Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34278
Linkovi
TagList
Blog
petak, ožujak 13, 2015
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro još uvijek imam proljev, nadam se samo da su to zadnji trzaji, jer ne bi bilo ugodno s proljevom krenuti na cjelonoćnu vožnju. Nakon doručka iskorištavam vrijeme da napišem dvije razglednice koje sam odlučio poslati. Jedna ide Ani, a druga Tatjani, da vidi što je propustila. Zatim uzimam stvari i upućujem se prema arheološkom muzeju La cueva del paraíso. Da bih došao dondje, moram se popeti stepenicama do noćnog kluba El Ranchón, pored kojega se nalazi kip još jednog indijanskog poglavice, imenom Guamá, kako s uzvisine gleda prema moru:



Dolazim do arheološkog muzeja, koji je, kao što mu ime kaže, smješten u kompleksu špilja. Ispred se nalazi kućica u kojoj se prodaju karte. Tip koji je u njoj izdaje mi kartu i potom pita „¿Español o inglés?“ Kažem mu „Mejor inglés.“, našto on, budući da sam mu to odgovorio na španjolskom, zaključuje da je očito i španjolski dobar i nastavlja dalje na španjolskom, s pojašnjenjima što sve mogu vidjeti i kuda moram ići. Špilje u kojima se nalazi muzej nekoć su bile taínske ukopne komore. Pronađeno je oko 2000 različitih nalaza, koji variraju od krhotina keramike, figurica, ali i kostiju.

Krećem u obilazak tako da se prvo popnem jednu „etažu“ više, te ću se onda odatle spustiti kroz špilju kat niže. Ovo je jedan od otvora kroz koje se ne može ući:



Ovako špilja izgleda iznutra:



Jedan od grobova:



Da, kosti su ovako na otvorenome.

Ljudske figurice i idoli:



Spiralnim se stepenicama spuštam na nižu razinu. Ne baš pretjerano dobra slika stepeništa. Srećom je drveno, pa se uklapa:



Tu je još jedan kostur, ovaj u staklenom izlogu. Ispod je prikaz glave jednog Taína, naravno ne radi se o iskopini:



Ovo je pretpostavljam kamen, premda može ličiti i na nekakvog grotesknog idola:



Izlazim van. Pred špiljom se nalazi nešto što bi trebalo prikazivati „svakodnevni život Taína“:



Upućujem se uzbrdo do još jedne špilje, u kojoj se nalazi i vidikovac. I ovdje su dva groba:





A tu su navodno i 3000 godina stari petroglifi. Ja ih ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći, tako da sam slikao mjesto na kojem se navodno nalaze (za svaki su slučaj metli i pločicu), no slika je ispala dovoljno mutna da se opet ne može ništa vidjeti:



Vidikovac je u gornjem dijelu te špilje. Pogled na Baracou i zaljev je prekrasan:





Nažalost, sunce i vegetacija malo zasjenjuju čitav prizor.

A ovo je pogled natrag u špilju. Nije baš gostoljubivo za moje natikače:



Razigrane krške pojave:



Ovo je pored onog petroglifa, pretpostavljam da je riječ o još kostiju:



I još jednom slikam dio onog „svakodnevnog života“:



Jedna od velikih školjaka čije su ljušture Taíni koristili kao alat za svakodnevne potrebe:



To je zapravo čitav muzej. Očekivao sam nešto mnogo spektakularnije od ovoga, zapravo su najzanimljivije stvari one prirodne.

Spuštam se natrag do obale. Ovo je pogled na Fuerte Matachín iz drugog kuta:



Obala u samom gradu je prilično negostoljubiva:



A ovdje se nalazi i spomenik Kolumbu i replika križa koji je podigao na ovom mjestu:



Još malo propagandnih murala:



(„Ujedinjeni, budni i borbeni u obrani socijalizma.“, potom prizor doplovljavanja Kolumbovih brodova, a zatim „Štititi okoliš znači čuvati čovječanstvo.“)

Zastajem na jednom štandu kupiti guarapo, drugi put nakon onoga u dolini Viñales i prvi puta za nacionalnu valutu. Točnije, za jedan nacionalni pesos. Pijem ga iz staklene čaše, kojih prodavač ima desetak, te ih odmah nakon ispijanja pere (osim ako kupac ne zatraži još jednu porciju). Sjećam se anegdota iz doba SSSR-a, kada su postojali aparati za vodu na ulici, koji su imali jednu staklenu čašu na lancu, tako da su svi pili iz iste čaše. Ovdje ipak nije tako. Laughing

Nastavljam do glavnog trga, gdje se nalazi pošta u kojoj sam dan ranije kupio razglednice. Predajem ih, službenica stavlja marke i nadam se da će ipak demantirati ono što piše u mom vodiču, da pošiljkama s Kube treba i do mjesec dana dok ne dođu na svoju adresu.

Demantirali su me. Razglednice sve do danas nisu stigle.

Vraćam se do case particular, većinu stvari pakiram u ruksak, te se smještam na balkon, gdje čekam dogovoreno vrijeme kada će me pokupiti bici-taksi. Platio sam već ranije, tako da sam, što se toga tiče, miran. Ono zbog čega nisam miran je činjenica da me proljev još malo hvata. Ostaje mi jedino nadati se da će sve doći na svoje mjesto. Kako sjedim na stolici za ljuljanje, a nasuprot mene se nalazi još jedna, stavljam noge na nju i pokušam ljuljanjem postići to da moment druge stolice preko mojih nogu pomiče moju stolicu, koja onda opet svojim momentom vraća silu na drugu stolicu i tako stvaram neki primitivni pokušaj perpetuuma mobile.

Malo prije dolaska bici-taksija pojavljuje se i gospođa Delvis, Andrésova žena, koja mi kaže da je on u gradu i da će me pozdraviti na kolodvoru. Pitam ju je li nazvao broj gospođe Belise u Varaderu, koji mi je dao, ona kaže da ne zna, da pitam njega.

Bici-taksi je stigao, uzimam stvari, pozdravljam se s Delvis i ukrcavam se na truckalo koje će me prebaciti do kolodvora. Da je do mene, ja bih otpješačio, ali, eto, oni su mi naručili bici-taksi. Zapravo, zanimljivo, još kad sam došao ovamo tip koji je mene i Andrésa dovezao rekao je da ga zovemo kad budem odlazio i trebao prijevoz do kolodvora. Rekao sam da nema problema. No danas se pojavio drugi tip. Tko je zeznuo, ne znam.

Ovako to izgleda iz bici-taksija:



Čak i na dobroj cesti, bici-taksi se uvijek drma, jer ovisi o ritmu kojim vozač okreće pedale, a ne vrti ih ravnomjerno. Tako da je teško uloviti bistru sliku.

Meni nepoznata bista na jednom od usputnih trgića:



Propagandni grafit:



(„Zajedno s Partijom i revolucijom solidarniji i borbeniji.“)

Plaza Martí:



Ovo je nažalost ispalo mutno, ali je zanimljiv kontrast:



Desno je oznaka 8. partijskog kongresa Kubanska komunističke partije i natpis „Ujedinjeni, budni i borbeni“, a lijevo je – grb FC Barcelona. Laughing

Stižemo na kolodvor, Andrés je doista tamo, iskrcavam se i plaćam vozaču bici-taksija, a potom se spremam ući u kolodvorsku zgradu, kako bih kupio kartu. No na ulaznim stepenicama sjede prodavači koječega. To je prilika da kupim dva dupla cucurucha, tako da će po jedan tuljac dobiti Ana i Ena i dva su za meni doma. Pored toga jedna žena prodaje čokolade. Baracoansku tvornicu čokolade otvorio je osobno Che Guevara, a u gradu nisam nigdje imao priliku probati baš čokoladu za jelo (iako sam ju dobio oba dana za doručak kao napitak, što je bilo dobrodošlo osvježenje od kave). Osim toga, dobro će mi doći u borbi protiv proljeva. Pitam ju koliko košta, a ona kaže 5 za 1 CUC. Kako ih prodaje u obliku štangice široke kao jedan red na tabli čokolade, zaključujem da ona vjerojatno želi reći da je u jednoj takvoj porciji 5 kockica i da jedna takva štangica košta 1 CUC. Dajem joj 2 CUC-a, jer želim kupiti dvije štangice. No ona mi daje 10 štangica. 1 štangica košta dakle 20 konvertibilnih centavosa... Nema veze, pojest će se. Ambalaža u koju su upakirane je inače obični staniol i izgleda prilično jeftino.

Pozdravljam se s Andrésom i pitam ga je li zvao Varadero. On daje neki odgovor za koji moram priznati da ga nisam razumio, ali zaključujem da, ako nije, sad vjerojatno hoće, jer sam ga podsjetio. Potom on odlazi. Razmišljao sam čak kasnije i da potražim tog njegovog sina u Mariboru, ali opet, što bih mu rekao? „Bio sam kod vašeg oca u gostima. OK, sad sam vam to rekao, doviđenja.“

Blagajna se još nije otvorila, ali sam odmah prvi na redu, tako da nema bojazni da ću ostati bez karte. Samo da se ne dogodi ono isto što i u Santiagu. Srećom ubrzo otvaraju blagajnu, tako da uspijevam riješiti to pitanje. Autobus je već ovdje, te bismo teoretski već mogli sjesti u njega, ali ne puštaju nas. Međutim, možemo barem stvari ubaciti u bunker. Zatim se moramo vratiti u čekaonicu. Nakon nekih desetak minuta vani počinje pljusak. Doista imam ludu sreću – kad god na Kubi kiši, ja sam pod krovom. I dok tako gledam van, vidim kako naš autobus pali motor i kreće u rikverc prema izlazu iz kolodvora. Zamišljam si da je sada Damir pored mene, koji bi se na taj prizor posve izbezumio – „pa on odmagljuje s našim stvarima!“. Ja međutim znam što je posrijedi – budući da je kolodvor zapravo samo jedno ograđeno dvorište, u kojem se osim našeg nalazi i jedan bus kompanije Ómnibus nacionales, vozač se vjerojatno želi preparkirati bliže zgradi kako se fine turističke guzice (ili glave) ne bi malo smočile prilikom pljuska. A kako se u dvorištu ne može okrenuti, mora izaći van, tamo se okrenuti i vratiti na rikverc unutra. I to se točno i događa – bus ulazi natraške u dvorište i staje uz samu zgradu. No dok je ovaj izveo čitav taj manevar, pljusak je završio. Laughing Ipak su to tropi.

Dok to sve traje, ja slikam još jedan propagandni grafit na zidu čekaonice:



„Ne borimo se za slavu ni časti, borimo se za ideje koje smatramo pravednima.“

Napokon su nas odlučili pripustiti u autobus, ukrcavamo se i kreće truckanje natrag prema Santiagu.

Promatram Baracou kako promiče, Malecón, Fuerte Matachín, bejzbolski stadion...i shvaćam da je sada započeo povratak. U redu, bit će tu još stvari koje nisam vidio, ali to je sve u onom dijelu Kube koji sam već prošao. Do sad sam više-manje išao na jugoistok, sada se vraćam, i to poprilično ubrzano, na sjeverozapad. A moram priznati i da mi je već lagano dosta Kube i da mi čak i paše to što se vraćam.

Dok sam se vozio prema Baracoi, drijemao sam, a nisam ni sjedio uz sam prozor, tako da nisam mogao toliko dobro bilježiti prekrasne krajolike kroz koje prolazi La Farola. Zato ću to sada ispraviti. Krajolici me mjestimice podsjećaju na Gorski kotar, s malo tropskijim biljem. Uostalom, uvjerite se i sami:













Ovo je službeni izlaz iz administrativnog područja Baracoe, negdje taman ispod glavnoga prijevoja:



Nastavljamo:



Presušila rijeka:



I potom se spuštamo na obalu Privjetrinskog prolaza, koji odvaja Kubu od Hispaniole. Ovdje je tlo mnogo suše i vegetacija je polupustinjska:





Pogled uzduž obale:



Na horizontu nisam sasvim siguran je li riječ o običnoj izmaglici, ili se doista naziru obrisi Haitija:



Haiti je za mene prilično mistična zemlja. Nisam siguran da bih želio ići onamo – siromaštvo, bolesti, kriminal, previše je neugodnih stvari koje se vežu za tu nesretnu zemlju, najsiromašniju na zapadnoj polutci, kojoj je jedini grijeh bio taj da je nastala uspješnim robovskim ustankom, pa su zato fasovali sankcije i izolaciju od tada još uvijek robovlasničkih Sjedinjenih Američkih Država. Nešto slično dogodilo se i devedesetih, kada je narod izabrao Jeana-Bertranda Aristidea za predsjednika. No njegove su mjere previše pogodovale siromašnim Haićanima, a premalo poslovnoj eliti, pa je Aristide lagano protiv sebe dobio državni udar, potpomognut od strane Amerikanaca. Nakon što je nekoliko godina bio podalje od vlasti, čak i u izgnanstvu, Amerikanci su ga ipak pristali pustiti natrag na vlast nakon što se vlast vojne hunte urušila. Odradio je mandat do kraja, ali se po ustavu nije mogao odmah ponovno kandidirati. Kandidirao se zato na predsjedničkim izborima 2001., a ti tvrdoglavi Haićani su ga opet izabrali, s 92%. Naravno da je 2004. protiv njega opet pokrenut državni udar, tako da je ovaj put morao otići čak u Južnu Afriku, a SAD je zabranio Južnoafrikancima da ga puštaju iz zemlje. Ipak, 2011. se vratio na Haiti. Ustav međutim zabranjuje treći mandat nekomu tko je već dvaput bio predsjednik, tako da više nema opasnosti za krupni kapital na Haitiju. Barem ne od Aristidea.

S druge strane, volio bih vidjeti prirodu Haitija, upoznati njegovu kulturu...ali izgleda da će to morati pričekati neka mirnija vremena.

Mi se i dalje vozimo prema Santiagu. U međuvremenu smo se malo odmakli od obale:







Ali joj se opet približavamo:



(ono u daljini nije Haiti, već kubanska obala, gledano prema Punti Maisí, najistočnijoj točki Kube)

Otvorio sam i probao jednu čokoladu. Sasvim solidna, iako nije ništa spektakularno. Nadam se da će mi barem pomoći oko probave...

Prolazimo Guantánamo i krećemo na zadnju dionicu puta. Ovo je pak pogled u smjeru Sierra Maestre:



Polja šećerne trske:



Ovo su već bukolički prizori:





Stižemo u Santiago po planu, a ja sada imam oko 2,5 sata vremena da nabavim kartu za Santa Claru, smjestim nekamo prtljagu i pokušam negdje nešto pojesti. Prvi dio ide relativno lagano, nije gužva, pa dobivam kartu za kasniji večernji bus. Mogao sam ići i ranijim busom, u 8 sati, ali bih onda prerano došao u Santa Claru. Tako da ću pričekati onaj u 10.

OK, kartu sam nabavio, no čini se da imam premalo vremena da riskiram s odlaskom do centra i traženjem nekog restorana tamo. Mogao bih taksijem, naravno, ali to ne želim. A u okolici kolodvora nema gotovo ničega. Postoji doduše neka vrsta restorana na onom dijelu kolodvora koji je terminal za nacionalne buseve, ali taj restoran izgleda kao da nemaju gotovo nikakvu hranu, kao da se tamo eventualno može popiti piva. Izgleda da mi ne gine sjedenje u čekaonici ostatak vremena... Možda je i bolje da ne jedem, čini se da mi je proljev prestao, nema ga smisla sada izazivati.

Nakratko izlazim iz čekaonice i prelazim cestu kako bih poslikao Plazu de la Revolución, s golemim konjaničkim spomenikom Antoniu Maceu:



A ovo je pogled na drugu stranu, prema gradu:



I naposljetku, autobusni kolodvor:



Vraćam se u čekaonicu, gdje se na televiziji vrti neka rukometna utakmica kubanske ženske reprezentacije. Dok sam se vratio, netko je promijenio program.

Kako se bliži vrijeme polaska, predajem prtljagu na šalter, a potom rasterećen odlučujem iskoristiti još dvadesetak minuta da trknem ulicom koja vodi prema gradu i vidim mogu li si kupiti barem nešto za put. Nailazim na par štandova, ali svi serviraju ili neko meso ili neku drugu hranu koja mi baš ne ulijeva povjerenje. Naposljetku nailazim na nekakav štand koji prodaje pecivo, te uzimam dva omanja peciva sa sirom za neku smiješnu cifru, poput 1,5 nacionalnog pesosa, takvo što. Zadovoljno se vraćam na kolodvor, autobus je već ondje, na peronu. Pokušavam ući u čekaonicu i skužim da su ju zaključali iznutra. Očito dok je osoblje kolodvora na peronu i ispraća bus, nitko ne može ući u čekaonicu. Ali to je problem, zato što ja MORAM ući u čekaonicu, jer drugačije ne mogu doći do busa. Pokušavam zato tresući metalna rešetkasta vrata kojima se zatvara kolni ulaz na peron privući pažnju službenika koji stoje pored busa. Srećom imam kartu, pa njome mašem (iako je to papirić malo veći od poštanske marke) da vide da nisam padobranac. Skužili su me i jedan od njih dolazi do mene. Ukratko mu objašnjavam u čemu je caka, pa on otključava vrata i pušta me unutra. Moj je ruksak ukrcan, vidim ga u bunkeru, a zatim se i ja ukrcavam, pronalazim relativno mirno mjesto gdje ću se moći udobno ugnijezditi i spremam se za polazak. No zatim dolaze dva tipa koji mi izgledaju nacvrcani, s tim da jedan stalno nateže iz boce ruma. I taman sjedaju u red iza mene. Mislim si, hoće li biti problema, hoće li biti naporni, neugodni, možda tražiti da popijem koju s njima ili se, ne daj Bože, ispovraćati...srećom, uglavnom pričaju međusobno. Jedan od njih ima karakterističan grleni hihot kakav bi dobro pristajao nekom negativcu u crtiću. No dobro, izgleda da me nitko večeras neće uznemiravati, ovima čak ne smeta ni što sam spustio naslon sjedala kako bih imao bolji položaj za utonuti u san...bus je taman dovoljno prazan da većina ljudi sjedi sama u redu. Čak su se i ovi iza mene razdvojili. Nadam se samo da neće u usputnim mjestima ulaziti još puno ljudi...

Po izlasku iz Santiaga tonem u drijemež. Nakratko sam se trgnuo iz sna kad smo stigli u Bayamo, te kasnije opet pri dolasku u Camagüey. Ostatak noći sam uglavnom mirno prospavao.

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 11, 2015
Nakon još malo divljenja krećem doma prije nego me opere kiša. Ovo je već na početku ulice u kojoj je moja casa particular:



Nebo izgleda prijeteće, ali kiša me nije ulovila.

Više se nisam vraćao u grad, nego sam ljenčario u sobi do večere, malo mazio mačka (usput primijetio da ima neku kvrgu ispod kože i onda se, poučen iskustvom s Kandúrom, zabrinuto to spremao reći gospođi Sandri, da bi se ispostavilo da me ona sama onda upozorila na to, što je navodno neka kvržica od loja, budući da jede puno ribe), a potom pojeo večeru (opet su mi uvalili svinjetinu, drugi put na Kubi), te potom veći dio večeri proveo u svojoj sobi, jedan dio na verandi ispred kuće čudeći se kako je kuća odmah zid do zid uz Sandrinu (čija je kuća prilično sređena) teški krš, s drvenom fasadom koja je gotovo posve trula, sa sirotinjskom kuhinjom koja se vidi kroz prozor...kontrast samo takav. Susjedna bi kuća prije spadala u onaj slam pored groblja.

Negdje prije spavanja sam se otišao prošetati, u potrazi za nečim što bih popio. Nisam našao nikakvu otvorenu prodavaonicu i već sam se zaputio prema benzinskoj pumpi, kadli sam opazio jedan štand uz cestu, gdje je tip iz frižidera prodavao pića. Uzimam jednu vodu i neko piće čija me boca privukla, za što ću kasnije doznati da je neki energetski napitak. Taman mi sad pred spavanje treba nešto da me digne, pa da ostanem budan do 3 (nisam – očito jet lag još radi svoje). Plaćam i vraćam se lagano na počinak k Sandri. Sutra se dižem prije 6, bus za Baracou je jako rano...

egerke @ 03:17 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budući da u Santiagu imam na raspolaganju samo jedan dan, ne želim duljiti, pa se odmah nakon doručka upućujem u obilazak. Ovaj put krećem na zapad, ravno nizbrdo prema luci. Ova ulica daje otprilike uvid u reljef Santiaga:



Budući da se ulica zove Calle San Fernando, pretpostavljam da je ovo istoimena crkva:



Pogled kroz koloplet žica prema drugoj strani santijaške luke, industrijskoj zoni i Sierri Maestri:



Spuštam se na obalu, na Paseo Alameda, gdje je po sredini napravljeno široko šetalište:



Odlazim do same obale, gdje se osjeća popriličan smrad luke, što neke ne smeta da ovdje pecaju ili se čak i kupaju u mutnoj, naftom zagađenoj vodi. Pogled na unutrašnji dio luke (malo ukoso, doduše...):



I ravno na drugu stranu:



Fontana na Paseo Alameda, u daljini toranj sa satom:



Ekipica radi jutarnju gimnastiku nasred šetališta:



Dolazim do sjevernog kraja Pasea Alameda. Još jedan pogled na toraj sa satom i zgradu carinarnice:



Vraćam se natrag prema jugu i skrećem u jednu od pokrajnjih ulica. Sada zapravo započinje pravi razgled.

Santiago de Cuba je s malo više od pola milijuna stanovnika drugi najveći grad Kube, te njena najveća luka. Smješten je u dubokom i vrlo zaštićenom zaljevu (koji je zbog te zaštićenosti ujedno i podložan zagađenju, jer voda vrlo polako napušta zaljev). Zbog karakterističnog brežuljkastog reljefa nazvan je „Terasom na Karipskom moru“. Grad je osnovan 25. srpnja 1515., kao peto po redu naselje Diega Velázqueza. Već iduće godine naselje je izgorjelo, ali je promptno obnovljeno, a u roku od 12 godina već je imalo i katedralu. 1522. Santiago je proglašen glavnim gradom Kube, a tu će funkciju obavljati do 1589. Premda je politička moć premještena zapadnije, Santiago je nastavio biti važan centar trgovine, pogotovo robljem, budući da je bio prva luka na Kubi za brodove iz Afrike. Kod Santiaga se nalazio i prvi rudnik bakra otvoren u Americi. Ujedno je imao i multikulturalniji ugođaj od Havane, naročito nakon što su se 1791. nakon ustanka robova na Haitiju u grad počeli doseljavati izbjegli francuski kolonisti. Specifična multikulturalna podloga utjecala je prije svega na glazbenu kulturu – ovdje se razvio gotovo svaki glazbeni žanr koji potječe s Kube (s izuzetkom možda rumbe). Mnogo je veći broj sljedbenika santeríje, a ima i sljedbenika haićanskog vudua.

Santiagüeri su ponosni na to što je njihov grad imao prvu visokoškolsku ustanovu na Kubi (Seminario de San Basilio Magno utemeljen je 1722., 6 godina prije havanskog sveučilišta), te što je postao sjedištem prve kubanske nadbiskupije (1804.). U ratovima za nezavisnost, Santiago je iznio lavovski dio sukoba, a ovdje je rođen i Antonio Maceo, jedan od najznačajnijih boraca u ratovima za nezavisnost. Naposljetku, kod Santiaga su se odigrale i presudne borbe nakon što su se u rat upleli Amerikanci – 1. srpnja 1898. američka konjica, predvođena kasnijim predsjednikom Theodorom Rooseveltom, izvela je napad na utvrdu na brdu Santa Cruz, a dva dana kasnije američka je mornarica potopila gotovo sve španjolske ratne brodove u santijaškom zaljevu. Time su Španjolci prisiljeni na predaju, a Kuba je dobila svoju uvjetnu nezavisnost. Prve godine nezavisnosti obilježene su pojačanom izgradnjom i razvojem grada, no to ubrzo sustaje i Santiago postaje zabačeni provincijalni gradić. Stvari će se promijeniti 1953., kada Castrove snage napadom na Moncadu započinju niz događaja koji će prerasti u Kubansku revoluciju, te u roku od 5,5 godina dovesti do smjene režima. 30. studenog 1956., u vrijeme kada su se revolucionari trebali iskrcati s Granme (ali su zakasnili dva dana), narod Santiaga podigao je oružanu pobunu protiv Batistinih snaga. Organizatori su bili braća Frank i Josué País, koji su ubrzo osuđeni i pogubljeni. No revolucionarna je klica posijana, te je upravo Santiago bio prvi grad u kojem je Fidel nakon uspjeha revolucije održao govor, na Novu godinu 1959. Santiago je nakon toga proglašen gradom herojem, što je potaklo novi bum izgradnje grada.

Današnji Santiago jest užurban, zagađen, vruć, hektičan – nakon njega, Havana se čini prilično opuštenom. Već sam spomenuo naporne jinetere (iako ih naposljetku nisam vidio toliko koliko sam očekivao), a tu su i motociklisti koji jure uskim ulicama bez ikakvog obzira za pješake i ostale sudionike u prometu. Nije baš kao Teheran (ako ništa drugo, zbog mnogo manjeg broja vozila), ali je užurbaniji od bilo kojeg drugog kubanskog grada.

Usputna scena još jedne grbave ulice, dok napredujem prema prvoj točki svog obilaska:



I evo ga – Museo de la Lucha Clandestina:



Muzej tajne borbe posvećen je borbi protiv Batistinog režima 50-ih godina. Nekad se u ovoj zgradi nalazila policijska stanica koju su napali País i njegovi 30. XI. 1956.

Pokraj muzeja nalazi se ova kolonijalna zgrada:



S druge strane pogled puca na katedralu (s tornjevima koji se obnavljaju – osjećam se kao da sam u Zagrebu):



Iz nekog razloga nisam slikao neuglednu kuću koja se nalazi preko puta muzeja, a u kojoj je od 1931. do 1933. živio Fidel Castro, kada su ga s plantaže poslali u Santiago na školovanje.

Još jedan pogled na muzej s druge strane:



Ovo je Escalinata de Padre Pico, koja služi kao svojevrsni ulaz u Tivolí:



Tu mi prilazi neki tip sa svežnjem papira koji izgledaju kao medicinska dokumentacija. Već vidim da će me tražiti novac, vjerojatno na temelju te dokumentacije, ali budući da znam da je liječenje na Kubi besplatno, ne zanima me što mi želi reći. Uz kratko „No me interesa“ spuštam se stepenicama, ali odmah potom zaokrećem desno natrag uzbrdo. Dolazim na Calle Mariano Corona, gdje se nalazi Balcón de Velázquez (to je ova siva zgrada skroz lijevo):



Riječ je o nekadašnjoj španjolskoj utvrdi, koja je danas preuređena u vidikovac. Ulaz se naplaćuje 3 CUC, ali koristim to da bih usput kupio vodu i malo predahnuo uz pogled na luku (dijelom moram predahnuti i zato da jedna od službenica pronađe nekoga tko bi joj mogao razmijeniti mojih 20 CUC, jer ona nema sitnog):



(ovaj dim nije od požara, nego od termoelektrane, a lijevo od dima, na vrhu brda, vidite Museo de la Lucha Clandestina)





(kaktusi i banane u prvom planu)

Pogled na samu zgradu (i ćenifu lijevo):



Napokon se vratila službenica s kusurom, pa sada napokon mogu krenuti dalje. Skrećući u prvu ulicu desno, dolazim na Parque Céspedes, glavni santijaški trg:





Na zapadnoj strani trga nalazi se Casa de Diego Velázquez, podignuta 1522., te najstarija postojeća kuća na Kubi:



Danas se unutra nalazi Muzej kubanskog povijesnog ozračja, a čitava je zgrada obnovljena 60-ih godina. Nekad se u prizemlju nalazila lijevaonica zlata i trgovina, dok je na katu živio Velázquez.

Južnom stranom trga dominira katedrala Nuestra Señora de la Asunción:



Iako katedrala na istom mjestu stoji od 1522., ova je inačica dovršena 1922., za njezinu 400-godišnjicu. U njoj su pokopani Velázquezovi posmrtni ostaci. U nišama na oba kraja fasade nalaze se kipovi Kristofora Kolumba i Bartoloméa de las Casasa.

Na sredini trga nalazi se naravno spomenik Carlosu Manuelu de Céspedesu:



Još jedan pogled na Casu de Diego Velázquez:



Nasuprot katedrale je gradska vijećnica:



Pomalo nevjerojatno, ali sagrađena je 1950-ih, prema nacrtu iz 1783. S njenog je balkona Castro održao svoj prvi govor nakon Revolucije.

Na istočnoj strani je Hotel Casa Granda iz 1914., u kojem je 50-ih odsjeo i Graham Greene, pišući roman Naš čovjek u Havani:



Pogled na sjeveroistočni ugao trga:



Upućujem se prema istoku po Calle Heredia, ulici koja je vjerojatno najpoznatije mjesto za glazbu u Santiagu – naravno, noću. Danju je prilično obična. Ovo je santijaška Casa de la Trova:



I ovdje me zaustavlja neki stari, priča kako mu je brat umro od raka, a i on je nešto bolestan, pa ako imam koji CUC...imam pola CUC-a. To mu i dajem, i začudo, ne buni se. Sjećam se kada se u Mađarskoj jedna prosjakinja uvrijedila jer sam joj, na molbu mogu li joj dati koju forintu, doista i dao jednu forintu (cca 2,5 lipe).

Kroz pokrajnju ulicu dolazim do Museo Municipal Emilio Bacardí Moreau:



Muzej je utemeljen 1899., te je zgrada sagrađena s tim ciljem. Emilio Bacardí y Moreau bio je sin utemeljitelja poznate tvornice ruma, ratni junak i gradonačelnik (sprega politike i krupnog kapitala već je onda bila prisutna). Zanimljivo je da se u muzeju nalazi i jedina egipatska mumija na Kubi.

S druge strane muzeja je neoklasicistička palača provincijske vlade:



Nastavljam prema istoku po Calle Aguilera, te ubrzo dolazim do Plaza de Dolores, nekadašnje tržnice, a danas još jednog ugodnog mjesta za sjedenje:



Kip na sredini pripada Franciscu Vicenteu Aguileri, bogatom zemljoposjedniku iz 19. st. koji se priključio borbi za neovisnost Kube, te je, rasprodavši sva svoja imanja, obilato financijski pomagao borce.

Na istočnoj strani trga nalazi se nekadašnja crkva Nuestra Señora de los Dolores, koja je sedamdesetih godina stradala u požaru, te je danas pretvorena u koncertnu dvoranu:





Rekao sam da bi ovo bio ugodan trg za sjesti, ali to nije osobito ugodno ako ste turist, jer je pun taksista. Čitav ih je čopor. Navaljuju na mene s ponudama, i ja u jednom času gubim živce i jednom se izderem „¡NO!“. To je očito njemu jako simpatično, jer ponavlja to na način na koji sam ja to izrekao, kao da ne shvaća odakle razlog mojoj ljutnji...

Nastavljam dalje i izlazim na Plaza de Marte, istočni rub staroga dijela grada:



Na ovom prostranom trgu, gotovo bez trunke sjenke, nekoć su se vršila javna smaknuća. Danas se pak ovdje nalazi santijaška esquina caliente, mjesto gdje ljubitelji bejzbola komentiraju utakmice i planiraju konačni obračun s najžešćim rivalima, havanskim Industrialesima.

Stup na sredini, koji simbolizira slobodu:



Nastavljam dalje, u malo moderniji dio grada. Ovdje se nalazi sljedeći jumbo-plakat:



„Domovina prije svega“, a pored toga slika Antonia Macea. Antonio Maceo Grajales, poznat i kao „Brončani Titan“, bio je jedan od najistaknutijih kubanskih generala u ratovima za neovisnost. Otac mu je bio plantažer, porijeklom iz Venezuele, a majka jedna od prvih kubanskih borkinja za emancipaciju žena i robova, inače mulatkinja. Upravo je zbog svoje mulatske boje kože Maceo i dobio svoj nadimak. Kada je započeo Desetogodišnji rat, gotovo čitava obitelj Maceo priključila se borbi, uključujući i majku, koja je vodila poljske bolnice za ranjene vojnike. Sâm Maceo sudjelovao je u preko 500 sukoba, ranjen je čak 25 puta, ali unatoč tomu nikad se nije libio ponovno krenuti u borbu. Napredovao je do čina brigadnog generala, ali unatoč svim svojim junaštvima nikada nije promaknut dalje od toga. Razlog – njegovo porijeklo, budući da su i borci za oslobođenje od Španjolaca svejedno bili rasisti.

Kada je potpisan Sporazum iz Zanjóna, Maceo se protivio tom dokumentu kojim se praktički nije ništa postiglo. Otišao je u SAD, odakle je 1879. pokušao pokrenuti novi sukob, tzv. Mali rat, koji je trajao godinu dana, do rujna 1880. Španjolska propaganda pokušala je potpiriti rasizam, blateći Macea kao nekoga tko se želi obračunati sa svim bijelcima na Kubi, no to ipak nije smetalo njegovoj reputaciji kod pristaša. Nakon što je izbjegao nekoliko pokušaja ubojstva, preko Haitija i Jamajke stiže u Kostariku, gdje se skrasio na jednoj farmi. Tu ga je 1895. zatekao poziv Joséa Martíja na novi rat. Isprva se nećkao, budući da je smatrao da su borci nespremni za novi sukob, no Martí ga je ipak uspio nagovoriti da počne pripremati plan za borbu. Nakon što je izbjegao još jedan atentat, iskrcao se s nekoliko časnika kod Baracoe te nastavio napredovati prema Santiagu. Uspio se susresti s Martíjem, svega nekoliko dana prije njegove pogibije. Dvojica su se razilazila u mnogim pitanjima i upitno je kako bi se stvari razriješile da se sudbina nije uplela. Nakon Martíjeve pogibije, Máximo Gómez i Maceo kreću s dvije vojne kolone na marš prema zapadu Kube, te u 96 dana prevaljuju preko 1600 km. Nakon što ih je stanovništvo na zapadu Kube oduševljeno dočekalo, a gerilska taktika iscrpila Španjolce, kolonijalne vlasti odlučuju se na preseljenje velikog broja lokalnog stanovništva u koncentracijske logore, kako bi onemogućili daljnju podršku pobunjenicima. Umjesto toga, podrška se još povećala, budući da su mnogi stanovnici zaključili da im je bolje umrijeti u bitci, nego od gladi u logorima. Nakon još nekoliko izvojevanih pobjeda na zapadu Kube, uputio se prema istoku, kako bi s Gómezom dogovorio planiranje sljedeće faze rata i konsolidaciju borbe u središnjem dijelu Kube. 7. prosinca 1896. nedaleko Havane slučajno je naletio na jednu kolonu španjolske vojske, koja je odmah otvorila vatru, te je Maceo na mjestu poginuo. Uz njega je bio Gómezov sin, koji je također ubijen. Tijela su im kasnije pokupila dvojica braće, te su ih pokopali na tajnom mjestu, čiju su lokaciji obećali otkriti tek kada Kuba postane slobodna. Danas se njihovi posmrtni ostaci nalaze na mjestu nazvanom Monumento El Cacahual, nedaleko mjesta pogibije.

Pored toga je još jedan propagandni plakat:



„Santiago je Santiago – buntovnički jučer, gostoljubiv danas, junački uvijek“

Prolazim pored Palače pravde:



U napadu na Moncadu, ovu je zgradu zauzela jedinica u kojoj je bio Raúl Castro, s ciljem davanja oružane potpore glavnoj skupini. No do toga nikad nije došlo. Dva mjeseca kasnije napadači na Moncadu našli su se ponovno u toj zgradi, ali na suđenju.

Malo dalje niz cestu nalazi se i Moncada:



Napad na Moncadu svojevrsna je kubanska varijanta Kosovske bitke – iako je rezultat bio posvemašnji neuspjeh, ipak je on u svjetlu kasnijih događanja dobio važnost koja mu realno ne bi nikada pripala.

Vojarnu Moncada sagradili su još Španjolci 1859. S vremenom je postala drugi najvažniji garnizon na Kubi. Kada je Fidel Castro početkom pedesetih godina pokušao pravnim putem osporiti Batistine postupke, naišao je na barijeru u vidu korumpiranog pravnog sustava. Stoga je shvatio da je oružana borba jedini način da se nešto postigne. Počeo je stoga planirati oružani incident kojim bi skrenuo pažnju na Batistinu diktaturu te probudio narod na otpor. Za metu je odabrao Moncadu, budući da se radilo o važnom objektu, smještenom u udaljenom gradu, izvan fokusa Havane, u kojoj je Batista imao čvrstu kontrolu. Pažljivo je odabrano i vrijeme – 26. srpnja, dan nakon santijaškog karnevala, kada će se grad i, posebice, policija oporavljati od cjelonoćnog ludovanja.

Castro je oko sebe okupio 160-ak istomišljenika, uglavnom gradske sirotinje (sâm je rekao da je izbjegavao intelektualce, jer bi oni mogli svojim dodatnim promišljanjem izazvati kolebanje). Samo dvojica su bili crnci, a dvanaestorica mulati, budući da su se Kubanci miješane krvi, paradoksalno, češće poistovjećivali s Batistom koji je i sâm bio miješane krvi (ispiranje mozga „američkim snom“, očito). Iako je planiranje napada trajalo preko godinu dana, za koje vrijeme su se napadači vježbali rukovanju oružjem, tek su noć prije napada, okupljeni na farmi u mjestu Siboney, istočno od Santiaga, doznali koji im je pravi cilj napada. Castro je tu informaciju držao u tajnosti kako se mnogi ne bi preplašili i prerano odustali (zanimljivo, čak je i svom rođenom bratu za plan rekao dosta kasno). Isto tako, većina boraca bila je iz Havane, jer se bojao da bi netko od lokalaca mogao slučajno nešto lanuti i upropastiti stvar.

U 4:45 ujutro pobunjenici su krenuli prema Santiagu u koloni od 16 vozila, pretvarajući se da su delegacija visokog časnika u posjeti sa zapada Kube (prije toga su svi nabavili vojničke uniforme zahvaljujući jednom svom kolaboracionistu unutar vojnih redova). Podijelili su se u tri skupine: najmanja, na čelu s Lesterom Rodriguezom, trebala je zauzeti Palaču pravde. Druga, koju je vodio Abel Santamaría, trebala je preuzeti bolnicu nasuprot vojarne, dok je najveća, koju je vodio sâm Castro, trebala ući u vojarnu, zauzeti njezin odašiljač i skladišta s oružjem, te potom iskoristiti odašiljač za ometanje vojnih komunikacija dok se iz vojarne ne iznese oružje koje se trebalo sakriti u gradu za kasnije borbe, dok bi se potom s odašiljača počele emitirati poruke narodu Santiaga da se priključi ustanku.

No stvari nisu tekle glatko. Zbog manjka oružja, jedan dio boraca nije ni sudjelovao u napadu. Nadalje, zbog lošeg poznavanja Santiaga (samo jedan član skupine bio je iz Santiaga) kolona se razdvojila. U trenutku kada se Castrov džip dovezao do porte vojarne vojnicima je već nešto bilo sumnjivo. No tada su iz automobila iza džipa počeli iskakati drugi pobunjenici (koji su mislili da su već u vojarni), tako da je dan znak za uzbunu. U tom času, omjer vojske i pobunjenika bio je 10 naprama 1. Premda su preostale dvije skupine zauzele svoje lokacije, to je bilo od slabe pomoći glavnoj skupini. U puškaranju koje je uslijedilo, ubijeno je 9 pobunjenika, a 11 ih je ozlijeđeno. S druge strane ubijeno je 19 vojnika i policajaca, a još ih je 30 ozlijeđeno. Castro je naredio povlačenje, no pobunjenicima koji su zauzeli bolnicu nije bilo pomoći – vojska ih je uhitila i smaknula po kratkom postupku u krugu vojarne. Još 34 pobunjenika uhićena su tijekom iduća 3 dana, te također smaknuta. Castro se dočepao Sierra Maestre, no nekoliko dana kasnije uhićen je i izručen sudu. Uslijedilo je već spomenuto suđenje i njegov čuveni govor „Povijest će me iskupiti“.

Nakon napada na Moncadu, pa sve do ulaska revolucionara u Havanu, Castrov se pokret nazivao Movimiento 26 de júlio (Pokret 26. srpnja). Moncada je danas muzej, a zanimljivo je da je vojska zapušila rupe od metaka koje su nastale u borbi, da bi ih poslije revolucije nova vlast ponovno napravila (naravno, ne metcima).

Nasuprot Moncade nalazi se Parque Histórico Abel Santamaría, s velikom kubističkom fontanom na kojoj je portret Santamaríje:



Na ovom se mjestu nalazio bolnički kompleks koji je zauzela Santamaríjina skupina. On je sâm pogubljen te iste noći, nakon što je odbio odati što zna o ostalim pobunjenicima.

Nastavljam još malo po Avenidi de los Libertadores, ali na kraju bloka radim polukružni zaokret i vraćam se prema centru. U jednom času čujem kako mi se obraća netko tko me očito sustiže. Okrećem se i vidim onižeg mršavog Kubanca koji mi se obraća. Pita me neke uobičajene stvari i ja već mislim da će me sigurno nešto tražiti, a ja nisam u situaciji da se lagano udaljim. No on svejedno priča i tako hodamo prema gradu. Kaže da se zove José Luis (ili Jorge Luis, zaboravio sam odmah), da je inače profesor matematike, ali i da uči djecu igrati šah. Pita me igram li ja šah. Kažem da ga igram, ali ne baš predobro. Poziva me da pođem s njim vidjeti gdje on to predaje, mogu upoznati njegove učenike. Hm, možda mi se nudi prilika da vidim malo drugačiju, gostoljubljiviju Kubu.

Prvo dolazimo do jednog trgića, gdje se nalazi nekoliko stolova gdje stariji ljudi igraju šah. J. Luis dolazi do jedne skupine, pozdravlja se s njima i upoznaje me s jednim od njih, koji je navodno jako dobar igrač. Potom sjeda za stol, kao da će odigrati jednu partiju i moli me da ih slikam:



(J. Luis je ovaj s crnim figurama)

No nakon toga se ustaje i prepušta meni da odigram partiju s tim tipom. Očekivano, gubim već nakon desetak poteza, nisam dugo igrao, a i kad sam igrao nisam bio osobito dobar.

Potom se ustajemo i krećemo dalje. Vraćamo se na Parque Céspedes, te prolazimo dijagonalno do zgrade na jugozapadnom uglu trga, gdje se na katu nalazi šahovski klub. Ima dosta klinaca koji igraju (Kuba ima snažnu šahovsku tradiciju još od Capablance), a J. Luis mi pokazuje jednoga koji je navodno dosta nadaren. Uzima jednu ploču – zapravo vinilnu plahtu s otisnutim šahovskim poljima – i dva seta figura, te nas dvojica sjedamo za stol.

Scena prilikom jedne od partija:



Odigrali smo ukupno tri partije, naravno, rezultat je bio 0:3. Potom mi je još postavio nekoliko problemskih situacija (oko jedne se pridružio još jedan tip u klubu, koji je isto tako imao poteškoća s dokučivanjem rješenja), te je jednu iskoristio da mi ode pogledati ima li negdje za kupiti boca vode (dao sam mu 3 CUC). Vratio se neobavljena posla, ali mi je uredno vratio moja 3 CUC, što je značilo da je pošten i da mu mogu vjerovati.

Nakon toga smo krenuli dalje, on je tvrdio da mi može pokazati još neko mjesto gdje bih mogao izaći večeras, možda bi došao i on sa svojom obitelji, ali meni se ta ideja nije baš sviđala. Razgovor s njim mi je bio dosta zamoran, jer je govorio dosta nerazumljivo, tako da baš nisam imao volje provesti čitavu večer u takvom razgovoru. Osim toga, možda i on ima neku šemu gdje bi me odveo nekamo što bih ja onda platio skuplje, vjerojatno još i njemu i njegovima platio piće...pristojno se izvlačim i kažem da ću se možda večeras družiti sa svojim domaćinima i da ne mogu ništa obećati u vezi večeri, tako da bolje ne. I onda dolazi trenutak u kojem i on postaje kao i svi ostali Kubanci, te me pita mogu li mu dati 5 CUC, jer treba kupiti ulje (naravno, on ulje dobiva u svom redovnom mjesečnom paketu, ali očito mu to nije dovoljno). Neugodna situacija. Najradije mu ne bih dao, ali opet, ipak smo proveli nekih sat vremena skupa, dao mi je malu poduku iz šaha...jedino je problem što ja nemam 5 CUC, već imam 10. Ništa, dajem mu to, nadam se da će onda barem uz ulje kupiti meni onu vodu (koja naravno košta puno manje, ali svejedno).

Upućujemo se prema jednoj prodavaonici u kojoj zna da se može kupiti ulje za CUC-e. Dok prolazimo ulicama Santiaga, ja usput fotografiram:





Prva prodavaonica je prepuna. J. Luis nešto komentira kako su gužve dio života na Kubi. Nastavljamo prema Plazi de Marte, prelazimo ju i ulazimo u veliki supermarket iza nje. Nalazimo vodu, a on mi gura i bocu ulja u ruke. Ja mu ju guram natrag, to je njegovo. Dolazimo zajedno na blagajnu, on stavlja bocu ulja na pult, ja bocu vode. On stoji pored mene, blagajnica zajedno računa oboje i kaže cijenu, koja je manja od 5 CUC za oba artikla. Ja čekam. J. Luis gleda nekud nezainteresirano u daljinu. Okrećem se prema njemu i kažem mu „Dao sam ti 10 CUC, hoćeš li platiti?“ On promrsi nešto neodređeno i meni nerazumljivo, praveći se blesav. U tom času se u meni javi crv sumnje: on je rekao da mu treba novac za aceite, što mora biti ulje (od arapskoga zejtun, maslina). Međutim, što ako je aceite zapravo „ocat“ (znam da nije, ali želim isključiti pomisao da je tip toliko perfidan)? I u tom času, vjerojatno iz želje da ne kompliciram stvar, reteriram i plaćam tih 4,5 CUC-a, umjesto da inzistiram da on plati. Na stranom sam terenu, a ne vladam dovoljno dobro jezikom da bih se mogao ravnopravno boriti za pravdu. Ali, ukratko, dobivam želju da uzmem tu bocu ulja i odnesem ju svojim domaćinima, radije nego da ju ovaj gad pokupi. Potrošio sam oko sat i pol svoga vremena na njega, i sad me još na kraju ovako prevari. Taman kad pomisliš da se Kubancima može vjerovati...

Izlazimo van, on se po kratkom postupku pozdravlja sa mnom i odlazi „na posao“ (kako je rekao), u smjeru stajališta autobusa. Ja se vraćam prema gradu, s osjećajem gađenja. Doista, kakav čovjek moraš biti da radi nečega što ionako dobivaš od države ideš muljati čovjeka koji je došao iz daleka u tvoju zemlju da bi ju upoznao, da bi upoznao ljude, da bi vidio kako funkcionira socijalizam i međusobna solidarnost...i onda vidi ono najgore, protiv čega se socijalizam i bori – ostvarivanje sitnih sebičnih interesa nauštrb drugih. Doista, 55 godina još uvijek nije uspjelo stvoriti socijalistički način mišljenja u pojedincima.

Vraćam se lagano prema casi particular, ali prije toga prolazim pored još jedne zanimljive lokacije koju sam već ranije uočio, pa ulazim – Museo del Ron, Muzej ruma.

U muzeju je ukratko izložen postupak izrade ruma, počev od šećerne trske, pa sve do trenutka kada se gotov proizvod puni u bocu. Zanimljivo, šećerna trska porijeklom je iz jugoistočne Azije, a na Kubu su ju donijeli prvi španjolski kolonisti. Iako se piće od fermentiranog soka šećerne trske već pojavljivalo i u Aziji, rum u današnjem obliku je američki proizvod. U 17. stoljeću robovi su otkrili da je moguće melasu destilirati u alkoholno piće, te se onda s vremenom to piće počelo pročišćavati i usavršavati. Današnji procesi se razlikuju, ali moguće ih je ukratko sumirati u glavnim crtama. Baza za proizvodnju je melasa ili katkada sok šećerne trske. Tomu se dodaju kvasac i voda kako bi otpočela fermentacija. Fermentirani se napitak onda destilira u velikim kotlovima, te prvo nastaje aguardiente, alkoholni napitak sličan rakiji, dok je za dobivanje pravog ruma potrebno da odleži minimalno godinu dana, a što je kvalitetniji, to dulje. Boja ovisi o tome u kakvim bačvama leži – u hrastovim bačvama rum postaje smeđ, dok se bijeli rum dobiva ležanjem u bačvama od inoksa.

Na početku je izložena naprava za guljenje trske i cijeđenje njenog soka:



Na zidu se vidi karta kuda se sve kretala šećerna trska, a u ovakvoj posudi se kuha melasa:



Evo prikaza postupka izrade vrhunskog ruma:



I objašnjenje nekih ključnih pojmova:



Još jedan natpis:



(ukratko, navodi se da su 1960., nakon revolucije, nacionalizirane sve male, srednje i velike privatne destilerije po Kubi koje su bile u vlasništvu stranog kapitala i domaće buržoazije, te su stvorena nova nacionalna poduzeća za proizvodnju ruma, što je kulminiralo kada je 1993. otvoreno poduzeće Cuba Ron, koje je danas glavni proizvođač i izvoznik najčuvenijih vrsta kubanskog ruma)

Tu se naravno nalazi i nekoliko vitrina s izloženim bocama različitih rumova:



Izlazim u dvorište, gdje ima još aparature:



Jedan manji kotao za destilaciju:



Vraćam se natrag unutra srknuti jednu čašicu koja se može degustirati. Tu su i neka dvojica tipova iz Španjolske, koji se očito kuže u rumove, budući da vrlo elaborirano komentiraju. Meni čisti rum osobno nije nešto. Ja općenito ne volim žestice. Da, fino mi miriši, a volim ga i u koktelima, ali sâm mi nije neka špica. Ali zato slikam još jednu vitrinu:



Potom se još malo sjedam odmoriti u predvorju muzeja, kako bih predahnuo, a potom krećem prema casi. Još jedan pogled na veliki destilacijski kotao u vrtu muzeja:



Pogled na ulicu ispred muzeja, s tramvajskim tračnicama – ne znam jedino kuda je ovuda išao tramvaj, s obzirom na brežuljkasti reljef grada:



Vraćam se do case particular, sve je otvoreno, ali mojih domaćina nigdje nema. To je Kuba. Nitko ne zaključava, provala gotovo da i nema. U tom smislu se ne morate bojati za svoje vrijednosti.

Nakon kratkog osvježenja vraćam se nazad u grad, ovaj puta idem nešto pojesti u jednom paladaru koji je preporučen u Lonely Planetu. Inače, santijaška prehrambena scena nije osobito bogata, a u ovom me paladaru privuklo što navodno imaju ribu u kokosovom mlijeku, što je inače specijalitet iz Baracoe. No, razočaranje – nemaju je. Uzimam umjesto toga neku hobotnicu, naravno za prilično smiješnu cijenu, no nekako mi nije ista kao jadranska, previše je gumena. Ručak je ipak na kraju zadovoljavajući, a paladar je stvarno minijaturan – kao da sjedim u nečijoj dnevnoj sobi. Možda i sjedim.

Prilikom plaćanja žena mi nema za uzvratiti u CUC-ima, pa mi umjesto toga dio kusura vraća u nacionalnim pesosima. Evo, deseti dan na Kubi po prvi se puta susrećem s nacionalnim pesosima. Ono što se može primijetiti jest da su u daleko lošijem stanju od CUC-a, puno su pohabaniji.

E sad sam i ja već pri kraju sa svojim novcima, te ću trebati naći Cadecu, kako bih se riješio preostalih kanadskih dolara. Nalazim jednu na Calle Aguilera, bez previše frke mijenjam tristotinjak kanadskih dolara, te potom krećem u daljnju potragu, ovaj put za Telepuntom. Većinu glavnih točaka sam obišao, ostala mi je još jedna, no nju ću kad obavim internet.

Ovdje u Telepuntu nema birokracije kao onomad u Camagüeyu, ženi je očito da sam stranac, pa mi bez previše komplikacije izdaje karticu. Bilo mi je dovoljno pola sata, tako da ću ostatak sačuvati za sljedeću priliku.

Kupujem vodu u jednoj usputnoj prodavaonici svega i svačega, čekajući dobrih desetak minuta da konačno dođem na red na blagajni. Da, gužve i repovi su kubanska svakodnevica...

Po izlasku iz prodavaonice slikam Calle José A. Saco:



I potom krećem prema Plazi de Dolores, gdje ću se morati suočiti s taksistima. Jedan već kreće prema meni, ja mu odmah kažem što mi treba – Cementerio Santa Ifigenia. Pitam ga koliko je dotamo, on mi kaže da je 3 CUC, ali da me može odvesti za 7 CUC tamo, pričekati me i onda me vratiti natrag ovamo. Pristajem.

Inače, opet me u prvi mah zbunjuje kubanski španjolski. Dok mi on govori za taj aranžman, kaže „te perro“. Hm, „perro“ je pas, zašto spominje psa... I onda mi sine da mi kaže „te espero“ (čekam te). Ponovno to ispuštanje s...

Vozi neku Ladu (ili je to možda čak Pezejac?) boje šljive, koja je iznutra prilično rudimentarna, vrata moram zatvarati dvaput jer sam ih preslabo zalupio (a inače mi u Hrvatskoj svi prigovaraju da treskam s vratima od auta, jer imam grif još od maminog Renaulta 4, na kojem ih je trebalo pošteno povući), a na komandnoj ploči je velika naljepnica američke zastave. Ujedno i sluša neku američku glazbu na radiju.

Cementerio Santa Ifigenia drugo je najveće groblje na Kubi, nakon havanskog Cristóbala Colóna. No na ovom ima više pokopanih zanimljivih osoba. Nisam izvorno mislio ići ovamo, ali mi je Ana spomenula to u poruci, a kako sam imao viška vremena, rekoh zašto ne. Groblje je smješteno na zapadnom rubu grada i okruženo je prilično neuglednom četvrti, koja bi se mogla okarakterizirati i kao slam. No samo groblje je vrlo impresivno. Pogled na ulaz:



Ulaz je u ovoj kućici, no ja sam prošao desno i ušetao na groblje ilegalno. No ubrzo su me priveli ovi s porte i naplatili mi ulaznicu – za mene i za kameru. Pogled na groblje iznutra:



Tu je mauzolej revolucionarnih oružanih snaga:



A ovdje počiva i on:



Máximo Francisco Repilado Muñoz, poznat kao Compay Segundo, bio je kubanski trovador i skladatelj. Rođen 1907. u Siboneyu, u dobi od 9 godina stigao je u Santiago, gdje se uzdržavao na razne načine, svirajući već kao tinejdžer. 1934. odlazi u Havanu, gdje svira klarinet u jednom sastavu, Osim klarineta, svirao je i gitaru i tres (kubansku gitaru s tri žice), te je sâm stvorio instrument nazvan armónico, gitaru sa sedam žica, kako bi ublažio kontrast u suzvučju gitare i tresa. 1947. zajedno s Lorenzom Hierrezuelom osniva duo Los Compadres, koji su 50-ih bili jedan od najpoznatijih kubanskih glazbenih dua. No pravu svjetsku slavu stekao je tek s 90 godina, kada ga je Ry Cooder angažirao za suradnju na albumu Buena Vista Social Club. Tako je posljednjih godina svoga života Compay Segundo doživio popularnost kakvoj se nije mogao nadati nikad u svom dugom životu. Svirao je čak i pred papom Ivanom Pavlom II. Umro je u srpnju 2003. od zatajenja bubrega, u dobi od 95 godina. Već sam spomenuo njegovu najpoznatiju pjesmu, Chan Chan. Evo zato sada ovdje Sarandonga.

Pogled prema ulazu na groblje:



U ovoj „tvrđavici“ nalaze se ostaci 11 generala iz doba ratova za nezavisnost:



A tu je i grob već spomenutoga Bacardíja:



Već iz oblika nadgrobnog spomenika se vidi da je bio slobodni zidar.

Lijevo od ulaza nalazi se veliki impresivni mauzolej u kojem je pokopan José Martí:



Stražar kojeg vidite desno na slici obratio mi se. Isprva nisam shvatio što hoće, prvo sam mislio da mi kaže da ne smijem biti ovdje, onda da jednostavno želi da ga fotografiram, a naposljetku se ispostavilo da se upravo sprema smjena počasne straže i da to mogu slikovno dokumentirati ako želim.

Zašto ne? Nisam baš puno puta gledao svečanu smjenu straže. Sjećam se Tuđmanovih baletana ranih devedesetih, a gledao sam i smjenu ispred Buckinghamske palače, koja je trajala tri gladne godine. Zaobilazim oko mauzoleja i idem na drugu stranu. Ovo je stara garda, koja će ubrzo biti smijenjena:



A tamo se već priprema nova garnitura:



Zanimljivo da su čak dvije gardistice žene.

Ispred mauzoleja je vječna vatra:



I sad kreće filmić smjene straže.

(kamera se dvaput zatresla, jednom sam se nešto češao, drugi sam put skinuo kapu kad je krenula glazba – inače, nije riječ o kubanskoj himni, ne znam koja je to kompozicija)

Stara i nova garda na okupu:



Ova gospođica će stare gardiste odvesti u kućicu:





Nakon što su oni otišli, mogu baciti odozgo pogled na Martíjev grob, koji je, naravno, prekriven kubanskom zastavom:



Mauzolej je sagrađen 1951., a izveden je tako da zrake sunca tijekom čitavog dana padaju na Martíjev grob, u skladu s njegovim riječima iz jedne pjesme, kako ne bi želio umrijeti kao izdajnik u tami, nego tako da mu lice gleda u sunce.

Moram priznati da ne znam čega su sve grbovi ovi postavljeni po zidovima uokolo:



Martíjev lik u kamenu:



Pogled na krov mauzoleja:



Vraćam se nazad na ostatak groblja. Tu je grob Maceove udovice Marie:



Odmah pored pokopana mu je i majka, Mariana Grajales.

Ovo je ulaz u onu tvrđavicu:



Naposljetku odlazim i do groba Carlosa Manuela de Céspedesa:



Iza groba lijevo vidite crveno-crnu zastavu. To je zastava Pokreta 26. srpnja, a ovakve zastavice diljem groblja označavaju mjesta gdje su pokopani pobunjenici ubijeni u napadu na Moncadu.

Vraćam se do taksija i baš komentiram kako sam dobio lijepi bonus u vidu smjene straže. Kasnije ću doznati da se straža ionako smjenjuje svaka pol sata, a kako sam ja na groblju bio 45 minuta, nisam ju mogao izbjeći.

Taksist me vozi natrag prema luci, pored željezničkog kolodvora koji izgleda prilično moderno s obzirom na općenito stanje željeznica na Kubi (obnovljen je nekad 90-ih), te potom natrag kroz centar na početnu poziciju, Plazu de Dolores. Plaćam mu, iskipavam se, opet preslabo zatvaram vrata...

Postoji još jedno mjesto u centru koje želim obići i sada idem onamo. Ali usput malo propagandnih grafita:



(lijevi kaže „Ako tražiš različite rezultate, nećeš uspjeti radeći isto“. Idući kaže „U svakoj četvrti slijedimo kongres ujedinjeni, oprezni i borbeni.“ Zanimljivo je da se ispod natpisa „En cada barrio“ zapravo nalaze konture Kube. Ostala dva natpisa ne vidim.)

Evo me opet na mjestu gdje sam već bio jutros. Desno je Balcón de Velázquez:



Tu u blizini je maketa Santiaga. Camagüeysku nisam našao, ali ova mi neće promaći. Upad se plaća 1 CUC, ali maketa oduševljava, kako svojom veličinom, tako i minucioznošću. Uokolo nje na zidovima su postavljeni plakati s informacijama o gradu, koje se tiču urbanizma i upravljanja izvanrednim situacijama, npr.:



Crveno označava dijelove grada kojima prijeti najveća opasnost od potresa. Ne treba čuditi – Haiti je udaljen tek kojih 70-ak kilometara, a svi još dobro pamtimo katastrofalan potres iz 2010. Osim potresa, Santiago ugrožavaju i uragani, budući da je prvi grad na Kubi o koji će udariti oluje koje se približavaju s jugoistoka. Zadnji put je bilo gadno 2012., kada je Sandy napravila dar-mar.

Fotografije šteta nastalih u potresu 1932. i prilikom uragana Sandy 2012.:



Iznad vidite najmoderniji sistem panelne gradnje koji se trenutno primjenjuje na Kubi.

Penjem se na galeriju na mezaninu, odakle mogu u potpunosti obuhvatiti maketu u jedan kadar:



Pogled na centar grada:



Pogled kroz prozor na pravi centar grada:



U međuvremenu se nebo počelo jako oblačiti i mogla bi se stuštiti neka kišurina, valjda me neće uloviti na putu do doma...

Ovo je pogled na grad iz rakursa koji ima putnik sa zapada Kube kada dolazi u Santiago:



Primjer koliko su pojedine zgrade detaljno izrađivane:



Naravno, bejzbolski stadioni su također važne građevine u svakodnevici Kubanaca:



egerke @ 02:02 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 9, 2015
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro, kako sam se već bio dogovorio s gospođom Miriam, prije doručka krećem kroz grad prema Lomi de la Cruz. U gradu se još vide tragovi sinoćnjeg karnevalskog veselja, na jednom trgiću pri kraju Calle Maceo nalazi se nešto poput permanentnog karnevalskog vašara, sa štandovima gdje se prodaje hrana, piće, a tu su i kojekakve drangulije, poput vrtuljaka. Ovako ujutro izgleda prilično otužno, kao mamurluk, s čistačima koji peru pod između štandova, premda se prodavači već spremaju otvoriti.

Ispred sebe nazirem cilj:



La Loma de la Cruz je 261 metara visok brežuljak na kojem je 1790. podignut križ u nadi da će prestati suša koja je pogodila ovaj kraj. To se i dogodilo, te se odonda svakog 3. svibnja održava hodočašće (Romerías del Mayo) u kojem se vjernici penju na vrh, gdje se onda služi misa. 1950. izgrađeno je stepenište s 465 stepenica kojim je uspon donekle olakšan. Kasnije je probijena i cesta s druge strane, no to je već zabušavanje. Ja ću stepenicama.

Malo bolji pogled, kroz park u kojem se nalaze neke apstraktne skulpture:



A ovako to izgleda iz neposrednog podnožja:



(ova cijev pripada topu)

Slijedi mukotrpan uspon uz brojanje stepenica da mi prođe vrijeme. Osim što ih ima puno, stepenice su i vrlo visoke. Srećom, svakih tridesetak stepenica nalazi se po jedno odmorište s klupicama. Nisam se predugo zadržavao na njima jer me u protivnome više ne bi bilo moguće dići, tako da sam za desetak minuta na vrhu. Nagrada za uspon je ovaj prekrasan pogled:



(dvije velike bijele zgrade na slici su bolnica Lenin)

Pogled nizbrdo:



Zum centra grada – vidi se Teatro Suñol:



Pogled prema sjeveroistoku:



Istoku:



Jugoistoku:



Na vrhu brda nalazi se i ova kula, za koju pretpostavljam da je podignuta u doba ratova za neovisnost:



A ovo je taj famozni križ, točnije, njegova već treća inkarnacija:



Još jedan malo bolji pogled prema bolnici Lenin:



Pogled u smjeru zapada:



Na vrhu se osim vidikovca nalaze i restoran i bar otvoren 24 sata, ali ja se ipak vraćam doma na doručak. Silazak ide nešto brže, pa opet u podnožju slikam onaj park skulptura:



Neke su poprilično dotrajale, proviruje im armatura.

Na povratku stajem u robnoj kući La Luz de Yara, kupiti nešto za popiti, te usput pokušati pronaći i pive za Marka. Ja sam sinoć u kineskom restoranu probao Mayabe, ništa posebno. No u robnoj kući imaju samo već uobičajeni Cristal i Bucanero. Pokušat ću negdje drugdje, premda imam osjećaj da to mora biti u Holguínu, inače ih neću pronaći, sudeći po tome da ih nigdje zapadnije nisam vidio.

Vraćam se na doručak, uobičajena kava, voće, sir, sok od manga... Gospođu Miriam sam još sinoć zamolio da, budući da mi žena kod koje bih trebao odsjesti u Santiagu (i koja je usto njezina sestrična - Kuba je stvarno mala) ne odgovara na SMS koji sam joj poslao još iz Camagüeya, provjeri telefonom je li rezervacija u redu. Kasnije navečer rekla mi je da se čula s njom i da ovoj nije ni stigla moja poruka, ali da je u redu i da ima mjesta. Sada ujutro dolazi mi poruka iz Santiaga (žena se zove Sandra) da je ipak dobila moj upit, s danom zakašnjenja. Dakle, komunikacija putem SMS-a unutar Kube nije baš najpouzdanija...

Nakon doručka sam spreman za drugu rundu obilaska grada i potrage za pivama. Tom se prilikom opet suočavam s iracionalnošću kubanskih vozača bici-taksija. Hodam tako svojim putem, prilično odlučno, ne zastajkujem, ne izgledam zbunjeno, očito je da znam kamo idem i kako idem. Unatoč tomu, s druge strane ulice, iz sjene u kojoj je parkiran, fućka mi vozač bici-taksija. Nakon što se okrenem u njegovom smjeru, pita me trebam li taksi. To je ono što mi strahovito ide na živce kod taksista u takvim zemljama, to salijetanje prolaznika koji očito nemaju nikakav interes za taksijem. Ako mi treba taksi, ionako ću doći do tebe. Ako mi ne treba, neću promijeniti svoju odluku samo zato što mi ga ti nudiš. Zato budi kuš i čekaj u svom vozilu da mušterija dođe k tebi.

Po povratku u centar prvo se upućujem na Parque Calixto García, kako bih otišao u drugu robnu kuću iz vodiča i ondje pokušao pronaći pive. Naravno, za to treba čekati u redu ispred ulaza, kako ne bi svi nahrupili. Čekanje traje desetak minuta. Za to vrijeme vidim jednog tipa kako prolazi s otvorenom limenkom Caciquea. Dakle ipak ga se može kupiti negdje u blizini. Naposljetku dolazim na red, ulazim u robnu kuću – i shvaćam da se unutra prodaje samo odjeća. Dakle, potrošio sam 10 minuta bezveze. Vraćam se na ulicu i obilazim još nekoliko prodavaonica živežnih namirnica, u jednoj od njih prisustvujući prodavačičinom elaboriranom evidentiranju prodane robe u tekicu (vjerojatno je riječ o racioniranim namirnicama, pa se to mora zabilježiti) sve dok napokon u jednoj rupi u zidu, gdje se roba prodaje za nacionalne pesose, ne primijetim ono što tražim. Uzimam jednu limenku Mayabea i dvije Caciquea (jednu za sebe), tako da sam time riješio Marka, jer sumnjam da ću naći još išta zanimljivo u ostatku Kube.

Opskrbljen pivama fotografiram Prirodoslovni muzej, smješten u zgradi slikovite fasade:



U potrazi sam za Telepuntom, ali njega nema. Na obližnjoj Plaza de la Marqueta nalazi se ova natkrivena tržnica po kojoj je čitav trg dobio ime:



Postoje glasine o adaptaciji tržnice u koncertnu dvoranu, ali radovi nikako da otpočnu.

U uređenoj kući vjerojatno se nalazi neka galerija:



A ovo je javno kupalište, sa zgodno oslikanom fasadom:



Pogled na oronuli ulaz u tržnicu:



I kolonada na južnoj strani trga:



Vraćam se ponovno prema predjelu gdje se nalazi moj smještaj, ali nastavljam dalje, prema novijem dijelu grada. Ispod Avenide de los Libertadores nalazi se ovaj pothodnik:



Natpis kaže: „Manuelov pothodnik. U počast Holguincu koji je potaknuo njegovu izgradnju kako bi sa svojim unucima mogao proći preko avenije da bi gledao bejzbolske utakmice na stadionu.“

Stadion se doista nalazi odmah pored pothodnika. Zanimljivo je da se na Kubi riječ pelota, koja inače označava staru baskijsku igru odbijanja lopte u zid, koristi u značenju bejzbola. Zanimljiva je još jedna stvar, upotreba prilično čudne riječi „pirijod“ za pothodnik. Objašnjenje je sljedeće:



Pozadinu upotrebe ruskog naziva za dotični objekt nažalost ne znam. Možda je to jednostavno ruska posuđenica u kubanskom španjolskom.

Skrećem u Avenida XX Aniversario (odnosi se vjerojatno na 20. obljetnicu Revolucije), gdje me odmah dočekuje ovaj grafit:



„Sport je pravo naroda“. Na Kubi se doista toga drže, te su ulaznice za sve sportske događaje potpuno subvencionirane.

Malo dalje nalazi se ovo:



„Oni koji umru za život ne mogu se zvati mrtvima.“ Ovo me podsjeća na onu „Navik on živi ki zgine pošteno“...

Lijevi na slici je Camilo Cienfuegos, desnoga ne prepoznajem. Po kosi bi mogao biti Che, ali po crtama lica ne.

U međuvremenu se malo naoblačilo, ali vrućina ne popušta. Jedna slika usputnog socrealističkog nebodera:



Ovdje, praktički na rubu grada, nalazi se trg koji ima obavezno svaki grad na Kubi – Plaza de la Revolución:



Nisam se upućivao skroz do njega, nisam smatrao potrebnim izbliza dokumentirati ovaj spomenik koji ionako praktički stoji na livadi.

S druge se strane nalazi spomenik koji liči na neki totem ili obrednu masku:



Natpis na plakatu kaže „Za bolji Holguín koji želimo slijediti gradeći“.

Ovo je pogled između totema (koji je lijevo od slike) i Plaze de la Revolución (koja je desno od slike):



Upućujem se na ručak u Tabernu Pancho, koja se nalazi odmah iza hotela neobična naziva – Pernik. Ako se sjećate, Pernik je grad u Bugarskoj, meni osobno najružniji grad koji sam ikad vidio. Mislim si da je to možda grad prijatelj Holguína – kasnije ću međutim ustanoviti da nije (ali, zanimljivo, grad prijatelj mu je iranski Jazd). No neke veze s Pernikom i Bugarskom ipak ima, jer se i ulica gdje se nalazi zove Avenida Jorge Dimitrov.

Taberna Pancho je malo teža za pronaći, pa moram pitati u hotelu. Sakrivena je u šumarku jedan blok dalje. Unutra je ugodno prohladno, no nažalost nemaju ništa od onoga što me zanimalo na meniju. Na kraju se odlučujem za neko kompromisno rješenje (ne sjećam se više što je bilo, mislim neka tjestenina), a za desert uzimam pitu od guave, koja je ogromna, tako da ću ju morati ponijeti na put, budući da sam jedva pojeo dvije trećine, a dovoljno je ukusna da mi ju je žao baciti.

Ružni socijalistički blokovi s druge strane Avenide Dimitrov:



Poneki od njih ukrašeni su motivima iz indijanske umjetnosti:



Vraćam se natrag prema casi particular. Trebam se spakirati i pripremiti na polazak prema kolodvoru. Nije još hitno, ali bolje da ne radim sve u zadnji čas.

Gore ste na prvoj slici s „pirijodom“ mogli u pozadini vidjeti dio jednog od kamiona koji služe za prijevoz ljudi (već sam ih spominjao), a sada evo slike jednoga u cijelosti:



Pokušajte zamisliti komfor vožnje u takvom vozilu, naročito kada se vozite po nekoj lokalnoj polurazrovanoj cesti.

Po povratku u casu, gospođa Miriam mi kaže da ubrzo dolaze drugi gosti, koji imaju malu bebu, i bih li mogao iznijeti stvari iz sobe, jer će njima očito trebati odmah soba. Nema frke, pakiram se, iznosim stvari iz sobe, plaćam, a potom sjedam na verandu i odmaram se promatrajući život Holguína pred mojim očima. Iz smjera stadiona, gdje je vrhunac karnevalskih događanja svake večeri, a ni po danu nije manje živo, dopire treštanje reggaetona. U jednom se času pojavljuje i sin od gospođe Miriam, koji malo ćaska sa mnom, o nogometu, naravno. Čovjek zna za Šukera (u pravu je on kad kaže da je najpoznatiji hrvatski izvozni brend), ali zna čak i to da je on trenutno predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza! Čuo je naravno za Modrića, Rakitića...izgleda da se na Kubi intenzivno prati barem španjolska liga.

Nakon nekog se vremena pojavljuje isti onaj tip od jučer, pozdravljam se sa svojim domaćinima i krećem s njim do kolodvora. Kaže mi kako sad mora čekati isti taj bus s kojim ja idem dalje, kako dolaze neki novi gosti (očito ne gospođi Miriam, jer ona ima popunjenu sobu), a onda kaže „eto, takav je život“. Vjerojatno se ne buni, s tih nekoliko CUC-a koje zaradi dnevno može si malo podebljati kućni budžet.

Ja odlazim u čekaonicu, podignuti kartu. Budući da nisam imao sitnoga, a nije imao ni taksist (čest prizor na Kubi – ako platite npr. s 20 CUC-a, a nešto košta 3 CUC-a, neće vam imati za uzvratiti. Tada nastaje bjesomučna potraga za nekim tko može razmijeniti novac.) moram prvo platiti kartu, kako bih mu onda od sitniša koji dobijem mogao platiti za vožnju. Napokon je i to sređeno, ja se smještam u minijaturnu čekaonicu, te se nadam da bus neće previše kasniti.

Kasnio je oko pola sata, dovoljno da si kupim bocu vode u obližnjem baru, jer nisam bio siguran da ću izdržati do Santiaga bez vode.

Bus je posve popunjen, tako da jedva nalazim jedno slobodno mjesto i ubrzo krećemo prema Santiagu.

Provincija Holguín, kako sam već spomenuo, dala je nekoliko značajnih Kubanaca. Uz već spomenutu braću Castro, rođene na plantaži u Biránu (plantaža je kasnije nacionalizirana i danas se tamo nalazi povijesni muzej Birána, koji je zapravo više kao neka rekonstrukcija života na selu na kubanskom istoku, a zanimljivo ga je posjetiti, ako ni zbog čega drugoga, onda da se vidi kolikog se nasljedstva Fidel odrekao kako bi se posvetio borbi za boljitak čitavog naroda, iako je mogao uživati kao bogati plantažer), tu su rođeni i svrgnuti diktator Fulgencio Batista, a i književnik Reinaldo Arenas.

Reinaldo Arenas, isprva simpatizer Revolucije, došao je u sukob s vlastima koje su smatrale da je „ideološki zastranio“. Naime, Arenas je otvoreno izražavao svoju homoseksualnost, a u svojim je djelima kritizirao i mnoge aspekte političke vladavine (no kritizirao je i Crkvu, američku kulturu i politiku, kao i različite kubanske i međunarodne književne ličnosti). Zbog toga je odgulio dvije godine u zatvoru (uspio je jednom pobjeći iz njega i čak pokušao otploviti na Floridu, ali je vraćen). Kada je Castro 1980. dopustio tzv. Marielski egzodus (tijekom kojega je u 5,5 mjeseci, između travnja i listopada, Kubu napustilo ukupno oko 125 000 ljudi) Arenas je otišao u SAD, gdje se skrasio u New Yorku. Postao je jedan od glavnih američkih kritičara kubanske vlasti. No 1987. dijagnosticirana mu je sida. Nakon 3 godine bitke s bolešću, tijekom kojih je nastavio sa strelicama spram Havane, u sâm osvit Specijalnog perioda, 7. prosinca 1990. počinio je samoubojstvo predoziravši se lijekovima i alkoholom. Imao je 47 godina. Premda vjerojatno ne bi bio sretan činjenicom da se i 24 godine nakon njegove smrti Castrova vlast drži, možda bi mu laknulo što je Kuba u međuvremenu postala mnogo tolerantnija prema homoseksualcima i LGBT osobama općenito (danas vam država čak subvencionira i operaciju promjene spola – čak sam tijekom svog boravka vidio nekoliko osoba za koje bih se zakleo da su transseksualci).

S druge strane, Fulgencio Batista y Zaldívar, rođen u Banesu 1901., krenuo je gotovo sa samog dna. Bio je miješanog španjolsko-afričko-indijansko-kineskog porijekla, a nakon majčine smrti, u dobi od 14 godina, napustio je školovanje uzdržavajući se radeći u polju šećerne trske, na željeznici, u luci, kao krojač, mehaničar, te prodavač ugljena i voća. S 20 godina prijavio se u vojsku, te je napredovao do čina narednika. 1933. bio je na čelu tzv. Pobune narednika, kada je vojska smijenila tadašnjeg predsjednika Gerarda Machada i ustoličila Carlosa Manuela de Céspedesa y Quesadu, sina mnogo poznatijeg oca. No kako isti nije imao političku podršku, mandat mu je potrajao manje od mjesec dana. Naslijedio ga je Ramón Grau, a Batista je u međuvremenu uslijed velike čistke Machadovih kadrova postao zapovjednik vojske i dobio čin pukovnika. To mu je omogućilo da praktički imenuje predsjednike-marionete, pa je tako Kuba između prosinca 1933. i prosinca 1936. imala čak 4 predsjednika. Nakon Federica Lardea Brúa, koji je odradio čitav mandat, Batista se sâm kandidirao i pobijedio na izborima 1940., postavši tako prvi ne-bijelac na čelu Kube. Napredni zakoni u korist radničkih prava i sindikata priskrbili su mu podršku Komunističke partije Kube, iako je Batista podupirao kapitalizam i SAD. 1941., nakon napada na Pearl Harbor, Kuba je ušla u Drugi svjetski rat na strani Saveznika.

Nakon što je njegov odabrani nasljednik poražen na predsjedničkim izborima 1944. od Graua, Batista napušta Kubu i odlazi u SAD, tvrdeći da se ondje osjeća sigurnijim. Većinu tog vremena proveo je živeći u njujorškom hotelu Waldorf Astoria i u svojoj vili u Daytona Beachu. Nastavio je međutim sudjelovati u kubanskoj politici, te je 1948. izabran u Senat. Odlučio se kandidirati na predsjedničkim izborima 1952., međutim po šansama je bio tek treći. Stoga je u ožujku 1952., tri mjeseca prije izbora, izveo državni udar, proglasio se „privremenim predsjednikom“, no kako su SAD odmah priznale njegovu vlast, odlučio ju je zadržati. U drugom mandatu Batista je mnogo manje brinuo za interese radnika, a umjesto toga pokušao se dodvoriti bogatoj klasi Havane, od koje se osjećao neprihvaćenim zbog svog niskog porijekla. Stoga je marljivo radio na tome da pokuša akumulirati što veće osobno bogatstvo kako bi eventualno na taj način stekao priznanje određenih društvenih krugova. Otvorio je zemlju američkom kriminalu, te su tako u Havani počele nicati kockarnice i bordeli (prema jednoj procjeni, u Havani je u to vrijeme bilo čak 11 500 prostitutki – čisto kao odgovor nekim kritičarima kubanskog socijalizma koji kao primjer lošeg stanja i siromaštva navode kako se žene po Havani prostituiraju – prostituiraju se, ali nikako ne u ovolikom broju kao „naprednih“ pedesetih), a grad je postao hedonistička prijestolnica svijeta. Batista je obećao dozvolu za otvaranje kasina svakomu tko uloži milijun dolara u otvaranje hotela ili 200 000 dolara u otvaranje noćnog kluba – i, za razliku od SAD-a, nije se propitivalo porijeklo investiranog novca. Ubrzo su se na Kubi skrasili Lucky Luciano (koji je pušten iz zatvora pod uvjetom da se vrati na Siciliju – no on je krenuo zaobilazno preko Havane, zadržavši se ondje neka tri mjeseca, vodeći poslove, prije nego je pod američkim pritiskom izručen Italiji) i Meyer Lansky. Lansky i Batista bili su bliski prijatelji, a Batisti je bilo zajamčeno 30% prihoda iz Lanskyjevih kasina. 22. prosinca 1946. u havanskom hotelu Nacional, pod izlikom koncerta Franka Sinatre, održan je dotad najveći skup sjevernoameričkih mafijaša, prvi nakon onoga u Atlantic Cityju 1929.

Podrška SAD-a bila je zajamčena – američke kompanije u svom su vlasništvu imale 40% kubanskih polja šećerne trske, skoro sve stočne farme, 90% rudnika, 80% komunalnih usluga, gotovo kompletnu naftnu industriju, a dvije trećine kubanskog uvoza bilo je iz SAD. Amerikanci su Batistinu odanost znali dobro nagraditi – recimo, telefonska kompanija ITT poklonila mu je zlatni telefon. Američka pomoć Kubi uglavnom je bila u obliku oružja – gotovo ništa nije išlo u korist poboljšanja života običnih Kubanaca. No kako je to bilo vrijeme makartizma, Amerikancima je odgovarao Batistin antikomunistički stav i zbog toga su mu bili spremni progledati kroz prste za sve ostalo. No iako je Kennedy kasnije optuživao Eisenhowerovu administraciju za to da je podupiranjem Batiste antagonizirala Kubance protiv SAD-a, te dao Castru za pravo u njegovoj reakciji, ipak je zadržao politički kurs SAD-a spram Kube, odbivši suradnju s Castrom iz istih razloga zbog kojih je njegov prethodnik podupirao Batistu – straha od komunizma.

Batista je raspisao predsjedničke izbore 1954., na kojima se kandidirao uime koalicije nekoliko stranaka. Usto je prionuo na zastrašivanje protukandidata, tako da je većina birača bojkotirala izbore. Batista je na kraju pobijedio s 45,6% glasova svih upisanih birača, a njegov protukandidat, već spomenuti Grau, dobio je samo 6,8% glasova. Ostali su bojkotirali.

Suočen sa sve većom unutrašnjom opozicijom, Batista je postao sve sumnjičaviji, gledajući u bilo kojem pripadniku mladeži potencijalnog revolucionara. U travnju 1956. dio vojnih časnika pokušao je izvesti vojni udar protiv Batiste, ali su pohapšeni. Ujesen 1956. Batista je privremeno zatvorio Sveučilište u Havani (koje će ostati zatvoreno sve do Revolucije), a glavobolju mu je u međuvremenu počela zadavati i Castrova gerila na istoku zemlje. U ožujku 1957. preživio je atentat prilikom napada na predsjedničku palaču. Čitava zemlja bila je protiv njega, a stav su počeli mijenjati i Amerikanci. Novi predsjednički izbori trebali su se održati u lipnju 1958. Batista na njima nije imao pravo sudjelovati, ali ih je svejedno, „zbog sigurnosne situacije“ odgodio za studeni iste godine. Sada su se kandidati suočavali i s prijetnjama Castrovih gerilaca ako ne odustanu od kandidature, jer su tako davali legitimitet Batisti. Neki su se povukli (npr. Grau, koji se bio odlučio ponovno kandidirati), ali izbori su ipak održani, a zahvaljujući izbornoj prevari Batistin je kandidat pobijedio. Samo nekoliko dana kasnije, američki veleposlanik priopćio je Batisti da više ne može računati na američku podršku. Na Batistin upit može li barem otići u svoju kuću u Daytona Beachu, rečeno mu je da bi mu bolje bilo zatražiti azil u Španjolskoj. Na proslavi Nove godine 1959. Batista je priopćio svojim najbližim suradnicima da napušta zemlju. Oko 3 sata ujutro 1. siječnja 1959. Batista je sa svojom obitelji i 40 sljedbenika napustio zemlju i odletio u Dominikansku Republiku. Malo kasnije iz Havane je poletio i drugi avion, u kojem su bili ministri, službenici i načelnik Havane.

U sedam godina diktature, Batistin režim pobio je oko 20 000 ljudi, a u regiji poznatoj po zloglasnim diktaturama, Batistina je bila jedna od najkrvavijih. Nakon što je iz Dominikanske Republike zatražio azil u Meksiku, koji je odbijen, smilovao mu se portugalski diktator Salazar, koji mu je dao azil pod uvjetom da se više ne bavi politikom. Živio je na Madeiri i Estorilu, baveći se pisanjem i radeći u španjolskoj osiguravajućoj kući koja je ulagala u nekretnine na Costi del Sol. Umro je od srčanog udara 6. kolovoza 1973., u dobi od 72 godine, u španjolskoj Marbelli. Dva dana kasnije na njega su trebali izvršiti atentat Castrovi agenti, ali, kao i onomad s doplovljavanjem Granme, opet su zakasnili dva dana.

Osim spomenutih znamenitih Kubanaca koji potječu odavde, u ovoj se provinciji nalaze i mjesta Alto Cedro, Marcané, Cueto i Mayarí, poznata iz legendarne (i vjerojatno druge najizvođenije – nakon Guantanamere) kubanske pjesme Chan Chan, koju je popularizirao film Buena Vista Social Club.

Vozimo se prvo na jugozapad, prema Bayamu. Na horizontu se nazire Sierra Maestra, najviše kubansko gorje:



U Sierri Maestri nalazi se i Pico Turquino, s 1974 metra najviši vrh Kube. Zapravo je to poprilično neobično – većina Kube je ravna ili ima pokoje izolirano gorje, a onda je na njenom krajnjem jugu sve to kulminiralo u Sierri Maestri, koja se na drugu stranu strmo ruši u Karipsko more. Ovo je najdivljiji dio Kube, tu su se oduvijek smucali revolucionari, od boraca za oslobođenje od Španjolaca, do Castrovih gerilaca.

Prolazimo kroz Bayamo, glavni grad provincije Granma, koji je poznat i kao ciudad de los coches (grad zaprežnih kola), budući da oko 40% građana koristi zaprege za transport, dok ih samo 15% koristi motorna vozila. Bayamo je inače bio glavno uporište pobunjenika tijekom Desetogodišnjeg rata, te su ga Španjolci, nakon što su ga poslije tromjesečne borbe zauzeli, spalili. Zbog toga je Bayamo jedan od simbola kubanske neovisnosti, pa se tako i kubanska himna zove La Bayamesa.

U Bayamu se zadržavamo samo kratko na kolodvoru, te potom nastavljamo prema Santiagu. Po onome što vidim (a to su uglavnom predgrađa) Bayamo mi i ne izgleda osobito obećavajuće, no svjestan sam da ni drugi gradovi nisu tako izgledali prije nego sam se zaputio u centar. Za Bayamo na ovom putu međutim nemam vremena.

Sada idemo prema istoku, paralelno sa Sierrom Maestrom. U jednom času prelazimo preko pruge, što bi trebala biti glavna dužotočna magistrala:



A onda se lagano počinje spuštati i mrak, pa slikam još jednu mutnu sliku, pogled na sjever, gdje se sada negde u daljini nalazi Holguín:



Prolazimo kroz ne baš osobito zanimljiva provincijalna mjesta, a onda se zadnjih 30-ak km spuštamo na autopistu, koja odavde čeka produljenje prema zapadnim dijelovima otoka. Stižemo u drugi po veličini kubanski grad, za koji kruže glasine da je mnogo temperamentniji i frenetičniji od Havane, čak i opasniji, s jineterima koji mogu iznuriti i najizdržljivije. Baš divno...

Kolodvor se nalazi odmah pored santijaške Plaza de la Revolución, s ogromnim konjaničkim kipom Antonia Macea. I ovdje me čeka vozač s mojim imenom, koji će me prebaciti do case particular. No uz mene je tu još i neki sredovječni talijanski bračni par koje također mora nekamo prebaciti. Ja kažem vozaču kako moram samo rezervirati kartu za prekostra za Baracou, budući da postoji samo jedan bus dnevno i obično je popunjen ako se karta ne kupi na vrijeme. Ne želim riskirati. Vozač mi kaže da nema problema. No čekanje u redu i rezervacija su se oduljili na skoro 15 minuta, tako da po izrazu lica ovih Talijana vidim da im nije nimalo drago. Ispričavam se, a vozač u polušali kaže „Ispričaj se njima, meni ne smeta.“ Tko zna što su mi sve izgovorili dok nisam bio tamo...

Vozilo je stari Mercedes 180, s kraja pedesetih, a izgleda da ima neki sofisticirani sistem s otvaranjem prtljažnika, budući da prvo otvori vratašca gdje je otvor rezervoara, a onda tamo valjda ima neki gumb kojim otvara prtljažnik. Suvozačko sjedalo u autu je prilično slabo pričvršćeno i neprekidno se giba u svim smjerovima, što daje efekt sjedenja na električnom biku.

Santiago je sagrađen na nekoliko brdašaca i obronaka, tako da je sav gore-dolje. U nekoliko navrata prelazimo preko prijevoja, spuštamo se u udoline, zaokrećemo kroz labirint uskih jednosmjernih ulica, te se naposljetku zaustavljamo pred kućom gospođe Sandre i njenog supruga kojem nisam zapamtio ime. Talijani idu dalje, ali moramo riješiti račun. Gospodin plaća za sve, ja mu vraćam svoj dio. Ispada da mi fali jedan CUC sitnog za moju trećinu, a krupno ne mogu razbiti (nema mi za vratiti), pa se još moram ispričavati i što im ostajem dužan.

Sandra i suprug imaju prekrasnog crno-bijelog dugodlakog mačka. Podsjeća na Kandúra, ali s mnogo duljom dlakom. Kasnije ću doznati da ima 10 godina i da je to već gospodin. Usto imaju i čau-čaua imenom Rambo, koji ima godinu i pol i tipično je blesavo pseto koje očito izvlači kraći kraj ako se ustremi na mačka (kojem nisam upamtio ime).

Opet sam se pošteno uznojio i usvinjio, pa se prvo bacam pod tuš, a potom večeram ostatak one pite iz Holguína. Nisam gladan, tako da sam odbio večeru (to me Sandra pitala još preko Miriam u Holguínu), ali ovu pitu moram pojesti. Dok se vrzmam po sobi na postraničnoj stijenci frižidera primjećujem kukca sličnog žoharu. Ono što je međutim neobično jest njegova veličina. Kukac ima barem 5 cm duljine. Ne znam je li posrijedi neki lokalni karipski žohar ili nešto drugo slične veličine, ali ne želim ga u sobi. S obzirom da ne volim ubijati životinje (što me ne sprečava da jedem one koje je netko drugi ubio) pokušavam ga nekako privoljeti da prijeđe na komad toaletnog papira ili na đon moje cipele, kako bih ga prenio do prozora, te ga kroz njega iskipao van. No on umjesto toga počinje bježati od mene. To nije dobro, ne želim da mi po noći padne na glavu ili mi se smuca po sobi, uvuče mi se u prtljagu ili tko zna što. Idućih 45 minuta provodim u nadmudrivanju kako da kurvinog sina konačno prisilim da se prebaci drugamo. U jednom ga času čak i uspijevam prebaciti u kupaonicu i zatvoriti vrata, no on ubrzo ispod vrata ponovno dolazi natrag u sobu. Skoro mi se uvlači u ruksak. Nakon još malo natezanja, pomicanja kreveta, lupanja sandalom po podu, konačno mi je dojadilo, te ga pošteno odalamim sandalom. Polumrtvoga ga pokupim (još trza nožicama), te ga prebacim na toalet-papir, pa na rub prozora. No on se ne da. Zadnjim snagama se upire da bi se vratio u kuću. Hvatam ga toalet-papirom i bacam u zahod. Nije mi drago, ali imao je svoju šansu. Imao ih je barem pet. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, žohar ide u sobu dok ga ne umlate.

Dok sam se ja nadmudrivao sa žoharom, Talijani su se vratili iz svojeg smještaja, te sam ih čuo kako večeraju u unutrašnjem dvorištu. Kasnije su se smjestili na verandu gdje pričaju sa Sandrom i njenim suprugom. Ja ću se umjesto toga malo prošetati okolicom. Ne mislim ići daleko, ipak je već kasno, a i ne želim iskušavati reputaciju Santiaga, ali malo procunjati uokolo mogu. Sandra mi kaže da ne idem nizbrdo, jer je nesigurno, već da odem u drugom smjeru, prema centru. No budući da sam ja upravo htio na tu stranu koja je nizbrdo, spuštam se paralelnom ulicom. Ovaj dio grada nazvan je Tivolí i zapravo je stara četvrt francuskih kolonista izbjeglih s Haitija. Izlazim na Avenidu 24 de Febrero i upućujem se njome prema luci. Zadnji blok prije mora zapravo je nadsvođeni morski rukavac gdje se već poprilično osjeti smrad luke. Vraćam se susjednom ulicom nazad, do Pasea Alameda, koji je glavno gradsko šetalište. Ovdje ima života, a ima naravno i dosadnih bici-taksista. Jedan me snimio s nekih 50 metara udaljenosti i počeo vikati u mom smjeru. Budući da se ja nisam osvrtao, nego sam nastavio hodati svojim poslom, dotični je inteligentno zaključio da se mora požuriti i doći do mene, kako bi mi ponudio taksi. Gle, stari, ako te ignoriram, to znači da mi ne treba taksi. Ne da se on smesti, ako mi ne treba taksi, može li mi ponuditi nešto drugo, cigare, razgled grada... Pobogu. Ne želim ti dati novac, shvati to!

Nakon nekih 500-tinjak metara skrećem od obale u unutrašnjost i lagano radim krug natrag prema svojoj casi. Valjda ću ju naći u onom labirintu uličica. Na koncu ju naravno promašujem, radim preveliki krug i vraćam se opet na Avenidu 24 de Febrero, malo dalje od onoga gdje sam se prvi put spustio. Umjesto kruga napravio sam puževu kućicu. Vraćam se bez problema do case (naravno, opet sam se taktički provukao kroz paralelnu ulicu da Sandra ne bi pomislila da sam otišao nizbrdo Laughing ), te se pozdravljam sa svojim domaćinima, dogovaram vrijeme doručka i povlačim se na počinak. Žohar još pluta u zahodu, ali sad ću nažalost morati pustiti vodu. Valjda nema još koji negdje u mraku...

egerke @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.