Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, svibanj 18, 2014
PETAK, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit:



Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru.

Split također sve više postaje odredište cruisera:



Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih tri i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje.

Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste.

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:



Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka:



U samom prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga:



Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica.

Prilično loša slika mosta iz blizine:



Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša.

Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka:



I sada malo bolji pogled na Dugi otok:



Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž:



U daljini se nazire i Sestrunj:



I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji.

Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun.

Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali.

Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. Laughing

Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušavali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije).

Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971.

Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju:



I na drugu stranu, pogled prema mandraču:



U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan.

Saljska riva:



Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara:



Iza Lavdare je Pašman:



Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu:



Saljska luka iz ovog kuta:





Tvornica Mardešić:



U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima.

Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom:





(tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom Laughing )

Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“.

No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice:



Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. Laughing

Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu:



Okićena riva:



Ruševine koje nagrđuju rivu:



Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska.

Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

egerke @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.