Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
utorak, travanj 24, 2012
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima



Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega. 

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle bio je to dobar sandučić.

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:



Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva? Laughing



Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?



Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače. 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka: 



Eto, tako, neka kuća: 



Fontana na trgu koji to nije:



Na moje inzistiranje ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu. 
Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu. 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:









I neizbježni znakovi socijalističkog napretka: 



Pa suncokreti:





Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:



I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se u kotlini smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.
Pejzaž postaje gotovo alpski:









Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali tumbleweed:



Zatim mjesto zanimljivog naziva:



Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.
Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1435 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika. I, ruku na srce, posve nepotreban podatak. Laughing
Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.
Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.
E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i moja je psihijatrica za Sofiju rekla da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.
Upravo zato što smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!
Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju... 

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.
Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli. Meni je lakše vjerovati da bismo stigli i da je ovo zapravo karmička kazna za ono Vesnino nepotrebno otresanje na mene.
Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Ja kažem "Nije da želim kuriti, ali, da ste odmah slušali mene..." Vesna opet bjesni, da sam ja socijalni invalid, da kako tako nešto mogu reći, da ovo, da ono. Možda sam socijalni invalid, ali sam u ovom slučaju vjerojatno u pravu. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Ova se i dalje dere na mene. Ja insistiram na tome da netko mora biti odgovoran za to što smo ostali pred vratima, a što se sve moglo vrlo lagano spriječiti. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato što mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.
Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:







Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:





Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.
Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljuto na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:



(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

Zatim crkva Svete Nedjelje:



Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:



Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:



Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:



A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:



Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:





Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:



Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:



Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.
Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.
Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.
Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

Zalazak sunca nad Sofijom: 



Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.
Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.
S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.
Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.
Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.
Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli... 

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to. 

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.
Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

egerke @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Namjestio sam si mobitel na 8. U 7 čujem Vesnu da se budi i izlazi van. Ubrzo se vraća i zaziva me. Kroz polusan velim "Da?" "Moram na zahod, a ne mogu otključati vrata od hostela na donjem katu, ključ ne radi." "Probaj im pokucati", velim, zaključivši da joj ne mogu biti od prevelike pomoći, jer ne mogu napraviti ništa što ona ne može, osim toga, unutra je stalno dežurstvo na recepciji, čut će ju. I doista, nakon nekog vremena se vraća i veli da je uspjela otključati i ući u stan. 

Kasnije mi je međutim predbacivala to da sam ostao spavati. Pitam ju kako sam joj ja mogao pomoći, nemam nimalo više iskustva u obijanju brava od nje, a i prilično sam nespretan. "Pa da, ali trebao si mi doći praviti društvo dok ja otvaram."
Praviti društvo? Ona me probudi sat vremena ranije da joj pravim društvo dok pokušava otključati vrata, i onda se čudi što ja ne skačem pun elana iz kreveta? Doista ne znam koliko bi mi neka osoba morala biti draga da to napravim.

Ubrzo se budi i Nikola, spremamo se, odlazimo na doručak. Ima svega, pekmeza, čokoladnog namaza, Nescafféa, čaja. Dolje je i jedan mladić, Englez, veli da je toga jutra stigao iz Bukurešta. Kako? Vlakom? Ali kojim? Pa, išao je onim ruskim vagonima iz Bukurešta za Varnu...
Vesna razgovara s njime, priča joj o tome kako radi za neku kontejnersku kompaniju, kako putuje, živio je neko vrijeme u Njemačkoj, a životna želja mu je vidjeti medvjeda. Smijem se i velim Vesni da mu ispriča kako ju je napao medvjed pred dvije godine u šumi na Velebitu. Nije baš neki doživljaj, preživjela je pukom prisebnošću tipa koji je bio s njom u društvu, koji je počeo režati na medvjeda, nakašljavati se i proizvoditi buku koja ga je otjerala (zapravo ju, jer se radilo o medvjedici s dvoje mladih, a to je najopasniji mogući susret).
Uglavnom, taj je Englez ostavio popriličan dojam na Vesnu, sjećala ga se čitav ostatak puta. Tko zna, možda smo ih trebali spojiti i pustiti da nastave za Istanbul (Vesna je ionako stalno nagovarala da produžimo do Istanbula – tek smo po povratku doznali da je baš u to vrijeme bila frka s Kurdima koji su podmetali bombe).

Uzimamo stvari i odlazimo na kolodvor. Vlak za Plovdiv je već tamo, malo fotkam uokolo svoje željezničke slike (koje neću ovamo metati, jer ne vjerujem da vas zanimaju). Potom ulazimo u vlak. Imamo nekih 6 sati vožnje do Plovdiva. Put nas vodi na jugozapad, gdje se počinjemo uspinjati obroncima Stare planine, koji čine hrbat Bugarske. Ovdje na istoku su oni vrlo niski, pa tako lagano prolazimo od Dlgopola prema Jambolu s druge strane, u Trakijskoj nizini. Putem prolazimo uz rijeku Kamčiju:











Ovdje ima i crnogoričnih šuma:

 

A potom tonemo u nepregledna polja suncokreta u Trakijskoj nizini:

 







Stolci su mnogo udobniji, pa je nastao raspašoj: 



(Nikolina je torba ovaj put na podu)

U Bugarskoj smo često imali dojam da izvan gradova uopće nema ljudskog života, većina usputnih stanica izgleda kao gradovi duhova na Srednjem zapadu. Usporedimo, primjerice, izgled ove željezničke postaje:



Vrijeme je ovdje odavno stalo. Ali, kao i Rumunjska, i oni su u Europskoj uniji.

Onda sam zadrijemao. U snu se još sjećam Stare Zagore i nekih stanica iza nje, a onda sam se trgnuo na ulasku u Plovdiv.
Izlazimo iz vlaka, ulazimo u kolodvorsku zgradu i provjeravamo kad imamo idući dan vlak za Sofiju. Odlučujemo se za onaj u 12.10. Zatim se upućujemo prema gradu.
Pokušavam se sjetiti one lokacije za koju su mi rekli oni Francuzi u Bukureštu. Ulica Borislav. Sjećam se puta u glavi. Krećem u tom pravcu. Prelazimo glavni bulevar ispred željezničke stanice, potom skrećemo u jednu od dijagonalnih ulica. Grad je zapušten, pomalo me podsjeća čak na neke dijelove Albanije. Kad smo kasnije došli u Albaniju, skužio sam da je moje sjećanje na albansku prljavštinu u godinu dana izblijedjelo, te da je Albanija ipak prljavija od Plovdiva.
Klipšemo prema Borislavovoj ulici. Ona je jedna od poprečnih na ovu kojom sada idemo. Vesna opet veli da pitamo. Ja i opet odbijam. Dovraga, zar svaki put moramo kao zadnje budale svima pokazivati da smo stranci? Valjda se možemo snaći u stranom gradu i bez stalnog zapitkivanja. Vesna počinje bjesnjeti na mene jer se uporno oslanjam na vlastite snage, a ne na lokalno stanovništvo. Naposljetku zastajem i pitam jednu žensku. Veli da nema pojma, nikad čula. Eto ti koristi od pitanja lokalnih. Naposljetku dolazimo do ulice koja bi trebala biti Borislavova, ali tamo piše Krali Marko. Pitam još jednog tipa, on isto veli da ne zna za tu ulicu.
Mislim si, možemo prema centru, tamo možda ima neki plan grada, lakše ćemo naći. Putem do tamo, na jednoj aveniji, vidimo hotel. Hajdemo pitati koliko bi došlo. Veli ženska, za vas troje 75 leva. To je 37,5€, to je 12,5€ po osobi. Prihvatljivo. Želite li vidjeti sobu? Jašta. Penjemo se na treći kat, hotel je ukusno uređen, iako možda mrvicu prekičasto, ima čak i senzorske lampe na hodniku koje se pale kako netko prolazi... Pokazuje nam dvije sobe. Mi ulazimo u prvu, smještamo se na krevet, već smo se udomaćili. Ženska stoji zbunjeno na vratima i pita "Onda, uzimate?" "Da, da, naravno.", velimo joj, kao da je to samo po sebi razumljivo, i samo što joj ne velimo "Makni se s vrata i pusti nas na miru." Laughing
Ženska nam daje ključ i odlazi. Mi se raskomoćujemo. U sobi je opet jedan bračni i jedan solo krevet, Vesna ide na solo, Nikola i ja u bračni. No, u sobi nema struje. Pokušavam skužiti u čemu je kvaka. Iznad vrata je razvodna ploča s automatskim osiguračima. Pokušavam sve uključiti i isključiti, no struje nema. Nikola veli da misli da možda ovi na recepciji uključe kad platimo sobu. Tada ja kraj vrata skužim utor, i sine mi slična situacija iz Budimpešte, kad sam jednom vodio turiste: stavljam privjesak od ključa unutra i odjednom se pojavljuje struja. Zgodan sistem, kojim se hotel osigurava od prekomjerne potrošnje struje nemarnih gostiju koji odu iz sobe i ostave u njoj upaljeno svjetlo.
Jedino nigdje ne nalazim daljinski za klimu. A poprilično je vruće.

Tuširamo se, ja gledam rukomet na Eurosportu, OI, naši igraju protiv Francuske. Nije dobro, gubimo. Srećom, to je tek utakmica u skupini. Potom krećemo u grad. Vesna na katu ispod opazi dasku za peglanje i peglu. Razmišlja da ispegla oprano rublje iz Varne.

Na recepciji pitamo žensku možemo li platiti hotel karticom (Nikoli je stara dala Diners na korištenje). Ženska kima glavom i veli "Ne, ne, ne možete." Ispada da im ne radi aparat. Premda, koliko je meni poznato, za kartice tipa Dinersa i Mastercarda ne koristi se aparat nego samo slip. Ili je to bilo prije?
Pitamo žensku i za klimu. Daje nam daljinski, bio je kod nje.

Kasnije ću, po povratku u Hrvatsku, utvrditi da ulica Borislav u Plovdivu uopće ne postoji. Ne znam otkud (ili, bolje rečeno, otkad) Francuzima onaj plan, ali očito je ili greška, ili je davno preimenovana.

Bulevar u kojem je hotel zove se Bulevard Car Boris III Obedinitel i vodi prema centru grada. Plovdiv inače zovu gradom na sedam brežuljaka (ne znam samo zašto je baš uvijek sedam najpopularniji broj brežuljaka). No, zbog eksploatacije kamena, jedan je brežuljak nestao, pa ih sada ima samo 6. Grad su osnovali Tračani, a onda ga je osvojio Filip Makedonski, po kome je nazvan Philippoupolis. Tračani su preveli ime na svoj jezik, pa je tako nastalo ime Pulpudeva, od kojega i današnji Plovdiv. Lucijan, asirski pisac iz 2. stoljeća koji je pisao grčkim, naziva ga "najljepšim od svih gradova". Doista, Plovdiv je bio važno prometno i trgovačko središte toga dijela Balkana kroz čitavu svoju povijest. Dalje je dijelio sudbinu ostatka Bugarske: prvo Slaveni, pa Bizant, pa bugarsko osvajanje i onda Turci. Za vrijeme otomanske vlasti, Plovdiv je bio glavni centar slavenstva u Bugarskoj, neko je vrijeme, do osvajanja Sofije, bio i glavni grad Rumelije (turske provincije koja je u prošlosti mijenjala opseg, ali se u tom razdoblju odnosila na Trakiju, sjeveroistočnu Grčku i današnju europsku Tursku).
Nakon Berlinskog kongresa 1878., Plovdiv postaje glavni grad Istočne Rumelije, autonomne oblasti u sastavu Turskog carstva. Sedam godina poslije, Kneževina Bugarska anektirala je Istočnu Rumeliju (iako će ona nominalno postojati do 1908.), te je tako Plovdiv postao drugim najvećim gradom Bugarske.
Zanimljivo, u gradu je neko vrijeme živio i francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine.

Pogled na stari dio grada na brdu:





i na arheološke iskopine:



Tu je došlo vrijeme ručku. Vesna je opazila jedan restorančić s vrtom uređenim u turskom stilu, odmah na tom istom križanju s kojega su slikane dvije prethodne slike, pa smo se zavalili na terasu:







Zbog pretjerane vrućine (Plovdiv je jedan od najtoplijih gradova Bugarske) ja nisam bio osobito gladan, tako da mi je bio dovoljan japrak (sarmice u lišću vinove loze), no zato se Nikola pošteno nakrkao, naručivši i ražnjiće s miješanim povrćem koje mu je ženska donijela na ogromnoj metalnoj šipki:



Nakon ručka krenuli smo u stari grad na brdu. Putem slikam crkvu Svete Petke:



Zatim se počinjemo uspinjati u stari dio grada. Arhitektura je čisto turska, zgrade su dobro održavane, uređene, ima i nekoliko kavana, vidimo i prenoćišta u njima (vjerojatno skuplja od našeg hotela).

Plan starog grada: 



Stari grad:

 













Ako se ne varam, ovo je nekakva škola:



Dolazimo na jedan trgić u kojem je prodavaonica suvenira. Kupujem razglednicu, razgledavamo ostale suvenire. Vesna pokazuje na jednu igračku, drvenu životinju kojoj su udovi povezani iznutra koncem, a pritišćući na pločicu na dnu možete joj fingirati multiplu sklerozu - tj., svi joj se udovi opuste i ona klone. Ili pak možete, stišćući samo dio, tjerati ju da kima glavom, maše repom, itd. Veli da su takve igračke iz Češke. I doista, prodavač joj daje za pravo. Veli da je ta iz Češke, a ova druga je iz Kine - razlika se vidi i u cijeni, jer je češka duplo skuplja. Razgovaramo s prodavačem, pita nas otkud smo i kako nam se sviđa Plovdiv. Pričamo o ruti koju smo poduzeli, o sličnosti slavenskih jezika...prodavač spominje i makedonski. Dakle, Bugarin koji ne smatra da je makedonski tek njihov dijalekt. Lijepo. Velimo mu da poslije idemo i u Ohrid, veli: "A, Ohrid, to e najhubavoto mesto na cel Balkan." Ne mogu mu još dati za pravo, nisam bio, ali izgleda da bi mogao biti. Pričamo i o Plovdivu, veli da je Plovdiv siguran grad, za razliku od Varne i Sofije, gdje ima mafijaških obračuna i otmica ljudi po ulicama. Na kraju Vesna i ja kupujemo i bocu ružine rakije, spušta nam cijenu sa 6,5 leva na 5.

Na vrhu grada je arheološki kompleks Nebet tepe - ostaci starog Philippoupolisa:

 



Pogled na grad s Nebet tepea: 





S druge se strane vidi rijeka Marica na kojoj leži Plovdiv:



I ekstravagantni zatvoreni most/šoping-centar preko iste:



Šećemo se dalje prema antičkom amfiteatru. Ukopan je u brdo, gleda u pravcu juga. Taman ispod njega, kroz tunel, prolazi Bulevar Car Boris III Obedinitel. Amfiteatar je posve obnovljen, izgleda kao da je građen nedavno. Naime, obnova je završena 1984. Otkrili su ga sasvim slučajno, odronom zemlje 1970-ih.
Sjedimo u kafiću na njegovom vrhu, pijuckamo. Želim slikati amfiteatar, ali riknula mi je baterija. Neka, ima Vesna slike...:



A ispod se vidi i Bulevard Car Boris III Obedinitel, koji prolazi tunelom ispod starog grada:



Spuštamo se prema donjem gradu. Prolazimo pored crkve Bogorodice, vjernici upravo izlaze:





Zavirujemo unutra. U tijeku je blagoslov kruha. Razmišljam - sutra je Velika Gospa, zaštitnica crkve, vjerojatno povodom toga.

Silazimo u podgrađe. Ulice su lijepe, široke, pješačke, s drvoredom s obiju strana:



Šetališna ulica u donjem gradu:



Krećemo u smjeru Marice. Nikola želi sladoled. Prolazimo pored jednog štanda, tamo je red. Drugi je pak posve pust. Tu ga je strah kupiti, jer nema nikoga, što znači da sladoled očito nije dobar, a možda pobere i salmonelu.

Džamija: 



Dolazimo do pothodnika na kraju te ulice, razmišljamo da li da idemo dalje. Vesna predlaže da se vratimo prema centru. Šećemo se u drugom smjeru, naposljetku dolazimo do velikog trga s fontanom, punog stolova iz obližnjih kafića i slastičarnica. Trg nema imena, jer de facto i nije trg, samo proširenje ulica. Sjedamo i naručujemo sladoled i neko piće. Ja uzimam banana split. Dolazi nešto toliko ogromno da to nije banana split, nego banana split, solin i kaštelanska rivijera zajedno. Sve troje jedemo i još ne uspijevamo pojesti. Čak ni Nikola, čiji je želudac rupa bez dna. Ja se ponekad pitam ima li taj čovjek trakavicu ili vraški brz metabolizam.

Fontana na onom trgu koji uopće nije trg: 



Večer u centru Plovdiva: 



Odlazimo do hotela. Vesna je preumorna, ona će odmah ići spavati. Nikola i ja razmišljamo da se još malo prošećemo gradom. Stavljam mobitel i fotić na punjenje i odlazimo u noćnu šetnju. Idemo onom istom ulicom kojom smo i krenuli prema Marici, i dvije minute nakon točke s koje smo se vratili, evo nas na obali. Prolazimo kroz most, spuštamo se na drugu obalu. Ništa spektakularno. Sjedamo na zidić ispred Novotela Plovdiv i razgovaramo. Nikola i opet priča o međuljudskim odnosima u Ivaniću. Po njegovim pričama, čovjek bi pomislio da je to nekakva naseobina čudaka. Ili svako mjesto ima takve priče, samo ih nema tko ispričati. Zatim razgovaramo o obiteljima i o raznim zavrzlamama, izgubljenim rođacima, posvađanim sestrama i nasljednim bolestima. Vraćamo se prema hotelu. Zastajem kupiti vodu u cjelonoćnoj prodavaonici. Ispred mene hrpa mladih, kupuju mastiku, Coca-Colu i cigarete. Tinejdžerska opijanja su svugdje ista, mijenja se samo vrsta alkohola.
Kucamo na vrata sobe, Vesna se zaključala. Ubrzo nas pušta unutra. Spremiti nam se za počinak. Bračni krevet je preuzak, morat ćemo se skutriti...

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.