Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, srpanj 12, 2014
Sad sam tek vidio da mi je pobjegao jedan dio posta o Tabrizu, ali me nitko u dva mjeseca nije na to upozorio. Čita li uopće itko ovaj blog?

Dakle, dio koji nedostaje:

 

Pored toga je džamija Hamzah, u kojoj je pokopan Hamzah, sin Muse al-Kadhima, sedmog šijitskog imama:



Potom se opet vratio na jug. Vatrogasni toranj na ulici Hagani:



I ovdje se nalazi dio bazara, ali na otvorenom:



A potom je i on stigao do Plave džamije:





Detalj jedne od pločica:



On je uspio slikati unutrašnjost:



I još jednom izvana:



Pored Plave džamije nalazi se Muzej Azerbejdžana:



Gradski muzej pored zgrade vijećnice:



Obližnji Muzej mjera, smješten u 160 godina staroj vili:



Toranj gradske vijećnice:



I naposljetku citadela sa stražnje strane, pored gradilišta džamije:





U hotelu se dogovaramo oko plaćanja. Meni netko od njih nešto duguje (možda je to čak ona Letičina oklada) pa sam bezbrižan oko plaćanja računa. Stoga puštam njih da odu platiti. Ubrzo izvana čujem neku buku. Po povratku ostalih u sobu shvaćam da su se Damir i Letica zakvačili oko raskusurivanja. Letica naime inzistira na čistim računima, tj. da se svakomu vrati precizno onoliko koliko treba, dok je Damiru neshvatljivo da netko cicijaši oko iznosa koji vrijede desetak kuna. Ja se ovdje načelno priklanjam Letici, ne volim to balkansko hohštapliranje „sitniš je bezvrijedan“, više volim „čist račun, duga ljubav“. Damiru je to neshvatljivo, on kaže da su mu međuljudski odnosi bitniji od novca, jer novac ne usrećuje.

Nakon te rasprave odlučujemo još malo do grada. Htjeli bismo obići četvrt Valiasr, u kojoj se u Tabrizu odvija nešto najbliže noćnom životu. Damiru se ne da, on će ostati u hotelu. Njega su naime taj dan prilično nažuljale natikače, jer je biser kupio nove natikače za Iran i prvi ih puta obuo za put (dakle nije ih prije toga razgazio). Da stvar bude bolja, nije ponio ni zamjensku obuću...

Nas ostala četvorica uzimamo taksi ispred hotela i otpućujemo se. Valiasr se nalazi nekih 7 km istočno od našeg hotela, tako da se moramo dosta voziti, isprva modernom gradskom brzom cestom, a potom uzbrdo, jer je Valiasr smješten na obroncima jednog od brda u okolici grada.

Došavši u Valiasr, ja očekujem da ćemo negdje sjesti i popiti piće (ima nekoliko kafića na glavnom trgu i ulicama oko njega, čak i dosta mlađarije, s obzirom da je radni dan), no preostala trojica samo besciljno lutaju ulicama, tražeći...ne znam točno što. Na koncu se opskrbljujemo pićem u jednoj od usputnih prodavaonica i lagano krećemo nizbrdo, nadajući se da ćemo ustopirati neki taksi za povratak u grad. To nam ne uspijeva ni nakon 15-ak minuta stajanja pored ceste. Ili su puni, ili ih prekasno skužimo, a nisu baš ni česti. Vraćamo se stoga uzbrdo, na službeno stajalište taksija. Tamo nalazimo jedan koji nas ubrzo prebacuje do grada, iako nije sasvim siguran gdje je taj naš hotel, pa mora zapitkivati kolege usput.

Inače, iako su taksiji u Iranu službeniji nego npr. u Gruziji ili Armeniji, i dalje nemaju taksimetre, nego cijenu dogovarate prilikom ulaska u auto. Isprva smo se držali toga da svaku cijenu dijelimo na onoliko dijelova koliko nas je bilo u autu, dok nismo shvatili da bi nam bilo daleko praktičnije da svaki puta vožnju plati drugi od nas po sistemu rotacije – iako bi to moglo značiti da će ponekad netko od nas platiti više, a netko manje. Damiru to ne bi smetalo, Letici i meni malo više. Laughing

Taksist nas konačno dovozi do hotela, ja se još jednom odlazim opskrbiti pićem u onu prodavaonicu, a Letica će prošetati malo niže da vidi radi li još ona kebabdžinica budući da nije stigao ništa večerati.

Ja se vraćam u hotel, a za mnom dolazi i Letica. Zatvoreno je, morat će preskočiti večeru. Prodajemo Damiru uobičajenu priču o „strahovitom propustu“ što nije išao s nama u Valiasr, ali ne možemo dugo glumatati. Ukratko, Mate zaključuje da mu je Tabriz totalno bezveze, ništa posebno (isto ono što je prije 3 godine govorio za Dilidžan u Armeniji), meni je OK, uobičajeni veliki grad. Nikola se priklanja Mati, Damir ima neke svoje zaključke (hrana je OK, dakle ni grad nije loš), a Letica čini mi se ima mišljenje slično mojemu.

Spremamo se za počinak, Damir opet traži moj gel za tuširanje na posudbu. Kada pokušam to pretvoriti u problem i upozoriti ga da je posudba jednom u redu, ali odbiti kupiti gel i stalno posuđivati tuđi nije, on tvrdi da mu nije jasno zašto se ja oko toga uznemiravam, kad ionako imam dovoljno gela. Istina, imam ga dovoljno, ali za sebe, jer sam gel i kupio za sebe. Onda mi on pokušava predložiti da će mi kupiti gel za tuširanje kad se vratimo u Hrvatsku. Ne treba meni naknadna kompenzacija, stvar je u načelu. Kupio sam gel sebi i ja ga namjeravam i potrošiti. Mogu ga posuditi nekomu komu se zalomi da mu usfali, ali ako netko računa na žicanje, to bogme ne mislim podržavati. Na kraju u cjenkanju postižemo dogovor – ja ću mu posuditi gel ako on mene pusti da se prije otuširam, budući da se obično tušira po pola sata. Ulaskom u kupaonicu opažam da se na zidu nalazi onaj plastični spremnik za gel i da Damiru zapravo uopće ne treba posuditi gel, jer ionako ima hotelski. Kada mu to kažem, ponaša se kao da sam ga izigrao – on me je velikodušno pustio da se otuširam prije njega, a ja sam preuzeo obavezu da mu posudim gel. I bez obzira što on ovdje ima besplatni gel, i dalje smatra da sam mu ja obavezan posuditi. Jer je moj gel „puno ugodniji“. Na kraju u tom natezanju popušta i tušira se hotelskim gelom.

Dan je započeo Damirovim nebulozama, dan i završava njima. Nadam se samo da ove noći Tabriz neće biti pogođen nekim od potresa koji su ovdje toliko česti i razorni...

egerke @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 0
SRIJEDA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Iz sna me budi Damirovo dozivanje. Traži me da brzo otvorim vrata kupea. Ona su zaključana i to nekakvom zeznutom bravom koju čini metalni nastavak koji se umeće u kutijicu, povlačeći ga potom tako da više ne može ispasti. Uspijevam nekako raspetljati tu bravu u polusnu i otvaram vrata. Stojimo na nekakvoj bezveznoj stanici, u nekom malom mjestu. Damir gleda van, potom me traži da zatvorim vrata. Zatvaram ih, ali sad traži i da ih zaključam. To je još kompliciranije od otključavanja u situaciji u kojoj se nalazim, pa ga samo šaljem kvragu i okrećem se na drugu stranu s namjerom da nastavim spavati. On međutim nastavi pizditi i sad me već razbudio. Pitam ga koga je uopće vraga tražio da mu ja otvaram vrata. On kaže da se bojao da smo već u Tabrizu i htio je provjeriti, a nije mu se dalo dizati, dok je po nečemu zaključio da ja valjda ne spavam (ja često u snu znam imati poluotvorene oči). Zaboga, Tabriz je zadnja stanica i osim toga je grad od preko milijun i pol ljudi, nema šanse da to prespavamo. Šaljem još jednom kvragu njegovu paranoju, nekako uspijevam zaključati vrata i opet tonem u polusan.

Nakon nekog se vremena svi razbuđujemo, i to zato što je poprilično vruće. Naime, legli smo spavati odjeveni i pokrili se dekama, ali sad nas one previše griju. Bacam pogled na mobitel i ostajem ugodno iznenađen. Čini se da imamo mrežu. Štoviše, ubrzo mi dolazi i poruka kojom mi žele dobrodošlicu u Iran.

Oblačimo se, umivamo, ponovno podižemo krevete i vraćamo se u sjedeći položaj.

Izlazim na hodnik. Krajolik je tipična visokogorska pustoš, kao npr. u Armeniji:





Na drugu stranu Nikola slika kroz prozor:



Već je oko pola 10, što znači da kasnimo nekih 3 sata u odnosu na vozni red. Naposljetku se počinju pomaljati znaci da ulazimo u neki veći grad. Skladišta, tvornice, sve više cesta...i napokon ulazimo u tabriški kolodvor. Izlazimo iz vlaka i upućujemo se prema ulazu u kolodvorsku zgradu. Tu međutim stoji policajac koji traži od putnika da mu pokažu dokumente. Uglavnom zagleda, potom ih propusti. Nama međutim uzima putovnice, a potom se zajedno s još jednim kolegom udaljava u jednu kancelariju. Ostajemo zbunjeno stajati u kolodvorskoj dvorani, jer ne znamo što nam je činiti. Čekamo da nam vrate putovnice ili da nam daju nekakve daljnje upute. Damir naravno ima teoriju da više nećemo vidjeti putovnice. Postoje inače situacije lažnih policajaca u Iranu koji vas traže da im pokažete putovnicu, a potom nestanu s njom, budući da tamo postoji jako crno tržište putnih dokumenata. Stoga smo si napravili kopije putovnica prije puta, no ovaj nas je ulovio na prepad. Ipak, sumnjam baš da postoji skupina od desetak lažnih policajaca koji neprimjećeni na kolodvoru u Tabrizu vrebaju naivne turiste kojima će oteti putovnice. Sudeći po onome što smo vidjeli u vlaku, mi smo bili jedini stranci (ako ne računamo Turke – čak je s jednim Nikola nešto malo razgovarao na hodniku).

Nakon desetak minuta nam vraćaju putovnice i slobodni smo krenuti dalje. Tražimo mjenjačnicu po kolodvoru, ali nema je. Postoji jedan bankovni šalter, ali oni ne mijenjaju novce. Ništa, izgleda da ćemo u potragu za lokalnom valutom morati do grada.

Pogled na kolodvorsku zgradu izvana:



Već vidite neke od glavnih predstavnika voznog parka u Iranu. Ukratko, taj je vozni park prilično jednoličan. Njegovih otprilike 95% čini svega nekoliko vrsta automobila:

- Paykan – dosl. „strijela“, iranski nacionalni auto, kojega je tvrtka Iran Hodro proizvodila od 1967. do 2005. Po dizajnu je jednak nekadašnjem Hillman Hunteru. Sedamdesetih godina bio je praktički jedina marka automobila u Iranu. Ozloglašen zbog velike količine goriva koju guta (što i nije toliko problematično, jer je u Iranu gorivo vrlo jeftino), kao i zbog emisije ispušnih plinova. Nakon 2005. zamijenjen suvremenijim i ekološkijim Samandom (nazvanim prema vrsti brzih konja).

- Peugeot 405 – također proizveden u tvornici Iran Hodro, kasnije pod imenom Peugeot Pars. Izgledom mu je sličan i Peugeot RD 1600 (kasnije Roa) koji međutim ima šasiju Paykana i pogon na stražnje kotače.

- Kia Pride – u Iranu ih proizvodi tvrtka Saipa, sa svojim imenima modela (Saba, Nasim)

- Zamyad – pickup rađen po licenci Nissan Juniora

U svakom trenutku u vidnom polju će vam biti barem jedan od ovih tipova (dok god gledate automobile, jasno).

Registracija izgleda ovako:



(Postoje i registracije za inozemstvo, no ova je za unutrašnju upotrebu.)

Kolodvor je smješten na zapadnom rubu grada i odavde prema centru vodi široka ulica kojom se mi zapućujemo. Njome bismo trebali stići ravno do centra, tamo imamo i smještajne mogućnosti, a usput se nadamo proći pored koje banke i zamijeniti novce.

Ubrzo se susrećemo s blagodatima iranskog prometa – točnije, na prvom većem križanju. Naime, svugdje smo čitali upozorenja o užasima prometa u Iranu, no nakon što smo iste stvari čuli i za Tursku i Gruziju, a u realnosti se to moglo podnijeti, smatrali smo i da u slučaju Irana pretjeruju. Nažalost, nisu. Promet u Iranu najbolje se može opisati kao mravinjak – ima neku svoju unutarnju logiku i strukturu, ali ona izmiče svima onima koji to promatraju sa strane. Takav je sustav najbolje ostaviti da sam teče i ne ga ometati vanjskim intervencijama. A ako ste pješak koji želi preći cestu, vi ste upravo to – faktor ometanja. Civilizirani Europljanin prvo će ostati zabezeknut nedostatkom semafora na većini križanja. Umjesto semafora, tamo se obično samo nalaze žuta trepćuća svjetla koja vozače upozoravaju da je tu nešto neuobičajeno. Semafori postoje jedino na križanjima dviju velikih cesta, kako bi se izbjegla darvinistička borba do iznemoglosti. No čak i u tom slučaju, ako ste pješak koji prelazi na zeleno, vi nemate pravo prolaska. U najboljem slučaju dobit ćete trubljenje, u većini ostalih, pokušat će vas zaobići ispred ili iza vas kako bi došli čim bliže križanju prije no im se upali zeleno. Zato je prilikom prelaska ceste važna jedna stvar – prelazi se brzim korakom (ne treba trčati, osim ako ne nailazi kolona), odrješito, bez gledanja prema vozačima (oni će to protumačiti kao vašu neodlučnost i neće stati, naprotiv). Ako se držite odrješitog i stalnog koraka, vozači će predvidjeti vašu putanju i znati s koje vas strane trebaju obići. Ne bojte se, neće vas zgaziti, dok god ne činite nagle promjene smjera ili brzine. Najvažnije je ne uspaničiti se. Vjerujte vozačima, oni su iskusni, znaju kako to funkcionira i nije im u interesu da vas zgaze. Možda će prozujati na nekoliko centimetara od vas, ali dok god ostajete hladnokrvni, preživjet ćete. Naposljetku, kad konačno prijeđete cestu i približite se drugom kraju, čuvajte se još jedne zamke – većina velikih ulica uz svoj rub ima otvoreni kanal, koji je nekada služio kao vodovod, a danas uglavnom služi za odvod oborinskih i otpadnih voda, te povremeno kao štakornjak. Oni mjestimično jesu nadsvođeni, ali na podosta ih mjesta treba preskočiti.

Po prvim dojmovima, Iran se ne razlikuje previše od Turske. Primjetna je razlika to što su sve žene pokrivene. Razlikuju se dvije vrste pokrivanja: čador i hidžab. Čador je tradicionalni ogrtač, obično crne boje, koji prekriva tijelo od kose do gležnjeva (lice je otkriveno), a kako nema nikakvih sredstava za kopčanje, mora ga se sprijeda pridržavati rukom ili, rjeđe, zubima. Čadore nose konzervativnije žene. Hidžab je marama kojom se prekriva kosa, dok je ostatak tijela odjeven u svakodnevniju odjeću, s time da ta odjeća ne smije biti pripijena i gornji dio odjeće mora prekrivati stražnjicu. Hidžab uglavnom nose mlađe i liberalnije žene, često vrlo labavo, tako da im se nalazi praktički na tjemenu, a uredno im se vidi i kosa na prednjem dijelu glave, kao i pramenovi koji im izviruju ispod marame sa stražnje strane. Postoji, doduše, moralna policija koja one žene za koje procijene da su se previše otkrile upozorava da se pokriju. Ipak, što se odjeće tiče primjetna je liberalizacija koja je započela krajem devedesetih, vladavinom reformističkog predsjednika Mohamada Hatamija. Ranije, a pogotovo u vrijeme Homeinija, prevladavali su čadori ili vrlo striktni hidžabi, a ženama nije bilo dopušteno šminkati se (danas je većina mladih našminkana i to vrlo ukusno – općenito, Iranke su predivne žene koje se ne libe istaknuti svoju ljepotu čak i uz tako skučen manevarski prostor).

Prošli smo pored nekoliko banaka, ali nijedna ne pripada banci Melli (tj. „narodnoj“), za koju kažu da je jedna od rijetkih koja je ovlaštena mijenjati novac. Napokon nalazimo jednu poslovnicu, no oni nam kažu da nam ne mogu promijeniti, neka pitamo u centru. Nastavljamo dalje i ubrzo nailazimo na još jednu njihovu poslovnicu. Ponovno ulazimo i dolazimo na šalter. Službenik nam tamo bez previše skanjivanja objašnjava da nam on doduše može promijeniti dolare, ali da je taj tečaj loš i da bi nam se mnogo više isplatilo mijenjati kod privatnih mjenjača. To je istina, tečaj je kod privatnih mjenjača mnogo bolji, barem dok je mjenjač dobronamjeran – u banci ćete dobiti jednu trećinu iznosa koji ćete dobiti kod mjenjača. Ali da nas iz banke šalju konkurenciji, to je zanimljivo.

Napokon, nakon skoro sat vremena hoda, dolazimo i do prvog od hotela koji se nalazi u mom vodiču, hotela Morvarid. Smješten je na samom rubu centra grada. Ulazimo i pitamo imaju li soba, te bez previše komplikacija dobivamo peterokrevetnu sobu. Pokazuju nam sobu, izgleda zadovoljavajuće, no morat će ju još očistiti od prethodnih gostiju, tako da ćemo mi ostaviti stvari na recepciji, pa se kasnije vratiti u hotel da se smjestimo u sobu, a sada ćemo se otputiti u obilazak centra, pa onda i na ručak.

Tabriz je, s nešto manje od dva milijuna stanovnika, četvrti najveći grad u Iranu i glavni grad provincije Istočni Azerbejdžan. Leži na visini od 1350 metara, u dolini na sutoku rijeka Ghuru i Adži. Riječ je o gradu s dugom tradicijom, no koji leži u seizmički aktivnom području pa je tako dosta puta u povijesti bio rušen i obnavljan. Tvrdi se da se nalazi na mjestu na kojemu je svojedobno bio Rajski vrt. Osnivačicom današnjeg Tabriza smatra se Zubaida, supruga kalifa Haruna ar-Rašida, koja je 791. obnovila grad nakon potresa i proljepšala ga do te mjere da se može reći da je utemeljila novi grad. Važan položaj na Putu svile donio je gradu prosperitet, te je on bio glavnim gradom nekoliko srednjevjekovnih azerskih država. 1392. ga je opustošio Timur, ali je ubrzo obnovio sjaj. 1501. u grad je ušao safavidski vladar Ismail I. i priključio Tabriz Perziji, štoviše, učinio ga je glavnim gradom, što će ostati do 1548. Turci su grad okupirali u dva navrata: 1514., kada su ubrzo potjerani, te 1585., nakon čega su ga držali 18 godina. Po povratku pod Safavide grad je izrastao u trgovačko križanje između Rusije, Perzije, središnje Azije, Indije i Turskoga Carstva. U 18. stoljeću zadesile su ga dvije tragedije: prvo su ga 1724. opet okupirali Turci, te pritom pobili oko 200 000 građana, a potom ga je 1780. pogodio i potres, u kojem je i opet poginulo 200 000 ljudi. 1826. nakratko su ga okupirali Rusi, a nakon njihovog povlačenja princ Abas Mirza započeo je s modernizacijom grada u zapadnjačkom stilu. Početkom 20. st. Tabriz je bio središte Iranske ustavne revolucije, kojom se željelo demokratizirati zemlju. Iako je Iran bio neutralan u oba svjetska rata, Tabriz je u oba rata okupiran – u Prvom svjetskom ratu u grad su ušli prvo Rusi, pa Turci, a u Drugome Saveznici. Dolazak Reze Pahlavija na vlast 1925. (to je otac onog nesretnika kojega će 54 godine kasnije svrgnuti Islamska revolucija) označio je provođenje centralizacije, s čime se većina stanovnika Tabriza, etničkih Azera, nije slagala, budući da su im bila uskraćena manjinska prava. Nakon Drugog svjetskog rata na području sjeverozapadnog Irana uspostavljena je Azerbejdžanska narodna vlada pod patronatom SSSR-a, sa sjedištem u Tabrizu, koja je ubrzo provela i agrarnu reformu, no nakon godinu dana sovjetske su se snage povukle, a šahova vojska zauzela to područje, poništivši rezultate agrarne reforme i ponovno zatrijevši azersku autonomiju. Nakon rata slijedila su ulaganja u grad, čime se on pretvorio u jedno od glavnih industrijskih središta Irana. Islamska revolucija Tabrizu nije donijela osobito zadovoljstvo, dijelom zbog toga što Azeri nakon centralističke politike Pahlavijevih nisu osjetili poboljšanje u pravima, a dijelom i zato što je u Tabrizu bila utjecajna liberalnija klerikalna struja koja se nije slagala s tvrdolinijašima koji su pobijedili.

Kao važno industrijsko središte, s rafinerijom, Tabriz je pretrpio bombardiranja u Iračko-iranskom ratu osamdesetih godina, nakon čega je krenula mukotrpna obnova. Situacija se polako poboljšava i za Azere – 1999. pokrenut je azerski program na sveučilištu, iako se u školama i dalje uči na perzijskome. Na ulicama, međutim, vlada azerski – većina stanovnika grada i dalje su Azeri.

U Iranu Azere inače zovu jednostavno „Turci“, budući da govore jezikom bliskim turskomu, a očito se Perzijanci ne zamaraju finesama. Jedna glavna razlika između Azera i Turaka je ta što su Azeri, kao i Perzijanci, šijiti, a Turci su suniti.

Iz hotela krećemo prema istoku, ulicom Imama Homeinija, te ubrzo dolazimo do nove džamije Mosalla u izgradnji:



Na pročelju se vidi slika Ruhollaha Homeinija, a s lijeve bi strane vjerojatno ubrzo trebala doći slika Alija Hamneija. Ta dvojica redovito dolaze u paru, svugdje vas zajedno promatraju sa zidova, pročelja, plakata... Damir ih je prozvao „zlim Djedovima Mrazovima“, iako smo nakon nekog vremena ipak morali priznati da Hamnei izgleda mnogo blaže i susretljivije od vječito smrknutog Homeinija. Doduše, i Hamnei je konzerva i još uvijek je miljama daleko od prihvatljivog vođe, ali je svejedno pomak u odnosu na strahovladu iz vremena Homeinija, o kojoj ću još pisati.

Komentiramo kako ne znamo što će se zbiti s tim prikazima kada Hamnei umre – hoće li jednostavno početi dodavati i sliku trećeg Vrhovnog vođe pored spomenute dvojice, ili će taj novi zamijeniti Hamneija na slici.

Prelazimo cestu, pri čemu Letica skoro završava pod kotačima autobusa – naime, uz već ionako kaotičan promet, autobusi imaju posebno odvojenu traku pored dvosmjerne ceste, unutar koje se promet također odvija dvosmjerno (zapravo je dakle riječ o paralelnoj cesti). Tako da je Letica, nakon prelaska glavne ceste za automobile, ostao gledati u istom smjeru, a autobus mu se stvorio iza leđa.

Pješačka ulica Tarbijat:



Krećemo kraticom kroz šoping centar Šams-e Tabrizi, kako bismo došli do jedne mjenjačnice koju nam preporučuje naš Lonely Planet. U prolasku kroz šoping centar ostajemo zgranuti izborom odjeće koja se nudi:



Naravno, u ovakvoj dekadentnoj odjeći Iranke ne smiju izaći u javnost. Mogu ju nositi samo pred svojim muževima (eventualno drugim članovima obitelji) ili u isključivo ženskom društvu (naravno, na nekoj privatnoj zabavi). No ipak se dakle to i dalje nosi, Iranke obdržavaju stil, a Homeini se okreće u grobu.

Izlazimo na drugoj strani šoping-centra, na ulicu Džomhuri-e Eslami (Islamske Republike), te ju potom prelazimo kako bismo došli do ruba tabriškog bazara. Pogled na sjever, prema bazaru:



Napokon nalazimo mjenjačnicu i mijenjamo svaki po 100 dolara. Za tu svotu postajemo milijunaši – dobivamo oko 3 100 000 iranskih riala. Novčanice su zanimljiv kupus papira u kojekakvom stanju, a na svima se nalazi Homeinijevo lice. Izuzetak je jedino najveći apoen – na novčanici od 500 000 riala piše jednostavno „Iran cheque“ i nalazi se slika neke džamije zajedno sa žigom banke. Razlog za to je sljedeći: najveća službena novčanica jest ona od 100 000 riala. Za iznose iznad toga pojedine banke imale su ovlast izdavati čekove koji su na rok od godinu dana funkcionirali kao novčanice. 2008. godine Središnja iranska banka ukinula je tu ovlast, i sada samo ona može izdavati takve čekove, a zasad ih izdaje u apoenima od 500 000 i 1 000 000 riala. Iz aspekta nas kao korisnika, savršeno je irelevantno jesu li to novčanice ili čekovi, dok ih god možemo koristiti kao novčanice. Ono što je međutim za nas mnogo bitnije jest način na koji Iranci izriču iznose. Naime, budući da su riali očito nezgrapni, zbog prevelikih apoena, Iranci cijene obično izražavaju u tomanima, što je deset puta manja jedinica (sam naziv dolazi od stare valute, koja je bila u upotrebi do 1932., a tada je zamijenjena rialom u omjeru 1 toman = 10 riala. Sjećate li se da sam se čudio da Albanci još govore cijene iz doba prije devalvacije leka 1960-ih? Ovi su još gori.). No kako je cijena i u tomanima i dalje velika, mnogi će jednostavno taj iznos još podijeliti s tisuću i reći vam cijenu u toj novoj vrijednosti. Dakle, ako nešto košta 500 000 riala, to je 50 000 tomana, a prodavač bi vam mogao reći samo 50 tomana. Potrebno je dodati 4 nule na rečeni iznos, kako biste znali koju nominalnu vrijednost morate platiti.

Naravno da je i tu nastao raskol među nama kada bismo diskutirali cijene. Nikola i Damir odlučili su se čvrsto držati onoga što piše na novčanicama i govoriti cijene u rialima. Letica i ja smo prihvatili iranski običaj govorenja u tomanima, a Mate je odmah  krenuo u ovaj trgovački način, izbacivši 4 nule. Ukratko, nastao bi kaos u situacijama kada bih ja Nikolu tražio da mi dadne 20 000, a on bi mi dao novčanicu od 20 000 (umjesto od 200 000), pa bismo se onda derali jedan na drugoga, pri čemu je on mene optuživao za nepotrebno preseravanje i pravljenje Irancem, a ja njega za potpuno neuklapanje u okolinu. Da stvar bude bolja, neki od njih su na početku još pokušavali i preračunavati cijene, kako bismo doznali koliko je to točno u kunama, ali smo ubrzo od toga odustali. Orijentacije radi, jedna kuna je oko 500 tomana (odnosno 5000 riala). Kad vas taksi vozi za 4 kn po osobi, ili pivu platite 2 kn, onda preračunavanje doista nema nekog prevelikog smisla.

Ukratko, glavna zafrkancija kada bi netko ostao zbunjen prilikom međusobnog raskusurivanja i postavio pitanje „Koliko ti onda trebam vratiti?“, bila je „Jednu onu s Homeinijem.“

Sad kad smo konačno nabavili riale, krećemo dalje u obilazak, a usput ćemo pronaći i neko mjesto za ručak, prije no što se vratimo u hotel i uselimo u sobu. Na proširenju na sredini ulice nalazi se sljedeći spomenik:







Sudeći po ikonografiji, riječ je o sedmorici šehida iz Iračko-iranskog rata. Premda je rat završio prije 25 godina, kult mučenika je još uvijek jak.

Krećemo na jug, prolazeći uz male prodavaonice svega i svačega. Ulazimo u jedan dućančić u kojem se prodaju živežne namirnice i kupujemo sokove. Ono čime Iran stvarno obiluje to su prirodni voćni sokovi. I to doista prirodni, bez konzervansa. Ima ih raznih vrsta, od nara, žutike (to je neka bobica slična brusnici), preko uobičajenijeg voća, poput marelica i bresaka (latinsko ime breskve je Prunus persica, tj. perzijska šljiva), pa do kojekakve egzotike, domaće i uvozne: datulja, aloje, tamarinda... Na Damirovu žalost, ima i Coca Colinih proizvoda (on se veselio Iranu kao jednoj od „nepokorenih“ država, ali Coca Cola se licencno puni u Iranu), ali i lokalnih kopija, kao što je Parsi Cola ili Zam Zam Cola (prema svetom izvoru u Meki). Ono što je zanimljivo jest da se sokovi uglavnom prodaju u staklenim bocama. Limenke postoje, ali su puno skuplje, a plastike gotovo uopće nema. Čudno zapravo, s obzirom na zemlju koja proizvodi ogromne količine nafte i njenih derivata.

Ponovno smo na ulici Imama Homeinija, pa Letica slika gradsku vijećnicu Tabriza:



Ovo je već prilično riskantno – naime, u Iranu nije preporučljivo fotografirati državne zgrade ako ne želite imati okapanja s policijom. Pogotovo ako ste stranac.

Nastavljamo na zapad Homeinijevom prema jednom od restorana koje preporučuje Lonely Planet. Letica zastaje kraj jedne slastičarnice, uželio se sladoleda. Mi produžujemo, nema smisla jesti sladoled prije ručka. Ubrzo nalazimo i restoran, nazvan Modern Tabriz, u jednom podrumu. Čini se prosječnim, ima preporuku, pa da vidimo. Naručujemo hranu, u cijenu je uključen i samoposlužni salata-bar, a možemo si sami uzeti i piće. Nakon što smo naručili primjećujemo nekog kukca kako nam šeće po stolu. Nije baš žohar, ali nije ni daleko od toga.

Hrana ubrzo dolazi, nije uopće loša, ali nije ni nešto spektakularno. Svugdje sam slušao hvalospjeve iranskoj kuhinji, pa sam možda imao i veća očekivanja. Dok jedemo, pridružuje nam se Letica, koji nas je uspio pronaći. On je pak oduševljen sladoledom koji je pojeo i pomalo egzotičnim okusima, kao što je šafran. Usput je još poslikao ljude koji čekaju autobus:



Primijetite da na stanici postoji segregacija. Žene čekaju s jedne strane, muškarci s druge. Načelno, u autobusima je stražnja polovica rezervirana za žene, prednja za muškarce (dva su dijela čak i odvojena štangom koja se nastavlja na rukohvat srednjih vrata), ali pridržavanje tog pravila, kako ćemo kasnije vidjeti, nije toliko striktno – viđali smo žene u prednjem dijelu (a i muškarce u stražnjem) bez ikakvih posljedica.

Na gornjoj se slici ujedno lijepo vide i razlike između čadora i hidžaba.

Još jedna usputna crtica:



Ručamo dakle svi zajedno, pa tako konačno otvaram po prvi puta i iransku pivu. Budući da je Iran islamska republika, piva mora biti halal, što znači da ne smije sadržavati nimalo alkohola. Dakle, nisu to one naše pive kod kojih službeno piše da su bezalkoholne, a zapravo imaju manje od 0,5% alkohola, ovdje doista nema alkohola. Okus je poprilično bljutav. Doduše, nedostatak alkohola je proizvođačima omogućio poigravanje s raznim aromama, pa tako u Iranu možete piti pive s mnogo većim dijapazonom okusa od onih u Europi: nar, šumsko voće, metvica, limun, jabuka, kava (što ima okus sličan kvasu)... Dok god to ne doživljavate kao pivu, nego kao sokić od ječma s voćnom aromom, sasvim je prihvatljivo i osvježavajuće. Najmasovnije se pije Istak, koji se proizvodi u Sanandadžu u iranskom Kurdistanu, premda je u svakodnevnom govoru ime jedne druge marke postalo sinonim za pivu, a to je Delster. Zapažen je još i Šams, a postoje i neke manje marke, a čak i neke strane firme proizvode bezalkoholne pive za iransko tržište (ali i za druge islamske zemlje).

Nakon ručka se vraćamo u hotel kako bismo se konačno uselili u sobu. Soba je spremna, pa tako malo priliježemo i dogovaramo planove za popodne. Soba je prilično velika, s jedne se strane nalazi širok dvostruki krevet, a s druge tri jednostruka. Mate i Nikola će na dvostruki. Soba ima i prozor, s pogledom na nekakvo unutrašnje dvorište/vrt, koje je obraslo sparušenom travom i zajedno s nereprezentativnim zidovima daje otprilike ugođaj kao da gledate na neko unutrašnje dvorište zatvora Folsom. Imamo i kupaonicu, u kojoj je WC naravno čučavac. U Iranu su čučavci već toliko rašireni da ćete zapadnjački WC dobiti samo u boljim hotelima. Uz to naravno ide i nedostatak toaletnog papira. Dok su ostali odlučili nabavljati toaletni papir (koji se onda, naravno, zbog ograničene propusnosti ne smije bacati u WC nego u kantu za smeće), ja sam se, kao i u slučaju riala/tomana, odlučio prilagoditi lokalnim običajima i rabiti crijevo za ispiranje. Čišće je, manje iritira stražnjicu i ne stvara probleme s odvodom. Jedino pitanje koje me uvijek mučilo dok sam uzimao to crijevo u ruku bilo je „A što ako je onaj prije mene slučajno crijevom očešao...?“

Valja reći da je i crijevo ustupak modernoj tehnologiji. Nekada se higijena održavala tako da se ispiranje odvijalo izravno rukom. Naravno, lijevom, jer se ona smatra nečistom.

Dogovaramo se da ćemo u popodnevnim satima otići na autobusni kolodvor kupiti karte za Teheran za sutradan. Većini se ne da ići dotamo, tako da ćemo izgleda otići samo Letica i ja. Ostali nam daju novce, a potom dogovaramo sastanak na početku ulice Tarbijat i krećemo.

Do kolodvora smo planirali ići autobusom, tako da odlazimo do stanice u susjednoj ulici, ali prije toga navraćamo na još jedan sladoled u usputnoj slastičarnici. Ovdje nažalost prodavač ne zna engleski, a sve je ispisano na farsiju. I dok nas dvojica petljamo, pored nas se pojavljuju dvojica mladića, od nekih 25 godina i pitaju nas na engleskom treba li nam pomoć. Kažemo da bi nam dobro došla i zamolimo ih da nam prevedu imena sladoleda. Odlučujemo se za malo manje uobičajene okuse, kao što su mango ili mandarina. Dečki koji su nam pomogli inzistiraju da oni i plate. Letica i ja se opiremo, no oni ustraju: „Molimo vas, vi ste naši gosti.“ Iako mislimo da je riječ o tarofu, ovi brže-bolje vade novce i plaćaju naše sladolede. Malo nam je neugodno, nama su ti sladoledi sigurno jeftiniji nego njima, ali čini se da je njima to pitanje časti.

Kad sam već spomenuo tarof, bio bi red da pojasnim taj koncept koji je prilično važan u Iranu. Tarof je skup komunikacijskih rituala kojima se uspostavlja i potvrđuje društvena hijerarhija. Slična stvar postoji u mnogim kulturama, ali nama je Iran bio prvi susret s nečim takvim, makar na načelnoj razini. Tarof nalaže uvijenost komunikacije, zbog čega Iranci ostavljaju dojam da im je neugodno, da nešto izbjegavaju ili da vas muljaju. Tako npr., ako želite povišicu, vi ćete prvo desetak minuta razgovora s poslodavcem pričati o njegovim vrlinama, okolišati na sve druge načine, podrazumijevajući da i poslodavac zna koja je vaša prava namjera i da ju prvi spomene, budući da je na višem društvenom položaju. Isto tako, tarof zahtijeva da vi ponudite uslugu, bila ona vama draga ili ne, a da druga strana prvo odbije, bez obzira odgovara li joj to ili ne. Sasvim je jasno da tu često može doći do nesporazuma i neugodnih situacija – recimo, oboje mogu na kraju raditi nešto što ne žele, jer su prepristojni da odbiju onog drugog. Zapravo, manje je uvredljivo pristati na nešto što ne želite, nego jednostavno reći da vam nije do toga i na taj se način zamjeriti ponuđaču (čak i ako njemu takav ishod zapravo odgovara). Zapadnjacima je tarof čudan i nemaju strpljenja za njega, pa imamo situaciju gdje npr. pitate prodavača koliko nešto košta, a on kaže da to uopće nije vrijedno i da ne košta ništa. On naravno tarofira i očekuje da mu platite, ali se od vas očekuje da inzistirate na plaćanju. Nakon nekoliko takvih izmjena (koje ovise o socijalnoj distanci), prodavač će konačno „popustiti“ i reći cijenu. Ako ste usto još na bazaru, tada može krenuti i cjenkanje, čime se jednostavan proces novčane transakcije produljuje na složeni ritual koji može trajati i po pola sata. Međutim, Zapadnjak koji ne poznaje lokalnu kulturu možda će nakon prve prodavačeve replike zaključiti „OK, on mi to poklanja, hvala, doviđenja“. Vjerojatno je to i razlog zašto se u komunikaciji sa strancima tarof baš ne koristi.

Što se nas tiče, nama je tarof dobro došao kao interna fora: „Evo, možeš posuditi moj gel za tuširanje.“ „Dobro, daj mi ga.“ „Ma kaj ti je, pa to je bio tarof!“

Momci koji su nama platili sladoled ipak izgleda nisu tarofirali, budući da inače ne bi izvadili novce i tutnuli ih prodavaču. Sada razgovaramo s njima na ulici, pitaju nas odakle smo (to je najčešće pitanje koje će nam biti postavljeno u idućih tjedan i pol, često i bez ikakvog razgovora, samo u prolazu na ulici). Farsi je dosta naziva za države preuzeo iz francuskoga, pa je tako naša država za njih „Krovasi“ (s naglaskom na i). Nemojte ni pokušavati s Kroejšom, neće vas razumjeti, čak i ako znaju engleski. Krovasi međutim uglavnom kuže. Možda zbog tarofa, a možda zbog nekoliko naših nogometnih trenera koji su djelovali ili djeluju u Iranu (Ćiro Blažević, Branko Ivanković, Cico Kranjčar).

Ovi momci dobro govore engleski. Jedan se zove Abas, drugomu se ne sjećam imena. Jedan od njih studira u Turskoj, u Erzurumu. Obojica su na nekim tehničkim fakultetima. U Iranu je to vrlo popularno, jer je to jedna od rijetkih mogućnosti za otići iz zemlje, što uglavnom želi velik broj visokoobrazovanih. Ujedno je to i razlog zašto je Iran još uvijek, unatoč sankcijama, tehnički vrlo napredna zemlja.

Kažemo im da smo krenuli na kolodvor kupiti karte za sutra. Oni se nude da će nas odbaciti dotamo. Sad, tarof ili ne, dobro će nam doći nečija pomoć na kolodvoru, jer ako su poput onih u Turskoj (a vjerojatno još i kaotičniji) nas dvojica ćemo teško riješiti sami stvar. Auto im je u blizini, naravno da je riječ o Peugeotu. Vožnja do kolodvora traje petnaestak minuta i sada imam prilike promotriti iranski promet iz perspektive vozača. Mijenjaju se trake, trubi se pješacima, skreće se bez žmigavca, prolazi se kroz crveno (ako negdje ima semafora)... Sve to teče prilično glatko, tek na jednom križanju vidimo manji sudar – dvojica vozača su se očito malo jače očešala, ali bez ikakvih ozbiljnih posljedica. Zanimljivo, to je bio jedini sudar koji smo vidjeli u Iranu.

Usput pričamo o našem putovanju, pa nam kažu kako ne vole Perzijance. Zbog onoga što sam gore napisao, to je donekle i razumljivo. Inače, Iran je etnički vrlo šarolika država. Glavninu stanovništva (oko 60%) čine Perzijanci, koji žive u središnjem dijelu države, i govore farsijem (ili novoperzijskim) koji spada u iransku granu indoeuropskih jezika (usporedbe radi, brojevi na farsiju su: jek, do, se, čahar, pandž, šeš, haft, hašt, noh, dah; „otac“ je padar, „voda“ je ab i još mnogo srodnih riječi s ostalim indoeuropskim jezicima). Druga najveća populacija su Azeri, kojih ima oko 20% i govore azerskim jezikom, iz turkijske porodice. Na zapadu Irana prisutna je i brojna kurdska populacija (ima ih oko 7 milijuna), koje ostali Iranci smatraju divljima i opasnima (iako su to uglavnom predrasude). U susjedstvu žive i gorski nomadi Luri, koji govore jezikom koji je mješavina farsija i arapskog. Na jugozapadu, u provinciji Huzestan, te uz obalu Perzijskog zaljeva, žive Arapi, kojih ima oko 2% ukupne populacije. Arapi u Huzestanu su šijiti koji su izbjegli iz Iraka tijekom rata, oni uz Perzijski zaljev (zvani Bandari, tj. „lučani“, jer žive po lučkim gradovima) uglavnom su suniti. Na jugoistoku žive Baludži, narod iz iranske skupine koji nastanjuje i zapadni Pakistan, a bore se za stvaranje vlastite države, te gerilski ratuju u jugoistočnom Iranu. Na sjeveroistoku ima Turkmena, koji se lako uočavaju po svojoj kosookoj fizionomiji. Naposljetku, diljem Irana živi još mnoštvo manjih nomadskih naroda, nekih turkijskih, nekih iranskih, koji se i danas sele sa svojom stokom na ispašu diljem gorja Zagros ili po pustinjama.

Dolazimo na kolodvor, kažemo im što točno želimo, koje vrijeme, kakav bus, za sutra ujutro za Teheran, pet ljudi. Nakon malo muvanja po šalterima pronalazimo odgovarajući autobus. Ovaj puta odmah inzistiramo da ćemo mi platiti, da nas ne bi slučajno opet dignuli na foru, ali mislim da ni oni nisu toliko ludi.

Potom nas opet vraćaju do grada, usput navivši neku njihovu glazbu do maksimuma, tako da mi od basova podrhtava utroba. Zanimljivo je to kako je službeno pop-glazba haram i zabranjeno ju je javno puštati, no domaća produkcija pop-glazbe s elementima narodnog melosa je sveprisutna i očito je halal. Pričaju kako večeras idu na koncert nekog poznatog azerbejdžanskog pjevača i kako se još moraju spremiti, te odbijaju naš poziv na piće nakon što nas vrate u grad.

Ostavljaju nas opet kod onog spomenika šehidima, tako da se upućujemo pješice prema dogovorenom mjestu sastanka. Imamo još vremena, pa i opet kupujemo sok, a potom i sladoled, u onoj slastičarnici u kojoj je jutros Letica kupio sladoled. Ovdje prodavač zna engleski, a ako nešto i ne zna, odmah poseže za rječnikom (naravno, sve to radeći izuzetno flegmatično, tako da na odgovor koja je ta i ta vrsta sladoleda možemo čekati i do dvije minute). Uzimam šafran i sviđa mi se. Pridružujem mu kokos i limetu. Dok kupujemo sladoled pred slastičarnom se zaustavlja Mate, koji je također krenuo po sladoled. Čini se da smo po nečemu bili uočljivi, kada nas je tako lako primijetio... Potom lagano krećemo prema mjestu sastanka s ostatkom skupine.

Dok se dogovaramo kamo ćemo, prilazi nam neki stariji gospodin u odijelu (ovdje neobično puno ljudi nosi odijela) i na prilično dobrom engleskom nam želi dobrodošlicu u svoju zemlju. Eto, tek tako, malo je pročavrljao s nama, poželio nam da se lijepo osjećamo u Iranu i potom se udaljio. To je ta lijepa iranska gostoljubivost o kojoj smo slušali.

Krećemo prema bazaru. Tabriški je bazar najveći pokriveni bazar na svijetu i jedan od najstarijih na Bliskom istoku. Od 2010. nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Nedavno je i obnovljen, a pokriva 7 km2. Većina svodova sagrađena je tijekom 15. stoljeća. Iako je površinom ogroman, izvana izgleda prilično neprimjetno, tako da treba vremena da skužite gdje je ulaz. Mi ulazimo pored mjesta gdje se navodno nalazi turistički ured, jer Leticu zanimaju brošure. No iako bi ured prema Lonely Planetu trebao biti ondje, nema ga.

Pogled na džamiju pored ulaza:



I jedan od ulaza:



Prolazimo uličicama bazara, izbjegavajući pritom motocikle, koji se znaju zaletjeti kroz pokrivene uličice, bez obzira što ispušni plinovi nemaju kamo otići.

Bazar iznutra:





Izlazimo na ulicu s istočne strane, pa ponovno presijecamo kroz bazar sve do zapadnog ruba. Popodne je već odmaklo, pa je dosta dućana i zatvoreno. Ovdje je atmosfera malo mirnija:









Na zapadnom se rubu bazara nalazi džamija koja se zove Džame, odnosno „kongregacijska“ - što je i inače ime koje se daje glavnim džamijama u nekom mjestu (to je otprilike ekvivalent katedrale u katoličanstvu ili saborne crkve u pravoslavlju). Od toga naziva inače dolazi i naš naziv za taj vjerski objekt uopće, izvorna arapska riječ za džamiju je „,masdžid“ (od toga npr. „mošeja“, „mosque“ i ini zapadnjački nazivi) što se kod nas pak koristi za malu džamiju, obično u obliku uređene prostorije za molitvu u nekom objektu koji nije primarno vjerske namjene. Ukratko terminologija nam je posve obrnuta (slično kako se kod nas za svakodnevni predmet kaže „vrata“, dok su „dveri“ monumentalne i svečane, dok je u ostalim slavenskim jezicima uglavnom obrnuto).

Džamija je posve arhitekturalno uklopljena u bazar, jedino se iznad nje ističu minareti. Pogled u džamiju:



I dvorište ispred nje, zajedno s minaretima:



Minareti iz veće blizine:



Druga strana dvorišta:



(primijetite „zle Djedove Mrazove“ na krovu)

Minareti s druge strane:



(zanimljiv prizor gdje ovi nešto ukrcavaju u Paykan, dok ovaj klerik pored njih izgleda kao da ne pripada ovamo)

Vraćamo se u bazar i obilazimo dio s prehranom. Prodavač tikava koje na prerezu izgledaju kao lubenice:



Izlazimo iz kompleksa bazara i slikamo crkvu Sv. Marije koja se nalazi s druge strane ovog prometnog križanja:



Malo detaljnije (nije nam se dalo prelaziti cestu – u Iranu se to ne radi bez prijeke potrebe):



Crkva potječe iz 12. st., a spominje ju i Marko Polo. Nekoć je bila nadbiskupsko sjedište. Kršćanska zajednica u Tabrizu postoji još od samih početaka kršćanstva.

Na usputnom štandu kupujemo stvar pod imenom šarbat-e tohme šarbati. Riječ je o piću koje se radi od vode (s malo šećera) i sjemenki bosiljka. Prodaje se iz uobičajenih plastičnih miješalica iz kakvih se kod nas obično prodaje limunada. Sjemenke obično potonu na dno, ali okus je svejedno osvježavajuć. I još košta nekih 100 tomana (oko 20 lipa).

Inače, u Iranu je voda svugdje pitka i nema problema s crijevnim nametnicima, izuzev na jugoistoku. Mi smo zbog velike vrućine uglavnom pili voćne sokove, rjeđe vodu.

Nastavljamo prema već poznatom dijelu grada, ponovno pored spomenika šehidima, no cestu ovaj puta prelazimo pješačkim nathodnikom, koji su srećom dosta česti u Iranu. Vraćamo se ponovno do one slastičarnice i navraćamo na voćne šejkove. Ima ih raznih, od banane, dinje, ananasa, manga... Nakon nekog vremena odlučujemo se na posjetu Plavoj džamiji, koja se nalazi malo niže niz ulicu Imama Homeinija. Na kružnom toku kod vijećnice Letica se odlučuje odvojiti, te kaže da ide još jednom potražiti onaj turistički ured, a potom će nas sustići. Više ga nismo vidjeli do večeri. Laughing

Plava se džamija nalazi pored parka koji nosi ime pjesnika Širvanija Haghanija, azerskog pjesnika iz 12. stoljeća. Pogled preko parka na džamiju:



Pročelje:



Plava džamija (Džamija Kabud) sagrađena je 1465., a nakon izgradnje još su 25 godina prekrivali njene zidove pločicama majolike i kaligrafskim natpisima. Preživjela je težak potres 1727., ali se srušila u onome iz 1779. Potres je preživio samo ulaz (to je ovaj na gornjoj slici). U ruševnom je stanju stajala skoro 200 godina, do 1973., kada je konačno započela obnova, koja međutim do danas nije gotova (još uvijek je većina zidova gola jer se pločice vrlo pažljivo rekonstruiraju). U džamiji se inače nalazi i manja džamija u kojoj su pokopani šahovi azerske plemenske federacije Qara Qoyunlu. Taj je dio također preživio potres.

Ostatak ekipe nije zainteresiran za ulazak, tim više jer se ulaz naplaćuje, a pogled kroz vrata pokazuje da se isplati pričekati dok u potpunosti dovrše obnovu.

Inače, odnedavna je uvedena različita tarifa ulaznica u kulturno-povijesne znamenitosti za Irance i strance, pri čemu stranci plaćaju oko 5 puta više. Još su uvijek to dosta bagatelne cijene (manje od 30 kn), ali ipak.

Čekamo Leticu, ali on se ne pojavljuje. Zaključujemo stoga da je otišao svojim putem, pa krećemo lagano u potragu za večerom. Usput prolazimo pored benzinske pumpe i uz malo preračunavanja zaključujemo da litra benzina u Iranu košta oko 40 lipa. Stvari međutim ipak nisu toliko jednostavne – budući da proizvodnja nafte za domaće tržište ne zadovoljava potrebe, benzin je racioniran, tj. svaki vozač ima posebnu karticu za gorivo kojom može kupiti određenu količinu.

Prvi restoran u koji smo se zaputili ne uspijevamo pronaći, pa odlučujemo još jednom proći tim potezom, ali prvo ćemo baciti pogled na tabrišku citadelu, točnije ono što je ostalo od te građevine iz 14. st.:



Citadela se nalazi pored džamije Mosalla čija joj izgradnja potkopava temelje, pa je stoga nemoguće približiti joj se.

Ni drugi pokušaj traženja restorana ne daje ploda, pa se dajemo u potragu za idućim koji nam preporučuje Lonely Planet. Putem do njega prolazimo pored neke kebabdžinice i ovi su već spremni ući unutra, ali ih ja od toga odgovaram, jer taman posla da ćemo i u Iranu jesti samo kebabe. Iranska kuhinja je navodno izvrsna i želim probati što više različitih stvari. Sa mnom se u tome načelno slaže i Damir (on isto tako kaže da gradove i države procjenjuje po hrani), ali sada je ljut, jer mu se više ne da hodati i ide mu na živce moje inzistiranje da pronađemo točno određeni restoran. Ipak, hoda dalje bez pogovora. Dolazimo do lokacije gdje bi trebao biti idući restoran, i tamo također nema ničega. Lonely Planet zna tako povremeno pogriješiti – kada je riječ o ovakvim zemljama, vjerojatnost pogreške (tj. zatvaranja restorana) prilično je velika. Ipak, ne mislim da bih ga trebao spaliti, kao što mi Damir u ovom trenutku predlaže.

Ništa, priznajem poraz i vraćamo se natrag do one kebabdžinice. To je omanja prčvarnica, koja ima i nekoliko stolova na galeriji. Sjedamo i svi naručujemo po kebab i ajran. Kebab je u Iranu dugački komad mesa koji se servira s rižom (obično duplo više nego je se može pojesti) ili kruhom (i to plosnatim lepinjastim kruhom koji se naziva naan) i povrćem (paprikom i paradajzom, također sa žara). Ukratko, ovaj koji smo mi naručili izgledao je ovako:



(Nikola i ja pijemo ajran, Mate i Damir – nevjerojatno – Coca Colu)

Hrana nije nešto spektakularno loša, ali nije ni sjajna, tim više jer je jednolična. Tada još nismo znali strašnu istinu – hrana u iranskim restoranima uglavnom i jest to što smo dosad vidjeli, ako hoćemo pravu iransku kuhinju, trebamo biti pozvani u goste k iranskoj obitelji. A pet bilmeza u komadu nitko neće pozvati, tako da će naši kulinarski apetiti uglavnom ostati nezadovoljenima.

Vraćamo se prema hotelu, ja usput kupujem još jednu bezalkoholnu pivu u prodavaonici u kojoj sam ju kupio popodne, na putu na kolodvor. Upao sam u zao čas – upravo je vrijeme večernjeg namaza i vlasnika sam prekinuo u molitvi. Ipak, kolega mu pomaže i dobivam svoje piće.

Jedna razlika koja se primijeti u šijitskoj zemlji jest da su ezani mnogo rjeđi. Naime, dok se suniti mole pet puta dnevno, šijiti su spojili dva puta po dvije molitve, pa se mole samo tri puta. Tako smo pjev mujezina čuli mnogo češće u sekularnoj Turskoj nego u Islamskoj Republici Iran.

U hotelu nam se pridružuje i Letica, koji je nakon našeg rastanka odlutao prema sjeveru. Nije našao turistički ured, ali je slikao palaču zgrade uprave provincije Istočni Azerbejdžan:



Potom prešao rijeku Mehran:



(ovdje se gradi tabriški metro, zato to izgleda ovako)

I stigao do zgrade koja se naziva Maghbaratošoara, odnosno mauzolej pjesnikâ:





Ova zgrada je mauzolej preko 400 pjesnika, mistika, znanstvenika i slavnih ljudi s područja Tabriza. Iako kompleks postoji od srednjeg vijeka, ova je zgrada izgrađena sredinom 1970-ih.

Još slika:







Iznutra:









egerke @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.