Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, lipanj 18, 2012
PONEDJELJAK 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma: HC Boxer - Lokrum



Večer prije mi je Nikola još poslao poruku da je Dubrovnik jezivo skup (kao, nismo znali), i da si je uspio uganuti nogu.
Sad se budim u rano jutro, nakon mirnog sna popraćenog tek udaljenim lavežom pasa negdje u okolici. Prapatnice su selo pored Vrgorca, u podnožju brda Matokita. Odavde je Matin stari. Jutarnja idila:



Stara kuća:



I nova kuća, s Matinom tetom koja zalijeva cvijeće:



Sjedamo za stol u vrtu, na redu je obilan doručak. Znate kako to ide s mamama kada im se sin vrati, odmah ih žele nakrcati hranom. Tako sam se i ja ogrebao. Pravi domaći vrgorački pršut, sir, paradajz... Skupila se čitava familija, prepričavamo događaje. Imam vremena do busa u 11, prebacit će me do Vrgorca. Mate ostaje ovdje još par dana.

Matokit:



Krećemo, voze me autom do Vrgorca, oni idu na kavu. Ja se trpam u bus za Split. Gledam ljude u busu koji putuju, pitam se imaju li pojma odakle tek ja dolazim.
Bus ide kroz Zagoru do Zagvozda i Šestanovca. Ovo je Veliki Šibenik, vrh iznad mjesta Kozica:



Tu u blizini su i Zavojane, rodno mjesto alpinista Stipe Božića.

U mjestu Župa počinju serpentine prema Zagvozdu. Pogled unatrag, opet se vidi Veliki Šibenik:



I Biokovo:



Jedno se vrijeme vozimo uz autocestu:



U Šestanovcu skrećemo lijevo, prema Zadvarju. Iza Zadvarja slikam kanjon Cetine i hidroelektranu:



Nažalost, ovdje se ne vidi, ali točno prije toga nalazi se slap Gubavica.

I ubrzo izlazimo na prijevoj Dupci, te se spuštamo na Jadransku magistralu:





Potom poznata dionica. Omiš, Poljica... Vidim da su u Dugom Ratu konačno srušili ostatke tvornice Dalmacija. Dolazim u Split, već se tradicionalno nalazim s Markom, iako ovaj put nema piva. Sjedimo mnogo kraće ovaj put i već u tri krećem busom za Šibenik. Prolazimo kroz Kaštela, vidim putokaz "Rudine". Gledam gore, a gore je požar. Mislim si kog su vraga onda polijevali retardant ako opet gori.

Gledam našu obalu dok se vozim prema Šibeniku, dio koji mi nikada nije bio nešto posebno, ali mi se sada čini tako lijepim, nakon svih ovih zemalja. U Šibenik dolazim taman u neko nezgodno vrijeme, prvi mi brod za Zlarin ide tek u pola osam. Obavljam internet, dižem novce i odlučujem: idem u Vodice. U Vodicama lovim brod u 6 za Zlarin i 45 minuta kasnije već sam doma. Prepun dojmova koje će sada trebati ispričati...

Nije bilo lako, ali uspješno je privedeno kraju. Turska je u principu ispala dosta loše, ali je drugih tjedan i pol popravilo dojam. Ova dvojica u komadu su posebna priča. S jedne strane, kada si s nekim tri tjedna neprekidno, onda se i navikneš, pomalo ti ide i na živce, ali oni su stvarno mustre svoje vrste. Mate je također rekao da više nikad s nama dvojicom neće ići na tako duge ture. A Nikola mora pod hitno naći posao, jer to klošarenje stvarno postaje nesnosno.

Kamo dalje? Ja sam ovu godinu (2009/10.) u Debrecenu, tako da ću se sigurno zaletjeti u Rumunjsku (rekla je Tatjana da će mi doći u posjet, pa idemo skupa), na proljeće postoji okvirni dogovor da se napravi iz Debrecena kružna tura Rumunjska-Moldavija-Pridnjestrovlje-Ukrajina i natrag u Debrecen. Za drugo ljeto je okvirna ideja postojala od ranije - metoda da svake godine radimo sve širi i širi krug, pa bismo iduće godine morali ići oko Crnog mora. Nakon toga sam ja otkrio da Hrvati za Gruziju ne trebaju vizu, za Armeniju trebaju, a za Azerbejdžan je također potrebna viza s pozivnim pismom. Tako da je okvirna ideja: vlakom do Burgasa, brodom u Poti, potom Gruzija i Armenija, istočna Turska, Ani, jezero Van, vjerojatno Nemrut, a potom opaliti drito natrag i u povratku proći preko Kosova i obići još i Peć, te se potom kroz unutrašnjost Crne Gore spustiti do mora. Volio bih u Crnoj Gori vidjeti Plavsko jezero, kanjon Morače i Cetinje, za početak.

Tatjana mi je za rođendan poklonila Lonely Planetov vodič po zakavkaskim republikama, dakle nemam isprike. A tko će mi se na tome pridružiti, ne znam. Nikolu sam za početak odveo u gruzijsku pekarnicu na Knežiji, neka iskusi okuse Gruzije. Laughing
Vjerojatno će opet biti hrpa zainteresiranih, od kojih će svi pootpadati. Jedino da Rusima opet ne padne na pamet neka glupost...

Zahvaljujem svima na čitanju i otvaram diskusiju. Laughing Drago mi je da ste putovali s nama.

Trasa cijelog puta:



Slike korištene u putopisu su uglavnom moje, možda dvije ili tri su Matine.

egerke @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2012
NEDJELJA 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajemo u pola 6. Slikam sobu, večer prije sam već slikao kupaonicu:





Izlazimo iz sobe, hotel je mrtav. Mislim si gdje ćemo ostaviti ključ. Jučer smo rekli recepcionaru da idemo na ranojutarnji furgon, morao bi netko znati. Spuštamo se do prizemlja i vrata koja vode u restoran. Ja još iz zezancije velim "Mogla bi biti zaključana." Mate proba i vrata su doista zaključana. Lupa po njima, hoće li ga netko čuti. Ništa. Što sad? Imamo još deset minuta, ako to ne uspije, zaglavili smo ovdje. U taj čas Nikola pokuša otvoriti vrata koja se nalaze na odmorištu iznad nas i koja vode na vanjske stepenice. Otključana su. Valjda su nam ih ostavili. Odlažemo ključ na stepenice i izlazimo. Mate ostavlja vrata otvorenima.

Vani je hladno, ipak je rano jutro, a u brdima smo. Na ulici ispod muzeja stoji furgon. Izgleda da samo nas čekaju, tu je vozač i još jedan tip. Ipak, još par minuta je do polaska.
Rano jutro u Bajram Curriju:



Inače, u vezi te zafrkancije s Bajram Currijem, na kraju sam ja smislio foru: Kako se zove žena iz Bajram Currija? - Bajram Curra.

Napokon krećemo i izlazimo iz grada. Polja:



Potom se vozimo kroz lijepi drvored, pored jednog spomenika nekom junaku antifašističke borbe, a onda ulazimo u kanjon Valbone (to je drugi, onaj prvi je iznad Bajram Currija):



Uz cestu skupljaju još neke putnike. Otac prati kćer, curu od nekih dvadeset i kusur godina, koja je sva skockana, dolazi iz tko zna kojeg zaseoka iznad ili ispod ceste i onda ulazi u ovaj smrdljivi furgon.

Ubrzo se kanjon širi i pojavljuje se jezero:



Rijeka Drim skoro je čitavim svojim tokom u Albaniji pretvorena u akumulacijska jezera. Ima ih tri: najviše je Fierza, čijom je izgradnjom potopljen i stari grad Kukës, a također i jedan mali dio Kosova (o tome sam pisao), srednje Koman i najniže Vaudeja, koje se proteže skoro do Skadra. Ubrzo nakon toga Drim se dijeli na dva rukavca od kojih jedan utječe u Bojanu, a drugi izravno u Jadran. Mi smo trenutno na rubu jezera Koman, čija se razina proširila i na utok Valbone u Drim. Ovdje prelazimo s asfalta na makadam i vozimo se uz obalu jezera. Brana jezera Fierza malo je iznad ovoga mjesta.
Zbog specifičnog kanjonskog oblika rijeke Drim u ovom dijelu, izgradnja jezera Koman nije previše izmijenila izgled toka rijeke, samo je podigla razinu vode. Usto, takav oblik reljefa onemogućio je izgradnju ceste, tako da se veza Tropoje s ostatkom Albanije, osim cestom preko Kukësa, odvija i trajektom koji plovi uzduž jezera Koman, od brane u Fierzi do brane u Komanu. Na taj trajekt mi idemo.

Evo nas, ukrcavamo se (tu je i onaj bus koji je stajao ispred hotela):



Pokraj je i drugi trajekt, ali taj ne plovi:



Prilično neobično za Albaniju, u kojoj baš ne drže do forme, ali kapetan broda je sav skockan, nosi uniformu, vidi se da je to ipak čast.

Ljudi koji su plovili brodovima diljem svijeta kažu da postoje tri brodske ture koje zbog svoje ljepote zaslužuju da ih svatko posjeti. To su obilazak norveških fjordova, vožnja kroz kanale južnog Čilea i jezero Koman. Već ono što vidimo izgleda jako obećavajuće. Čak i Mate, koji je bio nešto gunđao ("Šta je toliko spektakularno u tom jezeru da to moramo ić vidjet?") kaže da bi ovo moglo biti jako lijepo.

Evo, samo kao najava:



Još jednom pogled na susjedni trajekt:



Trajekt se zove Jezerca, prema najvišem vrhu Prokletija, ujedno i najvišem vrhu koji je u cijelosti u Albaniji (Korab se nalazi na granici s Makedonijom).

Ovi i dalje nešto prtljaju, treba nam skoro sat vremena da krenemo. Na kraju su dupkom napunili trajekt. Nadam se samo da znaju što rade, jer mi se već u glavi vrte novinski naslovi "U Albaniji potonuo trajekt, uzrok prekrcanost". Gledam jezero, mislim da bih se smrznuo da moram ovuda plivati.

Napokon oko pola 8 krećemo. Mislim da sljedećim slikama nije potreban komentar, pa ću se ja povući:











Unatoč tomu, ova se dvojica opet koškaju oko glazbe. U2 su pretenciozni, Coldplay je smeće, veli Nikola. Mate mu veli da on sluša opskurne bendove. Onda u jednom času Nikola veli da mu je dobar stari Magazin, recimo stvari poput "Tri sam ti zime šaptala ime". Mate umire od smijeha. "Ta kuruza ti je dobra, a Coldplay ti je smeće?" "To nije kuruza." "I ti si mi neki arbiter elegantiae, Magazin slušaš."

Yell

Još samo danas, eventualno sutra...

Samo čekam da odnekud izleti orlušina:



Hajdemo dalje:































Doista, vidi Koman i umri.

U jednom času vidimo skupinu ljudi na jednoj od stjenovitih istaka koje se zarivaju u jezero. Mašu nam. Trajekt staje i pristaje:



Albanija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete ustopirati trajekt. Dvojica muškaraca i žena s djetetom. Vjerojatno iz nekoga sela negdje u brdima. Na prvi pogled bih rekao da su sletjeli na tu stijenu, jer izgleda kao da uopće nema puta kojim su mogli doći. Žena i dijete se ukrcavaju, muškarci pozdravljaju i vraćaju se. Izgleda da ipak postoji nekakva kozja staza, ali ja ju ne vidim. Uostalom, uvjerite se i sami:



Nastavljamo:

























(ono u daljini bi mogla biti Jezerca)



















Na jednom se mjestu jezero širi i tu je otočić:







Jedino naselje koje je baš uz obalu - zapravo, ovo je jedini pitomiji dio obale:





Otočić ostaje za nama:













Prestižemo druga prometala:



Jezero ima česte zaljeve:







Križamo se s izletničkim brodom:







A onda se, nakon dva sata plovidbe, iza okuke počinje ukazivati brana i kraj jezera:





Posljednji pogled na Koman:



Iskrcavamo se i ulazimo u furgon za Skadar. Furgoni svi stoje na improviziranom parkingu na pristaništu. Put dotamo probijen je kroz tunel pored brane. Potom svi furgoni, njih desetak, istovremeno kreću.
Pogled na tok rijeke neposredno ispod brane:





Prelazimo most i vozimo se sada iznad jezera Vaudeja. Ovo je isto tako spektakularno, premda ne toliko dramatično kao Koman:











Fotić mi daje znak slabe baterije. O ne! Ništa, gasim ga i drijemam.

Ipak, pola sata kasnije ovo moram zabilježiti:



Fotić se ne oglašava. Dobro je. Ipak, neću previše forsirati fotke, a i ono najvažnije je snimljeno.
Stajemo na piš-pauzu, potom nastavljamo. Do Skadra nema puno, ali treba se spustiti opet u ravnicu. Ulazimo u grad, vozimo se paralelno sa željezničkom prugom. Došli smo dovoljno rano da možemo možda pronaći i neki drugi furgon, da ne moramo opet čekati Vehabiju.
Čim smo izašli iz furgona, odmah nas salijeću "Taksi, taksi?". Mate se otresa na njih. Idemo prvo nešto pojesti. Restoran je odmah preko puta hotela ispred kojega Vehabija kreće. Primjećujemo da su sklonili kip Pet heroja. Nadamo se da nije otišao u rezalište.
Sjedamo, Mate i ja naručujemo. Nikola nije gladan, ili jednostavno nema love. Dok mi čekamo hranu, on se odlazi prošetati. Ubrzo se vraća i kaže da je našao tipa koji nas može prebaciti do Ulcinja za nekih 7€. Veli da tip govori srpski. Nagovorio ga je da nas pričeka, rekao mu je za 20 minuta.
Ručak se oduljuje, u jednom času dolazi i taj tip, veli da je u redu, ne moramo se žuriti, pričekat će nas. Potom dolazi neka prosjakinja s djetetom. Žica novce. Nikola veli da nema. Potom se okreće meni. Ja odmahujem glavom. Ona i dalje stoji. Velim joj "S'kam." (nemam) A oni meni "Ke, ke." (imaš, imaš) Vjerojatno pretpostavlja ako sjedim u restoranu, da onda imam love. Na kraju se miče.
Gotovi smo s ručkom, odlazimo do onog tipa. On nas čeka, potom krećemo. Pitamo ga zna li što su napravili s 5 heroja. On veli da su ih prebacili na neko drugo mjesto, ali da ih neće uništiti.
Vidimo da su i u Skadru počeli šareno bojati zgrade. Očito da se tiranski trend, koji je započeo Edi Rama, širi, i da bi mogao izrasti u svojevrsni albanski brend, isto kao snježnobijele kućice po grčkim otocima.
Naš taksist veli da je on u biti Crnogorac, ali rođen u Skadru. Naime u Skadru živi oko 20% Crnogoraca. Imaju i svoju kulturnu udrugu, školu... Skadar je katolički grad, a Crnogorci su uglavnom pravoslavci. No on je musliman. Zove se Burhan Osmanagiq.
Na izlasku iz Skadra obnavljaju most preko Bojane. Veli Burhan da će graditi novi, jer stari više ne zadovoljava. Em je drven, em je nedovoljno širok za mimoilaženje, pa se tako vozila moraju naizmjence propuštati.
Pitamo ga kako je bilo za vrijeme Hoxhe. Veli da je bilo jezivo. Da si čovjek ne može zamisliti da netko može svoj narod tako terorizirati. Priča kako je sve bilo na točkice, kako je tjedno sljedovanje kave za četveročlanu obitelj bilo 10 dekagrama, a i kruh se isto tako minuciozno dozirao. Veli da su morali imati posebne unutardržavne putovnice, odnosno neku vrstu knjižice umjesto osobne karte, u koju su bilježili sva kretanja. Nije bilo slobodno landrati uokolo, morao si imati dobar razlog da odeš nekamo. Ako si bio dobar radnik, mogao si dobiti ljetovanje u nekom od sindikalnih hotela u Sarandi, eventualno se moglo otići u Drač na plažu, koja je bila više za plebs. Zimi su ih vodili u brda, na neke radničke kampove.
Njemu je kao Crnogorcu iz Skadra bilo posebno grozno. Veli, tako smo bili blizu svojih, skoro na puškomet, a dijelili su nas čitavi svjetovi. Dečki pitaju je li bilo onih koji su bježali. Veli da jest. Neki su poginuli, neki su i uspjeli. Naravno, nije se pričalo o tome, vlast to nije htjela priznati.
No na kraju pomalo rezignirano kaže "Onda se imalo malo, ali su barem svi imali jednako. Danas onaj tko ima, ima, ali onaj tko nema, taj stvarno nema ništa."
Dolazimo na Muriqan, obnovili su granični prijelaz, a gužva je ogromna. Čekamo nekih dvadesetak minuta. Burhan je ugasio motor i samo gura auto kad se red pomakne. Nikola, koji sjedi na suvozačkom mjestu, također mu pomaže gurati. Mate i ja sjedimo kao trutine zavaljeni otraga i uživamo u toj rikši. Laughing

Burhan nam predlaže, veli da se to naravno i njemu isplati, ali ne zato, da nas prebaci do Bara. Veli da iz Bara ima mnogo više buseva nego iz Ulcinja. Slažemo se, udaljenost je slična. Idemo onda u Bar.
Vozimo se krajnjim jugom Crne Gore. Burhan priča da tu žive sami Albanci, ali da oni ne žele govoriti nijedan drugi jezik nego srpski. Veli da je tako jednom stao tu s autom, skadarska registracija, u albanskom selu. I odmah su mu se obratili na srpskom. Veli on "Kako to, oni su Albanci, vide skadarsku registraciju, ali neće pričati albanski? Otkuda mogu pretpostaviti da ja znam srpski?"
To je zapravo zanimljivo čuti, jer u posljednjim prepirkama između Srba i Crnogoraca, uzrokovanim crnogorskim priznanjem Kosova, što se percipiralo kao "izdaja", Srbi često znaju reći "Videćete vi, brzo će tako i kod vas da bude, pa će Šiptari tražiti da se Ulcinj i Plav priključe Albaniji, onda će to da vam se vrati". No po ovome što vidim, crnogorski Albanci se smatraju lojalnim građanima Crne Gore i nemaju ambicija k iredentizmu.

U jednom se času mimoilazimo sa stadom ovaca, koje suvereno šeću cestom, kao da je njihova.
Prolazimo pored Starog Bara i spuštamo se prema gradu. Burhan nas ostavlja na kolodvoru. Bit će ipak 10€ po osobi. Nema veze. Zahvaljujemo mu i kažemo da ćemo mu se javiti ako budemo u Skadru. Dao nam je vizitku.

Na kolodvoru imamo bus za Herceg Novi. Dakle, time smo riješili Crnu Goru, samo moramo naći prijevoz od Herceg Novog do Dubrovnika. Nikoli je sestra u Dubrovniku s nekom frendicom, tako da će nas on tamo napustiti.

Izgleda da se sprema nevrijeme, kako se bližimo Budvi sve je mračnije. Sveti Stefan:







U Budvi stojimo 20 minuta. Za to vrijeme počinje pljusak. Gromovi udaraju po brdima u zaleđu.
Na crnogorskom primorju sve je više i više ruskih natpisa. To smo primijetili još dvije godine ranije, ali svake godine Rusi pokupuju još nešto. Pravoslavna braća dolaze na Jadran.

Iz nekog razloga u Herceg Novi nećemo stići prije 6. To vjerojatno namjerno odugovlače da bi se država činila većom. Nakon Budve idemo prvo u Tivat. Potom se vraćamo u Kotor. S kotorskog kolodvora Nikola šalje poruku sestri bi li htjela doći po nas u Herceg Novi. No Nikoli je mobitel riknuo, a ne zna sestrin broj napamet. Onda prvo mora svoju karticu staviti u Matin mobitel da vidi broj, a potom s mojeg mobitela poslati poruku. Nakon čitavih tih peripetija ona odgovara "A kolko vas je? Kaj nemrete naći neki prijevoz do Dubrovnika? Baš mi se ne da dolaziti skroz do Herceg Novog po vas ak ne moram."
Pa s tom Nikolinom familijom svake godine problemi. Ona je u Dubrovniku, i treba samo odvoziti 30 km da vidi brata kojeg nije vidjela par tjedana, koji nema love i moli ju za uslugu - i to brata koji je nju više puta vozio na vlak u Zagreb kad je išla u Beč (tamo je na postdiplomskom) i nikad mu nije bio problem. Dakle, stvarno...
Nikola šalje da smo trojica i da baš nemamo love. Odgovor ne dolazi.

Vozimo se oko Boke. Perast:



Budući da smo opet u obalnoj zoni, ova dvojica se opet prepiru je li nešto cikas ili palma.

Na koncu dolazimo u Herceg Novi, tamo na kolodvoru nema ničega za Dubrovnik. Bilo je ujutro. Ima i onaj Centrotrans u noći. Ali u ovo vrijeme nema. Nikola opet zove sestru. Ona veli da nema putovnicu kod sebe i da može doći po nas negdje u Hrvatskoj.
Ništa, uzet ćemo taksi do recimo Grude, pa reći njoj da dođe tamo. Prilazimo prvom taksistu, on nešto čita, uopće ne primjećuje Matu koji stoji pokraj auta i želi ga pitati za cijenu. Odustajemo, odlazimo do drugoga. On nam veli da je do Ćilipa 10€, dakle do Grude bi bilo 8. Može.

Nakon granice velimo da nas onda ipak odveze do Ćilipa. Praktičnije je i njemu i nama. Nikola opet šalje poruku sestri, da nas pokupi na benzinskoj pumpi u Ćilipima. Taksi nas ostavlja, mi čekamo Dubravku.

Ona dolazi za nekih 5-10 minuta i odmah Nikoli spočitava zašto ju nije zamolio da dođe. "Jel tak teško bilo napisat molim? To je još pet slova više." Uglavnom, ona je bila na Lokrumu i zato joj se nije dalo dolaziti. Mogla je onda to drugačije izvesti, reći da pričekamo, da će malo kasniti ili što, a ne nas ovako otpiliti.

Ona nas vozi do Dubrovnika, Nikola i ona pričaju o njenom ljetu, pitala je nas par kurtoaznih pitanja, jedino je živnula kad je skužila da i Mate i ja spočitavamo Nikoli to da si neće naći posao. Veli da mu to svi govore, a on ne želi raditi ništa drugo od onoga što si je on zacrtao, a to je prevođenje.
Na kraju nas ostavljaju na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. Ona je u stanu od nekog svog poznatog, na samom Stradunu. Nikola na rastanku veli Mati: "Gledaj. Ja pojma nemam kaj je cikas, al sam užival gledat te kak pizdiš." Laughing

Mate i ja čekamo bus za Ploče. Odlazim na bankomat, nema ni Zagrebačke ni Privredne banke, samo OTP. Uzet će mi proviziju. Dižem novce, onda zaokrećem za ugao. Tamo je bankomat Privredne. E, jebiga.

Odlazim na WC, naplaćuje se 3 kn. Ulazim u zahod i mrmljam "Dome, slatki dome." Dobra stara Hrvatska.

U međuvremenu smo skužili da bus kojim idemo prije Ploča ide u Metković, pa Mate javlja stricu da nas ipak dođe pokupiti u Metković, to je bliže.
Malo se još muvamo po kolodvoru, onda dolazi bus. Ulazimo, na radiju prijenos utakmice Rijeka-Hajduk. Braća Sharbini prešla u Hajduk. Svašta se izdogađalo otkako nas nije bilo...

Izlazimo iz Dubrovnika, prolazimo Lozicu, slike otprije dvije godine se vraćaju. Tonem u san. Trgnu me tek carinici u Neumu, potom opet krmim do Metkovića. Matin stric je već tamo. Još nekih pola sata vožnje do Prapatnica. Matina mama je pripremila večeru, ustrčala se čitava obitelj, ali mi želimo samo krevet. Kuća je puna, morat ćemo spavati u staroj kući. Nema veze, samo da mi se odmoriti, ustao sam u 5...

egerke @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2012
SUBOTA 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo i doručak u pansionu, koji je odličan. Odlučujemo se malo prošetati dok Aliismet ne dođe, rekao je u pola 10. To je za nekih sat vremena. Dok silazimo, vlasnik nam veli da je navratio "onaj naš prijatelj" i donio peciva. Predaje nam vrećicu. Teplije su peciva slična našoj pinci, kvadratnog oblika, kojima se na vrh stavi svježi sir, a potom im se uglovi preklope prema unutra. Jako fino.
Ulica pored one u kojoj je pansion vodi prema sabornoj crkvi Sv. Georgija:



Crkva je također stradala 2004., ali je potom obnovljena, premda u Prizrenu gotovo da i nema vjernika koji bi išli u nju. Očito čeka neka bolja vremena...
Kako nekomu ne bi palo na pamet opet ju vandalizirati, pokraj nje stalno dežura džip KFOR-ovaca, a istaknut je i ovaj natpis:



Odavde se spuštamo prema Šadrvanu:



Sam Šadrvan, stjecište prizrenskog života, izgleda ovako:



U ulici pokraj toga je Sinan-pašina džamija, izgrađena 1615., koju danas obnavljaju:

 

Sinan-paša je bio turski plemić albanskog porijekla, koji je inače poznat po tome što je u Beogradu, na mjestu na kojem se danas nalazi istoimeni hram, dao spaliti kosti sv. Save. Odatle pak srpski animozitet prema Albancima. Zanimljivo, previdjeli su činjenicu da Albanci nisu samo muslimani.

S obale Lumbardhe pogled puca na prizrensku tvrđavu (Kalaja):



Kameni most preko Lumbardhe:



Prelazimo rijeku, jer Nikola mora na poštu. Pogled s druge strane rijeke na crkvu Sv. Spasa iznad grada:



Ispred zgrade pošte je spomenik poginulim borcima UÇK-a i ostalim žrtvama u kosovskom ratu za nezavisnost:



Gledamo prezimena. Sva uglavnom dobro poznata sa zagrebačkih zlatarnica, pekara i slastičarnica. Laughing

Ulazimo u poštu. Zgrada odiše duhom nekih prošlih vremena. Stare telefonske kabine, dvorana vrlo velika u odnosu na jako male šaltere...

Nikola želi poslati razglednice. Naime, on je razglednice kupio još u Göremeu, napisao ih u Konyi, ali nije ih uspio poslati sve do Ohrida. Onda je u Ohridu otišao na poštu, ali su mu rekli da ne može baš iz Makedonije poslati razglednicu na kojoj pod imenom zemlje piše Hırvatistan, i da nadopiše još i makedonski naziv. OK, nakon što je poslao te razglednice, sjetio se još par ljudi kojima bi trebalo poslati, pa je onda u Ohridu još napisao nekoliko, s adresom na makedonskom, ali ih nije stigao poslati. I sada ih šalje iz Prizrena. Pokušavam zamisliti reakciju službenice kada joj ovaj preda razglednicu s natpisom XPBATCKA, a pogotovo onih koji će razvrstavati poštu. Međutim, sve je u redu, razglednica je kasnije čak i stigla na odredište. Jedino se službenica čudi i pita Nikolu na slabašnom srpskom "A vi ste bili u Kapadokiji?" Nikola potvrđuje.

Penjemo se na tvrđavu. Ovaj kvart je bio većinom srpski i dosta je kuća srušeno. U jednoj ulici koja vodi uzbrdo, bizaran grafit:



Ne bi to bilo ništa čudno da je negdje u Srbiji, ali ovo je Kosovo, i to grad u kojem Srba više gotovo da i nema, zato mi nije jasno da grafit još stoji.

Pokrajnja ulica. Vide se tragovi rušenja. U pozadini Sv. Georgije:



Pogled na grad, sa Sinan-pašinom džamijom u prvom planu:



Dolazimo i do crkve Sv. Spasa. I ona je pod prismotrom:





Iznad nas je tvrđava:



Put do tvrđave je uređen, ali vodi kroz prilično zaraslu šumu, s tim da se uz put mogu vidjeti i tragovi bodljikave žice. Pitam se je li minirano...

Tvrđava je poprilično široki prazni prostor, s ostacima zidina, a jedina građevina u njoj je neki dio vodovodne infrastrukture:



Odozgo se Prizren pruža kao na dlanu. Pogled na sjever, prema ostatku Metohije:



Pogled prema Albaniji:



Centar grada:



Iza Prizrena, obronci Šar-planine:



Inače, od Prizrena na jugozapad ide se prema Brezovici, poznatom skijaškom centru, i prema Dragašu, koji je središte područja nazvanog Gora. Gora je onaj crvuljak na krajnjem jugozapadu Kosova, stiješnjen između Makedonije i Albanije. U Gori živi posebna etnička skupina, tzv. Gorani ili Goranci (smatraju se jednim od šest naroda Kosova). Gorani govore torlačkim (koji je, uz štokavsko, jedno od dvaju narječja srpskoga jezika) s jakim makedonskim utjecajem. Po vjeri su muslimani. Slični su tzv. Torbešima (Makedoncima muslimanske vjeroispovijesti), ali smatraju se posebnim narodom. Ima ih i u Albaniji, budući da se radi o ekstenzivnim stočarima koji ne poznaju granice.

Spuštamo se natrag u grad. Inače, cijelim putem na tvrđavu i sa nje prati nas neki pas. Pogled na arhitektonski kaos:



Ima jako puno starih dotrajalih kuća:



Potom dolazimo do katoličke katedrale Gospe od Vječne Pomoći:





Zanimljiva arhitekturalna izvedba trafostanice:



Vraćamo se potom u pansion predahnuti. Aliismet nije kasnije dolazio. Izgleda da ipak ima neke obaveze. Nema veze, ionako je već puno učinio za nas.
U jednom času nestaje struje. Redukcije su na Kosovu česte, jer je struje malo, a dijelom su i neredoviti platiše. Pansion ima svoj generator, za slučaj potrebe.
Soba:





Potom odlazimo opet u šetnju. Imamo vremena do busa. Plakati zahvale:



Novoobnovljena zgrada Prizrenske lige:









Unutra je i muzej, ali je trenutno zatvoren.

Vraćamo se prema centru. Stajemo u nekoj knjižari, želim kupiti neki udžbenik albanskoga, po mogućnosti na engleskome. Čovjek bi pomislio da možda KFOR-ovcima treba, možda se nešto nađe. Ženska u prodavaonici mi daje samo udžbenik engleskoga za Albance. To mi ne treba. Cura ne zna nijedan jezik osim albanskoga. Ni engleski ni srpski.
Možda najveći gubitak uzrokovan kosovskom nezavisnošću jest to da je na taj način Kosovo nekako "ispalo" iz ovog jezičnog areala. Mlađi više ne znaju srpski, iako je formalno jedan od službenih jezika, ne žele ga učiti (a realno, nije baš ni lagan da bi ga išli učiti ako ne moraju), tako da će se na Kosovu sve teže biti snaći s njime. Ako nađete muškarca starijeg od 25, on će znati. Ti su obično išli u JNA, ili su barem bili u dvojezičnim školama. Možda neće htjeti govoriti, ali će barem razumjeti. Žene već teže. Mlađi od 25 gotovo više uopće ne.

Zanimljivi grafiti:



Iskreno, desni mi baš nije jasan. Eulex očito jest za njih neka vrsta srpskog "izuma", kako bi im se poremetila nezavisnost. No zašto križanje "Serbia"? Jedino ako se radi o tome da netko nije shvatio poruku grafita i onda po nagonu prekrižio "Serbia" i napisao "Kosova".
Lijevi je grafit mnogo jasniji: "Ne pregovori - samoopredjeljenje!" (Vetëvendosje je inače jedna od kosovskih političkih stranaka, koja je otpočetka zagovarala pravo na samoopredjeljenje.)

Odlazimo u gradski park. Dotamo moramo lutati kolopletom uskih uličica, poprilično zapuštenih.
Aliismet nam je rekao da je park izgrađen na mjestu nekadašnjega groblja. Istraživao sam detalje, ali nema ništa. Pretpostavljam da se radilo o albanskom groblju i da je razdoblje bilo za vrijeme Prvog balkanskog rata.

Park izgleda ovako:



Sjedamo u jednu sjenicu. Na obližnjoj klupi sjedi bračni par, on ima tradicionalnu bijelu kapicu. Smile

U parku su danas dječja igrališta. Eto kako se to sve mijenja:



Dok se vraćamo prema pansionu, primjećujemo na jednoj zgradi niz natpisa kojima se Kosovo zahvaljuje na službenim jezicima svih onih država koje su ga priznale:



Uzimamo stvari iz pansiona i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Još jedna oproštajna slika, s istoga mjesta s kojega je i ona noćašnja:



Stižemo na autobusni kolodvor, autobusi za Đakovicu polaze prilično često. Pokraj autobusnoga kolodvora nalazio se i željeznički.

Tu je možda prilika da kažem neku i o željeznicama na Kosovu. Naime željeznička mreža Kosova sastoji se od dvije glavne pruge, jedne magistralne Leshak-Hani i Elezit, kao dijela X. koridora između Stalaća i Skopja. U Kosovu Polju/Fushë Kosovë ta se pruga križa s poprečnom Peć-Priština, koja se preko Podujeva nastavljala u Srbiju, ali danas tamo nema prometa. U mjestu Klina, od pruge Peć-Kosovo Polje odvaja se pruga za Prizren. Pruga još postoji, no prometa nema, a sudeći po stanju infrastrukture, teško da i hoće.

Dakle, izlazimo iz Prizrena, vozimo se i pored onog našeg nesuđenog smještaja (daleko smo bolje prošli), a potom nam se priključuje i pruga, koja je dotad bila s lijeve strane ceste. 

Ovo su ostaci, mislim, kolodvora Mala Kruša: 





Pruga je u grmu:



Ono što je najžalosnije jest da se uz prugu redovito vide i signali (dakle imala je električnu signalizaciju), koji su još u dobrom stanju, čak nisu ni razbijeni.

Potom se odvajamo od pruge i prelazimo kanjon Belog Drima:



Mi se čitavo vrijeme vozimo kroz ravnicu i tek sada vidimo koliko je Metohija u biti visoko.
Beli Drim izvire kod Peći, potom teče na istok, da bi skrenuo na jug i ušao u Albaniju, gdje se kod Kukësa spaja s Crnim Drimom, odlivkom Ohridskog jezera. Čitav tok Belog Drima kroz Albaniju, te jedan mali dio na Kosovu zapravo su dio akumulacijskog jezera Fierza, koje je izazvalo poprilično kontroverzu, jer je albanska strana akumulaciju napravila na svoju ruku i tako potopila dio tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Uz cestu vidimo i prometne znakove za tenkove. Bizarno.

Potom stižemo u Đakovicu. Đakovica je grad koji je možda najviše stradao u kosovskim sukobima. Srpske snage osvojile su grad u ratu 1999. i iz njega protjerale oko 75% stanovništva, mahom Albanaca, a potom ga spalile. Da stvar bude gora, NATO-vi zrakoplovi zabunom su raketirali kolonu izbjeglica koja se kretala prema albanskoj granici ubivši 73 civila. Većina izbjeglica našla je smještaj na području Tropoje, da bi se po završetku ratnih zbivanja vratili. Grad je danas gotovo posve obnovljen, ali je po broju nestalih i dalje prvi na Kosovu.

Autobusni je kolodvor na rubu grada. Mi tražimo stajalište taksija ili furgona za Bajram Curri. Nije na kolodvoru. Mate prilazi jednom starijem tipu. "Oprostite...mi smo iz Hrvatske. Jel znate gdje tu stoje taksiji za Bajram Curri?" Ovaj mu odgovara: "A vi ste iz Hrvatske?" "Da." "A iz kojeg grada?" (zašto li mu je to bitno, nas zanima gdje su taksiji) Na kraju nam veli da moramo do centra, da on ne zna točno.

Inače, u vezi ovoga "Odakle ste u Hrvatskoj?", više puta su nas to pitali, onda bismo Mate i ja odgovorili "Zagreb", a Nikola je uvijek bio ekstra sa svojim "Blizu Zagreba." Mati je išao na živce, jer zašto bi neki Šiptar na Kosovu morao znati gdje je Ivanić Grad. Nikola je pak rekao da se on ponosi svojim Ivanićem i svojim Šumećanima, i da se ne želi asimilirati sa smrdljivim Zagrebom. Onda je Mate umro od smijeha na formulaciju "Ja sam ponosni Šumećanac." Laughing

Plakat:



(10 godina stabilnosti. KFOR osigurava mirno i sigurno ozračje.)

Locirali smo jedan furgon s registracijom Bajram Currija, ali u i oko njega nema nikoga. Idemo prvo do centra, pa ćemo se vratiti:



U centru se nalazi slastičarnica Sharri, gdje je navodno, po Wikipediji, uz skopsku Šeherezadu, najbolja boza u ovim krajevima. Nemojte ni sumnjati da ću ja... Laughing

Nalazimo slastičarnicu, izgleda kao i svaki Haljilji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, a ni boza nije bogzna što. Možda je netko kopirao ime. Možda su se pokvarili. A možda je i netko njihov to ubacio na Wikipediju.

Kada sam kasnije provjerio povijest editiranja stranice o bozi na engleskoj Wikipediji, skužio sam da je ta rečenica bila masu puta mijenjana, mijenjale su se kako lokacije najbolje albanske boze (Đakovica, Prizren, Tirana), tako i lokacija Đakovice (Kosovo, Srbija).

Odlazimo do tržnice:



Ovo je sve bilo razrušeno u sukobima. Negdje još obnavljaju:



Stara čaršija:





Vraćamo se prema onom mjestu gdje smo vidjeli furgon. Usput slikam rijeku Krenu, na kojoj grad leži:



Zanimljiv je podatak da je Đakovica trebala biti glavni grad Velike Albanije. Inače, iz Đakovice potječu nogometaš Ardian Kozniku, glumac Bekim Fehmiu i političar Fadil Hoxha.

Na križanju u centru zanimljiv prizor. Konj iz zaprežnih kola upravo je obavio nuždu. Iza njega dolazi srebrni Mercedes. Kontrasti, kontrasti...

Spomenuti furgon je otišao. Ničeg novog nema na vidiku. Ništa, morat ćemo potražiti taksi. Pitamo prvog taksista, on veli da on ne može, jer ima službenu pločicu, a to im nije dozvoljeno, ali može njegov frend. On upravo dolazi. Predstavlja se: Esad. Veli da može za 35€. Mate pita može li za 30. Veli da smo na kraju putovanja, malo novca, itd. Može. Ulazimo.
Esad je neki veseljak, komunikativan tip. Iz auta dobacuje nekoj lokalnoj curi, koja hoda poprilično otkrivenih leđa. Potom veli da je on služio vojsku u Hrvatskoj. Prvo je doduše bio u Čapljini, potom u Šibeniku, pa na Visu. Pitam ga je li to možda mornarica. Veli da ne, bio je vozač.
Priča kako jako voli Hrvate, jer je Stipe Mesić puno napravio za Kosovo. Stipe MESIĆ? Možda je pobrkao, ne znam što je to Mesić posebno napravio, ali znam da je Stipe ŠUVAR bio angažiran oko rješavanja krize na Kosovu kada je 1988. bio štrajk rudara u Trepči, pa je išao čak i u jamu Stari trg.
Cesta vodi kroz ravnicu prema albanskoj granici. To je tamo negdje:



Putem prestižemo bus koji vozi od Đakovice za Tiranu.
U daljini se vide Bjeshkët e Nemuna - Prokletije:



Uspinjemo se kroz par serpentina i stižemo na Morinu. Granični prijelaz Qafë e Morinës nov je, tek ga uređuju. Pričamo Esadu kako su nas u Hani i Elezitu pitali vraćamo li se preko Srbije, da nam ne lupe žig, jer Srbi to ne priznaju. Pun gorčine, Esad prezrivo kaže "Ma šta ne priznaju, majku im! Šta su nam sve radili..." Ne želim ni pomišljati, rekao sam što se dogodilo u Đakovici.

Ulazimo u Albaniju, još malo Prokletija:





Jezero:



Pa opet brda:







(tipično albansko smetlište u prvom planu)

Inače, koliko se god Kosovo činilo crnom rupom nama iz razvijenijih krajeva bivše Juge, opet smo čitavo vrijeme na Kosovu komentirali kako se "vidi da je ovo bila Jugoslavija", jer čak i ovakvo, ratom devastirano Kosovo još je uvijek ispred Albanije, premda Albanija mnogo brže grabi naprijed. Jednostavno, kultura Kosovara je na mnogo višoj razini, imaju osjećaj da ne bacaju smeće posvuda, imaju estetske navike...to je bio naš opći dojam.

Esad priča i o Makedoncima, kaže da su vrlo negativno nastrojeni prema Albancima. Jasno, imaju neugodnih iskustava otprije nekoliko godina. Ali, veli da voli Tita. Tu se svi slažemo.

Prelazimo rijeku Valbonu:





Valbona je pritoka Drima koja izvire na Prokletijama, a iznad Bajram Currija čini prekrasan kanjon. Ne želim ni pomišljati koliko je ova voda ledena, ali oni se svejedno kupaju.

I tako stižemo u Bajram Curri. To je neugledan planinski gradić, koji je izgrađen iz čisto administrativnih pobuda. Naime, u ovom dijelu Albanije nema naselja, to su uglavnom katuni. Kako bi postojalo neko središte okruga, vlast je izgradila Bajram Curri. On se sastoji od četiri ulice, dvadesetak ružnih socrealističkih zgrada, lokalnog muzeja (čiji je fundus poprilično stradao u građanskom ratu devedesetih) i spomenika Bajramu Curriju. Bajram Curri bio je albanski nacionalist s Kosova, koji se borio u Prvom balkanskom ratu. Nakon proglašenja nezavisnosti Albanije došao je u sukob s Ahmedom ben Zoguom, budući da se isti nije htio baviti kosovskim pitanjem. Curri je naravno želio da se i Kosovo uključi u sastav novonastale Albanije. Nakon toga Zogu ga je dao ubiti, ali je Curri pobjegao u brda, gdje se našao u okruženju i počinio samoubojstvo, baš nekako na mjestu gdje je kasnije osnovan grad.
Grad ima oko 6000 stanovnika i bio je poprilično ozloglašen devedesetih godina, zbog vrlo visoke stope kriminala. Postoje priče kako je tropojska mafija (koja je čak dospjela i u neke hollywoodske filmove) otimala Srbe s Kosova i onda im ovdje vadila organe (priča o poznatoj „žutoj kući“). No početkom ovog stoljeća albanska je vlada očistila grad i danas je siguran. Inače, iz ovog područja, iz sela Viçidol, dolazi i prvi predsjednik demokratske Albanije, Sali Berisha.
Esad nas ostavlja u centru, ispred hotela. Plaćam mu, imam 40€. On mi vraća dvije po 5€ i veli "Evo, ja ti tako vraćam, pa ako hoćeš, možeš mi ostaviti još 5." Stari prepredenjak. Neka ga, evo mu još tih 5€.

Hotel je začuđujuće dobar za ovakvu vukojebinu. Očito netko pere novac zarađen u mutljarenjima devedesetih. U prizemlju je restoran, iznad je hotel s nekih dvadesetak soba. Nikoli je taj dan sjela uplata, starci su mu javili. A soba košta taman toliko koliko on još ima: 20€ po osobi. Baš ga neće sreća. On se naravno nećka. Koliko vidim, nema drugih hotela. Onda ipak svi uzimamo sobu. Tip s recepcije nas pita koliko ostajemo. Jednu noć. Veli, dobro, jer "sutra smo puni". Tko samo dolazi ovamo?

Malo ćemo predahnuti, istuširati se, gledati televiziju... Gledamo neki kanal koji se zove Balkanica. Vrte se pjesme iz balkanskih zemalja. Naravno, pop. Spot od neke Srpkinje, zove se Xenia, tekst je tipično cajkaški glup: "Ja bih svaki dan, dečko mi je umoran, biće posla pune šake/Ja bih svaki dan, radićemo, imam plan, hopa-cupa, cike-cake". Kriste Bože. Foot in mouth

Izlazimo u šetnju Bajram Currijem. Pokraj hotela slikam natpis:



Naravno, smiješno mi je ovo "kurve politik". Samo značenje baš i nije smiješno. To je Udruga bivših političkih zarobljenika.

Bajram Curri je neobičan spoj stravično ružne i derutne arhitekture i prekrasne prirode Prokletija. Pogled ispred hotela:





Tražimo neko mjesto za nešto pojesti. Uličica iza hotela:



Muzej i spomenik Bajramu Curriju:



Ulice su široke, a prometa gotovo da i nema. Ovako je nekad bilo i u središtu Tirane:



Naš hotel je lijevo od ovog busa:



Tlocrt Bajram Currija je prilično jednostavan. Ovo je prva paralelna ulica. Crveni Mercedes skreće iz ulice koja je okomita na nju i kojom se ulazi u grad. Ja stojim na onom pješačkom otoku koji vidite na onoj slici s Matom i Nikolom. Desno iza mene je još jedna ulica kojom se ulazi u grad, lijevo od mene je nakon 50 metara muzej i spomenik, i tamo je još jedna ulica koja je paralelna s ovom na slici. I to je čitav grad.

Spuštamo se niz onu ulicu iz koje je došao Mercedes. Ona ima drvored i uz nju ima prodavaonicâ. Tražimo neki restoran, ali nema ničeg. Samo neki birc iz kojega trešte cajke. Dolazimo do kraja ulice i kraja grada. Vraćamo se drugom stranom. Tu su i neki štandovi. Svi bulje u nas. Očito ipak nema baš toliko stranih turista ovdje.
Primjećujemo da ima natprosječno mnogo britanskih registracija. Sveukupno smo ih taj dan na autima u Bajram Curriju vidjeli negdje tridesetak. Čak i jednu irsku. Očito je tropojska mafija odradila svoje.

Pokrajnja ulica između zgrada:



Plakat najvećem sinu Tropoje:



Pogledajte zastave, slijeva nadesno: Albanija, Demokratska stranka Albanije, SAD, EU, NATO. Koji džumbus.

Na uglu kod spomenika je neki bistro, ali nemaju ništa za jelo. Idemo dalje. Ovo je ona druga paralelna ulica:



Iza ovog drveća je još neki hotel, ali mislim da nije u funkciji: prozori su razbijeni, a izgleda da unutra barem deset godina nije kročila ljudska noga.
Na kraju ulice otvara se pogled na donju paralelnu ulicu i na gradski stadion:



O ovakvim sam stvarima dosada samo slušao, ali sada ih vidim i na svoje oči:



Čovjek drži krave u zgradi. Krave pasu dolje, na nogometnom igralištu, potom se vraćaju doma.
Subota je popodne, pa svi vise na prozorima. Mašu nam. Ima čak i jedna zgodna cura. Mate veli "Krešo, evo ti!", aludirajući na moju priču kako su Kosovarke idealne za oženiti, jer bi dale sve da pobjegnu iz one svoje zabiti. Laughing

Zaokružujemo i spuštamo se do donje paralelne ulice. Nevjerojatna brda:



Nisam uspio utvrditi što je ova žuta zgrada. Nije škola, iako liči na to.

Pogled niz ulicu, prema hotelu:



Krave mirno pasu.

Zgrade:



Zgrada gimnazije. Ovo sam zapravo više slikao radi prijatelja, koji se preziva Vokši:

 

Asim Vokshi je bivši dobrovoljac Španjolskog građanskog rata.

Vraćamo se do "centra" i napokon nalazimo nešto što je otvoreno, gdje se može nešto i meznuti. Naravno, neki asortiman mesa, ćuftice, pljeskavica...uz to Birra Peja. Ima je i ovdje, ipak je bliže do Kosova nego do ostatka Albanije. Potom Nikola odlazi u sobu na WC, Mate i ja ga čekamo, pa se vraćamo na ono mjesto gdje smo i prije bili, na rubu grada. Tu snimam panoramu grada (u pozadini ćete čuti Matu kako skandira "Bajram Curri!" zato jer sam ih lijepo zamolio da budu tiho dok snimam).

Mati je općenito to ime bilo toliko smiješno, još otkako sam spomenuo da je na itinereru. "Kakvo je to ime za grad?" Onda sam mu objasnio, ali je i dalje bilo smiješno. Zadnjih dana nas je već hvatala i neka vrsta treme, na što li će ličiti taj famozni Bajram Curri.

Inače, i na snimci se vidi, čitavo vrijeme ulicom pored koje sjedimo, prolaze auti. Nije da imaju kamo ići, jednostavno, izgleda da je ideja večernjeg izlaska u Bajram Curriju vozikanje gore-dolje autom po te dvije ulice. Kao medvjedi u kavezu. Ili možda manekenke na pisti. Pokazuju aute.
Svi koji prođu kraj nas mašu nam. Trebalo je vremena da to uopće skužimo. Kad smo skužili, onda su prestali. Laughing

Vraćamo se u sobu. Ja sam još imao ideju da navečer izađemo na piće, ali Nikola nema love, a Mati se ne da. On je zalegao i zadrijemao. Tako da ostatak večeri provodimo u gledanju televizije i razgovoru. Liježemo rano, jer se sutra moramo ustati prije 6...

egerke @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 10, 2012
PETAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rano ustajanje i pješačenje kroz jutro u Ohridu, sve do autobusnog kolodvora. Do tamo ima nekih pola sata hoda. Usto, idemo drugim putem nego ja lani i tako smo već dosta naknap. Ja ne mogu brže, ova dvojica odlaze naprijed, ja se gegam. Ipak stižemo na vrijeme na bus i ubrzo krećemo. Godinu ranije smo ovaj put prošli noću, tako da se ove godine nadam vidjeti ljepote ovog kraja.
Od Ohrida cesta ide prema Strugi. Toga dana počinju Struške večeri poezije, a usto sam ja neposredno prije putovanja čitao Tomićevu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja se upravo događa u Strugi i brdima iznad nje. Između Struge i Ohrida je i ohridski aerodrom. Potom se cesta uvlači u brda i počinje između brda vijugati prema Kičevu. Uokolo se otvaraju krasni vidici:



Prije Kičeva stajemo na okrepu, a potom nastavljamo. Kičevo je gradić okružen brdima do kojega vodi željeznička pruga iz Skopja. Od Kičeva je dalje nekoć vodila uskotračna željeznica prema Ohridu (tzv. Pampurče ekspres).
Nakon Kičeva cesta opet prolazi kroz brda. U jednom času vidimo odvojak za Mavrovo. Mavrovo je područje nacionalnog parka između Šar-planine i Koraba, a najpoznatije je po svom umjetnom jezeru, izgrađenom pedesetih godina. U mavrovskoj regiji nalazi se i selo Galičnik, poznato po dobro sačuvanim narodnim običajima.
Potom se opet spuštamo prema drugoj kotlini, koja se zove Polog. S lijeve strane vidimo početak masiva Šar-planine:





U jednom času prelazimo rječicu. Prometni znak kaže „Reka VARDAR“. Ovdje izgleda poput potočića.
Idući grad je Gostivar. Gostivar je neugledan i poprilično zapušten gradić, u kojem primjećujemo da su svi natpisi trojezični: makedonski, albanski i turski. Upravo je Polog područje gdje živi najveći broj makedonskih Albanaca.
Od Gostivara prema Tetovu vodi autoput. No taj je autoput kao i oni u Turskoj – zaustavne traje nema, a zeleni pojas sveden je samo na branike po sredini. Šar-planina nam je sada bliže:



Ovo bi TREBAO biti Titov vrv, najviši vrh Šar-planine.
U daljini pred nama vidi se Tetovo:



U pozadini Šar-planina:



Tetovo je također prilično prašnjav i zapušten grad. Autobusni kolodvor je na rubu, tako da ne vidimo baš previše, no ne čini mi se zanimljivim kao išta više od ishodišta izleta na Šar-planinu. Doduše, u Tetovu postoji poznata Šarena džamija s kraja 15. stoljeća koju bi se isplatilo vidjeti... Inače, u Tetovu su oko 70% stanovništva Albanci.

Vraćamo se na autoput prema Skopju. Pogled na Šar-planinu, od koje se sada odvajamo:



Nikola je iskoristio to što je u Tetovu sišao tip koji je sjedio kraj njega:



Dolazimo u Skopje, ali idemo nekim okolnim putovima, pa to traje. Provlačimo se kroz grad i napokon stižemo na autobusni kolodvor. Ostavljamo ruksake na kolodvoru. Autobusni kolodvor smješten je ispod željezničkoga, koji je na nadvožnjaku. S nadvožnjaka visi reklama za američki koledž:



I tu su se infiltrirali. Mate se zgraža.

Skopje je stari grad. Nažalost, to se danas baš i ne vidi, jer je većina starih zdanja stradala u potresu 1963. Danas ima oko pola milijuna stanovnika. Područje je naseljeno od neolitika, kasnije su ovdje živjeli Peonci, pa Dardanci. Pod rimsku vlast dolazi 148. pr. Kr., i ulazi u sastav rimske provincije Macedonije. U to vrijeme grad nosi naziv Scupi, odakle i današnje ime. Kasnije dijeli sudbinu Bizantskog carstva, razoreno je u potresu 518., ali ga obnavlja Justinijan (rođen 20 km od Skopja), potom je u sastavu Bugarskog kraljevstva, da bi u 14. stoljeću postalo glavnim gradom Dušanova carstva. 1392. pada pod Turke, i tamo će ostati skroz do 1912., 520 godina. Turci su itekako ostavili svoj pečat na arhitekturi, a u njihovo se doba u Skopju naselio i velik broj Židova iz Španjolske. Grad u to vrijeme nosi naziv Üsküb, pod kojim je bio poznat i u Europi sve donedavno. 1555. opet je razoreno u potresu, a 1689. osvaja ga austrijski general Piccolomini, koji je vodio austrijsku ofenzivu nakon turske opsade Beča. Piccolomini je doista uspio prodrijeti vrlo duboko na teritorij Otomanskog carstva (uzmimo u obzir da Austrija tek 1699. mirom u Sremskim Karlovcima uspostavlja liniju na Savi i Dunavu, a ovaj je došao do Skopja), ali nije se uspio zadržati vrlo dugo. Iako je bio oduševljen gradom i njegovom ljepotom, dao ga je spaliti. Po nekim izvještajima, učinio je to kako bi spriječio kugu koja je prijetila širenjem. Nakon toga Skopje tavori sve do 1873., kada je sagrađena pruga Skopje-Solun, kojom grad opet oživljava.
Nakon Prvog Balkanskog rata pripada Srbiji, ali je tijekom Prvog svjetskog rata okupirano od Bugara. Potom postaje dijelom Kraljevine SHS, za čije je vrijeme u Skopju naseljen velik broj Srba. I danas je skopski dijalekt pod velikim utjecajem srpskoga. U Drugom svjetskom ratu Skopje ponovno biva okupirano od Bugara, ali oslobađa ga JNA, pod vodstvom Svetozara Vukmanovića-Tempa, te Skopje postaje glavnim gradom SR Makedonije u sastavu Jugoslavije.
Najveća katastrofa koja je zadesila Skopje u moderno doba dogodila se 26. srpnja 1963. u 5:17 minuta. Potres jačine od 6,9 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na području Osogovskih planina, tresao je grad čitavih 20 sekundi, a manji potresi osjetili su se još pola sata nakon glavnoga. Prostor na kojem se potres osjetio iznosio je 50 000 kvadratnih kilometara (usporedbe radi, Hrvatska ima 56 000 km2). Razoreno je između 75 i 80% grada, 15800 stanova je uništeno, a 28000 oštećeno, što znači da je oko 200 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Život je izgubilo 1070 ljudi, a ozlijeđeno je oko 4000. Pomoć napaćenom gradu poslalo je 87 zemalja svijeta, a bilo je to prvi put da su se u vrijeme Hladnog rata na nekom mjestu oko zajedničkoga cilja ujedinili američki i sovjetski vojnici. Grad je obnovljen prema planovima japanskoga arhitekta Kenza Tangea, koji je izgradio niz novogradnji (tzv. „Gradski zid“), čija je visina promijenila mikroklimatsko stanje grada, jer su prepriječile put zračnim strujama koje od Šar-planine idu prema dolini Vardara. Stari skopski željeznički kolodvor, čija je zgrada napola srušena, konzerviran je u poluruševnom stanju i ostavljen kao gradski muzej. Kazaljke sata na njegovom pročelju zauvijek su se zaustavile u 5:17 sati.
Skopje je poznato po još jednom fenomenu. To je gradsko naselje Šuto Orizari, u govoru poznatije kao Šutka, najveće romsko naselje na svijetu, praktički grad za sebe, koji ima 17 000 stanovnika. Ujedno je i jedina administrativna jedinica na svijetu u kojoj je romski prvi službeni jezik. Gospodarska situacija u Šutki je vrlo loša, svega 1500 ljudi ima stalan posao, dok je broj stanovnika još i povećan izbjeglicama s Kosova. O Šutki je svojedobno snimljen i film, koji naselje prikazuje kao puno života, unatoč lošoj ekonomskoj situaciji i nedostatku perspektiva.

Mi se šećemo uz Vardar prema centru:



Iznad grada vidi se stara tvrđava, Kale:



Sjedamo u kubanski bar na obali Vardara, to nam je Mate preporučio, jer je tu već bio, a naravno, kamo će antiglobalist i obožavatelj Castra i Cháveza nego Kubancima.
Šaljem poruku Biljani. Biljana je cura koju sam upoznao preko Facebooka, kada sam godinu ranije upao u jednu raspravu između Grka i Makedonaca o sporu oko imena. Živi u Skopju, malo je starija od mene, završila je engleski i bavi se prevođenjem te pisanjem pjesama. Baš joj je tih dana trebala biti objavljena prva zbirka poezije. Kada sam joj rekao da ćemo proći kroz Skopje, rekla je da se obavezno javim, pa da se nađemo, popijemo nešto i usput i uživo upoznamo. Tako joj sad javljam našu lokaciju.
Ona ubrzo dolazi, živi u blizini. Sjeda s nama, razgovaramo, a potom nam nudi da će nas provesti centrom Skopja i pokazati nam neke stvari. Prihvaćamo, naravno, rijetko imamo priliku da nas netko lokalni vodi po gradovima koje posjećujemo.
Vrućina je golema, oko 40°, a prošlo je i podne. Prolazimo kroz veliki šoping-centar i izlazimo prema glavnom trgu, Ploštad Makedonija:



Ovdje stoji i spomen ploča najpoznatijoj Skopljanki:



Sama Ploštad Makedonija izgleda ovako:



Nasred ovog cvjetnog ronda trebala bi doći fontana sa spomenikom Aleksandru Makedonskom kako jaše svoga vjernog Bukefala. Taj monstrum od spomenika trebao bi biti visok deset metara. Iz kopita konja, u skladu s različitim načinima prskanja vode, trebale bi se oriti različite pjesme Toše Proeskoga. I sami se Skopljani sprdaju s takvim kičem, ali očito je da gradska vlast u ovim našim državama nigdje baš nema smisla za estetiku.

Od Ploštadi Makedonija vodi Ulica Makedonija, glavna pješačka ulica grada. Ni ona nije imuna na kič. Malo niže uređena je „nova“ rodna kuća Majke Tereze, koja izgleda kao da je netko na loš način kopirao Hundertwassera:





Kad smo već kod vjerskih simbola, valja napomenuti da se iznad Skopja, na planini Vodno, nalazi ogromni križ, pače najveći na svijetu, kojim se željelo obilježiti 2000 godina kršćanstva u Makedoniji (Makedonci smatraju da su oni prvi narod koji je primio kršćanstvo, no kršćanstvo ne postoji prije Pavlovih putovanja, dakle to znači još barem 50 godina do 2000. obljetnice). Mislim da je ipak važniji cilj bio iziritirati Albance, koji su u Makedoniji uglavnom muslimani:



Na Ulici Makedonija nalazi se još nekoliko kičastih kipova, pa tako npr. kip tipične sponzoruše u minici, s torbicom, koja telefonira na mobitel, kip mačke koja prije liči na klokana, kip vepra koji liči na nosoroga, itd. Na kraju ulice dolazimo do zgrade bivšega željezničkog kolodvora:



(Satna kazaljka se malo pomakla, vrijeme je, ponavljam, 5:17.)

Prolazimo kroz Gradski zid, vraćamo se na Ploštad Makedonija, a potom prelazimo na drugu stranu Vardara i to Kamenim mostom, starim mostom koji navodno potječe još iz 6. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od 15. i jedan je od simbola Skopja (nalazi se i na gradskom grbu).
S druge strane gradi se novi nacionalni muzej:



A onda ulazimo u stari grad:



Stara čaršija jest ono što je ostalo od otomanske jezgre Skopja nakon potresa. Načelno se ne razlikuje pretjerano od drugih čaršija, iako je očuvana mnogo slabije nego npr. ona u Sarajevu. Obnovitelji grada metodički su između čaršije i mosta provukli jednu od glavnih gradskih brzih prometnica, Bulevar Goce Delčev.

Uspinjemo se do vrha čaršije, gdje se nalazi crkva Sv. Spasa. U dvorištu crkve je ugodan hlad, a ovdje u kamenom sarkofagu počivaju i posmrtni ostaci Goce Delčeva:



Goce Delčev bio je junak revolucionarne borbe Bugara i Makedonaca za oslobođenje od turske vlasti. Rođen je 1872. u Kilkisu, u današnjoj Grčkoj. Iako je djelovao samo sedam godina, od 1896. do 1903., smatra se vodećim likom u borbi za oslobođenje. Za razliku od VMRO-a, koji se zalagao za ustanak, Delčev je zagovarao stalne terorističke napade i gerilski rat. Vidite kako je to relativno. On je veliki revolucionar i borac za slobodu, dok su ETA ili IRA terorističke organizacije. A cilj i sredstva borbe su isti.
4. svibnja 1903. upao je u zasjedu turske policije kod sela Banica u Grčkoj, te je prilikom toga puškaranja i ubijen. Samo tri mjeseca nakon njegove smrti došlo je do prvog velikog ustanka protiv turske vlasti, Ilindenskog ustanka i osnivanja Kruševske republike.
Zanimljiva je priča što se s Delčevim događalo poslije smrti. Naime, on je pokopan u Banici, no kako su nakon Prvog balkanskog rata Grci prognali sve bugarsko stanovništvo iz tih krajeva, tako su i Delčevljevi posmrtni ostaci preneseni u Sofiju. Tijekom bugarske okupacije sjeverne Grčke u Drugom svjetskom ratu, njegov je izvorni grob u Banici obnovljen. No direktiva Kominterne bila je da se njegovo tijelo prenese u Jugoslaviju, kako bi se potaknuo razvoj makedonskog etničkog identiteta u nacionalni. Makedonci su isprva bili prilično ravnodušni, jer su Delčeva smatrali „beznačajnim Bugarinom“. Ipak, pod pritiskom iz Moskve, tijelo je prebačeno u Skopje. Nakon Titovoga „ne“ Staljinu i Dimitrovljeve smrti, Bugarska se vraća ideji da su Makedonci u biti Bugari. Kako bi se tomu oduprla, nova ideologija jugoslavenske vlasti bila je da prikaže kako su Bugari Delčeva, kojeg su i sami Makedonci smatrali Bugarinom – lažno prisvojili. Stoga je započela snažna kampanja makedonizacije Delčeva i njegova prikazivanja kao nesumnjivo Makedonca.
Bizarno.

Sjedimo u hladu dvorišta i pričamo. Nikola je malo prilegao. Biljana priča o situaciji u Makedoniji, o odnosima s Albancima, o odnosima s Grčkom i nepotrebnim makedonskim provokacijama. Zanimljivo je da nacionalizam upravo najviše cvjeta u državama koje grcaju u ekonomskim problemima. Političari skreću pažnju s bitnoga tako da mašu barjacima i busaju se u prsa.

Prelazimo k tvrđavi. Ulaz:



Tvrđava (Kale) je mjesto koje je bilo nastanjeno još od 4000 godina prije Krista. Na njenom su prostoru nađeni arheološki nalazi iz neolitika. Tvrđava je izgrađena u 6. stoljeću, za vrijeme Justinijana. Kasnije je nadograđivana, a u 17. stoljeću posjetio ju je i opisao i poznati turski putopisac Evlija Ćelebija. Tvrđava je oštećena u potresu 1963., a tek je nedavno počela njena obnova.
Pogled s tvrđave na Mustafa-pašinu džamiju:



Tvrđava je iznutra uglavnom prazna i preuređena u park:



U daljini se vide Ploštad Makedonija i Kamen most:



Bastioni:



Pogled na nacionalni nogometni stadion i Vardar:





Stadion se zove Filip II. Skopski aerodrom se zove Aleksandar Makedonski. Simpatiziram ja njih, ali stvarno pretjeruju.

Strahovito je vruće, a na tvrđavi nema gotovo nikakve sjene. Vraćamo se prema centru. Još malo čaršije:



Dok se vraćamo na Ploštad Makedonija velim Biljani da bi mi sad dobro legla jedna boza. Veli ona da upravo u trgovačkom centru, u podrumu, postoji slastičarnica Šeherezada za koju vele da ima najbolju bozu u Makedoniji. Ne treba mi dvaput reći.
Svi se spuštamo u podrum, doista, tamo je. Možemo birati: mala, srednja, velika. Uzimam srednju. Kolači su konfekcijski, preslatki, ali boza je taman. Ova dvojica ne žele ni kušati

Približava se čas polaska, vrijeme je da krenemo prema autobusnom kolodvoru. Pozdravljamo se s Biljanom, zahvaljujemo joj na vodstvu. Očekujem da će Mate imati neke komentare na to što ja sad tu dovlačim neke svoje ljude (bio je skeptičan kad sam rekao da ću se naći s njom), ali, začudo, kaže da mu je simpatična.

Nikola još usput kupuje hranu u nekoj prčvarnici. Mesina. Po ovoj vrućini...

Vozni park skopskog gradskog prometa je poprilično oronuo:



Stižemo na kolodvor, imamo još oko pola sata vremena do polaska autobusa za Prizren. Ova dvojica me pitaju znam li koliko se moramo voziti. Odakle da ja to znam? Po karti mi izgleda sat i pol, ali nemam pojma kakve su ceste, koliko ćemo stajati na granici, kakav je promet...

Malo prije četiri sata izlazimo na peron. Autobus je već tamo. Kosovska registracija. Moram priznati da osjećam tremu. Po prvi puta doista ne znamo u što se upuštamo, Kosovo je još uvijek pomalo osjetljivo područje.
Cesta za Prizren vodi prvo pored američke ambasade. „Tvrđava zla“, zovu ju ova dvojica. Zanima me kako će se na Kosovu nositi sa svom tom amerofilijom koja ondje vlada.
Cesta zatim izlazi iz grada i ide na sjeverozapad. Putnici u busu su uglavnom Kosovari. Nakon dva dana, opet smo u albanskom jezičnom arealu.
Vožnja traje nekih pola sata, potom stižemo na granicu. Makedonci nas puštaju. Potom u autobus ulazi kosovski carinik. Podsjeća na Azema Vllasija u mlađim danima. Uzima naše putovnice, pita nas vraćamo li se možda preko Srbije. Kažemo da ne. Vjerojatno pita da zna da nam ne lupi žig ako se vraćamo kroz Srbiju, znam da srpski carinici rade probleme prilikom izlaska.
Carinici otvaraju bunker. Moj ruksak je prvi na redu, otvaraju ga i zagledaju unutra. Mislim si hoće li mi nešto ispasti.
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Dobili smo žig, ali poprilično bljedunjav. Hani i Elezit. Na srpskome: Đeneral Janković. Đeneral Janković dobio je ime po Božidaru Jankoviću, generalu vojske Kraljevine Srbije i kasnije SHS, kojeg su na ovom mjestu ubili pripadnici VMRO-a. Isti taj Janković vodio je srpsku vojsku 1912. kada je prilikom Balkanskog rata i oslobađanja od turske vlasti srpska vojska počinila stravične masakre Albanaca ne samo na Kosovu, već i u sjevernoj Albaniji. Tu leži korijen albanske netrpeljivosti prema Srbima.

Samo mjesto je vrlo neugledno, smješteno u jako lijepoj prirodi, ali samom panoramom dominira cementara Sharr:



Čovjek koji sjedi pored nas s druge strane prolaza obraća nam se. Vidi da imamo hrvatske putovnice pa veli da ga zanima pogledati ih. Kaže, nekoć je živio u Zagrebu i Rijeci. Veli da je po struci ekonomist, radi kao profesor stručnih predmeta u ekonomskoj školi u Prizrenu, a predaje još i na fakultetu u Prištini. Upravo se vraća iz Skopja, jer je u međuvremenu tamo upisao magisterij. Zanimljivo priča, veli da je nostalgičan za Rijekom, da mu je grad ostao u jako lijepom sjećanju. Predstavlja se: Aliismet Çoçaj. S obzirom da će se njegovo pričanje protegnuti skroz do Prizrena, ubacivat ću pomalo njegove štiklece.
Nakon Hani i Elezita cesta (i pokraj nje pruga) ulaze u Kačaničku klisuru:



(dolje vidite prugu)



Kačaničku klisuru oblikuje rijeka Lepenac, koja se ovuda probija sa sjevera, da bi se kod Skopja ulila u Vardar.

Usporedo cesta i pruga:



Potom se reljef otvara, a mi ulazimo u južni dio Kosova polja. U načelu, reljef Kosova oblikuju dva velika polja, to su Kosovo na istoku i Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadu. Između njih je hrbat Crnoljeva, koji se nastavlja na Šar-planinu. Južni je dio brdovit, kao i krajnji sjeverozapadni, prema Crnoj Gori.
Iznad nas se vidi Ljuboten, još jedan istaknuti vrh Šar-planine:





Ubrzo stižemo u Uroševac. Srpsko ime grad nosi po kralju Stefanu Urošu, koji je proglašen svecem, i koji je zaštitnik lokalne crkve. Albansko ime je Ferizaj. Aliismet kaže da je to zbog rudnika željeza (ferrum). No, izgleda da ime ipak dolazi od starijega srpskog imena Ferizovići, a to je opet prema Ferizu Shashivariju, koji je bio vlasnik svratišta na tom mjestu. U govoru, grad se naziva Tasjan, što je iskrivljeno od francuskoga „station“, budući da se Uroševac razvio oko željezničke stanice na pruzi Kosovo Polje–Solun.
Dok se vozimo kroz prilično gust uroševački promet, primjećujem da se jedan lokal zove „Bifurkacija“. Bifurkacija je inače prilično rijetka zemljopisna pojava, u kojoj jedna rijeka spaja druge dvije, i tako zapravo dva sliva. Najpoznatiji primjer bifurkacije je Casiquiare u Južnoj Americi, koja spaja slivove Orinoca (karipski) i Amazone (atlantski). No bifurkacija postoji i ovdje, na Kosovu. Naime, rijeka Nerodimka, koja izvire na Crnoljevu, otječe izvorno u Lepenac, te tako u egejski sliv. Za vrijeme srpskoga kralja Milutina prokopan je kanal kojim se Nerodimku spojilo s jezerom Sazlija, iz kojega istječe rijeka Sitnica, koja se ulijeva u Ibar i tako pripada crnomorskom slivu. Dakle, zapravo se ne radi o pravoj bifurkaciji, tim više jer je kanal u međuvremenu opet zatrpan, ali svejedno je zgodan kuriozitet.

Kolodvor:



I evo uroševačkog kurioziteta – džamija i crkva jedna uz drugu:



Taj se prizor smatra ikonom tolerancije i suživota na Kosovu. No stvari baš nisu tako idilične. Džamija je bila uništena u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena. Obje su preživjele rat 1999., ali je crkva napadnuta u nemirima 2004. Ipak, obje stoje i danas i pružaju nadu u neko bolje sutra u ovoj čudnoj zemlji.
Nedaleko Uroševca nalazi se i Camp Bondsteel, najveća američka baza na Kosovu.

Prelazimo prugu:



Nakon mjesta Slivovo skrećemo lijevo prema Prizrenu. Počinjemo prelaziti Crnoljevo. U jednom času s lijeve strane primijetimo jedan od mnogobrojnih spomenika palim borcima UÇK-a. Kao i svaka država koja je svoju nezavisnost izborila oružjem, tako i Kosovo ne oskudijeva ratnom ikonografijom. Aliismet pokazuje na spomenik kraj kojeg smo prošli i kaže „To je Račak.“
Račak je selo u kojem je srpska policija 15. siječnja 1999. ubila 45 Albanaca, što je dovelo do zaoštravanja oružane borbe UÇK-a (Ushtria çlirimtorë e Kosovës – Oslobodilačka vojska Kosova). Dotada su Kosovari srpskoj vlasti pružali uglavnom pasivni otpor, u skladu s doktrinom Ibrahima Rugove o bojkotu vlasti. UÇK je bila radikalna frakcija koja, iako je formalno postojala od 1981., do 1996. nije vršila nikakve napade. Masakr u Račku kontroverzan je stoga što nikada nije utvrđeno jesu li ubijeni Albanci bili pripadnici UÇK-a (što tvrdi srpska strana) ili samo obični civili (što tvrde Albanci i NATO). Masakr u Račku bio je zapravo i povod za razmatranje oružane akcije protiv SR Jugoslavije, što je i provedeno na proljeće 1999.

Prelazimo Crnoljevo i otvara nam se pogled na Metohiju:



Opet smo u ravnici, a pred nama se opet vidi Šar-planina:



Danas smo ju skroz zaobišli. Aliismet priča kako je planinario po njoj. Potom priča kako on radeći dva posla ima plaću samo 300€. A akademski je obrazovan čovjek. Čini se popriličan homo universalis. Veli da voli slikati, crtati. Daje nam i adresu,. Ispisuje ime goticom. Jako lijep rukopis. Potom priča o obrazovnom sustavu na Kosovu. Veli da na Kosovu postoji jedno državno i deset privatnih sveučilišta. Mati vjerojatno pada mrak na oči.
Iza Suve Reke prolazimo kamp Casablanca, veliku KFOR-ovu bazu.
Pogled na Šar-planinu:





Potom nam priča o tome kako je u tim nemirima 2004. paljeno dosta crkava, pa su tako stradale i albanske katoličke crkve (u ovom ih dijelu ima), jer se neselektivno uništavalo sve kršćansko. Kaže „To nije borba, to je kretenizam.“
Pita me kako sam naučio albanski, jer vidi da znam nešto malo. Kažem mu da mi je profesor u Zagrebu bio iz Prizrena. Pita me za ime. Zef Mirdita. O, pa kako ga ne bi znao.
Potom nam preporuča gdje možemo odsjesti u Prizrenu. Veli da ima neke svoje poznate koji imaju hotel i restoran na 4 km od Prizrena prema Đakovici. Zahvaljujemo mu, ali velimo da bismo željeli navečer malo i pogledati grad, a klipsati 4 kilometra tamo i natrag nije baš zgodno.

Stižemo lagano u grad. S desne strane nam Aliismet pokazuje završetak željezničke pruge. Ne izgleda dobro. Time ću se pozabaviti sutra.
Izlazimo iz busa, ja uzimam ruksak. Naravno da je otvoren, kreteni ga nisu znali zatvoriti. A i čini mi se da mi nema ručnika....aha, ipak je unutra. Uostalom, zašto bi itko ukrao ručnik?

Aliismet nam veli da bi nas htio počastiti pićem, tu u blizini ima pizzerija koju drži njegov školski kolega. Prihvaćamo. On nas predstavlja kao prijatelje iz Hrvatske, „a znaju i Zefa Mirditu!“ Odlučujemo uzeti i pizzu, a naravno, želim probati i Birru Peju. Pećko pivo je u Jugoslaviji imalo kultni status. Čista prokletijska voda očito je presudan faktor.
Sjedamo na terasu. Aliismet priča o svemu i svačemu. Jako drag čovjek. Ni Birra Peja nije loša.
Nakon večere pita tog svog kolegu zna li kamo bi nas mogli smjestiti. On veli da zna jedan pansion u centru. Dapače, on će nas sve prebaciti dotamo. Izgleda da ovdje u Prizrenu doživljavamo svu raskoš albanskog gostoprimstva!
Odvozi nas u centar, u jednoj pokrajnjoj uličici nalazi se pansion. Cijena je 13€ po osobi. Soba ima televizor, frižider, internet. Vlasnik je Turčin. Mate sluša njegov turski i veli da je komično, jer govori turski, ali s totalno srpskom fonologijom.
Jako smo zadovoljni sobom. Aliismet ide s nama, veli da nas još može provesti centrom. Prihvaćamo.

Prizren je u biti grad koji može najviše ponuditi na Kosovu. Priština je novi, moderni grad. Prizren je oduvijek bio urbano središte, a jedini grad na Kosovu koji mu donekle može parirati je Peć. Nekadašnja rimska Theranda, potom kod Prokopija u petom stoljeću zabilježen kao Petrizen (što ujedno demantira da je etimologija imena slavenska), grad je u devetom stoljeću pao pod Bugare. U 12. stoljeću osvajaju ga Nemanjići. U Prizrenu je tada utemeljen episkopat, a grad dobiva nadimak „srpskog Konstantinopola“. Središte je trgovine i proizvodnje svile, a u njemu se nalazi i dubrovački konzulat za čitavu Srbiju. Kasnije njime vladaju Mrnjavčevići, zatim pada pod Crnogorce, da bi ga za Srbe opet osvojio Vuk Branković. 1545. pada pod Turke. U tursko doba glavni je centar Kosova. 70% stanovništva su muslimani. Unatoč tome, Prizren odiše kozmopolitizmom. U njegovom životu sudjeluju Turci, Srbi, Albanci, Cincari... Kulturni je centar Albanaca i zapravo njihovo najveće urbano središte. Ujedno tu djeluje i srpsko sjemenište. 1878. u Prizrenu je osnovana Prizrenska liga, organizacija kojoj je cilj bio borba za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Nažalost, Berlinski kongres iste godine nije uopće trzao, a Bismarck je bahato rekao kako „albanska nacija ne postoji“. Stoga je Prizrenska liga prešla u oružane akcije, koje su trajale iduće 4 godine. Na kraju je njen otpor ugušen, no Albanci su dali do znanja da su politički subjekt. Ipak, nezavisnost Albanije izborena je tek 1912. godine. Ironijom sudbine, unutar granica te nove države nije se našao Prizren – razgraničenje između Crne Gore, Srbije i Albanije nakon Prvog balkanskog rata bilo je poprilično neprirodno, pa je tako područje Tropoje, uvijek vezano za Đakovicu, a od ostatka Albanije odvojeno visokim i neprohodnim planinama, završilo u Albaniji, dok je npr. regija Dibra na istoku Albanije ostala bez svog glavnog grada, budući da je Dibër (mak. Debar) završio u Srbiji, kasnije Makedoniji. Samo zauzeće Prizrena od strane Srba i Crnogoraca vojske bilo je krvavo – ubijeno je između 400 i 4000 Albanaca, a srpska i crnogorska vojska zabranile su ulazak svim strancima. Ipak, u grad se uspjelo probiti nekoliko stranaca, među njima i tada mladi ruski novinar Lev Bronštajn, koji će nekoliko godina kasnije postati Trocki. Svi su oni izvještavali o vrlo okrutnim postupcima vojske.
Tijekom Prvog svjetskog rata okupirale su ga Centralne sile, a potom je opet pod Crnom Gorom, u čijem sastavu ulazi i u Kraljevinu SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je Velike Albanije, potom opet ulazi u sastav Jugoslavije. Iako su se politički predstavnici izjasnili za izravno priključenje Srbiji, Tito je uložio veto i tako je ustanovljena Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Kasnije dijeli sudbinu ostatka Kosova.
Za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu 1998-99. velik broj albanskog stanovništva je zastrašen i protjeran, da bi se s krajem NATO-vih akcija u lipnju 1999. vratili. Tada su Prizren napustili pripadnici srpske i romske nacionalnosti.
U samom ratu Prizren nije pretrpio veću štetu, ali su Srbi uništili izvornu zgradu Prizrenske lige, te oštetili nekoliko džamija. U nemirima 2004. oštećene su ili uništene mnoge pravoslavne crkve u Prizrenu i njegovoj okolici. Vjeruje se da danas u Prizrenu živi maksimalno 200 Srba.

Mi izlazimo u šetnju s Aliismetom. Petak je navečer, grad je pun života. Ima jako puno mladih. Kosovo je najmlađa država u Europi – i politički i demografski. Primjećujem da su cure poprilično zgodne, puno zgodnije od Albanki. Mate komentira kako se vidi da su se miješali sa Slavenima.
Glavna ulica vodi kroz drvored kestena do Šadrvana, glavnog trga s fontanom. Aliismet veli da izreka kaže da onaj tko popije prizrensku vodu, taj se uvijek vraća. Naravno da ćemo popiti.
Nikola je oduševljen i veli kako bismo morali iduće godine malo bolje istražiti Kosovo. A kad sam mu godinu ranije predlagao i Kosovo, onda ga je bilo strah ići.
Odlazimo do rijeke koja teče kroz grad. Srpski je naziv Bistrica, albanski Lumbardhë (od Lumi i bardhë, Bijela rijeka). Sa starog kamenog mosta slikam prizrensku tvrđavu:



Aliismetu zvoni telefon, treba se naći sa sinom. Oprašta se od nas, veli da će nas doći obići još sutra ujutro. Ujedno veli da će nam donijeti teplije, tradicionalno pecivo iz ovih krajeva.
Mi ćemo se još malo prošetati. Evo, na Šadrvanu je i ćevabdžinica. Ja neću ništa jesti, ali vidim da imaju ajran. Uželio sam ga se. Gledamo vrevu mlađarije. Nitko ne bi rekao da smo na Kosovu, oduvijek sam Kosovo doživljavao poprilično sumornim i zatvorenim. A onda samo kroz tu gužvu projuri KFOR-ov džip, tek toliko da nas podsjeti.
Ipak odlazim na sladoled. Prtljam s albanskim, onda me prodavač pita „A folni serbisht?“ Odlično. Velim mu da sam iz Hrvatske. Naime, uvijek nas je bilo strah, što ako nas zamjene za Srbe? Nikola je pričao priče o albanskim bandama koje kruže Mitrovicom i onda te na srpskom pitaju koliko je sati, a ako im odgovoriš na srpskom, onda te ubiju. Zvuči mi kao urbana legenda, čudi me da Nikola, koji ne vjeruje u vanzemaljce i Boga, vjeruje u to. Ipak, nismo se baš htjeli dovikivati.

Nakon večernje šetnje još malo interneta i potom spavancija. Na TV-u neka srpska postaja vrti Allo Allo. Ovaj pansion vrijedi zabilježiti. Prizren je svakako grad kojeg ću još koji put posjetiti...

egerke @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2012
ČETVRTAK 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovo će biti kratak dan, jer uglavnom nismo ništa previše radili. Nakon ustajanja, zaletjeli smo se do grada, do one buregdžinice koju smo lani otkrili. Nažalost, stiglo je razočaranje u vidu toga da nije bilo bureka, a ćevapi su nam ipak bili malo previše za doručak. Stoga smo kupili burek i jogurt u pekari. Potom na Korzo, u internet caffé. Ovi pisuckaju svoje mejlove, Nikoli to traje, a ja odoh na Wikipediju pogledati je li Chamaerops humilis palma ili cikas. Palma je.
Ovi i dalje surfaju, ja sam obavio svoje, pa ih čekam u slastičarnici Korzo. Šaljem poruke pozdrava Vesni, našoj prošlogodišnjoj suputnici. Velimo da je slastičarnica opet otvorena, veli da ih pozdravimo i da im poručimo da je ona njihova najveća obožavateljica. Potom dolazi Nikola, pa i Mate, i krećemo dalje u šetnju. Na Korzu Mate u jednom času kaže Nikoli: „Evo ti tvojih Nizozemaca.“ Ona trojica od jučer su već ovdje, dakle ili nisu spavali u Korçi, ili su zbrisali već rano ujutro. Nisu nas skužili.

Iduća postaja je crkva Sv. Sofije. Iza nje slikam tipične otomanske kuće karakteristične za stari dio Ohrida:



Potom se uspinjemo na Plaošnik, ali ne idemo do samostana Sv. Pantelejmona, već produžujemo ispod, prema crkvici Sv. Jovana Kanea:





Za crkvu se ne zna kada je izgrađena, vjeruje se da je u 13. stoljeću.
U dvorištu je i grob jereja Nastasa Avtova:



Još malo crkve:



Pokušavamo ući, ali ulaz se naplaćuje. Crkva velika jedva da se okreneš, ali oni naplaćuju. Ne da nam se. Sjedamo uz prednji zid crkve. Mate pojašnjava marksističke principe eksploatacije. Objašnjava mi da svatko tko zapošljava nekog drugog, a daje mu manju plaću nego sebi, praktički eksploatira tu osobu. Meni je taj koncept jasan, no smatram da je u redu da npr. posao koji zahtijeva više ulaganja u onoga tko ga radi bude više plaćen. Tako je rukovodilac obično obrazovaniji od radnika, pa je normalno da ima veću plaću jer je teže zamjenjiv. Naravno, razlika ne smije biti nerealno velika, i tu onda dolazi problem kapitalizma: nerealno velike plaće rukovodilaca koje nikad nisu "dovoljno velike", a u današnjem financijskom sektoru menedžeri više zapravo niti ne rade ništa, već se samo igraju brojkama. Dok je nekada ulagač doista preuzimao rizik da lošim ulaganjem bankrotira, menedžer je više kao neki nogometni trener: ako momčad dobro igra, ostaje, ako momčad gubi, dobiva otkaz i može se zaposliti negdje drugdje. No njegova plaća rijetko ovisi o njegovim rezultatima.

Od Jovana Kanea prema sjeveru:



Penjemo se natrag na Plaošnik, i sa stražnje strane ulazimo u kompleks Sv. Pantelejmona. Obilazimo manastir, zavirujemo unutra...sve isto kao i godinu ranije. Potom se penjemo do Samuilove tvrđave. Ulaz je 30 denara za strance, 20 denara za Makedonce. Razmišljamo da li da se pravimo Makedonci. Ma ipak ćemo biti Hrvati.
Unutra se nije ništa promijenilo, pa evo samo par slika:



Sv. Pantelejmon:



Vidimo zanimljiv slučaj bilingvizma: neka majka hoda po tvrđavi s klincem i priča mu na makedonskom. U jednom času samo između rečenica prijeđe na njemački i nastavi govoriti na njemačkom. Laughing

Spuštamo se prema gradu. Ja želim kroz park iza grada do Korza, Nikola želi do amfiteatra. Ajde, prošetat ćemo se. Kod amfiteatra vidimo grupu turista. Po govoru mi se čini da su Hrvati. Mate veli da jesu, čuo je kako se došaptavaju, prepoznali su ga.
(Nota bene, svojedobno sam na Fejsu rješavao neki kviz "Koji si hrvatski revolucionar?", pa sam ispao Mate. Laughing Poslao sam i njemu, ali nije htio riješiti.)

Naposljetku se spuštamo do Korza. Ova dvojica staju popiti vodu na česmi, potom špricaju jedan drugoga. Baš su kao djeca.

Sad bismo mogli već i ručati. Prvo stajemo na Galebovom kiosku i kupujemo kartu za sutrašnji ranojutarnji bus, potom prolazimo pored zanimljivog revolucionarnog grafita:



(Ovo je Makedonija, ali grafit je na srpskohrvatskom. Undecided)

Napokon sjedamo u jedan restoran. Na jelovniku se vidi da je netko gledao Jamesa Bonda:



Konobar je spor, trebalo bi ga po smrt poslati. Donio je jelovnike i piće, ali nikako da dođe po narudžbu za hranu. Mate se već hoće dignuti, no u zadnji čas ipak dolazi. Hrana je solidna. Tri pljeskavice, dvije gurmanske i jedna lovačka (ta je moja, s gljivama).

Potom idemo doma, malo se odmoriti. Aca je doduše uredio kupaonicu, ali nema klozet-papira. Mate ima jednu rolu, pa ju svi koristimo. Kažem: "Komunizam na djelu."

Odlazimo južno od grada, prema plažama. Na prve dvije plaže stajemo, ali nam se nimalo ne sviđa ulaz. Nakon tri koraka na dnu je debeli sloj trave, koji neprekidno istiskuje zrak kako staješ na njega, i poprilično je neugodno hodati po tome, jer uopće ne vidiš što je na dnu, a preplitko je da bi se odmah bacio i zaplivao. Nikola govori da smo mimoze, da smo baš mogli ostati, da šta izvodimo. Ipak odlazimo na onu plažu gdje smo lani bili s Vesnom. Lijepo je, ali tu je užasno plitko. Hodam 100 metara od obale, a voda mi je i dalje do pojasa. Mate također ulazi, malo plivamo, onda izlazimo. Nikola se ide kupati, vraća se, onda nas gnjavi s nekim polucrknutim kukcem kojeg je našao u vodi.

Napokon se vraćamo, opet se muvamo po sobi i opet odlazimo u grad, na večeru. Ćevapi u onoj buregdžinici od jutros. Pa kolači u Korzu. Još malo šetnje obalom, gdje se nalazi i sajam starih knjiga, pa to malo razgledamo. Dolazimo doma, Mate odlazi spavati, mi moramo platiti našim domaćinima. Mati se ne da biti socijalnim, on veli da platimo i za njega. Vesna i Aca su u kuhinji, Vesna nas zove da sjednemo i porazgovaramo, potom donosi dinju i lubenicu, pa vino...pričamo do dugo u noć, o Turskoj, o Ohridu, Makedoniji, ratu, turizmu, Jugoslaviji, Acinim provociranjima Vesne, Vesninim Ace...dragi ljudi.
Plaćamo, opet je bilo 400 denara noćenje, i opraštamo se. Počinak, sutra opet ustajemo u cik zore...

egerke @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 4, 2012
SRIJEDA 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nije to baš bilo neko spavanje, dižemo se prije 5. Nisu nam se još od jučer ni stvari osušile od kupanja, no valjda se neće upljesniviti. Slikam sobu. s tipičnim albanskim kičem:



Vani je još mrak, ali oko busa je dosta ljudi. Do Korçe bi nam po voznom redu trebalo 8 sati. Vidite i sami kolika je to udaljenost na karti, zračnom linijom oko 105 kilometara.
Iza Sarande lagano sviće, pa okidam jednu sliku brda u svitanju:



Vozimo se istim putem kao i jučer do Platanosa, no umjesto desno, prema Kakaviji, sada skrećemo lijevo, prema Gjirokastru. U ovom kraju sva su mjesta smještena na obronku brda iznad doline kroz koju prolazi cesta. Naravno, dolina je široka, tu su neprijatelji lako nadirali, a ovi su ih s brda mogli lakše primijetiti i obraniti se.
Sat i pol nakon Sarande stižemo u Gjirokastër, nekadašnji Argyrokastron, glavno središte južne Albanije, u kojem smo odsjeli prije dvije godine. Sada smo samo u podnožju, stari je grad na brdu, pa slikam njega i njegovu tvrđavu:



Morat ću jednom pročitati Kadareovu Kroniku u kamenu, autobiografsko djelo o ovom fascinantnom gradu.

U Gjirokastru ulaze neka trojica turista, Nizozemci. Sjedaju također na stražnja sjedala, kao i mi. Bus ima nekog smotanog konduktera, dvaput nam je pokušao naplatiti kartu – i ne, nije iz prevarantskih pobuda.

Tako se vozimo dolinom Drinosa do njegovog utoka u Vjosu, ispod Tepelene. Tu skrećemo na drugu cestu, koja vodi dolinom Vjose.
Drinos ostaje za nama:



A ovo je dolina Vjose:





Iznad su moćna brda:



Valja nama preko rijeke:



Prelazimo ju:



Priroda je u krajevima kojima smo se danas vozili prekrasna:





Potom bus staje u nekoj usputnoj krčmi za obrok vozača. Tri sata od Sarande. Ja slikam kič:



Malo smo protegnuli noge. Brda uokolo:



Krećemo dalje, Nikola razgovara s Nizozemcima. Oni idu u Korçu, pa im Nikola priča kakav je grad, malo o našim putešestvijama po Albaniji općenito... Mate se opet smije "milom djetetu".

Nakon nekih 40 minuta prolazimo Përmet:



Stada pitomih životinja na planinskim pašnjacima:



Kod Petrana se u Vjosu ulijeva jedna vododerina:



A mi se počinjemo penjati. Doline Vjose i Drinosa inače razdvaja poprilično vrletno gorje Nemerçkë:



Gorje se proteže i u Grčku, ali je oko 90% u Albaniji. Tek je na samom sjeveru, kod Këlcyre, Vjosa uspjela probiti gorje i spojiti se s Drinosom.

Dolina Vjose:



Vjosa, grčki Aoos, izvore u Pindskom gorju, a nakon 80 km toka u Grčkoj ulazi u Albaniju, gdje se sjeverno od Vlore ulijeva u Jadran. Nekoć je tekla još sjevernije, pored Fiera, no zbog potresa došlo je do promjene toka rijeke, a s tim je povezano i propadanje grada Apollonie, nekoć važne luke u tom području, a danas smještenog usred ravnice.

Neobična amfiteatralna formacija, liči mi na nešto ledenjačko:





Vjosa ostaje sve niže:





Negdje naprijed netko povraća. Nije ni čudo, cesta je zavoj na zavoju, i to toliko oštri da vozač mora trubiti prije svakoga, jer vozi posve naslijepo.

Još jedna slika Nemerçke, ovo je Mali i Papingut, najviši vrh:



Potom se opet spuštamo i stižemo u seoce Çarshovë, u kojemu se skreće na cestu koja je okomita na dolinu Vjose i usporedna s gorjem Grammos. Četiri i pol sata od Sarande. Ovdje ćemo popiti kavu:



Mali i Papingut:



Rječica koja se ovdje ulijeva u Vjosu:



Imaju i salep, i čak je i dobar. Ubrzo vozači kreću, žurno dovršavamo piće i trčimo na bus.
Opet se počinjemo penjati. Nemerçkë u daljini:



Na drugom obronku su bunkeri:



Gledam te vrleti i mislim si koja bi budala išla tu ratovati. Uostalom, što dobiva osvajanjem ovih gudura?

Iznad nas:



Ispod nas:



Oko nas:



Ja se ozbiljno nadam da vozač DOBRO poznaje ovu cestu...ne bi bilo zgodno sletjeti:



U daljini još vidimo Nemerçku:



Vidi, vidi, ovdje čak postoji i rubnik:



Šarsko-pindski sustav:



Potom stižemo u Leskovik, zabačeno brdsko selo. Pet i pol sati vožnje od Sarande. Ovdje imaju čak i nogometno igralište, no koriste ga za ispašu magaraca:



Leskovik leži na 1220 metara, a ima oko 5000 stanovnika, tako kaže albanska Wikipedija. U Albaniji su sva mjesta prožeta socrealističkim stilom gradnje, koji u ovim brdima pristaje koliko i kravi suknjica:



Vidite da Leskovik ima i svoju grafitersku kulturu. Tongue out

Iz daljine, Leskovik liči na neko gorskokotarsko mjesto:



Iza Leskovika je i jezero Shelegur:



Planinski pašnjaci:



Tu sam zakunjao. Probudio sam se kad je bus stao kraj nekog planinskog izvora:



Počinjemo se penjati prema najvišem prijevoju na našem putu, Barmash, na visini od 1759 metara:







Tu smo se već spustili.
Iduće mjesto je Erseka, najviši grad u Albaniji, i sjedište ovoga okruga, koji je smješten uz Grammos. Grammos je dio Pindskog sustava, a čini granicu između Grčke i Albanije.
Erseka je osnovana tek u 19. stoljeću, a inače je jedno od najobrazovanijih mjesta u Albaniji - čak 70% njenih srednjoškolaca upisuje sveučilišta. Ujedno u gradu postoji i nova knjižnica s fondom od 50 tisuća knjiga. Grad je poznat po uzgoju jabuka i meda. Nogometni klub Grammozi Erseka igra u prvoj albanskoj nogometnoj ligi.
Grad sam po sebi međutim izgleda tmurno:



Od Sarande se vozimo već 7 sati. Do Korçe ima još nekih 50 kilometara. Mislim si da ćemo to brzo, ali vraga. Cesta je uska i vijugava, iako vodi prekrasnim planinskim pašnjacima. Mati je dosta, pun mu je više kufer autobusa. Preokreće očima: "Jebem ti ja i Šiptare i njihove ceste, kad ćemo više doći?" Nikola se smije. Na neki ga način zabavlja Matina živčanost.
Nakon još skoro sat i pol vožnje, 8 i pol sati od Sarande, evo nas u Korçi. Ja sam godinu ranije nahvalio Korçu kao najugodniji grad u Albaniji, no ovaj put, kad nas je bus iskrcao u središtu, to je totalni kaos, prljavština, buka, nered. Pozdravljamo se s Nizozemcima, oni ostaju ovdje. Mate traži WC (počeo je normalno jesti, nema više proljeva, ovo su normalne fiziološke potrebe), Nikola odlazi po burek, potom i ja. U međuvremenu do nas dolazi jedan kombi-taksi, pita "Pogradec?". Nikola veli da da, samo da pričeka 5 minuta. Mate se vraća, i krećemo odmah za Pogradec.
Prošle godine cesta je većim dijelom bila makadam za razbijanje bubrežnih kamenaca, ovaj puta to je moderna i široka cesta. Po jedna traka u svakom smjeru, ali u Albaniji ih uvijek naprave široke kao zapravo jednu i pol traku, baš zbog tih stalnih pretjecanja i škara. Jurimo dosta brzo. Vozač pije vodu iz plastične boce, potom otvara prozor i baca bocu kroz prozor, nasred ceste iz jurećeg kombija.
U Pogradecu smo za nekih pola sata. Odmah tražimo taksije za Tushëmisht, veli jedan tip da će nas prebaciti. Nakon 15-ak minuta evo nas na granici. Sada pješke preko.

Ovu smo sliku imali već godinu ranije, ali ovaj put je rotirana za 180°:



U daljini se vidi Sv. Naum:



Ulazimo u Makedoniju, odlučujemo pješke produžiti do Svetog Nauma, jer tamo ćemo uloviti bus. Godinu ranije nam se međutim to nije činilo toliko daleko. Išli smo doduše busom i bili zabavljeni razgovorom. Sada nikako da dođemo. Kilometar, dva, tri.
Razgovaramo o vanzemaljcima. Nikola tvrdi da vanzemaljci ne postoje. Velim mu da mi nije jasan. Tvrdi da ne postoji Bog, OK, takvo gledište još mogu razumjeti, ali sa sigurnošću ići tvrditi da smo sami u svemiru, e to je već besmislica. Koja je vjerojatnost da se nigdje u svemiru ne bi razvio još neki oblik života? Dapače, takvim je stavom bliži vjerskoj teleologiji, da ovaj svemir postoji samo radi ljudi.

Uz cestu je manastir Svetog Atanasija:



Naposljetku dolazimo do skretanja za Sv. Naum, ali ispada da bismo sada morali hodati još kilometar natrag, a bus ionako mora ovuda proći. Krećemo cestom dalje, prema prvom selu, Ljubaništima, ali Mati je u jednom času dosta i staje pored jednog drva. Tu je i neka improvizirana klupica, pa Nikola i ja sjedamo, iako meni nije jasno je li ovo službena stanica i neće li bus samo prošišati pored nas.
Vrijeme prolazi, a autobusa nema. Prošlo je već 20 minuta otkako je po voznom redu trebao proći. U jednom času evo njega, dolazi iz Ohrida. OK, sada samo moramo čekati da se okrene u Sv. Naumu i vrati. Za nekih desetak minuta evo ga natrag, staje nam, sve je u redu. Srećom, ostali su mi denari od prošle godine (evo zašto nikada ne treba potrošiti sve novce po odlasku iz neke zemlje), pa imam za kartu. Ima i Nikola, Mati ja posuđujem.
Kreće vožnja prema Ohridu. Pogled na jezero:



Za nekih 45 minuta bus nas ostavlja u Ohridu. Dajem Nikoli mobitel da nazove Vesnu i Acu, naše prošlogodišnje domaćine, i pita ih imaju li sobu, ja odlazim kupiti nešto za piće. Vraćam se, veli Nikola da imaju sobu, ali da ih nema do 8 sati doma. Sada je 6. Neka, prošetat ćemo se gradom, pojesti nešto. Njih dvojica odlaze promijeniti novce, ali ne uspijevaju. Ja dižem lovu na bankomatu. Napominjem to Mati. Laughing

Idemo prema centru, Nikola veli da mu Matino gunđanje ide na živce. "Zašto sada moramo ići do grada, tu je restoran, tko će do osam sati sada hodati po gradu..." Ulaze u drugu banku. Tu se može promijeniti, ali trebaju adresu boravka. Daju adresu od Ace i Vesne. Naposljetku svi imamo denare i odlazimo ručati u onaj restoran u kojem smo bili i prošle godine. Ja nisam nešto gladan, pa ću uzeti samo gravče na tavče i šopsku. I Skopsko, naravno.
Jedemo mi tako, bližimo se već kraju, kad evo nekog klinca, Cigančića. Traži malo pomfrita. Nikola veli da mu ne da. "Može li malku leb?" Nikola mu daje šnitu kruha i ovaj odlazi. Minutu kasnije, evo drugoga. Ista priča. Pomfrit? Ne. Kruh? Nikola mu veli da je dao njegovom prijatelju već. Može li koja maslina iz salate? Ajde, Nikola ga pušta. Mali dolazi do stola i šakom (!) uzima pol salate.
Ja se zgražam nad time i govorim ovoj dvojici kako je to najbolji pokazatelj da nikakva revolucija ne može uspjeti, jer ako lumpenproletarijatu daš vlast, oni će također ubrzo postati isti kao i sadašnji kapitalisti. I zato je Oktobarska revolucija pogriješila. Nije problem u izrabljivanju, ono je samo posljedica, problem je u POHLEPI. Kapitalist koji zgrće novac koji ne može potrošiti, pa onda kupuje stvari koje mu ne trebaju, ili pak plaća marku kod predmeta čija uporabna vrijednost ne vrijedi toliko (pa umjesto Casia za 50€ kupuje Rolex za 22 000€ - vidio ja u Dresdenu u izlogu!), ili Cigančić u Ohridu koji kad mu se da prst (maslina) uzima cijelu ruku (tj. šaku salate) - motivirani su istom stvarju. Daj Cigančiću dionice firme i također neće biti u stanju reći "Mislim da sada imam dovoljno." Zato kažem da nikakva revolucija koja je politička i koja samo preraspodjeljuje vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne može uspjeti. Jer ta revolucija ne uči ljude umjerenosti. Umjerenost je u sferi duhovnoga, a Marxa duhovna dimenzija nije zanimala. On povijest čovječanstva svodi na povijest ekonomskih odnosa.
Tu Mate meni počinje pričati da sam ja analfabet, da ti ljudi nemaju izbora, da zamislim ja kako je bezemljašima u zemljama Trećeg svijeta koji nemaju druge nego raditi za nadnicu i biti izrabljivani, a ja ih tu proglašavam pohlepnima... Ja mu ukazujem na apsurdnost situacije u kojoj netko crnči za minimalnu zaradu koja mu omogućava da preživi, kako bi opet crnčio dalje. Ta osoba radi da preživi, a preživljava da bi radila. Mate me pita "Šta bi trebali? Umrijeti od gladi?" Ja mu odgovaram da taj sustav upravo i opstaje zato što se ljudi bore da ne umru od gladi, pa pristaju na bilo kakve uvjete rada koji će im u konačnici omogućiti koricu kruha, i da je u biti dostojanstvenije umrijeti od gladi, nego živjeti dehumanizirajućim životom dok se drugi bogate na njihov račun. Mate očito to ne shvaća, pa me i dalje napada. "E, pa ja tebi želim da jednom budeš u situaciji kao oni, pa ćeš onda vidjeti..." Sve je to meni jasno, ali ovdje imamo na djelu paradoks nagona za preživljavanjem, jer je život koji se na taj način dobiva gori od smrti, koja trenutno rješava muke. Iz te perspektive posve je svejedno umre li netko od gladi danas, ili crkne za radnim strojem kao pseto za deset godina. Samo što će smrt danas omogućiti manju zaradu onomu tko se bogati na radu tog čovjeka.
Na kraju nam Nikola kaže da misli da smo obojica u krivu jer previđamo jednu bitnu točku: "Trenutno smo u Ohridu. Grad je prekrasan. Zato začepite više, jebo vas!"

Mrak već pada, a mi idemo lagano prema kući od Vesne i Ace. Dolazimo s krive strane, pa malo teže pronalazimo ulicu. Ipak naposljetku dolazimo do kuće. Aca nas dočekuje, dočekuje nas i neka žena koja nije Vesna. Nikola misli da je to Vesna s drugom frizurom, meni pada na pamet da su se u međuvremenu razveli. No Nikola je telefonski razgovarao s Vesnom. Ubrzo dolazi i Vesna, sve je u redu, ova ženska je neka njihova poznata. Sjedamo u dnevni boravak. Nikola i ja pričamo, Mate šuti i tek tu i tamo nešto prozbori. Taj čovjek je još manje komunikativan od mene kada se radi o nepoznatim ljudima. Poslije nam kaže da je njemu glupo da bismo samo zbog činjenice da odsjedamo kod njih sada morali pričati o kojekakvim glupostima, čavrljati i slično. Mi se ne slažemo, ti su ljudi skoro pa naši prijatelji, prošle su nas godine ipak udomili usred noći, dužnici smo im, a i ono, nismo se vidjeli godinu dana.
Sjedimo u dnevnom boravku, pričamo o putovanju, veli Vesna da je i ona bila s nećakom ovoga ljeta u Turskoj, u Kuşadasıju. Aca priča da su sada otvorili rodnu kuću Atatürkovog oca u Debru, i da je Atatürk u biti Makedonac. Aca ponekad ima malo nacionalističke stavove, ali inače je simpatičan. Razmišljam si, ako je Atatürkov otac iz Debra, tko kaže da je Makedonac, a ne Albanac. Ipak, to ću zadržati za sebe.

Napokon odlazimo u sobu. Aca nam pokazuje da je uredio i kupaonicu u svakoj sobi. No kupaonica je takva da se jedva možemo okrenuti. Neka, ne smeta. Imamo i frižider, ali to nam neće trebati.
Nikola i ja razgovaramo na balkonu, velim mu da mi je Mate digao tlak svojim teorijama. Pobogu, ako se ništa ne promijeni na duhovnoj razini, revolucija je samo kao novo dijeljenje karata, ali se igra ista igra
Odlazimo se još malo prošetati do grada. Na glavnoj gradskoj rivi zovu nas da uđemo na brod za noćni razgled jezera. "Samo 50 denara." Preumorni smo. A s obzirom na to što se par tjedana kasnije zbilo s jednim od tih brodova, možda je i dobro da nismo išli.
Obilazimo i našu slastičarnicu Korzo, opet rade punom parom, sve je u redu. A i boza je tu, po prvi puta nakon Beograda.

Umorni smo, rano smo ustali, zato se vraćamo doma i liježemo.

egerke @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2012
UTORAK 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro uspijevam uslikati još jednu sliku janjinskog centra, na putu do kolodvora:



Dolazimo na kolodvor, bus za Kakaviju je već tamo. Smještamo se i ubrzo otpočinje vožnja Epirom prema Kakaviji. Putem prolazimo pokraj ovog jezera:



I potom stižemo na granični prijelaz Kakavija. Ova dvojica su još jučer razmišljali zapičiti odmah ovamo, pa spavati negdje ovdje, no Kakavija je otvorena livada - nema nigdje mjesta, barem ne s grčke strane. Granicu prelazimo pješice i odmah po ulasku u Albaniju već nas spopadaju taksisti. Odlučili smo tražiti furgon do Sarande, jeftiniji je. Međutim, taksisti idu na nas kao muhe na med. Mate jednom na hrvatskome kaže "Odjebi brale!", ali ovaj, kada je skužio hrvatski, odmah počinje na srpskome "O, pa mi se razumemo! Meni je mati iz Ivangrad!" (nekadašnji naziv Berana, Nikola je rekao da je jednom pošta njegovog starog tamo završila...naime, Nikola je iz IvanIĆ Grada) Ovaj nastavlja pričati kako smo mi zemljaci i kako će nam dati popust. Prvo je za nas trojicu bilo 50€, ali onda spušta na 39. Mi i dalje tražimo furgon. Svi taksisti unisono ponavljaju da nema furgona. Mi im ne vjerujemo. Motamo se po graničnom prijelazu. Kažemo ovomu iz Ivangrada da ako ne nađemo furgon idemo s njim. On čeka, navinuo je i neke srpske cajke. Dolazi nam drugi taksist, veli da nas može prebaciti za 30€. Kimamo glavom, to je već povoljnije. Prilazimo mu. Ovaj iz Ivangrada počinje pizditi: "Kako vi sad njemu, pa dogovorili smo se!" Ja mu velim da nismo još ništa odlučili i neka pričeka. U taj čas stiže neki bus na kojem piše Sarandë. Trčim do njega, no ispada da se radi o busu Saranda-Atena. Vraćam se do taksistâ. Nikola veli da je našao jednoga za 25€. To je to, 8€ po osobi, mislim da je to najpovoljnije što možemo dobiti za taksi. Ulazimo u taj taksi, ostavljajući kaos kakavijskih taksista za sobom.

Prvi kilometri Albanije:



Cesta je ovdje široka i dobra, vodi dolinom rijeke Drinos prema Gjirokastru. To je tzv. Sjeverni Epir (Vorios Ipiros), koji grčki iredentisti žele "osloboditi" i pripojiti. Nevjerojatno, Grčka je od svih država na Balkanu dobila najviše Balkanskim ratovima, ali ni to im nije dosta.
Nakon 11 dana vratili smo se u istu vremensku zonu kao i Hrvatska.
Taksi je, naravno, Mercedes.

Još malo doline Drinosa:



U mjestu Platanos skrećemo s te ceste i počinjemo se penjati preko brda. Ovim smo putem prošli pred dvije godine, no tada smo bili došli sa sjevera, iz Gjirokastra. Nikola komentira kako bi se mogao zaposliti kao taksist. S obzirom na njegovu živčanost na cesti, mislim da to ne bi baš bilo uputno.
U jednom času naš vozač kreće u neko pretjecanje i ulijeće u škare. Mi smo već trebali oguglati na to, ali i dalje nas šokiraju. Vozač se smije i kaže "Albania, Albania!" Nikola odgovara "Albania mirë!", na što se Mate opet počinje smijati. Njemu je općenito smiješno kad Nikola razgovara sa strancima, jer veli da uvijek složi facu miloga djeteta, kao da ga zanima to što mu sugovornik govori. Nikola tvrdi da ga doista i zanima, inače ne bi razgovarao, ali Mate mu ne vjeruje.
"Albania mirë, Saranda mirë" pridružit će se saç kavurmi i "Do you speak English, ha, kaj?" na popisu Matinih podjebavanja Nikole. Ako su prvi tjedan njih dvojica imali mene na tapeti, ovaj tjedan Mate se iživljava na Nikoli.
Prešli smo brda i spuštamo se:





(to je drugi lanac brda koji ćemo zaobići, dolinom rijeke Bistrice)

Bistrica izvire iz jezera Syri i kaltër (Plavo oko). Pred dvije ga godine nisam uspio uloviti, ali sada da. Vozač mi čak i staje, da ga mogu bolje uslikati:





Danas je izletište, za vrijeme komunizma bilo je zabranjeno područje za običan puk, samo za partijsku elitu.

Bistrica je kanalizirana većim dijelom svoga toka, a na njoj se nalazi i hidroelektrana:







Crkva u mjestu Mesopotam:



Kako se približavamo Sarandi, cesta je sve lošija. Naposljetku ulazimo u grad i zapinjemo u krkljancu:



Arhitektura ružna ko sam vrag.

Vozimo se kroz grad, u kojem ima puno mediteranskog bilja. Mate i Nikola započinju opet svađu. Naime, ovoga proljeća bili smo sva trojica u Kopru, a s nama je išao i Hrvoje, Nikolin prijatelj biolog. Nakon što smo stigli u Koper, Mate je spomenuo da su nedavno po čitavoj obali posadili drvored palmi. Kada ih je Hrvoje vidio, rekao je "To nisu palme, to su cikasi. Općenito, većina tih ukrasnih biljaka koje se sade uz obalu u biti nisu palme, nego cikasi." Mate se iznenadio, ali rekao je da je u svakodnevnom govoru to uvriježeno zvati palmom, i da on to misli nastaviti tako zvati. No ne i Nikola.
Nažalost, tog je drveća bilo i u Sarandi. Mate je rekao "Gle ove palme kako su lijepe.", na što mu je Nikola replicirao s "To nisu palme, to su cikasi." I tu je počela dreka. Mate u svakoj raspravi pokušava protivnika eliminirati i podizanjem tona. Mi smo još usto bili i u taksiju. Razvila se posve bespotrebna rasprava u kojoj je Nikola tvrdio da on to ne može zvati palmom ako zna da je to pogrešno, dok je Mate tvrdio da to cikasom zovu samo biolozi, a sav običan puk govori palma. Ja sam mu pokušao dočarati kako bi njemu bilo da netko pobrka neke lingvističke definicije, ali bezuspješno. Nisu prestajali. Na kraju sam od muke počeo pjevušiti poznati hit Dubrovačkih trubadura "Dok cikasi njišu grane".

Taksi nas je iskrcao u središtu, pred jednim od mogućih hotela. Hotel je bio otvoren, no recepcije nigdje. Ispalo je da za prijavu u hotel morate otići iza ugla, u dućan mješovite robe, stati u red za blagajnu i onda zamoliti tipa na blagajni da vam da sobu. Albanski turizam...
Smjestili smo se u sobu, ostavili stvari, uzeli nešto laganije i odlučili odmah krenuti dalje prema Butrintu. Nažalost, na izlasku iz sobe, kada je htio zaključati, Nikoli se slomio ključ u bravi. Tako smo sada morali još čekati i bravara.
Dok smo čekali nastala je opet polemika. Nikoli se ušteđevina gotovo posve istopila, a na putu smo trebali biti još nekih 5 dana. On je rekao da su mu prije polaska starci rekli da javi ako mu usfali, pa će mu oni uplatiti. No, doma je financijska kriza, otac je na minimalcu i nije primio plaću od lipnja, majka ima dugove... Inače uvijek kaže kako njegove sestre stalno žicaju lovu, a on jednom godišnje nešto zatraži. Ali, njemu je svejedno neugodno, jer možda mu neće dati. Mate i ja ga pitamo "Šta, pustit će te da umreš od gladi u Albaniji? Jesu ti sami rekli da će ti dati ako ti zatreba?" Ipak, njemu je i dalje neugodno. Mate kaže da mu on neće posuditi, ja kažem da ga ni ja ne mislim financirati ako on odbija pitati svoje. Da mu ne daju, u redu, ali ovako... Neugodno mu je žicati novce roditelje, ali mu nije neugodno žicati nas dvojicu. On veli "Pa rekao sam vam da nemam love i da neću uspjeti izdržati čitav itinerer." I to je istina, ali on je čitavu godinu nabrijavao to putovanje "Mogli bi ovo, pa mogli bi i Siriju, Cipar...", da bi onda u lipnju rekao da nema love i da ne može ići. Nadao se da će mu uletjeti nekakav posao. Ama kakav posao ako ga ne tražiš? Uglavnom, morao je ići s nama, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bih ja poludio samo s Matom. Doduše, i ovako sam poludio s njima dvojicom i revolucionarskim teorijama...
Bravara nema, mi ipak izlazimo. Prvo ćemo otići do autobusnog kolodvora i pitati postoji li bus za Korçu sutra ujutro. Naime, navodno postoji ranojutarnji bus Saranda-Korça. Ako uspijemo njime, uštedjet ćemo jedan dan puta.
Karte se prodaju - u kafiću. Pitamo tipa ima li busa, on odmahuje glavom. "Yes." Zaboravljam da smo u Albaniji. Uglavnom, kreće u pola 6 ujutro, karte kupujemo kod vozača.
E sad trebamo dignuti leke. Opet muka po bankomatima, jedan ne prima moju karticu, drugi ne radi. Ulazim u banku, pitati mogu li tražiti isplatu samo na temelju kartice. Ne mogu. Napokon nalazim jedan koji radi. I ova dvojica su obavila svoju promjenu love i sada čekamo bus za Butrint.
Na autobusnoj stanici piše da je upravo otišao. Nikola međutim vidi bus u daljini i misli da možda kasni, jer je stanica puna ljudi. Nije naš, no iza njega dolazi još jedan, i taj ide za Butrint i skroz do Qafëbote, granice s Grčkom.
Furgon je pun, no uspio sam uloviti mjesto za sjesti. Iza nas sjede neki Makedonci. Izlazimo iz grada:



U daljini se vidi Krf:



Pričao sam već o albanskoj arhitekturi i ružnim višekatnicama od armiranog betona. Kada netko nešto gradi, odmah pukne tri kata. Ako ima novca, onda to i dovrši i uredi, pa barem na nešto liči, ako nema novca onda ostavi da stoji, a ako je loše građeno, onda to završi ovako:



Vozimo se uskim jezičcem kopna koji razdvaja Jonsko more od lagune Vivari. Laguna je nacionalni park, u njoj se uzgajaju školjke, gnijezde se različite vrste ptica, a tu je i arheološko nalazište Butrint. Tektonskog je postanja, nastala je kada je more kroz kanal Vivari poplavilo polje nastalo na nanosima Bistrice.
Kanal Vivari, koji na jugu ovoga poluotoka spaja lagunu s morem, i močvarno područje južno od njega:



Kanal se prelazi ovom skelom koja neprekidno plovi:



Dolazimo do skele, mislimo da moramo preko, no u biti je Butrint na istoj strani. Zabunom smo se provozali skelom amo-tamo. Skela je trošna, ali može očito izdržati čak i autobus. Pješaci prelaze besplatno.
Pogled sa skele:



U prvom planu NATO zastava. Albanci očito to doživljavaju kao velik uspjeh.

Ulazimo u kompleks Butrinta. Ulaznica se plaća 500 leka, no ulazi i neka grupa turista. Očito svi imaju kartu, jer nitko ne staje. Umiješali smo se među njih i ulazimo besplatno. Opet Matina ideja.

Unutra smo:



Butrint, nekadašnji Buthrotum, naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseobina Epiraca, potom rimska kolonija, zatim rana srednjovjekovna biskupija. Njime su kasnije vladali Bizantinci, zatim neko vrijeme Bugari, opet Bizantinci, da bi u Četvrtom križarskom ratu pripao Epirskoj despotovini. Oko njega su se dalje klali Bizantinci, Anžuvinci i Mlečani, od kojih su potonji izgradili i malu tvrđavu s južne strane kanala, nakon što je grad pao pod Turke. Tada dolazi do depopulacije, a područje je prepušteno ribarstvu i maslinarstvu. Mirom u Campo Formiju pripada Napoleonu, da bi ga dvije godine kasnije osvojio Ali-paša Tepelena, te je ostao dijelom albanskog etničkog područja unutar Otomanskog Carstva, kasnije Albanije, sve do danas. U to je vrijeme Butrint već bio zapostavljen i okružen malaričnim močvarama.
Iskapanja su započeli Talijani između dva rata, a nastavili Albanci. Izgleda da je močvarna vegetacija sačuvala dosta spomenika od propadanja. Do 2005. Butrint je zbog pljačke bio na UNESCO-vu popisu ugrožene svjetske baštine, ali je zahvaljujući radu Zaklade Butrint s toga popisa skinut.

Prepuštam vas virtualnom obilasku Butrinta. Prvo prilazna kolonada:



Zatim ostaci rimskog kazališta i grčkog svetišta:





Unutar kazališta:



Imperator obilazi ruševine:



Pogled na lagunu:



Baptisterij:



Ovdje susrećemo i neke Mađare. Puno je turista, obično dođu s Krfa hidrogliserom do Sarande (nekih 20 minuta), a potom do Butrinta. Inače, cesta Saranda-Butrint izgrađena je povodom posjeta Nikite Hruščova 1959.

Ruševine bazilike:



Bok, Mate:



Sjedamo se odmoriti na klupici uz obalu lagune:





Inače, sav je Butrint u šumi mediteranskih četinjača (neću reći "borova" da ne bismo imali "cikas-sindrom"), a svuda uokolo se čuju cvrčci.

Kiklopske zidine:



Obilazak završava na vrhu brežuljka, gdje je utvrda:



Tu smo popili piće. Na slici lijevo od tvrđave vidite - cikas. Kada smo ušli unutra, primijetili smo da drvo ima na sebi jednu od onih pločica s imenom biljke. Prišli smo, i tamo je pisalo: Pallma (Chamaerops humilis L.). Mate je to jedva dočekao. "Evo ti, nemaš pojma ni ti, ni Hrvoje!", likovao je. Nikola je pak meni u povjerenju rekao da on u biti pojma nema o razlici između palme i cikasa, ali da će nastaviti podjebavati Matu kao revanš za saç kavurmu.

Pogled s vrha brežuljka na venecijansku tvrđavu:



Butrintska tvrđava:



Kanal, more, Krf:



Zaljev lagune:



Pogled na kompleks tvrđave. Unutra je i muzej:



Odlazimo iz Butrinta, sjedamo u susjedni restoran na ručak. Moram primijetiti da iz godine u godinu i u Albaniji rastu cijene. Sjedimo u velikom vrtu, u hladovini, ručak nije loš. No kada treba platiti, konobara ni od korova. Razmišljamo da se dignemo i odemo. Već smo i ustali, gledamo u pravcu zgrade, nitko ne izlazi. Naposljetku se iz zgrade lijeno dovlači jedan od konobara.
Čekamo bus, sada ćemo do Ksamila. Ulazimo u bus, sjedamo na kraj. Tamo sjedi nekoliko Aškalija. Naime, Mate se iznenadio pročitavši u vodiču da u Albaniji žive Egipćani. Onda sam mu objasnio postojanje te etničke zajednice koja se smatra Egipćanima, a imaju čak i vjerovanje da su njihovi preci došli s vojskom Aleksandra Makedonskog. U biti, oni su albanizirani Romi, islamske vjeroispovijesti, no od većine se Roma razlikuju tamnijom bojom kože. Sada ih Mate prvi puta vidi uživo. Pita me "Jesu to oni?"

Vozimo se do Ksamila, malenog mjesta koje navodno ima jako lijepu plažu. Do prije par godina to je bio raj na zemlji, sada se pretvara u tipično albansko turističko mjesto. Zgrade niču kao gljive poslije kiše:



A i vjerski objekti. Pravoslavni:



I muslimanski:



Ovo je još u nastajanju:



Zaleđe:



Plaža je lijepa, pješčana, a ispred su i četiri zgodna otočića:





Nikola bi na neki divlji i manje prometan dio, Mate i ja bismo ovdje, jer ovdje ima pijesak i lako je ući. Na koncu nalazimo neki kompromis, smještamo se po sredini između divljeg i pitomog. Mate i ja sjedamo u kafić dok se Nikola odlazi kupati, čuvamo stvari. Potom se i mi presvlačimo i odlazimo se bućnuti. More je ugodno, dno brzo pada (ipak su u zaleđu planine), jedino mi se ne sviđa tolika masovnost i stihijski razvoj turizma.
Ljenčarimo još malo, još jednom otplivamo, a potom se približava vrijeme povratka. Na hodu kroz mjesto još vizura albanskog turističkog napretka:



Dok čekamo bus Mati nije jasno kog vraga Nikola i ja vidimo u Albaniji. Njemu je bila dobra za jednom pogledati, hajde i Butrint je OK, ali nije mu jasna naša fascinacija. Nikola veli "Lijepo je, jeftino je, ima se kaj vidjeti..."
Dolazi bus za Sarandu. Opet se vozimo iznad lagune:



(uzgajalište školjki u prvom planu)

Cesta je ponekad toliko uska da bus mora ići uz sam rub. Naravno, nema govora o nekakvim branicima uz rub ceste. Nema čak ni rubnog kamena. Asfalt abruptno prestaje, a nastavlja se provalija do obale jezera.
Albanski vozači možda nemaju više od 20 godina prakse, ali uz crnogorske su vjerojatno najbolji u Europi. Uz takve uvjete na cesti, to je čisti darvinizam na djelu.

Vraćamo se u grad, u hotel, brava je popravljena, iz sobe nam ništa nije popaljeno. Tuširamo se. Ja fotkam park ispred hotela:



Zalazak sunca nad gradom:



I prometni krkljanac na obližnjem križanju:



(primijetite da su auti većinom Mercedesi)

Soba je klimatizirana, no vani je sparno. Ipak je ovo jug Albanije. Izlazimo u večernju šetnju. Kada se na Sarandu spusti noć, odmah dobiva jednu dodatnu nijansu ljepote. Ne vide se oni arhitektonski užasi, promenada je živahna...na tren biste pomislili da nadimak "albanski Dubrovnik" i nije toliko ishitren.
Sjedamo u neku pizzeriju, večeramo, potom se vraćamo. Sutra rano ustajemo. Putem do hotela, Nikola još odlazi nešto provjeriti do bankomata, zatim se vraćamo u bazu...

egerke @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 31, 2012
PONEDJELJAK 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Osvanulo je krasno jutro. Izlazimo iz hotela, odlazimo do dućana kupiti nešto za doručak. Pogled niz našu ulicu prema kolodvoru, vidi se i hotel:



Iznad nas stijene u izlazećem suncu:





U 9 sati krećemo busom za Meteora. Usput slikam stijene:



Meteora (na grčkome "oni koji vise u zraku") su drugi najveći kompleks manastira u Grčkoj, nakon Svete gore (Athosa). Smješteni su na velikim pješčenjačkim stupovima, na prijelazu iz tesalske ravnice u Pindsko gorje.
Još u 9. stoljeću prvi su pustinjaci pristigli u ovo područje. Živjeli su u špiljama i udubinama ovih kamenih stupova, a njihov ih je odabir staništa držao poprilično udaljene od bilo kakvih putnika namjernika.
Kada su točno ustanovljeni manastiri, ne zna se. U 14. stoljeću osniva se najstariji danas postojeći manastir, Veliki Meteor, a potom, uslijed turskih prodora u Grčku koji su uzrokovali bježanje monaha u nepristupačne predjele, i drugi manastiri, njih sveukupno 24. Danas ih postoji 6.

Mi stižemo do prvoga od njih, Velikog Meteora, smještenoga najviše. Postoji jedan još dalje u brdu, ali u njega se ne može. Na parkiralištu nam se obraća jedan suputnik iz busa, po govoru je iz Istre, eventualno Rijeke. Čuo je da govorimo hrvatski. On je tu s prijateljem iz Portugala. Ima i Mađara i drugih turista.

Veliki Meteor:



Iza ove stjenčuge je Kalambaka:



Trebamo se popeti onamo gore:



Nekad je to išlo pomoću vitla i mreže. Evo ostataka toga mehanizma:



Jednom je neki posjetitelj, gledajući već poprilično izlokano uže, pitao monahe "Mijenjate li ga ikad?" Odgovor je bio: "Naravno. Kada Gospod učini da pukne."

Pogled na susjedni manastir Varlaam:





I na Kastraki, selo smješteno ravno ispod:





Ulaz u svaki manastir naplaćuje se po 5€. Odlučili smo pogledati samo prvi, jer je najveći, ostali su uglavnom slični, razlikuju se tek po blagu koje skrivaju. Ovaj čak ima i inkunabule.
Budući da se ne smije u kratkim hlačama, na ulazu dobijete nekakve vrećaste rent-a-hlače i onda u tome bauljate uokolo. Ženske pak dobiju maramu za pokriti ramena.

Susjedna stijena iz malo bližega:



Ambis:



Imperatori:



Pod u manastiru je poprilično gruba kaldrma, s nepravilnim kamenjem. Gledam neku glupaču koja uokolo nabada u 5 cm visokim štiklama. Nije mi jasno kako se u tome popela po onim uskim stepenicama do manastira.
U manastiru se ne smije slikati, pa tako morate čitati kako smo obišli i kapelu, blagovaonicu, kuhinju... Nikola je negdje zaostao, pa ga Mate i ja čekamo kod izlaza. Na izlasku svlačimo ono čudo (začudo, sviđalo mi se) i potom izlazimo. U taj čas primjećujemo da se iz manastira spušta neka vrsta žičare:



Iz nje izlazi jedan od monaha i ulazi u jedan od džipova parkiranih na parkingu. Očito ni pustinjaci nisu više što su bili. Žive od turizma, i to prilično dobro.

Zavirit ćemo samo u Varlaam, koji je izgrađen radi čuvanja relikvije prsta sv. Ivana i lopatice sv. Andrije:



U taj čas dolazi nekoliko kineskih džipova:



Sudjeluju na reliju Šangaj-Hamburg. Meteora su im jedna od usputnih stanica. Ruta im je poprilično zanimljiva. Prvo kroz Kazahstan i Turkmenistan, preko Kavkaza i Turske, ali onda prelaze u Italiju i idu do Hamburga.

Dečki su odabrali neku kraticu kroz šikaru. Malo je prestrma za moj ukus, ali ipak se spuštam. Pogled prema Velikom Meteoru:



Ulazimo u kompleks Varlaama. Ovo je iznad nas:



A samostan je gore:



Stovarišno dvorište:



Opet lift:



Pogled s prilaznog mostića prema dolje:



Zavirili smo unutra, no ne da nam se opet plaćati. Odlučujemo se polagano cestom prošetati natrag do Kalambake. Do dolje bi nam trebalo sat i pol laganim hodom.

Još jedan pogled na Veliki Meteor:



Idemo dalje. Onaj u sredini je manastir Svete Barbare:



Dadiljalište? Undecided



Ne, samo nepismenost. Tongue out



Varlaam (lijevo) i Veliki Meteor (desno):



Sveta Barbara iz bližega:



Začudne formacije:



Sada smo ispod Varlaama:



A tamo je i Sveti Nikola Anapaus:



Opet Varlaam, savršeno stopljen sa stijenom:



Odlučujemo se popeti i u Svetu Barbaru. Ovdje pak imaju primjerak ljestvi kojima su se nekoć penjali:



Pogled iz Svete Barbare. Ako pažljivo pogledate, lijevo na vrhu ćete vidjeti manastir Svetog Stjepana (to je ženski samostan, tj. "nannery"):



Malo bliže:



Malo smo se ovdje odmorili. Sveta Barbara iznad nas:



Čudesni svijet meteorskih stijena (ne po sastavu, već koje pripadaju Meteorima):





Opet Sveti Nikola Anapaus:





Nikola uživa u šetnji, ja baš i ne, ne volim vrućinu i sunce. On bi se čak sada i popeo do Svetog Nikole Anapausa. Jedva ga odgovaramo. Opet Varlaam:



Sveta Barbara:



Već smo se poprilično spustili, Kastraki je pred nama:



Falički simbol ustobočen između dviju stijena:



Odmorili smo se u parkiću u Kastrakiju. Pogled iz ovog rakursa:



Neki luđaci se i penju:



Po povratku u Kalambaku uzimamo stvari u hotelu, odlazim još na WC, potom idemo na ručak nedaleko autobusne stanice. Zapravo, idem samo ja, Mate još ne može jesti, a Nikola se umjesto toga odlučio prošetati. Uzimam suvlaki, grčku varijantu ražnjića. Još jedan pogled na Meteora, a onda dosta:



Dolazi bus i kreće vožnja, danas možda najkraća od svih na ovom putu, prema Janjini. Putem dotamo morat ćemo iz Tesalije prijeći u Epir, što znači i prelazak Pinda. Cesta vijuga po hrptu brda, evo jedne lijepe kapelice:



A u dolini se vide seoca:





Sve je brdovitije:





Iz nekog razloga, ovo me podsjeća na neka naša otočka brdska sela:



Opraštamo se s Tesalijom:



Prelazimo na autoput. Ovdje se naime gradi nova Via Egnatia, koja bi trebala spojiti Igoumenitsu, Janjinu i Solun. Autoput vodi kroz prekrasne krajolike Pindskoga gorja. Meni je Epir uvijek izgledao kao vrlo kraški kraj, zamišljao sam si ga kao goli kamenjar, no ovi krajolici su prekrasni, guste šume četinjača, katkada pomislite da se vozite kroz Sloveniju:







Ubrzo opet skrećemo s autoputa i počinjemo se penjati:



Idemo u Metsovo:







Metsovo je središte grčkih Vlaha (Arumunja), poznato po svojim vinima, sirevima i obližnjem skijaškom centru. Gradić izgleda vrijedan posjeta, ali sada se zadržavamo samo radi iskrcavanja putnika. Još jedan pogled na Metsovo iz daljine:



Vraćamo se opet na Egnatiu i pičimo prema Janjini. Na nekim dijelovima još se gradi punom parom:



Pind ostaje iza nas, a mi se spuštamo u ravnicu:



Naravno, meni se u takvim slučajevima obično začepe uši, a kako znam imati problema s lijevim uhom, katkada to može biti i opasno. Kada smo jednom Mate i ja bili u Zadru, na sesiji postdiplomskog, meni se tako uho nije odčepilo od Svetog Roka, mučilo me cijelu večer, tako da sam usred noći išao zvati Hitnu jer od bolova nisam mogao spavati. Tako svako čepljenje ušiju koje traje dulje od minute shvaćam iznimno ozbiljno. Budući da mi se to dogodilo i sad, bio sam prilično uznemiren, jer bismo na putu trebali biti još tjedan dana. Jedno mi se ubrzo odčepilo, ali drugo nikako.

Stižemo mi tako u Janjinu (Ioanninu), glavni grad Epira i sveučilišni centar s oko 20 tisuća studenata. Smještena je na obali jezera Pamvotis, a osnovao ju je car Justinijan u 6. stoljeću. U 17. stoljeću postaje glavni prosvjetiteljski i kulturni centar Grčke, iz kojega će se kasnije razviti i žarište grčkoga narodnog preporoda. Janjina je bila sjedište pašaluka kojim je vladao Ali-paša Tepelena, već opisani silnik iz ovog područja, koji je sagradio tvrđavu u Porto Palermu na albanskoj jonskoj obali, a ujedno je dao razrušiti Voskopoju. Od 1913. u sastavu je Grčke.
Janjina ima i aerodrom, nazvan po poznatom epirskom kralju Piru.
Ovdje ćemo prenoćiti, iako Mate i Nikola razmišljaju da odmah produžimo za Kakaviju. Nikola odlazi pitati kada nam ide sutra bus ujutro za Kakaviju. Mate se smije. Ispada da je Nikola čovjeka na blagajni upitao nešto poput "Do you speak English? Ha? Kaj?" Inače, Mate čitav dan podbada Nikolu za onu saç kavurmu iz Çanakkalea. Već je dosadio i Bogu i vragu.
Krećemo prema centru, uho mi je još začepljeno. Mrzovoljan sam, ne sviđa mi se pomisao na liječenje u Grčkoj. Na sreću, upravo tada mi se odčepljuje. Dolazimo na jedan trg, tamo je hotel. Tri zvjezdice, vjerojatno je skup. Ipak, odlazim pitati. 29€ po osobi. Ne bih, hvala. Idemo dalje. Stari dio Janjine ima jako puno otomanskih zgrada, neke su i u poprilično zapuštenom i ruševnom stanju.
Tu smo već nadomak samog centra:



U samom centru nalazi se tvrđava:



Ulice su u tvrđavi zavojite, često i slijepe. Prema priči, izgrađene su takvima kako bi zbunile pljačkaše koji bi provalili u grad, tako da bi u njima zalutali i bili svladani prije no što bi uspjeli pobjeći s plijenom.
U tvrđavi nalazimo još jedan hotelčić, ali taj je pun.
Izbijamo na jezero:



Jezero ima i otočić, na kojem je svoje zadnje dane vlasti proveo Ali-paša. Do otočića iz Janjine voze brodići.

Čak ni uz jezero ne nalazimo ništa, pa se vraćamo drugim putem. Idemo prema jednom hotelu koji smo vidjeli, ali smo prošišali kraj njega. Putem dotamo Nikola u jednoj uličici veli "Tamo su nekakve zastave, možda je to hotel." Ispada da je samo jedna zastava, nizozemska, a to je počasni konzulat Kraljevine Nizozemske. Na kraju dečki odlučuju sjesti, a ja ću trknuti do onoga hotela. Tamo mi tip veli da je noćenje za tri osobe 100€. Hvala lijepa.
Vraćam se i to im priopćujem. Potom Nikola veli da će se on malo promuvati uokolo i možda nešto naći. Ja odlazim na kiosk preko puta, kupiti nešto za piće. Uzimam piće iz frižidera, potom se okrećem prema kiosku platiti. Međutim, frajer unutra ne reagira. Ispada da spava. Budim ga i plaćam.
Nikola se vraća i veli da je našao hotel za 20€ u blizini. Pa to je odlično, konačno neka korist i od njega. Laughing Uzimamo stvari, Mate odlazi na kiosk, uzima vodu iz frižidera, a budući da frajer opet spava, ne želi ga buditi. Komentira kako mu se sviđa ovo putovanje - u Turskoj imaš besplatne WC-e, u Grčkoj besplatnu vodu...
Hotel je dobar, soba također, malo ćemo se odmoriti, a onda u večernju šetnju gradom.

Janjina noću:





Živo je, ovo je em Grčka, em studentski grad. Lijepa je i promenada uz jezero, kao da smo na moru. Čini se da i turisti dolaze ovamo ljetovati. Ulazimo u tvrđavu. Komentiram kako su unutra sve zgrade izgrađene u otomanskom stilu, čak i ove koje su očito novije. Na to mi Mate tvrdi da ja nemam pojma što je to otomanski stil i da pričam gluposti. Vraćamo se na obalu. Ja bih nešto popio, ovi bi samo sjedili. Ostavljam ih da sjede, a ja se šećem uokolo. Po obali sve puno restorana, kojekakvih atrakcija za djecu...podsjeća me na Crikvenicu ili tako što. Naposljetku i ja malo sjednem k njima, a onda krećemo prema hotelu. Usput ćemo još stati u jednoj palačinkarnici.
Vraćamo se u hotel, sutra je rano ustajanje...

egerke @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2012
NEDJELJA 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje u vlaku. Krajolik nov, čudan, negrčki. Plodne ravnice sjeverne Grčke. U jednom času stiže mi na mobitel poruka T-mobile Macedonia, kojom mi žele ugodan boravak u Makedoniji. Smiješim se. Grci se toliko trude uvjeriti svijet da imaju monopol na Makedoniju, a evo ovdje, u Grčkoj, crno na bijelom, stoji da sam u Makedoniji. Laughing
Vlak kasni, pa se imamo vremena spremiti. U jednom času, dok stojim na hodniku, iz susjednog kupea, za koji je noćas carinik rekao da je u njemu netko iz Estonije (a mi smo se nadali nekim atraktivnim estonskim plavušama), izlazi mladi pravoslavni svećenik. U mantiji, s bradurinom, sve kako treba.
Vlak polagano ulazi u Solun, izlazimo na kolodvor.

Pospremamo stvari u ormarić za prtljagu, a potom krećemo u grad. Prije toga ću još negdje dići novce. Dolazim na bankomat, odabirem "Cash withdrawal" i onda mi se pojavi nešto zbunjujuće. Obično je bankomatu opcija "cash withdrawal" dovoljna da vas upita iznos koji hoćete i onda vam ga i dâ nakon odabira. Međutim, ovdje mi prvo nudi da odaberem vrstu računa. Hm, pa valjda je to tekući, uvijek dižem s njega. Međutim, nakon tog odabira bankomat opoziva postupak.
Možda je stvar opet u bankomatu. Odlazim na drugi, opet ista fora. Vrsta računa. Hm, idem opet probati s tekućim. I opet ništa. Probam s deviznim, niti taj ne prihvaća. OK, ovo je već zabrinjavajuće. Nemam eura, a još je i nedjelja, pa banke ne rade. Mislim si, ovo je kolodvor, tu ljudi često dižu, možda bankomat nema dovoljno novaca. Pokušat ću negdje u gradu.
Krećemo prema gradu. Nedjeljno je jutro, grad je posve pust. Stajem na jednom od bankomata, opet ništa. Mate se već naslađuje: "Velim ja da treba nositi gotovinu, evo ti kad nosiš kartice." No da, a da kojim slučajem nismo u Grčkoj nego da trebamo mijenjati novce? Mjenjačnice ne rade nedjeljom, bankomati rade. Na idućem bankomatu stišćem treću opciju i, gle čuda, novac izlazi. Spas u zadnji čas! Sada pokušava i Nikola, ne znam što stišće, no novca nema. On se pita uzima li mu proviziju ako je akcija neuspješna. Na računu ima 70€ i želi dignuti sve. Ja mu velim neka proba s okruglom cifrom, možda ne može isplatiti 70. Neka traži 50. On isprva neće, ali na idućem bankomatu proba i to. Opet bezuspješno. Već je živčan.
Dolazimo na obalu:



Solun je prilično lijep i ugodan grad, s krasnom obalnom promenadom. Podsjeća na neke gradove u Španjolskoj. S oko pola milijuna stanovnika, drugi je najveći grad Grčke. Počasni mu je naziv "suprijestolnica", isto kako je u Bizantskom carstvu nosio nadimak "sukraljica". Grčko ime grada (Thessaloniki) znači "Tesalska pobjeda", a ime je dobio po kćeri Filipa Makedonskoga, koja je rođena na dan kada je njen otac pobijedio u Bitci na Kročkom polju, u Tesaliji. Grad je osnovao njen muž, makedonski kralj Kasandar, oko 315. pr. Kr. S vremenom, Solun postaje glavno središte ovoga dijela Rimskoga carstva, smješten na razmeđi putova između Konstantinopola, Balkana i Mediterana. Kasnije je bio u bizantskim, križarskim, ponovno bizantskim i naposljetku mletačkim rukama, sve dok 1430. nije pao pod Turke. Za vrijeme Turskog carstva u njemu se naselio velik broj sefardskih Židova, koje su Turci naseljavali kako bi spriječili grčku dominaciju u gradu, tako da je Solun tijekom 200-tinjak godina bio najveći židovski grad na svijetu, poznat i kao "Majka Izraela".
U Prvom balkanskom ratu, 1912., Solun prelazi u grčke ruke. 1915. Antanta otvara frontu na solunskom području, kako bi slomila Bugarsku, a Solun postaje sjedište proantantske vlade, kao opozicija kralju u Ateni. 1917. veći dio starog grada izgorio je u požaru koji su izazvali francuski vojnici vlastitom nesmotrenošću. Nakon požara, grad je sagrađen prema novim urbanističkim planovima, što objašnjava današnji pravilni raspored ulica i blokova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod nacističkom okupacijom, a potom su ga i Saveznici bombardirali. Naposljetku, grad je 1978. pogodio i potres. Upravo stoga je grad poprilično moderan, ali među blokovima često se vide ostaci bizantskih i otomanskih građevina. 2006. godine započela je izgradnja podzemne željeznice, čija bi prva linija trebala biti gotova 2012. Trenutno kopaju pored željezničkog kolodvora, koji bi trebao biti završna stanica.

Aristotelov trg, jedan od glavnih trgova u gradu:



Uzduž obale je življe, ljudi sjede i pijuckaju jutarnju kavu. Ali cijene su poprilične.
Na kraju centralnog dijela obale nalazi se jedna od najpoznatijih solunskih vizura - Bijela kula:



Nekadašnja utvrda, a kasnije zatvor i stratište, danas je muzej i jedan od simbola grada.

Lijepe široke ceste i mediteransko raslinje:



Pogled uz obalu prema centru:



I iz malo daljega:



Tu sjedamo malo na klupu, otpočinuti. Nikola još nije uspio podići novce, pokušao je na još par bankomata.
Vraćamo se prema gradu, Mate želi vidjeti sveučilište, jer simpatizira studentsko-anarhističke prosvjede koji su čitavu prošlu godinu potresali Grčku. Putem dotamo još jednom Bijela kula:



Nikola opet staje na jednom bankomatu. Ništa. Vidimo i zgradu jedne banke, vrata su otvorena. Unutra je međutim samo čuvar. Doduše, iza ugla je bankomat. Stojim kraj Nikole dok pokušava dignuti novce. Bezuspješno. Velim mu neka proba s drugom opcijom. Ni ta ne radi. On bijesan i očajan odustaje. Ja smatram da je možda ipak stvar u onoj trećoj, ali i sâm sam bio prezblenut i izbezumljen dok sam dizao novce da bih se točno sjetio što sam stisnuo.
Dolazimo do zgrade sveučilišta, ali ona je pusta. Naravno, kolovoz je. Sjedimo na stepenicama i prebiremo misli. Razmišljam imam li dovoljno novca da financiram Nikoli ostatak puta. Dalo bi se čak nešto i skucati, ali onda meni neće ostati gotovo ništa. Dok tako sjedimo, dolazi neka cura, vuče za sobom putnu torbu. Pita nas znamo li gdje je tu nekakav studentski ured. Nemamo pojma. Sveučilište izgleda poprilično zatvoreno.
Vraćamo se prema gradu, tu slikam natpis na fasadi:



"Makedonija je Grčka", kaže natpis. No da. Sukob Grka i Makedonaca oko imena traje od 1991. To je poprilično zanimljivo, kada znamo da se Makedonija ne zove tako od 1991., već od 1945. Očito Grci baš nisu htjeli nagaziti na žulj Titu, ali sada su našli slabije na kojima će liječiti svoje frustracije. Uglavnom, Makedonci smatraju da je negdašnja Makedonija, zemlja Filipa i Aleksandra, dio njihove povijesti. Grci im to odriču, jer "Makedonci su Slaveni". Makedonci, naravno, govore slavenskim jezikom, no Makedonci su većinom slavenizirano stanovništvo toga područja. Ionako znamo da su priče o "doseljavanju" uglavnom pretjerano simplificirane, jer većina nekog naroda u biti su starosjedioci koji su preuzeli jezik od male, ali dobro organizirane skupine došljaka. Primijetimo još da u čitavom tom sukobu Makedonci ne dovode u pitanje da je Aleksandar dio i grčke povijesti, dok Grci pak ne dopuštaju da bude dio bilo čije druge povijesti osim grčke. O tome da današnji Grci uvide da oni nemaju baš neke prevelike veze s Periklom ili Leonidom, nema govora.
Znak pored natpisa je Verginsko sunce, simbol nađen u jednoj od grobnica makedonskih vladara, koji je Makedonija stavila na svoju zastavu, ali ga je pod pritiskom Grčke morala ukloniti. Grci gdje god stignu blokiraju Makedoniju u međunarodnim pregovorima (tako ih nisu pustili ni u NATO, što je Mate, gostujući tom prilikom u Otvorenom, prokomentirao s "Čestitam Makedoncima na neulasku"). Zanimljivo je napomenuti da Grci sami svoju sjevernu pokrajinu, koju danas zovu Makedonija, nisu zvali tim imenom do početka devedesetih. Usto, Grci ne priznaju čak ni da postoji makedonski narod, a to ima i druge uzroke - naime, u grčkom građanskom ratu, koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1949., makedonsko stanovništvo koje je živjelo na području Grčke (Egejski Makedonci) uglavnom je podržavalo komuniste. Nakon što su komunisti poraženi, nova se vlada strašno osvetila Egejskim Makedoncima. Većina ih je protjerana ili pobijena, a onima koji su protjerani konfiscirana je imovina i oduzeto grčko državljanstvo. Oni koji su preostali bili su osuđivani ako bi izražavali svoj etnički identitet. Službeno, danas u Grčkoj ne postoje Makedonci (mislim, po Grcima ne postoje uopće, ali...). Postoje samo "slavofoni Grci", što je posve besmislen termin kako bi grčka vlast opravdala vlastite tlapnje da u Grčkoj žive samo Grci (službeno postoji samo jedna nacionalna manjina u Grčkoj, i to su "muslimani", pod što trpaju i Turke i Pomake).

Crkvica preko puta onog natpisa:



Stražnja strana crkve Panagia Dexia (Presveta Desnica - riječ je o Marijinoj desnici kojom drži Isusovu sliku):



Rotunda, srednjovjekovna crkva pretvorena u džamiju, danas pravoslavna crkva:







Rotunda je u biti izvorno trebala biti grobnica rimskoga cara Galerija, koji je sagradio čitav kompleks zajedno sa svojom palačom u blizini, ali on je ipak pokopan u Gamzigradu (nekadašnja Felix Romuliana), nedaleko Zaječara. Građevinu je potom Konstantin Veliki pretvorio u crkvu, prema nekima najstariju kršćansku crkvu na svijetu. Za vrijeme Turaka bila je džamija, a danas je pravoslavna crkva Svetog Georgija. Ipak, zbog arhitektonske vrijednosti, ostavljen je minaret.

Galerijev slavoluk:



Tu je i mala pravoslavna crkvica Preobraženja Spasiteljeva, utonula između zgrada:



Idemo manjim ulicama, već smo i gladni. Nailazimo na solunsku crkvu Svete Mudrosti:



Evo, da vidite kako izgleda arhitektura u centru Soluna, uglavnom moderno:



Izlazimo na još jednu glavnu ulicu. Bankomat. Velim Nikoli da proba stisnuti onu treću opciju, nema što za izgubiti. Stišće, i doista, eto mu novca. Očito je dakle problem bio u nama, a ne u bankomatima.

Sada stvarno možemo jesti. Odlazimo na jednu adresu navedenu u vodiču, no to je zatvoreno. Ipak, pokraj toga je restorančić u kojem ćemo pojesti lignje. Nikola i ja, Mate i dalje posti. Proljev mu je prestao, tako da neće odustati od putovanja, ali ne usuđuje se još ništa jesti. Nema baš ni apetita.
Cijene su visoke, porcija lignji s tartarom i prilogom, kruh i piva, izlazi nekih 11€.

Nastavljamo dalje, poprečnim uličicama koje su možda rijetki dijelovi uščuvani od starog Soluna:



Potom opet izbijamo na glavnu ulicu, Egnatia odos, gdje primjećujemo zanimljiv grafit:



Zašto baš u Solunu? Ne znam, čini se da ovdje ima dosta Albanaca (na bankomatu vam uz grčki i engleski odmah nude i albanski), ali to su baš Albanci iz Albanije, a ne Kosovari. A oni neće razumjeti prvi dio ovog natpisa.
Na drugoj strani je neka očito skvotirana zgrada:



Imamo još vremena, pa ćemo sjesti u park ispod gradskih zidina:



Svaki si je uzeo jednu klupu, ova dvojica su se ispružila, ja pokušavam, pa se ipak dižem. U jednom času dolazi neka cura, žica novce. Velim joj da moram štedjeti i da nemam. Potom odlazi do Nikole. On spava. Obraća mu se. Pita ga "Where are you from?" On, navikao na Tursku, odgovara "Hırvatistan". Njoj nije baš jasno. I njemu ponavlja priču, ali on stvarno nema novce. Potom dolazi do Mate. Njemu dugo nešto govori, Mate ju sluša, ali kako ima sunčane naočale uopće ne znam gleda li u nju ili mimo. Glavu drži posve bezizražajno. Na kraju ona odlazi. Kad je došao do nas, pitam ga što mu je pričala, veli da je cura u biti ovisna o heroinu, da joj treba za tablete, da živi na cesti...čudno, izgledala je relativno uredno.

Vraćamo se na kolodvor:



Odlučujem dignuti još 100€, pa da sam miran. Trebat će mi još.
Izlazimo na peron. Ovo je naš vlak:



Iako izvana izgleda poprilično dotrajalo, iznutra je jako ugodan. Klimatiziran je, bez kupea, stolci se daju nagnuti... Jedino što stakla imaju neku zelenu nijansu, pa se ne može baš lijepo slikati.
Smjestili smo se u vlak i čekamo polazak. Nikola vidi da imamo još 15 minuta i sada se sjetio da ode na WC na kolodvoru. Strah me da ne odemo bez njega, no na sreću vraća se na vrijeme. Napokon krećemo.

Put nas vodi prema jugu. Pitomi pejzaž sjevernogrčkog primorja:



A potom i sjedište starogrčkih bogova - Olimp:



Prije Larise ulazimo u brda:



A onda stižemo u tesalsku ravnicu:



U Paleofarsalu se mijenja smjer vuče. Inače, pruga Paleofarsal-Kalambaka bila je do 2001. uskotračna, u sklopu tesalske željeznice. Tada je prebačena na normalni kolosijek.

Naše današnje odredište je Kalambaka, gradić na rubu tesalske ravnice, smješten ispod Meteora, ogromnih kamenih gromada na kojima su podignuti manastiri. Meteora su čudo prirode, ali i ljudskih ruku. U njihov ćemo obilazak sutra, večeras je prekasno, već je 9.
Stižemo u Kalambaku, iznad mjesta dominiraju stjenčuge, osvijetljene odozdo, kao neki divovi koji bdiju nad gradićem. Gdje ćemo sada naći hotel? Evo, odmah ispred kolodvora putokaz je prema Hotelu Astoria. Nadam se da nije toliko glamurozan, treba nam nešto razumno. Hotel je odmah u ulici preko puta kolodvora. Ispred sjedi stariji bračni par. Oni su vlasnici. Vele da je soba 10€ po osobi. Sjajno. Hotel je ugodan, kućni. U sobi na stoliću imaju čak i Gideonovu Bibliju. Ovo je pobožni kraj, žive u sjeni tih manastira. Gospodin nam veli da sutra ujutro ima organizirani bus koji nas vozi do Meteora. Odlično.
Hotel je pun, čujemo i neke Mađare koji su došli. Prebacit će nas u drugu sobu, dali su nam greškom četverokrevetnu.
Izlazimo u večernju šetnju mjestom. Grci žive noću. Ulice su pune, ljudi, auti, glazba. Nikola i ja idemo nešto pojesti, uzet ćemo gyros. Prvo biramo kamo ćemo, što već Mati ide na živce. Onda ulazimo u jedan lokal u kojem je gužva i treba skoro 15 minuta da nas posluže. Mate je vani i razmišlja da otiđe. Napokon dobivamo i jedemo. Potom odlazimo na glavni trg. E sad bih ja još i nešto slatko. Trknem do usputne slastičarnice, uzimam pitu s limunom. Cijena - 3€. Usput, budući da sam uzeo za van, dobivam i posudicu u kojoj se nalazi - lijepu, keramičku, dobro će doći doma za neke kreme ili tako što. Ako i to uračunamo, onda tih 3€ i nije puno.
Vraćamo se u hotel, prije počinka pokušavam malo čitati Gideonovu Bibliju, ali ne otvara mi se nikakva nova perspektiva u odnosu na moje zadnje čitanje Biblije. Za mene je Isus i dalje čovjek, osobit, ali čovjek, kojega je sveti Pavao pretvorio svojim propovijedima u Boga. Spasitelj svijeta? Možda, ali samo kao netko tko je pokazao kako ostvariti put k vlastitom spasenju, ne i otkupitelj grijeha. Uostalom, ja i ne smatram da je grijeh nužno na neki način "oprati", po meni je mnogo bitnija ta dimenzija duhovnog gubitka koju doživljava čovjek koji griješi. Kod grijeha je mnogo bitnije to da time zakidaš druge ljude i sebe, a ne toliko da zakidaš Boga. Zato ni ne smatram da je grijeh protiv Boga.

Odspavat ću...

egerke @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 29, 2012
SUBOTA 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dobro smo se naspavali, iako smo mogli i dulje. Ustajemo i vrijeme je za jutarnju šetnju. Stvari možemo ostaviti u sobi do 12. Odmah iza ugla je čanakalska sahat-kula:



A ovo je pogled prema Europi:



Na obronku brda nalazi se veliki natpis, koji u prijevodu glasi: "Stani putniče! Ovo tlo po kojem nesvjestan gaziš, mjesto je gdje je potonula jedna era. Pokloni se i slušaj, ovaj tihi humak je mjesto gdje kuca srce nacije."
Bitka za Galipolje jedna je od najpoznatijih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Zajedničke snage Francuske i Britanskoga imperija napale su ovaj turski poluotok kako bi uspostavile kontrolu prolaska kroz Dardanele i potom imale otvoren put prema Istanbulu. Ujedno, takav bi razvoj stvari pomogao lakšu dostavu namirnica Istočnom frontu, jer su Njemačka i Austro-Ugarska blokirale kopneni pristup. Sam prolaz prvo se pokušao osigurati pomorskom bitkom u zimi 1915., ali zbog snažnog otpora turske mornarice i velikih gubitaka Antante, odlučeno je da se ide na invaziju, kako bi se onesposobila turska artiljerija. Iskrcavanje je započelo 25. travnja 1915. Otpor Turaka, kojima je zapovijedao Mustafa Kemal-paša, bio je herojski. Bitka za Galipolje trajala je 9 mjeseci, u vrlo teškim vremenskim uvjetima, napose ljeti (uslijed užasnih vrućina i velikog broja poginulih, rojevi muha prenosili su zarazu, nastala je epidemija dizenterije, a bilo je i malarije). Nakon što je 6. siječnja 1916., poslije otvaranja Solunskog fronta, naređena evakuacija, broj poginulih na objema stranama dosegao je 130 tisuća ljudi, dok je ranjenih bilo 237 tisuća. Bio je to jedan od najvećih fijaska Antante u Prvom svjetskom ratu, a u Turskoj je označio početak uspona Mustafe Kemal-paše. Ujedno, kako tvrdi Churchill, moguće je da je takav razvoj događaja ubrzao i pospješio turski masakr nad Armencima, koji je bio izveden pod izlikom da su Armenci kolaboracionisti s Rusima. U masakru i prisilnim marševima pobijeno je oko milijun i pol Armenaca, a ostatak se iselio u zapadnu Europu (uglavnom u Francusku) i Ameriku.
Što se Galipolja tiče, ono je sveto i za Turke, ali i za Australce i Novozelanđane, koji su ponajvećma ostavili svoje kosti na tom poluotoku.

Razmišljamo o tome kako je Prvi svjetski rat bio posve besmislen. U Drugom svjetskom ratu postojao je realni faktor opasnosti, Hitler, nacizam, tako da je barem za Saveznike taj rat bio dijelom i obrambeni, ali Prvi svjetski rat bilo je najobičnije ginjenje za imperijalističke zahtjeve, na kojoj god strani.

Pogled na Kilitbahir, europski dio Çanakkalea:



A tamo u daljini otvara se izlaz u Mramorno more:



Nova tema razgovora je egipatsko sužanjstvo Hebreja. Kažem kako sam pronašao podatak da je Imhotep, savjetnik faraona Zosera (to je onaj koji je izgradio prvu piramidu), možda u biti biblijski Josip. Mate u to ne vjeruje, ne vjeruje da je uopće postojalo ikakvo sužanjstvo, jer povijest navodno ne bilježi nikakvu migraciju stanovništva tih razmjera u to doba. Kažem mu da su čak i arheolozi u Akapskom zaljevu, na mjestu koje čini neku vrstu plićega praga dubine od 25 metara, u odnosu na dubinu s obiju strana toga praga koja je preko 100 metara, pronašli ostatke kotača kola za kakve se vjeruje da su ih koristili Egipćani u to doba. To bi predstavljalo dokaz da se doista dogodila neka vrsta prijelaza Crvenog mora po suhome, naravno ne nužno s biblijskim tumačenjem uzroka. Mate u to ne vjeruje, to su sve "gluposti". Općenito, Matu je teško u bilo što razuvjeriti ako je izgradio svoje mišljenje. Nije otvoren ni za kakva nova iskustva, osim ako njemu samom ne dođe da se mijenja.

Ulazimo u kompleks tvrđave. Tu je i vojni muzej, s raznim primjercima topova. Ulaz u vrt je besplatan, ali u samu tvrđavu se naplaćuje:



Nikola se zagledao u Dardanele:



Promet kroz Dardanele je gust, a prolaze i kapitalci, uglavnom tankeri za ruske luke:



Tu smo se negdje razdvojili, jer je Mate zaostao, ja sam pak htio u jednu slastičarnicu koja je Nikoli bila predaleko (na kraju je još bila i zatvorena), tako da smo se opet našli u sobi. Uzeli smo stvari, ostavili ih na recepciji, jer nam je bus polazio tek u 5. Potom smo otišli u šetnju modernijim dijelom Çanakkalea, veći dio toga vremena proveli sjedeći u parku, a potom se još vratili na ručak. Mate i dalje posti. Zaključio je da ako ništa ne ubacuje, neće ništa ni izbacivati.
Bliži se vrijeme polaska. Bus kreće s autobusnog kolodvora, ali prolazi pored našeg hostela na putu do trajekta. Čekamo ga, on promiče pored nas i odlazi prema trajektu. Trčimo za njim i lovimo ga prije ulaska na brod.
Potom opet izlazimo iz busa i penjemo se na razglednu palubu trajekta. Promatramo panoramu Çanakkalea:



I naš voljeni kontinent:



Još jedan pogled unazad, na Aziju:



Put nam se sječe s jednim tankerom:



I potom stižemo u Eceabat, na europskoj strani Dardanela. Cesta dalje vodi obalom Dardanela do Gelibolua (turska varijanta imena Galipolje). Mate kaže da ovdje živi jedna skupina Srba. Po onome što sam ja našao, oni su tu živjeli do početka 20. stoljeća, potom su većinom preseljeni u područje istočne Makedonije (oko Pehčeva). Radi se inače o Srbima iz okolice Jagodine.
Nakon Gelibolua cesta se penje i prelazi na drugu stranu ovog vrlo uskog poluotoka. Tu opet vidimo Egejsko more:



(sunce i staklo...nije dobro)





(ako promijenite perspektivu, u staklu možete vidjeti i odraz Mate i Nikole na prednjem sjedalu)

Trakija je mnogo pitomija od Anatolije. Vidi se da je to ipak Europa. Laughing

Ali ipak, po turskim autoputima prometuju i ovakva prometala:



Prolazimo Keşan i potom dolazimo do Uzunköprüa. Uzunköprü znači "Dugi most", i mjesto je doista dobilo ime po mostu, izgrađenom u 15. stoljeću, kojim se prelazila rijeka Ergene i močvarno područje uz nju. Most postoji još i dan-danas, dugačak je oko kilometar i pol i najdulji je kameni most u Turskoj.
Nas je vozač iskrcao na jednom trgiću na rubu centra. Odmah s tog trga počinjao je most. Potom smo se djeli u potragu za željezničkom stanicom. Mate je upitao neke tipove, koji su nam rekli da moramo hodati 4 kilometra od mjesta. Da stvar bude bolja, bus je upravo otišao u onom pravcu u kojem je trebalo hodati.
Put kojim smo trebali ići vodio je upravo preko mosta. Most ima po jednu prometnu traku u svakom smjeru i vrlo uzak pločnik, toliko da osoba s ruksakom izlazi iz profila pločnika. Suvišno je i napominjati da vozači jure kao ludi. Na početku mosta nalazila se neka skupina klinaca koja je stopirala. Mate je i kod njih provjerio, iako su mu sada rekli da ima 3 kilometra. Stajali smo i razmišljali. Hodati preko mosta ili čekati neki prijevoz. Nikola je za hodanje. Naravno, on ima mali ruksak za faks i usto je socijalni invalid, pa ne pomišlja da mene i Matu naši veliki ruksaci zanose, a to na tom uskom pločniku može biti problem. Ja sam za taksi, jer se odmah pored mosta nalazi taksi stajalište. Mate stoji bez ikakve ideje. Ja ga nekoliko puta pitam što ćemo, požurujući ga da donese odluku. On ništa. Na kraju Nikola prvi kreće preko mosta, a Mate za njim. Ništa, idemo onda svi preko.
Prijelaz traje oko dvadeset minuta. Neki vozači nas vide, pa nas i malo zaobiđu, neki, pogotovo ako iz suprotnog smjera ide auto, prošišaju tik uz nas. Pogotovo je neugodno ako je riječ o kamionu. Tada se okrenem bočno, tako da mi ruksak bude preko ograde i držim se dok ne prođe. Svega na dva mjesta nalaze se mala odmorišta, ali baš dok prolazimo pokraj njih nema niti jednog auta. U međuvremenu smo skužili da se za nama preko mosta zaputio i jedan od onih klinaca koji su stopirali.
Ja sam od nas trojice najnespretniji i najnesigurniji na nogama, pa su ova dvojica već odmakla. Na kraju mosta je kružni tok na kojem oni skreću desno. Vele da im je klinac tako rekao. I klinac ide s nama dalje.
Pitam se jesu li mu namjere čiste. Velim to Mati, on veli da je isto razmišljao o tome. Prolazimo pored benzinske pumpe, Mate veli da ide nešto kupiti i usput će pitati radnike je li to taj put. Ulazimo sva trojica, klinac ostaje vani. Čeka nas. Radnici na benzinskoj vele da jest, tu trebamo još oko kilometar i pol do stanice. Vraćamo se na cestu, čuje se lajanje pasa. Čopor pasa trči uz cestu. Mali nam veli da pređemo na drugu stranu. Uz cestu, tamo gdje su psi, nalazi se skroman kućerak, kakvi se obično znaju viđati uz usputne ceste po provinciji. Netko bi rekao "noćni klub" ili tako nešto, a vjerojatno samo jeftini kupleraj. I točno, na pročelju slike golih žena, "umjetnica iz Ukrajine". Inače, turska riječ za kurvu je "orospu" (od čega i naša "rospija"), no u slengu se, upravo zbog velikog broja prostitutki iz bivšeg Sovjetskog Saveza, rabi i riječ "nataşa".
Cesta se počinje uspinjati, ali od kolodvora ni k. U jednom času u susret nam dolazi motocikl na kojem sjede dva frajera. Usporava i zaustavlja se pored ceste, baš pred malim koji nas vodi. Prva pomisao: "Ovo je pojačanje, i sad će nas srediti." Tim više jer je Nikola malo zaostao, dakle samo smo Mate i ja naprijed. Ipak, izgleda da su to samo neki poznati od klinca, pozdravljaju se i odlaze dalje. A onda napokon ugledamo i poznatu žutu tablu s trima dijagonalnim crvenim crtama, a potom začujemo i poznati cing-cing zvuk signalnih svjetala na prijelazu ceste preko željezničke pruge. Tu smo.
Neposredno prije prijelaza skrećemo u jednu ulicu lijevo i tamo se mali oprašta od nas. Očito tu živi. Pokazuje nam da je kolodvor ravno, još nekih 100-tinjak metara.
U međuvremenu na kolodvor dolazi vlak Alpullu-Uzunköprü, koji se isti čas vraća natrag. Naš vlak za Solun dolazi oko dva u noći. Sada je pola deset, i imamo 4 i pol sata za provesti ovdje.
Sam kolodvor Uzunköprü izgleda kao neka zgrada s Divljeg zapada:



Za razliku od Kapıkulea, koji je drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu, ovaj je posve zaboravljen. Dnevno preko granice prođu četiri vlaka - jedan par lokalnih do Pitiona i jedan par noćnih Istanbul-Solun. Usto postoje dva para do Alpullua i jedan par do Istanbula.

Na kolodvoru se nalazi osoblje, ali ne žele sada obaviti granične formalnosti. Ostavljaju nas da čekamo vlak. Sjedamo na klupu sa stolom u vrtu pored kolodvorske zgrade, malo pričamo, onda Mate zaspi, Nikola i ja i dalje pričamo o obiteljima...Nikola me uvjerava da sam buržuj i da bi mi trebalo oduzeti vikendicu na moru. Kad mu kažem da vikendica ima sveukupno 60-ak kvadrata na tri etaže, dakle manje nego moj stan u Zagrebu, malo se zamislio. Uostalom, ja se svojom buržujštinom ponosim, jer taj imetak nije stečen izrabljivanjem radničke klase. No i dalje i on i Mate smatraju da sam reakcionar i da zagovaram status quo.

Selimo se svi u čekaonicu, tamo su klupe na kojima se može i zaspati, a njima je zima. Meni nije, a ni ne spava mi se, pa se šetkam uokolo.

Bliži se dva. U daljini čujem riku dizela. Potom iz zgrade izlazi murjak i veli da donesemo putovnice. Budim ovu dvojicu.
Dolazi vlak, troja grčka spavaća kola. Opet nema sjedaćeg vagona. Ništa, morat ćemo uzeti nadoplatu. Pitamo vlakopratitelja koliko je, on veli 30€. Za trojicu? Ne, po osobi.
Trideset eura po osobi? Pa to su dva noćenja u hostelu, a ovo je pola noći u vlaku. Nikola je očajan, nije mu jasno. Preskupo mu je. Ali druge nema, ovo je jedini vlak. Ulazimo unutra.
Nikola tupo zuri pred sebe, još je deprimiran, nije mu jasno kako ovo može koštati trideset eura. Pokušavam ga odobrovoljiti, ne da se. Putovnice su nam još vani, uvijek me strah da vlak ne ode bez njih. Neće, ipak nam ih vraćaju. Pokušavam otići do WC-a, on užasno smrdi. Pokušavam oprati zube na umivaoniku u kupeu, vode nema. Mislim si jesu li zatvorili ventil dok stojimo u Uzunköprüu, pokušavam kasnije, ali vode jednostavno nema. Trideset eura za noć u spavaćim kolima bez vode. Da, ipak je Grčka u EU, ipak su to europske cijene.

Kupei izgledaju ovako. Moj i Nikolin:



Matin:



Vrijede li 30€? Prosudite sami.

Vlak napušta Uzunköprü, vozi se kroz noć. Potom jedan željezni most i prelazimo Maricu koja čini granicu između Turske i Grčke. S druge strane nam dolazi još jedna pruga. Ulazimo u kolodvor Pition. Opet ista procedura, daj putovnice murjacima, koji ih odnose na pregled u zgradu.
Nakon Turske, i Grčka je zemlja koju prvi puta posjećujem. Čudno, zapravo. Naputovao sam se po Europi, išao i u Klasičnu gimnaziju, ali Grčku vidio nisam. I sada u nju ulazim na najneobičnijem mogućem mjestu za jednog Hrvata.
U kolodvor dolazi još jedan vlak, iz istog smjera kao i naš. Pition je neka vrsta čeonog kolodvora, iako se pruga nastavlja. Nažalost, prometa dalje nema.
Naime, pruga Uzunköprü-Pition i dalje, bila je dio negdašnje pruge Istanbul-Edirne. Nakon Balkanskih ratova, kada je granica uspostavljena na Marici, dio te pruge ostao je odsječen na teritoriju, isprva Bugarske, a potom Grčke. Takvo je stanje bilo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je izgrađena današnja pruga. Dotada, svi su vlakovi za Edirne vozili preko grčkog teritorija, a kako su bili vlakovi u unutrašnjem prometu, na teritoriju Grčke nisu se zaustavljali, osim kako bi u vlak ušli grčki graničari. Takav je aranžman omogućivao šverc i prebacivanje kriminalaca iz Turske u Grčku - jednu priču te tematike imate opisanu u knjizi "Turska: jarko sunce, jaki čaj", zbirci anegdota koje je sakupio Tom Brosnahan - adresa priče je http://www.turkeytravelplanner.com/bsst/midnight_express.html.

Vlak s kojim se mi križamo (iako se zapravo tehnički ne križamo, budući da dolazi iz istog smjera) u Pitionu jest nama suprotan vlak - Solun-Istanbul.
Napokon nam vraćaju putovnice i mi tonemo u san. Mate je čak zaspao sjedeći na kauču. Treba se odmoriti do jutra...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
PETAK 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stižemo u Denizli u pet ujutro. Negdje oko 6 polaze prvi dolmuşi za Pamukkale. Kunjamo okolo, onda odlazimo ostaviti stvari na garderobu. Napokon dolazi i dolmuş, krećemo. Do Pamukkalea ima oko dvadeset minuta vožnje.
Pamukkale znači "pamučna utvrda". Radi se o malenom mjestu poznatom po neobičnoj geološko-hidrološkoj formaciji. Naime, na tom se području nalazi 17 toplih izvora, u kojima je temperatura vode od 35 do 100°C. Voda je zasićena kalcijevim karbonatom, u dodiru sa zrakom izlučuje se ugljični dioksid, dok se kalcijev karbonat odlaže u obliku stijene, isprva želatinozne, a kasnije tvrde, koja se zove sedra ili travertin. Sedrene barijere česte su na krškim slapovima, gdje je voda bogata kalcijevim karbonatom (vapnencem), pa tako i na našim Plitvicama i slapovima Krke.
Iznad Pamukkalea prostiru se sedrene terase, preko kojih se voda prelijeva tvoreći bazenčiće omeđene sedrom. Ovisno o temperaturi i gustoći, voda ima nijansu od prozirne do plavičaste. Mi smo se uputili do toga mjesta i došli do ploče s natpisom Ak cennet (Bijeli raj). To odozdo izgleda ovako:







Šećemo se uokolo jezera, zrak je prohladan, ali je voda koja se u njega ulijeva topla. Tu su i neke divlje patke, čini mi se. Potom se odlučujemo popeti na vrh, kako bismo bolje razgledali kompleks odozgo. Međutim, ulaz se naplaćuje. Lako za to, no cijena je 20 lira. 10€. Duplo više od jednoipolsatne vožnje po Bosporu. Doduše, ulaz nije samo u kompleks Pamukkalea, nego i u Hierapolis, ruševine grčkoga grada koji je podignut na tom istom brežuljku, ali svejedno. Iz principa ne želimo dati 20 lira. Prošetat ćemo se još uokolo:



Pada nam na pamet da bismo se mogli prošvercati okolo, pa se krećemo penjati sa strane, koritom jednog isušenog potočića. Međutim, ubrzo nam dolje s ceste viču da se ne smije. Inače, u bazenčićima Pamukkalea nekad se moglo i kupati, no onda su to zabranili, jer su kupači oštećivali sedru.
Još jedan promašaj. S obzirom da smo već iz programa izbacili Izmir i Troju, izgleda da nam turska dionica putovanja nije baš osobito uspješna.

Čekamo dolmuş za natrag. Malo smo zalutali po mjestu, pa moramo tražiti stanicu. Ubrzo nailazimo na pravo mjesto i vraćamo se dolmuşem prema Denizliju.
U Denizliju Mate odlazi promijeniti još novaca, a i ja ću uskoro trebati na bankomat. Bilo bi mi dosta 500 lira, ali posudio sam Nikoli 100. Mate nema, a trebamo kupiti kartu za dalje. Nemamo novca za njega, a on nonšalantno šalje poruku "Banke rade tek od 9, kupite i meni kartu, čekam da otvore banku". Nekako smo ipak skucali pare, ali sada ja pod hitno moram do bankomata. Guram karticu, ukucavam PIN, ispada da je krivo. Provjeravam još jednom, opet mi stornira transakciju. Što je sad ovo? Nije vrag da mi je netko ispraznio račun dok ja tu putujem? Prolaze mi kroz glavu priče o bankomatima koji kopiraju PIN-ove i onda prebacuju pare s pozvanih računa. Hm, zadnji sam put vadio novce na bankomatu kod Aje Sofije. To je dosta prometno mjesto, ima dosta turista, možda je netko sredio bankomat. Onda mi pak pada na um misao da je možda ipak problem u mojoj banci doma. Naime, tu je 9, u Zagrebu je 8, banka se tek otvorila i možda rade backup ili tako nešto. Trebalo bi pokušati kasnije. Ali neću stići prije navečer.

Dolazi bus, krećemo. Dečki me pitaju koliko se vozimo do Çanakkalea, ja velim 6 sati. Potom zadrijemam. Ovi opet pričaju o revoluciji. U jednom se času trgnem iz sna i shvatim da sam krivo izračunao. 6 je sati od Izmira do Çanakkalea, a od Denizlija do Izmira je još 4 sata. Dakle, predstoji nam čak 10 sati truckanja. Mate provjerava kod stjuarda, i doista je tako.
Nikola je inače imao ideju da iz Denizlija odemo u Istanbul, pa onda za Solun, da bi nas to došlo jeftinije. No, ne bi, kako će se kasnije ispostaviti.
Veći dio jutra proveo sam u drijemežu, dok se bus vukao kroz krajnji zapad Anatolije. Jedini stresni događaj izveo je Nikola. Naime, on je stalno sa sobom vukao neku Foucaultovu knjigu koja mu treba za diplomski rad, i to je čitao po busevima. U jednom času htio ju je odložiti u onu mrežu koja se nalazi na poleđini sjedala ispred vas, a kako je u svojoj mreži već imao neke stvari i knjiga mu nije stala, krenuo je to zgurati u moju. Naravno, bez pitanja smije li. No ja sam također imao nešto unutra i krenuo sam to pomaknuti. U taj čas mi je nešto iz krila palo na pod. Dok sam se sagibao po to, uspio sam gurnuti rukom stolić na sjedalu ispred, koji je bio potrgan i mogao se spustiti i preko vodoravnog položaja, te izlio čaj, koji je bio na stoliću, po sebi. Poslao sam Nikolu i njegovu komociju po tko zna koji puta u vražju mater, jer zbog činjenice da on ne može držati knjigu u krilu ja sada po svojem krilu imam dva deci čaja.

Opet smo stali negdje u nekom usputnom odmorištu, opet ista procedura - autobusi se peru i lickaju, dok putnici jedu ili idu na WC. Napokon, negdje nakon 8 sati vožnje, evo nas uz more:



Sada smo iznad grada Burhaniye, u zaljevu koji zatvara grčki otok Lezb. Ova je regija poznata po maslinicima:



Zaokrećemo, i vozimo se drugom stranom zaljeva. Pogled prema jugu:



U daljini se vidi Lezb:



Ponovo jug:



Ponovo Lezb:



Naposljetku se serpentinama počinjemo odizati od obale. Cesta se vraća u unutrašnjost. Posljednji pogled na zaljev:



Ovaj dio Anatolije mnogo me više podsjeća na Dalmaciju, barem na Zagoru:



Naposljetku se pod nama pojavljuju Dardaneli:





A u daljini vidimo i naše današnje odredište - Çanakkale:



Na kraju se ipak nismo vozili 10 sati, već 11.

Došli smo u Çanakkale (na turskome "posudna tvrđava", zbog bogate lončarske tradicije), grad koji se nekad zvao Dardanellia i po kojem je današnje ime dobio morski prolaz na kojem leži (u to se vrijeme prolaz zvao Helespont). I to je grad na dvama kontinentima, iako se centar nalazi na azijskoj strani.
Tražimo hostel. Meni u vodiču piše da postoji nešto što se zove Anzac House i da bi to trebao biti ugodan hostel. Nalazimo ga, jedan blok od obale. Anzac je čest natpis u Çanakkaleu. Radi se o kratici za Australia and New Zealand Army Corps, vojnu jedinicu koja se istaknula u bitci za Galipolje 1915. Velik broj njenih pripadnika je izginuo na tom poluotoku i baš zato njihove obitelji i potomci jednom godišnje dolaze odati počast palima upravo ovdje, u Çanakkaleu. Odnosno, ovdje odsjedaju, samo mjesto bitke je na drugom kontinentu, nekih 15-ak kilometara odavde.
Nakon raspakiravanja i prijave, odlazim na bankomat preko puta hostela. Sve je u redu, izgleda da je ipak bila stvar samo u vezi sa Zagrebom. Dižem još 100 lira. Vraćam dugove Mati koji mi je posudio, ali sada imam još dovoljno love da večeras platim i večeru. Kupujemo kartu za sutra, potom se šećemo gradom, sviđa nam se, primorska je atmosfera. Sjedamo u neku aščinicu. Mate je odlučio prestati s rižom i posve postiti. Samo će piti čaj. Nikola i ja naručujemo. Nikola želi probati jelo koje se zove "saç kavurma", tj. meso pirjano ispod peke. Na jelovniku se nalaze "saç kavurma" i "saç kavurma porsyon". Ovo drugo uključuje još i prilog i salatu. Nikola pokušava demonstrirati da je u ovih tjedan dana naučio nešto turskoga, te konobaru objašnjava "Saç kavurma, yok saç kavurma porsyon!". Konobar ga zbunjeno gleda. Naime, Nikola je uvjeren da "yok" znači "ne", kako je i posuđeno u srpski. No "yok" znači "nema". Usto, "yok" dolazi iza onoga na što se odnosi. Nikola dakle konobaru objašnjava da nema saç kavurme. Potom mu ja uskačem pomoći i objasnim konobaru što hoće.
Hrana nije baš loša. Nikola onako nedužno pita Matu zar ovaj neće ništa, a Mate se izdere na njega da kog vraga ga to pita, kada zna da ima proljev i da ne smije ništa jesti. Frustriran je, cijelo se vrijeme nabrijavao na jeftine kebabe po Turskoj (cijena je od 2,5 lire u Istanbulu, pa čak do 1 lire u Kayseriju), a sada ih ne može okusiti.
Kasnije još sjedamo i na sladoled u jedan birc na obali, čeznutljivo gledamo Europu, kao da se sutra vraćamo kući. Azija nam baš i nije legla.

U hostelu imamo i internet, pa ćemo provjeriti poštu, a potom se dobro odmoriti nakon čitavog dana i noći u busu...

egerke @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 23, 2012
ČETVRTAK 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se i doručkujemo. Čak i nije loš doručak, ima izbora, iako nije osobit. Dolaze i ovo dvoje Hrvata, skupa doručkujemo. Potom se pakiramo i odlazimo na kolodvor. Nikola želi zamijeniti kartu, ali ne može. Ništa, morat će s nama.
Inače, mi smo prvo mislili ići odmah za Denizli, no bus za Denizli ide tek navečer, pa smo se odlučili krenuti u Konyu, možda otamo ima neki raniji bus.
Prije dolaska busa (koji dolazi iz Kayserija) slikam još malo uokolo:



Dolaze nas pozdraviti i ovo dvoje, a potom dolazi bus i krećemo na novi put.

Vozeći se prema Konyi, prolazimo i pokraj Uçhisara, no nažalost sjedim na krivoj strani za imalo bolju fotku:



Putem prema Konyi Mate mi opet objašnjava slamizaciju gradova Trećega svijeta. Kužim ja to, no kako kažem, ekonomski problemi u svijetu neće se riješiti političkim, već duhovnim promjenama.
Krajolik je opet isti:





Je li moguće da se ono još uvijek vidi Erciyes?



U busu su nam poslužili nešto što liči na sapunčić. Gledam natpis: şekerleme. Aha, šećerlema. Uzimam ju, ali to je toliko slatko da me bole zubi.

I napokon stižemo u Konyu. Planirali smo se ovdje zadržati neko vrijeme, a onda krenuti dalje. No prvi bus za Denizli je tek u deset navečer - sad je dva popodne. Vjerojatno isti onaj iz Göremea. Nikola nas strijelja pogledom - mogli smo ostati u Kapadociji, kao da želi reći. Sve otada, on je uvijek tu Konyu apostrofirao kao najveći fijasko puta. Međutim, očito mu nije jasno da mi nismo htjeli ostati u Göremeu čitav dan i da je bolje bilo zamijeniti ga Konyom.

Autobusni kolodvor se naravno nalazi na rubu grada, pa odande do centra moramo tramvajem. Konya je jedan od rijetkih turskih gradova koji ima tramvaje, pa i nije promašaj da smo došli ovamo. Tramvaji su stari Düwagi:



Iznutra:



Konya ima oko milijun stanovnika i također je jedan od Anatolijskih tigrova. Nekoć se zvala Ikonija, prema legendi po kojoj je grad osnovao Perzej, nakon što je slikom Meduzine glave rastjerao lokalno stanovništvo. U gradu je, vjerojatno na sva tri svoja misijska putovanja Malom Azijom, propovijedao i sveti Pavao. Nakon toga razaraju ju Arapi, a u 11. stoljeću stižu Seldžuci, te ona postaje glavnim gradom njihove države. U dva navrata okupirali su ju i križari. Njeno zlatno doba jest druga polovica 12. stoljeća, kada su Seldžuci vladali čitavom istočnom Anatolijom i imali čak i izlaz na Sredozemlje (kod Alanye). Danas se Konya smatra prilično konzervativnim islamskim gradom, nazvanim "citadelom islama". U Konyi je živio i umro Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najpoznatijih (ako ne i najpoznatiji) islamski mistik, filozof, teolog, pjesnik, utemeljitelj vjerskoga reda mevlevi (poznatijeg i kao "vrteći derviši"). Usto, iz okolice Konye potječe i poznati satirični lik iz sufističkih pripovjedaka, Nasreddin hodža.
No Konya je i sveučilišni grad, s velikim kampusom koji je također smješten na rubu grada, pored kolodvora. Ujedno je i grad-pobratim Sarajeva.

Vožnja tramvajem do centra traje dosta dugo, a mi smo se iz tramvaja istovarili kada smo spazili zanimljivu džamiju. Ispostavilo se da je to džamija Hacı Veyis Zade:



Iznutra je prilično svijetla:





Nismo bili baš sasvim u centru, ali smo bili od njega udaljeni jedan blok. U centru se nalazi jedan brežuljak oko kojega se okreće tramvaj. Taj brežuljak je zapravo citadela, danas pretvorena u park. Najznačajniji spomenik u njoj je Alaeddinova džamija, negdašnja prijestolna džamija seldžučkih vladara, u stvari prerađena kršćanska bazilika. Sliku nažalost nemam.
Danas se po citadeli nalaze i kojekakvi ugostiteljski objekti, a ima i javni WC (naravno, znate da je Mate morao obaviti svoje...inače, ovo je prvi u nizu WC-a iz kojih je počeo odlaziti da ne plati, praveći se zbunjen).
Spuštamo se s citadele opet u uličice ispod. U jednom času dolazi nam neki klinac, prodaje šećernu vunu zapakiranu u najlon vrećice. Viđali smo to već. Mate iz zafrkancije veli malom da ja hoću šećernu vunu. Mali dolazi k meni. Ja mu velim da neću. Mate mu kaže "Šalio sam se." Ali mali odgovori "Nema šale!" I neće se maknuti. Mi idemo dalje, mali ide za nama. Okrenemo se i mrko ga pogledamo, on ništa. Izderemo se na njega. Ništa. Dali smo mu dovoljno jasno do znanja da ne želimo, ali njega to ne benda ni pol posto. On i dalje hoda za nama. Sad se ja izderem na njega, s izrazom lica koji bi mu trebao jasno dati do znanja da je prešao granicu. Ništa. Privukao sam čak i pažnju nekih ljudi u kafiću, koji malome vele da nas pusti. On brže bolje privezuje vrećicu Nikoli za ruksak i počne vikati da smo mu uzeli vunu, a nismo ju platili. Nikola skida to s ruksaka, mali zaostaje. Mislimo da smo ga se riješili. No nakon minute, evo njega natrag. Uporno i dalje ponavlja "Adi, adi" (hajde, hajde). E sad mi je već dosta, mali stvarno traži probleme. Opet mu iz nekog birca dovikuju da nas pusti. I na koncu mu nekako uspijevamo umaknuti.
Skrećemo u pokrajnju ulicu, iz toga smjera dolazi drugi klinac također sa šećernom vunom. Komentiram kako bismo sada iz fore trebali kupiti kod ovoga. Laughing
Malo smo paranoični, sve nam se čini da će nam se ovaj prišuljati iz neke pokrajnje ulice i opet započeti. Na sreću, nema ga.

Ulica u starom dijelu Konye:



Stajemo na ručak, da malo zametemo trag. Mate je još na riži.

Prolazimo pored još jedne džamije, ovo je İplikçi:



Potom i kraj džamije Selimije:



A onda dolazimo do najpoznatije građevine u Konyi, kompleksa Mevlana:



To su negdašnja tekija (derviški samostan) reda mevlevi i Rumijev mauzolej, koji su od 1927. muzej. Ulaz se naplaćuje, tako da smo ga mjerkali izvana.
Zanimljivo, u skladu sa sekularizacijom Turske, red mevlevija je od 1925. zabranjen. 1954. bilo im je dopušteno izvoditi semu (kako se naziva ta vrsta ceremonije koja između ostaloga uključuje i vrtnju u transu), ali samo kao turističku atrakciju. Kao sufistički red, i dalje su zabranjeni.
Rumi i ja smo inače rođeni na isti datum. Laughing

Nasuprot kompleksu Mevlana nalazi se groblje. Odlučili smo ne proći kao pored turskog groblja, nego smo se zaputili pogledati:



Islamska groblja (mezarja) često odaju dojam pretrpanosti, jer su nišani (nadgrobni kameni) jako zgurani jedni uz druge. Tu smo malo otpočinuli, a potom se uputili u obilazak. Evo zanimljivog natpisa na grobu:



Dotična osoba je živjela 677 godina? Neće ići. Radi se zapravo o tzv. Rumi-kalendaru (nema veze s Rumijem od malo prije), koji je u principu križanac hidžretskog i julijanskog kalendara. Točnije, godine se računaju od 622., ali godina nije lunarna, već solarna, pa tako ima 365 dana. Kalendar je vrijedio u Turskoj od 1840. do 1926. Ova gospođa je dakle rođena 1901.

Među grobovima nešto šuška, ali nije zombi, već nešto mnogo simpatičnije:



Na kraju groblja je nešto što bi mogla biti mrtvačnica:



Ili je ipak OVO mrtvačnica:



Do nje vodi ovaj špalir:



Vraćamo se do Mevlane, sjedamo pored fontane. Pogled uokolo:



Ubrzo dolazi neki klinac, po izgledu ima oko deset godina, možda i manje. Traži nas cigaretu. Mate mu veli da nemamo i da je pušenje štetno, a on je još mali. Počinju razgovarati. Mali se zove Mustafa. Pita nas otkud smo. Naravno, iz Afrike. Mate raspreda priču: on je profesor, Nikola je strašni ratnik, a ja sam - klaun. Mislim da je mali prokljuvio da Mate mulja. Za to vrijeme, Nikola od jednog papira radi origami model helikoptera. Daje ga Mustafi. Mustafa ga odnosi i umače u fontanu. Potom nam donosi šaku rastopljenog papira. Nakon toga mu očito postajemo dosadni, pa odlazi. Dižemo se i spremamo dalje. U tom času do nas dolazi neki tip od tridesetak godina, skockan, i razgovor teče ovako (razgovara s Matom):

-Excuse me...I'm trying to learn English.
-Yeah? We're sorry, we're just leaving.
-Where are you from?
-Africa.

I odlazimo. Nismo čak ni pogledali je li čovjek bio zbunjen.

U daljini se vidi džamija Aziziye:



Prilično neobično, džamija ima velike prozore, koji unutra pripuštaju dosta svjetla:





Na zidu se nalazi i displej koji pokazuje točno vrijeme dnevnih namaza.

Vraćamo se prema citadeli. U jednom času neki tipovi nešto dijele na cesti, kao kad kod nas dijele letke. Ali, kod nas je dovoljno samo mahnuti rukom i shvatit će da niste zainteresirani. Tako činimo i ovima, ali ne trzaju. Odmičemo se od njih, oni idu dalje za nama. Tek kad smo im eksplicitno rekli da nećemo, onda su odustali.
Ispada da što dalje idemo na istok, prodavači postaju sve nasrtljiviji. Frend koji je to ljeto bio u Indiji kaže da je tamo uobičajeno da taksist za vama hoda po 20 minuta i nudi vam taksi. Očito je stvar toga tko će prvi popustiti. Šalimo se da su Turci vjerojatno tako prodrli do Beča. Nudili su kebab, kavu, baklave i slično, a ljudi su se samo odmicali, „Neka, hvala, ne trebamo", a oni "Ma uzmite". I tako su se tijekom stoljeća polagano primicali Beču. Morao im je Jan Sobieski doći reći da Europljani ne žele ono što prodaju.
Uglavnom, sada mi je jasno zašto su žene u islamskom svijetu pokrivene. S njihovom razinom poštovanja osobnog prostora, one bi neprekidno bile izložene dobacivanjima.

Sjedamo u jedan kafić na citadeli. Pojest ću neke profiterole, popiti limunadu, Mate čaj, Nikola ne znam više što...potom ispod stola nalazim ploču za damu. Zapravo, s druge se strane nalazi i ploča za backgammon (trik-trak), igru koja je vrlo popularna u Turskoj, a ja je nikad nisam uspio naučiti. Mate i ja odigravamo partiju dame, ali nijedan nije siguran kako idu točno pravila. Jednu partiju dobiva on, druga završava kao pat.

Pogled na ulicu koja vodi prema Mevlani:



Lagano se smrkava, krećemo. Mate još odlazi na WC. Kaže da mu aktivni ugljen nije nimalo pomogao, samo je uzrokovao promjenu boje. Ozbiljno razmišlja da nas u Solunu napusti i ode doma.
Pješačimo dio puta prema kolodvoru, Nikola usput uzima kebab, potom sjedamo na tramvaj.

Bus kreće u deset sati, noćna vožnja do Denizlija. Ovaj put su nam poslužili i sladoled.
Nakon prve ture spavanca, budim se kada se bus zaustavlja i vozač veli da stojimo dvadeset minuta. Izlazim van, sve liči na neku ogromnu Macolu: desetak autobusa poredanih, vozači ih peru šlauhovima (to je uvijek običaj, autobusi se održavaju besprijekorno čistima, i iznutra i izvana), red ljudi za WC, red ljudi za neku hranu... Uzimam jednu gözleme. To su tradicionalne turske palačinke, koje se mogu jesti same, a mogu se i puniti svačime. Uz to i ledeni čaj. Kasnonoćni obrok. Potom se vraćam u bus i tonem u san...

egerke @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2012
SRIJEDA 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, spavao sam možda sat vremena, kada mi se iz mobitela u džepu počeo derati Tinariwen. Nekako taman u trenutku buđenja oglasio se i razglas, najavljujući da Van Gölü Ekspresi upravo dolazi. Pogledam na sat: 7 sati. Super, kasni već tri sata. A do Istanbula vozi još 12 sati.

Krećemo prema gradu. Mate je čak već jednom proveo noć na autobusnom kolodvoru u Kayseriju, razgovarajući s nekim Turčinom i Kurdom. Međutim, on se sada ne može sjetiti gdje je točno taj kolodvor. Idemo ipak prvo pogledati centar.
U ulici koja od kolodvora vodi do grada jedna do druge nanizane su ljekarne - ako ih nismo vidjeli barem četrdeset jednu uz drugu, nismo vidjeli nijednu. U blizini se nalazi i par klinika. Ispada da Turci sve rade u grozdovima.
Kayseri je antička Eusebia, kasnije Cezareja, od čega i današnje ime. Grad je malo manji od Zagreba, a inače je jedan od tzv. Anatolijskih tigrova, gradova u unutrašnjosti Turske koji su se brzo ekonomski razvili. U svojoj je povijesti imao tri klimaksa: jednom oko 2000. pr. Kr., kada je bio centar trgovine između Hetita i Asiraca, potom u rimskom dobu i najzad za Seldžuka u 12-13. stoljeću, kada je bio druga prijestolnica. Nominalno je i sjedište rimokatoličke biskupije (trenutno bez biskupa) i armenske dioceze. U trenutku dok su Grci napredovali prema Ankari, Kayseri je bio alternativna lokacija za zasjedanje narodne skupštine u ratu za nezavisnost. Grad je poznat i po svojem ćilimarstvu.

Kayseri od 2009. ima i tramvaj (službeno se vodi kao laka gradska željeznica):



A na glavnom se trgu nalazi i tvrđava koju su izgradili još Rimljani:



Pogled na Yeni cami, Novu džamiju:



Džamija, tvrđava i ono za što sve slike tvrde da je sahat-kula, no križ na vrhu i oblik tornja i krova ukazuju da bi se moglo ipak raditi o armenskoj crkvi:



Iz Kayserija inače potječu i neke poznate osobe: režiser Elia Kazan, čuveni otomanski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija, hamama, medresa i drugih građevina diljem Otomanskog carstva (između ostaloga i poznatoga mosta preko Drine u Višegradu), zatim obitelj Aristotela Onassisa, te današnji turski predsjednik Abdullah Gül.

Obišli smo malo centar, a onda se dali u potragu za autobusnim kolodvorom ili barem stajalištem dolmuşa (minibuseva) koji voze za Kapadociju. Jedan policajac objasnio nam je da oni polaze baš tu, iz ulice iza ugla. No tamo nije bilo ničega sličnog stajalištu dolmuşa. Drugi policajac rekao nam je da ne zna, ali ako kolega tako kaže, vjerojatno je tako. Mi smo ipak odlučili uzeti stvar u svoje ruke.
A i Mate je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je u jednoj od onih silnih ljekarni uzeo nešto protiv proljeva, jer je zaključio da se očito radi o nekoj crijevnoj zarazi. Nakon toga smo se uputili tražiti autobusni kolodvor. Prilikom prelaska jedne ceste na putu dotamo, skoro su nas zgazili. Naime, u Turskoj ne postoji pravo prednosti pješaka ako skrećete i siječete zebru. Vi ste jači, imate auto (ili u ovom slučaju dolmuş) i na pješaku je da se makne - milom ili silom. Tako je nama jedan dolmuş prepriječio put na zebri, jer nije mogao dalje, a zatim je, obilazeći njega, dojurio drugi. Nakon što sam ja počeo mahati rukama vozaču, pokazujući mu kamo juri, on se samo smijao mojoj panici.
Strelica nam je pokazala u kojem je smjeru kolodvor. No nakon skoro kilometra ništa se nije naziralo. Stoga je Mate stao i pitao jednoga tipa na autobusnoj stanici gdje je autobusni kolodvor i je li daleko. Ovaj je prvo rekao da nije, ali da moramo autobusom. Koliko ima dotamo? Pa oko 10 kilometara. Google Earth kaže da je ipak samo 5, ali u svakom slučaju previše da bismo hodali. U taj je čas došao autobus, Mate je vozaču pokušao objasniti da smo stranci i da nemamo karte, ali je ovaj samo mahnuo.
Vozili smo se nekih desetak minuta, dok nismo došli do ganc novog zdanja autobusnog kolodvora. Očito to nije onaj na kojem je Mate proveo noć. U Turskoj se autobusni kolodvori redovito grade na rubovima gradova, kako se ne bi gubilo vrijeme međugradskih autobusa na petljanjima kroz gradski promet. Ulazimo unutra, Mate naravno posjećuje WC, a potom Nikola i ja odlazimo nešto doručkovati u kolodvorskom restoranu. Uzimam sütlaç, rižu na mlijeku, koja se obično zapeče u pećnici i još pospe cimetom. Uz to i salep (imaju). No za razliku od dosadašnjih, ovaj ga puta dobivam rađenog s vodom. Može ga se i tako raditi, ali to je poprilično slabunjavo.

Izlazimo na perone. Uokolo grada steru se gola brda:





Smještamo se u bus koji ubrzo kreće. U Turskoj su svi busevi klimatizirani, zato slike iznutra neće baš biti bogzna kakve, uvijek se vidi odsjaj.
Prvo još jedna slika Erciyesa:



Turci imaju vrlo razvijenu kulturu putovanja autobusom. U svakom autobusu postoji stjuard koji vas nudi vodom, čajem, kavom, daje vam tekućinu za pranje ruku, obično neke kekse ili kolačiće...i to čak i na kraćim linijama, poput ove (vozimo se svega sat i pol). Komentiramo kako je bus kao neka mehana na kotačima, i da bi još samo falilo da naprijed ima stalak za kebab.
Krajolik je poprilično sumoran:



Erciyes i Kayseri u daljini:



Neobične formacije stijena:



Vidite da turske autoceste u biti po standardu i nisu posve autoceste. Trake jesu fizički odvojene (ali jarkom, ne zelenim pojasom), ali nema zaustavne trake niti ograde koja priječi pristup životinjama.

Anatolijska visoravan. Negdje na ovom području po prvi je puta udomaćena i pšenica:



A ovo već izgleda kao nešto što je možda izradila ljudska ruka. Zanima me što Semir Osmanagić ima za reći na to:



I tako se pomalo primičemo Kapadociji. Terminologije radi, ovdje odabirem naziv prema tradicionalnom latinskom izgovoru, jer smatram da je taj uobičajeniji kod nas, isto kao što sam pisao Cezareja (trebalo bi, po klasičnom izgovoru, biti Kapadokija i Kajsareja - uostalom, zato Kayseri).
Kapadocija je regija poznata i po svojoj povijesti i po svojim zemljopisnim obilježjima. Područje su nastavali Hetiti, kasnije su ga osvojili Perzijanci, a onda su došli Rimljani. Slična priča kao i za većinu srednje Anatolije. U ranom srednjem vijeku u Kapadociji su živjeli kršćani i to u nizu podzemnih gradova, izdubenih u stijenama, u kojima su se skrivali od progona. Kasnije ovdje žive i tzv. Kapadocijski oci: Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, koji su svojom religijskom filozofijom postavili temelje učenja prihvaćenog na Nicejskom koncilu. Turci stižu u 11. stoljeću. Međutim, u području Kapadocije sve do 20. stoljeća zadržalo se grčko stanovništvo, koje je govorilo kapadocijskim grčkim, posebnim dijalektom pod jakim utjecajem turskoga. U velikim razmjenama stanovništva (što je eufemizam za unakrsne progone) nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata, grčko je stanovništvo iseljeno u Grčku.
No Kapadocija je najprepoznatljivija po svom pejzažu, u kojem dominiraju tzv. eolski stupovi. Eolski stupovi nastaju kada je vulkanski pepeo prekriven tankim slojem bazalta ili neke druge stijene koja mnogo slabije erodira. Voda i zrak prodiru kroz pukotine bazalta i ispiru vulkanski pepeo, koji preostaje samo ispod bazaltne "kape" koja ga štiti. Naravno, i bazalt erodira i s vremenom će i on propasti, što će onda rezultirati i raspadom čitavog stupa. Osim u Kapadociji, eolske stupove nalazimo i na platou Colorada u SAD, ali i mnogo bliže, na jugu Srbije, nedaleko Kuršumlije, na lokalitetu nazvanom Đavolja varoš.

Evo eolskih stupova u daljini:





A ima i drugih zanimljivih formacija stijena:





Mi stižemo u Göreme, seoce smješteno upravo u središtu toga područja eolskih stupova, i posve podređeno turizmu. Odmah pored autobusnog kolodvora je recepcija na kojoj si možemo izabrati hostel, a ponuđeno ih je sijaset. Odabiremo jedan koji je u samoj stijeni. Naime, tuf (okamenjeni vulkanski pepeo) jest vrlo mekan i lako ga se može bušiti. Upravo stoga su ovdje ljudi i gradili nastambe u ovim stijenama još od prapovijesnih vremena.
Hostel košta 10€. Nadali smo se da ćemo dobiti sobu s vlastitom kupaonicom, ali nije tako. Na recepciji kod kolodvora su nam drugačije rekli. No nema veze. Pogled s prozora naše sobe:



Nakon tuširanja i raspakiravanja, krećemo se prošetati po mjestu i okolnom području. Malo vizura:





(Ovo je autobusni kolodvor. Naravno, tu su i turističke agencije koje nude razne vrste obilazaka. Jedna od najvećih atrakcija je let balonom na topli zrak iznad čitavog područja.)



Izlazimo iz mjesta, idemo pokušati pronaći neku od crkava u stijeni. Putokaz nas vodi prema jednoj. Dotamo moramo proći kroz mnoštvo faličkih simbola:





(pogotovo ovaj izolirani stožac na vrhu naglašava dojam usporedbe Laughing)





Crkvu smo našli, ali je zatvorena, a ključ je kod nekoga u mjestu. Tamo i piše kod koga, ali ne da nam se sad prvo natrag u mjesto, pa onda opet ovamo...bit će možda još koja prilika.
Nikoli se jako sviđa krajolik, on se inače voli šetati po divljini, pa mu je ovo kao naručeno.

Pogled od crkve prema mjestu:



Vraćamo se prema mjestu i idemo na ručak:



Sjedamo na jednu finu terasicu u centru. Naručujem juhu od leće i još nešto, mislim s patlidžanima, Nikola pak musaku. Turska (a i grčka) musaka razlikuje se od naše. Naime, mi pod musakom često smatramo restani krumpir s mljevenim mesom. Izvorna musaka uopće nema krumpira, nego su to patlidžani (i možda paradajz) pomiješani s mljevenim mesom, a na to dolazi bešamel, pa se to onda zapeče u pećnici. Mate naravno opet uzima samo rižu. Uz ručak dobivamo ogromnu lepinju:



Na kraju uzimam još i baklavu, ali turske baklave su manje od naših, a gore se obično stavlja i mljevene pistacije.
Inače, Nikola je odbijao kušati baklavu u Turskoj, jer je uvjeren da njegova baka radi bolju. Laughing Na kraju je kušao komadić moje i rekao da je "skoro kao bakina".

Vraćamo se u hotel i malo priliježemo. No zbog izmorenosti i prvog kreveta nakon dvije noći, svi smo pomalo zakunjali.
Trgamo se iz drijemeža oko 6 sati, idemo napraviti još jedan krug uokolo. Göreme je zanimljiv za vidjeti, ali nema tu baš bogzna kakvih aktivnosti, ako ne želite bauljati od jedne podzemne crkve do druge.
Nisam se baš naspavao, a kako se sada krećemo uspinjati, jedva hvatam dah i srce mi lupa. Još sam sav mamuran.

Primjer raspuknute stijene:



Uspinjemo se na plato s kojeg puca pogled uokolo:





Baš kao da smo na Mjesecu.

U daljini se vidi Uçhisar, najviša točka ovoga područja:



Pogled odozgo na Göreme:





Nikola se u imperatorskoj pozi divi krajoliku:



Kako rekoh, zlovoljan sam od umora i slabosti, a ova dvojica opet počinju s nekim pričama o tome kako sam reakcionar (jer smatram da je njihova ideja revolucije nepromišljena) i da me treba strijeljati. Onda se opet nešto sprdaju s činjenicom da sam vjernik. Lagano mi ih je pun kufer, pogotovo kad pomislim da još deset dana moram putovati s njima.

Šećemo se po hrptu, ali sunce već zalazi, pa se vraćamo natrag:



Vraćamo se u mjesto, kupujemo vodu. Nikola još staje kupiti razglednice, pa mi uvaljuje svoju vodu da ju nosim. Nešto negodujem i velim mu da si ju sam nosi, a onda mi on veli "A ja sam tebi mogao nositi stvari neki dan." Inače, on je taj koji uvijek ima najmanje stvari i uvijek onaj višak još uvali nekom drugom. I sad to čini s tom bocom vode. A pred par dana sam mu doista uvalio da mi nešto nosi (ne sjećam se više što), baš zato što mi je već bio pun kufer njegovog besposličarskog šetanja s rukama u džepovima.
Mate i ja odlazimo u hotel, sjedamo na terasu. Tamo sjedi i neka cura, pozdravljamo se u prolazu. Ja odlazim unutra, kada se vraćam, tu je i Nikola i njih dvojica pričaju s tom curom na hrvatskom. Ispada da je dotična prijateljica od Nikoline sestre, ona i njen dečko putuju isto malo Turskom, isto su bili u Istanbulu, poslije idu u Antalyu, ali ostaju ovdje dvije noći. Nikola odlazi u sobu, pa i ja odlazim za njim, pozivam ga na red, kažem mu da su mi njih dvojica danas popodne stvarno digli živac, da mi se ne da ovako putovati, i da je po svoj prilici to zadnji puta da putujem s njima, pogotovo s Matom. Onda se Nikola ispričava, da on jednostavno ne kuži kad nekoga povrijedi, da mu to treba reći, da je on socijalni invalid...onda mu objašnjavam da mi idu na živce te kvazirevolucionarne spike, jer ja ne vjerujem u političku revoluciju, samo u duhovnu...pa mu kažem da me smeta to ismijavanje činjenice da je netko vjernik, čak i ako uopće nemaju pojma u što ja vjerujem i na koji način, što su već pokazali u nekoliko navrata. Na kraju se Nikola ispričava, da on mene u biti jako voli, ali da ponekad ne kuži da pretjera i sve tako. Na kraju se još i zagrlimo. Potom se vraćam na terasu, a tamo se društvo povećalo. Pojavio se i dečko od one cure (ona se zove Ana, on Matija), tu je i neki zbunjeni Japanac koji se samo blesavo kesi većinu vremena, i neki tip iz Kölna, od svojih šezdeset i nešto godina, bivši taksist, koji putuje, i to bez cilja. Generalno, ide prema Indiji. No u penziji je, pa može određivati dinamiku kojom putuje. Priča nam dogodovštinu kada je odsjeo u gradu Polatlı u pansionu kod nekog Turčina koji je svojedobno živio pet godina u Njemačkoj. No njemački kojim je taj Turčin govorio bio je u najmanju ruku čudan. Umjesto "Zimmer", za sobu je upotrebljavao izraz "Zelle". Tada je ovomu sinulo - dotični je u Njemačkoj vrijeme proveo u zatvoru (Zelle je ćelija).
Potom se javlja ideja da odemo do mjesta, sjesti u neki kafić gdje se puše nargile. Mate i ja ne pušimo ništa, pa ni nargilu, ovi ostali će probati, iako također ne puše. Ostavljamo Nijemca, samo Hrvati i Japanac odlaze na nargilu. Sjedimo vani, pričamo, uglavnom na hrvatskome, Japanac se ne buni, ionako nije komunikativan tip. Ako mu se obratiš, onda se samo smije i izražajno kima glavom. Ana priča kako su sreli tako i neku Korejku koja također putuje svijetom, a ne zna engleski. I sada, ona želi uzeti nešto za jelo. Ovi joj objašnjavaju da u toj hrani ima mlijeka koje ona ne smije jesti (Korejci nisu tolerantni na laktozu), ona svejedno kima i smiješka se. Tek nakon valjda šestog pokušaja konačno shvati što joj žele reći i onda sa zgražanjem odbija ponuđeno.
Ovaj Japanac barem zna engleski, ali moram priznati da je doista hrabro ako se Korejka zaputi u Tursku, a da ne zna nijedan jezik osim korejskoga.
Vraćamo se lagano u hotel. Nikoli je sinulo da bismo možda mogli ostati tu i sutra, pa onda noćnim busom ići dalje. Njemu se tu sviđa, on bi sutra cijeli dan okolo lunjao s ovo dvoje ili čak sam (ovo dvoje, naime, idu na neku plaćenu turu, a Nikola je na knap s lovom). Mate i ja se ne slažemo, nama je Göremea taman dosta za jedan dan, mi ćemo sutra ujutro krenuti dalje. Karte smo ionako već danas kupili sva trojica, Nikoli ostaje slabašna nada da će njegovu sutra uspjeti zamijeniti, pa da on ode kasnijim busom i da se onda opet sva trojica nađemo u Denizliju.

Prije spavanja ovo dvoje Mati još daju neki pripravak aktivnog ugljena koji bi mu trebao pomoći prilikom rješavanja njegovog problema koji traje već peti dan.

Krevet...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2012
UTORAK 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Budim se i gledam kroz prozor. Ovo je već bitno drugačiji pejzaž. Unutrašnjost Anatolije mješavina je stepe i pustinje:





Ubrzo već ulazimo u konurbaciju Ankare i stajemo na jednom usputnom kolodvoru. Tu izlazi naš suputnik, a ja slikam ankarska predgrađa:



Potom opet ide potez neizgrađenog, u daljini se vidi grad:



I tada napokon stižemo na ankarski kolodvor. Tu su parkirani vlakovi za onu superbrzu vožnju do Stambola, koji se reklamiraju na Haydarpaşi:



Ankarski kolodvor:



Odlazimo do ormarića za prtljagu, ali oni - ne rade. Očito je da preko noći isključuju sustav. A kako mi nećemo odsjesti u Ankari, to znači cjelodnevno klipsanje s ruksacima na leđima.

Ankara je u usporedbi s Istanbulom malen grad - ima samo 4,5 milijuna stanovnika. No što se tiče znamenitosti, tu pogotovo debelo zaostaje. U biti, u gradu se isplati pogledati svega tri stvari, a jednu od njih ćemo morati preskočiti jer bi nam oduzela veći dio dana. To je Muzej anatolijskih civilizacija i kultura, u kojem se nalaze spomenici iz bogate povijest Male Azije i svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima. A bilo ih je: od neolitičke kulture Çatal Hüyüka i kapadocijskih troglodita, preko predindoeuropskih Hata i Hurijaca, indoeuropskih Hetita, Luvijaca, Likijaca, Lidijaca, do maloazijskih Grka, Frigijaca (koje neki smatraju precima Armenaca), Galaćana (odvjetka Kelta koji su dospjeli čak do područja oko Ankare) i onda sve do Turaka - prvo Seldžuka, a potom i Osmanlija. Naposljetku su se ovamo potkraj četrnaestog stoljeća dotepli i Mongoli, pod vodstvom Timura zvanog Lenk ("šepavi"), te su upravo ovdje 1402. potukli Turke pod Bajazidom (to je jedina bitka u kojoj je sultan zarobljen). U to doba Ankara se zvala Angora, i upravo iz ovih krajeva potječe angorska vuna koja se dobiva od angorskog zeca, a također i angorska koza i angorska mačka.
Dakle, taj muzej NEĆEMO vidjeti, a hajdemo pogledati ono što hoćemo.

Između kolodvora i centra nalazi se park Gençlik (Mladost), veliko i prostrano izletište. Želimo skratiti kroz njega, ali na ulazima stoji policija i ne pušta nikoga unutra. Iz nekoga razloga park je zatvoren, ali nismo doznali što je na stvari.
Obilazimo stoga park i ulazimo u centar. Želimo se popeti na citadelu (Hisar). Malo je naporno hodati s ruksacima uokolo, pogotovo s obzirom na to da smo spavali u vlaku, a pogotovo se penjati uzbrdo. Ipak, lagano se uspinjemo do citadele koja dominira gradom. Područje oko nje okruženo je parkom, ali unutra ljudi još uvijek žive.

Pogled prema gradu:



U daljini se vidi naše iduće odredište, nakon što obavimo citadelu:



Pogled na zidine citadele iznutra:



(desno je Tofaş)

Standard života u citadeli nije osobito visok, ovo je tipična kasaba:





Mate se sjeća da bismo trebali izbiti na vrh citadele, pa kreće na jednu stranu. Usput se mimoilazimo sa skupinom klinaca. Mate zna turski, pa kaže da je jedan od njih rekao "Gle, turisti, hajdemo ih zeznuti." I doista, pokušavaju nam reći da trebamo ići u drugom smjeru. Ne obaziremo se na njih i prolazimo dalje. Ubrzo izbijamo pod jednu kulu. Pogled na grad:



Ovo je iznad nas:



Ali tuda se nema kamo ući. Spuštamo se ispod toga, do platoa na kraju jedne ulice, kao neke terase s ruba koje se brdo strmo ruši. Ispod toga, na obronku drugog brda, je slam:



Na ovom relativno malom prostoru nalaze se čak dvije džamije, a treću upravo grade. Sirotinja se tek Alahu može obratiti za pomoć...

Grad se prostire posvuda uokolo:







Iznad nas:



Pogled prema parku Gençlik:



(otprilike točno u sredini slike, ispod onog nebodera, vidite pročelje zgrade kolodvora)

Dolazi neki tip s vatrogasnim vozilom koji se na tom platou okreće, pa se mičemo da mu ne smetamo. Odlučujemo krenuti nizbrdo, ali drugim putem. Još malo uličica u citadeli, ovdje su kuće malo uređenije:



A onda napokon Mate kuži da postoje dvije istaknute čuke, na svakom kraju citadele. On je sve vrijeme mislio na ovu drugu. Možda nam oni klinci ipak nisu krivo rekli? Zato se penjemo na nju, a odande slikamo onu prvu:



I opet grad, s trošnim kućama citadele u prvom planu:



Prostire se po svim brdima uokolo:





Tu se može hodati ukrug po zidinama:



(Matin ruksak...i moj je tamo negdje)



Ova dvojica su zakunjala, pa ja krstarim uokolo:







(ova je okinuta naslijepo - digao sam ruke preko zida i okinuo)





Spremamo se i krećemo natrag. Idemo poprijeko kroz tržnicu. Inače, zanimljivo, u Turskoj vas svi, kad vide da ste turist, pitaju odakle ste. Mate već ima prakse u tome i isto tako zna da kad im velite Hırvatistan oni pojma nemaju gdje je to. Zato im je redovito počeo odgovarati "Afrika". Kada bi ga pitali koja zemlja, odgovorio bi "Srednjoafrička republika". Kada su se neki čudili kako to da nije crn, rekao bi da smo mi jedini autohtoni bijelci u Africi.
Tako smo par tih Afrika podijelili i usput na tržnici, a onda opet stigli do Gençlika, koji je i dalje bio zatvoren. Uputili smo se širokom avenijom, ali su onda ova dvojica zaključila da im se baš ne da ovom stranom, nego bi mogli na drugu. No kako je to cesta na kojoj nema ni semafora ni pothodnika, odlučili su se pretrčati. Na sredini je otok, ali nedovoljno uzak da na njemu stoji čovjek s ruksakom. Dakle, treba se okrenuti uzduž dok vam s obje strane jure automobili.
Na koncu smo svi uspjeli pretrčati, iako to baš ne bih ponavljao. S druge strane opet se nalazio neki parkić, pa smo sjeli malo predahnuti. Ubrzo se pojavio neki lokalni prodavač, koji je uokolo hodao s velikom termosicom i nudio čaj. Iako smo mu dali do znanja da nećemo, on je svejedno uzeo čašu, natočio i stao nam naguravati čašu pod nos. Nakon što nismo odustali od svog odbijanja, on je vrlo jednostavno ispraznio čašu natrag u termosicu, a praznu čašu bacio na pod i otišao. O napornosti turskih prodavača ću još pisati.
Najzad smo se pokrenuli i uputili dalje. U podvožnjaku ispod željezničke pruge (Ankara je, slično kao i Zagreb, podijeljena željezničkom prugom napola) našli smo neku kebabdžinicu (Mate je opet propustio), a onda smo se uputili prema Anıtkabiru.
Anıtkabir (spomen-grob) je mauzolej Mustafe Kemala Atatürka, koji se nalazi na drugom brdu. Putem dotamo, slikam ankarsku ulicu:



A onda kroz lijepu četvrt obiteljskih kuća dolazimo i do kompleksa mauzoleja:



Morat ćemo ga malo obilaziti kako bismo naposljetku došli i do ulaza. Na ulazu se ostavljaju torbe, kako ne bi netko prošvercao oružje u taj hram Turaka. Torbe se usput rentgenski skeniraju. Nama je to dobro došlo, jer smo mogli šalabajzati uokolo bez prtljage.
Kompleks je ogroman, u sovjetskoj maniri megalomanije. Mauzolej je okružen parkom, no turisti ne mogu vrludati kamo ih volja, tako da su jedine ljudske noge koje kroče parkom one vrtlarske.
Prije uspona na središnji plato slikam cvjetni aranžman u obliku turske zastave:



A sama zgradurina izgleda kao Partenon bez krova:





S druge strane je Aleja lavova:



U kolonadi uokolo izložen je Atatürkov vozni park: auti, brodovi... Tu je i govornica s koje se obraćao narodu. Potom se ulazi u kompleks m(a)uz(ol)eja, u kojem je zabranjeno slikati. Unutra se prati životni put Atatürkov, postoji rekonstrukcija Bitke na Galipolju, a kasnije i ključnih bitaka u ratu za nezavisnost, potom se opsežno poklanja pažnja svakoj pojedinoj Atatürkovoj reformi, popraćeno bogatim citatima o svemu i svačemu. Da je napisao knjigu izreka, ta bi bila prihvaćenija od Mao Zedongove.
Doista, ljudi trebaju idole. Atatürk je sekularizirao Tursku, no turski je narod s pijedestala izmjestio Alaha i stavio Atatürka.
Tu su i snimke njegovih govora. Začudilo me kako mu je glas bio piskutav. Očekivao bih da takva ljudina ima neku baščinu, kad ono...
Naposljetku izlazimo. Slikam plato:



A potom se penjemo i u ceremonijalnu prostoriju u kojoj se obično polažu vijenci na grob (do I hear Kuća cvijeća?):



(ovaj tu oponaša Atatürka)

Naravno, Atatürk nije tamo, njegovo je tijelo ispod, u posebnoj sobi koja je hermetički zatvorena i ima posebne mikroklimatske uvjete. Ipak, koga zanima, na kamerama u muzeju može pratiti što se zbiva unutra. Zapravo, ne zbiva se ništa, Atatürk je poprilično nepomičan.

Prošetat ćemo se niz Aleju lavova:



Kamenje je namjerno razmaknuto, kako bi posjetitelji hodali polako i dostojanstveno se približili grobu najvećeg sina turskog naroda.

U jednoj od kula na kraju Aleje nalazi se i maketa čitavog kompleksa:



Kompleks je inače građen od 1944. do 1953.

Vani se obavlja ceremonijalna smjena straže. Vojnici paradno i neprirodno marširaju, a turisti su ih se sjatili slikati:



U blizini je sjajan WC, tako da se odazivamo fiziološkim potrebama. Potom sjedamo na Ceremonijalni trg (kako se naziva prostor ispred same zgrade mauzoleja) i promatramo život uokolo. Svakih pola sata smjenjuje se straža, a turisti samo hrle. Iznad svega vijori turska zastava ogromnih proporcija:



A ovdje je i grob İsmeta İnönüa, Atatürkovog suborca i nasljednika na mjestu predsjednika Republike Turske:



İsmet-paša, kako se zvao, uzeo je prezime İnönü prema gradu u središnjoj Anatoliji, pokraj kojega se borio u turskom ratu za nezavisnost.

Krećemo lagano natrag u grad. Uzimamo stvari, mogli bismo usput negdje i nešto pojesti. Ankara je prašnjava, ne znam jesu li to neki radovi u tijeku, ili je jednostavno takva. Ne nalazimo nijedan prikladan restoran.
Križanje u Ankari:



Spuštamo se ispod željezničke pruge i dolazimo do kolodvora. Pokušat ćemo tamo nešto prezalogajiti. U međuvremenu, ormarići za prtljagu su proradili, ali sada doista nema smisla. Sjedamo u restauraciju, ja jedini tražim nešto za jelo, donose mi smiješno malu porciju, na oduševljenje ove dvojice koji se tomu smiju. Vidim da na jelovniku imaju i salep, pozivam konobara, on mi kaže da nemaju. Međutim, kazuje to tipičnom turskom gestom, koja zna biti poprilično zbunjujuća za nenavikle.
Naime, već sam objašnjavao da Bugari i neki Albanci obrnuto signaliziraju glavom. E, pa Turci isto baš nisu osobito jasni. Kod njih se negacija obavlja jednostavnim coktanjem jezikom i, u slučaju izražajne negacije, još i trzajem glavom odozdo prema gore. U većini slučajeva, samo će uzviti obrvama, uz coktaj. Iako je coktanje jezikom i kod nas poznato kao način negacije, mi ga obično pratimo zatvaranjem očiju, ili laganim odmahom glave. Ovakva gesta kakvu Turci rade, kod nas bi se prije mogla protumačiti kao izražavanje da je sugovornik dosadan.
Uglavnom, ovaj je konobar bio osobito nekomunikativan. Nakon što ga otprve nisam razumio, na moj ponovni upit samo je jače coknuo i pomaknuo glavu. Ne znam koliko bih ga puta trebao pitati da mi odgovori "yok" (nema).

U međuvremenu, jurilica je spremna za put:



A ulazi se kroz detektor metala:



Ipak ćemo se još malo prošetati oko kolodvora, imamo još preko sat vremena, možda ima u blizini neki restorančić. Na parkiralištu ispred kolodvora vidimo jednoga taksista kako se moli. Izvadio tepihić, okrenuo se prema Meki i klanja se. On je bio jedina osoba koju smo u Turskoj sreli da se molila na ulici.
Prolazimo pored lunaparka uz park Gençlik, ali ni unutra nema ničega za jesti. Naposljetku nalazimo restorančić zgodna imena "Küçük ev" (Mala kuća), u vlasništvu Turskih željeznica, u kojem serviraju razne vrste pidea i lahmacuna. Mate će opet posno, Nikola i ja pošteno.

U predvorju kolodvora nalazi se malena maketa, slična onima koje obično viđamo po njemačkim kolodvorima:



Željeli bismo ubaciti kovanice da proradi, ali nema otvora. Izgleda da je samo demonstracijska.

Naposljetku ulazimo u vlak. Mate opet kreće u potjeru za WC-om i u zadnji čas nalazi jedan koji je otključan. Naime, Turci sve WC-e drže zaključane dok ih kondukter ne otključa po polasku vlaka.

Prvo se vozimo još nekih dvadesetak minuta kroz područje Ankare, onda izlazimo i počinje pusti pejzaž:



Vožnja ovim dijelom je naporna. Vagon je otvoren (bez kupea), a iza mene sjedi neki tip koji si je spustio stolić na stražnjoj strani moga sjedala i onda, tek tako, iz dosade, lupeta po njemu. Pritom mi trese cijelo sjedalo. Ne znam što da mu napravim, nemam se kamo prebaciti, jer je vagon pun, a njemu ne pada na pamet da bi me to moglo smetati. Par puta se okrećem i značajno ga pogledam, ali on ne kuži. Da na turskome probam sklopiti rečenicu, doista nema smisla. Usto, kroz vagon neprekidno trčkara dvoje djece, gore-dolje. Nikola isto bjesni, taman se uljulja u san, kad evo njih. Ispred nas pak sjede neka tri ili četiri tipa od kojih valjda svakih deset minuta po jedan ode nekamo. U jednom času jedan od njih je pojeo nekakvu bombonijeru i sad kamo će s kutijom - otvara prozor i baca kutiju kroz prozor. Mate me već upozorio na taj običaj u Turskoj, da se smeće iz vlaka jednostavno baca kroz prozor.
U jednom času i ja odlazim do vagona restorana i vidim da je vagon iza našeg potpuno prazan. Velim to ovoj dvojici, ali nisu baš osobito orni za seljenje.

Kloparamo kroz noć. Po izvornom planu puta, trebali smo ići skroz do Malatye, svjetske prijestolnice marelica, ali to je još sedam sati vožnje dalje od Kayserija. Željelo smo zapravo obići Nemrut Dağı, ali je to otpalo, jer nam je skroz izvan ruke. No bit će još prilike...
Silazimo stoga u Kayseriju, negdje oko pola 4 ujutro. Kayseri je grad veličine Zagreba, ali njegov kolodvor je veličine karlovačkoga. I još je krcat ljudima. Osim našega vlaka koji ide prema Malatyi, upravo polazi i vlak za mjesto zanimljiva naziva: Niğde. Ipak, gužva na kolodvoru ne jenjava. Gledam vozni red, ispada da iza 4 sata stiže Van Gölü Ekspresi, koji vozi iz Tatvana na jezeru Van, na krajnjem istoku Turske, skroz do Istanbula. Iza 5, pak prolazi vlak iz Erzuruma, također za Istanbul. Mi bismo u biti u Kayseriju trebali loviti autobus za dalje, ali usred noći ga nećemo naći. O tome da bi ovdje postojalo odlagalište prtljage, nema govora. Jedva smo našli dovoljno mjesta da sjednemo. Mate već kunja, Nikola se sjetio da bi mi mogao ići objašnjavati pravila preferansa. Naime, povela se priča o tome kako bi nam na putu dobro došle karte, no kako smo trojica, zapravo smo nezgodan broj i za belu i za većinu ostalih igara. Ipak, taman nas je za preferans. Ali, ja ne znam preferans. Nikola je prvo na opći užas mene i Mate rekao da on igra preferans s mađaricama i da je to jedini način kako ga može zamisliti. To je bilo dan ranije. A sada mi na kolodvoru u Kayseriju u pola 4 ujutro, među hrpom Turaka koji čekaju noćni vlak, on pokušava objasniti osnove te kartaške igre. Taman kad pomislim da sam dosegao granicu apsurdnih situacija, evo nečeg novog. Naravno, ne uspijevam zapamtiti gotovo ništa od onoga što mi je pričao, potom pokušavam čitati, ali već naveliko kunjam.
Povremeno se netko od tih ljudi i digne i ode, ali većinom samo dolaze. Pikiram na mjesto na klupi iza, onda bismo se sva trojica mogli ispružiti, ali otamo se nitko ne diže. Prošlo je već i četiri i pet, a vlakova za Istanbul nema.
Čekaonica:



Sunce već izlazi nad gradom, pa slikam Erciyes Dağı, ugasli vulkan iznad Kayserija, ujedno i najviši vrh središnje Anatolije (3916 metara):



Navodno s vrha puca vidik i na Sredozemno i na Crno more.

U taj čas netko se diže s one klupe, odoh ja uloviti makar sat vremena počinka...

egerke @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 18, 2012
PONEDJELJAK 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekoh već da je naša soba bila na zadnjem katu. Evo kako izgleda ambis s prozora:



Opet doručak, pa pakiranje. Sobu moramo napustiti do 10, ali stvari ćemo ostaviti kod recepcije. Evo kako izgleda soba:



Smještamo stvari u sobu pored recepcije, u kojoj je i internet. Na zidu naravno visi i Atatürkova slika. E sad, mislim da je ovdje vrijeme da kažem koju i o njemu.
Mustafa Kemal-paša rođen je vjerojatno 1881. (točan datum nije poznat, možda i 1880.) u Selaniku (Solunu). Bio je vrlo bistar i, unatoč roditeljskoj želji da ostvari karijeru u trgovini, odabrao je vojnu karijeru, upisavši se na vojnu školu u Monastiru (Bitoli). Kasnije je završio vojnu akademiju u Istanbulu. U početku blizak Mladoturcima, kasnije ih je kritizirao, iako je sudjelovao u Mladoturskoj revoluciji 1908. Za vrijeme Prvog balkanskog rata borio se u Trakiji i potom postao vojni ataše u Bugarskoj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zapovijedao je turskom vojskom u Bitci kod Galipolja, da bi potom odbio napade ruske vojske na istoku zemlje. Potom je premješten u Siriju gdje je dočekao kraj rata. Nakon što je Turska poražena, mirom u Sèvresu ona je de facto trebala biti rasparcelirana u korist država pobjednica. Turskoj je trebala ostati tek četvrtina predratne države. Uglavnom, to je trebalo izgledati ovako.

Nakon toga Mustafa je okupio Veliku narodnu skupštinu, proglasio neposluh središnjoj vlasti u Istanbulu (koja ga je zbog toga osudila na smrt) i započeo rat za nezavisnost u kojem je nizom uspjeha uspio vratiti sve strane za pregovarački stol. Naposljetku, na konferenciji u Lausannei 1922. Turska je imala adute za pregovore i uspjela je obraniti svoj teritorij kakav danas poznajemo (s izuzetkom područja oko Antakye, uz sirijsku granicu, koje je Turskoj pripalo tek 1939.).
Nakon što je 1923. proglašena republika, započele su opsežne reforme. Prije svega, država je sekularizirana i vojska je postala jamac svjetovnosti. Potom je došlo do reformi po uzoru na moderne europske države toga vremena: uvedena je latinica umjesto arapskoga pisma, turski je jezik očišćen od arabizama i perzijanizama, uvedena su prezimena (prije ih nije bilo, pa je tako svatko mogao birati prezime koje će ubuduće nositi - zato i prezimena poput Korkmaz – „Neustrašivi“, Öztürk - „Pravi Turčin“ ili pak sva hrpa prezimena na -oğlu – „sin toga i toga“), uvedena je moderna europska odjeća, pravo glasa za žene, zakonodavne reforme (ukidanje šerijata), reforma obrazovanja, opismenjivanje, izgrađena je željeznička mreža... U roku od desetak godina, "Bolesnik na Bosporu" izrastao je u modernu europsku državu. Naravno da su reforme bile samo smjernice i da je za potpunu implementaciju u umove ljudi trebalo proći mnogo više vremena, no temelji su bili postavljeni.
Sam Mustafa Kemal-paša uzeo je prezime Atatürk, Otac Turaka, a potom je posebnim zakonom zabranjeno da itko ikad osim njega smije nositi to prezime.
Atatürk je umro 1938., no njegov kult ličnosti i dan-danas je živ. Zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje Atatürka ili njegovih reformi, zabranjeno je "vrijeđanje turskosti" (to je na svojoj koži osjetio i nobelovac Orhan Pamuk, kada se dotaknuo škakljive teme armenskog genocida, koji Turci negiraju, iako je to nakon Holokausta najveći pogrom nekoga naroda u povijesti). Atatürkov se lik nalazi na svim novčanicama i kovanicama turskih lira, u svakom gradu imate barem nekoliko njegovih spomenika (inače, prvi je bio postavljen upravo u Gülhaneu), njegove izjave vas opominju ili podučavaju sa zidova škola, aerodroma, kolodvora... Što je najbolje, izgleda da nije stvar u tome da je on sam poticao taj kult ličnosti. Ovo je više kult ličnosti izgrađen od njegovih sljedbenika, nešto slično Isusu Kristu.
U našem hostelu, u sobi u kojoj smo ostavili prtljagu, kočila se njegova poznata izjava "Ne mutlu Türküm diyene!" - Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin!" (da, doista te četiri riječi znače ovih deset u hrvatskome - turski je praktičan jezik).
Uz to je naravno išla i slika:



Na ovoj ima nečeg vampirskog u izrazu lica.

Odlazimo do Plave džamije. Treći dan već pokušavamo ući, i napokon uspijevamo!









Onda mi je sinulo da probam bez fleša i doista - svjetlije je:







Napokon smo i to obavili, pa sada možemo i do Velikog bazara. Usput na Divan Yoluu slikam kartu negdašnjeg Otomanskog carstva:



Pazite dokle je to sve išlo gore u Rusiji...i skroz do Maroka i juga Arabije...a i u Africi do Etiopije.

Veliki bazar je otvoren, približavamo se:



I ušli smo:



Nemamo baš namjeru nešto kupovati, samo da ga malo obiđemo. U njemu ima 58 ulica i 1200 dućana, čiji je zakup gotovo nemoguće dobiti. Izgrađen je 1461. Dućani su grupirani prema vrsti robe koja se u njima prodaje. U bazaru se nalaze i dvije džamije, dva kupališta i nekoliko restorana i kafića.
Cijene su visoke, iako je cjenkanje obavezno. No mi ionako ne mislimo kupiti ćilime, nargile ili nešto slično. Izlazimo i u uličici koja vodi do glavne zgrade bazara vidimo nešto vrijedno kupovine. Kutija s prahom salepa. Pitamo za cijenu. Prodavač veli 10 lira. Nikola traži za 5. Prodavač veli "Zadnja ponuda, 8 lira." Ja velim "Može dvije za 15?". Prihvaća. Kupili smo za 7,5 lira nešto što vjerojatno u dućanu košta dvije lire, ali barem smo iskusili naše prvo cjenkanje. Laughing

Spuštamo se na drugu stranu Divan Yolua prema obali Mramornog mora. Ulazimo u neku buregdžinicu. Još nismo kušali burek u Turskoj. Naravno, uzimamo "peynirli", tj. sa sirom. Ne mogu si pomoći, vodio sam toliko razgovora s Bosancima koji su me uvjeravali da je pravi burek samo onaj s mesom, a da je burek sa sirom hrvatska izmišljotina. A Bosanci su burek dobili od Turaka koji, gle čuda, imaju burek sa sirom.
Mate i opet uzima samo čaj, muči ga probava.

Spuštamo se tom ulicom do kraja, ovaj kvart nastanjen je Rusima i Grcima, vidi se po natpisima na dućanima. Evo i crkve:



(vjerojatnije da je ruska, po stilu)

Ova je ulica prekrivena restoranima:



Njom ćemo do obale Mramornoga mora:



Sjedamo na klupu pored nekog fitness parka u kojem se šetači mogu rekreirati na raznim spravama. Ovi i opet pričaju o revoluciji, ja se malo rekreiram, malo fotkam more:



Iz Bospora izlaze brodovi:



Nakon još malo šetnje uz obalu, odlazimo natrag prema hostelu. Odlučili smo prijeći u Aziju, pa tamo provesti ostatak dana do polaska vlaka. Na Sultanahmetu ima dosta ruševnih kuća:



A ovo je ulica iz koje se skreće desno u onu u kojoj je naš hostel (po njoj je onaj klinac vukao kolica s bocama):



Mate bježi u WC, pa onda i Nikola, ja ih čekam na ulici. Napokon smo spremni i krećemo prema Karaköyu, gdje je jedan od terminala za gradske brodove koji voze preko Bospora.

Nasuprot Aje Sofije stoji ovaj stup, koji je služio kao oznaka nultoga kilometra za sve udaljenosti u Bizantskom Carstvu:



Spuštamo se kroz gradsku gužvu: auti, pješaci, tramvaji, doista se put mora krčiti rukama i nogama. Turci naravno prevode prometne znakove:



I evo nas kod mosta Galata. Matu opet tjera na WC, mi čekamo vani. Usput slikam promet:



Gledam hrpe školjaka na podzidanoj obali. Vise u grozdovima. Potom gledam riblje restorane na mostu Galata. Poslužuju školjke. Nije valjda... Foot in mouth

Naposljetku se vraća i Mate, prelazimo most i idemo na brod. Prvo treba kupiti žeton u pristanišnoj kućici, odakle se izlazi na kej:



A ovo je brod - star, ali funkcionalan:



Sjedamo na palubu i promatramo grad. Topkapı:



Džamije i most Galata:



Topkapı iz veće blizine:



Stari Istanbul:



Evo nas već na azijskoj strani:



Otamo smo došli:



Čitav prijelaz traje 15-ak minuta. Postoje i brži hidrogliseri, ali nama se ne žuri.

Brodski terminal ispred kolodvora Haydarpaşa:



Ulazimo u zgradu kolodvora. Ni ovaj nije bogzna kako velik:



Palme na peronima me podsjećaju na Ploče:



Odlučujemo ostaviti prtljagu na čuvanje. Imaju ormariće, samo treba prokljuviti sistem. Vlak nam ide oko 10 navečer, a sada je oko pola 4. Stavljamo na 5 sati čuvanja i odlazimo u šetnju.

Pogled na ovaj predio grada:



Ovaj predio grada zove se Kadıköy (Sučevo selo), a u antici je bio poznat kao Kalcedon. Tu je 451. održan Kalcedonski koncil, koji je uzrokovao raskol između zapadnog kršćanstva i tzv. monofizitskog kršćanstva, budući da je na njemu utvrđena dogma kako su u Kristu postojale i Božja i ljudska priroda istovremeno (monofiziti tvrde da je Isus imao samo jednu prirodu, božansku; monofizitske su crkve npr. Koptska, Etiopska i Armenska).

U ulici pored kolodvora veliki nas natpis podsjeća da Turske državne željeznice slave 150. godina:



(točnije, proslavile su 3 godine ranije; čovjek na slici, začudo, NIJE Atatürk)

Šećemo obalom Kadıköya. Ima tu svega: modernih kuća i stare arhitekture:



Haydarpaşa iz ovog kuta:



Tu je i autobusni kolodvor za ovaj dio grada. Nedaleko je i zgrada kazališta Hâldun Taner. Mi ćemo ipak sjesti u jedan birc koji se nalazi na krovu zgrade, odakle puca lijep pogled na grad. Imaju čak i salep. Nikola je došao na svoje.

Pogled prema Europi:



Tu ostajemo dobrih sat i pol. Naravno, tema su studentske demonstracije za besplatno školstvo. Potom krećemo dalje. Pojest ćemo naš prvi obrok u Aziji (Mate opet samo pilav), a potom se prošetati Kadıköyem. Tu se nalazi i armenska crkva:



Zapravo, ironično, s obzirom da je Armenska apostolska crkva jedna od onih koje ne priznaju Kalcedonski koncil, a ima svoju crkvu u negdašnjem Kalcedonu.

Bršljan na nekoliko mjesta čini zanimljive bolte iznad ulica:



Radimo krug, pa se vraćamo. U jednoj od ulica, anarhistički plakati:



(Kapitalizam znači eksploataciju i pljačku. Besplatno znanstveno obrazovanje na materinjem jeziku u socijalizmu. DÖB - revolucionarno studentsko jedinstvo.)

Inače, u Turskoj žene uglavnom ne nose feredže (Atatürkova ostavština), ali često nose marame na glavi. Izgleda da je muslimanima kosa jedan od glavnih fetiša i da je bitnije da se ona ne vidi, nego da se ne ocrtavaju konture tijela. Upravo smo ovdje u Kadıköyu vidjeli i jednu curu, mlađu, nekih dvadesetak godina, odjevena u usku, pripijenu odjeću, sve se lijepo ocrtava, našminkana, ali - kosa je pod maramom. Ne isključujem da ova to nosi i kao modni dodatak, no...

Sjedamo na jedan zidić i razgovaramo. Ovdje pak počinje rasprava o izraelsko-palestinskom sukobu. Tu ja uvijek bivam etiketiran kao "reakcionaran", jer, posve atipično za krug ljudi u kojemu se krećem, zagovaram izraelsku stranu. Jednostavno, izgleda da ako si mlad, moderan i liberalan, onda se od tebe očekuje da podržavaš Palestince i solidariziraš se s njima. Ja to ne činim, prije svega jer stvari gledam iz drugoga kuta.
Iako ne podržavam određene metode kojima Izrael danas rješava sukobe s Palestincima (kao ni militarizam izraelske vlade općenito), ne mogu podržavati niti Palestince, iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, na području arapskoga svijeta, od Atlantskoga oceana do Arapskoga mora, postoji čak 19 arapskih država (20 ako računamo Zapadnu Saharu). U čitavom tom moru Arapa, postoji sićušan otočić Izraela. No Arapi čak ni ovdje nisu dopustili stvaranje židovske države, iako čak ni najmegalomanskiji cionistički projekti ne bi bitno okrnjili koheziju arapskoga svijeta. Nadalje, mnogi bi se liberalni intelektualci trebali zapitati koliko se oni u svojim stavovima slažu s prosječnim Palestincem. Ti bi isti intelektualci, koji podržavaju borbu Palestinaca za neovisnost, vjerojatno bili kamenovani zbog svojih liberalnih stavova u toj istoj budućoj nezavisnoj Palestini. U njihovoj vlastitoj domovini protiv ljudi s takvim stavovima borili bi se kao protiv konzervativaca i nazadnjaka, no ako su Palestinci, onda može. Treće, identitet Palestinaca nije postojao prije nastanka Izraela. Oni su jednostavno bili Arapi, ne pretjerano različiti od jordanskih ili sirijskih Arapa. Tek ih je sukob s Izraelom definirao kao skupinu. Četvrto, mnogim Palestincima nije toliko cilj sama nezavisna Palestina, koliko uništenje Izraela. Zato sukobi nikad ne prestaju. Peto, Palestinci su pokazali koliko im je stalo do arapske solidarnosti kada su se sukobili s jordanskim kraljem Huseinom koji im je pružio utočište prilikom zbjega iz Izraela. Naposljetku, znamo da od svih arapskih zemalja diplomatske odnose s Izraelom imaju samo dvije (Egipat i Jordan), još ih je par imalo, ali su prekinule, a ako slučajno imate u putovnici izraelski žig, mogao bi vam biti zabranjen ulazak u neke arapske zemlje.
To je otprilike moj način razmišljanja. No Mate ne misli tako, i tu nastaje sukob. Ja ga pitam tko je započeo sukob (6 arapskih država napalo Izrael), on veli "Židovi". Kako? "Doseljavanjem." Otkad je doseljavanje početak sukoba? "To je provokacija." Kakva provokacija? "Nemaju oni šta tražiti tamo." Pa dobro, gdje su im trebali stvoriti državu? "Nigdje. Židovi nisu narod nego religijska skupina. Zašto kršćani nemaju svoju državu?" Pokušavam mu objasniti da je kod Židova ipak bila formirana nacionalna svijest tijekom 19. stoljeća. "Pa, ako su im već trebali dati državu, mogli su im dati negdje u Njemačkoj, a ne u Palestini."
Meni je nevjerojatno da netko može tako razmišljati. O tome da se Sefardi, Falaši ili Jemeniti npr. sele u Njemačku, da ne govorim.
Mislim, ja se slažem da ideja doseljavanja mase ljudi na jedno mjesto i uspostava države i nije neko rješenje, no, s obzirom na veličinu arapskoga etničkog prostora, uspostava židovske države je kao uspostava Vatikana unutar Italije. A treba uzeti u obzir i da su u doba stvaranja Izraela većinu stanovništva činili ljudi koji su preživjeli europske logore, koji se više nisu mogli vratiti u svoje dojučerašnje domove, među susjede koji su ih se odrekli kada je počeo rat, koji nisu imali druge nego da sve ostave i pođu u pustinju. Nije bio njihov izbor, ali nisu imali druge mogućnosti. Ako ni zbog čega drugog, onda su već zbog toga zaslužili tu svoju državu. Naravno, pod uvjetom da poštuju granice koje su im određene.

Huh, dosta politike. Pored nas stoji istanbulski taksi:



Ako vas podsjeća na Fiat Regatu, u pravu ste, no ovo je Tofaş Şahin. Tofaş je turska tvornica automobila iz Burse, koja proizvodi po licenci Fiata (slično Zastavi). Ovih automobila imate na tisuće diljem Turske, stariji tipovi pak liče na Fiat 131, ili čak 124 (kojeg je radila i Lada). Danas su se prešaltali na sklapanje Fiata Palio.

Vraćamo se na kolodvor i prije vremena, uzimamo stvari, sjedamo još malo pred zgradu kolodvora i promatramo zalaz sunca nad Europom:





Na zgradi kolodvora je velika reklama za turski vlak velike brzine koji bi, kad provozi, trebao spojiti dvije prijestolnice za 5 i pol sati:



A naravno, tu je i uobičajena slika posjeta Oca Turaka kolodvoru:



Ulazimo unutra, odlučujemo se uzeti kušet do Ankare. Ispada da će nas to koštati samo 10 lira nadoplate. Odlično. Dok ova dvojica sjede u čekaonici, ja lunjam kolodvorom i slikam vlakove. Naravno, na početku perona je Atatürkov kip s nekom njegovom izjavom o željeznici (kako je to most među ljudima, zamašnjak napretka, nešto tako).

Naš vlak:





Yemekli vagon jest vagon restoran. Izgleda čisto pristojno:



Sa zida se naravno smješka Atatürk.

Sjedaći vagon:



Napokon se smještamo u vlak. Ovaj kušet ima samo 4 kreveta:



Nadamo se da ćemo biti sami, no evo ubrzo i nekog Turčina kojeg su nam uvalili. Mislim da je neugoda obostrana, Mate pokušava pričati s njim, ispada da frajer ne zna gdje je Hrvatska. Za Jugoslaviju je čuo, ali ni za to nije sasvim siguran kamo smjestiti. Potom moli konduktera da ga prebaci u neki drugi kupe, ali je već sve puno, pa ne može. Kaže da će uzeti donji krevet. Krasno, morat ću se pentrati.

Odlazim na WC. Upadam unutra, tražim školjku, ali nema je. Umjesto toga ima ovo:



Ne znam kako možete održati ravnotežu nad čučavcem u vlaku koji se ljulja, ja nisam pokušavao. Ovo crveno vam služi za ispiranje.
Inače, u sofisticiranijim verzijama turskih WC-a, koji imaju školjku, unutra je ugrađena i pumpica za pranje, tako da ne trebate posezati za bideom ili nekom vrstom posude ili, ne daj Bože, šlauhom.

Naš se suputnik već skrasio, ja se pokušavam uspeti na gornji krevet bez ljestava i uspijevam, usput udarivši glavom o kopču na stropu za koju se krevet veže kada je dignut. Boli ko sam vrag. Da stvar bude gora, ovaj je počeo i hrkati. No krasno. Odlazim oprati zube do umivaonika na drugom kraju vagona, čist je i uredan. Općenito, ne mogu se potužiti na turske vlakove.

Još malo razgovaramo o svojim najranijim životnim sjećanjima, a potom tonemo u san. Do Ankare ima nekih 8 sati vožnje. Uz kloparanje kotača, to bi mogao biti i ugodan san.

Evo i slike Nikole ušuškanog, od idućeg jutra:



Laku noć!

egerke @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2012
NEDJELJA 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak u hostelu je tipičan. Pekmez, putar, žemlje, čaj i kava. Mate pije samo crni čaj, to je dobro protiv proljeva. Mi uzimamo elma çayı, čaj od jabuke, koji je zapravo umjetni pripravak čaja koji se radi iz praha. Turci naravno čaj piju iz malenih čašica, ne kao mi iz šalica. Često ćete na ulici vidjeti dječake koji od dućana do dućana raznose pladnjeve na kojima su poredane čašice s čajem. To da su Turci narod kavopija očito je mit, ali su zato strastveni čajopije.
Prije kretanja u grad opet malo sjedimo na terasi. Pogled ovaj puta na sjever:



Ni ovdje se nije ništa promijenilo:



Opet krećemo prema Plavoj džamiji. Trg ispred nje je kako rekoh nekadašnji hipodrom, a na njemu se osim onog egipatskog obeliska (službeni je naziv Tutmozisov obelisk, a donio ga je 390. Teodozije iz Luksora) nalazi i obelisk Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća:



a između njih (vidi se lijevo na gornjoj slici) i zmijasti stup, koji je u Konstantinopol donio također Teodozije, a izgrađen je povodom pobjede Grka nad Perzijancima u bitci kod Plateje 479. pr. Kr.

Opet pokušavamo ući u Plavu džamiju. Glavni ulaz je zauzet, moramo sa strane, a kad tamo:



Pokušat ćemo sutra.

Ipak, za slučaj da nam ni sutra ne uspije, naluknut ću se kroz prozor i uloviti makar dio:



Dvorište iznutra:



Upućujemo se Divan Yoluom, Dvorskom cestom, prema Velikom bazaru. Divan Yoluom prolazi i tramvaj, a u Istanbulu naplata prijevoza ne funkcionira na karte, već na žetone, pa tako na krajevima stanica imate ovakve barijere:



Pokraj toga stoji čuvar, koji ljude sprečava da jednostavno prugom zaobiđu tu prepreku.

Uz Divan Yolu nalaze se mnogi fensi restorani, slastičarnice, ali i draguljarnice, suvenirnice... Naposljetku stižemo i do Velikog bazara, odnosno do Kapalıçarşıja (zatvorene tržnice) i ona je doista - zatvorena. Iako u islamu nedjelja nije sveti dan, očito istanbulski trgovci ne rade. Uličice uokolo su sablasno puste:



Lunjamo uokolo tražeći put prema Süleymaniji. Malo modernije arhitekture:



I naposljetku nalazimo jednu uličicu u kojoj su zaboravili da je nedjelja. Tu se prodaje uglavnom odjeća:



Muvamo se malo kroz gužvu, ali ne mislimo ništa kupiti. Umjesto toga idemo dalje. Tu je i sveučilište:



a potom dolazimo i do Süleymanije, no ona se preuređuje, pa se iznutra nema bogzna što za vidjeti.
Süleymaniju je izgradio Mimar Sinan i druga je najveća džamija u Istanbulu (treća ako pod džamije računamo i Aju Sofiju). Izgradnju je financirao Sulejman Veličanstveni, koji je na taj način želio nadmašiti kralja Solomona (em su se isto zvali, em je izgradnja bila nadahnuta kako jeruzalemskom džamijom izgrađenom na mjestu Solomonova Hrama, tako i Ajom Sofijom, prilikom čijega je dovršenja Justinijan uzviknuo "Solomone, nadmašio sam te!"). Tijekom svoje povijesti je gorjela i bila uništena u potresu, pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorištu bilo skladište streljiva koje je također izazvalo požar, ali svaki bi puta bila obnovljena. U vrtu se nalaze i grobnice Sulejmana Veličanstvenog, njegove žene, kćeri, majke i sestre. Izvan zidina nalazi se i Sinanov grob.

Mi sjedamo u jednu čajanu u sjeni Süleymanije, pravi islamski vrt sa šadrvanom u ugodnoj hladovini, i naručujemo piće:



Na cjeniku imaju i salep, ali ga zapravo nemaju. Opet počinju muke po salepu.

Potom se spuštamo prema Eminönüu:



i ulazimo u Rüstem-pašinu džamiju:





I nju je izgradio Mimar Sinan. Kako se vidi, prekrivena je keramičkim pločicama iz İznika, grada u zapadnoj Anatoliji, koje prekrivaju gotovo čitavu unutrašnjost osim kupole. Zanimljivo je da je izgrađena "na katu", tj. ispod nje se nalazi kompleks dućana koji je trebao financirati izgradnju, a do same džamije dolazi se uskim stubištem.

Dvorište:



Spuštamo se do pristaništa izletničkih brodova na Eminönüu, idemo na turu Bosporom. Cijena je samo 9 lira, dakle 4,5€.

S broda slikam Yeni cami:



Čekamo nekih pola sata, najzad krećemo. Promet je gust:



Pogled na Galatu:



Idemo ispod mosta Galata:



I prošli smo:



Što bi Englezi rekli, "waterfront" (vodeno pročelje? Undecided):



Cruiseri, razni:







Džamijad, razna:



(desno gore Süleymanija, desno od nje džamija Fatih, ispod Süleymanije Rüstem-pašina džamija, lijevo od sredine Yeni cami, onaj veliki toranj iznad nje ne mogu identificirati)

Neki više vole jedra od cruisera:



Palača Dolmabahçe:



I džamija Dolmabahçe:



Zanimljivo, ovdje iznad se nalazi stadion nogometnog kluba Beşiktaş, a iza njega kvart koji se zove Maçka (i ne, ne znači mačka, to se kaže "kedi").

Prvi most preko Bospora (ovaj se jednostavno zove tako: Most preko Bospora):



Dolmabahçe i gradski brod:



Inače, Bospor doslovce znači "Goveđi gaz" (iliti na engleskome Oxford), a ime je dobio jer je ovuda prošla Ija, koja je ljubovala sa Zeusom, pa ju je on, kako ju ljubomorna Hera ne bi našla, pretvorio u kravu.

Još bliže mostu:



U daljini se vidi palača Çırağan, danas pretvorena u hotel s pet zvjezdica iz lanca Kempinski:



Prelazimo na azijsku stranu i pristajemo u Üsküdaru:



Üsküdar (ime je zapravo isto kao i ime Skadar) jest rezidencijalna četvrt u kojoj živi mnogo studenata i umirovljenika. Atmosfera je mnogo opuštenija nego na užurbanoj europskoj strani.

Nakon kraćeg stajanja krećemo dalje. Ponovno pogled prema Europi i Dolmabahçeu:



Most je sve bliže:



I još bliže:



I JOŠ BLIŽE:



I napokon smo ispod njega:



Otvoren 1973., bio je četvrti najdulji viseći most na svijetu (danas je 16.) i prvi izvan SAD-a. Dugačak je kilometar i pol, s tim da su noseći stupovi udaljeni oko kilometar. Nalazi se 64 metra iznad površine Bospora. Ima šest traka, po dvije za svaki smjer, te još dvije koje mijenjaju smjer: ujutro idu iz Azije za Europu, popodne obratno, budući da promet dnevnih migranata ide tom dinamikom. Nekoć se moglo i pješke preko mosta, danas je zabranjeno. Pod punim opterećenjem, most na sredini utone oko metar. Prijelaz preko mosta se naplaćuje, a noću je osvijetljen.
Zanimljivo, 2005. na mostu je odigran i petominutni promotivni teniski meč između Venus Williams i İpek Şenoğlu.

Pogled na vojnu akademiju Kuleli, prvu visoku vojnu školu u Otomanskom carstvu:



A sada već vidimo i drugi most:



Pogled prema Europi i kvartu Kuruçeşme:



Ispred se nalazi otočić Galatasaray, čiji je vlasnik poznati istanbulski nogometni klub.

Drugi most:



Lijevo se vidi Rumelihisarı, tvrđava na europskoj strani Bospora.
Evo je iz veće blizine:



Izgrađena je u 15. stoljeću na najužem dijelu Bospora, kako bi zapriječila prispijeće pomoći iz crnomorskih kolonija za vrijeme opsade Carigrada. Godinu dana nakon njenog dovršetka, 1453., Carigrad je pao u turske ruke.

Nasuprot njoj, na azijskoj strani je Anadoluhisarı:



Ona je izgrađena krajem 14. stoljeća, prije turske blokade Carigrada.

Ispod mosta smo, okrećemo se prema natrag:



Od drugog mosta prema prvome, desno se vidi Rumelihisarı:



Drugi most službeno se zove Most Fatiha Sultana Mehmeta ("Sultana Mehmeda Osvajača"), jer je na tome mjestu dotični prešao Bospor i naposljetku zauzeo grad. Izgrađen je 1988., tada je bio 6. najdulji viseći most na svijetu, danas je 15. Brojke su slične kao i za njegovog prethodnika, par metara je duži i ima veći raspon. Ovaj ima 8 traka, po tri u svakom smjeru plus dvije koje mijenjaju smjer. Također se plaća.

Mjesto gdje most uranja u Aziju:



Pogled na Aziju:



U sredini slike opet Kuleli:



Dio grada Çengelköy:



Palača Beylerbeyi:



Üsküdar:



Kız Kulesi, Djevojački toranj, negdašnji svjetionik u Bosporu, a danas restoran:



Ime je prema legendi dobio po kćeri nekog sultana, kojoj je proročište reklo da će umrijeti od zmijskog ugriza na svoj 18. rođendan. Sultan je djevojku jako volio, pa ju je poslao na otok usred Bospora, gdje je živjela u tornju, a posjećivao ju je samo njen otac. I tako, na njen 18. rođendan otac joj je donio košaru punu voća, kao dar. Međutim, u voću se krila zmija, koja je ujela malu kada je posegnula rukom za voćem - i tako se proročanstvo ispunilo.

Izlaz u Mramorno more:



I još jedan pogled na Kız Kulesi:



Topkapı na brdu:



I Plava džamija:



Naposljetku, nakon sat i pol vožnje vraćamo se na polazište:



Sada ćemo opet pješke preko mosta, pa nešto pojesti. No ovaj se puta nećemo penjati, nego idemo podzemnom uspinjačom:



To je čuveni Tünel, izgrađen 1875., prva podzemna linija na europskom kontinentu (no ne i prva linija podzemne željeznice, ta čast pripada Budimpešti). Svladava visinsku razliku od 60 metara na trasi od 573 metra. Vožnja traje oko minutu i pol. Dvoja su kola, na sredini je mimoilaznica.

Pogled s gornje stanice niz trasu:



I vozilo izvana:



Pred gornjom stanicom je i završna stanica povijesnog tramvaja:



(Ovo je pješačka zona, ali ovo je i Turska, zato Bollardi.)

Spuštamo se malo niže i ipak ulazimo u onu prčvarnicu u kojoj je Nikola jučer htio jesti. Hrana čak i nije loša. Mate će samo kuhanu rižu, to je dobro za smirivanje probave. Ali avaj! u tom času još nije znao da Turci rižu ne rade kao Kinezi, tj. samo kuhanu na vodi, već umjesto toga njihov pilav sadrži i ponešto masti, tako da je jedući tu rižu i nesvjesno produživao svoj proljev.

Vraćamo se na İstiklâl Caddesi i usput stajemo kupiti dondurmu. Već sam lani spomenuo dondurmu - radi se o sladoledu koji se radi sa salepom, tj. brašnom kaćuna, pa je zato viskozan. Obično ju prodaju prigodno odjeveni sladoledari koji na glavi imaju fes, a samu dondurmu drže u zamrzivačkim kolicima s poklopcima nad svakim pretincem (sjećate se, bilo je tako nekad i kod nas). Iz pretinaca ju izvlače uz pomoć dugačke žlice koja zapravo liči na onu lopaticu za zaglađivanje kreme na tortama. I tu počinje njihov ritual.
Naime, kako je dondurma jako ljepljiva, oni obično stave jednu "kuglicu" u kornet, potom ju pruže mušteriji (a najčešće su to turisti). Kada nesretnik posegne za kornetom, ovaj mu ga makne. Potom mu uvali drugu kuglicu unutra, pruži mu, ovaj opet uzme i sad mu ostavi kornet, ali - ne i sladoled. Tako da mušterija sada u ruci drži prazan kornet i htjela-ne htjela, mora ga opet vratiti sladoledaru. Naposljetku, ovaj uvali unutra i treću kuglicu, potom dadne kornet mušteriji - ali povuče treću kuglicu k sebi. Tek nakon sve te peripetije mušterija napokon dobije sladoled. Usto povremeno sladoledar udara i u zvona koja ima obješena iznad kolica, mameći druge mušterije.
Komentirao sam kako bi potom prilikom plaćanja trebalo vratiti sladoledaru istu foru, ali s novcem.
Naravno, mene je izvozao, potom i Nikolu, iako je on demonstrativno držao ruke u džepovima za vrijeme čitave predstave, a Mate nije htio jesti, jer je diarejičan.

Inače, na Youtubeu postoji poprličan broj snimaka akrobacija koje izvode dondurmadžije - ovo je npr. jedna od njih.

Skrećemo s İstiklâl Caddesi i spuštamo se kroz Galatasaray. Idemo mirnim i neturističkim ulicama. Dondurma je stvarno dobra, kao nešto između sladoleda i pudinga. Morate ju žvakati, a opet ima osvježavajuću teksturu sladoleda.
Putem prolazimo pokraj masonske lože:



(doista uživa u dondurmi)

a onda, nakon 15-ak minuta, skrećemo nizbrdo:



Još malo drvenih kuća:



I već smo dolje, na obali. Idemo prema Dolmabahçeu. Ulazimo u park palače. Palača je izgrađena sredinom 19. stoljeća, kada je sultan Abdülmecid, nezadovoljan palačom Topkapı, koja nije imala dovoljno suvremenog luksuza, dao izgraditi novu palaču. Zanimljivo, gradnju je izveo armenski arhitekt Garabet Baljan.
Dolmabahçe (inače "punjeni vrt") se može obići samo u pratnji vodiča, ali se zato može slobodno šetati vrtom.
U palači je umro i Kemal-paša Atatürk, i to 10. studenog 1938. u 9:05 ujutro. U znak poštovanja, svi satovi u palači bili su postavljeni na 9:05 i tako je bilo sve donedavna.

Sjedimo u parku, ova dvojica opet pričaju o revoluciji i o anarhosindikalizmu. Prolazi tako nekih sat vremena. Potom se dižemo i krećemo natrag. Dečki su predložili da se tramvajem odvezemo na drugi kraj linije, do Zeytinburnua. Sviđa mi se takva ideja i drago mi je da ju nisam ja predložio, da to ne bi pripisali mojoj frikovštini za željeznicu.

Tramvaj iznutra izgleda ovako:



Vožnja je ugodna, tramvaj klizi kroz grad, preko mosta Galata, pa na Sultanahmet i onda Divan Yoluom skroz izvan zidina u nove predjele grada. Zadnja je stanica Zeytinburnu (Maslinov rt), odakle se dalje nastavlja druga linija.

Mi ćemo pak natrag, ali ćemo sići malo ranije i prošetati se Divan Yoluom, možda nešto i čalabrcnuti. Stajemo u jednoj fensi ćevabdžinici, cijene su visoke, a porcije male. Ova dvojica će uzeti kebab za van, ali ja sam naručio İskender kebap, porciju mesa u sosu od paradajza s jogurtom, pideom i pomfritom. To se ne može jesti u hodu. Oni sjede na trgu pored restorana, ja jedem. Izlazi me sveukupno nekih 13 lira. Skuplje od vožnje Bosporom. Lopovi.

Mate nije pojeo svoj kebab, čeka doći doma, ako ga slučajno potjera. Idemo stoga doma, u dva smo dana pogledali u principu sve najvažnije, jedino još nismo ušli u Plavu džamiju i Veliki bazar. Naravno, moglo bi se još puno toga obići, ali za ostalo se naplaćuje ulaz.

Sutra napokon prelazimo u Aziju...

egerke @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 15, 2012
SUBOTA 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se oko 8, čak sam se uspio i naspavati. Europski dio Turske, istočna Trakija ili Rumelija, otprilike zauzima površinu Belgije, ali je to samo 3% površine Turske. Doista je to ogromna zemlja.
Gledam kroz prozor, lagano se već približavamo Istanbulu. Grad je ionako toliko ogroman da se proteže desecima kilometara uokolo. Nakon nekog vremena prolazimo gradske zidine i ulazimo u prostor starog Istanbula:



Područje uz prugu je uobičajeno zapušteno:



A tu su i redovni sirotinjski kućerci:



(ovi su barem zidani)

S druge strane je Azija:



A u daljini se nazire i most preko Bospora:



Pred sam ulazak u kolodvor, pruga ide paralelno s obalom, a s druge strane pruge nalaze se zidine starog grada (ovdje se ne vide, jer su mi iza leđa):



I evo nas, ulazimo u Sirkeci:



Silazimo, pozdravljamo se s curama, one imaju nekakve poznate koji ih dočekuju (inače, njih dvije su se upoznale u Španjolskoj, gdje su bile na studentskoj razmjeni, to sam zaboravio reći). Nikola se još ispričava zbog mene, jer sam ja navodno bio naporan, iako se meni čini da se tu radi prvenstveno o zafrkanciji.

Sirkeci (što bi se reklo "Sirćedžija", tj. Octar) je začuđujuće malen kolodvor. S obzirom da je bio odredište Orient expressa i usto se nalazi u jednom od najvećih gradova na svijetu, njegova veličina je poprilično neugledna. Manji je od zagrebačkog Glavnog kolodvora. Vjerojatno je razlog taj da je Turska vrlo kasno počela ulagati u željeznice, tek početkom 20. stoljeća, pa je tako željeznička mreža do danas ostala poprilično rudimentarna i mnogo inferiornija cestovnoj.
Na kolodvoru primjećujem koliko francuskih posuđenica ima u turskome. Nad jednim šalterom stoji natpis sastavljen od tri francuske riječi, samo s turskim posvojnim nastavkom: banliyö bilet gişesi = šalter za prigradske karte.
Izlazimo iz kolodvora, grad je poprilično pust. Subota je ujutro, nije ni čudo. Krećemo prema Aji Sofiji, u području oko Sultanahmeta nalazi se mnogo jeftinih hostela, tamo ćemo sigurno nešto naći.
U ulici pored kolodvora mimoilazimo se sa skupinom od troje ljudi. Ja ih ni ne zapažam, no Nikola nam skreće pažnju: jedan od njih je Bojan, kolega s faksa koji studira kineski i ovo je ljeto bio na stipendiji u Pekingu, a sada se vraćaju i mijenjaju avion upravo u Istanbulu. Pa da smo se dogovorili ne bismo se uspjeli potrefiti!
On i Mate se baš nešto ne trpe, pa se samo kurtoazno pozdravljaju, a i nemamo puno za pričati, razmjenjujemo par uobičajenih replika i razilazimo se.
Ova dvojica mijenjaju novce. Turske lire su nedavno revalvirane, otpisano je šest nula, tako da je jedna nova milijun starih. Usto je tečaj poprilično lagan jer su dvije lire jedan euro.
Penjemo se vijugavom ulicom pored Gülhanea, negdašnjeg sultanovog ružičnjaka, a danas parka, prema trgu između Aje Sofije i Plave džamije. Tamo su i bankomati, pa i ja dižem 500 lira, to bi mi trebalo biti dosta.
Grad je još uvijek pust, pa se može i mirno slikati na ulici, nema gužve.
U Istanbulu ima dosta drvenih građevina (poput onih na Divljem zapadu), pretpostavljam da je to zbog seizmički aktivnog područja:



Ove su na Sultanahmetu. Inače, radi lakše orijentacije, opisat ću otprilike kako izgleda Istanbul. Prije svega, to je ogroman grad, čije šire metropolitansko područje iznosi i do 16 milijuna stanovnika. Po svim čimbenicima je vodeći grad Turske, ali nije i glavni, jer je Atatürk procijenio da bi prijestolnicu zbog kompromitirane gradske elite i nepovoljnog geopolitičkog položaja trebalo preseliti u mnogo središnjiju Ankaru.
Prostire se na dva kontinenta, to znaju i osnovnoškolci. Ipak, gotovo sve relevantne stvari za turiste nalaze se u europskom dijelu. Grad razdvaja Bospor (İstanbul Boğazı, tj. Istanbulski prolaz), koji se upravo u gradu spaja s Mramornim morem. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç) prostrani estuarij u kojem je nekada bilo sjedište turske mornarice. Zlatni rog razdvaja europski dio Istanbula na Stari Istanbul (čiji je centar na Sultanahmetu) i noviji dio koji obuhvaća predjele Beyoğlu i Beşiktaş. Stari Istanbul od novih je dijelova grada odvojen Teodozijevim zidom (to je onaj s prve slike).

Mi smo trenutno na Sultanahmetu i tragamo za hostelom. Mate se sjetio da je pred tri godine s curom bio odsjeo u hostelu Paris, pa će ga pokušati pronaći. Uličice u ovom dijelu su strme i popločene kaldrmom, pa se penjemo i spuštamo. Na kraju nalazimo hostel, ali vele da će slobodnu sobu imati tek od 10. To je za nekih pola sata, ostavit ćemo stvari u predvorju i idemo na doručak.
Radimo krug uokolo, to je turističko područje, pa su i cijene malo više. Mate se nabrijao na döner kebap, ali još je rano, i nisu ih počeli peći. Naposljetku sjedamo u neku prčvarnicu koja ima stolove na ulici nedaleko našeg hostela. Ne znam više ni sam što naručujemo, znam samo da je bila janjetina i da mi okus baš nije prijao. Usto još i ajran. Ajran je vrlo zanimljivo i osvježavajuće piće koje smo stalno trusili. Sličan je indijskom dahiju - radi se naime o tekućem jogurtu sa solju, tako da em osvježava, em nadoknađuje gubitak soli koji se izgubi znojenjem. Čitav doručak ispada nekih 6 lira po osobi.
Naposljetku je soba spremna i odlazimo u nju. Hostel ima pet katova, a naša je soba na zadnjemu. Cijena je 13€ noćenje s doručkom, mi uzimamo dva noćenja. Soba i nije baš nešto, poprilično je rudimentarna, tri kreveta, goli zidovi, kupaona koja baš nema tople vode (samo mlaku), slab pritisak vode u kotliću... Ipak, s druge strane je terasa, s koje puca prekrasan pogled na Mramorno more i hrpu brodova koji čekaju dozvolu za prolazak kroz Bospor:



Nisam ni sâm imao osjećaj da je Mramorno more toliko veliko da se iz Istanbula ne vidi drugi kraj (onaj kod Dardanela).

Na jug, pogled prema Aziji:



Krećemo u šetnju. Prvo ćemo do Plave džamije, koja nam je odmah u susjedstvu. Ispred nje, na starom se hipodromu nalazi egipatski obelisk:



A ovo je ulaz u džamiju:



Iz unutarnjeg dvorišta:



Plava džamija zove se plava jer je iznutra prekrivena plavim pločicama. Službeni je naziv Džamija sultana Ahmeta (po kojem se i zove čitav ovaj predio), a ujedno je i turska nacionalna džamija. Izgrađena je u 17. stoljeću, nakon što je sultan odlučio umilostiviti Alaha poslije poraza Turske u Europi i protiv Perzije. Stoga je odabrao mjesto nasuprot Aji Sofiji i odlučio sagraditi još veličanstveniju džamiju. Graditelj je bio Sedefhar Mehmet Ağa. Inače, zanimljivost je da su sultanove upute za izgradnju minareta izazvale pomutnju: nije bilo jasno želi li šest (altı) minareta, ili da oni budu zlatni (altın). Problem je riješen tako da je izgrađeno - šest zlatnih minareta. No onda su se bunili iz Meke, jer je i tamošnja džamija imala šest minareta, a ne može sad tu neka džamija u Istanbulu imati više minareta od najsvetije džamije islama. Pa je onda sultan Ahmet platio izgradnju i sedmoga minareta u Meki i svi sretni i zadovoljni.
U džamiju nismo uspjeli ući jer je upravo bio u tijeku namaz, ali još smo ovdje dva dana, probat ćemo sutra.

Nasuprot Plavoj džamiji stoji Aja Sofija:



Izgrađena je kao crkva Svete mudrosti, još za vrijeme cara Justinijana, na mjestu na kojem su prije nje već bile dvije crkve. Bila je najveća crkva na svijetu u svoje vrijeme. Ujedno se u njoj 1054. dogodila ekskomunikacija Mihajla I. Cerularija, što se smatra početkom Crkvenog raskola. Potom, dolaskom Turaka, postaje džamijom. 1935. Atatürk je građevinu sekularizirao i pretvorio u muzej. Danas postoje inicijative da ju se obnovi bilo kao pravoslavnu crkvu, bilo kao džamiju. U tu je svrhu otvorena mala prostorija za molitvu za osoblje muzeja.
Ulaz se naplaćuje, pa tako nismo ulazili.

Okrećem se opet unazad i gledam Plavu džamiju:



Potom odlazimo prema Zlatnom rogu. Ušli smo u područje Eminönüa, koje se spušta od Sultanahmeta prema Zlatnom rogu. Ovdje je također sve puno uskih i zavojitih ulica, krcatih ljudima, koji prodaju sve i svašta. Orijent je to, vidi se. Prodaje se tehnička roba, suveniri, odjeća, parfemi, začini. U taj čas s jednog od zvučnika u ulici zaori i mujezinov pogled na molitvu.

Jedna malo praznija ulica s modernijim zgradama:



Naposljetku smo na obali i sada gledamo prema Yeni Cami, Novoj džamiji, odmah pored mosta Galata:



A nasuprot nje je Rüstem-pašina džamija, djelo Mimara Sinana:



Danas ćemo u Novu džamiju. Ona je izgrađena krajem 16. stoljeća, na inicijativu Safiye Sultan, supruge Murata III., majke Mehmeda III. i jedne od najutjecajnijih sultanuša u Turskom Carstvu. Porijeklom Venecijanka, ova je žena vodila bogatu korespondenciju s engleskom kraljicom Elizabetom I., koja ju je nagradila kočijom, te se onda Safiye vozala njome gradom, što je za to vrijeme bilo skandalozno. Inače, svi kasniji sultani Turskoga Carstva do njegove propasti bili su Safiyini potomci.

Kupola džamije iznutra:



Turisti se miješaju s vjernicima:



Naravno, u svakoj je džamiji potrebno izuti cipele. U tu svrhu možete uzeti plastičnu vrećicu u koju si onda stavite cipele dok ste unutra, da ih ne morate nosati u ruci, a u manjim džamijama kraj ulaza imate i stalažu na koju možete odložiti cipele. Turisti inače mogu samo do određenoga dijela džamije, prednji dio molitvenog prostora rezerviran je upravo za to - molitvu.

Ispred džamije Ujguri su postavili štand na kojem se ukazuje na kršenje ljudskih prava od strane kineske vojske i policije u Istočnom Turkestanu. Ujguri su inače također turkijski narod, a kako je Turska oduvijek bila smatrana velikom majkom i zaštitnicom svih turkijskih naroda, onda je logično da se protest održava baš ovdje. Štand je pun prilično uznemirujućih slika premlaćenih i izranjavanih Ujgura.

Zatim se spuštamo u pothodnik koji vodi prema mostu Galata. U pothodniku je kaos. Hrpa prodavača, ljudi, buka, gužva, samo se bojim da me netko ne iždžepari...
Naposljetku izlazimo na drugu stranu i idemo prema mostu Galata. Ovo je novi most, koji je izgrađen 1994., nakon što je prethodni dvije godine ranije uništen u požaru. Izgrađen je na dvije etaže, na donjoj etaži su riblji restorani koji poslužuju uglavnom ribu iz Bospora i Zlatnog roga (ja to ne bih jeo), i ne samo ribu nego i školjke! Gornjom etažom prolaze auti i istanbulski tramvaj, a kako se most diže, zanimljivo je kako su riješili problem prekida kontaktne mreže.

Pogled s donje etaže prema Beyoğluu (u sredini se vidi kula Galata):



Gore vidite štapove ribiča koji neumorno pecaju, iako je ispod mosta i stajalište gradskih brodova, te je promet neprekidan.

Iza Rüstem-pašine džamije na brdu se vidi i Süleymanija, još jedna džamija:



Pogled uz Zlatni rog:



I ispod mosta Galata na Bospor i Aziju:



Na sredini mosta nema donjeg kata, te se ovdje valja popeti stepenicama na pločnik.

Sad smo gore i vidite djelomično sustav kako se rješava prekid kontaktne mreže (kasnije će biti jedna bolja slika, ovdje sam zapravo slikao drugu stranu):



Na sredini se nalaze dakle dva ogromna rasklopca i kada se most digne, oni se jednostavno razdvoje. Naravno, pruga je odvojena od ceste, tako da se ovdje može voziti na zalet bez opasnosti da tramvaj ostane pod izoliranim dijelom.

Ribiči:



I sada smo već na drugoj strani. Ove me kuće podsjećaju na kulise:



Odavde se strmim ulicama uspinjemo uzbrdo prema kuli Galata. Nažalost, nemam nijednu njenu sliku iz blizine. Radi se o đenoveškoj kuli koja je bila dio negdašnje đenoveške citadele. Danas je vidikovac s kafićem.

U jednom dućanu kupujem pržene pistacije i pola litre ajrana u boci. Mate pak suncokretove sjemenke i također ajran. Sjedimo ispod kule Galata i predišemo. Ispred nas istanbulske mačke:



U islamu je pas prezrena i nečista životinja, pa pasa i nema toliko puno. No turski gradovi vrve mačkama.

Uspinjemo se na İstiklâl Caddesi, Aveniju nezavisnosti, glavnu pješačku arteriju Istanbula. Ovom ulicom, dugom oko tri kilometra, tijekom jednoga dana zna proći i do tri milijuna ljudi. Gužva je permanentna, morate se držati pravila o mimoilaženju, jer ćete u protivnom svako malo naletjeti na nekoga.

İstiklâl Caddesi izgleda ovako:



Sredinom ulice prolazi turistički muzejski tramvaj koji manje služi kao prijevozno sredstvo (ne ide puno brže od pješakâ), a više kao turistička atrakcija:



I oni imaju tram huggere:



Inače, iz dviju se činjenica jasno vidi da je ovo turist: ima dugu kosu i nosi kratke hlače. Turci ne prakticiraju nijedno (obično imaju kratku zgeliranu kosu, a i brkovi su još u modi).

Tražimo gdje ćemo jesti, no ova dvojica nikako da se odluče. Nikoli su opet faktor i cijene. Ja se zadovoljavam simitom, nekom vrstom okruglog pereca sa sezamom, ali presuh je za moj ukus.

İstiklâl Caddesi završava na Taksimu, velikom trgu koji se smatra centrom novijeg dijela grada i odakle počinju noviji kvartovi:



Na sredini je naravno spomenik Atatürku. O Atatürku ću govoriti jedan od idućih dana.
Samo ime Taksim znači "raspodjela". Ovdje je naime bila glavna sabirnica vode, odakle se voda raspodjeljivala po ostatku grada. Inače, na Taksimu se često vrše masovna okupljanja građana i demonstracije. Stoga je na trgu neprekidno prisutna policija.

U jednom mi času moj probavni sustav šalje jasne znakove da trebam potražiti WC. Ulazim prvo u Burger King, ali zahod nije zadovoljavajuć, samo pisoari. Ulijećemo zatim sva trojica u neku fensi slastičarnu, naručujemo, a potom odlazim na WC. WC je čist i europski, nisu još počeli čučavci. Međutim, imam problem, i to baš onaj kojega sam se najviše bojao - proljev. Na ovakvom putovanju, na kojem se puno krećemo, dobiti proljev u najmanju je ruku nepraktično. A tablete nemam. Iskreno se nadam da je to samo zbog onih pola litre ajrana.
Netom sam se vratio dolje, kada i Matu hvata. Hm, možda doista jest u pitanju ajran.
Jedemo sladoled, ali obični europski, nije to prava turska dondurma koju smo željeli probati. Ipak, nije loš. Mate se vraća, no ubrzo opet mora natrag. Očito je njemu malo gore nego meni.

Izlazimo i upućujemo se preko Taksima. Putem slikam jedan retro-bus:



I Taksim iz šireg kuta:



Spuštamo se od Taksima prema palači Dolmabahçe, prolazeći usput uz stadion Beşiktaşa. Beşiktaş (kolijevka-kamen) naziv je ovoga dijela grada, prema relikviji koja se ovdje svojedobno nalazila, kamenu iz štalice u Betlehemu u kojoj je rođen Isus. Kamen je kasnije prenesen u Aju Sofiju, a potom nestao u Četvrtom križarskom ratu.

Pogled prema Aziji:



Mati je opet sila, bježi u neki park i nalazi mjesto iza grma. Očito je da bi moglo biti problema s time.

Spuštamo se do Dolmabahçea, palače u koju su se sultani preselili potkraj 19. stoljeća i koju ćemo posjetiti sutradan. Sada idemo opet lagano prema centru, cestom koja vodi ispod brda. U Kabataşu, uz obalu, zadnja je stanica tramvaja koji odavde vozi preko mosta Galata, Sultanahmeta i onda skroz do Zeytinburnua, gdje se spaja s linijama za aerodrom. Mate će ovdje na tramvaj, jer ga već uvelike tišti, a Nikola i ja ćemo nastaviti pješke i otići i na neki ručak-večeru.

Tramvaj izgleda ovako:



Kao što se vidi, voze u tandemu. Dvosmjerni su i pruga je većim dijelom i fizički odvojena od ceste.

Nikola i ja se šećemo, Nikola je poprilično umoran još od noćas, nije se tako dobro naspavao. Prolazimo pored džamije Nusretiye:



a potom sjedamo pored neke česme da se malo odmorimo. Nikola je čak i zakunjao.

Nakon toga se odlučujemo vratiti do kule Galata, tamo ima dobrih aščinica. E, ali za to se treba uspeti uzbrdo, u dio koji se zove Galatasaray. Ove su ulice već manje turističke, i tu se već vidi pravi život Istanbula. Ova mi fotka baš nije uspjela:



Naposljetku dolazimo na namjeravano mjesto, ali sada se ne možemo odlučiti kamo bismo. Nikola bi na jedno mjesto, meni se to ne sviđa, jer mi izgleda nehigijenski, naposljetku nalazimo jedno koje izgleda pristojno. Nikola uzima juhu od leće i lahmacun - tanko tijesto s mesom, kao neku vrstu turske bruschette. Ja uzimam pide, također neku vrstu turske pizze, jelo od tijesta u obliku lađice koje na sebi može imati različite sastojke. Dok jedemo, dolazi nam poruka od Mate da se izgleda sve smirilo i da bismo se mogli naći. Dogovaramo se na ulazu u Gülhane za pola sata.

Vraćamo se nizbrdo, pa na most Galata. Prvo slikam pogled na Plavu džamiju i Aju Sofiju:



Potom Topkapı:



A onda i bolju fotku sustava za razdvajanje kontaktne mreže:



Dok se probijemo kroz gužvu, naravno da ćemo zakasniti. Mate nas čeka na ulazu, pa šećemo kroz Gülhane. U parku su se nekoć nalazili i zoološki vrt i zabavište, što je kvarilo dojam, pa su ih uklonili, učinivši park mnogo prirodnijim ambijentom. Iznad parka uzdiže se palača Topkapı, sjedište turskih sultana do kraja 19. stoljeća, a danas muzej. Topkapı je ogroman kompleks, kojemu bi trebalo posvetiti nekoliko dana istraživanja, tako da ćemo ga zaobići (također se naplaćuje, a mi putujemo s Nikolom Laughing).

Iz parka puca krasan pogled na Bospor, no poduzetnici su to uvidjeli, tako da se tu nalazi par kafića i ne može se do samog ruba zidina. Stoga moram slikati iz daljine:



Dolje vidite jedan od gradskih putničkih brodova koji povezuju dva kontinenta.

Spuštamo se na obalu, preko pruge i ceste. Obalu ovdje čini veliko kamenje, naslagano radi stabilizacije. Ipak, ljudi ovdje znaju sjediti, uživati u moru, gledanju prometa. Nikola ide tradicionalno umočiti nogu.

Pogled preko:





Prema Mramornom moru:



Duž obale:



(desno vidite zidine)

Neki luđaci se kupaju u Bosporu:



Dok grad tone u mrak:



Ovdje se lagano pokrećemo prema doma. Idemo cestom uz obalu, ispod zidina. Pločnik je prilično uzak, a Turci voze kao luđaci i uvijek se bojim da nas netko ne pokupi. Naposljetku skrećemo i uspinjemo se na Sultanahmet. Kupujemo još piće u nekom dućančiću i idemo prema hostelu. U ulici prije našeg hostela neki klinac vuče kolica dupkom puna plastičnih flaša. Ulica je strma, nije mi jasno kako ga ne pretegnu. Bacam još i moju flašu na vrh i razmišljam kako bi to taman mogla biti flaša koja je prelila čašu. Laughing

Mate priča kako je, dok je bio u hostelu danas popodne, uspio izaći iz sobe i zatvoriti vrata, ostavivši ključeve unutra. Srećom, pozvao je frajera s recepcije da mu pomogne, pa su zajedno provalili u sobu. A i ključ je sav smrdan, treba pogoditi u milimetar.

Negdje oko deset počinju mujezini. Čitav grad odzvanja pozivima na molitvu. Inače, imam osjećaj da su u islamu bogomolje mnogo gušće poredane nego u kršćanstvu. Znali smo viđati po tri džamije u jednom kvartu. Zanimljivo, s obzirom da po islamu nije obavezno pohađati džamiju, Alahu se moguće klanjati bilo gdje, namaz nije liturgija, već tek predvođena molitva.
Nekih desetak minuta postoji atmosfera kao u transu, mistična, toliko drugačija. Zanimljivo, iako je prvi poziv na molitvu već prilikom izlaska sunca (dakle, oko pet ujutro), nisu me nikad probudili. Čuo bih samo dnevne molitve i posebice ovu večernju.

Opet ova dvojica nešto razgovaraju o Bogu, kako je besmisleno vjerovati u njega i slično. Pokušavam ih opet razuvjeriti, ali vidim da postoji temeljno nerazumijevanje. Npr. kada im kažem da postoji energija i da to nitko ne smatra spornim, Mate mi pokazuje žarulju i kaže "Evo ti onda Boga, klanjaj se ovome." Kao da je srž vjere održavanje obreda ili dogme, a ne osobni odnos čovjeka sa svijetom.

Idemo spavati...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2012
PETAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma



Ujutro je i dalje oblačno, kiša nikako da se odluči. Jedan od one dvojice spava na kauču u predvorju, drugoga ne vidim. Rakija očito djeluje. Pakiramo se i krećemo prema kolodvoru. Tamo je sve puno turista. Mate komentira "Sve je puno ovih prljavih bekpekera". Laughing Kupujemo namirnice, danas smo čitav dan na putu, 24 sata do Istanbula (odnosno 23, ali zbog vremenske razlike je 24). Tražimo vlak. Očekujemo turske ili bugarske vagone, no tamo su samo srpski. Ubrzo stiže i objašnjenje: nema izravnog vlaka, mora se presjedati u Sofiji, ali se u Flexipassu računa kao jedno putovanje.
Vagoni su srednja žalost, nalazimo slobodan kupe u zadnjem vagonu i započinje truckanje. Izlazimo iz Beograda, vozimo se podno Avale, pa kroz brežuljkast krajolik Šumadije. Put nas vodi preko Mladenovca i Lapova prema Nišu. Imam isprintan vozni red, no vidim da se vlak uvelike muči s održavanjem istoga. Do Niša će nakupiti sat vremena kašnjenja. Pa dobro, kada je rađen vozni red? Zar nisu uzimali u obzir loše stanje pruga u Srbiji i to ukalkulirali? U jednom trenutku, negdje prije Lapova, stojimo na otvorenoj pruzi nekih desetak-petnaestak minuta.

U jednom trenutku, negdje prije Ćuprije, prelazimo Moravu:



A onda u kolodvoru Paraćin opet slikam grafit u koji su smiješali sve i svašta:



Vožnja na jug je poprilično monotona. U jednom su nam se času u kupeu pridružile neke dvije Engleskinje, mlađe, koje putuju do Istanbula, ali će stati u Sofiji. Mate i Nikola pričaju o glazbi, tj. Nikola se postavlja kao svojevrsni arbiter elegantiae u glazbenim pitanjima, pa tako od činjenice da U2 za par dana ima koncert u Zagrebu, dolazimo do njegovog mišljenja da je U2 pretenciozan bend, pa se to nastavlja pljuvanjem po Red Hot Chilli Peppersima, a završava sa zaključkom da je Coldplay "sranje". Sada se i Mate umiješao, pa njih dvojica raspravljaju o tome kako onaj drugi nema ukusa. Nikola tvrdi da Mate sluša komercijalnu glazbu, a Mate tvrdi da je Nikola snob i da samo izvodi kerefeke, slušajući glazbu za koju nitko nije čuo. I taj će se razgovor odvijati povremeno idućih dana.

Krajolik:





U daljini se nazire Aleksinac, mjesto poznato po rudnicima (i tragedijama u njima), te po restoranu u zagrebačkoj Bakačevoj Laughing:



I napokon stižemo u Niš. Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji. Ipak, iz vlaka se baš i ne vide te investicije, izgleda poprilično zapušteno. Nišava:



Stigli smo na kolodvor:



Ovdje se mijenja smjer, a i dalje je pruga neelektrificirana, pa trebamo čekati dok nam prikvače dizelku. Izlazim na peron, možda ima neki sendvič-bar ili ćevabdžinica u blizini. Pitam konduktera koliko stojimo. On veli "15 minuta bi trebali. Ali ako voz ode, nisam ja kriv."
Na peronu nema ničega osim kioska koji prodaje pića i grickalice. Kupujem nešto ovoj dvojici i lagano se vraćam prema vlaku.

Po povratku u kupe vidim da smo dobili nove suputnike. Naime, stigla je i jedna gospođa s unučicom od neke 4 godine. Po govoru bi se reklo da je lokalna, ima tipični niški gubitak padeža (tj. ostaju samo nominativ i akuzativ). Razgovara s obitelji koja stoji vani na peronu, veli da je u zadnji čas uletjela jer je vlak već kasnio (po voznom redu stoji sat vremena u Nišu, no u Niš je došao u vrijeme kada bi po voznom predu trebao polaziti) i da nije stigla kupiti kartu, da će to u vlaku, iako vjerojatno nema dosta novaca. Nakon što je vlak krenuo, veli da ide u Pirot i da inače uvijek putuje autobusom, no ovaj put ide vlakom jer želi unučici pokazati željeznicu, nije se dosada još nikada vozila.

Izlazimo iz Niša, skrećemo na prugu prema Dimitrovgradu:



U daljini se vide Svrljiške planine i klisura Nišave (Sićevačka klisura) koja se probija kroz njih. Onuda će i pruga i cesta za Pirot:



Sve smo bliže:



Brzina vlaka na ovom dijelu iznosi nekih 5-10 km/h. Doslovce milimo, pa se prisjećam starih priča o Ćiri, prema kojima se uz njega moglo hodati. U taj čas dolazi kondukter. Uredno pregledava naše karte. Nikola i ja stojimo na hodniku, kada iz našeg kupea dopre neka buka. Ispada da se gospođa žali jer joj kondukter želi naplatiti više za kupljenu kartu u vlaku (iako vjerujem da dobro zna da je takva praksa), pa onda napada konduktera da nije ona kriva što je vlak kasnio, da je znala mogla je kupiti kartu u Nišu, da ona želi pokazati unuci željeznicu, a on s njom kao da je kriminalka, da šta on hoće, ionako ovi sa željeznice ništa ne rade..."Samo štrajkujete, nije vam nikad dosta, a pogledaj kako voz ide, šta prugu ne popravite?" I sve tako. Na kraju se i rasplakala. Kondukter kaže da će ju u Beloj Palanci skinuti s vlaka. Ona govori da ne bi ni išla vlakom da nije radi male, da bi busom došla triput brže. E sad, neće valjda maloj ostati željeznica u lošem sjećanju. Pokušavam popraviti stvar. Velim da ću joj posuditi, fali joj nekih 200 dinara. Ona isprva odbija, veli da će sići u Beloj Palanci, pa na bus, ali naposljetku ipak prihvaća. U nekoliko navrata kaže da će me tražiti adresu da mi može poslati novce, no kad sam joj rekao da je to u Hrvatskoj cijena jednog i pol bureka, ipak je odustala.
No kad joj je kondukter naposljetku napisao kartu, opet započinje s napadom: "Ma gledaj ti ovo, poštene građane derete, evo, šta mora čovek iz Hrv'atsku (baš s tim naglaskom, op. a.) da mi novce posuđuje?" Kad joj je dao kartu veli da će ju sada poderati. Onda kondukter kaže "Samo dajte, baš bih voleo da vam uleti kontrolor u Beloj Palanci." I na koncu je kondukter otišao, ona se smirila i tako je prepucavanju bio kraj.

Sad se mogu posvetiti bilježenju Sićevačke klisure. Nišava:



Ulaz u klisuru:



Brda uokolo:







Hidroelektrana:



Blokhauz:



Kamenolom:



Pruga ide uz samu stijenu:





Uz prugu je provučena i cesta, također kroz tunele:



Još jedan pogled na klisuru:



I potom izlazimo iz nje i ulazimo u Belopalanačku kotlinu:







(i dalje se vozimo uz Nišavu)



Nikola i ja razgovaramo o usjevima uz put. Moje pitanje koja je ono biljka (radilo se o kukuruzu, i to nekakvom kržljavom i izobličenom, ništa nalik onomu na slavonskim poljima) Nikola je shvatio kao da ne znam prepoznati kukuruz, tako da mi uz put pokazuje razne biljke. U jednom mi času skreće pažnju na frajera koji stoji na prozoru preko puta susjednog kupea. U ruci drži neki svežanj spisa. Prilikom prolaska kroz jednu stanicu, ovaj iz vlaka baca otpravniku taj svežanj. Kao neka vrsta putujuće pošte, iako se očito radi o nekakvoj internoj željezničarskoj pošti, jer Nikola veli da je isto napravio i na prethodnoj stanici.

Vraćam se u kupe, razgovaram malo s onom gospođom. Pogriješio sam, nije lokalna, rodom je iz Sarajeva, ali se udala u ove krajeve. Pričamo o našim planovima putovanja, o Jugoslaviji, o životu... Unučica (koja se zove Lana) je zaspala. Približavamo se Pirotu, a baka ju pokušava uzaludno probuditi. Mala spava ko top. Kada ju i trgne iza sna, ova pogleda oko sebe, ali očito ne kuži što joj baka govori i onda opet zakunja. Naposljetku ju je na jedvite jade uspjela probuditi i pripremiti za izlazak.

Pirot u daljini:



O Piroćancima se u Srbiji zbijaju vicevi kao kod nas o Bračanima - tema je njihova škrtost. Recimo, policajac zaustavi Piroćanca: Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim! Piroćanac mu preda vozačku, a unutra je zataknuta mala plastična žličica. -Dobro, šta je ovo? -To vam je za kaficu, odgovori Piroćanac.

Do bugarske granice više ne stajemo. Potom stižemo u Dimitrovgrad, nekadašnji Caribrod, koji je uglavnom nastanjen Bugarima, a Srbiji je pripao nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s Bosilegradom i Strumicom. Današnje ime nosi po Georgiju Dimitrovu, bugarskom poslijeratnom komunističkom vođi, koji je u sukobu Tito-Staljin stao na Titovu stranu, ali je bio dovoljno blesav da ne odbije Staljinov poziv na večeru, te je onda to platio glavom - iako nikada nije sa sigurnošću potvrđeno da je otrovan.

Ulazi kontrola putovnica, Engleskinje samo rutinski pogleda, nas provjeravaju. Naravno, Bugarska je u EU, moraju se ulizivati njenim članicama, a nas tko šiša.
Kolodvor u Dimitrovgradu je poprilično skockan, ipak je to koridorska pruga. Još da srede i onaj početak kod Niša...

Naposljetku krećemo. Vozimo se uz Dimitrovgrad, a potom i uz cestu koja vodi do cestovnog graničnog prijelaza Dimitrovgrad-Kalotina. Sam prijelaz izgleda ovako:



Naravno, kamioni i naravno, turski.

Opet smo jedan sat naprijed. Zanimljivo je kako je moguće da na ovakvim državnim granicama dva sela razdvaja jedna livada i čak sat vremena. Zamišljam si kako je tu za Novu godinu. Susjedi su već naveliko pijani, a ovi drugi još čekaju.

Idući kolodvor je Dragoman. Prije ulaska u njega čekamo na signalu, a ja slikam visoravan koja se pruža odavde prema Sofiji:



Napokon nas puštaju u kolodvor, ali sad i ovdje trebamo čekati križanje. Naposljetku krećemo prema Sofiji:



Grad ispod Vitoše:



I evo nas:



Po izlasku iz vagona na sofijskom kolodvoru, dočekuje nas neki tip i pita nas trebamo li vlak za Istanbul. Trebamo. On će nam pokazati. Hm, kao da ga ne bismo i sami mogli naći. Tip izgleda kao manevrist ili neki član pomoćnog željezničkog osoblja, ima i neku iskaznicu oko vrata. Silazimo u pothodnik, imamo još 20-ak minuta do polaska vlaka, mogli bismo nešto i kupiti, no ovaj nas požuruje. Naposljetku smo se smjestili u vagon, jedan jedini koji nije kušet i na kojem piše da ide do Svilengrada. Vjerojatno na granici u Svilengradu dolazi turski vagon koji vozi do Istanbula. Mate, koji je već dvaput putovao vlakom do Istanbula, kaže da su prije turski carinici znali doslovce rastavljati vagon. Nije mi jasno, zašto bi itko švercao U Tursku? Šverca se IZ Turske.
Uglavnom, nakon što smo se smjestili u vagon, onaj tip nam kaže da mu damo novce za pivu. Velim mu da nemam leve. "Imaš evri." Nemam ni to (ja sam onaj koji diže novce po bankomatima). Na kraju ga Mate otpiljuje s "Ej, bratko, šta misliš da mi ne bi sami mogli naći vlak bez tebe?" Očito se radi o novoj inventivnoj vrsti muljaže, a znamo da Bugari općenito vole muljati i iskamčiti kojekakve novce (slučajevi konduktera koji prijete da će baciti kartu kroz prozor i slično).
Ubrzo se ponavlja slična scena u susjednom kupeu. Drugi frajer dovodi neke dvije strankinje i na isti način ih pokušava ucijeniti. Opet ga Mate tjera. Ovaj odlazi uz sočno spominjanje majke dotičnim gospođicama. Zanimljivo, u jednom času u vlak ulazi kondukter, ali ni on se ne obazire na ove lovce u mutnom.
Ove dvije se prebacuju u naš kupe, neugodno im je tamo sjediti samima, boje se da će ih još netko pokušati prevariti. Razgovaramo, ja si razmišljam jesu li ovi tipovi možda to počeli raditi kada su vidjeli da dosta turista ima problema s ćirilicom, pa su htjeli biti "od pomoći", što se onda pretvorilo u izvor možebitne zarade.
Uglavnom, ove cure putuju također u Istanbul, jedna je Deborah iz Irske, druga je Patricia iz Rio de Janeira. Krećemo iz Sofije, razgovaramo s njima. Deborah studira međunarodne odnose, a Patricia vanjsku trgovinu (jeste li primijetili da većina stranaca koje susrećete na putovanjima redovito studira nekakvu takvu papazjaniju? Ne sjećam se da sam ikad naletio na nekog zapadnjaka koji studira npr. klasičnu filologiju ili biologiju, osim ako to nije bilo u kontekstu u kojem putuju na neki stručni skup). Mate odmah upozorava Patriciju da se baš ne bi mogli slagati oko ekonomskih pitanja i globalizacije. Ali je zato našao zajednički jezik s Deborom, jer je ona na irskom referendumu glasala protiv Lisabonskog sporazuma i kaže da će i opet (očito ipak nije uspjela, kako vidimo). Mate je također euroskeptik, pa se slažu.
Patricia veli da je iz Rija, pa ju pitamo kako je tamo i je li ikad bila u favelama. Veli da nije, iako neke agencije organiziraju turističke obilaske favela, s time da se to financira novcem od trgovine drogom. Baš lijepo.

Potom ja vadim turski rječnik, pa Mate traži da ga pitam riječi, da vidi koliko je u formi prije Turske. Ide mu. Ali izgleda da smo curama malo dosadni.
Stižemo u Plovdiv, pruga dalje je neelektrificirana, pa stojimo dok ne promijene lokomotivu. Trčim van, vidjeti mogu li nešto kupiti za onih par leva koji su mi ostali od lani. Nikola izlazi za mnom, lunjamo kolodvorom prisjećajući se lanjskog boravka ovdje. Plovdiv je bio jedan od ugodnijih gradova na putu, možda i najugodniji uz Ohrid.
Najzad kupujemo neke sendviče, pa se vraćamo do vlaka. Sad bi i cure nešto, velim Debori da trkne, ima još vremena. Više se ni ne sjećam je li kupila nešto.

Krećemo, cure su se prebacile u drugi kupe, nas trojica smo solo, pa se pokušavamo ispružiti uzduž, ali klupe se ne mogu izvući. Patricia nam opet dolazi i veli da im se u susjedni kupe utrapio neki tip koji priča i neće ih pustiti na miru i da ne znaju kako ga se riješiti. Sliježemo ramenima. No opet, dvije cure same u praznom kupeu, a ovo je Bugarska. Dobro ako je frajer samo verbalno naporan. Još baš ni ne zna engleski.

Mi pak pričamo o jeziku. Krenulo je s komentarom o tome kako netko piše "zadaćnicu". Ja imam pik na to još valjda od osnovne škole, jer zadaćnica je bilježnica, a zadaća je uradak. E, ali Mate se ne slaže, jer on sad ima laissezfaireovski pristup po kojemu je sve što postoji u sustavu pravilno, a ispravljanje je preskriptivizam. Ja također nisam za preskriptivizam u smislu "ako A, onda ne B", no ako postoje stvari koje su etimološki pogrešne (npr. govoriti "orginalan") ili semantički neadekvatne (poput već spomenute "zadaćnice"), onda na to treba upozoravati. U protivnome imamo tiraniju većine - samo zato što postoje ljudi koji nešto govore na određen način, ne znači da je to odmah i legalizirano. Na kraju krajeva, postoji sasvim dobar broj ljudi koji račlaju, pa se opet zna kako se u hrvatskome izgovara glas r. Njihova nemogućnost izgovora ne daje za pravo da se preustroji fonološki sustav hrvatskoga ili da se dopuste slobodne varijante izgovora toga glasa.

U međuvremenu prolazimo i kroz drugi Dimitrovgrad toga dana, taj je u jugoistočnoj Bugarskoj. I on je dobio ime po istom Dimitrovu.
Lagano tonemo u san, ja sam se ispružio po jednoj klupi, Mate sjedi u kutu druge, a Nikola leži na ostatku druge. U jednom času moram na WC. Po povratku s njega gledam u nešto u prolazu između dvaju vagona i skoro produžujem kroz poluotvorena vrata na izlazu iz vagona. Na sreću, na vrijeme se zaustavljam i zatvaram ih, da još netko ne ispadne.
Vrativši se u kupe uviđam da se Mate izvalio na moju klupicu i da sad ja nemam više kamo leći. Srećom, upravo ulazimo u Svilengrad. Svi iz našeg vagona moraju van. Osvrćem se uokolo, tu su samo kušeti, drugih vagona nema. Kamo sada? Mate pita pratitelja kušeta, on veli da nema drugih vagona, preko granice idu samo kušeti. Mate veli da je on već dvaput išao tuda i da je uvijek postojao vagon sa sjedalima. Ne, veli ovaj, već barem deset godina ne ide. Mate pak veli da je zadnji put prije tri godine išao i postojao je. Kondukter veli da on radi samo dvije godine. Glavno da tvrdi da već deset godina ne ide. Koliko je uopće karta za kušet? 10€. Nikoli je to preskupo. Alternative nema, mogu nas izbaciti ovdje, a pitanje je postoji li ikakav vlak dalje preko granice.
U međuvremenu, policajci nam uzimaju putovnice.
Objašnjavamo to i ovim strankinjama. Nikoli je problem u novcu, Mati je problem u principu, meni i curama je problem ako vlak ode zbog ove dvojice mamlaza. Na kraju velimo da ćemo platiti, imaju jedan kupe. Penjemo se. Uto iz drugih kola dolazi drugi pratitelj. Viče da damo 10€. Nikola ga pita gdje je karta. Ovaj veli da će mu dati kartu kada mu plati. Nikola veli da mu neće platiti dok ne vidi kartu, jer želi neku potvrdu. Situacija se zaoštrava, već su prešli na "Jedi govna!" "Jedi TI govna!" Nikola se dere na tipa da tko je uopće on, nema ni uniformu...totalno je popizdio i sada više liči na Matu pred dvije godine u Gjirokastru. Ovaj nas hoće izbaciti iz vlaka, ja smirujem Nikolu, čak se i Mate smirio i dajemo mu novce. Ove jadne cure su posve zbunjene, nije im jasno čemu tolika strka.
Konačno dobivamo kupe, putovnice su nam vratili ali ostaju kod vlakopratitelja (onog prvog) i uspijevamo se svih petero ugurati unutra. Tijesno je, ali uspijevamo:



(Deborah je slikala.)

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama. Iz nekog razloga, to strahovito sablažnjuje Patriciju, kao da nikada nije vidjela muškarca u boksericama. Ne znam glumata li, ili je stvarno tako konzervativna.

Malo smo se ušuškali, no evo nas već na turskoj strani granice. Kapıkule je inače drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (ne znam koji je prvi, ali čini mi se da bi mogao biti Tijuana-San Diego). Svi van, s putovnicama, i u špalir pred zgradom carine. Potom dolazi jedan murjak i govori da državljani Njemačke, Francuske, Hrvatske...mogu izravno na šalter, ostali moraju prvo po vizu, pa tek onda na šalter za ulazak. Patricia ide s nama. Brazil je također u skupini povlaštenih. Deborah mora iskeširati 15-ak € za vizu. Očito se Turska osvećuje državljanima EU za to što ih drže u predvorju već godinama. Nijemci mogu bez vize i to samo zbog puno Turaka njemačkih državljana. Za Francuze ne znam.

U putovnicu nam lupaju okrugli žig. Turska je očito još jedna od rijetkih zemalja koja ga nije promijenila u četverokutni.
Pričamo vani s još jednim dečkom iz Beograda, i on ide u Istanbul. Potom se vraćamo u vlak, ali sada carinici dolaze pregledavati kupee. Najzad je sve to gotovo, krećemo iz Kapıkulea i možemo se naspavati do Istanbula...

egerke @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, svibanj 12, 2012
Nakon prošlogodišnjeg kruga oko Balkana, bilo je u igri nekoliko kombinacija. Moldavija, Teheran... Od Moldavije smo odustali jer sam te godine ja bio u Debrecenu, pa smo se ionako planirali zaletjeti onamo na proljeće, a od Irana smo odustali zbog - modne policije. Naime, u Iranu je zabranjeno nositi kratke hlače, a nije nam se baš sviđala ideja hodati usred ljeta u dugim hlačama. Stoga smo odlučili iskoristiti Balkan Flexipass i obići Tursku, te po povratku vidjeti i one dijelove Balkana koje dosada nismo.

Put je trajao sedamnaest dana (bilo je zamišljeno tri tjedna, ali uspjeli smo skratiti), a ove je godine sastav bio jednak onomu otprije dvije godine, dakle Nikola, Mate i ja. U kombinaciji je bio i Marko, ali odustao je zbog manjka vremena, a ja mu zbog manjka prostora ove godine nisam odlučio nositi pive. Kao i svake godine, opet je bio zainteresiran i Nikolin frend Hrvoje, no ni on opet nije mogao. Bilo je i još zainteresiranih, no Mate je bio prilično eksplicitan kada je rekao da želi putovati samo s ljudima koje poznaje, te je tako i opet knjiga spala na tri slova.

ČETVRTAK, 6. KOLOVOZA 2009.

Tematska pjesma



Poznato od prošle godine, i opet smo na put krenuli rutom Zagreb-Beograd. Iz Zagreba smo krenuli Mate i ja, u Ivaniću se ukrcao Nikola. Naravno, sa svojim legendarnim ruksakom koji ni ove godine nije promijenio. Sada je to već bilo klošarenje, jer čovjek ipak ne može tri tjedna putovati Balkanom s pet majica, dvojim hlačama i još par krpica. Moj i Matin ruksak bili su dupkom puni, Mate je uglavnom nosio knjige, a ja sam uzeo i rezervni par sandala, rječnike, punjače. Zanimljivo, Nikola je još putem uspio posijati i svoj gel za tuširanje, te se tako u svemu šlepao za nama. Taj čovjek pod hitno mora naći posao. Laughing Već sada nema love za iduću avanturu.
Dok smo se truckali prema Ivaniću, tamo iza Dugog Sela, stiže SMS od Nikole "Nadam se da vlak nije točan, jer ja baš sad idem promijeniti novce." Na sreću, stigao je, iako je vlak bio točan. Naša ideja da budemo sami u kupeu nije zaživjela, no postojao je i plan B - našim internim spikama istjerati sve ostale iz kupea. Laughing Ipak, do Slavonskog Broda nismo se uspjeli riješiti jednog mladića koji je čak izgleda i pomalo uživao u našim razgovorima, iako se nije uključivao (vidjelo se da se smješkao sebi u brk), a potom je u Strizivojni (ili Vinkovcima?) ušao jedan stariji tip koji će nam praviti društvo sve do Beograda. Iz razgovora se dalo zaključiti da je očito dobro upoznat s Bugarskom i Makedonijom, iako je govorio kajkavski, povremeno ubacujući neke bugarske riječi. Koliko sam shvatio, svojedobno je radio dolje.

Ovaj put je ionako već dobro poznat, pa nisam puno slikao. Zabilježio sam tek negdašnje političke grafite u Staroj Pazovi:



U Staroj se Pazovi inače ukrcala i skupina Delija u neki od vagona pri kraju, ali izašli su već u Novoj Pazovi. Očito neki lokalni derbi.
Negdje baš u tom rajonu odjednom na drugoj strani vagona od one na koju su bili kupei, iz jednog od naselja usput, doletjela je plastična vrećica puna vode i pogodila ljude koji su stajali na hodniku. Lokalna balavurdija očito se dobro zabavlja.

Mate je prvo ponavljao turski, potom su on i Nikola počeli pričati o marksizmu. I ti će razgovori ispunjavati većinu vremena tijekom predstojeća tri tjedna. Stalno radnička klasa, izrabljivanje, profit. Vratit ću se još na te teme kada dođe vrijeme.

Naposljetku stižemo u Novi Beograd. Kolodvor je idealno mjesto za snimanje filmova strave i užasa - ogromni plato izdignut iznad naselja, na vjetrometini, mnogo veći nego što je opseg prometa koji njime prolazi. Danju još kako-tako, no noću ne bih volio stajati ovdje i čekati vlak:



Novi je Beograd sumoran poput Novog Zagreba. Taj je dan bilo i oblačno, pa je to samo pojačavalo dramatičnost. Ipak, evo jedne poznate vizure, kao svojevrsnog stražara na početku i na kraju rute Zagreb-Beograd:



Još malo sumornih zgrada:



Naposljetku se spuštamo prema mostu. Gledam slamove, poznati Karton city, i komentiram kako to da se ljudima isplati doći u grad u potrazi za boljim životom, pobjeći od siromaštva na selu, da bi onda u gradu živjeli u ovakvim uvjetima. Seosko siromaštvo nikada nije toliko kao gradsko, a i na selu je mnogo lakše zadržati posao ako ga se nađe, jer je pritisak na tržište rada manji. Plus što je selo proizvodna zajednica, dakle siromah na selu mnogo će lakše doći do osnovnih životnih uvjeta (hrane i krova nad glavom) nego u gradu, gdje je borba za resurse bespoštedna, a stupanj organske solidarnosti među stanovnicima mnogo niži. Upravo mi zato nije jasno kako ljudi uvijek iznova, diljem svijeta, upadaju u istu zamku i čine istu glupost, doseljavajući se sa sela u grad, od seoske sirotinje postajući lumpenproleteri. Kažem to dečkima, no Mate tvrdi da u biti iz mene govori purgerski elitist koji ne želi došljake (iako u Zagrebu takvih slamova još nema, a nadam se da ih neće ni biti) i da je to generalna pojava svuda u svijetu...kao da to ne znam. Mene ne zanima je li ta pojava uobičajena, mene zanima kako je moguće da svi razmišljaju na isti, neproduktivan način. Upravo je u tome moja točka razilaženja s njima oko pogleda na kapitalizam. Iako se i ja slažem da je taj sustav loš jer generira nejednakost, većina teorija socijalizma orijentira se uglavnom na političku, a ne na duhovnu dimenziju. Ako pogledamo Stari zavjet ili Kur'an, tamo je itekako navedeno da je jedna od dužnosti zajednice briga za one koji nemaju, koji su siromašni. U protivnome dobivamo sustave poput onoga koji je vladao istočnom Europom u drugoj polovici 20. stoljeća. Politički socijalizam, ali bez ikakve duhovne solidarnosti.

Izlazimo na beogradskom kolodvoru. Mate je rekao da bi nas mogla dočekati Mirna, njegova kolegica sa studija, inače rođena Dugorešanka, ali udana u Beogradu. No nje nema. Kasnije ćemo doznati da je imala neke goste, te nas je tijekom večeri pozvala i da ju posjetimo, no bilo nam je predaleko. Čak smo se bavili i mogućnošću da prespavamo kod nje, no zbog ranog vlaka ujutro od toga smo odustali.
Kupujemo Flexipass. Mate insistira da mu velim koliko točno treba promijeniti novca, jer on nosi eure, koje će mijenjati u svakoj zemlji. Stalno smo se raspravljali oko toga je li bolje nositi novce ili dizati putem. Ja ostajem pri bankomatima.
Uglavnom, kažem Mati preveliku cifru, tako da ćemo taj višak prebiti putem, budući da on sad ima novca za častiti nas.

Upućujemo se prema hostelu u kojem smo lani odsjeli ("tri slobodna kreveta"), ali nas putem hvata stravičan pljusak. Skutrili smo se u ulazu u DM na uglu Kralja Milana i Kneza Miloša, na kraju nas čuvar pušta unutra, jer kiša ne jenjava. U jednom času jednom od trolejbusa koji prolaze Ulicom kralja Milana pada trola. Jadni vozač mora po prolomu oblaka izaći iz vozila i namještati trolu. Struja i voda. Nije dobro.
Naposljetku kiša posustaje, pa prelazimo cestu i upućujemo se u hostel. No nemaju mjesta. Čak ni tri slobodna kreveta. Laughing Daju nam međutim adresu drugoga hostela, no do njega treba hodati. Kiša cmolji, malo se pojačava, malo posustaje, nikako da se odluči.
Drugi hostel je gotovo prazan, imaju mjesta, za nekih 12€ po osobi. Ostavljamo stvari, presvlačimo se. Nikola na internetu saznaje da je umrla Savka Dabčević-Kučar. Tužna vijest na početku putovanja. Još jedna velika osoba hrvatske povijesti odlazi. Frown

Sada nam valja poći u grad, pronaći nešto za jesti. Prijatelji iz Beograda koji ljetuju u Zlarinu preporučili su mi mjesto zvano Srpska kafana, koje se nalazi u Svetogorskoj, iza Skupštine. Upućujemo se tamo. Mate pita koliko ima dotle, velim oko 500 metara. No ima i puno, puno više. Kiša se opet pojačava. Uz put, zgodna vizura:



Naravno, u blizini je rodilište.

Nakon što smo uspjeli pronaći Svetogorsku, ispada da se dotični lokal preuređuje. Ulazimo u neki haustor, jer se kiša opet pojačala, i gruntamo kako ćemo dalje. Nakon nekih petnaestak minuta krećemo u pravcu Skadarlije. Jest da je skupo, ali tko će po ovom vremenu tražiti neki dobar restoran drugdje u gradu. Ipak, sreća nam se osmjehuje. Nailazimo na restoran Orao, sasvim pristojno popunjen i s, kako će se ispostaviti, odličnom hranom. Nikola i ja odlučili smo se za gurmansku pljeskavicu, Mate za Karađorđevu šniclu. Usto još i Nikšićko pivo i dan je spašen. Sjedimo i jedemo, za susjednim stolom razgovaraju dva tipa, očito je jedan od njih konobar u nekom drugom restoranu i priča kako je pokušavao smuljati neko društvo podvalivši im bocu vina više, ali je nastala strka, jer su skužili.
Ne znam ni sam kako, no odjednom nastaje diskusija o vjeri. Nikola je službeno agnostik, iako njegovi stavovi nisu agnostički, već prije ateistički. Mate je kršten, ali se također smatra ateistom. Ja se pak smatram vjernikom, iako sam protiv religije, jer smatram da čovjek svoj odnos s duhovnim treba prilagoditi sebi i da taj odnos ne treba biti utemeljen na strahu i pravilima, već treba dolaziti iznutra - a sad, ako se netko može odreći određenih stvari u životu, to nikako ne treba nametati svima kao opći zahtjev. Naravno, granice slobode prestaju ondje gdje počinju granice slobode drugog čovjeka. Upravo zato i ateiste smatram religioznima, ali na suprotan način - u njihovoj uvjerenosti da Boga nema, oni također postaju isključivi, pretvarajući znanost i njena dostignuća također u dogme koje se štuju religijskom revnošću - dok ne nastupi nova znanstvena paradigma.
Ova rasprava ima otprilike tijek "Kako ti možeš vjerovati u Boga?". Onda ih ja tražim da definiraju Boga ("Pa zna se što je Bog", glasi Matin odgovor), pokušavajući ih natjerati da se odlijepe od definicije abrahamskog Boga i počnu razmišljati u okviru Konačne stvarnosti, Krajnje istine, Brahmana... Za njih, kao i za većinu ateista, vrijedi sljedeća maksima: Ako možemo dokazati kako je nastala predodžba o Bogu (tj. predodžba o vrhovnom gospodaru, stvoritelju, koji upravlja svijetom i kojega se može umilostiviti određenim ritualima), onda znači da možemo zaključiti da je Bog kao takav izmišljen i nepostojeći koncept. No, naravno, dokaz o nastanku predodžbe ne isključuje samu pojavu. Moja je omiljena usporedba ona s predodžbama koje su ljudi imali o Suncu - nijedna nije bila točna, no Sunce ipak postoji. Tako da ja vjerujem da postoji i Bog, no isto tako smatram da nijedna religija nije u pravu kada pokušava prikazati Boga na ovaj ili onaj način. Za mene bi Bog bio najbliži nekakvoj energiji s inteligencijom, ali ovo je putopis po Balkanu, a ne teološka rasprava, pa bih se ovdje zaustavio.
Uglavnom, Matin je zaključak "Ti si u biti ateist, ali nemaš muda sam si to priznati." Isto tako "Ljudi koji pripadaju nekoj vjeri su bar pošteni, pa imaju nekakva čvrsta uvjerenja, a ovo tvoje je sve nešto nedorečeno i bezveze." No comment.

Nakon večere kiša je prestala, pa ćemo se ipak malo promuvati po gradu. Prvo ja odlazim na bankomat i ovaj put pazim koji broj ukucavam. Potom se spuštamo s Terazija prema kolodvoru. Ideja je otići u onu slastičarnu u kojoj smo bili lani i kušati žito. Žito ili koljivo je također jedan od tih srpskih specijaliteta, koji se obično jede za pravoslavne svetkovine (slave). Radi se u biti o mješavini pšeničnog zrnja, oraha i meda, a na vrh obično dođe i šlag. Mnogi će se sjetiti scene otprije par godina, u kojoj je Milan Bandić izveo eksces na proslavi pravoslavnog Božića, kada nije znao kamo bi sa žlicom nakon što je uzeo zalogaj (žlica se stavlja u posudicu s vodom, ali on ju je vratio natrag na pladanj s koljivom).

Slastičarna je međutim zatvorena, pa se vraćamo i naposljetku nalazimo jednu odmah ispod Terazija. Imaju i žito i sada je naša znatiželja zadovoljena. Usto naravno i boza za mene, limunada za njih i još jedna za mene.

Po povratku u hotel, promijenila se ekipa na recepciji, dva dečka na noćnoj smjeni, uz njih tip iz Bugarske i drugi iz Engleske. Imaju i pivu, bocu šljivovice, nude nas. Nikola odmah prihvaća rakiju, ja reda radi uzimam. Pa malo piva. Vode nema, a ona iz pipe je sumnjivo mutna. Izgleda ipak da je to samo višak zraka u cijevima, kasnije se razbistri. Pričamo s ekipom. Jednom od dvojice iz hostela je tata iz Splita, drugi isto navraća u Zagreb. Razvezali smo se, ovi mi nude još rakije. Ne mogu, već mi je slabo u želucu, pljeskavica, šopska, Nikšićko, žito, boza, limunada i šljivovica vode bespoštedni rat do istrebljenja kroz moj probavni sustav. Liježem malo na kauč da se odmorim, pretjerao sam. Jedva uspijevam odgovoriti jednog od ove dvojice iz hostela da mi još natoči. Naposljetku se lagano spremam na počinak, sutra se rano dižemo, vlak kreće već u 7:50 ujutro. Ubrzo dolaze i ova dvojica, s nama su u sobi samo još neko dvoje Francuza.

Sutra put u samo djelomice poznato...

egerke @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.