Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 16, 2014
SUBOTA, 4. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem rano i krećem u obilazak Sućurja s idejom da zabilježim nešto više od mjesta. Inače, u Sućurju je, osim one kolegice moje bake, rođena i još jedna ličnost, koja je u modernoj hrvatskoj povijesti ostala zapamćena po lošemu. Riječ je o Grgi Budislavu Angjelinoviću, rođenom 1886., u mladosti aktivnom pravašu i borcu protiv Austrije, koji se potom prometnuo u vatrenog podupiratelja jugoslavenstva. Upravo je u toj ulozi i počinio čin kojim je nedvosmisleno označen kao negativac – naime, nakon što su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja provedenog bez izjašnjavanja naroda i protiv srpskoga kralja, a za hrvatsku republiku, Angjelinović, tada povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu, naredio je otvaranje vatre na prosvjednike, pri čemu ih je 13 ubijeno, a 17 ranjeno. Kasnije će se taj događaj pamtiti pod imenom Prosinačke žrtve. Angjelinović je kasnije u više navrata isticao kako se tim činom gušenja protujugoslavenskog otpora ponosi. Iz Stranke prava istupio je 1919., kasnije je bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke, ministar građevine u vladi Antona Korošca, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, gdje je surađivao s krugovima odanim kralju i kraljevoj vojsci (četnicima), između ostaloga i s Momčilom Đujićem. Tako je u potpunosti prešao spektar – od hrvatskog, preko jugoslavenskog, do srpskog nacionalista. Umro je 1946. u Splitu. Njegov brat Danko Angjelinović djed je današnje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.

Jutarnja idila u centru Sućurja:



Trajektno pristanište i iza njega Pelješac:





Šećem se istočno od mjesta, do same istočne punte Hvara, rta Sućuraj. Ovdje se nalazi svjetionik:



Pogled na Živogošće-Blato i Nikolin kamp:



Pelješac:



Ovuda se šeće i neki turist iz Srbije, sa svojim psom, nekim ptičarom, koji se zove Aleksa. U jednom času Aleksa projuri pored mene i nekuda nestane. Vlasnik ga mahnito doziva „Aleksa! Aleksa!“, a ja si ne mogu pomoći da se ne sjetim scene iz „Kako je počeo rat na mom otoku“. Laughing Dok se vraćam prema mjestu, još uvijek čujem njegovo dozivanje. Aleksa se očito izgubio.

Sjedam na kavu u jedan kafić, promatram jutarnje buđenje Sućurja. Prolazi neki ptičar, sličan Aleksi, no to je ženka. Više ne čujem dozivanje, nadam se da su se ipak potrefili.

Sućuraj je općinsko mjesto, a općina obuhvaća krajnji istok Hvara. Zgrada općine je vrlo neugledna:



Odlazim još do trajektnog pristaništa i slikam drugu stranu mjesta, te u pozadini visove Biokova:



Pogled u dubinu mandrača:



Vraćam se u svoju sobu, pakiram stvari i krećem. Zastajem se u dućanu opskrbiti novom bocom vode.

Rekao sam da mi danas slijedi svojevrsna pustolovina. Naime, Sućuraj je prometno prilično izoliran, budući da je udaljen pedesetak kilometara od Jelse, a autobusne linije po Hvaru ne idu istočnije od Jelse. Postoji doduše jedan autobus koji vozi od Splita do Drvenika, pa trajektom u Sućuraj i onda do Hvara, no on ne vozi subotom. Nadao sam se možda nekim lokalnim minibusevima koji nisu oglašeni na internetu, no djevojka u turističkom uredu mi je rekla da toga nema i da se mogu probati dogovoriti jedino s taksistima. To je zadnja opcija, prije toga ću pokušati onu jeftiniju – stopiranje.

Krećem tako pješice do izlaska iz mjesta, prošavši usput i pored nogometnog igrališta gdje je sinoć bio koncert. Podosta je udaljeno od mjesta, što objašnjava i zašto se sinoć nije čula buka. Naposljetku, nekih kilometar i pol od trajektnog pristaništa, nalazim hlad i dovoljno dugačak komad ravnoga da me potencijalni prijevoznici mogu vidjeti, te podižem palac. Nekako upravo u vrijeme kad sam došao na lokaciju stigao je i trajekt, jer se promet intenzivira. No nemam sreće, stopiram kojih desetak minuta, bez uspjeha. Na koncu se zaustavlja jedan Slovenac sa ženom, koji mi kaže da ide do Bogomolja. Neka, i to će mi biti od koristi, malo pomalo, imam cijeli dan pred sobom, premda bih volio negdje do podneva stići do Vrboske.

Otok Hvar (tal. Lesina, lokalni čak. For) četvrti je hrvatski otok po veličini, s površinom od 299,7 km2. Ukupno je dugačak 72 km, a na najširem je dijelu širok 10,5 km. Ima oblik mača usmjerenog prema istoku. Na zapadnom se dijelu nalazi prostrano Starigradsko polje, te vrlo razvedena obala, s najdubljim Starigradskim zaljevom. Čitavim južnim dijelom otoka prostire se greben (koji je istočno od Jelse zapravo jedini dio otoka), koji se strmo ruši na obje strane. Najviši vrh je Sv. Nikola, visok 628 metara. Otok je naseljen od prapovijesti (nalazi keramike u Grapčevoj špilji, megalitska gradina Purkin kuk). Kasnije ga nastavaju Iliri, a u 4. st. pr. Kr. stižu Grci s otoka Para, koji osnivaju koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starog Grada. 219. pr. Kr. pada pod vlast Rima, kasnije je u posjetu Bizanta, a nakon doseljenja Slavena pod vlašću Neretvanske kneževine. U 11. st. Hrvatskoj ga priključuje Petar Krešimir IV. Od 14. st. je posjed Venecije, premda ne bez poteškoća (poznata je Hvarska buna 1510-1514., kada su pučani, pod vodstvom Matija Ivanića, svrgnuli s vlasti plemiće, a bunu je ugušila Venecija). U 19. st., pod vlašću Austrije, Hvar doživljava procvat trgovine i poljoprivrede. 1858. na Hvaru je osnovana prva meteorološka postaja u Hrvatskoj. Nažalost, prosperitet je prestao potkraj stoljeća, najezdom filoksere i dolaskom parobroda koji su istisnuli hvarske jedrenjake. Nakon Prvog svjetskog rata tri je godine bio pod okupacijom Italije, a od 1921. je u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije/Hrvatske.

Hvar se smatra najsunčanijim hrvatskim otokom. Poznata je priča kako turisti u hotelima na Hvaru imaju pravo na 50% popusta ako ih zatekne kišni dan, a ukoliko padne snijeg, taj im je dan besplatan. Ujedno je Hvar svojedobno proglašen jednim od 10 najljepših svjetskih otoka. Lijep jest, to nema sumnje, no je li baš među 10 najljepših na svijetu, to nisam siguran, pogotovo zato što sam i na ovom putovanju posjetio neke koji su po mom mišljenju ljepši.

Neobično talijansko ime otoka, Lesina, dolazi od slavenskoga Lesna – šumovita, staroga imena grada Hvara, budući da se tako zvala uvala u kojoj je on smješten, a koja je kao i čitav otok nekad bila prekrivena gustom šumom, koja je tijekom godina nestala u sječi i požarima. Danas je uglavnom prekriven makijom, te poznatim vinogradima (plavac, bogdanuša) i nasadima lavande. Poznata je hvarska uskršnja procesija Za križen, od 2009. na popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Procesija se odvija na Veliki četvrtak, traje 9 sati (od 22 do 7 ujutro), a putem se prijeđe oko 25 km. Ukupno se zapravo radi o 6 manjih procesija, od kojih svaka kreće iz svoga mjesta – Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Svirče, Vrisnik – te obilazi preostalih 5 da bi se ujutro opet vratila na ishodište. Važno je da se na tom putu ne susretnu, što znači da je potrebna dobra koordinacija. Svaka procesija ima svoj način pjevanja, a čast križonoše, koji ju predvodi, je tolika da se određuje i po 20 godina unaprijed. Jelšanska procesija je poznata i po tome da križonoša zadnjih 100 metara puta mora prijeći trčeći. Kada je tradicija točno započela, ne zna se, no prvi zapis o njoj datira iz 1658.

Nakon Sućurja cesta se počinje lagano uspinjati, kako glavni greben otoka postiže visinu. Vidici su prekrasni i prostiru se na obje strane – na sjever prema Braču i na jug prema Pelješcu. Prolazimo Selca kod Bogomolja i dolazimo u Bogomolje. Slovenac koji me pokupio ovdje ima vikendicu. Ostavlja me na trgu u središtu mjesta, pred birtijom, te mi želi sreću u daljnjem stopiranju. Upućujem se prema zapadu, tražeći pogodno mjesto za stopiranje. Bogomolje je razvučeno mjesto (inače, jezična opaska: nisu OVE Bogomolje, već OVO Bogomolje), tako da opet hodam oko kilometar sve do nekog ugibališta, gdje se utaborujem. Prolazi nekoliko automobila, nitko ne reagira, osim jednog starijeg gospodina koji mi kaže da ide svega kojih 200-300 metara dalje. Izgleda da će ovo stopiranje biti napornije od onoga u Sućurju...

Krajolik:





Nakon kojih 45 minuta čekanja zaustavlja se jedan kombi. Opet stranac. Nijemci iz Bochuma, obitelj s dvoje male djece. Inače odsjedaju u kampu kod Sućurja, no sada idu na jednodnevni izlet do Starog Grada i malo po okolici. Odlično, s njima dakle mogu do odvojka za Vrbosku. Cesta vodi kroz Gdinj, Zastražišće, Poljica, te se malo prije Jelse konačno spušta do obale. Uska je i zavojita, često bez ikakvog rubnika, tako da vožnja zahtijeva veliku koncentraciju. U razgovoru vrijeme brzo prolazi, te nakon nekih sat vremena stižemo do mjesta gdje se od glavne otočke ceste odvaja cesta za Vrbosku. Ja ću se ovdje pozdraviti sa svojim ljubaznim prijevoznicima i pješke prevaliti preostalih kilometar-dva do Vrboske.

Spuštam se u Vrbosku sa zapada, s mjesta gdje se duboki zaljev najdalje usjekao u kopno:



Ovaj kanal u sredini je zapravo bočati potočić koji je prirodni produžetak zaljeva. Vrboska je, slično Zlarinu, smještena u izuzetno dubokoj uskoj uvali, koja na najdubljem mjestu prelazi u korito potočića, nadsvođeno trima mostovima:



Dolazim polako i do proširenja uvale, na čijoj se sredini nalazi otočić sa spomen-obilježjem poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi:





Vrboska je danas mirno i tiho mjesto od 500-tinjak stanovnika, iako je početkom 20. st. imala tvornicu sardina, brodogradilište za drvene brodove, dom kulture, ambulantu... Nažalost, to je sve uglavnom propalo, tako da danas mjesto živi uglavnom od turizma (u Vrboskoj se nalazi ACI marina) i trgovine. Najpoznatiji turistički objekt je crkva-tvrđava Sv. Marije iz 1575.:



Crkva je izgrađena kao tvrđava nakon što su Turci 4 godine ranije poharali i spalili Vrbosku. Svrha joj je bila da se u slučaju budućih turskih provala u nju sakrije čitavo stanovništvo mjesta, ali kako se nije moglo u potpunosti računati na Božju zaštitu, za svaki su ju slučaj još i utvrdili. Nažalost, crkva je otvorena samo prijepodne, a sada je 12:20, te ću tako biti lišen pogleda na njenu unutrašnjost, barem ovoga puta.

Spuštam se ponovno do obale i tu opažam neobičan prometni znak:



Koje li mu je značenje? „Oprez, lijenčine na cesti u popodnevnim satima“? Ili možda "popodnevna fjaka, ne stvarajte buku"?

Još jedan pogled na zapadni dio Vrboske i njene mostiće:



I na drugu stranu, s crkvom:



U ovom dijelu Vrboske, koji se inače naziva Podva, svoju je kuću imao i Matij Ivanić, vođa Hvarske bune.

OK, uglavnom sam apsolvirao glavne vedute Vrboske, pa ću tako i ja sad lagano prema Starom Gradu. Doduše, prvo treba pričekati autobus. On se pojavljuje za nekih 15-ak minuta, a na putu do Starog Grada prvo odlazi na istok do Jelse. To mi omogućuje da putem uslikam pogled na brdsko selo Pitve i najviši hvarski vrh Svetog Nikolu:



Iz Jelse se pak vraćamo preko Vrbanja, te potom kroz Starigradsko polje do Staroga Grada.

Stari Grad (ne Starigrad! – Starigrad je kod Zadra) svoje korijene ima u grčkom naselju Pharosu, osnovanom 384. g. pr. Kr. Smješten je na najdubljem dijelu Starigradskoga zaljeva, na mjestu na kojem se vjeruje da je nekoć bilo ilirsko naselje. Sve do 13. st. bio je glavno naselje na otoku, te je nosio ime Hvar. Kada je 1278. sjedište biskupije (osnovane 1147.) preseljeno u naselje Lesnu na jugozapadnoj strani otoka, došlo je i do promjene imena – Lesna se počela nazivati Hvar, a dotadašnji Hvar postao je Stari Grad (što je u odnosu na Lesnu i bio). 1571. Stari su Grad spalili Turci, te je morao biti ponovno izgrađen. Danas ima oko 2500 stanovnika. Poznati Starograjani su npr. pjesnik Petar Hektorović, arheolog don Šime Ljubić, političari Juraj Biankini i Tonći Tadić...

Šetnjom kroz slikovite kalete Staroga Grada izbijam na obalnu promenadu:





Starigradski je zaljev inače ekološki ugrožen, budući da je u njemu 1994. otkrivena po prvi puta invazivna alga Caulerpa taxifolia. Zasada je spriječeno njeno daljnje širenje, no još nije iskorijenjena. Na području zaljeva od 1976. se održava i poznati Faros maraton, međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju.

Šetnja mjestom dovodi me i do Tvrdalja, renesansnog dvorca Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Tvrdalj je spoj ladanjske i obrambene arhitekture, premda su mu gradnju omeli Turci, a nakon Hektorovićeve je smrti počeo propadati, tako da je kao arhitektonska cjelina obnovljen tek na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Kada su 1834. istekle odredbe Hektorovićeve oporuke, Tvrdalj se ponovno dograđuje i pregrađuje. Današnji oblik dobio je početkom 20. st.

Nažalost, Tvrdalj je također zatvoren (otvara se u 5, kada meni polazi autobus), tako da neću moći zaviriti u njegovu unutrašnjost, koja krije ribnjak s bočatom vodom i perivoj. U unutrašnjosti Tvrdalja nalazi se i jedan od prvih zahoda na ovim prostorima, iznad čijeg je ulaza Hektorović postavio jedan od brojnih moralizatorskih natpisa kojima su načičkane zidine Tvrdalja. Ovaj nad zahodom kaže: Si te nosti, cur superbis – Ako si se upoznao, zašto se oholiš.

Meni je, kako sam obilazio Tvrdalj izvana, pažnju privukao jedan drugi natpis, ovaj na hrvatskome:



Pročelje Tvrdalja:



Lijevo se vidi terasa restorana u kojem sam ručao. S obzirom da me nije morila osobita glad, uzeo sam samo jednu veću salatu i vino, a poslije, dok sam se poslije ručka odmarao proučavajući karte Hvara, dobio još jednu čašu vina na poklon. Konobarica mi ju je donijela uz riječi „Vidim da uživate, pa vas mi častimo još jednom.“ Smile

Poslije ručka uzimam još kolač u jednoj slastičarnici, a potom lunjam uličicama, usput slikajući:



Župna crkva Sv. Stjepana iz 17. stoljeća:





I Starigradski zaljev završava kanalom koji zadire duboko u kopno:



Vraćam se na autobusni kolodvor. Zanimljivo je da se predio grada uz sam autobusni kolodvor zove Šiberija. Navodno riječ dolazi od Sibir, budući da je taj predio mnogo hladniji od ostatka mjesta.

Izlazimo iz Starog Grada i vozimo se uz Starigradsko polje:



Ovo polje, dugo 6, a široko do 2 km najveće je i najplodnije polje na jadranskim otocima. Izvornu parcelizaciju polja proveli su još Grci, te se ona očuvala, uz neznatne izmjene, sve do danas, što znači da je riječ o najstarijoj očuvanoj parcelizaciji na Sredozemlju. Od 2008. nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Hvar je tako jedini otok u Hrvatskoj koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i to čak s dvjema stavkama (Starigradsko polje i procesija Za križen), a kako su još na popisu nematerijalne baštine u Hrvatskoj zaštićeni i klapsko pjevanje i čipkarstvo (a benediktinke iz samostana u gradu Hvaru izrađuju poznatu čipku od vlakana agave), može se reći da se čak 4 od ukupno 20 hrvatskih kulturnih dobara nalazi na Hvaru.

Dok se vozim natrag prema Jelsi, još jednom slikam Pitve:



I tako drugi puta danas pristižem u Jelsu. Ovaj puta s ciljem noćenja. Stoga se i opet zapućujem u turistički ured, gdje mi kažu da oni nemaju praksu povezivanja s iznajmljivačima, ali mi svejedno može preporučiti gdje mogu pitati. Označava mi na karti, te ja tako dolazim do kuće obitelji Šurjak, gdje se navodno iznajmljuju sobe. U vrtu jedna gospođa zalijeva cvijeće. Da, to je gospođa koja iznajmljuje sobe. Odvodi me na kat, pokazuje mi sobu, sve je u redu. Cijena je doduše za dvokrevetnu sobu, jer prave jednokrevetne sobe nema. Općenito, svugdje sam na ovom putovanju spavao u dvokrevetnim sobama, koje su redovito imale bračni krevet, i gotovo mi je uvijek taj bračni krevet bio prekratak, jer je uznožje bilo previsoko, tako da sam morao spavati po dijagonali. Nekako mi se čini da hrvatski iznajmljivači još uvijek nisu svladali osnovnu abecedu turizma – ljudi ima različitih visina, te bi onda krevet trebalo prilagoditi njima, tako da nema uznožja, već da im noge mogu slobodno visjeti preko ruba. Ovako se nesretnici osjećaju kao u pansionu kod Prokrusta.

Nakon smještaja i osvježavanja, izlazim u šetnju Jelsom. Današnja je Jelsa utemeljena u 14. st. kao luka mjesta Pitve, no s vremenom je prerasla u samostalni gradić, koji je osobito prosperirao u 19. st. Danas ima oko 3 i pol tisuće stanovnika i općinsko je sjedište. Jelsa je inače rodno mjesto hrvatskoga skladatelja Antuna Dobronića, komu se u čast u Jelsi održava manifestacija Večeri Antuna Dobronića.

Pogled na središte Jelse:



I uličice:





Crkva Sv. Ivana iz 17. st.:



Renesansni trg Pjaca, s prirodnim izvorom, nazvanim Slatina:



Za razliku od Staroga Grada, koji je bio uspavan (dijelom i zato što sam bio u doba fjake), Jelsa vrvi ljudima. Očito su svi izašli u predvečernju šetnju.

Župna crkva Sv. Marije, izgrađena u 14. stoljeću, dorađena u 19. st.:



Natpis na fasadi:



Zaintrigirao me oblik „carice Jelisave“. Naime, riječ je o Elizabeti Habsburškoj, Sissi, ženi Franje Josipa. Oblik „Jelisava“, „Jelisaveta“ karakterističan je za srpski i zato mi je čudno vidjeti taj oblik ovdje, gdje se sasvim izvjesno nije nikad upotrebljavao. Tko zna odakle je bio autor natpisa.

Pogled na javni park, jednostavno nazvan Perivoj, izgrađen 1870-ih na mjestu bivše močvare u dnu zaljeva:



Šećem se sjevernom obalom uvale. Pogled na mjesto iz ovog kuta:





I prema izlazu iz zaljeva – lijevo Brač, u daljini Biokovo:



Na suprotnoj strani je groblje:



Pogled prema istoku Hvara:



Lagano se vraćam do središta mjesta. Ogladnio sam, pa ću se počastiti poštenom večerom. Bit će to patlidžani na parmski:



A kasnije, za desert, palačinke s vinskom pjenicom i suhim smokvama. Usto, naravno, plavac. Jelovnik je toliko perverzan da se osjećam kao Davor Butković. Laughing

Nakon večere više nisam oran za bogznakakvo lunjanje, pa se nakon kupovine vode upućujem prema svojem smještaju. Sutra opet rano ustajem...

egerke @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.