Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 5, 2012
PONEDJELJAK 24. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Rano se budimo, kako bismo još nabacili jutarnju šetnju. Sinoć nam je Flavia rekla da za Sibinj uglavnom voze minibusevi, te da oni svi dolaze odnekuda, tako da ima malo slobodnih mjesta. Stoga ćemo krenuti tako da ulovimo onaj u pola 11, ako nam taj izmakne, imamo još jedan u 1. Prije toga ćemo se prošetati do centra. 

Piaţa Unirii u rano jutro: 



Školsko igralište: 

 

Poarta Ecaterina, jedna od dvojih očuvanih gradskih vrata: 



I ulica iza nje: 



I poznata Strada Sforii, Užarska ulica, najuža ulica u Transilvaniji: 









Dugačka 80 metara, široka između 111 i 135 centimetara, Strada Sforii bila je građena kao požarni prolaz. Danas ju neki smatraju najužom ulicom u Europi, ali to nije točno - ta čast pripada Spreuerhofstraße u njemačkom gradu Reutlingenu, koja na najužem mjestu ima 31 centimetar. 

Tâmpa je još tu: 



A i Bijela kula: 



Glavna ulica: 

 

Natpisi:



(prelazite samo na zeleno - dajte primjer djeci) 



(prelazak na ovom mjestu je zabranjen - pješački prijelaz je u blizini) 

Opet glavna ulica i spomenuti pješački prijelaz: 



Trasa žičare na Tâmpu: 



Vraćamo se lagano u hostel, kadli ja spazim samoposluživanje. Naime, mene je prehlada prošla, no još imam začepljene sinuse. Kako u trenutku pakiranja nisam bio prehlađen, nisam iz Debrecena ponio dovoljno rupčića, tako da se sada moram krpati s kojekakvim salvetama koje zdipim u restoranima i slično. Jedan od razloga zašto nisam kupio maramice jest i taj što ne znam kako se kažu na rumunjskom. Pogledao bih u rječnik, ali rječnik je njemačko-rumunjski, a ne znam ni kako se kaže na njemačkome. Ulazim sada u samoposluživanje, tamo ću ih moći uzeti bez problema. No nema ih. Vidim samo salvete i papirnate ručnike. Ništa, uzet ću paket salveta. I već krećem na blagajnu, kad vidim na blagajni prodaju papirnate maramice. Sjajno. Vraćam salvete, kupujem maramice.

Vraćamo se do hostela, uzimamo stvari i krećemo put kolodvora. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga. Locirali smo peron s kojega polaze busevi za Sibinj i sada čekamo vrijeme polaska. Odmah nam prilazi par lokalaca, koji nas ispituju kamo idemo. Zašto ih to zanima? Otpiljujem ih, vide na kojem peronu stojimo, očito je da znamo kada nam ide bus. Onda prilaze neki cigančići, ti pak traže novce ili hranu. Ima ih nekoliko, razmiljeli su se uokolo. Nikola im daje neke perece koje je kupio još u Moldaviji. Oni me opet počinju piliti da pitam nekoga. Meni se to naravno ne da. Raspravljamo o tome odakle meni socijalni invaliditet i nevoljkost razgovora s nepoznatim ljudima. U međuvremenu promatramo i ove cigiće. Jedna curica je uspjela užicati nešto malo više hrane. Dolaze dečki i otimlju joj to. Eh, zakon jačega čak i na tom nivou. 

Već se skupila poprilična masa ljudi koji svi idu u Sibinj. Izgleda da nećemo svi stati, ako je Flavia bila u pravu. 
Dok čekamo, jedan od tih lokalaca koji tamo vise (očito neki dokoni taksist) povremeno dođe, pa nam postavi pitanje. Prvo je bilo "Kamo idete?" "U Sibinj." "Aha, bus vam ide u pola 11." "Znamo." Kasnije nam opet dolazi, čuje naš jezik, pa nas pita "Jeste li vi iz Poljske?" Naposljetku, kako se primaklo vrijeme polaska, dolazi i pokazuje nam jedan od minibuseva i veli "Taj vam je za Sibinj, ali je pun. Ako hoćete sa mnom, ja vas mogu odvesti za 50 leja." 
Aha, tu smo. Taksist lešinar. Ne bismo, hvala. Ne vjerujemo takvima, a iskustvo nas uči da kada ti taksist kaže da nema busa, onda ga uvijek ima. Izuzev Kakavije prethodnoga ljeta, gdje smo morali uzeti taksi. I doista, ubrzo dolazi luksuzni bus, posve prazan. Pitamo vozača ide li za Sibinj, da, ide. Odlično. Ulazimo u bus, sjedamo na zadnja sjedala i čekamo da krene. Iznutra vidimo našega taksista i sve si nešto mislimo da li da mu zlobno mahnemo. Ma neka ga. 
Bus međutim ne kreće. Mislim si, možda čeka 11 sati. No ne kreće ni tada. Tek se počeo puniti. Vrijeme prolazi, već je skoro 12. Kažem dečkima da mi se čini da je to možda bus koji ide u 1. Oni se smiju, smatraju to forom. No vrijeme prolazi, bus je sve puniji, ali još ne kreće. Na kraju su puna sva sjedala, on nam je čak svima prodao i karte, ali bus stoji. Ulazi još ljudi. Neki stoje po središnjem prolazu. Valjda idu u neko obližnje mjesto... Napokon, malo prije 1 dupkom puni autobus kreće. 

Izlazimo iz Braşova: 



Idemo malo prema sjeverozapadu, pa se udaljavamo od Karpata: 



Braşov i Sibinj su povezani i željezničkom prugom, ali veze su loše i spore, te nitko ne ide vlakom, pa tako ni mi. 

Predgorje Karpata: 







I transilvanska visoravan: 







Jedno od usputnih mjesta - tradicionalna ušorenost koju nismo navikli viđati u brdima:



Sada se vozimo paralelno s Karpatima: 



Čak im se i približavamo - a njihovi su vrhunci ovjenčani snijegom: 







Ovdje se inače nalazi i najviši vrh Rumunjske, Moldoveanu. To su čuveni Munţii Făgăraşului, Fogaraške planine, kroz koje vodi i jedna od najspektakularnijih gorskih cesta u Europi. 

Prolazimo Făgăraş, negdašnje sjedište županije u mađarskom kraljevstvu, jedino veće mjesto na ovom putu, gdje stojimo desetak minuta. Potom nastavljamo put. Oni stojeći putnici su čitavo vrijeme u busu i vjerojatno isto idu do Sibinja - dakle, dva i pol sata stajanja. 

Prelazimo neku veliku rijeku, u trenutku snimanja još ne znam koja je, jer ću ploču vidjeti tek na kraju mosta, u suprotnom smjeru: 



To je Olt, lijeva pritoka Dunava, jedna od rijetkih rijeka koja je uspjela probiti Karpate i kroz zapadni dio Vlaške (koji se po njoj zove Oltenija) sliti se u Dunav. 

I tako polako stižemo u Sibinj. I ovdje je autobusni kolodvor pored željezničkoga, pa Nikola predlaže da se odmah raspitamo za sutrašnji vlak. Opet natezanje oko toga tko treba pitati, na kraju njemu puca film i on odlazi pitati. Nakon što smo to riješili, krećemo prema hostelu. 

Na trgu ispred kolodvora je crkva Sv. Križa: 



I zgrada kolodvora: 



Ja još dižem novce na bankomatu, trebat će mi. Nikola isto tako. On još nešto i duguje Hrvoju. No u prvi se mah ne može sjetiti PIN-a. Nasreću, od druge uspijeva. 

Gdje li je sad naš hostel? Koliko se sjećam karte sa Hostelworlda, negdje u centru. Krećemo stoga prema centru, kadli na ulici vidimo plan. Tražim ulicu (zove se Ştefan cel Mare - opet), i shvaćam da nije baš u centru, da imamo nekih 15-ak minuta hoda. Dečki me žele ubiti. Ali što je, tu je, ionako nismo nikuda krivo skrenuli, čak nam je kroz centar i kraće. 

Ubrzo smo se zatekli u ugodnom kvartu starih vila:
 


 

Pitam (!) jednog prolaznika gdje je točno Strada Ştefan cel Mare, jer imam osjećaj da će me ovi ubiti. Veli da je to upravo ova pred nama. Odlično, ulicu smo locirali, a gdje je hostel? Na pravom broju nalazi se neki fitness centar. Hm, je li to ulica koju trebamo? Idemo do kraja bloka, nema ploče na kraju ulice. Opet pitamo neku ženu. Da, to vam je Strada Ştefan cel Mare. Piše vam i na ploči. Kojoj ploči? Aha, tu je gore. Znači opet smo bezveze pitali. 
Vraćamo se do zgrade s fitnessom i nalazimo stvarno sa strane ulaz u hostel. Unutra nigdje nikoga. Piše da je recepcija niz stube. U podrumu su vrata, otvaram ih, unutra leže neki tip i ženska. Frajer skače na noge i kaže da će odmah doći. Očito sam ih omeo u nečemu. Laughing 

Čekamo ga gore, on dolazi. Izgleda kao neki hašišar. Kaže da je prethodnu noć malo previše tulumario, izgleda kao da se upravo probudio. Daje nam sobu. Hostel izgleda dobro, možda malo staro, ali neće nam smetati za tu jednu noć. Malo ćemo se osvježiti, a onda otići prvo do kolodvora, kupiti kartu za sutra, potom u obilazak grada. 

Putem do kolodvora, sibinjska sinagoga: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu. Žena nam je taman uspjela ispisati i isprintati rezervacije, kad joj je krepao sistem. Morat ćemo sutra ujutro kupiti karte. Hrvoje je očajan. Već mu je dosta nas dvojice, gleda nas već 10 dana po čitav dan, želi imati u rukama tu kartu koja ga vodi doma. Zapravo, on je gunđalo, ali mu u biti ne smetamo toliko. Samo tvrdi da bi mu svatko išao na živce nakon toliko vremena skupa.

E sad idemo u centar. Sibinj (Sibiu, Nagyszeben, Hermannstadt) nekadašnji je glavni grad Transilvanije (tijekom 18. stoljeća). Ujedno je i važno središte transilvanskih Nijemaca (koji su se nažalost uglavnom iselili nakon Drugog svjetskog rata). Grad ima oko 150 000 stanovnika i 2007. je bio kulturna prijestolnica Europe. Nalazi se nedaleko zemljopisnog središta Rumunjske, u podnožju Karpata, na rječici Cibin. Kao takav je jedno od važnijih prometnih čvorišta Rumunjske. Grad se prvi puta spominje u 12. stoljeću kao Cibinium (prema imenu rijeke). U 14. stoljeću već je važan trgovački grad s čak 19 cehova. Ujedno je i najvažniji od sedam njemačkih gradova u Transilvaniji (Transilvanija se na njemačkome zove Siebenbürgen, odakle i hrvatski naziv Sedmogradska; tih sedam gradova su Braşov, Sighişoara, Mediaş, Sibiu, Sebeş, Bistriţa i Cluj). U 17. stoljeću smatrao se najistočnijim gradom "prave" Europe, a ovdje su završavale i poštanske rute. Tijekom 18. i 19. stoljeća Sibinj postaje i središtem transilvanskih Rumunja, te se u njemu otvara prva rumunjska banka. Sibinj postaje i metropolitansko sjedište Rumunjske pravoslavne crkve. Nijemci su u gradu činili većinu sve do 1941., danas ih ima oko 2000. 

O važnosti Sibinja najbolje govori podatak da je imao: prvu bolnicu u Ugarskoj (1292.), prvu zabilježenu javnu školu u Ugarskoj (1380.), prvu ljekarnu u Ugarskoj (1494.), prvu tvornicu papira u Ugarskoj (1534.), da je u njemu tiskana prva knjiga na rumunjskome (1544.), da je imao prvo kazalište u Transilvaniji (1788.), da je u njemu 1928. otvoren prvi zoološki vrt u Rumunjskoj. I dan-danas je jedan od gradova u koje se najviše ulaže u Rumunjskoj. 

Stari dio grada smješten je na brdu i mi sad idemo do njega. Njime dominira Piaţa Mare, Veliki trg: 

  







Na njemu se nalazi i vijećnica s tornjem koji podsjeća na stari toranj zagrebačke katedrale: 

 

Još malo zgrada na trgu: 



Isusovačka crkva: 

 

Lijevo je palača Brukenthal, gdje se nalazi umjetnička galerija s oko 1200 djela europskih majstora između 15. i 18. stoljeća, kao i knjižnica s preko 300 000 jedinica: 



Strada Nicolae Balcescu: 



Evangelička katedrala: 



Ispred crkve je spomenik Georgu Danielu Teutschu, sibinjskom biskupu:

 

Stražnja strana isusovačke crkve: 



Piaţa Mică, Mali trg: 



I na drugu stranu, ulica prema donjem dijelu grada: 



Mi stojimo na Mostu lažljivaca, koji je navodno dobio ime po obližnjim trgovcima koji su neprekidno prekomjerno hvalili kvalitetu svoje robe. Navodno postoji i legenda da će se most srušiti ako netko na njemu izrekne laž. Inače, to je prvi most od lijevanog željeza u Rumunjskoj, izrađen 1859. 

Još malo Piaţe Mice:
 




Sad već tražimo nešto za jesti. Željeli bismo nešto tradicionalno, a ne neke kerefeke. Još jednom Veliki trg: 



Odlazimo u jedan restoran koji ima transilvanska njemačka jela, ali dečki se nećkaju, gledaju jelovnik na ulazu. Nikola bi sjedio negdje vani, a ovaj nema stolce vani. Ništa, vraćamo se onda do jednog restorana na Velikom trgu. 

Naizgled apsurdni prometni znak: 



(ipak, radi se zapravo o T križanju, iz kojega su ulice i lijevo i desno jednosmjerne) 

Sjedamo na ručak, ali vani puše ko ludo i smrzavamo se. To je to Nikolino sjedenje vani. Opet uzimam žgance i neko meso, ali nije baš bogznakako dobro. 

Nakon ručka nastavljamo obilazak. Još malo Strade Nicolae Balcescu: 





 

Dolazimo i do pravoslavne katedrale Svetog Trojstva:
 

 

 
Dečki imaju ideju da se ipak prošećemo do kolodvora, jer imamo vremena, a možda se popravio sistem. Nakon što se spustimo u donji dio grada, tu već ima bjednijih uličica: 



Dolazimo na kolodvor, sada pak nema nikoga na blagajnama. Ipak ćemo morati sutra. 

Opet oni i njihova kopilad:

 

I na kraju opet svi putovi završavaju na Velikom trgu gdje sjedamo u jednu kavanu i slastičarnicu i promatramo vrevu: 



Malo delicija: 







Lagano pada večer:



...pa krećemo prema hostelu. Usput ćemo se još prošetati uz gradske zidine i poslikati bastione: 





Ako me Braşov podsjećao na Samobor, Sibinj me podsjeća na Varaždin. Pogotovo taj centar. Da vas netko baci onamo i traži od vas da pogodite zemlju u kojoj se nalazite - nema šanse da biste uspjeli. 

Vraćamo se u hostel, ekipica sjedi vani u vrtu i razgovaraju. Mi ćemo biti asocijalni, jer trebamo na počinak, sutra se ujutro vrlo rano dižemo. Još malo razgovaramo u sobi, a potom odlazimo na spavanac.

egerke @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.