Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 2, 2012
UTORAK 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro uspijevam uslikati još jednu sliku janjinskog centra, na putu do kolodvora:



Dolazimo na kolodvor, bus za Kakaviju je već tamo. Smještamo se i ubrzo otpočinje vožnja Epirom prema Kakaviji. Putem prolazimo pokraj ovog jezera:



I potom stižemo na granični prijelaz Kakavija. Ova dvojica su još jučer razmišljali zapičiti odmah ovamo, pa spavati negdje ovdje, no Kakavija je otvorena livada - nema nigdje mjesta, barem ne s grčke strane. Granicu prelazimo pješice i odmah po ulasku u Albaniju već nas spopadaju taksisti. Odlučili smo tražiti furgon do Sarande, jeftiniji je. Međutim, taksisti idu na nas kao muhe na med. Mate jednom na hrvatskome kaže "Odjebi brale!", ali ovaj, kada je skužio hrvatski, odmah počinje na srpskome "O, pa mi se razumemo! Meni je mati iz Ivangrad!" (nekadašnji naziv Berana, Nikola je rekao da je jednom pošta njegovog starog tamo završila...naime, Nikola je iz IvanIĆ Grada) Ovaj nastavlja pričati kako smo mi zemljaci i kako će nam dati popust. Prvo je za nas trojicu bilo 50€, ali onda spušta na 39. Mi i dalje tražimo furgon. Svi taksisti unisono ponavljaju da nema furgona. Mi im ne vjerujemo. Motamo se po graničnom prijelazu. Kažemo ovomu iz Ivangrada da ako ne nađemo furgon idemo s njim. On čeka, navinuo je i neke srpske cajke. Dolazi nam drugi taksist, veli da nas može prebaciti za 30€. Kimamo glavom, to je već povoljnije. Prilazimo mu. Ovaj iz Ivangrada počinje pizditi: "Kako vi sad njemu, pa dogovorili smo se!" Ja mu velim da nismo još ništa odlučili i neka pričeka. U taj čas stiže neki bus na kojem piše Sarandë. Trčim do njega, no ispada da se radi o busu Saranda-Atena. Vraćam se do taksistâ. Nikola veli da je našao jednoga za 25€. To je to, 8€ po osobi, mislim da je to najpovoljnije što možemo dobiti za taksi. Ulazimo u taj taksi, ostavljajući kaos kakavijskih taksista za sobom.

Prvi kilometri Albanije:



Cesta je ovdje široka i dobra, vodi dolinom rijeke Drinos prema Gjirokastru. To je tzv. Sjeverni Epir (Vorios Ipiros), koji grčki iredentisti žele "osloboditi" i pripojiti. Nevjerojatno, Grčka je od svih država na Balkanu dobila najviše Balkanskim ratovima, ali ni to im nije dosta.
Nakon 11 dana vratili smo se u istu vremensku zonu kao i Hrvatska.
Taksi je, naravno, Mercedes.

Još malo doline Drinosa:



U mjestu Platanos skrećemo s te ceste i počinjemo se penjati preko brda. Ovim smo putem prošli pred dvije godine, no tada smo bili došli sa sjevera, iz Gjirokastra. Nikola komentira kako bi se mogao zaposliti kao taksist. S obzirom na njegovu živčanost na cesti, mislim da to ne bi baš bilo uputno.
U jednom času naš vozač kreće u neko pretjecanje i ulijeće u škare. Mi smo već trebali oguglati na to, ali i dalje nas šokiraju. Vozač se smije i kaže "Albania, Albania!" Nikola odgovara "Albania mirë!", na što se Mate opet počinje smijati. Njemu je općenito smiješno kad Nikola razgovara sa strancima, jer veli da uvijek složi facu miloga djeteta, kao da ga zanima to što mu sugovornik govori. Nikola tvrdi da ga doista i zanima, inače ne bi razgovarao, ali Mate mu ne vjeruje.
"Albania mirë, Saranda mirë" pridružit će se saç kavurmi i "Do you speak English, ha, kaj?" na popisu Matinih podjebavanja Nikole. Ako su prvi tjedan njih dvojica imali mene na tapeti, ovaj tjedan Mate se iživljava na Nikoli.
Prešli smo brda i spuštamo se:





(to je drugi lanac brda koji ćemo zaobići, dolinom rijeke Bistrice)

Bistrica izvire iz jezera Syri i kaltër (Plavo oko). Pred dvije ga godine nisam uspio uloviti, ali sada da. Vozač mi čak i staje, da ga mogu bolje uslikati:





Danas je izletište, za vrijeme komunizma bilo je zabranjeno područje za običan puk, samo za partijsku elitu.

Bistrica je kanalizirana većim dijelom svoga toka, a na njoj se nalazi i hidroelektrana:







Crkva u mjestu Mesopotam:



Kako se približavamo Sarandi, cesta je sve lošija. Naposljetku ulazimo u grad i zapinjemo u krkljancu:



Arhitektura ružna ko sam vrag.

Vozimo se kroz grad, u kojem ima puno mediteranskog bilja. Mate i Nikola započinju opet svađu. Naime, ovoga proljeća bili smo sva trojica u Kopru, a s nama je išao i Hrvoje, Nikolin prijatelj biolog. Nakon što smo stigli u Koper, Mate je spomenuo da su nedavno po čitavoj obali posadili drvored palmi. Kada ih je Hrvoje vidio, rekao je "To nisu palme, to su cikasi. Općenito, većina tih ukrasnih biljaka koje se sade uz obalu u biti nisu palme, nego cikasi." Mate se iznenadio, ali rekao je da je u svakodnevnom govoru to uvriježeno zvati palmom, i da on to misli nastaviti tako zvati. No ne i Nikola.
Nažalost, tog je drveća bilo i u Sarandi. Mate je rekao "Gle ove palme kako su lijepe.", na što mu je Nikola replicirao s "To nisu palme, to su cikasi." I tu je počela dreka. Mate u svakoj raspravi pokušava protivnika eliminirati i podizanjem tona. Mi smo još usto bili i u taksiju. Razvila se posve bespotrebna rasprava u kojoj je Nikola tvrdio da on to ne može zvati palmom ako zna da je to pogrešno, dok je Mate tvrdio da to cikasom zovu samo biolozi, a sav običan puk govori palma. Ja sam mu pokušao dočarati kako bi njemu bilo da netko pobrka neke lingvističke definicije, ali bezuspješno. Nisu prestajali. Na kraju sam od muke počeo pjevušiti poznati hit Dubrovačkih trubadura "Dok cikasi njišu grane".

Taksi nas je iskrcao u središtu, pred jednim od mogućih hotela. Hotel je bio otvoren, no recepcije nigdje. Ispalo je da za prijavu u hotel morate otići iza ugla, u dućan mješovite robe, stati u red za blagajnu i onda zamoliti tipa na blagajni da vam da sobu. Albanski turizam...
Smjestili smo se u sobu, ostavili stvari, uzeli nešto laganije i odlučili odmah krenuti dalje prema Butrintu. Nažalost, na izlasku iz sobe, kada je htio zaključati, Nikoli se slomio ključ u bravi. Tako smo sada morali još čekati i bravara.
Dok smo čekali nastala je opet polemika. Nikoli se ušteđevina gotovo posve istopila, a na putu smo trebali biti još nekih 5 dana. On je rekao da su mu prije polaska starci rekli da javi ako mu usfali, pa će mu oni uplatiti. No, doma je financijska kriza, otac je na minimalcu i nije primio plaću od lipnja, majka ima dugove... Inače uvijek kaže kako njegove sestre stalno žicaju lovu, a on jednom godišnje nešto zatraži. Ali, njemu je svejedno neugodno, jer možda mu neće dati. Mate i ja ga pitamo "Šta, pustit će te da umreš od gladi u Albaniji? Jesu ti sami rekli da će ti dati ako ti zatreba?" Ipak, njemu je i dalje neugodno. Mate kaže da mu on neće posuditi, ja kažem da ga ni ja ne mislim financirati ako on odbija pitati svoje. Da mu ne daju, u redu, ali ovako... Neugodno mu je žicati novce roditelje, ali mu nije neugodno žicati nas dvojicu. On veli "Pa rekao sam vam da nemam love i da neću uspjeti izdržati čitav itinerer." I to je istina, ali on je čitavu godinu nabrijavao to putovanje "Mogli bi ovo, pa mogli bi i Siriju, Cipar...", da bi onda u lipnju rekao da nema love i da ne može ići. Nadao se da će mu uletjeti nekakav posao. Ama kakav posao ako ga ne tražiš? Uglavnom, morao je ići s nama, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bih ja poludio samo s Matom. Doduše, i ovako sam poludio s njima dvojicom i revolucionarskim teorijama...
Bravara nema, mi ipak izlazimo. Prvo ćemo otići do autobusnog kolodvora i pitati postoji li bus za Korçu sutra ujutro. Naime, navodno postoji ranojutarnji bus Saranda-Korça. Ako uspijemo njime, uštedjet ćemo jedan dan puta.
Karte se prodaju - u kafiću. Pitamo tipa ima li busa, on odmahuje glavom. "Yes." Zaboravljam da smo u Albaniji. Uglavnom, kreće u pola 6 ujutro, karte kupujemo kod vozača.
E sad trebamo dignuti leke. Opet muka po bankomatima, jedan ne prima moju karticu, drugi ne radi. Ulazim u banku, pitati mogu li tražiti isplatu samo na temelju kartice. Ne mogu. Napokon nalazim jedan koji radi. I ova dvojica su obavila svoju promjenu love i sada čekamo bus za Butrint.
Na autobusnoj stanici piše da je upravo otišao. Nikola međutim vidi bus u daljini i misli da možda kasni, jer je stanica puna ljudi. Nije naš, no iza njega dolazi još jedan, i taj ide za Butrint i skroz do Qafëbote, granice s Grčkom.
Furgon je pun, no uspio sam uloviti mjesto za sjesti. Iza nas sjede neki Makedonci. Izlazimo iz grada:



U daljini se vidi Krf:



Pričao sam već o albanskoj arhitekturi i ružnim višekatnicama od armiranog betona. Kada netko nešto gradi, odmah pukne tri kata. Ako ima novca, onda to i dovrši i uredi, pa barem na nešto liči, ako nema novca onda ostavi da stoji, a ako je loše građeno, onda to završi ovako:



Vozimo se uskim jezičcem kopna koji razdvaja Jonsko more od lagune Vivari. Laguna je nacionalni park, u njoj se uzgajaju školjke, gnijezde se različite vrste ptica, a tu je i arheološko nalazište Butrint. Tektonskog je postanja, nastala je kada je more kroz kanal Vivari poplavilo polje nastalo na nanosima Bistrice.
Kanal Vivari, koji na jugu ovoga poluotoka spaja lagunu s morem, i močvarno područje južno od njega:



Kanal se prelazi ovom skelom koja neprekidno plovi:



Dolazimo do skele, mislimo da moramo preko, no u biti je Butrint na istoj strani. Zabunom smo se provozali skelom amo-tamo. Skela je trošna, ali može očito izdržati čak i autobus. Pješaci prelaze besplatno.
Pogled sa skele:



U prvom planu NATO zastava. Albanci očito to doživljavaju kao velik uspjeh.

Ulazimo u kompleks Butrinta. Ulaznica se plaća 500 leka, no ulazi i neka grupa turista. Očito svi imaju kartu, jer nitko ne staje. Umiješali smo se među njih i ulazimo besplatno. Opet Matina ideja.

Unutra smo:



Butrint, nekadašnji Buthrotum, naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseobina Epiraca, potom rimska kolonija, zatim rana srednjovjekovna biskupija. Njime su kasnije vladali Bizantinci, zatim neko vrijeme Bugari, opet Bizantinci, da bi u Četvrtom križarskom ratu pripao Epirskoj despotovini. Oko njega su se dalje klali Bizantinci, Anžuvinci i Mlečani, od kojih su potonji izgradili i malu tvrđavu s južne strane kanala, nakon što je grad pao pod Turke. Tada dolazi do depopulacije, a područje je prepušteno ribarstvu i maslinarstvu. Mirom u Campo Formiju pripada Napoleonu, da bi ga dvije godine kasnije osvojio Ali-paša Tepelena, te je ostao dijelom albanskog etničkog područja unutar Otomanskog Carstva, kasnije Albanije, sve do danas. U to je vrijeme Butrint već bio zapostavljen i okružen malaričnim močvarama.
Iskapanja su započeli Talijani između dva rata, a nastavili Albanci. Izgleda da je močvarna vegetacija sačuvala dosta spomenika od propadanja. Do 2005. Butrint je zbog pljačke bio na UNESCO-vu popisu ugrožene svjetske baštine, ali je zahvaljujući radu Zaklade Butrint s toga popisa skinut.

Prepuštam vas virtualnom obilasku Butrinta. Prvo prilazna kolonada:



Zatim ostaci rimskog kazališta i grčkog svetišta:





Unutar kazališta:



Imperator obilazi ruševine:



Pogled na lagunu:



Baptisterij:



Ovdje susrećemo i neke Mađare. Puno je turista, obično dođu s Krfa hidrogliserom do Sarande (nekih 20 minuta), a potom do Butrinta. Inače, cesta Saranda-Butrint izgrađena je povodom posjeta Nikite Hruščova 1959.

Ruševine bazilike:



Bok, Mate:



Sjedamo se odmoriti na klupici uz obalu lagune:





Inače, sav je Butrint u šumi mediteranskih četinjača (neću reći "borova" da ne bismo imali "cikas-sindrom"), a svuda uokolo se čuju cvrčci.

Kiklopske zidine:



Obilazak završava na vrhu brežuljka, gdje je utvrda:



Tu smo popili piće. Na slici lijevo od tvrđave vidite - cikas. Kada smo ušli unutra, primijetili smo da drvo ima na sebi jednu od onih pločica s imenom biljke. Prišli smo, i tamo je pisalo: Pallma (Chamaerops humilis L.). Mate je to jedva dočekao. "Evo ti, nemaš pojma ni ti, ni Hrvoje!", likovao je. Nikola je pak meni u povjerenju rekao da on u biti pojma nema o razlici između palme i cikasa, ali da će nastaviti podjebavati Matu kao revanš za saç kavurmu.

Pogled s vrha brežuljka na venecijansku tvrđavu:



Butrintska tvrđava:



Kanal, more, Krf:



Zaljev lagune:



Pogled na kompleks tvrđave. Unutra je i muzej:



Odlazimo iz Butrinta, sjedamo u susjedni restoran na ručak. Moram primijetiti da iz godine u godinu i u Albaniji rastu cijene. Sjedimo u velikom vrtu, u hladovini, ručak nije loš. No kada treba platiti, konobara ni od korova. Razmišljamo da se dignemo i odemo. Već smo i ustali, gledamo u pravcu zgrade, nitko ne izlazi. Naposljetku se iz zgrade lijeno dovlači jedan od konobara.
Čekamo bus, sada ćemo do Ksamila. Ulazimo u bus, sjedamo na kraj. Tamo sjedi nekoliko Aškalija. Naime, Mate se iznenadio pročitavši u vodiču da u Albaniji žive Egipćani. Onda sam mu objasnio postojanje te etničke zajednice koja se smatra Egipćanima, a imaju čak i vjerovanje da su njihovi preci došli s vojskom Aleksandra Makedonskog. U biti, oni su albanizirani Romi, islamske vjeroispovijesti, no od većine se Roma razlikuju tamnijom bojom kože. Sada ih Mate prvi puta vidi uživo. Pita me "Jesu to oni?"

Vozimo se do Ksamila, malenog mjesta koje navodno ima jako lijepu plažu. Do prije par godina to je bio raj na zemlji, sada se pretvara u tipično albansko turističko mjesto. Zgrade niču kao gljive poslije kiše:



A i vjerski objekti. Pravoslavni:



I muslimanski:



Ovo je još u nastajanju:



Zaleđe:



Plaža je lijepa, pješčana, a ispred su i četiri zgodna otočića:





Nikola bi na neki divlji i manje prometan dio, Mate i ja bismo ovdje, jer ovdje ima pijesak i lako je ući. Na koncu nalazimo neki kompromis, smještamo se po sredini između divljeg i pitomog. Mate i ja sjedamo u kafić dok se Nikola odlazi kupati, čuvamo stvari. Potom se i mi presvlačimo i odlazimo se bućnuti. More je ugodno, dno brzo pada (ipak su u zaleđu planine), jedino mi se ne sviđa tolika masovnost i stihijski razvoj turizma.
Ljenčarimo još malo, još jednom otplivamo, a potom se približava vrijeme povratka. Na hodu kroz mjesto još vizura albanskog turističkog napretka:



Dok čekamo bus Mati nije jasno kog vraga Nikola i ja vidimo u Albaniji. Njemu je bila dobra za jednom pogledati, hajde i Butrint je OK, ali nije mu jasna naša fascinacija. Nikola veli "Lijepo je, jeftino je, ima se kaj vidjeti..."
Dolazi bus za Sarandu. Opet se vozimo iznad lagune:



(uzgajalište školjki u prvom planu)

Cesta je ponekad toliko uska da bus mora ići uz sam rub. Naravno, nema govora o nekakvim branicima uz rub ceste. Nema čak ni rubnog kamena. Asfalt abruptno prestaje, a nastavlja se provalija do obale jezera.
Albanski vozači možda nemaju više od 20 godina prakse, ali uz crnogorske su vjerojatno najbolji u Europi. Uz takve uvjete na cesti, to je čisti darvinizam na djelu.

Vraćamo se u grad, u hotel, brava je popravljena, iz sobe nam ništa nije popaljeno. Tuširamo se. Ja fotkam park ispred hotela:



Zalazak sunca nad gradom:



I prometni krkljanac na obližnjem križanju:



(primijetite da su auti većinom Mercedesi)

Soba je klimatizirana, no vani je sparno. Ipak je ovo jug Albanije. Izlazimo u večernju šetnju. Kada se na Sarandu spusti noć, odmah dobiva jednu dodatnu nijansu ljepote. Ne vide se oni arhitektonski užasi, promenada je živahna...na tren biste pomislili da nadimak "albanski Dubrovnik" i nije toliko ishitren.
Sjedamo u neku pizzeriju, večeramo, potom se vraćamo. Sutra rano ustajemo. Putem do hotela, Nikola još odlazi nešto provjeriti do bankomata, zatim se vraćamo u bazu...

egerke @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

egerke @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.