Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34330
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, srpanj 1, 2012
ČETVRTAK 20. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim hrkanja, ujutro smo shvatili da se iza našega hostela nalazi i kokošinjac, tako da nas je probudio pijetao.

Ovaj put imamo doručak u hostelu (kada sam prethodnu večer to napomenuo dečkima, Nikola je opet postavio bistro pitanje "A kaj je za doručak?" - na Nikolinu žalost, stranice Hostelworlda još ne stavljaju menije u svakom pojedinom hostelu). Budući da je hostelska kuhinja veličine one u prosječnom stanu, tko prvi dođe dobiva mjesto. Doručak je jednostavan - svako si sam tostira kruh, potom si maže pekmez, maslac, paštetu, što već želi. Toster ne izbacuje kruh dovoljno da bi ga se moglo nesmetano uzeti, pa ga moram izvaditi prstima (ne želim petljati metalnom vilicom oko njega). Vađenje rezultira gadnom opeklinom na palcu (koja mi je potrajala nekoliko idućih tjedana). 
Prilikom doručka upoznajemo Tonju, još jednu od hostelskog osoblja, mladu i uvijek nasmijanu djevojku. Razgovaramo s njom o današnjim planovima, govori nam neke stvari o Pridnjestrovlju. Kasnije dolazi i ona cura koja je spavala u našoj sobi. Hrvoje komentira kako smo Nikola i ja noćas prilično glasno šaptali u sobi dok je ona pokušavala spavati, i da nas ona sad sigurno mrzi. "Nismo se još ni upoznali, a već nas mrzi." No prije će biti da je i nju nervirao onaj stariji tip koji je hrkao kao nosorog. Nikola tvrdi da nije mogao zaspati do 5 ujutro od njegovog rondanja. 

Spremamo se i krećemo prema autobusnom kolodvoru. Jedna slika iz centra Chişinăua: 



Ove zgrade kakve vidite na sredini slike, panelke, karakteristične su za čitavu istočnu Europu. Građene su od unaprijed formiranih blokova, koji se samo sastavljaju na licu mjesta. Drugim riječima, ne zidaju se, već se doveze hrpa već gotovih zidnih elemenata koje se onda postavi na mjesto. Ne treba ni reći da kao takve nisu osobito kvalitetne, pogotovo u bivšem SSSR-u (istočnoeuropske su malo bolje kvalitete). Rupe između blokova zatvaraju se nekakvim fugama koje vrlo brzo popuste i onda imate vilu propuh. Iz daljine me malo podsjećaju na Hundertwassershaus. Laughing 

Pogled niz Bulevardul Ştefan cel Mare şi Sfînt: 



I evo nas na kolodvoru. Tu je danas kaos, za razliku od sinoć. Maršrutke i busevi za sve pravce, ali nigdje nijednoga za Tiraspol. Lunjamo uokolo, dok jedna skupina tipova ne skuži da smo turisti. Nude nam prijevoz za 60 leja, autom. Nama su rekli informativno da maršrutka košta oko 30 leja, pa im se zahvaljujemo na tome i tražimo maršrutku. I ubrzo ju ipak nalazimo. Potom polazimo za Tiraspol. 

E sad, što je točno to Pridnjestrovlje? Teško je opisati politički status tog područja - možda bi najpogodniji izraz bio "farsa". Priča naime ide ovako. Kada je stvorena Moldavska SSR nakon Drugog svjetskog rata, u njen je sastav ušla Besarabija (tj. dio između Pruta i Dnjestra) bez Budžaka (tj. crnomorskog primorja), ali i jedan malo dio negdašnje Moldavske ASSR (koja je bila u sastavu Ukrajine, dakle na lijevoj obali Dnjestra). Ostatak Moldavske ASSR prepušten je Ukrajini. Tako je to klapalo dok je bilo SSSR-a. Onda je došla perestrojka, a s njom i nacionalno buđenje u Moldaviji. Sve je počelo još krajem osamdesetih i prvim inicijativama da se moldavski proglasi jedinim službenim jezikom Moldavije. Na to je stanovništvo grada Tiraspola, na lijevoj obali Dnjestra - uglavnom Rusi - odgovorilo valom štrajkova. Nakon neuspjelog puča sovjetskih generala u kolovozu 1991. Moldavija zajedno s ostalim republikama proglašava nezavisnost. Tada kreće priča slična onoj iz Hrvatske ranih devedesetih. Naime, postkomunistička euforija pretvorila se djelomično i u nacionalističko ludilo - jedan broj Moldavaca pozivao je otvoreno na sjedinjenje s "maticom zemljom", tj. Rumunjskom, a oni ekstremniji pozivali su i na protjerivanje nerumunjskog stanovništva - mahom Rusa, Ukrajinaca i Gagauza - iz Moldavije. Uslijed čitave te situacije počeo se javljati otpor među prvenstveno ruskim stanovništvom, koje ne samo da je izgubilo zaleđe Moskve, nego je postalo i populus non gratus u Moldaviji. Kao središte otpora moldavsko-rumunjskom nacionalizmu nametnulo se područje istočno od Dnjestra, koje je ionako bilo priheftano Moldaviji ne zbog etničkih kriterija, već zbog sovjetske geopolitike. To područje, nazvano na ruskome Pridnjestrovlje, a na moldavskome Transnistria (jer se, u odnosu na Besarabiju, nalazi preko Dnjestra) odbilo je prihvatiti nezavisnost Moldavije i željelo je ostati u sastavu SSSR-a, a ako se on raspadne - što zapravo u tom trenutku već i jest - ostati u uniji s Rusijom. Stoga su proglasili nezavisnost od ostatka Moldavije pod imenom Pridnjestrovska Moldavska Republika, zadržali staru zastavu i grb socijalističke Moldavije kao svoje i nastavili živjeti kao da se SSSR nije nikada raspao. 
Naravno da je Moldavija odgovorila ratom koji je trajao dvije godine, da bi potom završio primirjem. Današnja se situacija može opisati kao pat. Pridnjestrovlje se smatra neovisnom državom, koju priznaju svega tri druge države. Jedna je i sama nepriznata - to je Nagorno Karabah. Dvije su djelomično priznate - Abhazija i Južna Osetija. Rusija ne priznaje Pridnjestrovlje, ali u skladu s poznatom politikom divide et impera, vojno potpomaže pridnjestrovske vlasti. Za Moldaviju, Pridnjestrovlje je autonomna jedinica Moldavije (slično kao i Gagauzija), a državljani Pridnjestrovlja moldavski su državljani. I doista, od oko pola milijuna stanovnika Pridnjestrovlja, njih 300-400 000 ima moldavske pasoše, a oko 70 000 ruske. Naravno, svi imaju i pridnjestrovske, no s istima ne mogu ništa. Pridnjestrovlje ima i svoju valutu, svoju graničnu kontrolu...naizgled bi rekli da je prava država. No sve skupa liči na farsu u kojoj se jedan 20 godina stari sukob pretvorio u izliku za igranje državnosti. Naravno da danas nerumunjsko stanovništvo Moldavije ima sva zajamčena građanska prava, ruski je općerašireni jezik međuetničke komunikacije, a i sami Moldavci se više ne žele u većem broju ujediniti s Rumunjskom - no pridnjestrovska politička elita uživa u svojoj maloj državici. 
Pridnjestrovlje inače izgleda bizarno. To je uski pojas teritorija na lijevoj obali Dnjestra, ne širi od 20 km na najširem dijelu, ukupne površine oko 4000 km2. Uza sve to, izgleda kao vremenska kapsula bivšeg Sovjetskog Saveza. 
Prva stvar koju su nam podijelili u maršrutki kao strancima bila je prijava pridnjestrovskom uredu za imigraciju: 





Bez tog vas papira na "granici" neće pustiti u Pridnjestrovlje. Jasno, granični službenici mogu tražiti i još neke stvari, financijske prirode, pogotovo ako ste zapadni turist. 

Pokušajte zamisliti kako je ispuniti ovaj formular u maršrutki koja pleše can-can po moldavskoj cesti, a piše da slova trebaju biti uredno upisana u kućice. Naravno da moja nisu bila, no nije bilo problema. 
Napokon, nakon nekih sat vremena vožnje od Chişinăua, dolazimo na granicu. Ne znam što možemo očekivati. Ja bih slikao punkt, ali imam fotoaparat, koji se primijeti. Nagovaram Nikolu da slika iPhoneom, ali se boji. Obavljamo prvo prijavu na carini, upisuju nas u kompjutor, skeniraju nam putovnice. Potom imigracija. Nitko ne traži mito, nasreću. Očito Hrvatska nije u skupini država koje su namijenjene mužnji. A možda i prisustvo vozača maršrutke, kojem je u interesu da čim prije prijeđemo, čini svoje. U svakom slučaju, ubrzo smo opet u maršrutki i ušli smo u Pridnjestrovlje. 
Prvi grad pred nama je Bender: 





Iako čitavo Pridnjestrovlje izgleda kao benderovština, Bender nije dobio ime po Ostapu Benderu. Rumunjskim imenom Tighina, to je jedini veći grad koji se nalazi na desnoj obali Dnjestra, a da pripada Pridnjestrovlju. Zapravo, službeno ne pripada, no kako je linija razdvajanja prošla zapadno od grada, Pridnjestrovlje je praktički anektiralo Bender. U samom se gradu nalazi i spomenik "ratu za oslobođenje", pored kojega je i vojna kontrolna točka. Naravno, i tu su ruski vojnici. 

Potom prelazimo Dnjestar i ulazimo u pravo Pridnjestrovlje: 



A ubrzo zatim ulazimo i u Tiraspol, glavni i najveći grad te "države": 



(ovi betonski natpisi na ulazima u gradove karakteristični su za čitav bivši SSSR) 

Pogled na grad u daljini, s trolejbusnom žicom u prvom planu: 



Stadion nogometnog kluba Sheriff:



Nogometni klub Sheriff je vrlo zanimljiva pojava. Osnovala ga je poslovna grupacija Sheriff, bliska političkoj eliti Pridnjestrovlja, koja otvoreno podržava nezavisnost. Ipak, FC Sheriff igra u moldavskoj nogometnoj ligi (dijelom zato što nema pridnjestrovske nogometne lige) i to vrlo uspješno: osnovan je 1997., a od 2001. do danas osvojio je sve naslove prvaka Moldavije. Ujedno je i prvi moldavski klub koji je osvojio međunarodni naslov (Kup ZND-a 2003.). Njegov stadion jedini je u Moldaviji koji zadovoljava sve kriterije FIFA-e i UEFA-e, tako da u vrhunskom obratu ironije na njemu svoje domaće utakmice igra i Moldavija.

Naša nas maršrutka iskrcava kod željezničkog kolodvora: 


 
Kao što se može primijetiti iz lijevog natpisa, u Pridnjestrovlju se moldavski i dalje piše ćirilicom. Bit će još tih natpisa. 
Pruga Chişinău-Tiraspol bila je inače prva željeznička pruga u Moldaviji. 

Prvi znaci propagande: 

 

Mijenjamo novce. Ako moldavski leji podsjećaju na novčanice iz Monopolyja, pridnjestrovski rubalj podsjeća na toaletni papir. Za 100 leja dobivam nekih 79 rubalja. 

Krećemo prema centru. Prvi dojam nije baš nešto: 





Opet pada i kiša, kao i sve dane dosada. 

Imena ulica su nesumnjivo komunistička: 







A za slučaj da netko ne zna, tu su povremeno i objašnjenja tko su ti ljudi, npr.: 



Vidi, vidi, pa tu postoji i opunomoćenik za ljudska prava (na sva tri službena jezika): 



Aha! Ovo je očito gradska skupština Tiraspola (premda smo mi prvo mislili da je to nešto na državnoj razini): 



U zgradi preko puta nalazi se sjedište trenutno vodeće stranke Obnova, a plakat na pročelju jasno pokazuje pod čijom je zaštitom ova država: 



Ako vam se tip ispred gradske skupštine činio poznat, pođimo malo bliže: 



Pa naravno, gos'n Uljanov. 

Nikola želi biti ovjekovječen kraj njega: 



Primijetite da Nikola ima majicu s natpisom Aeroflot. Ja sam ga uvjeravao da bi to moglo biti shvaćeno kao provokacija (u stilu, blesavi Zapadnjak se poigrava sa stereotipima), no on nije uvažio moje primjedbe. 

Još jednom pogled na sjedište stranke Obnova: 



Pored zgrade skupštine nalazi se galerija počasnih građana Tiraspola: 



Na početku naravno stoji on:


 
Igor Smirnov trenutni je i jedini dosadašnji predsjednik Pridnjestrovlja. Rođen je u Petropavlovsku Kamčatskom, a u Pridnjestrovlje je došao tek 1987., kada je preuzeo funkciju ravnatelja u tiraspolskoj tvornici električnih strojeva. Ubrzo je počela serija štrajkova, a Smirnov je u čitavoj priči isplivao kao sposobni vođa koji se nametnuo kao lider onih koji su se borili za ostanak Moldavije u SSSR-u. To mu nije uspjelo, ali zato već 20 godina vodi svoju kvazidržavicu, a za životni si je cilj zadao međunarodno priznanje Pridnjestrovlja. Tada će se, kaže, povući iz politike. 

Tu je i grb grada Tiraspola: 



Na lijevoj obali Dnjestra teška industrija, na desnoj vinogradi. 

Desetak dana ranije proslavljeno je 65 godina od pobjede nad fašizmom, a znamo da se u komunizmu to jako veličalo: 



Tiraspolsko kazalište: 



A pored toga: 



"Pridnjestrovlje, Abhazija i Južna Osetija trebaju postojati!" kaže plakat. Na slici, slijeva nadesno: Sergej Bagapš, predsjednik Abhazije; Edvard Kokoity, predsjednik Južne Osetije i Igor Smirnov. 

Iako nostalgija za SSSR-om pršti na svakom koraku, narod itekako žudi za zapadom. Npr., nabavljaju robu iz Amerike: 



Pokrajnje ulice Tiraspola jednako su jezive: 



Napravili smo krug: 



Zastava Pridnjestrovlja zapravo je stara zastava Moldavije iz doba SSSR-a. Zadržali su čak i srp i čekić: 



A i grb je iz tog doba, samo neznatno modificiran: 



Tiraspolski trolejbus: 



Tu smo već gladni, pa ulazimo u jedan dosta skockani lokal. Uopće se ne bi reklo da smo u Pridnjestrovlju, od socnostalgije ni traga. U jednom času otvaraju se vrata i ulaze tri crnca. Normalno odjeveni, kao da izlaze na kavu u kvartovski birc. Turisti nisu, možda su neki mirotvorci. Sumnjam da su useljenici. 

Slikam novčanicu pridnjestrovskog rublja: 



(lik na novčanici je Taras Ševčenko) 

Hrvoje je, već po inerciji, naručio pizzu margheritu, jer zna da tamo nema mesa. Nažalost, ovdje se neugodno iznenadio. U Pridnjestrovlju u margheritu stavljaju meso. Pokušava jesti, ali veli da ne može. Smrdi mu. Zovem konobaricu i pitam ju kako je to moguće. Ona veli da je samo vegetarijanska pizza bez mesa. Dobro, uzet će tu, a ovu ćemo srediti Nikola i ja. 

Nakon ručka pitam konobaricu gdje je točno zgrada parlamenta. Ona nam kaže da trebamo produžiti ravno još nekih 20-ak minuta hoda. Putem dotamo, evo malo "piši kako govoriš": 



A onda zanimljiv prizor: 

 

Za one koji ne prepoznaju zastave, evo i objašnjenja: 

 

A za one kojima tek sada ništa nije jasno, kažimo da su to predstavništva Abhazije i Južne Osetije u Pridnjestrovlju. 

Još malo podsjećanja na Dan pobjede:



(na ovu dvojicu s plakata ću se vratiti) 

Tu je i kip Aleksandra Suvorova, utemeljitelja Tiraspola: 



Suvorov se istakao u ratovima protiv Turske i Poljske, iako su njegove snage pritom počinile strahovite masakre: 40 000 Turaka u Izmailu, 20 000 Poljaka u Varšavi... Tiraspol je osnovao 1792., a grad je dobio ime po starom grčkom imenu Dnjestra - Tyras. 

Još malo parola: 

 

(ova na krovu kaže: Mi gradimo grad u kojemu ti trebaš živjeti.) 

Nasuprot tomu je veliki park: 



Općenito u sovjetskom stilu - puno velikih otvorenih prostora. 

Sve piše:

 

Kao i ovdje - Naša je snaga u jedinstvu s Rusijom: 



(ta zgrada je inače Dom pionira) 

Malo dalje, grb u nadrealnoj veličini:

 

I detaljnije: 



Tu je i zgrada škole u kojoj su socijalistički heroji, blablabla:



A onda dolazimo konačno do zgrade Parlamenta. I pred njom se šepiri Lenjin, u malo većem formatu: 



(iz ovog kuta izgleda kao anđeo s krilima) 



I opet se Nikola mora slikati ispred njega: 

 

A Hrvoje se isto tako slika i diskretno ovom izdajniku interesa radničke klase pokazuje srednji prst. Naravno, dok ga ne vidi nitko od aparatčika. Nažalost, tu sliku nemam. 

Zgrada Parlamenta izgleda kao neka stambena zgrada u Travnom: 



(uočite klima uređaje, koje si je valjda svatko sam postavljao) 

Ulaz: 



Gospodin u plavoj košulji počeo nam je vikati da ne smijemo slikati zgradu. Spomenik da, ali zgradu ne. Nasreću, ostalo je samo na upozorenju. 

S druge strane ceste je grob neznanog junaka, a iza njega i grobovi nekih znanih:

 

Tu je i vječna vatra: 



A nasuprot tomu tenk: 



Tenk, crkva Rođenja Kristova i komadić Doma Pionira: 



"Za domovinu!", kaže natpis na tenku: 



U Tiraspolu Dnjestar čini veliki meandar i posve se približava gradu. Prošetali smo do njega: 





S druge je strane jedan od tih džepova Pridnjestrovlja na desnoj obali Dnjestra. 

Prelazimo glavnu ulicu: 



Propaganda - Tiraspol, naš voljeni grad: 



I evo nas opet kod onog plakata - čvrst stisak ruke Medvedeva i Smirnova: 



(nota bene, liči li Smirnov još komu na Seana Conneryja?) 

Tu je i gradska palača kulture: 



Pa još malo pobjede nad fašizmom: 



Mural na temu poljoprivrede: 



U međuvremenu prolazi skupina vojnika (ne prva koju smo vidjeli). No ovi su komični, jer nose plastične vrećice s kruhom i mlijekom. 

"Sjećamo se...": 



A onda se i mi sjetimo da i ovamo prodire potrošačko društvo: 



Onaj toaletni papir kojim se plaća tiska se u ovoj banci:



I, nakon šetnje, vraćamo se prema kolodvoru, gdje bismo trebali pričekati maršrutku za Chişinău. Iako računamo da jedna polazi u 6, dok dolazimo do kolodvora, vidimo jednu kako odlazi. Mašemo vozaču i zaustavljamo ga, možda još ima mjesta. Ima. Sjajno. Rješavamo se preostalih rubalja, Hrvoje nema dovoljno (zbog dvije pizze), pa plaća u lejima. Vozač prima sve. Uostalom, navodno se i u Pridnjestrovlju može kupovati za leje. 

Na izlasku iz grada, ordeni kojima je grad odlikovan (slika je loša jer je slikana kroz mokro staklo): 



Na granici nema problema, puštaju nas iz države, opet smo pod punom kontrolom moldavskih vlasti. Ostavljamo iza sebe ovu čudnu državu čiji sami stanovnici nisu sigurni u čemu točno žive. Država u državi? Autonomna federalna jedinica? Separatistički teritorij? 

Ulaz u Chişinău iz smjera aerodroma određuju dva socrealistička giganta, nazvana Vrata Chişinăua. Ovo je lijevo krilo: 





Vraćamo se na početnu točku, autobusni kolodvor. Kiša lagano jenjava. Šećemo se prema hostelu. Slikam trolejbuse: 



Požar u hotelu Naţional: 



U ambasadi u Budimpešti uvalili su nam nekakvu brošuru o turističkim atrakcijama Moldavije. Tu sam brošuru ja u Debrecenu ostavio na vidljivom mjestu da ju ne zaboravim, a Nikola ju je sklonio jer mu je smetala da sjedne - te sam ja, pakirajući se, zaboravio da ju imamo. U njoj je ovaj hotel prikazan kao jedan od najboljih u Chişinăuu. Međutim, koliko smo vidjeli, on je posve napušten. Možda je bolje da nismo uzeli brošuru... 

Ekscentrično kičasti hotel Boutique, koji izgleda kao nešto iz gift shopa: 



Vraćamo se u hotel presvući, pa ćemo na palačinke. Ja ću još malo na internet. Nažalost, to se oduljilo, pa na kraju krećemo u žurbi. Hrvoje uzima kišobran koji je ostavio sklopljen u predvorju i vidi da ga je netko rasklopio da se osuši. No prilikom rasklapanja nešto se strgalo i sad ga više ne može zaklopiti. Mrda s kišobranom, na kraju odlučuje otići bez njega, jer kiša trenutno ne pada. Sad smo dakle ostali s jednim koliko-toliko funkcionalnim kišobranom, jer Nikola nema kišobran (njemu to "ne treba"), a Hrvoje svoj gotovo da ne može iznijeti kroz vrata hostela. 
Žurimo se do palačinki i stižemo u 10 minuta do 10. Još rade i čak nam konobarica donosi jelovnik. Hrvoje i ja se odmah odlučujemo, no Nikola će opet iščitavati jelovnik. Hrvoje gubi živce, pokušava mu objasniti da je 5 minuta do zatvaranja i da se nemamo što premišljati, nego uzeti ono što nam prvo odgovara. Podržavam ga, jer je Nikola stvarno dosadan s time, tim više što onda stalno ispituje što znače pojedine stavke na jelovniku i nikako da zapamti (tako me npr. tijekom puta triput pitao što je "varza" - kupus, Nikola, kupus). Nikola međutim nema namjeru odustati od listanja jelovnika (toliko o onome da mu se treba reći ako sâm ne kuži - ni to nema efekta). Dok se tako njih dvojica natežu, dolazi konobar koji kaže da zatvaraju. Eto, ništa od palačinki. 
No ja predlažem da odemo u obližnju pivnicu. Hrana je dobra, uzimam boršč, imaju i odlično domaće pivo... Pregledavam imovinsko stanje i kužim da imam 200 leja manje nego bih trebao imati. Hm. Čini mi se da mi neće biti dosta za preostalih dva dana ovdje. Veli Hrvoje da on ima više, pa će mi posuditi ako mi usfali. No mene zanima gdje su ti novci. 

Odlazimo opet do one cjelonoćne prodavaonice. Večer prije kupio sam ovdje kvas, tradicionalno rusko fermentirano piće. Meni je kvas odličan i osvježava, no ova dvojica frkću nosom. Nikola je čak i kušao, rekao da nije loše, ali je i dalje nastavio frktati. Komentiram to starom francuskom izrekom "Ne zna svinja što je dinja". Laughing

Na povratku u hostel Nikola slika ovo zanimljivo upozorenje: 



Bili smo upozoreni. 

Po povratku u sobu čujemo da je onaj stari opet tu i da već naveliko pili. Pa dobro, ja bih ljudima koji hrču zabranio spavanje u dormitorijima. Nikola mu fućka, cokće, ništa. Već ga je spreman likvidirati. Spava točno iznad mene na krevetu. U jednom času je i meni već dosta, pa ga opalim šakom kroz madrac. Tada nastane tajac. I to toliko dugo, nekih desetak minuta, da sam već mislio da je doživio infarkt. Već mi se u glavi vrti moldavska policija, ispitivanja, birokracija, deportacija...srećom, nakon nekih desetak minuta tip se okrene i nastavi hrkati.

egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.