Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

egerke @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.