Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
utorak, listopad 2, 2012
PETAK 13. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Krevet je bio poprilično udoban, jedino je možda klima prejako radila. Odlazimo na doručak, koji je uključen u cijenu. Čak i nije toliko loš. Nikola je izgleda definitivno odlučio da ode već danas u Tbilisi, očito mu je sutra prekasno, bez obzira što mu ja govorio. 
Spremamo se i uzimamo stvari, te ih opet prenosimo u spremište. Podići ćemo ih predvečer, kada se budemo selili u drugi stan. Izlazimo pred hostel i raspoređujemo se u dva taksija. Nikola ide na Kilikja avtokajan, glavni autobusni kolodvor jugozapadno od centra, na putu za Ečmiadzin, odakle polaze maršrutke za Tbilisi. Mi ostali idemo na Hjusisajin avtokajan, Sjeverni autobusni kolodvor, odakle polaze maršrutke za Idževan preko Dilidžana i Sevana. Pozdravljamo se, uz nadu da se sutra vidimo u Tbilisiju. 
Ulazimo u auto i komentiramo situaciju. Letica također kaže da misli da iza komentara tog tipa o broju bjesnoćom zaraženih životinja u Armeniji ne stoje točni statistički podaci, već više procjena da je Armenija neka zemlja Trećeg svijeta. Kakogod, do neželjenih posljedica je došlo - zahvaljujući toj opasci Nikola neće vidjeti jezero Sevan. 

Naš taksist također skreće nadesno na Aveniju Mesropa Maštoca i kreće na jug. Mislim si, možda ide nekud obilazno, zbog regulacije prometa. No nakon što skrene desno na Most pobjede, ja mu ponovim HJUSISAJIN avtokajan, ne Kilikja. Da, da, veli taksist i vozi dalje. 

Letica opet slika destileriju:



Taksist skreće lijevo i dovozi nas, naravno, na Kilikju. Meni je to odmah jasno, ali mislim si, možda je u međuvremenu ukinut Sjeverni kolodvor. Nakon što smo pitali uokolo, svi nam kažu da maršrutke za Dilidžan idu sa Sjevernog kolodvora. Dakle, onaj idiot nas je zajebao. Ili mu se nije dalo voziti nas dotamo, mislio je da smo glupi turisti ili što. Novce je uzeo, a mi sad trebamo ići na Sjeverni kolodvor, drugim taksijem. Ne usuđujemo se petljati s kaosom gradskih maršrutki, jer su njihove rute ispisane isključivo armenskim pismom, a jamačno nema nijedne direktne. Taksisti nam žele naplatiti 2000 drama. To nam je puno. Pitamo s druge strane ceste, i oni vele 2000. Pa zašto toliko? Jedan veli da je to 20 km vožnje. Ma nemoguće, pa nije Erevan toliko ogroman. No, nemamo izbora, ipak ćemo platiti. 2000 drama je oko 4€, a nas smo četvorica, dakle 1€. Ali za Armeniju dosta. 
Vozi nas nekakvom zaobilaznicom, pa onda na cestu prema jezeru Sevan. Tu je kolodvor, ali nije ni 10 km od polazišta. Dan nije dobro počeo, s ovim taksističkim gangsterima. 
Maršrutka nam je upravo otišla, ali iduća se ubrzano puni, mogla bi krenuti i prije predviđenih sat vremena. I doista, krećemo za manje od pola sata. 

Kada se izađe iz Erevana, krajolik Armenije počinje ličiti na unutrašnjost Anatolije - polupustinjska visoravan, prošarana rijetkim pojasevima bilja: 





Malo sam i zadrijemao. Cesta se uglavnom uspinje, čak toliko da se i maršrutka muči na usponima, ali je široka, s odvojenim trakama, skoro pa autocesta, barem one turskog tipa. 

Nakon nekih sat vremena vožnje od Erevana promičemo uz gradić Sevan: 



Iz daljine izgleda kao tmurni postsovjetski gradić, ne kao mjesto u kojemu bismo se željeli zadržavati. S druge se strane pruža jezero Sevan, "armensko more", o kojemu ćemo još kasnije pisati. Zasada samo slika jednog usputnog stajališta gdje smo iskrcali neke putnike:


 
I pogled na samo jezero:
 


 

(ovo desno je poluotok na koji ćemo se kasnije vratiti) 

Nakon nekoliko minuta ulazimo u tunel i prošavši kroz njega završavamo u bitno drugačijem krajoliku. Naime, Dilidžan nazivaju "armenskom Švicarskom". Radi se o gradiću koji je smješten u dolini okružen šumovitim brdima i bio je omiljeno odredište brojnih umjetnika u doba Sovjetskog Saveza. 

Pustu visoravan zamijenile su guste crnogorične šume:
 


 

Serpentinama se spuštamo u dolinu, prema rijeci Aghstev. Arhitektura i priroda podsjećaju na Gorski kotar: 



Dilidžan ima 15 000 stanovnika i razvučen je čak 20 km duž doline. Nadmorska visina je 1500 metara (iako smo se dosta i spustili u odnosu na prijevoj s tunelom). Područje uokolo grada uređeno je kao nacionalni park, s preko 40 vrsta drveća i vrlo bogatom faunom: medvjedima, vukovima, risovima, divokozama, kunama, vidrama, jelenima... 

Grad postoji od 13. st., iako je područje naseljeno još od kasnog brončanog doba. Pod današnjim se imenom prvi puta spominje u 17. st. Rast grada počeo je s ruskom okupacijom, da bi tijekom 19. st. u gradu bile otvorene prvo armenska, pa ruska škola, knjižnica... Grad je bio poznat kao lječilišno mjesto, te kao mjesto u kojem su umjetnici tražili inspiraciju: skladatelji, slikari, filmaši... 2009. godine armenska je vlada donijela plan kojim bi se Dilidžan pretvorio u vodeći financijski centar u regiji. U tu će svrhu do 2013. Centralna banka Armenije većinu svojih djelatnosti preseliti u Dilidžan. 

U blizini se nalaze i dva atraktivna samostana, Hagharcin i Gošavank. No oba su predaleko da ih stignemo obići. 

Mi stižemo u središte mjesta, gdje se nalazi jedno križanje, par kućica, i sve to liči na neko gorskokotarsko mjestašce. Spuštamo se do rijeke. Pogled prema starom dijelu grada: 



Nikola nam upravo šalje poruku da im je na maršrutki pukla guma i da vozač nema rezervnu, nego je ustopirao neki auto i otišao po drugu. Zaključuje "Kad te neće..." 

Mate počinje njurgati da Dilidžan smrdi na promašaj, da kog smo vraga dolazili ovamo, kad ovako nešto imamo i u Hrvatskoj, da je on očekivao nešto spektakularno...Letica isto tako prihvaća to žaljenje, jedino Hrvoje kaže da mu je lijepo. On je napokon došao na svoje, može uživati u prirodi, kao i na Kazbegiju. Mate pita Hrvoja što mu je to točno spektakularno. Hrvoje veli priroda. "Pa šta, pa isto je ko u Hrvatskoj." "Nije isto." "Kako nije isto, i tu imaš šumu, i tamo imaš šumu." "Joj, Mate, ali gle, nije isto drveće!" "Kako nije, meni to sve izgleda isto." "E da, ključna stvar je da TEBI izgleda isto, ali nije isto." 
Onda opet udri po tome da je Dilidžan bezveze. Meni nije bezveze, zaželio sam se malo zelenila. 

I tu se nalazi spomenik 50-godišnjici sovjetske Armenije: 



Pogled prema starom dijelu: 



Krećemo se uspinjati prema starom dijelu, gdje bi navodno trebale biti uščuvane atraktivne stare kućice. Ova očito nije jedna od tih:



Atraktivno stepenište: 



Ovo izgleda kao stovarište nekog muzeja:



Dilidžanska fauna? 

Uspinjemo se stepeništem. U jednom času Hrvoje kaže "dobrodošli u drugu polovicu putovanja". Prošla je upravo polovica predviđenog vremena za put - devet i pol dana. 
Na vrhu je neugledno autobusno stajalište: 



I ulica koja baš ne obećaje, iako su kućice tu: 



Ništa, upućujemo se tom ulicom, možda nešto naiđe:



Nije naišlo ništa. Meni je Dilidžan simpatičan, ali Mate će mi krv popiti s tim prigovorima. Dolazimo do neke vrste spomenika, pojma nemam čemu: 



(eto i Mate u narančastoj majici) 

Na brdu s druge strane je spomenik Drugom svjetskom ratu:



Vraćamo se, riješeni da odemo čim prije odavde. Prolazimo pokraj neke zgradice koja izgleda kao turistički objekt, ima i par suvenirnica unutra. Tu su i neke stepenice na razinu niže. Odlazimo zaviriti - i nalazimo to povijesno središte Dilidžana. Ono se sastoji od jedne ulice, dugačke možda 70 metara, kojoj je s jedne strane ona zgrada kroz koju smo došli. Uglavnom, ovako: 





Na kraju uličice je još par samostojećih kuća: 



Pogled unatrag: 



Vraćamo se natrag do rijeke. I ova je bista završila na stovarištu muzeja: 



S druge strane rijeke je malo jezero, koje ovom mjestu daje neki slabašni privid Bleda: 



Odlučujemo ne ići do spomenika Drugom svjetskom ratu, nego čekati neku maršrutku za Sevan. Naravno, tu su i taksisti, koji su jednako dosadni. Odmah kreću s onime da nema maršrutki, samo taksi. Mi ipak inzistiramo da maršrutki ima, i čekamo da se jedna pojavi. Mate je opet u svom stilu agresivan, dere se na taksiste da odjebu i slično. U jednom času ja idem nešto kupiti do dućana niz ulicu, a Mate mi počne vikati "Krešo, pazi!" Ispalo je da se jedan od taksista zatrčao za mnom - premda uopće nije trčao za mnom, nego još dalje - ali je ovima to izgledalo kao da s nekom nečasnom namjerom trči prema meni. Općenito, ne volim taksiste u tim istočnim zemljama. Nasrtljiv i prijevarama sklon svijet. 

Nažalost, ovaj su puta u pravu. Maršrutke doista nema, ili je barem neće biti još idućih sat vremena, a ne želimo više ovdje čamiti. Pristat ćemo stoga da nas tip odbaci do Sevanavanka. Uštedjet ćemo na vremenu, a lova ionako u ovim državama nije neki problem. Uostalom, glavni dekintirani je trenutno u maršrutki za Tbilisi. 

Penjemo se već poznatim serpentinama i izlazimo iz doline u kojoj je smješten Dilidžan. Nakon što prođemo tunel, evo nas opet u onoj planinskoj stepi: 



Cesta se spušta uz obalu jezera Sevan. Sunčano je i mnogo ljepše nego ujutro: 



Jezero Sevan (Sevana lič) najveće je jezero u Armeniji. Zauzima površinu od 940 km2, a leži na visini od 1900 metara, što ga čini jednim od najvećih visokogorskih jezera na svijetu. Hrani ga 28 rijeka i potoka, a ima samo jedan odljevak - rijeku Hrazdan. Zanimljivo, Hrazdan odvodi samo 10% vode iz jezera, preostalih 90% odlazi na isparavanje. 
Jezero je pretrpjelo velik utjecaj čovjeka, zbog kojega je razina opala za nekih 20 metara. Razlog je navodnjavanje i hidroelektrane. Sovjetski su planovi trebali jezero smanjiti na šestinu prvotne veličine (izvorno je jezero imalo površinu od 1360 km2, tj. dvadesetine armenskog teritorija), no to se nasreću izjalovilo. Opadanjem vode iz nje su izronili ostaci zgrada otprije 2000 godina. Ekolozi su međutim uspjeli uvjeriti vladu da jezero treba obnoviti, te je od 2000. razina jezera podignuta za 2 m. To uzrokuje paniku kod investitora, koji su na obalama već počeli graditi objekte za odmor, a koji bi ovako mogli pod vodu. 
Zanimljivo, nisam to pitao Hrvoja - ako je opadanje razine vode otkrilo potopljene zgrade, to znači da je jezero prije ionako bilo manje. Zašto onda ekolozi polaze od onoga stanja kakvo je bilo početkom 20. stoljeća, a ne od onoga 2000 godina ranije? 

Skrećemo na poluotok Sevanavank (Sevanski samostan). Poluotok je nekoć bio otok, dok mu opadanje razine jezera nije stvorilo jezičac koji ga povezuje s kopnom. Taksist nas ostavlja na velikom parkiralištu, odakle započinjemo s usponom prema samostanu. Ipak, prvo ćemo kupiti razglednice. 

U daljini prolazi vlak:



Pruga koja prolazi ovuda nastavlja se sjevernom stranom jezera Sevan i prelazi u Azerbejdžan. Taj se dio očito ne koristi, no dokle točno ima prometa, ne znam. 

Uspinjemo se na brežuljak. Pogled prema jugozapadu: 



A tu su i crkvice. Surp Astvacacin (Sveta Mati Božja): 





I Surp Arakeloc (Sveti Apostoli): 





Samostan Sevanavank osnovan je 874. godine, na otočiću u jezeru. Dala ga je izgraditi kraljica Mariam. Kasnije je služio kao svojevrsni kazneni odjel za redovnike iz Ečmiadzina koji bi sagriješili. Još u 19. st. u samostanu se održavao strogi red, bez mesa, vina, a tekstovi su se i dalje prepisivali ručno. Redovnici su se bavili liječenjem i travarstvom, neki od njihovih lijekova i dalje se koriste. Samostan je zatvoren 1930., a danas Crkva vodi ljetno sjemenišno odmaralište i teološku akademiju Vaskenian na sjevernoj strani poluotoka. 

S južne strane nalazi se odmaralište Armenske udruge pisaca: 



Još jednom Surp Astvacacin: 



Unutrašnjost crkve Surp Arakeloc: 



Hačkari u njenom dvorištu: 



Mate i ja radimo mali foto hommage Nikoli, i njegovim imperatorskim pozama:



Letica je sliku kadrirao na svoj način, pa smo tražili reprizu: 



Dobili smo novi izvještaj od Nikole. Neka ekipa iz maršrutke ponudila ga je pečenim piletom, pa barem nije gladan na putu koji se oduljio. 

Upućujemo se prema vrhu brežuljka. U jednom nas času netko pozdravlja. Shvaćamo da je to naš cimer Španjolac iz sobe u Tbilisiju. 

Pogled na obje crkvice:



Prema kopnu: 



Zgrada teološke akademije i crkva Surp Hakob (Sv. Jakov): 



Pogled na sjever: 





Ravno na istok, prema drugoj obali: 



I prema gradu Sevanu: 



Iza ove ograde nalazi se ljetna rezidencija armenskog predsjednika: 







Povratak: 



Hačkari na mjestu temelja crkve Surp Harutjun: 





(ovo su zavjetne vrpčice koje se vežu kao simbol molitve)

Opet Surp Arakeloc: 


 
Grob nekog nepoznatog kapetana: 



Letica isto slika usnulog psa, nije ga strah: 



Odlazimo do obale. Mate i Letica su bili zainteresirani za kupanje, no plaža na ovom dijelu izgleda prilično prljavo, malo dalje je velika gužva, a ovdje je neki pristan. Mate nema kupaće gaće, dakle mogao bi se kupati jedino gol, a to na ovoj prepunoj plaži ne može. Letica međutim ima kupaće i bućnut će se, tek toliko da može reći da se okupao u Sevanu. 

Pristan: 



Možda i prvi Hrvat koji se kupa u jezeru Sevan (premda malo vjerojatno): 



Kreće zaplivati, no ubrzo mu viču da se vrati. Dolazi, naime, jedan brod, koji upravo ovdje ima pristati. Brod je očito izletnički, premda izgleda poprilično zapušteno. 

Pristao je:



Plaža. Očaj: 



Daniel, Hrvoje i ja sjedamo za jedan stolić na plaži. Mate se otišao nekamo prošetati. Hrvoje neće ništa jesti, a nas dvojica uzimamo neko meso s roštilja, naravno janjetinu. Usto ću probati i drugo armensko pivo, Keller's. Sve u svemu, ta janjetina i nije toliko loša koliko bi trebala biti s obzirom na moje mišljenje o janjetini. 

Ovo je jamačno armenska verzija beach bara: 



Dovršavamo ručak i krećemo prema onom parkingu gdje nas je ostavio taksist. Hrvoja je opet uhvatilo i juri na WC. Mate se vratio i sada nas trojica čekamo njega da obavi svoje. Naravno da nam se prikrpao neki taksist. Uredno ga otpiljujemo, ali i dalje stoji pored nas. Parkiralište je puno automobila, registracije su većinom iranske. Na parkiralištu je i neki restoran s terasom iz kojeg trešte neke cajkolike poskočice. Rulja unutra uglavnom đuska na to, posebno žene. Veli nam taksist "Smatri Iranci kak tancujut!" Razmišljamo dolaze li to ovamo Iranci pobjeći od asketističkih represalija u njihovoj domovini, ili su ovo ipak prvenstveno iranski Armenci, koji žive na sjeverozapadu zemlje, oko Tabriza, a ovako posjećuju maticu zemlju. Sudeći po kvaliteti ceste koja prolazi kroz armenske pokrajine Sjunik i Vajoc Dzor, prema Iranu (treba 9 sati od granice do Erevana), mislim da bi Iranci željni dobrog provoda ipak prije skoknuli do Turske. 

Hrvoje je konačno obavio svoje, pa krećemo pješice, nakon što smo još jednom otpilili taksista (vozi neku svjetlozelenu Ladu), prema glavnoj cesti za Erevan. Dok tako prolazimo pored jedne kućice u kojoj je isto neki birc, čujemo dozivanje "Hey, Croatia!" Okrećemo se i kužimo da je to onaj Katalonac od jučer. On je i rekao da će prespavati jednu noć u Erevanu (mislim da je rekao da ima neke prijatelje tamo), a onda se uputiti na Sevan. Ali opet, već druga poznata osoba u roku od tri sata. Veli nam da nakon Sevana planira vjerojatno do Karabaha, ali samo s armenske strane granice. Naime, Nagorno Karabah zahtijeva vizu za ulazak. Viza se nabavlja u njihovom otpravništvu poslova u Erevanu (što je posebno bizarno jer Armenija službeno ne priznaje Nagorno Karabah, iako sve karte u Armeniji kažu suprotno). Ujedno, karabaška viza u vašoj putovnici garantira vam izgon iz Azerbejdžana, ako ste dovoljno nesmotreni da s tim istim pasošem probate kasnije ući u Azerbejdžan. Ja se ne bih baš usuđivao ni s armenskom vizom, iako oko toga navodno nema problema, dok ste god stranac. Ako ste etnički Armenac, ionako nema šanse da vas puste, makar bili državljanin neke druge zemlje. Dakle, Charles Aznavour neće nikad pjevati u Bakuu.

Pozdravljamo se s Kataloncem i nastavljamo prema cesti. Neposredno prije ceste jedan puteljak vodi desno do same obale, koja je na ovom mjestu malo pustija, pa ćemo tu pofotkati. 

Ovako mi izgleda poput mora u Velebitskom kanalu: 



Pogled duž poluotoka:



Na sjever: 



Karta poluotoka:



(Za slučaj da vas zanima "terakghzi" je "poluotok". Gore piše "Sevan azgajin park", tj. NP Sevan.) 

Iz zasjede pored križanja netko nam trubi. Vidimo poznatu svjetlozelenu Ladu. Ovaj očito ne odustaje. Ignoriramo ga i upućujemo se uz cestu, tražeći dobro mjesto gdje ćemo moći zaustaviti maršrutku. 

Promiče jedna od sovjetskih autobusnih krntija: 



A potom do nas dolazi, pomalo samouvjereno i naš znanac u Ladi. Započinje opet s nuđenjem. Naime, za nekih 20 minuta polazi zadnja maršrutka iz grada Sevana za Erevan. On nam nudi prebaciti nas do Sevana, tako da stignemo na nju. Naravno, cijena je za nas previsoka. Kaže da nas može odvesti i do Erevana. Ja kažem da načelno to može, no isključivo za cijenu vožnje maršrutkom. Dakle, ako će nas on voziti do Erevana za 3000 drama, nema frke. On se pravi blesav. "Ma ne, 3000 drama do Sevana, da stignete na maršrutku." I ja se njemu pravim blesav natrag, pa mu velim "To nema svrhe, jer moramo onda platiti i maršrutku. Odvezite vi lijepo nas za tih 3000 drama do Erevana, ionako bismo toliko ukupno platili sva četvorica maršrutku." Gledam svoje suputnike, očekujući barem od Mate i Letice, koji znaju ruski, da mi daju podršku u ovom nebuloznom cjenkanju, jer tada će frajer shvatiti ili da smo ludi i odustati, ili stvarno spustiti cijenu toliko nisko. Međutim, oni meni objašnjavaju da mi tip govori da bi nas vozio do Sevana. To znam i sâm. Ja želim vašu podršku. Ma kakvi. Mate se drži totalno nezainteresirano, a i Letica također. Ponavljam vozaču "Ili 3000 drama do Erevana za svu četvoricu, ili čekamo ovdje prvu maršrutku." Taksist, očekivano, kaže da nema više maršrutki. Nije ni pošteno dovršio rečenicu, kada se iza njegovog auta zaustavlja maršrutka za Erevan. Ništa, stari, pušiona. Ulazimo u maršrutku bez pozdrava.

egerke @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.