Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, listopad 24, 2012
Dogovor je da današnje popodne provedemo svaki na svoj način. Letica će obići Cmindu Samebu, na kojoj još nije bio, Mate ne zna još što će, Nikola će nekamo svojim smjerom, ja moram na poštu, a onda bih mogao na Narikalu. Hrvoje pita može li mi se pridružiti. Eto, danas se ja brinem o Hrvoju. 
Odlazimo prvo u McDonald's, jer sam još u Kutaisiju primijetio da je Gruzija dosada jedina zemlja u kojoj sam bio, a da u ponudi McDonald'sa ima vegetarijanski hamburger. Zanima me od čega je. Hrvoje bi čak i uzeo (rekao sam već stav njegovih kolega anarhista o McDonald'su), ali i dalje ga muči probava. Vegetarijanski hamburger ima u sebi neki popečak od povrća, nije čak ni loše, ali opet će me gnjaviti žgaravica. Potom se upućujemo preko Mtkvarija, i to Galaktionovim mostom. Pogled na rijeku: 



Na Galaktionis hidiju nalaze se ostaci ikonografije bivšeg režima: 



Dolazimo na Rustavelis gamziri, no promašujemo zgradu glavne pošte. U povratku ulazimo u vrlo neugledan i mračan hol u predvorju goleme zgrade, gdje nam ženska objašnjava da moramo otići u drugi ured, s druge strane Rustavelija. Ništa, hajdemo tamo. Ovaj puta odabiremo pothodnik, ne pretrčavamo. Pronalazimo ured u jednom dvorištu, šaljem razglednice. Hrvoje me pita što sad. Kažem mu da sam mislio na tvrđavu. On se premišlja da li da mi se pridruži ili da se vrati doma, kao da mu se nešto događa u crijevima. Ipak se odlučuje poći sa mnom. Šetamo kroz stari dio grada, ulice su uske, kuće trošne, s brojnim balkonima: 


 

 
(ima i modernijih zgrada, vidi se) 

Odlučujem kupiti još neke razglednice, a i Hrvoje mora nekomu kupiti poklon. Stajemo u nekoj suvenirnici. Hrvoje uzima neki magnet za frižider u obliku Gruzije (ili gruzijske zastave, ne sjećam se više, nekoliko ih je vrtio). Potom dolazimo do jedne vinoteke. Hm, da, moram kupiti jedno gruzijsko vino kao poklon prijatelju i jedno za doma. Ulazimo. Prodavač mi nudi za kušati jedno crno i jedno bijelo. Crno je saperavi, jedna od njihovih najcjenjenijih sorti. Bijelo je cinandali. Saperavi za prijatelja, cinandali za doma. Prodavač nudi i Hrvoju da kuša, no ovaj objašnjava da ne može zbog "pretty bad diarrhoea". Laughing Prodavač se smije. Plaćam karticom, isprva ju uređaj ne želi prihvatiti (meni opet počinje paranoja), no sve je ipak u redu. Sad imam dvije boce u ruksaku i moram paziti kako hodam, nekmoli kamo se pentram. 

Nastavljamo i dolazimo do tbiliške sinagoge: 



Promašujemo smjer, pa se potom vraćamo i pokušavamo drugim putem doći do Narikale. To je tamo gore: 



Opet promašujemo smjer, te naposljetku iz treće pronalazimo strmu ulicu kojom se uspinjemo do tvrđave. Pogled na Metehi i Cmindu Samebu (a vidi se i predsjednička palača): 



Ove ste slike već vidjeli kada je Letica bio gore, tako da neću previše gnjaviti. 
Opet crkva Fericvalebis: 



(desno dolje je vrh minareta jedine tbiliške džamije) 

Grad, mostovi, crkve: 



Centar:



Crkva Sv. Nikole na Narikali: 



Pentramo se skroz na vrh, po vrlo trusnom puteljku. Srećom, ispada da mi se u sandalama mnogo manje skliže nego u tenisicama. Još kada ne bih imao te dvije boce u ruksaku... 
Napokon smo na samom vrhu, kod križa. Pogled na Mtkvari: 



Potom onaj gori dio, vrlo oprezno spuštanje, koje traje skoro desetak minuta. Odlučujemo se prošetati uz zidine do Kartlis Dede, da i to još vidimo. Iz profila: 



I odozdo: 



Potom se spuštamo u stari dio grada. Ja umirem od žeđi, pa ćemo negdje još nešto popiti prije nego što krenemo u hostel, na čvenk s ostatkom ekipe. 
Još jedna uščuvana kola tbiliškog tramvaja, ovo su očito ljetna: 



Sjedamo u kafić KGB na ulici Ereklea II. Kafić je uređen u sovjetskom stilu (npr. slogan im je "Still watching you", imaju koktele s nekim sovjetskim nazivima...), ali su cijene vrlo kapitalističke. Odlazimo platiti i vidimo da je strop prekriven starim sovjetskim zastavama republika. A konobarica je isto poprilično neljubazna, valjda joj limunada i mineralna nisu narudžba oko koje bi se uopće vrijedilo truditi. 

U hostel se vraćamo metroom. Kada uđem u kola i čujem onu "Karebi iketeba. Šemdegi satguri: Rustaveli" ("Vrata se zatvaraju. Iduća stanica: Rustaveli") obuzme me neki osjećaj povratka kući, iako sam prije toga u ovom gradu proveo tri dana (a i to uglavnom popodneva i večeri). 

Dok Hrvoje klipše prema hostelu, ja još odlazim kupiti neku gruzijsku pivu za Marka. Dobit će Natahtari i Natahtari Ekstra, to je sve što imaju od gruzijskih. S ruskima neću probavati, možda ih je pio, a meni je prostor u ruksaku predragocjen. 

Hrvoje je već legao malo odspavati. Nikola je isto tu i zove me da pogledam spušteni strop u kupaonici. Strop se jednostavno odlijepio, i napola visi, prijeteći da nekomu padne na glavu. Pitam Nikolu je li to javio Dodo, veli da jest, i da se Dodo samo uhvatila za glavu. Ah, ništa čudno... 

Nikola mi priča o tome kako mu je bilo jučer, kako je proveo dan, kaže da je u trenutku kada se, nakon cijepljenja, spustio na Rustaveli, imao osjećaj kao da je opet doma, i da mu je falio Tbilisi. Ne mogu se suzdržati da ga ne upitam govori li o istom onom Tbilisiju u kojem mu se tri dana ranije nije htjelo ostati još ni časa više. Znam da to zvuči cinično, i vjerujem da je iskren kada kaže da se dobro osjećao. Samo ne volim kada mi ljudi muljaju, što je on radio u utorak. Nije njemu toliko bio mrzak tada Tbilisi, koliko mu je bilo drago tih 15€ koje je ovim aranžmanom mislio ušparati. 

Kakogod, uskoro ćemo svi na večeru.

No prije toga pogledajmo kuda su toga dana išli Nikola i Letica. Prvo Nikola. On se prošetao uz Mtkvari: 



Otišao je skroz do Metehija, te se potom popeo na Narikalu (prije Hrvoja i mene). Odozgo je slikao tbiliško kupalište: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu: 



Obišao je i Kartlis Dedu, te se potom vratio u hostel: 



Letica je pak otišao na svoju stranu. Zahvaljujući njegovim slikama, mislim da ćete se svi nagledati toliko Tbilisija da će se i vama činiti kao da ste doma kada jednom tamo navratite (ako navratite). 

Prvo se uputio u ono dvorište u blizini, koje je već slikao noću: 



Ulovio je i lava na Galaktionis hidiju: 



Lijevo je hotel Radisson, desno je brdo Mtacminda, ispod TV tornja vidi se toranj Gruzijske akademije:

 

Akademija iz veće blizine: 



I još veće: 



Kip Šote Rustavelija: 



Zgrada na Rustavelis moedaniju za koju ne znam što je: 



Kolonada Akademije mjesto je gdje prodaju kojekakve đinđe, svete slike i sl.:



Rustavelis gamziri:



Svetogrđe: 



Spomenik Iliji Čavčavadzeu i Akakiju Cereteliju pored zgrade Parlamenta:



Za Čavčavadzea sam već rekao tko je bio, a Cereteli je također bio devetnaestostoljetni pjesnik iz doba gruzijskog narodnog preporoda. 

Parlament: 



Crkva Kašveti:



Nacionalna ikonografija uz parlament: 



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju i iza hotel Marriott: 



Most mira - pogled sa strane starog grada: 





Narikala, Sioni, Kartlis Deda: 



Metehi, Mtkvari: 



Stepenice za silaz s mosta: 



Mtkvari: 



Narikala: 



Pogled unazad: 



(a murjak ga samo gleda) 

Most odozdo: 



Predsjednička palača iz sigurne zone: 


 
Nova svjetovna i stara duhovna zgrada: 



Crkva na slici je bazilika Ančishati, najstarija crkva u Tbilisiju, koja potječe iz 6. st. 
Ulaz u crkvu: 



Još malo izvana: 





Ornamenti: 



Tbilisi je poznat po svojim balkonima: 



Još jedan od uličnih kipova: 



Ovaj predstavlja poznatog gruzijskog naivnog slikara Nika Pirosmanija. Niko Pirosmanašvili (kako mu je bilo puno ime) rođen je 1862. u seljačkoj obitelji. Zarana je ostao siroče, te je kao osmogodišnjak otišao u Tbilisi, gdje je radio kao sluga i naučio čitati i pisati. Kao četrnaestogodišnjak vratio se u rodno selo Mirzaani u Kahetiju, i počeo se baviti stočarstvom. Usto je i pomalo slikao. Da bi preživio, bio je neko vrijeme zaposlen kao kondukter na željeznici, te je radio kao ličilac. Dio slika je uspio prodati, no prodaja je slabo išla. Čitav je život bio u siromaštvu i sukobu s profesionalnim slikarima. Umro je u krajnjoj bijedi, od gladi, 1918., te je pokopan u neoznačenom grobu. Pravu slavu stekao je tek nakon smrti, kada su njegova djela (očuvano ih je oko 200) našla put do Pariza.

Zanimljivo je da je obalna cesta također u gustom drvoredu: 

 

Kipovi na mostu Baratašvili: 





Potom se uspeo do Cminde Samebe: 









Unutrašnjost: 



Crkvica navodno podignuta na armenskom groblju:



Moderna zgrada u Avlabariju:


 
Armenska crkva Surp Ečmiadzin:



Lijepa stara, nažalost derutna zgrada:


 
Ulica koja se spušta prema Mtkvariju:



Još arhitekture:


 

 


Metehi i Europas moedani:



Ostaci utvrda: 



Primijetite da je vegetacija posve mediteranska. Hrvoje i ja smo, šetajući Rustavelijem, čak čuli i cvrčke! 

Metehi: 



Europas moedani: 



Narikala s Metehija: 



Izgleda kao da Vahtang Gorgasali maše Kartlis Dedi: 



Druga obala i crkva Fericvalebis: 



Metehi izbliza: 


 


Ovo bi bila lijepa slika za oproštaj s Tbilisijem:


 
Nizvodno, prema Ortačali:



Improvizirani zvonik, kakav smo već vidjeli u Džvariju: 



Kapelica posvećena Sv. Habu:



Pokušaj da sve troje stane u isti kadar, pa još i s rijekom:



Ovdje se zapravo tek dobro vidi taj strmac:



Ovi imaju sjajan pogled:


 

 
Jedna kasnoljetna umjetnička: 



E sad da vidimo što je s ove strane:


 




Uputio se u brdo, do crkve Fericvalebis: 







I dva filmića.

prvi

drugi

Pogled na istok, prema Kahetiju: 



Mostovi, grad, Narikala, džamija: 



Crkva izbliza. Izgleda prilično nova:


 
 

Zvono: 



Ostaci građevnog materijala su još vidljivi:



Izgleda da je crkva zapravo izgrađena na terasi neke kuće: 



Silazi s crkve: 



Opet malo usputnih slika: 





Džamija i Narikala: 



Abanotubani: 





Abanotubani znači "kupališna četvrt". U njoj se nalazi najpoznatije i najstarije tbiliško kupalište, a tu je i mjesto gdje se nalazio legendarni izvor pored kojega je Vahtang Gorgasali odlučio podići grad. 

Krov starog kupališta: 



Staro je kupalište smješteno pod zemljom, samo je krov iznad zemlje. 

A ovo je susjedno kupalište Orbeliani: 



Ploča s Puškinovom uspomenom na tbiliško kupalište: 



("U životu nisam susreo ništa raskošnije od tbiliških toplica.") 

Osim Puškina, ovdje se brčkao i Alexandre Dumas otac. 

Armenska crkva Surp Gevorg: 



Opet stare zgrade: 



Ulaz u katedralu Sioni: 



Zvonik Sionija: 



Sama crkva: 



Ovako je nekoć i Pirosmani...:



Zanimljivo, Hrvoje i ja smo svega 50-ak metara od ulice Ereklea II., s otmjenim i skupim kafićima i restoranima, zatekli prosjakinju koja spava na cesti. Očito se i ovdje to počelo događati...

Nakon čitave ove šetnje Letica se vratio na metro-stanicu Tavisuplebis moedani: 



(vidite, ovdje je normalno M)

Pet minuta kasnije, na stanici Mardžanišvili slika portret Kotea Mardžanišvilija:


 
Nakon što smo se svi sakupili u hostelu, odlazimo na večeru. Ne želimo ništa eksperimentirati, pa se vraćamo provjerenoj hrani - hačapuriju. Ovo je taj famozni hačapuri ačaruli:



(možda izgleda malo, ali je vraški zasitan) 

A ovo je nekakvo punjeno tijesto, iskreno, ne sjećam se više kako se zvalo: 



Večera protječe relativno mirno (osim što Letica neprekidno šeta konobaricu, jer u tri-četiri navrata nešto naručuje Laughing ). Na odlasku Letica i ja još navraćamo u susjedni dućan. Sinula mi je ideja da bih mogao donijeti za poklon doma i čuveni gruzijski čaj. Na to mi odlaze zadnji lariji. Ostaje mi par kovanica. 

U hostelu mi Nikola predlaže da se još malo odšećemo do grada, ne da mu se spavati, a i zadnja nam je večer u Gruziji. Tko bi rekao da smo prije tek šest dana došli ovamo, a još smo stigli biti i u Armeniji u međuvremenu. Tbilisi nam se čini kao stari znanac. 
Odlazimo metroom do naših starih klupica na Tavisuplebis moedaniju, sjedimo, razgovaramo i guštamo u ljetnoj večeri. Ovo me je ljeto frend na moru zamolio da nabrojim tri grada u kojima bih volio provesti godinu dana. Tada nisam poznavao Tbilisi, ali on je definitivno jedan od njih. 
Ne ostajemo dugo, ipak se ujutro moramo dignuti vrlo rano. Po povratku u hostel Nikola snima krš u kupaonici - strop se i dalje odljepljuje, a žbuka ispod se trusi na pod: 





(da, strop visi gotovo pod 45°) 

Možda je bolje da se pokupimo odavde prije nego nam se čitava zgrada sruši na glavu. 
Zadnja noć u Gruziji...šmrc.

egerke @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 5, 2012
SUBOTA 14. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Letica je prvi ustao, i u skladu s već uobičajenim ritualom da svatko mora vidjeti sve što su i drugi vidjeli, odlučio se još provozati metroom, otići do vrha Kaskade i pokušati uslikati Ararat prije no što se spusti smog. Usto je naravno nama prepustio da mu donesemo stvari za slučaj da ne stigne na vrijeme. 

Što je snimio? 

Neugledan ulaz u metro na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



Stanica iznutra. Za razliku od Tbilisija, ovdje postoje natpisi na ruskome: 


 
 

Odvezao se samo jednu stanicu, do stanice Jeritasardakan: 



Eskalator je mračan: 



Stanica izvana: 



Erevanski metro ima samo jednu liniju. Gradnja je započela 1972., a prvotno je bio zamišljen kao ukopani brzi tramvaj (danas bismo to zvali lakom gradskom željeznicom), budući da je to bio najefikasniji način prijevoza u brdovitom gradu. U to je vrijeme u SSSR-u vladalo načelo "do milijun stanovnika - tramvaj, iznad milijun - metro". Erevan je tada imao manje od milijun stanovnika. Prema anegdoti, predsjednik KP Armenije Karen Demirčjan (to je onaj koji je stradao u atentatu u parlamentu) poslao je Brežnjevu pismo sljedećeg sadržaja: 

"Tehnički problemi s izgradnjom brzog tramvaja potkrali su se prilikom planiranja, kada su rađeni izračuni o predviđenom putničkom prometu. Korijen toga leži u srcima armenskog naroda. Svaki Armenac koji živi odvojeno od svojih roditelja mora ih posjećivati svakodnevno. Uslijed toga, broj putnika će biti barem 1,5 puta veći od predviđenoga. Usto, republika raste i razvija se velikim tempom, te će se ubrzo velik broj Armenaca iz dijaspore (čiji broj nadmašuje broj onih koji žive u Armeniji) odlučiti vratiti kući. U tom slučaju, do 2000. Erevan neće imati milijun i pol, već 2 milijuna stanovnika. Treba nam metro!" 

(inače, Erevan je 2010. imao 1,1 milijun stanovnika) 

Brežnjev je očito dopustio transformaciju sustava u metro, te je isti otvoren 7. ožujka 1981. Bio je to osmi metro u SSSR-u, nakon Moskve, Lenjingrada, Kijeva, Tbilisija, Bakua, Harkiva i Taškenta. 
Metro je inače bez ikakvih oštećenja pretrpio veliki potres 1988., te su vlakovi vozili već dan nakon potresa. U prosincu 1999. metro je i službeno prozvan po svom idejnom začetniku Karemu Demirčjanu. 

Letica se prošetao do Kaskade: 



Ovog puta se kroz jutarnju izmaglicu vidi vrh Ararata: 

 

Prazna Mesrop Maštoc poghota: 


 
Pogled prema Majr Hajastan i Matenadaranu: 



Opet na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



(desno vidite da je i ime stanice napisano na ruskome - Plośad' respubljiki) 

Ponovno vani - oznaka erevanskog metroa (veliko M na armenskom pismu): 



Dok je Letica bauljao uokolo, mi smo se izredali u jedinoj kupaonici koja postoji u stanu. Letica se pojavio dok smo već bili spremni za polazak. U taj čas Mate kaže da su mu crijeva opet proradila, i da mi krenemo, a on će nas uloviti na kolodvoru. Ponavljam mu: Kilikija avtokajan. 

Na silasku slikam oronulo stubište: 



Letica, Hrvoje i ja idemo preko pustoga Hanrapetutjan hraparaka, tražeći taksi. Još par slika, za oproštaj: 





Nalazimo neku Volgu ispred pošte (pošta se još nije otvorila - znači razglednicu ću morati poslati iz Tbilisija), ubacujemo se unutra i krećemo na kolodvor. Ponovno prolazimo pored vijećnice: 



A ovaj vam je prizor već poznat:
 


Napokon pristižemo na Kilikiju. Tu je jedna maršrutka za Tbilisi, već poprilično puna. Kupujemo 4 karte, iako Mate još nema. Odlazimo još kupiti vodu, a tada primjećujemo ovog tipa, koji na krovu vozi čitav dnevni boravak: 





Ubrzo pristiže i Mate, drugim taksijem. Sada smo svi na okupu i spremni za polazak. 

Maršrutka je puna uglavnom mlađih ljudi, Gruzijaca, Armenaca, čak i Rusa. Kasnije ćemo doznati i zašto. Naime, dva dana ranije, u četvrtak, svoj je prvi koncert ikada u Armeniji održao poznati američki glazbenik armenskog porijekla, frontmen grupe System of a Down, Serj Tankian. Mate i Hrvoje su se sjetili da su baš u vrijeme dok su bili na Cicernakaberdu vidjeli gore nekog tipa koji im je odnekuda bio poznat, a još su se neki ljudi slikali s njim i tražili ga autograme. Bili bismo ga vidjeli i mi, da nismo s ovim našim steklišem tražili bolnicu. 

Vozimo se iz Erevana na sjeverozapad, pa potom na sjever. Cesta vodi uz dolinu rijeke Kasagh, dok s lijeve strane ostaje najviši armenski vrh Araghac, visok 4090 metara. Krajolik je visokogorski: 

















A onda se počinjemo spuštati prema dolini Pambaka: 


 
(tu je negdje Nikolinima jučer pukla guma) 







Potom prolazimo kroz jedan neugledan gradić u kojem skrećemo na glavnu cestu Gjumri-Vanadzor. Evo gradića iz daljine: 



To je Spitak (na armenskome "Bijeli"). Spitak je poznat po tome što se pored njega 7. prosinca 1988. u 11:41 minutu zbio epicentar potresa od 6,9 stupnjeva Richterove ljestvice. Bila je to posljednja velika katastrofa koja je zatekla SSSR, a zbog velike materijalne štete (preko 3,5 milijarde dolara) i mnogo izgubljenih života (poginulo je 25 000 ljudi), sovjetski vođa Mihail Gorbačov zatražio je međunarodnu pomoć zemalja iz obaju blokova. Gorbačov, koji je tada bio na putovanju u SAD, isti je čas doletio u Armeniju kako bi posjetio pogođeno područje. Za veliki broj poginulih djelomičnu krivnju snosi loša kvaliteta građevina, pogotovo škola (tvrdi se da bi broj poginulih bio znatno manji da se potres dogodio samo 5 minuta kasnije, kada djeca zbog odmora ne bi bila bila u školskim zgradama). Potres je uništio i većinu bolnica u regiji, tako da se unesrećenima nije mogla pružiti adekvatna pomoć, a svemu su pridonijele i vrlo niske zimske temperature. Zbog potresa je morala biti zatvorena i jedina armenska nuklearna elektrana u Mecamoru. Kasnije je ponovno otvorena, zbog nestašice energije. 
Sam gradić Spitak posve je sravnjen sa zemljom. Mjesto na kojem se danas nalazi nije isto kao i 1988., budući da je čitav grad podignut na drugom mjestu. Osim Spitaka, velika su oštećenja pretrpjeli i gradovi Leninakan (danas Gjumri) i Kirovakan (danas Vanadzor). U obnovu su se uključile mnoge zemlje, pa su tako mnogi dijelovi Spitaka izgrađeni u različitim arhitektonskim stilovima, ovisno o državi koja je financirala obnovu. Svjetski glazbenici također su doprinijeli: britanski su glazbenici napravili nekoliko nosača zvuka, kompilacija i dokumentarni film u projektu nazvanom Rock Aid Armenia. Francuzi su, pod vodstvom velikoga barda Charlesa Aznavoura, napravili pjesmu Pour toi, Arménie. Aznavour se osobno jako angažirao u pomoći unesrećenima, toliko da ga je Gjumri proglasio svojim počasnim građaninom, te mu je u gradu podignut spomenik. 

Nakon petnaestak minuta prolazimo kroz Vanadzor, treći najveći armenski grad. Iako kažu da mu je centar lijep, ulazom u grad dominira propala kemijska tvornica, čiji ostaci ne djeluju nimalo lijepo. 

Iza Vanadzora ulazimo u kanjon rijeke Debed. Kanjon je prekrasan, no brza maršrutka, neravnine na cesti, prljavi prozori i sunce koje tuče nisu baš pozitivno djelovali na moje slike: 











Onda sam zakunjao, koliko se to dalo na ovoj neravnoj cesti. Cesta je po kvaliteti bila jednako loša kao i ona za Sighnaghi, možda i lošija. Mate je stalno nešto gunđao "Ha, a ti si još htio maršrutkom ići i do Erevana." Malo drmanja u maršrutki ipak nije ništa, s obzirom da nam se, da smo išli maršrutkom, ne bi dogodilo sve ono što nam se dogodilo. OK, možda ne bismo vidjeli zakavkasku željeznicu i Ararat, no ne bismo bili kod Majr Hajastan u trenutku kada su tamo bili i oni psi. Eto što ti je karma. Nikola je pod svaku cijenu htio ušparati jednu noć u Tbilisiju, pa je na kraju ipak morao platiti tu noć, plus injekciju. Nerazumno škrtarenje ponekada je u konačnici mnogo skuplje. 

Tko kaže da nismo vidjeli Serja Tankiana: 



Potom dolazimo na granicu. Granica izgleda poprilično neugledno. Umjerena je gužva, pa ćemo malo protegnuti noge. Maršrutka vozi, mi hodamo uz nju. Letica kupuje macun, tekući jogurt. Upućujemo se pješke preko granice. Obavili smo armensku kontrolu, prelazimo Debed, koji je ovdje granična rijeka: 



Gamardžobat, Sakartvelo, drugi put: 



Gruzijska je strana granice malo sređenija. Ulazimo u zgradu, tu je skeniranje, pa opet gledanje u onu kameru, i potom izlazak kroz dugi natkriveni hodnik koji vodi nizbrdo prema parkiralištu gdje nas čeka maršrutka. 

Hrvoje ulazi u Gruziju: 

 

Vraćamo sat unatrag. Opet smo dva sata ispred Hrvatske. 

Po povratku u maršrutku, u jednom času započinjemo razgovor s dvojicom tipova koji sjede ispred nas. Primijetio sam da međusobno razgovaraju na armenskome (mislim, valjda je to bio armenski, nama je zvučao nerazumljivo). Oni su zapravo Francuzi, armenskog porijekla. Ali išli su u armensku školu u Parizu, njeguju jezik i sad su u posjeti pradomovini, iako je jednomu otac zapravo iranski Armenac. Trebali smo odmah shvatiti da nisu Armenci po tome što imaju kratke hlače, što je u ovim krajevima neuobičajeno. Pitaju nas kako nam se svidjela Armenija. Letica i Mate počinju poprilično oštro iznositi svoje stavove, da im je Erevan bezveze, da ima par dobrih stvari, ali njih nismo vidjeli, da je Dilidžan promašaj...onda nas pitaju jesu li nam bolje Armenke ili Gruzijke, na što ova dvojica odgovaraju Gruzijke...već vidim da će ovdje nastati međunarodni incident. Ja pokušavam ublažiti situaciju, reći da preferiram Armenke, ali ova dvojica ne zamjeraju toliko (osim za ženske). Vele da je jasno da je Erevan bezveze, kada je to moderni grad, a ionako je do početka 20. st. glavni urbani centar Armenaca bio, znate li koji? "Koji?", pitamo. "Pa ovaj grad pred nama!", veli jedan, misleći na Tbilisi. Doista, početkom 20. st. većina stanovnika Tbilisija bili su Rusi i Armenci. Kažu da postoji velika armenska manjina na jugu, oko Ahalcihea. Čak mislim da je onom drugomu obitelj otamo, ne sjećam se više. Pričaju i s curom koja sjedi isto ispred nas, s druge strane prolaza. Ta je Gruzijka, barem zato što fura gruzijsku zastavicu sa sobom. Izgleda da je bila na Tankianovom koncertu. 

Šaljemo poruku Nikoli da se za 20-ak minuta nacrta na kolodvoru Ortačala, kamo dolazimo, pa da odmah kupimo karte za dalje. 

Iskrcavamo se iz maršrutke na Ortačali, evo i Nikole, nekako istovremeno. Odlično. Pozdravljamo se s Armencima, odlazimo kupiti karte za sutra. Prvo smo mislili uzeti kartu do Ardahana, ali pitamo ima li do Karsa, ima. Sjajno, ne moramo brinuti o vezama. Dok se preračunavamo, dolazi nam neka prosjakinja. Iako smo ju uredno otkantali, žena se neće maknuti. Na kraju odlazi, kada je shvatila da smo očito dovoljno nevoljki udijeliti joj koji lari. Ne volim agresivne prosjake, agresivne taksiste, agresivne trgovce...želim imati slobodu odabira komu dajem novac i za što. 

Kupljenih karata krećemo u potragu za maršrutkom. Nikola nam kaže koji broj trebamo, jer je njime došao. Ukrcavamo se i vozimo. Nikola nam prepričava događaje od prethodnog dana. Prelazimo Mtkvari i vozimo se prema Dodo. U jednom času neki tip ispred pokušava zapodjenuti razgovor s nama. No nije pravo ni uspio, jer Nikola već viče da tu trebamo sići. Skačem sa sjedala, istovremeno se pokušavajući sjetiti kako se kaže "Stanite!" na gruzijskome (piše u vodiču), brojim sitniš za vožnju i pokušavam držati ravnotežu da ne padnem. Pritom propisno nagazim Hrvoju na nogu. Ovaj mi psuje sve po spisku, ali je i to bolje nego da sam mu sletio u krilo. Onaj tip na kraju dovikuje vozaču "Gaačeret!" (pa da! Kako sam to zaboravio...) i mi napokon izlazimo. 
Kod Dodo vlada uobičajeni kaos. Naša stara soba je zauzeta, pa će nas staviti u drugu. Odlazimo po stvari u ostavu, sve je tamo, na broju. Potom se smještamo u zajedničku prostoriju, kod kompjutora za net. Proradio im je net dok smo bili u Armeniji. 

U susjednoj prostoriji nalazi se mapa Velike Gruzije: 



Primijetite da je tu uključeno i rusko crnomorsko primorje sve do Sočija. Tamo naravno nema Gruzijaca, ali ima Abhaza. A budući da Abhazija pripada Gruziji, onda naravno i sve abhasko pripada Gruziji. Ista zatupljena logika kao i kod svih nacionalističkih umova. Jedino mi nije jasno što ta karta radi ovdje. Je li moguće da je Dodo nacionalistica? 

Opet se upisujemo u knjigu gostiju, ali zbunjena recepcionarka ne može naći naša imena, iako smo se iz hostela odjavili tri dana ranije. Potom još malo razgovaramo s njom. Pitamo ju ima li puno izraelskih gostiju, s obzirom da smo ih već vidjeli nekoliko u hostelu, ona kaže "Nažalost, da." Susprežemo se da ne prasnemo u smijeh zbog ove izjave koja na prvu loptu zvuči antisemitistički. No slijedi pojašnjenje. Kaže da su izuzetno zahtjevni kao gosti, da im ništa ne odgovara, da stalno imaju zamjerke...OK, mogu shvatiti da netko ima zamjerke kod Dodo, jer tamo doista vlada kaos. 
Kad smo već kod kaosa, Dodin hostel nema niti jednu poštenu kantu za smeće. Nama je to šarmantno, ali da smo tu tjednima, vjerojatno bi nam išlo na živce.

I sada će nastupiti dvotjedna pauza u putopisu, jer se ja otpućujem na putovanje oko Jadranskog mora, tj. u Albaniju i Italiju. Vraćam se negdje 19. listopada, pa ću tada nastaviti. Čitajte, komentirajte...i nastavljamo za 2 tjedna.

egerke @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2012
A sad je vrijeme da Nikola opiše svoj dio puta do Tbilisija:

Ujutro, poslije iščišćavanja iz hostela, putevi nam se razdvajaju. Ja ću na taksi do jednog kolodvora, ostatak na kolodvor na drugom kraju grada (ili možda ipak ne Laughing ). Odluka je pala - nema okolišanja, ide se odmah u Tbilisi. Može Krešo drviti koliko ga volja da nema žurbe, ali meni nije do poigravanja vlastitim životom. Znam jako dobro, ta džukela najvjerojatnije nije bila bijesna, sve da jest, ugriz u nogu ostavlja čovjeku najviše fore, nisam čak ni siguran da li se radi o ugrizu ili ogrebotini...ponavljam si te stvari u glavi čitavu prošlu večer, ali nikako se ne riješiti onoga "ali, što ako ipak..." Kako god okreneš, ne možeš biti siguran. Stoga, što prije do cjepiva. Zato žurba - ako se pokaže da je Tbilisi opskrbljen koliko i Erevan, kidam kući što prije. 

Malo strepim - kako ću se snaći u ovom stranom svijetu, bez jezično potkovanijih suputnika na čije se komunikacijske vještine inače oslanjam? No, problema nema, odmah po prispijeću na kolodvor pronalazim maršrutku za Tbilisi. Vidim čak i nekakvi bus za Istanbul, pomamio sam se riješiti problem otprve...ali ajde, kažem sebi, dajem još jednu priliku putovanju. 

Krećemo; u maršrutki uobičajena gužvara. Prevrćem nekakvu knjigu. Sat-dva po startu, već sam uspio zadrijemati kad odjednom - pras. Kočimo usred neke nedođije. Koji đava? Mjesto je totalna pustoš, ne vjerujem da se netko iskrcava. Shvaćam - pukla nam je guma. Što čovjek može još poželjeti? Iskrcavamo se iz kombija. Vozač izbacuje prtljagu i vadi rezervnu gumu. Ćorak - ispumpana je. Lik zaustavlja prolazeće aute, dovikuje im nešto, valjda ih pita dal imaju pumpu. Nemaju. Kroz nekih pol sata lik konačno ustopirava nekakvi auto i odlazi. 







Kao što možete vidjeti, pejzaž uokolo je krasan, al ja trenutno nemam dovoljno volje da bih išta cijenio. Štoviše, zabavljam se mišlju da potegnem čakiju koju imam u ruksaku i prekratim si muke. Zamisao odbacujem. Nešto kasnije, ekipa iz maršrutke zaustavlja kamion oboružan pumpom. Gumu sad imamo, ali ne i vozača. Taj se ipak pojavljuje u razumnom vremenu i instalirava gumu. Cijeli kraval potrajao je više od sat vremena. Eto i veselog časa instaliravanja gume: 



Krećemo dalje; javlja mi se stara, koja je, kako sam kasnije saznao, prevrnula nebo i zemlju ne bi li kako pomogla unesrećenom djetetu. Već me prije nagovarala da potražim nekakvi hrvatski konzulat ili predstavništvo, možda bi oni mogli pomoći...samo bi mi još falilo da to tražim, ak postoji. Nadobudna kakva je, stara je nazvala mog ujaka, nek nazove jednog svog prijatelja, nekad profesionalnog diplomata, a sada predstojnika Josipovićevog ureda (!), i ispipa jel se može izmusti kakva konzularna pomoć. Gdina predstojnika to je zateklo na nekakvom primanju al je ipak objasnio da u kavkaskim republikama nemamo ama baš nikakvih predstavništava, a nadležno veleposlanstvo je u - Ateni. Još je nadodao da bi ih mogli tužiti ako su nam odbili pružiti medicinsku pomoć. Moja stara je čini se ozbiljno to razmotrila (!!). A još je imala namjeru nazvati jednog našeg ministra, inače svog starog znanca (!!!). Samo bi još falilo da Jaca Kosor poteže veze za mene... 

Mjesto toga stara je ipak izvela nešto suvislo - nazvala kćerku obiteljskih frendova koja je provela par godina života u Tbilisiju radeći za nekakvu nevladinu organizaciju (mislim nešto što naš drugar Mate voli nazivati "profesionalni kontrarevolucionari", buduć da rade na rušenju Zapadu nemilih vlastodržaca, poput Ševardnadzea ili Miloševića). Ta mi se javlja nešto kasnije iz Sarajeva; raspitala se po Tbilisiju i našla medicinski centar (isti je čini mi se Krešo iskopao iz vodiča) opskrbljen cjepivom. Zahvalan sam joj do groba (he he). 

Stajemo na oronulom ali simpatičnom odmorištu uz rječicu. Malo protežem noge, pa se vraćam u 'rutku. Odjednom u nju upada postariji gospodin koji sjedi uz mene i poziva me mlatarajući rukama. Mislim si koji vrag ali se odazivam; ispada da je dotični sa svoja dva sina prionuo na pečeno pile s krumpirima koje su ponijeli zamotano u novine; nude me. Prihvaćam. Zapodijevam klimavi razgovor; na nekakvom hrvatskom koji se pretvara da je ruski ("uličnaja sabaka...vakcina proti bešenstva...") objašnjavam šta mi se dogodilo al nisam baš siguran da su shvatili. Nisu zapravo ni pričljivi. Uvaljuju mi i bocu Fante. Odmah sam nekako raspoloženiji. Nisam ništa jeo tog dana, ostalo mi jest nešto para, ali nije mi bilo ni do jela ni do sporazumijevanja s Armencima po dućanima. 

Ostatak puta nije, osim tradicionalno kaotičnog prelaska granice, spomena vrijedan, pa stoga o njemu riječi neće ni biti. Stižemo u Tbilisi poslije dobrih 6-7 sati vožnje. Na kolodvoru me odmah zaskače nekakvi musavi starkelja taksist, pita jel trebam prijevoz. Pa trebalo bi, znam već da će me odrati, ali trenutno nema tih para koje ne bih dao da se što prije dočepam proklete vakcine. Mijenjam neke sitne eure da imam lara, raspitujem se za bus do Istanbula i, za svaki slučaj, do Karsa, sljedeće predviđene postaje na našem putu. Onda sjedam s taksistom u nekakvu razvaljenu Ladu (ili Volgu). Krenem se zavezati, ali on me sprečava. Veli: "ne treba to ovdje, to treba samo u Armeniji!" Laughing Malo i proćaskam s njime, ide mi sasma dobro taj nazovi-ruski. Uzima mi 15 lari. Nije to neka velika para, iako za Gruziju je deračina. U tom času nije me bilo briga. Eto me pred centrom, nadomak cjepiva! 

Centar izgleda svjetski; odmah heretički pomislim kako eto neke koristi od činjenice da je Saakašvili američki pripuz. Na recepciji žena solidno barata engleskim, objašnjavam šta mi se dogodilo, veli ona ok, nema beda, možemo vam pomoć...nego, se može platiti karticama? Može, ne treba keš. Sve bolje i bolje! Stiže doktorica, priča engleski dobro skoro ko ja, detaljno objašnjavam kaj se dogodilo, ona prečačkava ranu (opet!), ali - fanfare molim - daje i tri injekcije (2 protiv bjesnoće, 1 protiv tetanusa), usluga je bogovska. 

A cijena je odgovarajuća. Sitnica od 200 dolara. Dobro, toliko imam na računu, ali ako to ispljunem, mogu odmah krenuti doma. Pitam stoga onu s recepcije jel može Diners (onda će me račun čekat doma pa će problem barem biti odgođen). Potez je to očajnika, jer Diners u ovim egzotičnim zemljama obično vrijedi koliko i Konzumova kartica. Ona medtem toga veli da im Diners baš nije drag jer često šteka, ali da može probati. Dajte, molim ja. I uspijeva! Fantastično! Sad mogu odraditi barem još dio puta. 
Inače, stara mi je po povratku kući rekla da će mi podmiriti taj račun, da bi se naglo predomislila, njurgajući nešto "šta si nisi izvadio putno osiguranje ko što sam ti rekla." Račun međutim nije platio nitko jer - nikad nije došao! Očito se golub pismonoša negdje u letiu izgubio...Cool

No, vratimo se mi u Tbilisi. Spuštam se iz centra prema Lenjinovu trgu. Osjećam se preporođeno; štoviše osjećam se ko da sam se vratio kući. Tbilisi, Zagreb, Ivanić, isti vrag! Na poznatom sam terenu. Pravac metro, pa k Dodo. Nonšalantno ušetavam, ondje vlada uobičajeni kaos. Naletavam na jednu od onih curki s "recepcije", čudi se što me vidi. Objašnjavam joj što se zbilo. A ona će, ma šta si uopće išao u tu glupu Armeniju, trebao si ostati ovdje! Još me nagovara da svima ispričam kak je u Armeniji u kurcu. Hehe. Priznajem joj da mi je Gruzija draža. Kreveti? Ma, naći će se nešto, nema beda (to jest ima)! U sobi dva Teksašana, uzmem i njima prepričavati svoju kalvariju. Zgražaju se kad su čuli koliko me koštalo. Ej, Ameri se zgražaju nad cijenom zdravstvenih usluga! 

Premještam se u dvorište hostela, tamo hrpa ljudi neobavezno ćaska - Izraelci, Ameri, neki stari Britanac i - jedna Slovenka. Lijepo je čuti vlastiti jezik (dovoljno je stara da govori srpskohrvatski). Toliko nevjerojatno sliči jednoj mojoj poznanici slovenskih korijena da je pitam za prezime. Mislim da je bilo nešto kao "Dolanc", nema veze s mojom. Kasnije ću se s njome, dvije Amerikanke i jednim Britancem otputiti na večeru. Tu smo se lijepo podružili, iako ja uslijed umora nisam bio odveć raspoložen ni za jelo ni za brbljanje. Odma po povratku u hotel pravac krpe. 

Sutra ujutro budim se ponešto prehlađen; stres, napor i umor ostavili su traga. Tu je zato dobra stara Dodo s džezvom čaja. Brbljam s onim starijim Britancem; taj je prekaljeni putnik, obišao je dobar dio Afrike i Azije...priča o Namibiji, Ugandi, Mauritaniji, Senegalu; u Mauritaniji je čak doživio pokušaj otmice. 

Već negdje oko podneva stiže poruka od Kreše nek krenem do kolodvora, da oni uskoro stižu. Već?! Ja ih nisam očekival prije 4-5 popodne, doba kada sam ja stigao...đubrad je imala sreće s prijevozom. 

Dodo objašnjava kamo da odem na maršrutku, utrpavam se u istu i pravac kolodvor. Košta neku siću, tek sad shvaćam kolika je taksi bio lopovština... 

I sada će Krešo opet preuzeti štafetu.


egerke @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, rujan 22, 2012
Dok se spremamo za večeru, nastaje rasprava. Naime, mi bismo zapravo po itinereru trebali spavati 4 noći u Tbilisiju. Platili smo za tri, dakle trebamo platiti za još jednu noć. Međutim, tu opet kreće priča o tome ne bismo li ipak išli vlakom za Erevan. Taj se prijedlog cijelo vrijeme vrtio, no ja sam ga (oh, bogohulnosti) odbacio još kod slaganja itinerera, jer vožnja do Erevana vlakom traje 14 sati ne računajući kašnjenja (barem tako kaže Lonely planetov vodič), a maršrutkom 6 sati. U svakom slučaju, vremenski mnogo isplativije. Isto tako, vlak ide noću, što znači da praktički nema nikakve koristi od vožnje, jer nećemo ništa vidjeti. A vožnja moldavskim spavaćim kolima uvjerila me da ne očekujem nikakav posebni standard, pogotovo ako uzmemo kupe. Nasreću, ispalo je da vlak za Erevan vozi svaki drugi dan, a nama se datum baš poklopio tako da ne bismo mogli ići s njim. 
Nadao sam se da je tako taj slučaj riješen, ali ne lezi vraže. Letica je opet izvukao tu ideju, i na internetu našao da preko ljeta vlak vozi svakodnevno. Isto tako, navodno mu treba samo desetak sati. Nikola je to jedva dočekao. No nije stvar da Nikola toliko želi putovati vlakom. Zapravo, u slučaju relacije Chişinău-Bukurešt, on je navijao za autobus. Fora je isključivo u tome da je tada autobus bio jeftiniji, a sada je vlak jeftiniji. Dakle, Nikola se vodi isključivo škrtošću. Ja mu pokušavam nabrojati komparativne prednosti maršrutke: brže smo tamo, naspavat ćemo se u poštenom krevetu umjesto u sovjetskim spavaćim kolima, neće nas nitko usred noći buditi radi granice, vidjet ćemo Armeniju putem do tamo...sve je to uzalud, jer njemu je samo bitnije da uštedi. I to koliko? Niti 5 eura. Dapače, govori kako mu se ne da biti još cijeli jedan dan u Tbilisiju, kog će vraga raditi tu, sve je već vidio... 
Mate je naravno na njihovoj strani, jer je to opet protiv "tiranije itinerera", a on sadistički uživa u tome da ja pizdim. Gledam Hrvoja, on bi kao control freak mogao imati razumijevanja. Kaže da se načelno slaže sa mnom, ali da je, što se njega tiče, jedina prednost vlaka ta da ima zahod, a kako njega muči probava, bolji mu je kakav god zahod u vlaku, nego nikakav u maršrutki. Kažem Nikoli da točno znam što će se dogoditi - glavinjat će Erevanom kao zombi, zato jer se neće pošteno naspavati (nikad se pošteno ne naspava u takvim situacijama). I da onda, što se mene tiče, preksutra ujutro, po prispijeću u Erevan idemo u obilazak grada militarističkim tempom. Neshvatljivo mi je da je netko u stanju biti sâm sebi neprijatelj samo da ušpara neku siću. 

Krasno, sad prije večere još moramo otići i do kolodvora vidjeti ima li karata.

Do kolodvora idemo metroom, izlazimo na stanici Vakzlis moedani. Tbiliški kolodvor je nedavno preuređen, i sada izgleda svjetski: 


 
Penjemo se na drugi kat, kupiti karte, ali na blagajni nam kažu da karte moramo doći kupiti sutra, jer nam ih danas ne mogu prodati. Fenomenalno. 

Odlazimo na večeru, u onaj restoran s "Dealishes food". Zanima nas kakva je hrana. Ja nisam osobito gladan, tako da uzimam samo neki namaz. Nikola je uzeo neko jelo s pečenim patlidžanima, Hrvoje juhu od gljiva, koja mu ne prija zbog začina koji je stavljen unutra (lišće korijandra), Letica više se ne sjećam što, a Mate uzima hinkalije. Nikola ga upozorava da se vrh ne jede. Mate iz nekog razloga oponira: "Kakva je to glupost? Sad ću baš pojesti i vrh." Onda kaže da mu vrh baš i nije nešto. 
Ja sam uzeo i svoj čuveni sok od estragona, pa da vidite kako to izgleda: 



Nakon večere se razdvajamo. Mi ćemo potegnuti u hostel, a Letica ostaje još malo u gradu i fotografira Tbilisi by night. 
Prvo se otpućuje u Baratašvilijevu ulicu. Jedna kuća s karakterističnim tbiliškim balkonima: 



I u blizini još jedna zanimljiva vizura:



I on je slikao nažigača: 



Razigrani kolorit: 



I ove ste već vidjeli: 



Izbija na Baratašvilijev most. Predsjednička palača noću: 



Pogled prema Metehiju i Mostu mira: 



Skulpture na ogradi Baratašvilis hidija: 



Narikala, Kartlis Deda...: 



Vraća se natrag. Katedrala Sioni: 



Crkva Sv. Nikole na lijevoj obali Mtkvarija: 



Mšrali hidi (Suhi most): 



Kameni lav na početku Galaktionovog mosta, inače čest motiv u Gruziji (nalazi se na i grbu Gruzijske banke i na larijima):



I još jedno tbiliško dvorište na putu kući: 



Letica se vraća u hostel, svi smo izmoreni današnjim pentranjem, a sutra se dižemo još i ranije nego danas, pa stoga, hrrrr...

egerke @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 17, 2012
Idemo sada u obilazak Tbilisija s Leticom. Vodite računa da ja ne znam kuda se točno kretao, tako da i ja moram nagađati neke lokacije. 

I on je sa svojim obilaskom počeo na Tavisuplebis moedaniju:

 

Sv. Juraj: 



Potom se otputio u Stari Tbilisi. Kuća u islamskom stilu na uglu ulice Ereklea II.: 



Ulica Ereklea II. s kafićima: 



Katedrala Sioni: 





Katedrala Uznesenja, poznata i kao Sioni (nazvana tako po jeruzalemskom brežuljku Sionu) bila je tbiliška katedrala i sjedište Gruzijske pravoslavne crkve do posvećenja Cminde Samebe 2004. Izgrađena je izvorno u 6. st., ali su ju srušili Arapi. Današnja varijanta potječe iz 13. st. (izgradio David Graditelj), s manjim dodacima iz 17. i 19. st. U katedrali se još danas čuva križ Sv. Nino, a ujedno je u njoj 12. travnja 1802. potpisana aneksija Gruzije od strane Rusa. Plemići su pozvani u katedralu, koju je opkolila ruska vojska, i tamo se od njih zahtijevalo da potpišu odanost caru. Tko je odbio, postao je talac. 

S druge strane je novi zvonik, jedan od prvih primjera ruskog klasicizma u Tbilisiju: 



Zgrada pored: 



Katedrala iznutra: 







Na križanju ulica Šardeni i Bambis rigi stoji ovaj kipić: 



Na južnom kraju starog grada nalazi se Gorgasalis moedani: 



U sredini slike je armenska katedrala Sv. Jurja, a iznad nje tvrđava Narikala, s crkvom Sv. Nikole. 

Pogled prema Kartlis Dedi: 



Gorgasalis moedani nekoć je bio tbiliški bazar, danas je neugledno križanje. 

Na drugoj obali Mtkvarija, na stijeni na samom zavoju rijeke, stoji crkva Metehi: 



Lijevo od crkve stoji kip Vahtanga Gorgasalija, na mjestu negdašnje kraljevske palače Vahtanga Gorgasalija, Davida Graditelja i Tamare. Palaču su razorili prvo Mongoli u 13. st., ali je obnovljena, sve dok ju nisu dokrajčili Perzijanci 1795. 
Crkva je izgrađena u 13. st. Lavrentij Berija planirao ju je srušiti, čemu su se suprotstavili gruzijski intelektualci, predvođeni slikarom Dimitrijem Ševardnadzeom (nije u rodu s bivšim predsjednikom). Berija je pristao da se napravi kopija crkve u muzeju, kako bi ju ljudi mogli vidjeti, i obećao Ševardnadzeu mjesto ravnatelja tog muzeja. Ovaj je to odbio, te je stoga bio ubijen. Crkva je ipak spašena, ali je 1974. bila pretvorena u kazalište, da bi joj 1988. vratili prvobitnu namjenu, nakon štrajka glađu disidenta (i kasnijeg predsjednika) Zvijada Gamsahurdije. U njoj se nalazi i grob Sv. Šušanik - kršćanske mučenice koju je 544. ubio njen muž, jer je odbila preći na zoroastrijanizam. 

Na Metehiju je navodno u 8. st. bio ubijen i Sv. Habo, svetac zaštitnik Tbilisija. Povodom toga, u podnožju stijene je izgrađena kapelica: 



Crkva u daljini je Fericvalebis eklesia - Crkva Preobraženja: 



Slikano je s mosta Metehi, koji je u dva navrata u povijesti korišten za vjersku konverziju. Džalaledin 1226. i Perzijanci 1522. bacali su s mosta one Tbilišane koji nisu željeli prijeći na islam. 

Pogled na desnu obalu i Narikalu: 



Duž mosta, prema Kartlis Dedi: 



Uz Mtkvari, prema Mostu mira: 



Potom se otpućuje jednom od strmih ulica koje vode prema Narikali: 



Tbiliška dvorišta: 





Armenska crkva Surp Gevorg (Sv. Juraj): 



Opet pogled prema crkvi Fericvalebis, desno dolje je džamija: 



I prema četvrti Abanotubani i Metehiju: 



Pogled na drugu obalu, lijevo Metehi, iznad nje crkva Cminda Sameba, desno od njih (lijevo od dugačke zgrade u sredini) Ečmiadzinska armenska crkva: 



Još malo ulijevo od prethodne slike: 



I još lijevo, prema centru: 



Jedina stvar koja mi se ne sviđa u Tbilisiju su ova gola brda uokolo, ona vas podsjećaju da niste u Europi:

 

Pogled na Abanotubani s malo veće visine. Niska zgrada u sredini slike, ispred koje su parkirani Hummeri, poznato je tbiliško termalno kupalište: 



Na ulazu u Narikalu stoji ovaj križ:



Narikala je izgrađena u 4. st., pod imenom Šuriscihe (Osvetnička tvrđava). Proširili su ju Umeidi i David Graditelj. Mongoli su joj dali današnje ime (Narin Qala, dosl. "Mala tvrđava"). 1827. je oštećena u potresu i otada je ruševina. 

Cminda Nikoloz, tj. Sveti Nikola: 



I njegova zvonca: 



S Narikale puca spektakularan pogled: 



 



Opet Sv. Nikola i ona crkva Fericvalebis u daljini: 



I pogled na istok-jugoistok: 



Potom se odlučuje popeti na sam vrh tvrđave, što je jedna oštra stijena na čijem je vrhu križ. Pogled na stražnji zid tvrđave i Botanički vrt, koji se nalazi nalijevo: 



Unatrag: 



Bolji pogled na Botanički vrt:



Sv. Nikola i Mtkvari: 



Stari grad. Desna crkva je katedrala Sioni, lijeva je Džvris Mama (Otac Križa): 



Ispod Džvris Mame vidi se crvena zgrada tbiliške sinagoge. 

Pogled duž hrpta brda: 



S vrha se sve vidi kao na dlanu: 



Snimio je i filmić (neki klinac mu je upao u kadar).

To je taj križ na vrhu: 



Gustiš s druge strane:
 


 

Zidine:



 

Potom se prošetao do Kartlis Dede:
 


 

Kip je podignut 1958., povodom 1500-godišnjice Tbilisija. Izrađen je od aluminija i visok 20 metara. 

Opet Botanički vrt: 



Pale se svjetla Tbilisija: 





A i sama Majka Gruzija biva prosvijetljena: 



Kao i Surp Gevorg: 



Detalj vrata: 



Majka Gruzija bdije nad armenskom crkvom: 


 
Noćne ulice Starog Tbilisija:
 

 








Pogled prema Narikali, koja se kupa u svjetlosti: 



Džvris mama i iza nje Norašeni, armenska crkva:



Samo Norašeni: 



Most mira noću:



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju: 



I tako Letica dolazi do nas. Razmišljamo kamo ćemo jesti. Ja u Lonely planetu nalazim jedan zgodan restorančić na Rustaveliju, možemo tamo probati. Opet ovi pretrčavaju Rustaveli, ja ću kroz pothodnik. Zanimljivo, pothodnik na Tavisuplebis moedaniju oslikan je nekom vrstom prezentacije Gruzije i njenih znamenitosti. Letica kupuje gruzijske novine, vjerojatno za uspomenu, jer čitati ih sigurno neće. Na naslovnici neka slika Saakašvilija, izgleda da ga članak kritizira. 

Šećemo se Rustavelijem, ali traženog restorana nema. Ne znamo gdje je, na rečenoj adresi nema ni traga. Vijećamo što ćemo. Letica i ja bismo u jedan restoran u blizini, Mate neće, zbog proljeva, ne da se ni Nikoli, a Hrvoje ipak odlazi s nama. Hrvoje kaže da i njega lagano hvata proljev, ali pokušat će izdržati do kuće. Obavljamo večeru, to je neki restoran u stilu našeg Daily Fresha, uzeli smo neku salatu s tijestom, ne znam više što sve. 
Vraćamo se Rustavelijem do metroa. Na jednom zidu spomen-ploča: 



Tri jezika, tri pisma. Da su još stavili ruski, bilo bi i četvrto. 

I još zgodna skulptura: 



Vraćamo se u hostel. Uobičajena lijena večer, internet, razgovor s Dodo, tuširanje... Netom prije spavanja shvaćam da mi je ispao mobitel iz džepa. Naime, nosio sam dva mobitela na put, jedan je na mađarskoj mreži, ali ima GPS (koji nije baš osobito koristan u Zakavkazju). Tog sam posijao. Pokušavam ga nazvati, da vidim gdje je. Jasno, daje mi signal da je isključen. Vrtim film gdje mi je mogao ispasti. Možda dok sam se penjao na središnju pregradu autoputa kod Mchete. Ma nije, čuo bih. Općenito, redovito prepipavam džepove. Ne znam kad sam zadnji puta provjerio da mi je bio u džepu. Nigdje nisam dizao nogu toliko visoko, niti mi ga je netko mogao uzeti iz džepa (nosim ga u dubokom džepu u ravnini koljena, koji ima preklop). OK, pokušat ću poslati poruku na njega, možda netko vidi. Već sam se doduše pomirio s gubitkom. Letica novčanik, ja mobitel... 
Šaljem poruku i čujem zvuk dostavljene poruke negdje u hostelu. Vraćam se u društvenu prostoriju i doista, tamo je. Ispao mi je dok sam ležao na kauču. Ipak je sve u redu, ostaje uz mene. 

E sutra se opet treba dići malo ranije, idemo u brda...

egerke @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 13, 2012
Dakle, Nikola, Hrvoje i ja krećemo na ručak. Okušat ćemo opet sreću s onom prčvarnicom koja je bila zatvorena prethodne večeri. Ovaj je puta otvorena. To je neka vrsta šljakerske birtije, i meni je ispisan na ploči isključivo na gruzijskome. Pokušavam iščitati ponudu, ali ne razumijem imena mnogih jela. Da stvar bude gora, Hrvoje je vegetarijanac i sada još moram naručivati za njega nešto bez mesa. Pitam tipa za šankom što ima bez mesa, odgovara da ima lobio. Lobio je neka vrsta variva od graha. To je jedina vegetarijanska stvar u ponudi. A Hrvoje baš ne voli grah. Ipak će ga uzeti, tek toliko da ne komplicira. Tip za šankom je mrzovoljan, kao da mu se ne da pričati na ruskome, odgovara minimalno. Nikola i ja smo odlučili uzeti hinkalije. Nikola ih želi uzeti 10. Upozoravam ga da su ogromni i da ih neće moći sve pojesti. Naposljetku ih uzima sedam. Traži i vino. Tip mu toči vino u pivsku kriglu od pola litre. Ja uzimam pivu, Hrvoje Coca-colu. No dok naručujem, dolaze i još neki turisti iz našeg hostela, Izraelci. Traže da sada naručim i za njih. Također su vegetarijanci. Velim im da imaju samo lobio. Oni pokušavaju da im pomognem oko još nečega, ali ni sami ne znaju što točno žele. Ispričavam se i odlazim do svog stola. Malo smo kratki s vremenom. 

Hrvoje jede svoj lobio. Kaže da nije toliko loše koliko je očekivao.

Hinkaliji: 



U pozadini vidite vino. Zanimljivo je da se u Gruziji koristi posebna tehnika kod izrade bijelih vina, gdje ono fermentira na kožici, što je inače karakteristično samo za crna vina. Stoga je rezultat kod bijelih vina crvenkastozlatna nijansa koja podsjeća na pivu. U prvi mah, kad mi je tip na šanku krenuo točiti vino u pivsku kriglu doista sam mislio da mi toči pivu. 
Hinkaliji se inače jedu prstima, i to tako da ih se uhvati za vrh i odgrize (vrh se ne jede, to se smatra znakom siromaštva ako netko jede vrhove). Pritom je bitno voditi računa o nekoliko stvari - hinkali je prvo prevelik da ga čitavog strpate odjednom u usta. Dakle, nužno ga je pregristi. Ali, iznutra se nalazi mljeveno meso u saftu, i taj saft vam počne curiti ako nevješto pregrizete. Znači, morate malo odgristi, isisati saft, i onda pregristi do kraja. Stvar se dodatno komplicira time što ih Gruzijci obično obilato popapre prije nego ih stave u usta. 
Pred kraj ručka vidimo da u uličnom izlogu pored vrata prodaju hačapurije i da je Hrvoje, u krajnjoj liniji, mogao tamo uzeti nešto vegetarijansko. No eto, nije mu ni lobio bio toliko loš, jedino mu je smetalo što je užasno ljut, tako da je ostatak prepustio Nikoli. 

Nakon ručka uviđamo da nećemo stići do pola 6 na sastanak s Matom, pa pomičemo na 6. Potom odlazimo metroom samo jednu stanicu, do Rustavelija. Prošetat ćemo se Rustavelis gamzirijem danju, kako bismo ga bolje promotrili. 

Na početku Rustavelis gamzirija je Rustavelis moedani, na kojem se nalazi i zgrada Gruzijske akademije:



A nasred trga je kip Šote Rustavelija: 



Šota Rustaveli je najveći gruzijski pjesnik. Živio je na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, bio je dvorski pjesnik kraljice Tamare, a najpoznatiji je po svom epu Vephistqaosani (Vitez u tigrovoj koži), najvećem djelu gruzijske sekularne poezije. Po njemu nosi ime i najviša gruzijska književna nagrada. 

Nastavljamo Rustavelis gamzirijem. Ulice s desne strane vode u brdo, na čijem se vrhu nalazi park Mtacminda, s TV tornjem i Nacionalnim panteonom: 



Pogled niz Rustavelis gamziri: 



Na koncu dolazimo i do Tavisuplebis moedanija: 



Nad njime, na brdu, dominira kip Kartlis Deda, Majke Gruzije: 



(u gruzijskome riječ "deda" označava majku, dok se otac kaže "mama"!) 

Kartlis Deda u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj bokal vina, simbolizirajući gostoljubivost, ali i nepokorivost Gruzijaca. 

Nalazimo se s Matom na klupicama na kojima smo sjedili i prethodne večeri, i nastavljamo Puškinovom ulicom prema Mtkvariju. Pogled ravno, preko mosta, otkriva nam veliku crkvu Cminda Sameba na brdu: 



Mate ju je već ranije primijetio i predlaže da se odšećemo dotamo.

Još jedna zgrada u sovjetskom monumentalnom stilu: 


 
(na slici vidite i karakteristični tbiliški žuti autobus) 

Mate i Nikola pretrčavaju, Hrvoje i ja idemo kroz pothodnik. Doista mi ne trebaju adrenalinski šokovi. 
S druge strane ulice nalazi se nešto što su očito preuređena stara kola tbiliškog tramvaja: 



Tbilisi je imao tramvaj od 1883., kada je uveden konjski tramvaj, pa do 2006., kada je ukinuta zadnja linija tramvaja (i trolejbusa). Postoje neke inicijative da ga se ponovno uvede, no to ovisi prvenstveno o novcu. 

Nastavak Puškinove ulice, Baratašvilijeva, prolazi uz sjeverni bedem starog Tbilisija. Ja odlazim zaviriti u uske uličice staroga dijela grada, iako Mate kaže da nema ništa posebno za vidjeti. Oni me čekaju vani. 
Na Baratašvilijevoj ima nekoliko zgodnih spomenika: 





Mtkvari ćemo prijeći Baratašvilijevim mostom. Most je napravljen u dvije razine, slično kao most Galata u Istanbulu. Hrvoje i ja opet idemo pothodnikom, pa se penjemo na gornju razinu, ova dvojica pretrčavaju. 
S mosta puca pogled na novoizgrađenu predsjedničku palaču: 



Palača je građena od 2004. do 2009. godine. Isprva je trebala biti samo rekonstruirana stara palača, no na kraju su se odlučili na izgradnju potpuno nove zgrade, koja po stilu pomalo podsjeća na berlinski Reichstag. Zanimljivo je da je zgrada građena tako da joj je nemoguće prići s pročelja, tj. pročelje je otvoreno prema rijeci, a brdo se neposredno ispred nje strmo ruši prema obali. 
U crnoj zgradi s desne strane nalazi se državni ured. 

Nešto niže niz Mtkvari nalazi se moderni pješački Most mira (Mšvidobis hidi): 



Most je svečano otvoren u svibnju te godine, ali još nije bio posve dovršen. Također je inicijator njegove izgradnje bio Saakašvili. 

Most mira, iznad njega tvrđava Narikala i desno kip Kartlis Deda: 



Uspinjemo se drugom obalom. Cesta ide zaobilazno, pa moramo ići paralelno uz obalu. Ovdje je Mtkvari zapravo oblikovao kanjon, uz obalu su strme litice:



Odlazim usput u jedan dućan po vodu. Potom slikamo armensku crkvu, nazvanu po Ečmiadzinu (o tome što je Ečmiadzin, kada dođemo do Armenije): 



U dvorištu se opet nalazi hačkar: 



Sada skrećemo prema Cmindi Samebi. Ovaj kvart je dosta zapušten, i mnoge zgrade izgledaju kao da samo što se ne sruše: 



Neke su ipak uređenije: 



A onda napokon dolazimo i do crkve. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) najveći je vjerski objekt u Gruziji i na čitavom južnom Kavkazu. Danas je sjedište Gruzijske pravoslavne crkve. Građena je od 1995. do 2004., i to uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika. Gradnja je trebala započeti još 1989., povodom proslave 1500-godišnjice autokefalnosti Gruzijske pravoslavne crkve, no zbog turbulentnih događanja početkom devedesetih, stvari su odgođene. 
Donacije vjernika bile su toliko obilne da je odlučeno da se pored crkve podigne još jedna manja crkvica. Ta je crkvica izvor kontroverze, budući da se navodno nalazi na starom armenskom groblju. Naime, čitava četvrt Avlabari nekoć je bila armenska (zato uostalom i ona armenska crkva malo niže). Gruzijska pravoslavna crkva odbacuje optužbe kao propagandu. 

Pogled na obje crkve u kompleksu (ova u prvom planu je na groblju):



Sama crkva Cminda Sameba: 



Iznutra - lijevo zastava Gruzijske pravoslavne crkve (s križem Sv. Nino), desno državna zastava: 



Pogled prema oltaru i biskupskom prijestolju: 



Kupola: 



Opet izvana: 



Ogromni prostor ispred crkve i pogled prema Mtacmindi na drugoj obali Mtkvarija: 



Pogled s pročelja: 



Odlazimo se prošetati do predsjedničke palače. Čitav ovaj dio Avlabarija izgleda kao slam. Zanimljivo, zgrade vrhovne vlasti države i Crkve obje su smještene u ovaj neugledan kvart. Valjda se nadaju da će to potaknuti gentrifikaciju. 

Dolazimo do predsjedničke palače, ali tu se ne može slikati. Uz zgradu stoji nekoliko policajaca, raspoređenih u pravilnom razmaku, i promatraju nas. Prilično je izvjesno da nas drže na oku da ne pokušamo neku nepodopštinu. 

Ono što se međutim može slikati, to je kupola Cminde Samebe, koja groteskno nadvisuje ove kućerke: 



Ne znam iskreno što da mislim o Saakašviliju. Možda sam mu od svih nas najskloniji, iako ga ne smatram idealnim. Svi mu naravno zamjeramo što je neoliberal i propagator slobodnog tržišta, te američki pijun. Isto mu tako zamjeramo i hohštaplerske poteze poput ove palače, ili pak otpor prema opoziciji. No, s druge strane, činjenica je da je Saakašvili učinio Gruziju i posebno Tbilisi daleko ugodnijim mjestom za život i posjet, da je uveo i neke opsežnije socijalne mjere (pa je tako npr. penzionerima besplatan telefon i prijevoz), da se obračunao s korupcijom koja je bila rak-rana Gruzije još u doba SSSR-a... Daleko je od idealnoga, no nakon nacionalista Gamsahurdije, i korumpiranog i prepredenog Ševardnadzea (kojega sami Gruzijci zovu Bijela lisica), Saakašvili je konačno Gruziju osovio na noge, i učinio zapravo na taj način ono što je bitno - vratio povjerenje građana u državu, što je u socijalističkom sustavu izuzetno bitno. 

Pogled odozgo na Most mira i preko toga Stari Tbilisi: 



Spustili smo se opet do obale Mtkvarija. Još jedna od iritantnih vizura za naše marksiste: 



Pogled preko još neuređenog gradilišta prema predsjedničkoj palači: 



Napokon dolazimo i do mosta:



Sâm most: 



Na krajevima mosta nalaze se policajci. Čemu oni točno služe shvatio je Nikola kad je uperio iPhone prema predsjedničkoj palači. Policajac mu je isti čas dao do znanja da se palača ne smije slikati. Ne znam samo iz kojeg razloga, kada ju je ionako moguće slikati iz mase drugih kutova s druge obale. 
Štoviše, malo niže smo na mostu vidjeli policajca kako jednom paru kontrolira fotoaparat i tjera ih da izbrišu slike na kojima se vidi predsjednička palača. 

Kada smo prešli most, ulazimo u Stari Tbilisi. Odmah iza ugla je jedna dionica ulice Ereklea II., koja je ispunjena otmjenim restoranima i barovima: 



Već se smrknulo, a mi se vraćamo prema Tavisuplebis moedaniju. Putem do tamo spazim simpatičnu blamažu s engleskim: 



(vjerojatno nisu znali kako se točno piše [dilišz], tj. "delicious", pa je ispalo nešto što liči na kvazinjemački) 

I još jedna registracija, ovaj put prikladna:



Sjedamo na Tavisuplebis moedani i odmaramo se. Ovdje pitam Hrvoja ono što mi nikada nije bilo jasno kod njega. On je inače jedan od onih tvrdih zagovornika isključivo biologizma (tj. sve ono što se naziva duhovnošću isključivo je produkt biološke osnove, ostalo je sve nadgradnja i kao takvo je manje bitno; usto, svi oni koji vjeruju u pacifizam, premoć duha nad materijom i ostalo, za njega su "hipiji"), pa me stoga zanima zašto se on, koji čovjeka isključivo promatra kao produkt biološke evolucije, zapravo bavi stvarima poput anarhosindikalizma. Načelno, iz te perspektive bitno je prvenstveno da se čovjek razmnoži, tj. da proslijedi svoje gene. Ideje poput "kvalitete života" zapravo su u takvom sustavu također hipijevština. On mi kaže da je to zapravo točno. Ali da on uviđa neodrživost kapitalističkog sustava, koji se rasteže do pucanja, te da je svjestan da će ubrzo doći do daleko ozbiljnijih kriza i da u tom trenutku želi biti siguran da je na pravoj strani. Pritom prvenstveno misli na peak oil, kasnije na rezerve pitke vode i ostale krize koje nam predstoje. Pitam ga koje mu je mišljenje o tome da upravo kapitalizam, tj. naftaški lobiji, sami stopiraju istraživanja alternativnih izvora energije i bojkotiraju otkrića na tim područjima, jer žele ostaviti čovječanstvo ovisno o nafti. On kaže da, kolikogod mu to zvučalo kao teorije zavjere raznih svjetskih paranoika (koje također očito prezire), u tom slučaju iskreno želi vjerovati da su u pravu, i da će u danom trenutku izroniti prava alternativa. 

Negdje u ovo vrijeme dolazi nam poruka od Letice, da gdje smo. Kažem mu da sjedimo na klupicama gdje i jučer. On je također toga popodneva lutao gradom. A što je on vidio, u idućem nastavku.

egerke @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 9, 2012
Krenuli smo iz Gorija. Pogled na posljednje kuće istog: 





Vraćamo se na magistralu. Ono tamo su brda Južne Osetije: 



Južna Osetija (oset. Hussar Iryston, gruz. Samhret Oseti) ima status djelomično priznate države. Od međunarodno priznatih država, priznaju ju Rusija, Nikaragva, Venezuela, Nauru i Tuvalu; također ju priznaje i Abhazija koja je u istoj poziciji, a i Pridnjestrovlje, koje je u još goroj poziciji. 
Oseti, potomci iranskog plemena Alana, živjeli su u donjem toku rijeke Don, sve dok ih otamo nisu potjerali Mongoli u 13. i 14. st. Oseti se potom sele na Kavkaz, gdje formiraju tri teritorijalne jedinice: Digor, Kudar i Iron. Digor, koji je bio najzapadniji, ubrzo je potpao pod utjecaj susjednih Kabardinaca, naroda iz sjeverozapadne kavkaske jezične skupine. Kabardinci, po vjeri muslimani, ubrzo su na islam preobratili i digorske Osete (inače su Oseti po vjeri pravoslavni kršćani). Kudar je potpao pod vlast gruzijske kneževine Samačablo, i njegove granice odgovaraju granicama današnje Južne Osetije. Iron je od 1767. pod ruskom vlašću i čini danas teritorij ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Kada je 1801. gruzijski teritorij postao dijelom Rusije, došlo je do ujedinjenja kudarskih Oseta sa svojim sunarodnjacima na sjeveru. To je trajalo sve do revolucije 1917., kada Južna Osetija ulazi u sastav Demokratske Republike Gruzije, dok Sjeverna Osetija postaje dijelom Terečke Sovjetske Republike (nazvane po rijeci Terek). Vlasti Demokratske Republike Gruzije nisu vjerovale Osetima na svom teritoriju, optužujući ih da rade za boljševike, zajedno sa svojom braćom na sjeveru. Stoga su Oseti u Gruziji tražili nezavisnost od Gruzije. Do eskalacije je došlo kad su 1920. gruzijske vlasti poslale vojsku i žandare u Chinvali, glavni južnoosetski grad, da rastjera demonstrante. Pritom je ubijeno 5000 ljudi, a 13 000 je umrlo naknadno od gladi i epidemija. 
Kada je Crvena armija zauzela Gruziju, unutar novog sustava državnog uređenja Južna Osetija dobila je status autonomne oblasti (treća razina autonomije, nakon sovjetske socijalističke republike i autonomne sovjetske socijalističke republike). Gruzija je tako, nakon Rusije, bila federalna jedinica s najviše podjedinica - dvjema ASSR i jednom AO. Osetski je jezik imao djelomičnu autonomiju i učio se u školama. 
Stvari su tekle mirno sve do 1989. Tada je Oblasni sovjet Južne Osetije zatražio od Vrhovnog sovjeta Gruzije da unaprijedi status Južne Osetije u autonomnu sovjetsku socijalističku republiku. Zahtjev je ignoriran. U ljeto 1990. Vrhovni sovjet Gruzije zabranio je osnivanje regionalnih stranaka. Oseti, koji su u to vrijeme već imali svoju stranku Ademon Nyhas, na to su odgovorili proglašenjem Južnoosetske Demokratske Republike, kao punopravne članice SSSR-a. Shodno tomu, bojkotirali su gruzijske parlamentarne izbore. Zvijad Gamsahurdija proglasio je bojkot nelegalnim i posve suspendirao osetsku autonomiju. U siječnju 1991. izbio je rat, u kojem su počinjene velike materijalne štete, spaljena sela, ubijeno 1000 ljudi, a još je oko 100 000 Oseta pobjeglo iz Gruzije i Južne Osetije. 23 000 Gruzijaca također je izbjeglo iz Južne Osetije. Da stvar bude gora, iste je godine Južnu Osetiju pogodio i potres od 7 stupnjeva po Richteru. 
Primirje je postignuto 1992., raspoređeni su promatrači i zadržan je status quo. Idućih 12 godina situacija je bila mirna. Ševardnadze se nije želio miješati u taj sukob, jer je Rusija podupirala Osete. Istovremeno, u Južnoj je Osetiji cvjetalo crno tržište, a zemljom su krstarile naoružane pljačkaške bande. Kada je Saakašvili preuzeo vlast, dao si je zadatak privesti Južnu Osetiju gruzijskoj vlasti. U Tbilisiju je ustrojena progruzijska vlada Južne Osetije, a vojska je ušla na teritorij Južne Osetije, gdje je pokušala uvesti red. Naišla je na otpor osetskih paravojski i dobrovoljaca iz Rusije. Ponovno je postignuto primirje, no Gruzija se žalila na sve veći utjecaj Rusije u Južnoj Osetiji, čime Rusija koristi svoj položaj mirotvorca kako bi privela Južnu Osetiju svojim interesima. U kolovozu 2008., nakon pograničnih čarki i razmjene paljbe, pri čemu je navodno ubijeno nekoliko Oseta u pograničnim selima s Gruzijom, došlo je do ruske invazije na Gruziju upravo iz Južne Osetije. Ruske su trupe zauzele Gori i krenule prema Tbilisiju, no onda su se zaustavile. 26. kolovoza 2008. Rusija je priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. I takvo stanje traje do danas. U svakom slučaju, turistima se ne preporučuje ići u Južnu Osetiju, tim više jer se osim prekrasne prirode Kavkaza tamo doista nema ništa za vidjeti. 

Mi se vozimo dalje prema Tbilisiju. Ubrzo su svi zadrijemali. Nakon nekih pola sata vožnje primijećujem odjednom da se svi oko mene križaju. Gruzijci su jako pobožni i često se križaju. Budući da smo na autoputu, zamisao da prolazimo kraj raspela nije vjerojatna, stoga počinjem tražiti crkvu. Nalazim ju na brdu iznad ceste: 



To je Džvari, crkva koju ćemo posjetiti sutra. 

I tako se pomalo približavamo Tbilisiju. U jednom času vidim putokaz sličan onomu iz Kutaisija, samo što ovdje piše udaljenost do Teherana. Iako iznosi 1200 km, još uvijek je sama ideja da se pojavljuje na putokazu već nešto što nam daje osjećaj koliko smo daleko od Hrvatske. 

I onda se, poprilično iznenadno, zateknemo u Tbilisiju. 
Tbilisi (u prijevodu "Toplica" - to je, eto, jedna od tih nostratičkih riječi; gruzijski pridjev "tbili" srodan je s našim "topao" ili s latinskim glagolom "tepere") glavni je i najveći grad Republike Gruzije. Poznat je i pod imenom Tiflis, koje je do 1936. bilo i službeno. Grad ima između milijun i milijun i pol stanovnika, ovisno o metropolitanskom području. U SSSR-u je bio četvrti grad po važnosti (nakon Moskve, Lenjingrada i Kijeva) i peti po veličini (iza prethodna tri i Taškenta). Leži na rijeci Mtkvari, koja u gradu formira i kanjon. 
Tbilisi je poznat kao staro križanje trgovačkih putova između Europe i Azije, stjecište naroda, kultura i vjera (Tbilisi je, uz Sarajevo i Paramaribo, jedan od rijetkih gradova u kojemu se u krugu od nekoliko desetaka metara nalaze crkva, džamija i sinagoga). Raznolika povijest ostavila je trag u arhitekturi ovog prekrasnog grada, koji neki nazivaju i Parizom Kavkaza. 
Prema legendi, grad je 458. osnovao kralj Vahtang I. Gorgasali, dok je bio u lovu sa svojim sokolom. Zastavši usred šume, sokol je ulovio fazana (inače, još jednu pticu kojoj je pradomovina Kolhida), te je potom zajedno s njime pao u termalni izvor koji se tamo našao. Impresioniran, Vahtang je tamo podigao grad. 
Ipak, arheologija nam kazuje drugačije. Područje Tbilisija bilo je nastanjeno još od 4. tisućljeća pr. Kr., a najstariji tragovi današnjeg naselja potječu iz 4. stoljeća, punih 100 godina prije navodnog Vahtangovog lova. Tvrđavu je izgradio kralj Varaz-Bakur, da bi ju potom osvojili Perzijanci. Vahtang Gorgasali zapravo je obnovio tu tvrđavu, koja je tijekom godina izgubila na važnosti. Nije isključeno da se pritom namakao u nekom od brojnih sumpornih vrela kojima grad obiluje. 
Početkom 6. st. Vahtangov nasljednik Dači I. Udžarmeli (ti Gruzijci imaju vrlo zabavna imena, zar ne?) prebacio je prijestolnicu iz obližnje Mchete (imaju i zanimljive toponime) u Tbilisi. Time je grad postao prijestolnicom Iberije i uspjeh mu je, zbog odličnog prometnog položaja (nekoć je i Mtkvari bio plovan do samog grada), bio zajamčen. 
Nažalost, taj je povoljan položaj učinio da grad bude poželjna meta za napade raznih osvajača. Počev od 6., pa sve do 10. stoljeća gradom su, osim Gruzijaca, vladali i Perzijanci, Bizantinci, Arapi i Seldžuci. U dva su ga navrata napali i Hazari. Konačno je 1122. u grad ušao David Graditelj, te ovamo prenio svoju prijestolnicu iz Kutaisija. Krajem 12. stoljeća Tbilisi je bio, za ondašnje pojmove, velegrad od 80 000 ljudi. U to vrijeme Tbilisi je kulturni centar ne samo Gruzije, nego i ovog dijela svijeta. 
Nažalost, to razdoblje nije trajalo više od 100 godina. 1226. opet dolaze Perzijanci (Horezmijsko carstvo), a deset godina kasnije i Mongoli. Iako su Mongoli očuvali gruzijsku autonomiju, grad je bio pod snažnim mongolskim utjecajem. Nakon daljnjih 100 godina, Mongoli su protjerani i grad je opet postao gruzijskom prijestolnicom. 1366. poharala ga je kuga. 
U nastavku ništa novo: Perzijanci, Gruzijci, Turci, pa opet Perzijanci... Kada je 1795., u pokušaju da obrani Tbilisi od gruzijskog kralja Ereklea II. šah Aga Mohamed Kan spalio Tbilisi, Erekle se za pomoć obratio Rusima. Rusi su došli 1801. i ostali. Tbilisi je postao gubernijsko središte za čitavo Zakavkazje, i do 1850. povratio sav nekadašnji sjaj i važnost. Bio je u pravom smislu riječi međunarodni grad. Zanimljivo, u to vrijeme premoćnu većinu stanovnika u gradu činili su Armenci i Rusi. Gruzijci su u samom gradu bili prisutni tek marginalno. 
Nakon ruske revolucije grad je kratko vrijeme sjedište Zakavkaske Federacije, potom Demokratske Republike Gruzije. Nakon invazije Crvene armije prvo je glavni grad Zakavkaske SFSR, pa Gruzijske SSR. Grad se industrijalizira i širi. U Tbilisiju je 1980. održan i prvi rock-festival u SSSR-u. Nakon nezavisnosti, grad je upao u tešku krizu, ogrezao u kriminal i mafijaške obračune. Naposljetku, stvari su se promijenile Revolucijom ruža 2004., kada konačno dolazi do poboljšanja u životnim uvjetima, u sigurnosti i u izgledu grada. U rusko-gruzijskom ratu 2008. grad je nekoliko puta napadnut iz zraka. 
Tbilisi je dosta brdovit, budući da se nalazi u kotlini, pa se raširio na brežuljke uokolo. 

Dok ulazimo u grad, jednom od širokih avenija, čujem Hrvoja kako kaže da ga malo podsjeća na Chişinău. I doista, ako takav dojam i postoji na samom ulazu u grad, po prispijeću u centar sve se to raspršuje, jer su dva grada neusporediva. 
Mi dolazimo na Didube. To je autobusni kolodvor za maršrutke iz sjevernog i zapadnog dijela države. Zapravo se radi o nizu povezanih parkirališta, isprepletenih s kojekakvim daščarama, prodavačima voća i povrća i slično. Tipičan tranzicijski kaos. Tražimo metro. Ne vidim nigdje stanicu. Naposljetku nas upućuju - stanica se nalazi iznad Didubea, pored željezničke pruge, na nekoj vrsti nadvožnjaka. 
O tbiliškom metrou ovdje je dovoljno reći da se plaćanje odvija pomoću standardne sovjetske metode žetona. Žeton košta 40 tetrija (oko 1,20 kn) i kada jednom uđete u sustav, možete se vozati amo-tamo koliko vas volja. Postoje i nekakve pretplatne kartice, ali to nas nije zanimalo. 

Izlaz na peron. Natpis kaže "Ja volim Tbilisi": 



Vozila metroa su tradicionalna Metrovagonmašova. Modernizirane verzije su u bojama gruzijske zastave: 



Ubrzo dolazi i naš metro. Postoje inače dvije linije, jedna u pravcu sjever-jug i druga u pravcu istok-zapad. 
Ulazimo unutra i stojimo, osim Letice. On je uvijek, koliko god bio pun vagon, našao mjesto za sjesti. Laughing 

Izlazimo na stanici Mardžanišvili, koja je dobila ime po ulici Konstantinea "Kotea" Mardžanišvilija, poznatog gruzijskog kazališnog redatelja iz prve polovice 20. stoljeća. Kako je metro u centru vrlo dubok, dok se vozimo pokretnim stepenicama gledamo na televizore koji su postavljeni iznad njih. Eto, tko kaže da nećemo u Gruziji sresti Hrvate - na televiziji upravo svira Maksim Mrvica: 



Izlazimo iz metroa. Mardžanišvilis quča, Mardžanišvilijeva ulica, jedna je od najpoznatijih lokacija za jeftini smještaj u Tbilisiju. To je ugodna donjogradska ulica, s umjerenim intenzitetom prometa, i drvoredom na samom početku. Cilj nam je pronaći jedan hostel koji sam našao u svom vodiču. Krećemo isprva na jednu stranu, ali shvaćamo da je kriva. Trebamo na drugu. Nakon nekih pet minuta hoda, odmah iza ruske pravoslavne crkve, dolazimo na željenu adresu, no tamo ništa ne piše. Srećom nam jedna žena pokazuje da moramo ući u dvorište u kojem je hostel. Hostel se zove Dodo's Homestay, a smješten je u nizu prizemnih zgrada raspoređenih oko sjenovitog dvorišta. Vodi ga Dodo, simpatična gospođa u svojim, rekao bih, sedamdesetima, koja govori solidan engleski za osobu njene dobi u Gruziji. Usto joj pomažu i dvije mlađe cure, vjerojatno neke rođakinje. Daje nam sobu za nas petoricu, zapravo dormitorij. Šesti je krevet rezerviran za nekog Španjolca. Nadamo se da ne hrče, imamo neugodne reminiscencije iz Chişinăua. 
Hostel je prilično kaotičan, namještaj izgleda kao da je nabacan s raznih strana, kupaonica je improvizirano sklepana izba sa spuštenim stropom u predvorju, kuhinja je veličine kuhinje u stanu...ali ima neki šarm, hostel je pun turista, imaju i internet (jezivo spor, doduše), i tri dana koje ostajemo ovdje sasvim ćemo se dobro provesti. Jedino je cura koja obavlja registraciju užasno spora. 13€ noćenje. Sasvim prihvatljivo. 
Nastaje rasprava hoćemo li prvo tuširanje ili jesti. Letica se hoće istuširati, mi ostali smo za jelo. Vidjeli smo u blizini jednu zgodnu prčvarnicu, mislimo da ćemo tamo. Kažemo Letici da navrati onamo kada obavi svoje. 

Nakon što smo došli do prčvarnice, uviđamo da zatvaraju. Nedjelja je predvečer, očito im se žuri doma. Ništa, naći ćemo nešto drugo. 

Makdonaldsi: 



A onda vidimo neki pristojan restorančić koji služi hačapurije. OK, opet isto kao i u Batumiju, ali, kako rekoh, s hačapurijem ne možete fulati. Šaljem Letici poruku o promjeni lokacije. 
Ovaj sam puta uzeo hačapuri s grahom, tzv. lobiani. 

A evo i njega: 



(na zidu iznad možete vidjeti sličice hačapurija) 

Nikola je za piće naručio limunadu. Konobarica mu donosi nešto što po boji nalikuje na malinovac. Ispada da je to gazirani sok od grožđa. Naime, isto kao i u Češkoj, ovdje je "limunada" naziv za bilo koje bezalkoholno osvježavajuće piće (slično kao npr. "soda" u engleskome). Ima ih u raznim okusima: grožđe, kruška, breskva, limun (začudo), krema (što definitivno nije prirodan okus) i nezaobilazni estragon. 

Nakon obilne večere izlazimo u večernju šetnju. Mardžanišvilijeva ulica na kraju izlazi na Mtkvari, i prelazi ga mostom Galaktionis hidi. Iznad grada, na brdu Mtacminda nalazi se TV-toranj: 



Uspinjemo se na drugu stranu i dolazimo na početak Rustavelis gamziri, Rustavelijeve avenije, središnjeg gradskog bulevara. Ova 1,5 km duga ulica glavna je arterija gradskog života Tbilisija, a po svom stilu podsjeća na pariške bulevare. Dok šećete njome, imate osjećaj da se nalazite u nekom zapadnoeuropskom gradu, i tek vas sovjetski automobili i čudno pismo podsjećaju da ste zemljopisno daleko od Europe. 

Letica opet dolazi na ideju da ide pretrčavati ulicu. I ovi svi za njim. Pa ja doista ne znam što je tom čovjeku. Na kraju i ja pretrčavam. 

Zgrada Tbiliške opere i baleta, u maurskom stilu: 



(trenutno ju obnavljaju, zato izgleda tako mračno) 

Malo niže je Rustavelijevo državno akademsko kazalište: 



Kako dolazimo do zgrade parlamenta, primjećujemo ovaj sramotan plakat. Mate se mora slikati kraj njega: 



Zgrada Parlamenta: 





Zanimljivo je da se ideja parlamentarizma u Gruziji javlja prije engleske Magne Charte. Već se u 12. stoljeću, u doba kraljice Tamare, pojavila inicijativa za ograničenje kraljevske vlasti u korist plemstva i građanstva, no nije zaživjela. 

Zgradu parlamenta započeli su graditi još prije Drugog svjetskog rata, ali su ju dovršili njemački ratni zarobljenici nakon rata. Ispred nje se 9. travnja 1989. zbio masakr demonstranata, tu je točno dvije godine kasnije proglašena nezavisnost, u siječnju 1992. ovdje se četiri tjedna skrivao Zvijad Gamsahurdija, prije nego što je utekao, a pred zgradom su održane i demonstracije u doba Revolucije ruža.

S druge se strane ulice nalazi crkva Kašveti: 


 
"Kašveti" znači "kameno rođenje". Prema legendi, jedna je žena optužila Davita Garedžu, jednog od Trinaest sirijskih otaca (srednjovjekovnih redovnika koji su došli ojačati kršćanstvo u Gruziji) da joj je napravio dijete. Davit joj je odgovorio da nije i dodao: "Ako je to što ti kažeš točno, rodit ćeš dijete. Ako je ono što ja kažem točno, a ti lažeš, rodit ćeš kamen." Ostatak priče je jasan. 

Rustavelis gamziri izlazi na Tavisuplebis moedani, Trg slobode:



Tavisuplebis moedani je središnji tbiliški trg. U carskoj Rusiji nosio je ime po Ivanu Paskeviču Erevanskom, ruskom generalu koji je osvojio Erevan. U sovjetsko doba zvao se Leninis moedani, Lenjinov trg. Na sredini trga stajao je Lenjinov kip, koji je srušen u kolovozu 1991. Na njegovo je mjesto u studenom 2006. postavljen kip Svetog Jurja kako ubija zmaja, znan i kao Spomenik slobodi: 



Mate komentira "Šta su išli tu glupost postavljati, umjesto da su vratili Lenjina?". No comment. 

Na trgu je inače pokopan i Semeno Ter-Petrosjan, poznatiji kao Kamo, gruzijski boljševik armenskog porijekla i rani Staljinov suradnik. Grob mu je danas neoznačen. 
U pozadini na slikama vidite i gradsku vijećnicu. Trg je često bio poprište raznih demonstracija, a na njemu su 2005. Miheil Saakašvili i George W. Bush govorili pred 100 000 ljudi povodom 60. obljetnice kraja Drugog svjetskog rata. 

Malo sjedamo na klupice pored fontane. Ovdje se negdje nalazi Kamov grob. Sjedimo, upijamo noćnu atmosferu Tbilisija. Grad je izuzetno ugodno iznenađenje, a nismo ga pošteno još ni vidjeli. 
Umor nas polako svladava, pa krećemo prema hostelu. 

Silazak u metro - tzv. lančana slika: 







Putokazi u metrou su na gruzijskom pismu, tako da ste j... ježa ako ga ne znate: 



Stanica Tavisuplebis moedani: 



Ravno vidite buket ruža u bojama gruzijske zastave. Svaka od podzemnih stanica ima tako neki motiv. Na Mardžanišviliju se nalazi Mardžanišvilijeva bista, na Rustaveliju Rustavelijev kip... 

Inače, redari baš ne dopuštaju fotkanje po stanicama metroa. 

Vraćamo se u hostel. Letica i ja ćemo još svratiti do obližnjeg dućana. Dok hodamo prema hostelu, u jednom času prelazimo ulicu dok jedan auto želi skrenuti. Kako Letica prelazi, tako auto uzima sve veći i veći luk, u želji da skrene prije njega. Na kraju je Letica stao nasred ulice i propustio ovoga, jer teško da bi on propustio Leticu da prijeđe cestu. 

Još se malo muvamo po hostelu, i potom spremamo na počinak...

egerke @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.