Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

egerke @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.