Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 31, 2014
PONEDJELJAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Spavao sam relativno mirno, jedino sam u jednom času vidio jednu mačku kako prolazi u blizini. Negdje pred jutro, kad je već svanulo, nakratko je sipila neka kišica, no ništa prejako. Tada doduše još nisam znao za silbensku legendu o Pankoguli, lokalnom vampiru. Naime, Pankogula je zapravo Pan (tj. gospodin) Kogula, galicijski Poljak koji je polovicom 19. st. došao na Silbu. Kako je bio siromah, otočani su se sažalili nad njime i dali mu posao zvonara. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Međutim, 1895. je poludio, ubio ženu, djecu, pa potom i sebe. No nakon njegove smrti nastao je pomor stoke, a Pankogula se počeo javljati ljudima iz groba. U crkvi na groblju održali su molitvu za oslobođenje od te pošasti, a usred molitve u crkvu je uletjela kozja mješina. Kada su je probili iz nje je šiknula crna krv i onečistila crkvu, koju su potom morali prati idućih 40 dana. O čitavom događaju postoje zapisi i u arhivu austrijske uprave u Dalmaciji.

Jutarnji smiraj:



Premuda mi ovako, gledana sa Silbe, izgleda kao neka golema podmornica koja je upravo izronila:



Krećem na doručak u jedan od kafića u središnjem dijelu mjesta. Naime, Silba je na najužem dijelu široka kojih 700-tinjak metara, a mjesto se proteže od jedne do druge obale. Nažalost, kako je otok ravan, kuće u središnjem dijelu mjesta nemaju baš neki vidik, jer su sve podjednake visine, a reljef ne pridonosi.

Usput prolazim pored Torete, jednog od simbola Silbe:



Toreta je spomenik jednoj pomalo tužnoj ljubavnoj priči. U 19. stoljeću na Silbi je živio Petar Marinić, pomorski kapetan. Bio je zaljubljen u djevojku zvanu Antonija Mauro, te joj se zavjetovao da će, kada se vrati s plovidbe i uzme ju za ženu, podići kuću s visokim tornjem odakle će se moći vidjeti more i svi budući dolasci njegovog jedrenjaka. No život je Marinića odveo na vrlo dugotrajnu plovidbu, te je njegova Antonija izgubila volju za čekanjem i udala se za drugoga. Kada se Marinić napokon nakon dosta godina vratio, među djecom na silbenskoj obali ugledao je i djevojčicu fizički vrlo sličnu Antoniji. Bila je to njena kći, Domenika Rasol. Shrvan činjenicom da ga draga nije čekala, Marinić si je obećao „Ako me nije čekala majka, čekat će me kći.“ Tako je i bilo. Premda stariji od Domenike kojih 25 godina, Petar je čekao da ona poraste, te su se potom vjenčali. Poslije vjenčanja, Marinić je podigao veliku kuću, kako je i obećao, te je pored nje izgradio i spomenuti toranj. Kažu da je njihov brak bio sretan i skladan, no moguće je da je to i romantičarsko uljepšavanje.

Bilo kako bilo, danas je Toreta poprilično zapuštena, postoji čak i opasnost od urušavanja, pa je na nju zabranjeno penjanje.

Uličica:



I glavna ulica, koja se pruža u pravcu sjever-jug, te na kojoj se nalazi Toreta:



Silba me inače prilično podsjeća na Zlarin. Uske uličice, nema automobila...jedino je previše ravna, za razliku od Zlarina.

Nakon doručka spuštam se opet do zapadne obale. Ostavit ću stvari u prodavaonici karata i usput kupiti kartu za popodnevni katamaran.

Na obali se nalazi ova skulptura. Ne piše ni ime autora ni ime djela:



Luka je živnula. Pristigao je vodonosac Hrvatske vojske (Silba nema vodovod), a i neka koćarica:



Budući da imam vremena do popodneva, besciljno lutam Silbom. Evo fotografije mojeg prvog sinoćnjeg konačišta, onog odvoda:



A potom i šumice u kojoj sam napokon proveo noć:



Spomen-ploča na zgradi mjesnog odbora, posvećena onomu o čemu sam jučer govorio:



Na Silbi ljetuje i ima svoj atelje poznata hrvatska kiparica Marija Ujević-Galetović:



Odlazim do istočne obale. Vidim da Bartol Kašić upravo isplovljava iz Oliba:



Pogled na Olib:



Ulica koja spaja središte mjesta s istočnom obalom:



Silba nema automobila, ali to ne znači da nema prometa. Glavno prometalo na Silbi (kao, uostalom, i na Zlarinu) su traktori i motokultivatori (premda je Zlarin u zadnje vrijeme zahvatila pomama električnih golferskih automobilčića koji su toliko nečujni da ih primijetite tek kad vas zgaze). Dolazak trajekta znači zapravo opću mobilizaciju otočne mehanizacije u svrhu ukrcaja novopristiglih namirnica. Zato na rivi trenutno zatječem ovaj prizor:



A stiže nam i „viseći“ Bartol:



Pramac mu je poprilično pohaban ljubljenjem raznih riva:



Ako se ne varam, ovo je crkva Sv. Marije od Karmela, koja je u vrlo lošem stanju, te joj je nedavno uklonjen zvonik:



Jedan od otočkih bunara:



Još par uličnih scena:







Vatrogasni dom:



Zvonik crkve Sv. Marije, glavne otočke crkve:



Ovo je pak crkva Sv. Marije od Žalosti, na putu prema mjesnom groblju (zanimljivo, sve tri slike su crkve Sv. Marije):



Na putu prema groblju napravljen je i Križni put sa sedam kapelica (u svakoj su dvije postaje):



Groblje je izvan mjesta u jednom šumarku i poprilično je sablasno. Slika međutim nemam.

Vraćam se na ručak u jednu konobu u središtu mjesta. Uzimam neku tjesteninu, potom i voćnu salatu u kojoj dobivam mješavinu dinje i lubenice. Striktno, nijedno od toga dvoga nije voće...

Nakon ručka još malo kružim Silbom. Zgrada mjesnog odbora i škole:



Još vizura:





Eto, unatoč neugodnom iskustvu nemogućnosti noćenja, Silba mi se svidjela. Svi kažu da je taj otok magično privlačan, da je daleko od svega i da je idealno mjesto za odmor. Nije mi možda baš toliko lijepa kao Lastovo ili Komiža, no svakako mi nije žao da sam ju posjetio.

Kupujem vodu, spuštam se do luke i uzimam stvari. Čekam svoj prijevoz za dalje, katamaran Bišovo. Tijekom iduća tri dana koristit ću ga čak triput.

Ukrcavam se na Bišovo, najveći od katamarana koje sam dosada koristio. Isplovljavamo iz Silbe i krećemo na sjeveroistok. Napuštam i Zadarsku županiju, te krećem prema Primorsko-goranskoj. Zapravo mi pomalo nestvarno to izgleda – Rijeka i Zadar udaljeni su dvjestotinjak kilometara, no na ovom su se mjestu njihovi arhipelazi približili na svega 5 km, koliko iznosi udaljenost od Ilovika do Silbe. Cresko-lošinjski arhipelag dio je iste cjeline s Istrom i Primorjem, Silba je pak neminovno Dalmacija. A u svojoj glavi, ja imam neku vrstu kontrasta, prema kojemu je Dalmacija „pravo more“, a ovaj sjeverni dio nekakvo „pseudomore“, gdje postoji doduše more, ali nema ni one mirise ni okuse koje vezujem uz pojam „mora“. Ako želim ići na ljetovanje, onda mogu ići samo na „pravo more“, „pseudomore“ je dobro eventualno za proljeće ili bablje ljeto. Sada po prvi puta ovako izravno prelazim tu granicu i iskustveno uviđam koliko je proizvoljna i koliko je Lošinj blizu Silbi, te da nema nikakvog smislenog objašnjenja zašto bih mogao ljetovati na Silbi, ali ne i na Lošinju.

Slike su opet kroz prozor, te stoga mutne. Pogled na istok, prema Pagu i Velebitu:



Ilovik:



Hrid Grujica:



Za nama ostaje Dalmacija – desno Premuda, lijevo Silba:



Prolaz između Ilovika (desno) i Lošinja (lijevo), iza se vidi otočić Vele Orjule, pored kojega je u moru nađen Apoksiomen:





Pristižemo do ulaska u malološinjski porat:



Ovdje Bišovo gasi motore, te uplovljava u luku puževom brzinom. Vjerojatno je to zbog gustog prometa u ovoj uskoj luci, međutim, to traje čak 20 minuta. Zanimljivo, u idućih ću tjedan dana ovuda proći čak 8 puta, što znači da sam preko 2 i pol sata uplovljavao u Mali Lošinj i isplovljavao iz njega.

Dok se obavlja iskrcaj i ukrcaj putnika, evo jedne fotografije najvećeg otočnog grada u Hrvatskoj:



U isti ću još navraćati na ovom putovanju, tako da je zasada ovo dovoljno.

Ponovno izlazimo na otvoreno more nakon 20-minutne plovidbe i nastavljamo prema sjeveroistoku. S lijeve nam je strane na jugoistoku Susak:



Prolazimo istočno od Srakana, potom ih zaobilazimo sa sjevera, te dolazimo uz zapadnu obalu Unija. Iza svjetionika se već naziru kuće jedinog mjesta na Unijama:



Pristajemo u luku Unija. Inače, nekako sam ponajviše za Unije očekivao da neću naći smještaj, te sam stoga ponio vreću. Silba me posve iznenadila u tom pogledu. No na Unijama je sve išlo kao po loju – odmah ulijećem u turistički ured, pitam imaju li sobu, imaju. Soba se nalazi u kući na samom vrhu mjesta, jer su Unije po svom smještaju sušta suprotnost Silbi – vrlo strmo položeno mjesto negdje po sredini zapadne obale otoka. Dečko iz turističke agencije se ponudio da me otprati i pokaže mi točno gdje je moja soba. Treba mi nekih desetak minuta pentranja, no pogled s prozora sobe to obilato nadoknađuje:



Nažalost, na Unijama ću boraviti vrlo kratko, jer već sutra rano ujutro idem dalje, tako da ne mogu previše uživati u ovom otoku, tim više što već pada mrak.

Unije (tal. Unie) imaju površinu od 16,77 km2, što znači da su nakon Cresa i Lošinja najveći otok u arhipelagu. Najviši vrh je Kalk (tj. „Kuk“ na standardnom hrvatskom) sa 138 m. Zanimljivo, jedino unijsko naselje smješteno je na relativno otvorenoj zapadnoj obali, unatoč tomu što se na istočnoj strani nalazi duboka i zaštićena uvala Maračol.

Unije su, kao i ostatak cresko-lošinjskog arhipelaga, 1920. pripale Italiji. To je za otok bilo doba gospodarskog prosperiteta, koji je međutim trajao do početka velike gospodarske krize krajem 1920-ih. Tada je započela emigracija u SAD. Nov zamah razvoju otoka dalo je tek dovođenje struje krajem 1970-ih, čime je otok postao privlačniji i vikendašima, a i emigranti su sve više posjećivali rodni otok. 1987. na otoku je jedna finska tvrtka pokrenula međunarodni centar za arhitekturu, zbog čega danas Unije zovu „otokom arhitekata“. Ista je tvrtka 1997. kupila centrifugalnu prešu za ulje, što je dalo poticaj obnovi maslinarstva na otoku. Danas na otoku ima oko 20 000 maslinovih stabala.

Zbog već opisanog reljefa mjesta, ni na Unijama nema automobila. Ali zato od 1996. postoji mali aerodrom, koji služi za letove hitne pomoći i slično.

Pogled na središte mjesta, s crkvom Svetog Andrije apostola:



Inače, punta koja zatvara unijsku luku s jugozapada po svom je sastavu slična susjednom Susku – radi se o pjeskovitom tlu prekrivenom trstikom. Na lijevoj se strani slike može vidjeti i aerodromska pista.

Pogled na jug. Vidi se i Susak i njegov svjetionik na vrhu:



Nakon tuširanja, spuštam se u mjesto. Smiraj:



Trebalo bi nešto i večerati. U mjestu postoje dva restorana. U prvome, za koji su mi u turističkom uredu rekli da je bolji, je gužva, nema slobodnog stola. Odlazim do drugoga. Tamo je isto tako gužva, no odlučujem čekati u redu da me smjeste. Ispred mene je još nekoliko ljudi, kojima ubrzo nalaze mjesto. Potom čekam nekih desetak minuta, no nitko mi se ne obraća, ne pita me što trebam, ne daje mi ni na koji način do znanja da su uopće primijetili da čekam i da razmatraju kamo me mogu smjestiti. Stojim kao budala na terasi, pokušavajući privući pozornost konobara. Potom bacam koplje u trnje i vraćam se do prethodnog restorana. Tamo se u međuvremenu oslobodio jedan stol. Odlučujem se za špagete, nisam ni nešto pretjerano gladan. Unije su poprilično živahne, puno je nautičara, vikendaša, na obali je mnoštvo djece...jedino što je obalna šetnica prilično kratka, a u brdo se baš ne isplati šetati. Sviđa mi se mjesto i volio bih mu posvetiti malo više pažnje. Srećom, Unije nisu toliko udaljene kao neki drugi otoci, tako da se nadam da ću ih imati prilike ubrzo još koji puta posjetiti.

Nakon večere još se malo šećem uz obalu, potom se uspinjem do svog smještaja. Kuća u kojoj mi je soba ne samo da je na vrhu sela, nego je i na kraju sela, jer iza nje počinje poljski put na drugu stranu otoka. Ustat ću sutra malo ranije, pa još skoknuti poslikati što se dadne...

egerke @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 25, 2014
NEDJELJA, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem prilično rano, jer moram stići na bus za Gaženicu. Još nije poslužen ni doručak, tako da dobivam samo vrećicu s nekom vrstom lunch-paketa. Nije nešto oduševljavajuće, s obzirom na uređenje hostela očekivao sam nešto obilnije. No nema veze.

Na uglu Kalelarge i ulice Šime Kožičića slikam reklamu one palačinkarnice gdje sam prekjučer ručao:



Očito im se engleski prijevod baš ne uklapa. Laughing

Moj današnji trajekt jedini ne polazi iz standardne trajektne luke u Jazinama, već iz nove luke u Gaženici. Karte se međutim mogu kupiti i ovdje. Autobus polazi odmah pored prodavaonice karata, vozi me na jug, pored kolodvora i Arbanasa (zadarskog predgrađa u kojem se govori trenutno najugroženiji jezik u Hrvatskoj – posebni albanski gegijski dijalekt čiji najmlađi izvorni govornik ima tridesetak godina, što znači da je praktički na rubu izumiranja), sve do nove luke u Gaženici, koja je još prilično neizgrađena. U luci su trenutno samo jedan vodonosac na punjenju i moj trajekt – Bartol Kašić.

Ukrcavam se na Bartola, koji održava liniju Zadar-Mali Lošinj preko sjeverozapadnih zadarskih otoka. Pogled na susjedni vodonosac:



Zove se Lika i plovi pod zastavom prijateljske nam Paname.

Nakon ukrcaja nevelikog broja automobila (najbrojniji su, očekivano, oni za Mali Lošinj) isplovljavamo. Slikam poludovršenu Gaženicu:



I na drugu stranu, Preko i Ošljak:



Ovo bi trebalo biti turističko naselje Borik, iza njega Diklo, najsjeverniji dio grada Zadra, a nad svime se u daljini uzdiže hrbat Velebita:



Pogled prema Petrčanima:



Ispred nas je iz Jazina isplovio i trajekt za Brbinj na Dugom otoku. On ubrzo skreće na zapad, u tjesnac između Ugljana i Rivnja. Na slici se vide lijevo Ugljan, u sredini Rivanj, desno Sestrunj:



Sestrunj:



Primjećujem da Bartol Kašić visi. Sjedeći u salonu, gledam čas lijevo, čas desno. S desne strane vidim dobar komad mora, s lijeve ne vidim ni otoke, već samo nebo. Isto tako, visi i stražnja paluba, koja je nagnuta unaprijed. Kasnije ću međutim doznati da je to stvar konstrukcije, no nagnutost trajekta nadesno očito nije. Moguće je da su ukrcali neko teže vozilo s desne strane, no opet, smije li se to? Potom mi sine da je Kašić u ljeto 2006. bubnuo u rivu u Splitu, kada je plovio na liniji za Rogač, te se nadam da nije opet nešto slično. Zeznuto je što ovim brodom moram ploviti još 4 sata...

(Tada još nisam znao, no Bartolu Kašiću onaj incident u Splitu nije bilo jedino zabijanje u rivu. Naime, u srpnju i listopadu 2009. još se dvaput zabio u obalu, i to oba puta na Silbi. Potom je u ožujku 2011. poljubio rivu u Rogaču, no taj je puta bilo krivo jugo. Ista se stvar dogodila i u veljači 2012. u Splitu. Jadrolinija ga međutim ne želi otpisati, jer se radi o relativno mladom plovilu – izgrađen je 1989. i tada je nosio ime po tvorcu srpskoga književnog jezika, Vuku Karadžiću, da bi s osamostaljenjem Hrvatske dobio ime po autoru prve hrvatske gramatike. Otočani ga zovu i Bartol Kasnić, zbog njegove nevelike brzine.)

Pogled prema Ninu i Privlaci:



Sestrunj završava, počinje Molat:



Ovo je ako se ne varam pogled na Tun Veli i Mali:



A na drugoj se strani vidi zloglasni Vir:



Molat (još jedan od otoka koji ima isti korijen kao i Mljet i Malta):



Iza se već nazire i Ist:



Evo ga:



A sjeverno od nas je i naše prvo današnje odredište, niski otok Olib:



Pogled na jugozapad – desno se vide tri otoka nazvani Grebeni, u sredini je Premuda, a lijevo se vidi hrid Križica:



Ne baš zanimljiva olibska obala:





S druge je strane zanimljivije – lijevo Ist, desno Škarda:



Škardu ne treba brkati sa Škrdom, koja se nalazi zapadno od Paga. Škarda je povremeno naseljena, tj. jedino su stanovništvo vikendaši. Prijevoz dotamo moguć je jedino vlastitim plovilom, redovne linije ne pristaju na Škardi.

Zapadno od Oliba je Silba, jednako niska:



Pristajemo u luci jedinoga naselja na Olibu, koje se zove isto kao i otok:





(uz rivu je privezan i katamaran Princ Zadra)

Olib (tal. Ulbo) je, zajedno sa Silbom, najsjeverniji otok Dalmacije (premda se, po nekim tumačenjima, čak i Rabljani izjašnjavaju kao Dalmatinci, po tradicionalnim granicama Dalmacije, koje se pružaju od kanjona Male Paklenice do rta Oštro, u Dalmaciju ne bi spadao ni Pag, nekmoli Rab). Površine je 26,14 km2, najviši vrh je Kalac, visok 74 m. Deseti je najveći otok u Hrvatskoj. Ugrubo, ima oblik nepravilne osmice, čija je južna strana veća i zapadnom se stranom pruža prema Silbi. Jedino naselje smjestilo se na najužem dijelu otoka. Otok je naseljen od ilirskih vremena i spominje se već kod Strabona kao Aloip. U prošlosti su se stanovnici bavili poljoprivredom i stočarstvom (čuven je olibski sir), mnogo više nego na susjednim otocima. Kada je tijekom 20. st. započela depopulacija, poljoprivredne su površine propale i danas je otok na rubu izumiranja, sa samo 150-ak stalnih stanovnika. Inače, današnje stanovništvo potječe od izbjeglica pred Turcima iz okolice Vrlike, koji su se ovamo naselili 1476.

Na sjeverozapadu se već dobro vidi Lošinj:



Napuštamo Olib, koji mi ovako s broda i nije izgledao osobito privlačnim:



Još jedan pogled na niski Olib i visoki Velebit:



Oplovljavamo južni rt Silbe, nazvan jednostavno – Južni Arat:



Još jednom tri otoka poznati kao Zapadni, Srednji i Južni Greben:



Lijevo je Ist (koji izgleda kao dva otoka spojena prevlakom), desno je Škarda:



Premuda:



Uplovljavamo u Silbu. Na obali se ističe lijepa, danas devastirana vila u kojoj je nekoć bilo sjedište ferijalne kolonije:



Pristajemo u Silbu, no kako ću se na nju ionako večeras vratiti, neću sada detaljnije o njoj. Pogled na plažu:



I pogled prema Lošinju i Iloviku:



A uz malo veći zum, vidi se i Susak:



Ovo lijevo je hrid Grujica.

Napuštamo zasada Silbu:



Približavamo se Premudi i njenoj istočnoj luci. Mjesto se vidi na hrptu iznad luke:



Grebeni, Ist, Škarda i jedan djelić Premude:



Susak, Srakane, Lošinj i Ilovik:



Oplovljavamo sjeverni rt Premude. Naime, trajektno je pristanište napravljeno na zapadnoj strani, u luci Krijal, koja zapravo nije prava luka, već dio obale zaštićen s nekoliko manjih hridi, nazvanih Masarine, koje se protežu usporedo s Premudom.

Zapadna obala Premude:





I napokon pristajemo na Krijal. Prvi dojmovi:





Bartol me sretno dopremio:



Moram priznati da sam očekivao više od Premude. Nekako mi je uvijek taj udaljeni otok na krajnjem sjeverozapadu zadarskog arhipelaga izgledao privlačno, no po ovome što vidim, to je bila moja tlapnja.

Premuda (tal. Premuda) je 9 km dug i oko 1 km širok otok, pa mu je stoga prilično lako izračunati površinu. Laughing Otok ima uzdužni hrbat koji se pri sredini uzdiže u najvišu točku, nazvanu vrlo maštovito – Vrh – visoku ciglih 58 metara. Jedino naselje na otoku nalazi se na hrptu na sjevernom dijelu, a osim toga otok je posve nenaseljen. Zbog svojeg je strateškog položaja Premuda nekoć imala i vojnu bazu JRM-a, koja je danas napuštena. Nedaleko Premude nalazi se potonula olupina austrougarskog bojnog broda Szent István, potopljenog 10. lipnja 1918.

Krećem u obilazak Premude. Nisam nigdje uspio ostaviti stvari, tako da moram tegliti ruksak sa sobom, a još idem uzbrdo. Ulica kojom se uspinjem:



Glavna crkva Sv. Jakova apostola:



Puste ulice:



Spuštam se do luke na istočnoj strani otoka. Pogled prema Silbi:



Otok je obrastao makijom koja je uglavnom niža od mene. Evo kako ta vegetacija izgleda:



U toj lučici nema nikoga, osim par kupača kojima je vjerojatno neobičan prizor tip koji šeće natovaren ruksakom, pa mi upućuju čudne poglede. Vraćam se uzbrdo i bilježim još par kadrova:



Još jedan zanimljiv prizor:



Ova je škola naime bila zatvorena od 1991. do 2004., kada se u nju upisao Armando Smirčić, jedino dijete stasalo za školu u tih 14 godina. Armando, radi kojega su školu ponovno otvorili i obnovili, na Premudi je završio 6 razreda, posve sam u razredu, s učiteljicom posvećenom isključivo njemu, a onda mu je u proljeće 2010. umro otac, te se majka više nije mogla sama baviti ribarstvom i tako su se Smirčići odselili u Zadar.

Inače, zanimljivo je da Premuda u administrativnom smislu pripada gradu Zadru, premda je od njega udaljena 4 sata vožnje brodom, dok, s druge strane, Preko, udaljeno svega 20 minuta, ima svoju općinu.

Dok sam tako lunjao pustim mjestom Premudom (koje kao da je upalo u Premudski trokut Laughing ) naišao je neki tip s automobilom koji me pitao tražim li kamp. Odgovor je bio negativan, međutim primijetio sam da Premuđani već imaju onu karakterističnu pjevno-začuđenu intonaciju, koju nalazimo kod čakavaca sjevernog Jadrana, ali i u urbanim govorima Pule i Rijeke.

Vraćam se nazad prema Krijalu. Pogled na Masarine i pučinu:



Sve je mirno i pusto, jedini znak života je jedna zmija koja brzo vijuga preko ceste nekoliko metara ispred mene. Bila je prebrza za moj fotoaparat.

Sjedam u konobu Masarine na Krijalu, te naručujem carpaccio od hobotnice i neku tjesteninu. Promatram ljude koji se polako skupljaju za odlazak popodnevnim katamaranom. Nije još ni sredina kolovoza, a Premuda već opušćuje. Štoviše, gore u mjestu je već opustjela.

Polako ručam, potom kunjam u hladovini. Čekam katamaran iz Zadra kojim ću se vratiti na Silbu. U mjesto mi se više ne da vraćati, uspon mi je prenaporan. U konobi je relativno živo, ima nautičara. Vlasnik po govoru nije Premuđanin, štoviše, čini mi se da je negdje iz zaleđa.

Primiče se vrijeme polaska. Nekako u isto vrijeme pristižu Princ Zadra iz Zadra i Bartol Kašić iz Malog Lošinja. Ja ću na Princa Zadra, brži je. Ogledavam se uokolo, svi su već kupili karte, jedino ja još ne uspijevam prokljuviti gdje. Pitam neku ženu, koja mi kaže da bi taj tip koji prodaje karte trebao sjediti u obližnjem kafiću. Međutim, on je već na rivi, prihvaća cimu Princa Zadra. Kaže mi da mi on sada više ne može prodati i da kartu kupim na katamaranu. Pokazuje mi i jednog od članova posade koji će mi ju prodati. Taj kaže da nema problema i da je karta 11 kn. Dajem mu novce, on kaže da nema sada kartu, da će mi ju dati kada se svi ukrcaju.

Ulazim u salon, krećemo prema Silbi. Ne slikam, jer sam tim putem već prošao, a i salon ima zatvorene prozore kroz koje slike ne bi bile dobre. Čekam onoga tipa da mi donese kartu, međutim on se ne pojavljuje. Tražim ga. Skupljam sve karte s ovoga putovanja i želim imati i ovu. Dolazim do njega, on stoji na šanku. Velim mu da mi je zaboravio dati kartu. On vrda, pita me treba li mi baš karta, da su mu na gornjoj palubi, da mu se ne da... Ja ustrajem. Iako su moji razlozi čisto kolekcionarski, vidim da mi on ne želi izdati kartu samo zato da tih 11 kn može strpati sebi u džep. Stoga inzistiram, jer ne želim da netko preko mene vara državu. Ovaj se i dalje izmotava, no ja sam neumoljiv. Na kraju ipak odlazi gore po kartu.

Lagano uplovljavamo u Silbu, ljudi se već pripremaju za izlazak. I ja uzimam stvari, no držim ovoga na oku. Na izlasku mi on, iznimno neljubazno (reklo bi se „preko one stvari“) tura kartu u ruku, promrsivši „Evo ti karta.“ izgovoreno kao da želi još dodati „Dabogda ti prisjela.“

I evo me opet na Silbi. Silba je otok bez automobila, prvi na mom putu na koji stupam (takav je bio i Lopud, ali tamo nisam izašao). Stoga me podsjeća na moj Zlarin. Upućujem se u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren, pa se stoga zaustavljam pred jednom kućom gdje imaju restoran i sobe. Kažu mi da su nažalost popunjeni, a da je isto tako vjerojatno puno i sve ostalo. Dok na Premudi nastupa zatišje, na Silbi je očito top-sezona. Kažu mi da će se i oni još raspitati kod nekih za koje znaju da iznajmljuju, neka i ja još prolunjam mjestom, možda nešto nađem. I tako krećem dalje u potragu.

Silba (tal. Selve) ima površinu od 14,27 km2 i po svojem je obliku slična susjednom Olibu – dvije šire polovice i mjesto smješteno na najužem dijelu. Najviši vrh je imenom prekopiran sa susjedne Premude, ali je prilagođen lokalnom govoru, pa se zove Varh. Visok je 80 metara. Otok je dobio ime po šumi (lat. silva) kojom je bio prekriven.

Silba je poznata kao otok kapetana. U 18. st. silbenska je mornarica brojila 98 jedrenjaka (više nego dubrovačka), te se govorilo „Silba zlatom siva (= sjaji) i u njoj se raj uživa“. Nažalost, flotu su uglavnom uništili Francuzi početkom 19. st. Sve do prve polovice 19. st. Silba je bila feudalni posjed mletačke obitelji Morosini. Kako su Morosiniji živjeli u Mlecima i nije im se dalo ubirati godišnji urod, dogovorili su se sa Silbencima da im ovi svake godine plaćaju 2000 mletačkih lira, vrijednost četvrtine godišnjeg uroda. Kada su 1838. Morosiniji prodali Silbu Marku Ragusinu iz Velog Lošinja, Silbenci su vjerovali da će se takav aranžman nastaviti. No Ragusin je živio bliže i zahtijevao je da mu se plaća urodom. Silbenci su potom podigli tužbu, te je nakon 13 godina parničenja konačno donesena odluka da Silbenci sami otkupe svoj otok od Ragusina u vrijednosti odgovarajućoj veličini zemljišta pojedinog težaka. To se i dogodilo – 19. ožujka 1852., na dan sv. Josipa (budućeg zaštitnika Silbe), Silbenci su za 5025 talira otkupili otok.

Šećem mjestom, ali nigdje nemaju slobodnih soba. Odlazim do istočne luke, nazvane Mul (zapadna se zove Žalić). Idila u smiraj, uz pogled na Velebit (i Pag ispod njega):





Vraćam se do onog prvog nesuđenog smještaja. Čini se da me onaj tip s katamarana ukleo, jer nemam sreće. A još mi je i trinaesta noć na putu. Sve je puno. Ha, ništa, srećom da sam na put ipak uzeo vreću za spavanje, tako da ću pokušati pronaći neko osamljeno mjesto i u miru ubiti oko. Bitno je samo da me ne privedu zbog ilegalnog kampiranja...

Čekam da se počne smrkavati, tražeći usput neko pogodno mjesto za saviti log. Prvo krećem uzduž zapadne obale na jug, no tamo je neprivlačno, uglavnom je posvuda makija ili pak stjenovita obala. Vraćam se potom prema sjeveru. Pored zadnje kuće naselja nalazim na plažici među stijenama ravan komad betona, kroz koji vjerojatno prolazi kanalizacijski odvod. Postavljam ovamo vreću i pokušavam se ušuškati. Relativno je rano, nije još ni deset sati, pa mi je teško i zaspati. Usto je prilično strm spust, pa klizim u vreći nadolje. Srećom, među stijenama sam, pa me se baš ne primjećuje s obalne šetnice.

Gledam u nebo i nadam se da ću vidjeti Suze svetog Lovre, meteorsku kišu koja bi baš taj vikend trebala biti vidljiva. Umjesto toga čujem u daljini grmljavinu i vidim bljeskove tamo iza Premude. Hm, umjesto meteorske kiše mogla bi me snaći mnogo prozaičnija. Ionako ovo mjesto na kojem sam se skrasio nije baš najudobnije. Pakiram prnje i krećem u novo lunjanje mjestom. Srećom, nema puno ljudi, pa nikomu nisam sumnjiv. Nakratko lijegam na jednu klupicu, a potom nalazim jedan šumarak između dviju kuća (zapravo ograđenu parcelu na kojoj ništa nije izgrađeno) malo južnije od one vile koja je nekad pripadala ferijalcima. Iz susjedne kuće dopire dovoljno svjetla da vidim kamo liježem, a opet sam u dovoljnoj polutami da me nitko ne opazi. A šuma bi me mogla i zaštititi od kiše, ako ne bude prejaka. Jedino da ne bude oluje, onda se moram čuvati drveća – bilo zbog gromova, bilo zbog rušenja.

Ha, ništa, uvlačim se u vreću, ostale stvari raspoređujem u blizini, novčanik i mobitel idu sa mnom u vreću, da ih netko ne popali...i hajdemo probati zaspati.

egerke @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.