ali to je ionako spadalo u domenu „vjerovali ili ne“. Ovo je međutim prvi puta da se s tako nečim susrećem uživo. Dodatnu dimenziju bizarnosti daje i to što se takva osmrtnica nalazi na zidu najsvetijeg mjesta Srpske pravoslavne crkve, a da je poruka u njoj posve suprotna kršćanskoj ideji oprosta i milosrđa. Usto, budući da je osmrtnica stara 13 godina, očito nije „zaboravljena“ na zidu, nego tamo i dalje stoji kako bi se podsjećalo prolaznike na taj čin, te se i dalje pothranjivala mržnja.

Dok se vraćamo prema kontrolnoj točki, slikam propusnicu:



Šećemo se natrag prema gradu. Ovdje Pećka Bistrica izgleda mnogo privlačnije nego na onoj slici od dan ranije:



Ponovno sjedamo na bozu i baklavu u onu istu slastičarnicu. Topao je ljetni dan, grad je pun života, ima i turista...mnogo bolje od onog dojma jučer.

Hotel Metohija/Dukagjini:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora i ukrcavamo na autobus za Plav. Iako je Plav zapravo udaljen kojih 30-ak kilometara zračne linije od Peći, a postoji i cesta preko Rugovskog kanjona, na prijevoj Čakor i potom do mjesta Murino, ona nije u potpunosti asfaltirana, te je granica na tom mjestu zatvorena. U principu, postoji samo jedan otvoreni granični prijelaz između Kosova i Crne Gore – Kulla/Kulina. Stoga ćemo se do Plava morati voziti „oko kere“, tj. preko Rožaja, Berana i Andrijevice.

Iz Peći izlazimo cestom prema Klini i Istoku, ali ubrzo skrećemo u brda i počinjemo se serpentinama uspinjati prema granici. Pogled na brda pred nama:



Pogled na sjeveroistok, prema Ibarskom Kolašinu i Srbiji:



Pogled na istok, prema Prištini i Kosovu Polju:



Dramatična brda:









Prolazimo kosovski granični prijelaz i ulazimo na ničiju zemlju. Zbog reljefa terena, do crnogorskog ćemo se graničnog prijelaza voziti nekih dvadesetak minuta.

Cesta vijuga kroz šumovita brda:











Na radiju svira neka tipična albanska narodna glazba, s kreštavim klarinetima. U jednom času, usred kompozicije, svirači počnu svirati s nekim jazzy napjevom, što traje nekih desetak sekundi, a potom se vraćaju uobičajenom zavijanju. Ena i ja se smijemo tom nemogućem fusionu.

Pri kraju smo ničije zemlje. Ova obitelj je očito ovamo došla na pogranični piknik:



Ulazimo u Crnu Goru, no krajolik ni ovdje nije bitno drugačiji:





Nakon nekih 45 minuta stižemo u Rožaje:





Iako se danas ovo smatra crnogorskim dijelom Sandžaka, Rožaje su nekoć pripadale Kosovskom vilajetu. Mjesto je uglavnom nastanjeno Bošnjacima, a dobilo je na važnosti devedesetih, jer su kroz njega vodile švercerske rute za Kosovo. Tada je i ovaj tradicionalno siromašan kraj malo ekonomski živnuo.

Iz Rožaja nastavljamo prema Beranima. Moram priznati da ni sam ne znam kako treba deklinirati to ime. Etimološki, Berane ima stari množinski nastavak muškog roda –ane, kao i recimo Pakoštane, Zavojane, Pađene, te bi prema tome lokativ trebao glasiti ovako kako sam ga napisao. Međutim, čuo sam da ga mnogi dekliniraju „prema Beranama“. Je li to posljedica neznanja ili se možda ipak radi o ženskom rodu, ne znam. Postoji i oblik „prema Beranu“, ali on je sasvim sigurno kriv. Postoji doduše i objašnjenje po kojem ime Berane dolazi od turskoga „bir hane“ (jedna kuća), pa bi onda sve ovo što sam napisao bilo pogrešno.

Berane su centar južnog dijela crnogorskog Sandžaka. Od 1949. do 1992. grad se zvao Ivangrad, u čast partizanskog generala i narodnog heroja Ivana Milutinovića. Inače su centar protivnika crnogorske nezavisnosti, a većina se stanovnika izjašnjava kao Srbi. Grad je nekoć bio jedna od najrazvijenijih općina Crne Gore, prije svega zahvaljujući velikoj industriji celuloze koja je, zajedno sa svojim popratnim granama, praktički nosila razvitak grada na sebi. Zahvaljujući njoj, Berane su dobile i aerodrom. A onda je, nedugo nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, 1989. odlučeno da se ta tvornica zatvori, kao „nerentabilna“. Naravno, iz tvornice je mažnjavao tko je stigao, a oni, umjesto da otkriju gdje curi, odlučili su zatvoriti tvornicu. Bila je to prva od stotina tvornica diljem Jugoslavije koja je odlukom političkog rukovodstva stjerana u propast. Epilog priče je jeziv i poučan – danas su Berane druga najsiromašnija općina u Crnoj Gori, nezaposlenost je ogromna, a od tvornice su ostale tek zastrašujuće ruševine koje podsjećaju na neka bolja i uspješnija vremena.

Sjećam se kada sam 1989. slučajno naletio na televiziji na reportažu o toj tvornici. Bio sam još klinac i nisam previše kužio ekonomsku stranu priče, no impresioniralo me dramatično prirodno okruženje te tvornice u kotlini okruženoj strmim brdima. Dotada sam za Ivangrad čuo samo kao ime sa zemljopisne karte ili tadašnjih utakmica jugoslavenske druge nogometne lige.

Berane leže na Limu:



(na desnoj se strani slike vidi u daljini dio kompleksa tvornice celuloze)

I malo bolji pogled:



Skrećemo na jug i vozimo se dolinom Lima prema Andrijevici. Pogled preko Lima na istok, prema kosovskoj granici:



A u daljini se naziru i Prokletije:



Andrijevica izgleda kao malo veće selo. Moram priznati da sam očekivao više od grada koji je već u doba Jugoslavije bio općinsko središte.

Naposljetku dolazimo i do izvorišta rijeke Lim – Plavskog jezera:



Plav je u mom životu još ranije sjećanje nego Ivangrad. Sredinom osamdesetih gledao sam na televiziji neku reportažu o nekoj obitelji iz Plava koja se iz ne znam više kojih razloga stalno motala po padinama Prokletija. Jesu li bili stočari ili takvo što, ne znam, no to je očito bilo vrlo riskantno jer vrhom Prokletija teče granica s tada vrlo negostoljubivom Albanijom. Zato su rečenu obitelj razne službe pokušavale odgovoriti od tih postupaka, ali utaman. Meni je međutim od čitave te reportaže ostala želja da posjetim Plav, to mistično mjesto na istoku Crne Gore, zabačeno u strmim brdima i smješteno pored prekrasnog ledenjačkog jezera.

Plav je staro begovsko mjesto, koje su utemeljili Turci u 17. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa odlučeno je da uđe u sastav Crne Gore, no lokalno je stanovništvo pružilo oružani otpor, te se crnogorska vojska morala povući. Kao nadoknadu, Crnoj je Gori dodijeljen Ulcinj. Nakon Prvog balkanskog rata, 1912., crnogorska vojska ipak ulazi u Plav, te je on otada u sastavu Crne Gore.

Danas se većina stanovnika izjašnjava kao Bošnjaci, a ima i dosta Albanaca, ne u samom Plavu, već u mjestima bliže Prokletijama (npr. u Vusanju).

Plav je i poznato turističko mjesto, ne samo zbog jezera, već i zbog drugih manifestacija tijekom ljeta. No mi smo očito zakasnili, jer nam u trenutku silaska iz autobusa na „kolodvoru“ (zapravo ogromnom neasfaltiranom parkiralištu) ništa ne govori da smo došli u mjesto u kojem su turisti dobrodošli. Nikakva putokaza za smještaj, nitko ne nudi sobe... Upućujemo se cestom prema centru, možda putem naiđemo na što. Ćorak. Pretpostavljamo da će možda biti čega bliže obali jezera. Spuštamo se stoga prema obali, no opažamo da je obala jezera obraštena trskom i nenaseljena. Lutamo i dalje ulicama u potrazi za bilo čim. Vidjeli smo čak i hotel, no čini se zatvorenim.

Usput slikam jednu od plavskih znamenitosti – Kulu Ćirkovića:



(u tom sam trenutku mislio da je to Kula Redžepagića, najpoznatija u Plavu, no nju na koncu nismo ni vidjeli)

Ena strpljivo korača za mnom, iako joj se ja ispričavam, prisjećajući se onog hodanja dan prije do Dečana, a tada je bilo mnogo manje naporno.

Vraćamo se u centar. Tražimo ikakav znak da netko iznajmljuje sobe, ali ništa od toga. U samom centru, Plav abruptno prestaje, s druge strane rječice nalazi se naselje Prnjavor. Vraćamo se natrag i ulazimo pitati u neki kafić, možda usmenom predajom nađemo nekoga tko iznajmljuje sobu. Kažu nam da probamo pitati „Kod Čiče“, da tamo svi odsjedaju. I da je to negdje kod autobusnog kolodvora, da pitamo bilo koga, svi znaju.

Putem do Čiče, evo još malo jezičnih užitaka:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora, a spomenuti Čiča nalazi se u kući odmah iznad platoa autobusnog kolodvora. Imaju sobu, nema problema. Riječ je zapravo o obitelji koja u svojoj kući iznajmljuje sobe. Štoviše, izgleda mi kao da, dok nitko drugi ne spava u tim sobama, oni sami koriste i njih. U sobi u koju su nas uveli osjećamo se kao da smo smješteni u gostinjsku sobu, a ne u zimmer frei. Sobom dominira veliki kičasti bračni krevet na kojem je madrac ugrađen u okvir presvučen crnim baršunom, a u kompletu s krevetom je i uzglavlje na kojem se nalazi integriran sat, stolići i radioaparat sa zvučnicima.

Tuširamo se, presvlačimo, i mogli bismo sada malo i do grada rasterećeni ruksaka. Razgled smo već silom prilika obavili tražeći smještaj, sad ćemo se malo prošetati i pronaći neku večeru.

Nalazimo je u nekoj ćevabdžinici u centru. Kad je dečko za šankom čuo da smo iz Hrvatske, skreće mi pažnju na televizor – Dinamo upravo igra prvu utakmicu protiv Malmöa u trećem pretkolu Lige prvaka. Malo razgovaramo s tim tipom, kaže da je baš te godine bio s nekim Zagrepčanima na izletu u Maroku... Večera je ukusna, tim više jer nismo baš previše jeli danas, osim onog bureka ujutro i baklave i boze oko podneva.

Nakon večere zastajemo još u jednoj slastičarnici, a potom se odlučujemo prošetati do jezera. Budući da je obala prekrivena trskom, ne može se baš šetati uz jezero, nego odlazimo na drveni molić koji se pruža u jezero, radeći pri vrhu četvorinu. Uz molić su vezani čamci. Nedaleko nas neki klinci piju. Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla. Vjerojatno je to Gusinje. Nažalost, od jezera noću ne vidimo puno, pa se odlučujemo vratiti još jednom sutra ujutro, prije busa. Budući da smo u brdima, zrak je prohladan, pa imam dojam da ćemo ugodno spavati noćas.

Vraćamo se u onaj naš kičasti krevet. Eto, da jednom spavam i u takvom čudu. Još mi samo baldahin fali...

egerke @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.