Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, srpanj 15, 2012
Pet dana nakon što sam se riješio ove dvojice, ja sam opet išao u Rumunjsku. 
Točnije, dva dana nakon što sam se vratio u Debrecen, u posjet mi je došla Tatjana, moja kolegica iz ureda.

Prvo smo se jedan dan vozili biciklima po Debrecenu, potom smo drugi dan otišli u Hortobágy (i temeljito pokisli), a treći sam dan ja predložio jednodnevni izlet do Velikog Varadina. Rečeno-učinjeno. 
Odabrali smo jutarnji direktni međunarodni putnički vlak Debrecen-Oradea, koji ide oko kere, tj. preko Nyírabránya i Valee lui Mihai, pa potom uz granicu do Oradee. Uostalom, pogledajte kartu: 



Prvo se vozimo na istok. U Nyírabrányu ulazi granična kontrola, prvo mađarska. Pita nas kamo idemo. Velim u Nagyvárad. Ona se čudi: "U Nagyvárad? Ovim putem?". Naravno, bliže je preko Püspökladánya, uz presjedanje. No mi radimo kružnu turu. 
Dolazimo u Valeu lui Mihai (Érmihályfalva - Rumunjima je ovo -falva, "selo", zvučalo kao valea, "dolina" - iako je ovo potpuna ravnica). Mijenjamo smjer i odlazimo na drugu stranu. Vozimo se uz granicu. Tatjana je prvi puta u Rumunjskoj. I baš kao i ja prvi puta, i ona ide u Oradeu. No razlika je 12 godina i njen će dojam biti malo bolji. 

Nakon sat vremena vožnje, stižemo u Episcopiu Bihor, predgrađe Oradee, u kojem je inače međunarodni granični prijelaz na glavnoj koridorskoj pruzi od Püspökladánya prema Cluju. Ovuda smo prošli 13 dana ranije, samo tada je lijevala kiša. Pogled na okoliš je ipak depresivan. S jedne se strane vidi golemi deponij smeća, a s druge strane je ovo: 





Kemijska industrija Cesal dominira čitavim ulazom u grad iz smjera Mađarske. 

Desetak minuta kasnije ulazimo na velikovaradinski kolodvor. Evo ga izvana: 



Dakle: Veliki Varadin (Oradea, Nagyvárad, Großwardein) glavni je grad županije Bihor i u njemu živi oko 200 000 ljudi. Leži na rijeci Brzi Kriš (Crişul Repede, Sebes-Körös) u ravnici Crişane, 8 km od mađarske granice. Grad se prvi puta spominje 1113. kao Varadinum. Tada je bio sjedište biskupije u doba kralja Ladislava (slično dakle kao i Zagreb). U 13. i 14. stoljeću grad doživljava svoj procvat koji nisu omeli ni Mongoli. U 15. stoljeću u gradu je djelovao austrijski astronom Georg von Peuerbach, koji je utemeljio zvjezdarnicu, te je predložio varadinski meridijan za polazni. 1474. grad razaraju Turci. 1536. u gradu je sklopljen ugovor Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, kojim su se uzajamno priznali za kraljeve podijeljenog mađarskog kraljevstva. Tijekom 16. i 17. stoljeća grad je prelazio iz ruke u ruku - njime su vladali Habsburgovci, Turci i erdeljski kneževi. 1660. konačno pada pod Turke i postaje središte varatskoga ejaleta. 1692. oslobodile su ga udružene njemačko-mađarsko-hrvatske snage. 
Tijekom druge polovice 18. stoljeća započinje obnova grada u baroknom stilu. U doba revolucije 1848. u gradu djeluje najveća mađarska tvornica oružja. 
U drugoj polovici 19. stoljeća grad ima nekoliko poetskih nadimaka: Mađarska Compostela, Felix civitas, Pariz na rijeci Pece, Grad sutrašnjice, Atena na Körösu... No prosperitet grada zaustavljen je Trianonskim mirovnim sporazumom, kojim je grad postao tek provincijski pogranični gradić. Kao da se to željelo naglasiti, 1925. Oradea Mare (tj. "Velika") postala je samo Oradea. Ujedno je takva politička situacija označila početak teških vremena za varadinske Mađare. Grad je 1910. imao čak 91% mađarskog stanovništva. Već 1919. (dakle, prije Trianona) taj je postotak pao na 62%. U međuvremenu, broj Rumunja je s 5% porastao na 11%. Danas je u gradu 28% Mađara i 70% Rumunja. 
No čak i takva osiromašena Oradea bila je još uvijek bogatija od ostatka Rumunjske. BDP po glavi stanovnika u Oradei iznosi 150% rumunjskog prosjeka. Grad je usto i važan sveučilišni centar, a u njemu se nalazi i nekoliko privatnih i vjerskih sveučilišta. U gradu su pokopani i mnogi poznati mađarski kraljevi, između ostalih i Ladislav I. Arpadović (sv. Ladislav), Andrija II. i Žigmund Luksemburški. 

Ja sam u Oradei prvi puta bio 1998. i iako se vidjelo da je to grad sjajne prošlosti, većina zgrada bila je oronula, svugdje se vidjela bijeda i opći dojam (pogotovo s obzirom na onu tvornicu na ulazu u grad) bio je da je Mađarska već tada, 1998., bila Europa u usporedbi s Rumunjskom. Oradea iz 2010. je neka posve druga Oradea, ružno se pače opet pretvara u labuda. 

Upućujemo se prema centru grada, kroz Caleu Republicii. Nekadašnja zgrada javnih financija, danas poliklinika:



Katolička crkva Sv. Duha: 



Zasada svi koje srećemo na ulici pričaju mađarski. Očito dolaze neka bolja vremena za varadinske Mađare. 

Calea Republicii, dio koji se koristi kao korzo: 

 



Nacionalno kazalište u centru: 

 

Pogled na Crişul Repede i sinagogu: 



U gradu danas ima svega stotinjak Židova, dok su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće oni činili značajnu zajednicu. 

Piaţa Unirii, na lijevoj strani kompleks Crni orao, zgrada s prolazom sličnim našem Oktogonu, desno Biserica cu Lună, barokna crkva s astronomskim satom koji prikazuje mjesečeve faze: 



Gradski park:

 

Zgrada Medicinskog fakulteta: 



Prolazimo kroz park, a potom se vraćamo obalom Crişa. Ovdje je tlo trusno, pa pločnik propada, odvajajući se od donjeg ruba zgrada, pomalo otkrivajući temelje: 

 

Nakon napravljenog kruga odlazimo na ručak u jednom restoranu u Calei Republicii. Uzimam opet ciorbu de burtu, tj. škembe-čorbu (jušne fileke), na Tatjanino zgražanje. Potom još neke špagete koji mi baš nisu legli, jer su bili preljuti i premasni. Tatjana inače jede kao ptičica i nisu joj jasne količine hrane koje trpam u sebe. Uz to oboje uzimamo i pivu Ciuc, koja se proizvodi u Miercurei Ciuc/Csikszeredi, jednom od najčišćih mađarskih gradova u Rumunjskoj, glavnom gradu županije Harghita. Nije loša. 

Budući da sve skupa imamo tri sata vremena u Oradei, primiče se vrijeme polaska. Šećemo se prema kolodvoru. Usput slikam poprilično oronulu palaču Moskovits, građenu 1905.: 



Ovaj dio grada prepun je secesijskih zgrada, izmiješanih s baroknima. 

U šetnji i ugodnom razgovoru stižemo i do kolodvora: 



Iako je višak novca koji mi je ostao od prethodnog putovanja bio dovoljan za platiti ručak za oboje, za kartu ću ipak morati još nešto podići. Kupujemo kartu do Püspökladánya. Vlak je već tu - IC Bihar, s kojim smo onomadne išli u drugom smjeru, prema Cluju. 

Potom već rutinsko putovanje do Püspökladánya (naravno da su nam u Episcopii Bihor uzeli pasoše i pregledavali ih zasebno), gdje smo u jednom času u Berettyóújfaluu uletjeli u potop biblijskih dimenzija, da bi već par kilometara dalje sjalo sunce. Stigli smo u Püspökladány taman da ulovimo brzi za Záhony. I 45 minuta kasnije iskrcali smo se opet u Debrecenu.

I tu je kraj ovih putešestvija rumunjskim zemljama. Smile

Slike korištene u putopisu su moje i Nikoline.

egerke @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.