Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
subota, prosinac 22, 2012
22. studenog sam napokon uspio otići do Szegeda. Iako je najkraće "poprijeko", nije i najbrže, pa sam se stoga prvo uputio magistralnom prugom prema Budimpešti i sišao u Ceglédu.
Bratić od moje majke, inače dipl. ing. šumarstva, svojedobno je imao nekakvog posla u Ceglédu, pa je pričao da se ispod glavne ulice nalazi ogromni spremnik za vino, kapaciteta tolikog da 1 cm visine zaprema težinu 1 vagona vina.

Evo i mog vlaka. Kodály Intercity. Intercity? Ali ne želim plaćati nadoplatu. Međutim svi su vlakovi za Szeged u rangu IC-a. Dolazi vlak, gledam vagone, pa to je katastrofa. Ulazim u jedan i već sam nabrušen na konduktera da mu krenem prigovarati kako mogu ovo prodavati pod IC. Međutim, kondukter dolazi, pogleda mi kartu i ode dalje. Kasnije sam skužio u čemu je fora. Naime, na kraju se vlaka nalaze dva ili tri IC vagona, a ovo ispred ide po tarifi normalnog vlaka. Dvije muhe jednim udarcem.

Vožnja kroz jesenski pejzaž Mađarske dosta objašnjava činjenicu zašto je ovaj narod pri svjetskom vrhu po broju samoubojstava:



A da biste se razbudili, molim da brzo izgovorite ime ovoga mjesta:



(Otprilike bi značenje bilo „Crkva na malokunskoj strani“. Kun je mađarski naziv za Kumana, pripadnika stepskog divljeg naroda koji je zajedno s Mađarima dojahao u Panonsku nizinu. Po njima se čitavo ovo područje zove Kunság – otprilike „Kumanovo“.)

I onda napokon, nakon beskrajnog truckanja, stižemo u Szeged. Kolodvor je lociran na jugoistočnom dijelu grada, tako da ga pruga polukružno zaobilazi i potom kroz kolodvor teče u pravcu sjeveroistoka. Pruga je nekoć mostom prelazila Tisu i nastavljala prema Temišvaru. Nakon Trianona promet dalje od Szegeda je opao, a onda je u Drugom svjetskom ratu srušen i most na Tisi, pa je tako kolodvor postao čeoni. Onaj dio pruge koji je ostao preko Tise povezan je preko Makóa na Hódmezővásárhely (brzo, vježbajte izgovor – ime inače znači „Trgovište u Dabrovom polju“), a s te strane u Szegedu se nalazi kolodvor Újszeged, tj. Novi Szeged. Ponovna izgradnja mosta na Tisi nije opravdana, tim više jer i sa sjeverne strane grada postoji pruga prema Hódmezővásárhelyu i Békéscsabi.

Spomen ploča:



"4. ožujka 1854. krenuo je željeznički promet u Szeged. Mađarska željeznička mreža 1854. Postavili Samouprava Szegeda, grada s pravom županije, MÁV d. d. i Zaklada za povijest željeznice.“

(naravno, to je mađarska željeznička mreža PRIJE Barossa i njegovih radova)

Međunarodni putnički vlak za Horgoš:



Szegedski je kolodvor zanimljiv zato što je dvokatni, tj. vlakovi dolaze na gornji kat, a potom se putnici spuštaju na razinu ulice. Iznutra je lijepo uređen:



A ovo je pogled izvana. Autor zgrade je, naravno, Ferenc Pfaff, čuveni mađarski graditelj kolodvora:



Ovdje vidite i tramvajsku infrastrukturu. Na kolodvoru se inače okreće tramvajska linija broj 1 (od ukupno 4), ali ona se trenutno obnavlja, od kolovoza, pa ću se morati na proljeće još jednom zaputiti u Szeged.

Prošetat ću se do centra. Szeged, ili Segedin, četvrti je najveći grad u Mađarskoj. Ima oko 170 000 stanovnika i središte je jugoistočne Mađarske. Grad leži dosta izvan svih uobičajenih ruta, pa je tako gotovo nemoguće završiti slučajno u Szegedu. Ime grada po nekima je iskrivljenica od sziget (otok), dok po nekima znači kutak, mali ugao (inače "szeg" znači ugao), budući da Tisa ovdje pravi oštar zavoj prema jugu.
Povijest grada može se podijeliti u dva velika razdoblja. Grad se prvi puta spominje još 1183. Za vrijeme mongolske invazije je opustošen, ali je ubrzo obnovljen. Za vrijeme Ljudevita Anžuvinca jača njegova važnost, a Žigmund Luksemburški opasao ga je i zidinama. 1498. postaje slobodni kraljevski grad. Iako su ga Turci prvi puta napali još 1526., tek je 1543. pao pod Turke. Za vrijeme turske vlasti sjedište je sandžaka. 1686. oslobađaju ga Austrijanci, a 1715. ponovno postaje slobodni kraljevski grad. 1721. pijaristi (milosrdna braća) otvaraju svoju gimnaziju, a potom održavaju i znanstvena predavanja i kazališne predstave. Iako grad u to doba prosperira, poznati su i česti procesi protiv vještica. 1728., u najvećem mađarskom procesu protiv vještica, spaljeno je 12 ljudi, 6 muškaraca i 6 žena, na predjelu poznatom kao Boszorkánysziget (Vještičji otok).
U to vrijeme u Szegedu započinje prerada dotada ukrasne biljke Capsicum annuum u osobitu vrstu začina - papriku. Paprika će s vremenom postati zaštitni znak mađarske kuhinje, nazvan i "crvenim zlatom". Još jedno poznato jelo koje odavde potječe jest i székelygúlyas, kod nas poznat i kao sekeli gulaš, gdjegdje i kao segedinski gulaš, jelo od goveđeg (ili svinjskog) mesa s kiselim zeljem.
U doba Revolucije 1848-49. Szeged je bio posljednje sjedište revolucionarne vlade, nakon Budimpešte i Debrecena.
Željeznička pruga - vidjeli ste već - stiže 1854., potom se 1860., ukinućem Bachova apsolutizma, vraća i status slobodnog kraljevskog grada. 1869. Mark Pick otvara svoju prodavaonicu salama, preteču poznate tvornice salame Pick.
A onda je došao 12. ožujka 1879. Prekretnica u segedinskoj povijesti.
Te noći nabujale vode Tise izlile su se iz korita i doslovce izbrisale Szeged s lica zemlje. Od ukupno 5723 kuće u gradu, ostalo ih je stajati svega 265. Možda će biti impresivnije ako kažem da je to manje od 5% kuća. U poplavi je život izgubilo 165 ljudi. Franjo Josip je doputovao u ono što je ostalo od grada i obećao da će izgraditi još ljepši i još star...ne, ovo drugo zaboravite...Szeged. I doista, Szeged je izgrađen planski, slično kao i Pešta, u obliku rastera od dvaju polukružnih ulica preko kojih se zrakasto šire avenije. Veliki kružni bulevar dobio je imena svojih odsječaka po gradovima koji su pomogli obnovu Szegeda: Bécs, London, Berlin, Párizs, Brüsszel, Róma.
Poslije Trianona Szeged postaje pogranični grad, no dobiva važnost jer se ovamo sele institucije iz gradova koje je Mađarska izgubila. Tako Szeged dobiva sveučilište, preseljeno iz Kolozsvára (Cluja), a potom i biskupiju, preseljenu iz Temišvara.
Szeged i danas ima vrlo veliki značaj kao sveučilišni grad. Njegovo je sveučilište sve donedavna nosilo ime po Attili Józsefu, mađarskom pjesniku iz doba moderne. Attila József (čovjek s dva imena - naime i jedno i drugo mogu biti osobna imena, a kako Mađari uvijek okreću redoslijed, pa je on József Attila, tako je i meni uvijek instinktivno njegovo osobno ime ostalo kao József) bio je tipičan pjesnik moderne - boležljiv, slab, neshvaćen - i lud. Da ironija bude veća, upravo ga je sveučilište koje će jednoga dana ponijeti njegovo ime izbacilo, jer je mladi József, u doba ultrakonzervativne vlasti Miklósa Horthyja napravio neviđeni faux pas napisavši nihilističku pjesmu Tiszta szívvel (Čista srca) koja ide ovako:

Nincsen apám, se anyám,
se istenem, se hazám,
se bölcsőm, se szemfedőm,
se csókom, se szeretőm.

Harmadnapja nem eszek,
se sokat, se keveset.
Húsz esztendőm hatalom,
húsz esztendőm eladom.

Hogyha nem kell senkinek,
hát az ördög veszi meg.
Tiszta szívvel betörök,
ha kell, embert is ölök.

Elfognak és felkötnek,
áldott földdel elfödnek
s halált hozó fű terem
gyönyörűszép szívemen.


Iliti, u prijevodu:

Nemam oca, ni majke,
ni boga, ni domovine,
ni kolijevke, ni mrtvačkog pokrova,
ni poljupca, ni ljubavnice.

Tri dana ne jedem,
ni mnogo, ni malo.
Mojih dvadeset godina je moć,
svojih dvadeset godina prodajem.

Budući da ne trebaju nikomu,
neka ih vrag nosi.
Čista ću srca provaliti,
ako treba, i ubiti.

Ulovit će me i objesiti,
prekriti blagoslovljenom zemljom
i trava koja donosi smrt
rast će u mom prelijepom srcu.


Attila József ubio se 3. prosinca 1937. bacivši se pod vlak u Balatonszárszóu, gdje se liječio u sanatoriju za mentalne bolesti. Po nekima, nije se radilo o samoubojstvu, već o nesretnom slučaju.

U Drugom svjetskom ratu, Szeged je pretrpio velike gubitke stanovništva, pobijeno je 6000 ljudi, od toga ponajviše Židova. Sovjetska vojska ulazi u grad 1944.
U doba socijalizma, Szeged je centar prehrambene industrije, a 1965. nedaleko grada je nađena i nafta, koja danas pokriva oko 2/3 državnih potreba.
1962. postaje glavni grad županije Csongrád, te se širi i na okolna sela.
U gradu su poznate ljetne igre, koje se održavaju od 1931.
Inače, zanimljivo je napomenuti da su segedinski studenti marširali prije svojih budimpeštanskih kolega u listopadu 1956., u predvečerje revolucije.
Grad je inače doživio još dvije poplave, obje s većom razinom vode od one 1879. - bilo je to 1970. i 2006. No u oba slučaja infrastruktura je bila na boljoj razini i grad je spašen.

Na ulasku u centar grada nalazi se ovaj slavoluk iz Horthyjevog doba, u kojem su upisana imena svih Segedinaca poginulih u Prvom svjetskom ratu:



Natpis kaže: Put napretka iz slavne prošlosti vodi u trijumfalnu budućnost.

Segedinska katedrala, poznata i kao Zavjetna crkva:



Građena je 1913-1930. U njoj se nalaze ogromne orgulje, s 11 500 svirala.

U kolonadi koja se prostire uokolo trga na kome se ona nalazi smješten je Nacionalni panteon, niz spomen ploča poznatim likovima iz mađarske povijesti. Nijedne žene... 

Idem dalje prema centru, uz pustu tramvajsku prugu. U jednom času, u pokrajnjoj ulici:



Stara tramvajska kola danas su kafić.

Tramvajske stanice inače imaju lijepe stare ploče:



Klauzál tér:



Kárász utca, segedinski korzo:





Palača Reök, u secesijskom stilu:



U Szegedu me fasciniralo to što, iako manji od Debrecena, mnogo više ima štih nekog velikog grada. Debrecen je kao veliko selo, nizinski, raširen grad. No ova slika je komotno mogla biti slikana u Zagrebu (recimo u Petrinjskoj) ili u nekoj bečkoj ulici:



Radim krug preko Széchenyi téra (glavnog trga, prekrivenog stablima, poput našeg Zrinjevca) i idem prema Tisi.

Pogled nizvodno niz Tisu:



Nekako mi u pamet dolaze stihovi Atomskog skloništa: I danas kroz moj rodni grad teče rijeka ka plavom moru/Niz obale njene bijele teče voda posve mutna...

Tisa, pojačana Marosom (Mureşom), koji se u samom Szegedu ulijeva u nju, par kilometara dalje napušta Mađarsku.
Tisa je nazvana "najmađarskijom rijekom", budući da je čitavim svojim tokom ležala unutar granica Mađarske. Danas izvire na rumunjsko-ukrajinskoj granici, a u Dunav se ulijeva kod Slankamena u Vojvodini, nedaleko Novog Sada. Poznati engleski pisac Daniel Defoe jednom je rekao da je Tisa "dva dijela vode i jedan dio ribe". Doista, riblje bogatstvo Tise uzrok je još jednog od poznatih segedinskih specijaliteta - najboljeg mađarskog fiš-paprikaša.
No Tisa je često uzimala svoj danak. Plavila je nemilosrdno mjesta duž čitavog svojeg toka, ne samo Szeged. Tek je sredinom 19. stoljeća, angažmanom grofa Istvána Széchenyija, "najvećeg Mađara", kako su ga prozvali, došlo do regulacije Tise.
I kada danas već citiram mađarske pjesnike, dopustit ću si ovdje da citiram i najpoznatijeg, Sándora Petőfija, koji je upravo Tisi posvetio jednu od svojih najpoznatijih pjesama. Prijevod je moj, pa ne zamjerite povremenu čupavost:

U predvečerje ljetnoga dana
Stadoh pored vijugave Tise
Ondje, gdje u nju mali Túr žuri,
Poput djeteta u majčino naručje.

Rijeka je tako glatko, tako pitomo
Promicala koritom bez obale,
Nije željela da se sunčeva zraka
Spotakne o nabore njenih valića.

Na glatkom zrcalu crvene zrake
(Kao bezbrojne vile) plesahu,
Skoro da se čuo zvon njihovih koraka,
Poput zveketa sitnih mamuza.

Gdje stadoh, žuti sag pijeska
Bijaše prostrt, i pružao se do polja,
Na kojem su porezani redovi strnike,
Ležali poput redaka u knjizi.

Preko livade u nijemom dostojanstvu
Visoka šuma; u njoj je već sumrak,
Ali suton joj na vrh baca žar,
I čini se da gori i krvari.

S druge strane, na suprotnoj obali Tise,
Šarenilo grmlja lješnjaka i žutilovke,
Među njima tek jedan prorez, kroz njeg'
Vidi se toranj udaljenog seoca.

Kao lijepa slika sretnih trenutaka
Ružičasti oblaci plovljahu nebom.
Iz daljine me zamišljeno gledaju
Kroz maglu maramureşki vrhovi.

Nikakva zvuka. Svečanu tišinu
Tek poneki krik ptice propara.
U daljini zveket mlina
Bješe tek poput zujanja komarca.

S druge strane, baš meni nasuprot,
Seljačka djevojka dođe. U ruci joj vrč.
Dok punila je vrč pogleda na me
Preko rijeke; tad odbrza.

Tamo nijemo, ne mičući se stajah,
Kao da noge mi korijen pustiše.
Duša mi bje omamljena slatkim dubokim opojem
Vječne ljepote prirode.

O prirodo, o dična prirodo!
Koji se jezik usudi mjeriti s tobom?
Kako si velika! i čim više šutiš,
Tim više, tim ljepše kazuješ. –

Kasno uvečer stigoh na salaš
Na večeru od svježih plodova.
S drugovima sam dugo pričao.
Plamtio je pored nas plamen od šiblja.

Među ostalime rekoh im:
„Jadna Tisa, zašto je kunete?
Toliko lošeg vičete o njoj,
A ona je najpitomija rijeka na svijetu.”

Par dana kasnije iz poludrijemeža
Trgnu me zvonjava napuklog zvona.
Stiže poplava! stiže poplava! zvonilo je,
I more vidjeh, kad pogledah kroz prozor.

Poput luđaka, rastrgav lance,
Jurila je Tisa preko ravnice,
Bučeći, hučeći probivši nasip,
Progutati htjede svijet!


Dok padao je sumrak na Szeged, ja sam se uputio na ručak. Fiš-paprikaš, naravno.

Poslije ručka, još sam se malo provrzmao gradom. Noćni pogled na katedralu:



Na obali Tise nalazi se spomenik mađarskoj Lakoj konjici, odnosno, kako je oni nazivaju Aranycsapat (Zlatna momčad), nogometnoj momčadi koja je početkom pedesetih dominirala svjetskim nogometom. Nažalost, u onom najvažnijem susretu, finalu svjetskoga prvenstva 1954. u Bernu, izgubili su od Njemačke 3:2, unatoč vodstvu od 2:0. Poništenje izjednačujućega gola Ferenca Puskasa dvije minute prije kraja zbog navodnog zaleđa druga je najveća tragedija u mađarskoj povijesti, nakon Trianonskog mirovnog ugovora.



Malo dalje, spomenik je poplavi:



"Prilikom 125. obljetnice velike poplave postavila samouprava Szegeda, grada s pravima županije, 12. ožujka 2004."

Spomenik iz daljine:



I još veće daljine:



Vraćam se na kolodvor. Opet ista ruta natrag. Do Cegléda. Ovaj puta dolazi IC za Debrecen. Neka, uzet ću nadoplatu. No uz nadoplatu u vlaku slijedi i kazna za ulazak u IC vlak bez nadoplate. I jedno i drugo po 500 forinti. Bezveze, mogao sam ostati u Ceglédu i čekati putnički.

Na koncu, kao i uvijek, karta:



egerke @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.