Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, rujan 24, 2012
SRIJEDA 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Za doručak je opet onaj sladoled. Letica je svoj dio već pojeo, ja svoj razvlačim već drugi dan. Danas idemo na drugu stranu nego prethodnih dana. Naime, kada sam sastavljao itinerer, ideja je bila da odemo na istok, u regiju Kaheti. Po prvoj smo verziji trebali ići u Telavi i okolicu, no Telavi mi se naknadno učinio bezveznim, pa smo se odlučili za Sighnaghi, gradić za koji kažu da ima atmosferu kao negdje u Italiji, okružen je vinogradima, a i u blizini je još jedna znamenitost. Pala je odluka, idemo u Sighnaghi. No maršrutke za Sighnaghi polaze s metro stanice Samgori, u jugoistočnom dijelu grada. Stoga ovaj puta idemo u nepoznato. 
Izlazimo na Samgoriju i po izlasku se odmah zatičemo na tržnici. Guramo se kroz koloplet prolaza i izlazimo na glavnu ulicu. 

Zanimljiv dizajn lopti: 



Letica je bio nabrijan na kupovinu lubenice, tako da je čak jednu i kupio prethodni dan i zbuksao ju u ionako prepun hostelski frižider. Meni lubenice ne pašu, tako da nisam sudjelovao u tranširanju iste. 
Inače, još je u Batumiju izbila rasprava u stilu cikasa i palme o tome je li lubenica voće ili povrće. Naravno da je povrće, ali Mate tvrdi da je voće, jer "nije bitno srodstvo, već kako se jede". Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da su njemu onda masline povrće, a za kesten doista ne znam. 

Uobičajeno stajalište maršrutki na periferiji nekog postsovjetskog grada: 



Na rečenom mjestu nema maršrutke za Sighnaghi. Prema informaciji koju imamo, trebala bi krenuti u 7,30. Neki prodavač koji tamo stoji kaže nam međutim da polazi tek u 9. Ništa, tih ćemo sat i pol iskoristiti da odemo do kolodvora i pokušamo sada obaviti kupovinu karte za vlak. Vraćamo se do metroa, promašujemo ulaz u kaosu tržnice, pa ulazimo na drugoj strani. 

Napokon dolazimo do kolodvora: 





Blagajna radi od 8, a to je za 15-ak minuta. Letica kaže da će iskoristiti to vrijeme da ode do jedne zgrade koju je prethodni dan vidio na internetu, zgrade Ministarstva za ceste, koja mu se učinila arhitektonski zanimljivom. Mate će mu se pridružiti. Daju nam novce da kupimo i njima karte i odlaze. Budući da nas je petorica, Letica je rekao da on ide u plackart (spavaći vagon u kojem su svi kreveti u jednom prostoru, bez kupea), a preostala četvorica ćemo uzeti kupe. Dogovorili smo se za okupljanje malo prije 9 na Samgoriju. Mi čekamo dok se blagajna otvori, tada stajemo u red. Ispred nas je još nekoliko ljudi, no službenica na šalteru je toliko jezivo spora da nam vrijeme ubrzano ističe, a mi uviđamo da nećemo doći na red. Naposljetku, došlo je i pola 9, a ispred nas je još dvoje ljudi. Pokušali smo i sa susjednom blagajnom, no jedino je ova međunarodna. Ništa, krećemo natrag, morat ćemo ići kupiti karte po povratku iz Sighnaghija. 

Letica i Mate uputili su se pak prema rečenoj zgradi. Prvo metro stanica Vagzlis moedani: 



Nakon komplikacija, budući da su im krivo objasnili kamo trebaju ići, dolaze do rečene zgrade. Zgrada je arhitektonski zanimljiva, jer izgleda kao nekoliko kutija koje su složene unakrsno jedna na drugu: 
 

 






Smještena je odmah uz Mtkvari, na desnoj obali, sjeverno od starog dijela grada:


 

 
Vraćaju se opet preko Vagzlis moedanija: 


 
Mi smo naravno stigli ranije na stajalište maršrutki, njih još nema. Stižu u zadnji čas. Ima još mjesta, skrasili smo se i kreće vožnja na istok. 

Obojica smo u karakterističnim pozama: 



Cesta je isprva dobra, dok ne izađemo iz Tbilisija. Poslije postaje prava kostotresna. I krajolik je drugačiji, ovdje je već gotovo pa polupustinjski:


 
Regija Kaheti obuhvaća krajnji istok Gruzije, a okružena je Rusijom i Azerbejdžanom. Ujedno je i jedna od turistički najposjećenijih regija Gruzije, a razlog je prvenstveno vino. Naime, Gruzijci su ponosni na to da je upravo njihova zemlja pradomovina vina, jer je upravo na području Gruzije 6000 godina pr. Kr. po prvi puta udomaćena Vitis vinifera, tj. vinova loza. Gruzijska riječ "ghvino" vjerojatno je i temelj indoeuropske i semitske riječi za to piće. 

Nakon što sam odspavao (koliko je to bilo moguće u poskakujućoj maršrutki), probudio sam se ugledavši prekrasan gradić na izdanku brda, s pogledom na dolinu rijeke Alazani, koja se proteže prema Azerbejdžanu. Nikola, koji se isto probudio, rekao je da je u prvi mah pomislio da je u Španjolskoj, dok mu nije sinulo da je na posve drugom kraju Europe. 
Sighnaghi ima svega 2000 stanovnika, ali je središte gruzijskog turizma. Nedavno je grad posve obnovljen, i to se doista vidi. Nema tu nikakve neurednosti, kakvu smo zaticali drugdje, izgleda kao da je upravo izvađen iz kutijice. Istra, Toskana, taj đir. 
Iako je područje nastanjeno od paleolitika, grad je osnovan tek 1762., od kralja Ereklea II., kao obrana od upada pljačkaških plemena iz Dagestana. Ime grada znači "sklonište" i turskoga je porijekla. Nakon ruske aneksije Gruzije proglašen je gradom, a u sovjetsko je doba bio glavni centar poljoprivrede. Nakon nezavisnosti grad je dosta dugo tavorio, sve dok mu nova vlast nije vratila perspektive, razvijajući vinoturizam. Danas se u gradu svakoga listopada održava vinski festival. 

Mi smo se iskrcali na trgiću na ulazu u grad:



A potom krenuli u obilazak nevelikog gradića: 

 





Dolazimo do crkve Kraljice Tamare: 







Nastavljamo: 



Letica tu skreće desno, mi lijevo. On slika pogled na jugoistok: 





A i mi također: 



Ulične scene Sighnaghija: 
 








Glavni trg nazvan je po Davidu Graditelju i karakteriziraju ga ovi visoki čempresi:


 

 

 
Gradska vijećnica: 



Detalj murala, posvećenog vjerojatno palim borcima: 





Na kraju trga pruža se pogled prema crkvi Cminda Giorgi: 



Dolina i obližnji grad Cnori: 



Zanimljivo, utvrde grada su uglavnom sačuvane, premda se pružaju tako da obuhvaćaju nenastanjeni dio brežuljka sjeverno od grada: 



Uputili smo se u tom smjeru, ali tamo doista nema ničega, a ne da nam se zaobilaziti čitavo brdo. Vraćamo se stoga natrag. 

Cminda Giorgi (Sv. Juraj):



Dolina: 



Letica je pak skrenuo nizbrdo:
 

  

 

 

 

 

 




Zidine koje obilaze brežuljak:


 
Onuda gore smo se mi maločas šetali: 

 

Pogled na Cminda Giorgi: 



Mi se vraćamo odozgo i također se upućujemo prema Cminda Giorgiju. Ususret nam dolazi Letica. Naravno, odmah počinje s "Jeste vidjeli ono...", na opće oduševljenje nas koji smo znali da će opet izvući nešto takvo. Potom se i mi otpućujemo ulicom iz koje je Letica upravo došao. 

A i Letica će okinuti još jednu sliku Cminda Giorgija: 



Opet zgodna registracija: 



Centar grada je iznad nas: 



Tipična ulica: 



Pokušavamo ući u Cminda Giorgi, ali je zaključan. Pa barem ćemo ga poslikati izvana: 







Vraćamo se na središnji trg. Još malo murala: 



Letica nas opet ostavlja i odlazi na sjevernu stranu: 





Očito se popeo na neku od kula: 









Filmić

Crkvica Stepancminda (Sv. Stjepana): 



Smještena odmah pored rečene kule: 



Vraća se na trg: 



(spomenik pripada Solomonu Dodašviliju, gruzijskom prosvjetitelju iz 19. st.) 

Još samo jedan završni pogled: 



Dolje je i neki restorančić, za slučaj ručka koji kasnije planiramo:



Ali, prije toga ćemo uloviti taksi da odemo do obližnjega manastira Bodbe. To će biti zanimljivo, jer nas ima pet, što znači da ćemo se četvorica tiskati otraga. U praksi, najlakši od nas, Nikola, sjedi preko svih nas. 
Srećom, vožnja traje oko 5 minuta i potom dolazimo do kompleksa manastira. Vozač će nas pričekati dok to ne obiđemo.

Manastir Bodbe osnovan je u 4. st., na mjestu gdje je svoje posljednje godine života provela Sv. Nino. Tijekom srednjeg vijeka, manastir je dobio na važnosti, pa su se tako u njemu krunili i kahetski knezovi. Bio je središte teološkog života, s jednom od najvećih vjerskih knjižnica u Gruziji. 1924. sovjetske su ga vlasti zatvorile i pretvorile u bolnicu, ali mu je 1991. vraćena izvorna namjena. 

Glavna crkva, izgrađena između 9. i 11. st.: 


 
Zvonik, dograđen u 19. st.: 



Kompleks je ukusno uređen: 



U crkvu je uključena starija i manja crkva, izgrađena nad grobom Sv. Nino. 
Mi se upućujemo strmim puteljkom nizbrdo, koji vodi do svetog izvora: 



Puteljak nakon početnih stepenica postaje obična strma šumska staza, koja se spušta još nekih 800-tinjak metara, dok ne izađe iz šume pokraj kapelice Sv. Zebuluna i Suzane (koji su inače bili roditelji Sv. Nino): 



Izvor je iza kapelice:



Izvor je nazvan svetim, jer se navodno pojavio nakon molitava Sv. Nino, i ima ljekovita svojstva. Ja ću si natočiti svete vode u bocu, možda mi pomogne. 

Pogled kroz prozorčić kapelice: 



Nasuprot kapelici je isto neka zgrada, meni nepoznate funkcije: 



Opet uspon kroz sjenovitu šumu. Malo me ta dionica podsjeća na uspon na Japetić preko Velikih vrata. Konačno stepenice:



Vrt manastira: 







Otamo smo došli:



Još malo crkve: 





Letica je naravno uspio slikati iznutra, iako je mene jedna kaluđerica spriječila: 



Vozač nas čeka i krećemo nazad. Prije Sighnaghija ga zamolimo da nam stane, da možemo poslikati panoramu grada: 





Vraćamo se u Sighnaghi. Maršrutke nam idu taman tako da možemo ili odmah otići u Tbilisi, ili pak moramo čekati zadnju, koja ide u 4. Budući da smo ovamo došli i radi toga da kušamo pravo gruzijsko vino, ići ćemo na onu u 4. Valjda će biti mjesta. 

Sighnaški balkoni: 



Odlazimo u onaj restorančić koji je Letica vidio, Radi se zapravo o pansionu koji nudi i hranu. Kuća je dosta neuređena, no ne sumnjamo da će hrana biti dobra. Naposljetku, u Gruziji smo! 
Čim smo sjeli, dolazi nam žena i pita želimo li ručati. Menija nema, već ona jednostavno počinje donositi sve što ima. A toga ima poprilično. Tu je goveđa juha (nažalost, opet s lišćem korijandra, i dosta žilavim mesom), potom neka vrsta ćevapa, ogromna zdjela salate, mnoštvo kruha (i to onog gruzijskog, lepinjastog), čitav pladanj sira, vino - odmah 2 litre bijeloga, dvije litre vode uz to... 

Dok čekamo da nas posluže, Letica već studira Armeniju: 



A ovaj čitavo vrijeme puta ima jednak izraz lica:



Ručak u fazi jedenja: 



(sad vidim da su tu još bili i pečeni krumpiri i neka vrsta ajvara) 

Na kraju su nam donijeli i lubenicu. Pitamo žensku imaju li možda čaču, poznatu gruzijsku voćnu votku. Ima. Donosi nam bocu, jaka je, ali fino paše. 

Za susjednim je stolom još jedan sredovječni par, također pričaju s gospođom na ruskom. U jednom času mi nešto pričamo i ja spomenem kako mi prezime Marčulionis također zvuči kao neki Gruzijac koji se politavio, kadli tip za susjednim stolom poviče na ruskom "A otkud ty znaeš Marčulionisa?" Ispada da je tip Litavac. Laughing Malo razmjenjujemo dojmove. Mate je netom prije ovog puta bio na turi oko Baltika, bio je na nekoj konferenciji u Vilniusu. Malo priča s tipom i na litavskome. Frajer se čudi otkuda je u Gruziji naletio na Hrvate od kojih jedan zna i litavski. Ha, čujte... 

Ostaci ostataka, prepušteni osama: 



Po Nikolinom se izrazu lica vidi da je vino bilo jako: 



A ovaj sveudilj ni da trepne: 



Tražimo račun. Razmišljamo koliko bi te bakanalije mogle izaći. U Hrvatskoj bismo valjda sve to platili nekih 700-tinjak kn. Dolazi račun: 70 larija. 210 kn. Za nas petoricu! To je 42 kn po osobi. Više košta pizza negdje na hrvatskoj obali. 
Bože, kako volim Gruziju... 

Na putu k maršrutki (po tome kako gestikuliram na slici vidite da sam očito nacvrcan): 



Hm, da, definitivno sam pod gasom: 



Letica još ide poslikati jednu rundu, dok se maršrutka ne pojavi. Trg Ereklea II.: 





Pogled u pravcu Bodbea: 



Ulice Sighnaghija:


 

 

 

 
Kad je došla maršrutka, nahranjeni i napojeni utonuli smo u san. Čak mi u jednom času i nije bilo osobito dobro od tog drmusanja, ali nasreću je sve dobro završilo. 

I ovdje se vidi neravna površina ceste: 



Neposredno prije Samgorija, prolazimo pokraj zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije: 



Stižemo na Samgori, spuštamo se u metro: 



Opet idemo na kolodvor. Sada moramo kupiti karte. Nadamo se samo da ćemo imati vremena skoknuti do Dodo. 
Stižemo na kolodvor, stajemo u red. Čini se da sada ide brže, iako i dalje mili. 
Kolodvor je nedavno obnovljen i glavna se dvorana prostire ponad perona, tako da odozgo puca pogled na vlakove: 



Dok Nikola i Hrvoje čekaju, ja odlazim na WC, pa u dućan, a Letica mora opet nabaviti novce. Jutros je Nikola rekao da je WC na kolodvoru katastrofalan, no ja nalazim jedan čisto pristojan u prizemlju. On je pričao da su ga slali nekamo izvan zgrade, preko perona, u neku mračnu izbu. Tko zna što je on točno izveo. 

Pred kolodvorom je također jedan od glavnih punktova za međugradske maršrutke: 



Vraćam se na blagajnu. Nikola je odlučio malo pridrijemati: 



Već mu se sad spava. Kako će tek biti sutra... 

Kako se približavamo blagajni, vidimo da to toliko traje jer ona karte ispisuje ručno. Usto, karte se pišu u nekoliko primjeraka, a vjerojatno nema indigo-papir. Da stvar bude bizarnija, na kraju kartu reže škarama u obliku nekakvog bizarnog kolaža, te onda taj odrezak predaje putniku. 

Naposljetku dobivamo kartu i vraćamo se u hostel po stvari. Ja moram konačno dovršiti i onaj sladoled. Pitamo Dodo je li izvedivo da stvari ostavimo u hostelu, na nekom posebnom mjestu, budući da se ionako iz Armenije vraćamo preko Tbilisija (armensko-turska granica je zatvorena), pa ćemo onda uzeti samo manje ruksake za taj trodnevni izlet. Osim Nikole, koji NEMA manji ruksak. I Hrvoje je odlučio uzeti svoju punu ratnu spremu. Letica i ja uzimamo male ruksake, a Mate plastičnu vrećicu. Laughing Dodo nam pokazuje jednu prostoriju u stražnjem dijelu dvorišta, tamo je spremište. Unutra ima još stvari, očito nismo jedini koji imaju taj aranžman. 
Večer prije razgovarali smo s Dodo o Gruziji, pa nam je pokušavala savjetovati što bismo još trebali obići. Jednostavno, ne stignemo. Da, treba otići u Davit Garedžu, u Omalo, u Svaneti...ali sve sam uvjereniji da ću se vratiti u ovu zemlju. I ne samo ja. 

Napokon smo se spremili za put u Armeniju i krećemo put kolodvora. Točnije, nas četvorica. Letica se još ide tuširati. Valjda će stići na vlak...

Pristižemo na kolodvor. Tražimo pravi peron. Pothodnik i stubišta nisu još obnovljeni, pa je taj dio kolodvora pomalo oronuo. Napokon nalazimo naš vlak. Na početku su plackarti, a naš je vagon na kraju kompozicije. 

Pogled po peronu, naš vlak je ovaj desni: 


 
Ulazimo u vagon, brzo pronalazimo naš kupe. Ista razina komfora kao i onaj kojim smo se vozili iz Moldavije. Samo što je u ovom kupeu posteljina već na svom mjestu i kričavonarančaste je boje. Odlažem kartu na stolić i fotografiram je. Budući da je provodnik odmah došao po nju, nemam bolju sliku ove bizarne izrezotine: 



Pogled na peron i zgradu: 



Iako vagon pripada Armenskim željeznicama, svugdje se nalazi ruski natpis "Južnokavkaskaja železnaja doroga". Naime, to je naziv kompanije koja je vlasnik Armenskih željeznica - 2008. su Ruske željeznice dobile 30-godišnju koncesiju za upravljanje željeznicama u Armeniji. 

Opet imamo problema s organizacijom u kupeu, nikako da se dovedemo u red. Ja uzimam gornji krevet, Nikola isto tako. Potom krećemo. Šaljem poruku Letici da vidim je li stigao. Ne odgovara. Valjda jest. 

Tbilisi tone u noć, nad gradom dominira osvijetljena katedrala Sv. Trojstva:



Mate komentira kako je prije mjesec dana bio u pribaltičkim republikama i da mu izgleda nevjerojatno da je i ono i ovo bila ista država. A to je tek europski dio bivšega SSSR-a. 

Ne vozimo se dugo, možda nekih sat vremena, dok se na vratima kupea ne pojavi gruzijski carinik. Ta je kontrola relativno jednostavna. No onda se pojavljuje provodnik s formularima za armensku vizu. U međuvremenu mi je Letica poslao poruku s pitanjem koja je adresa našeg smještaja u Erevanu. Sad bar znam da je u vlaku i da ispunjava formular za vizu, jer se ta informacija traži. Mi nemamo nikakav rezerviran smještaj - naime, dok sam prethodne večeri pokušavao rezervirati sobu, internet u hostelu je krepao. Znam samo da u hostelu koji nam je bio prvi izbor (od ukupno dva koja postoje) nije bilo mjesta za drugu noć. Ali to je jedini čiju adresu imam u vodiču. Uostalom, to je ionako samo pro forma. 
Formular za vizu pisan je armenskim i engleskim. Srećom, jer armensko pismo nismo stigli savladati, tako da ćemo tamo uglavnom zujati pred natpisima. 

Ubrzo ulazimo u armenski granični kolodvor Ajrum. Izlazimo van. Po prvi puta čujemo armenski, pregledači kola se međusobno razgovaraju. Što se nas tiče, ne čuje se nikakva razlika u odnosu na gruzijski, jednako je nerazumljiv. 
Odlazimo u ured granične policije u zgradi kolodvora. Iz kontra smjera dolazi Letica s neko dvoje Poljaka koje je upoznao u svom vagonu. Pita nas jesmo li primijetili kako Armenci izgledaju bitno drugačije od Gruzijaca. Ukazuje na to da imaju orlovske nosove. Mate mu se smije, da priča gluposti, da sigurno ne bi ni znao da su Armenci kad ne bi znao kontekst u kojemu se sve odvija. Letica ustraje. 
Predajemo formulare za vizu, putovnicu i 3000 drama (odnosno, njihovu protuvrijednost, 6€), koliko košta izdavanje vize. Meni lijepe vizu u pasoš i ja izlazim u predvorje, čekam ostale. Potom me ponovno zovu nazad unutra. Nije mi jasno zašto. Nitko mi ne zna objasniti. Traže da im vratim putovnicu. Dajem putovnicu cariniku i pokušavam od njegovog kolege doznati zašto, ali mi ovaj to ne zna objasniti. Onda mi Letica govori da se ne derem na carinika. Ne derem se, samo govorim malo glasnije, jer mi nije jasno za kog me vraga sada tu zadržavaju ako sam dobio vizu i mislim da imam pravo zahtijevati objašnjenje. Opet mi daju da ispunjavam formular za vizu. Ispunjavam ga drugi puta, ali prije nego sam završio, carinik mi uzima formular i stavlja putovnicu u snop svih drugih putovnica iz vlaka. 
Napokon svi izlazimo van i čekamo pred zgradom. Dolazi policajac s hrpom putovnica i ulazi u vlak, stacionira se u jednom kupeu. Vlak je već krenuo, onda on počinje s razdiobom putovnica. Prilično šareno međunarodno društvo, tu je neka Finkinja s ruskom putovnicom, Poljaci, mi, neki Španjolac (ustvari Katalonac)... 

Nakon čitavih peripetija vraćamo se u kupe. Sad konačno možemo odspavati. 

Nahvamdis, Sakartvelo - barev, Hajastan. Iliti, doviđenja, Gruzijo - zdravo, Armenijo. Država u koju smo ušli, Republika Armenija (arm. Hajastani Hanrapetutjun) danas je malena kontinentalna država na sjeveroistočnom rubu Anatolijske visoravni. Površina joj je 29,800 km2 (što znači da je malo veća od Albanije) i u njoj živi oko 3 300 000 ljudi. To je sve što je ostalo od nekoć moćne antičke države - a i to je spašeno teškom mukom. Zanimljivo, Armenija je u tom času bila jedna od 5 europskih država - zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Vatikanom, Albanijom i Kosovom - koja nema McDonald's restoran. Zanimljiv kuriozitet. (Inače, u međuvremenu je i Island zatvorio svoje McDonald'se, a u BiH ih se nekoliko otvorilo.)
Porijeklo Armenaca prilično je nejasno. Oni danas govore jezikom koji pripada indoeuropskoj porodici, iako unutar nje predstavlja izolat, tj. samostalnu granu (isto kao i albanski i grčki). Prema nekim teorijama, armenski bi mogao biti nasljednik frigijskoga, koji se govorio u zapadnoj Anatoliji. Ono što znamo, jest da je na području negdašnje Armenije tijekom staroga vijeka postojalo nekoliko država čiji su pripadnici govorili neindoeuropskim jezicima. Ono što se danas naziva Armenijom bilo je tada pod vlašću kraljevine Urartu. Prva država koja se može nazvati Armenijom utemeljena je 600. g. pr. Kr., od strane dinastije Oronta. Država je svoju najveću moć dostigla u razdoblju od 95. do 66. pr. Kr., u doba vladavine kralja Tigrana I. Velikog. U to se vrijeme Armenija prostirala od Kaspijskog jezera do Sredozemnog mora, obuhvaćajući pritom čitavo južno Zakavkazje, sjeverozapadni Iran, sjeverni Irak, istočnu Tursku i gotovo čitavu Siriju i Libanon. No zbog svog važnog strateškog položaja, ubrzo je došla u sukob s Rimom, te su joj granice smanjene. 
Izvorno zoroastristička, Armenija je zarana došla u dodir s kršćanstvom - već 40. godine. Kralj Trdat III. godine 301. proglasio je kršćanstvo službenom državnom religijom, čime je Armenija postala prva država u svijetu u kojoj je kršćanstvo postalo državna religija. Armenci se i dan-danas jako ponose tom činjenicom. Trdatova je odluka navodno bila potaknuta time što ga je Surp Grigor Lusavorič (Sv. Grgur Prosvjetitelj) izliječio od ludila, no analitičari kažu da je Trdat prepoznao kršćanstvo kao novu utjecajnu silu, te ju odlučio suprotstaviti zoroastrizmu. 
Nakon što je 428. palo kraljevstvo, Armenija je ušla u sastav Perzije. Buna Armenaca 451. omogućila im je vjersku slobodu u Perzijskom Carstvu. Od VII. do IX. st. Armenija je u vlasti Arapa, potom opet zadobiva nezavisnost. 1045. pada pod vlast Bizanta, zatim 1071. Seldžuka, nakon poraza Bizantinaca u Bitci kod Manzikerta, na sjeverozapadnoj obali jezera Van. Međutim, jedan je dio armenske državnosti preživio, u vidu izbjeglica koje su osnovale Armensku kraljevinu Ciliciju u istoimenoj maloazijskoj pokrajini (to je onaj dio današnje Turske gdje završava mediteranska obala na istoku, i potom skreće ravno na jug). Tako je armenska kultura dobila još jedno središte, u koje je ubrzo premješteno i sjedište Armenske apostolske crkve. 
Nakon pada Seldžuka, kavkasku Armeniju zauzimaju Mongoli, a potom dolazi do podjele između Otomanskog Carstva i Perzije. Rusi stižu početkom 19. stoljeća i do 1828. posve uključuju istočnu Armeniju u svoj sastav. 
Zapadni dio Armenije, koji je bio u sastavu Otomanskog Carstva, uživao je relativno veliku slobodu. Armenci su u Turskom Carstvu imali velik utjecaj u umjetnosti i kulturi (arhitekt koji je izgradio istanbulsku sultansku palaču Dolmabahçe bio je Armenac). No kada su se potkraj 19. st. Armenci počeli boriti za veće vjerske slobode, sultan Abdulhamid II. odgovorio je s nekoliko masakara u kojima je pobijeno između 80 i 300 000 ljudi. 
Nažalost, to je bio tek početak. Tijekom Prvog svjetskog rata mladoturska je vlast gledala na Armence s izrazitom podozrivošću, smatrajući ih agentima ruskog utjecaja na istoku Anatolije. Rješenje je bilo monstruozno - tijekom triju godina, od 1915. do 1917., nestala je čitava otomanska populacija Armenaca, dijelom pobijena na licu mjesta, dijelom prognana, a dijelom poslana na iscrpljujuće marševe u Sirijsku pustinju. Brojka pobijenih u tom pogromu kreće se između 800 000 i milijun ljudi. Genocid Armenaca vjerojatno je drugi najmasovniji pogrom nekog naroda u povijesti, poslije Holokausta. Ono što je najstrašnije u čitavoj priči jest to da Turska do dana današnjega negira da je ikakvog genocida bilo, a ako su doista neki ljudi poginuli "ha, čujte, bilo je takvo vrijeme, moglo se dogoditi da neki ljudi pritom i nastradaju". Turska ide toliko daleko da prekida diplomatske odnose s državama koje priznaju Armenski genocid. 
Na području pod ruskom vlašću proglašena je Demokratska Republika Armenija, nakon što je propala ideja kratkotrajne Transkavkaske Federacije. Prema mirovnom prijedlogu američkog predsjednika Wilsona, toj se Armeniji trebalo priključiti i Armencima nastanjene krajeve iz Turskog Carstva (to je tzv. Wilsonova Armenija). Turska je vojska međutim imala druge planove, pogotovo kada je Kemal-paša krenuo sa svojim ratom za nezavisnost. Turci su potisnuli Armence iz čitave regije oko jezera Van i gradova Erzuruma i Karsa, došavši sve do grada Aleksandropola (današnji Gjumri). Netom što je rat završio mirom u Aleksandropolu, sa sjevera je nahrupila Crvena armija i Demokratsku Republiku Armeniju integrirala u Sovjetski Savez. SSSR je sklopio novi sporazum s Turskom, mirovni ugovor u Karsu, kojim je Turska SSSR-u vratila Adžariju, a zadržala zapadnu Armeniju. 
Armenija je relativno prosperirala tijekom života u SSSR-u, iako je u vrijeme Staljina bila prisutna opresija religije. 1965., nakon masovnih prosvjeda, u Erevanu je podignut spomenik Armenskom genocidu, povodom 50. godišnjice. Stvari su se pogoršale krajem osamdesetih. Naime, Armenci su se sve više bunili zbog zagađivanja uzrokovanih sovjetskom industrijom, a došlo je i do međuetničkog sukoba između Armenaca i Azera u azerbejdžanskoj autonomnoj oblasti Nagorno Karabah, većinski nastanjenoj Armencima. Da stvar bude gora, Armeniju je krajem 1988. pogodio i razorni potres. 
Sve je to dovelo do nezadovoljstva Armenaca, koji su održali velike demonstracije u svibnju 1990., slaveći obljetnicu proglašenja Demokratske Republike Armenije. Sovjetska milicija otvorila je vatru na demonstrante, ubivši pritom petoricu. Ranije te godine, u siječnju, došlo je do pogroma Armenaca u Bakuu, što je rezultiralo odlaskom 200 000 azerbejdžanskih Armenaca iz te republike. Kada se u ožujku 1991. održao referendum o budućnosti SSSR-a, Armenija je, uz baltičke republike, Gruziju i Moldaviju taj referendum bojkotirala. 23. kolovoza 1991. Armenija je proglasila nezavisnost od SSSR-a, međutim ubrzo se upetljala u krvavi rat oko Nagorno Karabaha, što je rezultiralo ekonomskom blokadom od strane Turske (zanimljivo, Turska je bila jedna od prvih država koje su priznale Armeniju). Zbog te blokade, tursko-armenska granica zatvorena je sve do danas. Bilo je govora o njenom otvaranju, no to je dvosjekli mač - kolikogod Armenija željela to otvaranje, time bi pokazala da priznaje tu granicu, a to bi u nacionalistički naelektriziranoj političkoj atmosferi Armenije bilo političko samoubojstvo, otprilike jednako kako bi prošao neki srpski političar da javno prizna da je Kosovo izgubljeno. 
Rat oko Karabaha završen je primirjem 1994., a Nagorno Karabah otada funkcionira kao de facto nezavisna država, koju nitko ne priznaje, pa čak ni Armenija. 
Danas je Armenija u bizarnom geopolitičkom položaju. Ima vrlo loše, zapravo nikakve, odnose s Azerbejdžanom, tek mrvicu bolje s Turskom, s Gruzijom je u relativno dobrim odnosima, iako se ni oni baš ne ljube previše (prvenstveno zbog položaja armenske manjine u gruzijskoj regiji Samche-Džavaheti), s Iranom su u dobrim odnosima, iako je Iran relativno nezainteresiran - a istovremeno ima vrlo solidne odnose s Rusijom i SAD-om. Armenska dijaspora utjecajna je po čitavom svijetu - ponajviše u Francuskoj i SAD-u. 

Za razliku od Gruzije, Armenija je u potpunosti smještena na visoravni (najniža točka nalazi se na 390 metara), najviši vrh je Aragac s 4090 metara visine. Krajolikom države dominira veliko jezero Sevan. Država ima oblik blagog kvadrata, s jednim ispruženim krakom koji razdvaja Azerbejdžan od njegove eksklave Nahičevana i završava kratkom, 40-ak kilometara dugom granicom s Iranom. 

Detaljnije o Armeniji govorit ću idućih dana, kako budemo razrađivali naš put dalje. Zasada toliko.

egerke @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.