Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 18, 2013
PONEDJELJAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U hostelu imamo doručak, koji je osrednji: malo šunke, sira, povrće (rajčica i krastavci) i kava ili čaj. Mislim da je bilo i pekmeza, ali se ne sjećam. Poslije doručka izlazimo u jutarnju šetnju.

Spomenuo sam da je hostel smješten u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici. Evo kako ona izgleda:



Nažalost, u Albaniji se vrlo često nad ovakvim kućercima nadvijaju moderne zgradurine iznikle u građevinskom bumu:



Spuštamo se do bulevara uz Lanu, koji se na ovom mjestu zove Bulevard Zhan d'Ark. Ne znam kakve veze Ivana Orleanska ima s Tiranom, ili uopće Albanijom, no...

Slikam Kožarski most:



A potom i tiransku katedralu Svetog Pavla, koja izvana uopće ne liči na crkvu:



Izgrađena 2002., ima oblik trokuta, koji simbolizira kako Sveto Trojstvo tako i trokonfesionalnost Albanaca, a posvećena je svetom Pavlu, budući da je on osnovao kršćansku zajednicu u Draču.

Šećemo se centrom grada, uz Lanu (susrećemo opet onog klinca), u nekoj usputnoj slastičarnici ja uzimam neku slasticu, potom nastavljamo prema sjeveru, gdje u jednom dućanu kupujem novu bocu boze (budući da od Ohrida nisam popio ništa – naravno u već legendarnoj slastičarnici Korzo), a potom se preko Skenderbegovog trga zapućujemo na sjeverozapad, sve do Unaze, velikog prstenastog bulevara koji omeđuje središnju Tiranu. Unazom idemo na istok, do željezničkog kolodvora, koji je još uvijek u vrlo lošem stanju. Vrijeme je izuzetno vruće, sunce piči, temperatura je oko 35° i Eni je već slabo od te vrućine. Kao da ju trese blaga sunčanica. Krećemo prema hostelu, još će se tamo malo odmoriti, prije polaska na autobus.

Vrućina postaje neizdrživa, a i Eni više nije do razgovora. Ovo je vjerojatno jedan od trenutaka u kojima se pita što joj je trebalo ići na ovaj put, i mogu reći da ju razumijem, jer Tirana ljeti nije baš ugodna za boravak. Ona uostalom ni ne smatra Tiranu osobito privlačnim gradom, tako da joj ni to nije neko osobito zadovoljstvo.

Uzimamo stvari u hostelu i ponovno klipšemo do Skenderbegova trga, točnije do one agencije gdje smo jučer kupili karte. Ispred nje stoji i naš autobus za Prištinu, premda mi idemo samo do Prizrena. Srećom, autobus je klimatiziran, tako da smo se s olakšanjem zavalili u sjedala i promatramo vrevu Tirane. Doista, u ovakve dane ni ja ne mogu uvidjeti ikakav šarm u ovom gradu.

Napokon polazimo. Treba nam vremena dok izađemo iz grada, kroz kaotična prigradska naselja, potom pored aerodroma Rinas i onda na sjever, cestom prema Skadru. Ta je cesta još uvijek magistrala, iako ju na nekim mjestima označavaju kao autocestu. No tek kod Milota skrećemo desno prema brdima i ulazimo na novu modernu autocestu.

Autocesta A1, odnosno Narodna autocesta (u Albaniji) i Autocesta dr. Ibrahima Rugove (na Kosovu) gradi se od 2007., a gradi ju američki Bechtel u suradnji s turskom tvrtkom ENKA. Najteži dio radova je napravljen – u Albaniji je probijen 6 kilometara dug tunel Kalimash – Thirrë, a sada preostaje još dovršiti dio od Kukësa do kosovske granice. Putovanje od Kosova do Tirane tako je s nekadašnjih 6 sati skraćeno na 2, a posredno je utjecalo i na onaj famozni trajekt na jezeru Koman – naime, sada se promet iz Tropoje prema Tirani odvija preko Kosova, jer je tako brže.

Stajemo na nekom usputnom odmorištu:



Ena odlazi na WC, te se potom vraća zbunjena. Kaže da je ušla u krivi WC, te da su ju muškarci čudno gledali kad je izašla iz kabine. Nije ni čudo da joj se to dogodilo, u Albaniji se doista možete zabuniti ako na vratima samo pišu imena spolova koji koriste taj WC: burra ili gra. Ostavljam vama da zaključite što su od toga muškarci, a što žene.

Nastavljamo put. Nekoliko slika okoliša, koje će otprilike dati ideju kako je ovuda graditi autocestu:

















U daljini već vidimo i visove Šar-planine:



Malo prije Kukësa prestaje autocesta, te se preko jezera Fierza prelazi običnim dvotračnim mostom. Pogled na jezero:







Vrleti uz samu granicu:



I potom stižemo na granični prijelaz Morina/Vermnicë-Vrbnica. (Inače, ovo je druga Morina, postoji i Qafë Morinë iznad Đakovice, također granični prijelaz.) S kosovske se strane autocesta tek gradi, tako da je cesta zakrčena gradilištem, vozilima (uglavnom kamionima), a među svime time se suvereno šetkaju i goveda:



Nakon još jedne pauze neposredno nakon granice, nastavljamo prema Prizrenu. Ovaj autobus ne ulazi direktno u Prizren, već produžuje za Prištinu, a nas iskrcava na ulazu u grad, nedaleko autobusnog kolodvora. Odande moramo pješke. Nije to problem, znam put, no ja se bojim da ne zakasnimo u pansion (onaj isti u kojem smo bili 2009., Pansion Oltas), jer zbog nepredviđenih stajanja kasnimo već više od sat vremena u odnosu na termin koji sam rekao prilikom rezervacije.

Naposljetku stižemo u pansion u zadnji čas. Vlasnik već negoduje, kaže da je zbog nas morao odbiti neke Čehe, no ipak dobivamo sobu, štoviše, onu istu u kojoj sam dvije godine ranije bio s Matom i Nikolom. Doduše, sada u njoj više nema kompjutora, već je uguran još jedan krevet, no nema veze.

Dok se Ena smješta, ja odlazim do bankomata podići eure. Budući da nosim majicu s natpisom na hrvatskom, nisam siguran hoće li me netko zamijeniti za Srbina, pa sam malo paranoičan. Podižem eure i primjećujem kako su nekako pohabani. Jest da se radi o novčanicama od 10€, ali oni koje koriste u europskim zemljama uglavnom nisu tako pohabani. Tko zna, možda su krivotvoreni. Ili ih samo u europskim zemljama češće mijenjaju novima...

Lagano pada noć na Prizren, a mi krećemo u večernju šetnju. Presvukao sam majicu, nema razloga zabrinutosti. Na Šadrvanu je živo, topla ljetna večer ponovno je izmamila ljude na ulicu. Prvo ćemo nešto pojesti u jednom restorančiću s terasom na samom Šadrvanu. Poslije tradicionalno obilne večere u kojoj smo se oboje preračunali, krećemo šetnjom uz obalu Bistrice prema zgradi Prizrenske lige. Potom nastavljamo kroz prilično bezlične ulice iza nje, radeći krug oko te četvrti, da bismo izbili na glavnu cestu iza starog hamama:



Nastavljamo potom preko Šadrvana na drugu stranu. Želim pronaći onaj park u kojem sam ono svojedobno sjedio s Nikolom i Matom, no ne uspijevam. Opet smo se zapetljali u neku mahalu, odakle ne vidim izlaza. Kupujemo vodu u jednom usputnom dućanu. Slikam zanimljivu vizuru:



Iako piše na čak tri jezika (treći je turski, koji je također službeni u Prizrenu) da se NE baca smeće, vidite i sami kako izgleda podnožje stupa.

Šećemo i dalje, u potrazi za parkom, no već nas malo hvata i neugoda, primjećujemo neke tipove koji sjede u polumraku nekog trijema, vjerojatno s ne baš najčišćim namjerama, pa se odlučujemo vratiti.

Naša prva večer na Kosovu primiče se kraju, atmosfera u gradu je prilično mirna. Ena se inače bojala odlaska na Kosovo, budući da su nekoliko tjedana ranije izbili incidenti oko preuzimanja graničnih prijelaza Brnjak i Jarinje, no ja sam joj objasnio da je posrijedi sjever Kosova, na koji ionako nećemo prismrditi, nego ćemo se uglavnom držati zapadnog dijela, tj. Metohije. Prizren joj se sviđa, a nada se da će sutra ujutro imati još bolju priliku osmotriti grad pod dnevnim svjetlom. Sad ćemo na počinak...

egerke @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 11, 2013
NEDJELJA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja slikam pitoreskan pogled s našeg balkona:





Budući da cijena sobe ne uključuje doručak, morat ćemo nešto meznuti u gradu, te usput pokušati ući u crkvu Sv. Marije. Prvo ćemo obaviti kulturno uzdizanje, a onda žderačinu. U starom dijelu grada slikam već spomenutu Kraljevu džamiju:



A potom odlazimo u crkvu Sv. Marije:





Ena kaže da je očekivala više od same crkve, iznutra je dosta prazna, izuzev već prikazanog ikonostasa, na zidovima nema ničega.

Lunjamo duž korza, tražeći mjesto na kojem bismo mogli popiti nekakvu kavu i nešto pojesti, no ništa nam ne izgleda privlačno. Ili su posrijedi opskurne lokalne birtije, ili ušminkane slastičarnice, ili pak prčvarnice s mesom, što nam sigurno ne bi pasalo za doručak. Na kraju nalazimo jednu kućicu gdje se prodaje burek, pa sjedamo ispred i uzimamo burek i jogurt. Pravi balkanski doručak. Kada pitam ženu za pultom ima li jogurta, ona snažno odmahuje glavom, a potom vadi jedan iz frižidera. U Bugarskoj su nas ove godine mimoišli ti nesporazumi, ali evo ih zato ovdje...

Vraćamo se u hotel po stvari. Ispred hotela je kružni tok, na kojem će jedan vozač kamiona skoro pregaziti neiskusnu Enu, koja je očekivala da će, vidjevši ju, usporiti. Srećom, ja bolje poznajem mentalitet lokalnih vozača, pa ju povlačim na sigurno.

Pored hotela nalazi se veliki mural u spomen na antifašističku borbu i oslobođenje Elbasana:



Uzimamo stvari i odlazimo na stajalište furgona. Iako je nedjelja, furgona za Tiranu ima dosta. Općenito, promet furgonima se znatno poboljšao, i sada i za najudaljenije krajeve ima po nekoliko furgona u svako doba dana. Ovaj naš je krenuo uskoro, premda je bio poluprazan, očito im više nije toliko bitno da ih dupkom popune.

Isprva se vozimo glavnom cestom prema Rrogozhini, no onda skrećemo desno i počinjemo se nizom serpentina penjati iz doline Shkumbina. U dolini se sada vide pogoni čeličane:



Premda jedan mali dio čeličane još radi (uglavnom za preradu starog željeza), većina pogona je zatvorena, budući da bi prilagodba suvremenim ekološkim standardima zahtijevala ogromna ulaganja, a voljnih investitora nema. Oni koji su pokušali, ubrzo su digli ruke. Stoga čitav kompleks izgleda apokaliptično. Tvornica je inače na vrhuncu proizvodnje zapošljavala 12000 ljudi.

Cesta Elbasan-Tirana počinje nizom serpentina nakon kojih izlazi na uski hrbat brda, s obiju strana omeđen provalijama. Eni je čak malo i zlo od zavoja, no pogled uokolo je spektakularan i zastrašujuć:



Potom se istim takvim nizom serpentina spuštamo na drugu stranu, prema dolini rijeke Erzen. U daljini se već nazire položaj Tirane – ogromni oblak smoga pluta nad dolinom. Prolazimo kroz sela u kojima su uz cestu nanizani mnogi restorani koji poslužuju janjetinu – ovamo Tiranci dolaze na izlet i ručak vikendom.

Naposljetku pristižemo u Tiranu, gdje nas furgon ostavlja na obali Lane, iza negdašnje Hoxhine piramide. Krećemo u potragu za hostelom, koji nisam rezervirao, budući da nismo bili sigurni hoćemo li već prethodni dan imati vremena da nakon obilaska Elbasana produžimo za Tiranu, ili ćemo odmah odlučiti ostati u Elbasanu.

Usputna vizura s ulica Tirane:



Albanija je, uz Kosovo, vjerojatno najamerofilnija država u Europi. Jedino je ovdje moguće nekritičko prihvaćanje američke politike, državna proslava zbog ulaska u NATO i slično. U redu, u Americi živi i velik broj Albanaca, kojima je ona doista i pružila bolji život, no to ne znači da mora postojati tolika bezrezervna podrška njihovoj politici, pogotovo nazivanje jedne tiranske ulice imenom jednog od njihovih najlošijih predsjednika. Razumijem Bulevard Bill Clinton u Prištini, Clinton ima nekakve veze s kosovskom državnošću, no kakve točno veze ima Bush s Albanijom, osim što su mu tamo navodno ukrali sat? Istina je isto tako da u Albaniji prolazi ta američka libertarijanska politika, budući da tamo stvarno vlada slobodno poduzetništvo, a uloga države je tek simbolična. Ujedno je to dobar poligon za demonstraciju svih užasa koje sa sobom donosi posve slobodno tržište, posebice u domeni građevinskog poduzetništva. Napola dovršene zgrade, ili pak ušminkane deseterokatnice ispred kojih je blato, jer komunalije spadaju u društvenu domenu, a novca za izgradnju pločnika u proračunu nema...

Upućujemo se prema istočnom dijelu centra grada. Prolazimo pored tržnice, gdje se, na jednom dislociranom štandu na samoj autobusnoj stanici, prodaju živi primjerci peradi koji mirno šeću uokolo. Vjerojatno se, kada mušterija odabere svoju robu, pristupa klanju dotične, i to po svemu sudeći na tom istom mjestu. Još jedna blagodat slobodnog tržišta. Potražnje ima, ponude ima, čemu onda moralizacija o higijenskim i sanitarnim standardima, te o zaštiti građana od neugodnog prizora klanja?

Hostel je smješten u pokrajnjoj ulici jedne pokrajnje ulice, što znači da je poprilično miran. Nalazi se u negdašnjoj vili s velikim vrtom. Imaju mjesta. Hostel vodi jedna Albanka i jedan Englez. Ne znam jesu li par ili samo poslovni partneri. Naravno, postoji problem s redukcijom vode, na što nas posebno upozoravaju. Vode ima cijelo vrijeme, ali je tlak nizak, a ni ne preporučuje se dugotrajno tuširanje.

Nakon što smo se malo pofriškali, odlazimo pronaći agenciju gdje ćemo kupiti autobusne karte za sutra. Nalazimo je odmah pored Skenderbegovog trga, koji je sav raskopan, jer se centar grada upravo preuređuje. Kupujemo karte, Ena daje dio leka u kovanicama, pritom zabunom davši i jednu kovanicu bugarskih stotinki. No žena u agenciji bez problema i to uzima, samo odmahnuvši rukom. Laughing

Zatim odlazimo na ručak u jedan restoranu u Blloku koji su nam preporučili. Hrana je solidna, prava albanska, neki punjeni patlidžani, takvo što.

Nakon ručka šećemo centrom pa tako dolazimo i do zgrade sveučilišta:



Primijetite da je samo pročelje uređeno, a da bočne strane zgrade nemaju izrađenu fasadu, već samo golu ciglu.

Skrećemo lijevo od sveučilišta i upućujemo se prema velikom parku koji se nalazi iza. Park je zapravo poprilično velika šuma, sličan je Maksimiru. Ima nešto šetača, džogera, no vrućina je poprilična, pa ljudi vjerojatno ipak sjede u hladu kafića. Odmaramo se nakratko na jednoj klupici, a potom spuštamo do umjetnog jezera koje se nalazi na rubu parka:





Kompleks parka i jezera oblikovan je 1955-56., po planovima bugarskih urbanista. Unutar parka nalazi se crkva Sv. Prokopija i spomenik palim britanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, u parku se nalaze zoološki i botanički vrt, ljetna pozornica i grobovi trojice braće Frashëri: Abdyla (književnika, političara i jednog od osnivača Prizrenske lige), Naima (pjesnika) i Samija (književnika, dramatičara i filozofa). Jezero je poribljeno, pa se tako na njemu može i pecati, a služi i kao kupalište, premda je poprilično oronulo. Park je ranijih godina imao problema s hrpama otpada koje su u njemu ostavljali posjetitelji, a bilo je i slučajeva kriminala. Zadnjih godina govori se o investicijama, koje bi trebale izgraditi još jednu četvrt na obali jezera, na taj način smanjivši područje parka (slobodno tržište!), a i botanički bi vrt trebao pasti žrtvom izgradnje nove zaobilaznice.

Sjedimo neko vrijeme pored jezera, promatrajući šetače, potom se vraćamo prema gradu. Jezero je od ostatka grada odvojeno branom koja sprečava prelijevanje vode na obližnje četvrti koje su smještene niže od razine jezera.

Dok prelazimo preko mosta na Lani, spopada nas neki klinac od kojih desetak godina. Prodaje cigarete, parfeme... Ena i ja prolazimo razgovarajući, ignoriramo ga. No on ide uz nas i gura nam svoju robu u facu. U jednom mu času ja odgurujem ruku kojom mi maše pred facom, te mu se prilikom toga čitav bunt cigareta koji drži rasipa po mostu. Malo je falilo da se neke od kutija skotrljaju u Lanu.

(Vidjet ćemo ga i idući dan nedaleko od tog mjesta, ali će se tada držati podalje. Očito je shvatio da nismo zainteresirani.)

Vraćamo se u hostel, idući preko tzv. Kožarskog mosta (Ura e tabakëve), pješačkog mosta iz 18. stoljeća koji je nekoć premošćivao Lanu, sve do njenog preusmjerenja 1930-ih. Danas premošćuje jarak njenog bivšeg korita. Most se nekoć nalazio na važnoj prometnici koja je spajala Tiranu s istočnim brdima, vodeći skroz do Debra.

U hostelu je živo. Tu je i neki par iz Britanije, dolaze i neke dvije cure od kojih je jedna Novozelanđanka... Prvi puta čujem novozelandski engleski i zvuči mi izuzetno nerazumljivo.

Tijekom večeri odlučujemo se na još jednu šetnju. Vrijeme je da vidimo kako Tirana izgleda noću. Tražimo mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti, usput promatrajući noćni život grada. No nedjelja je i sve se prilično rano zatvara. Na kraju sjedamo u Kolonat, albansku kopiju McDonald'sa, koji se reklamira kao „mediteranski fast food“, a u ponudi ima i pizze i tjesteninu. Unutrašnje je uređenje gotovo prekopirano od McDonald'sa, a čak je i logotip sličan – no ovdje se umjesto velikog M nalazi veliko K, što zapravo izgleda kao da se zlatni lukovi McDonald'sa urušavaju. Laughing

Hrana je tipični fast food, iako imaju i dašak lokalnog – Skënderburger. Radi se u biti o ciabatti s goveđim odreskom i uobičajenim povrćem. Krumpirići su im loši.

Ena još odlazi kupiti papirnate maramice. Dok ja pokušavam pronaći kako se to kaže u rječniku, prodavačica iz Eninog objašnjavanja već kuži o čemu se radi, i kaže „facoletë“. Laughing Eh da, zaboravljamo koji utjecaj na albanski je izvršio (i još vrši) talijanski...

Vraćamo se u hostel, još smo sutra čitavo jutro u Tirani, tako da možemo ležerno odspavati...

egerke @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

egerke @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 5, 2012
SUBOTA, 25. KOLOVOZA

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorena vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro, međutim, moram ići na WC, a to znači ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam unutra krvopije me stižu pošteno izbosti. Po povratku u krevet vidim da imamo još pola sata do buđenja...
Nakon buđenja slikam okoliš hotela s balkona:



(pogled u smjeru glavne ulice)



(pogled prema sjeveru)

Lagano se pakiramo, a ja za doručak odlučujem popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije toliko loša.

Izgled naše sobe:



Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako krećemo prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Prošlo je pola 8 i u jednom času na glavnoj ulici ugledamo poznati prizor: naš furgon od jučer kreće opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam trubi. Smile
Odmah nalazimo bus za Tiranu, smještamo se, i u 8 sati napuštamo Vloru. Cesta nas vodi preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda tonem u san i budim se na rubu Drača, gdje je "prolazni kolodvor" za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane idemo nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, treba nam oko 3 sata do Tirane, a onda nas vozač ostavlja na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Treba se snaći, treba locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo u vremenskoj stisci.

Ulice Tirane i šarene zgrade:







Ponovno moj nos dobro identificira smjer kojim moramo ići, nalazimo kružni bulevar:





Promet:



Kružnim bulevarom za oko kilometar i pol stižemo do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar kreću dva, jedan od njih je posve nov i prilično luksuzan, a i skorije kreće. Na brzinu Mate kupuje vodu i bureke i krećemo. Za razliku od busa, ovaj ne ide cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni - samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra nam je već poznat, tako da se uglavnom odmaramo. Kad vidimo neko ulijetanje u škare tješimo se "Još samo malo ovakvih šokova." Jedanput i mi završavamo u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga ipak uspijeva prestići, a kako nas trojica sjedimo na stražnjem sjedalu, Mate bez pardona vozaču auta pokazuje srednji prst, na što mu ovaj razdragano mahne. Undecided

Kontrasti albanskog prometa:



I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):



Vozač nas iskrcava na istom mjestu kao i Vehabija i pita nas kamo idemo dalje. Mi kažemo za Ulcinj, a onda nam objašnjava da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali...

Opet onaj isti kružni tok:



Gledamo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nema. Stoga odlučujemo potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje stojimo nalazi se restoran i pizzerija:



Međutim, nakon što smo sjeli, vele nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda Mate i ja ulazimo u diskusiju o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa opet imamo galamu. U jednom trenutku odlazim provjeriti je li Vehabija možda stigao i opažam da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo skupljamo stvari i krećemo prema furgonu, ali ispostavlja se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imamo još oko dva sata do Vehabije. Dečki me šalju da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronalazim jedno mjesto gdje se prodaje kebab, pa ih razveseljujem time. Putem do tamo i natrag radim par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:



Tipična arhitektura:



Smeće po ulicama:



Inače, putem prolazim i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji neki klinci prazne uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:



Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako sjedimo ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvačemo svoje kebabe, kada primijetimo poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas pozdravlja, a potom se udaljava u smjeru džamije. Kasnije čujemo mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini čujemo i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok čekamo Vehabiju prilazi nam jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi mu objašnjavamo da imamo furgon, ali on uporno ponavlja "Nema furgona, za danas je sve otišlo." Šutke mu pokažem prema Vehabijinom furgonu, ali ne da se smesti.
Zatim nailazi dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona upućuje u hotel, a dečko počinje razgovarati s nama. Pita nas odsjedamo li u hotelu, a mi mu kažemo da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas pita odakle smo. "Iz Hrvatske." "A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke." "Pješke? A odakle si inače? " "Iz Švicarske." "A odakle si krenuo pješačiti?" "Iz Švicarske." "Pa kada si krenuo?" "12. svibnja." "A dokle planiraš pješačiti?" "Do Mongolije." "Do Mongolije? I koliko će ti trebati?" "Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom."
U međuvremenu se i cura vraća, pa se Mate zapričao s njima, dok se Nikola i ja bavimo svojim mislima. Uglavnom, ispada da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i svoj blog gdje opisuju putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im veli da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih pita i zašto ne idu biciklima, ali dobiva odgovor "Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti."

Ovjekovječili smo ih:





Zatim se vraća Vehabija, i valja nam krenuti. Pozdravljamo se sa Švicarcima, a Vehabija nam kaže da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je pun i tako u pola 6 krećemo natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave tri rupe, tako da može rukom gladiti i prsima dojiti svoje tek rođeno dijete, te mu nogom ljuljati kolijevku. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:



Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:



Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:



Na cesti prema granici srećemo još malo tradicionalnih prometala:



I evo nas - granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekamo dobrih 15 minuta, a uokolo je nekoliko bunkera koje uspijevam poslikati iako je to granično područje, pa me strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:





Posljednji pogled na Albaniju:



Vehabijin minibus:



Tako ostavljamo Albaniju za sobom i lagano se spuštamo već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari ne idu baš glatko. Na jednom zavoju Vehabija staje i priča s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji u kvaru stoji pored ceste. Potom se okreće, uzima sajlu i počinje šlepati Skadarliju natrag prema granici:



Tako se neka tri kilometra pitamo dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, dolazimo do neke pokrajnje cestice, prema nekomu zaseoku, i tamo ga otkvačuje. Taman dok manevriraju, nailazi neki auto koji treba skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija nešto objašnjava vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj otvara prednju haubu, pa ih ostavljamo. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator...

Stižemo ipak do Ulcinja, Vehabija nas ostavlja u centru, a mi se odmah otpućujemo prema kolodvoru. Dogovor je - čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovom vodiču ne bi više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:







Na kolodvoru nam, međutim, kažu da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto nam trebaju Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona...

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još se nekako razgovaramo sve do Budve, a onda me svladava umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta idemo onuda) i budim se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izlazimo na palubu i gledamo vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vraćamo u bus i opet zakunjamo.
Budi nas granična kontrola. Uredno štambiljaju sve pasoše, a onda dolaze do nas trojice, kao i uvijek na zadnjim sjedalima.
"Momci, vi idete u Neum?" "Da." "A hrvatski ste državljani?" "Da." "Odakle putujete?" "Iz Albanije." "Ništa, momci, morat ćete van."
Izađemo mi van, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. "Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?" "Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge." Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak... Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san...

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan... Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova...

egerke @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 2, 2012
SRIJEDA, 22. KOLOVOZA

Budimo se malo prije 6, ne baš pretjerano odmorni. Ja imam i blagu glavobolju. Nakon pakiranja, izlazimo pred kuću u kojoj se nalazi agencija (naime, i naša je soba u istoj kući). S obzirom da je već pola 7, očekujemo minibus. Međutim, vrijeme prolazi, a minibusa niotkuda. Onda se sjetimo da u Crnoj Gori autobusi kreću prije voznog reda, tako da je moguće da nam je minibus pobjegao. Umiruje nas to da s nama čeka još jedan turist, kako će se kasnije ispostaviti, iz Irske. Dakle, ne bi valjda i on zakasnio...
Nakon nekih dvanaestak minuta pojavljuje se i kombi s natpisom "Shkodër", iz smjera grada, a u njemu već sjede ljudi. Vozač koji iz njega izlazi izgleda kao vehabija: duga prosijeda brada, dimije i pletena vunena kapica na glavi. Stoga smo ga i prozvali Vehabija. Nas trojica i Irac trpamo se u minibus, čiji su ostali putnici Albanci iz Ulcinja. Neki čak i ne idu u Skadar, već u neko od mjesta uz cestu prema granici. I tako krećemo, u to još tmurno rano jutro, prolazeći samim jugom Crne Gore, cestom koja od Ulcinja vodi kroz jedan kanjon do Sukobina, gdje se spaja s cestom iz Bara i ide do obližnje granice.
Na granici nam Vehabija veli da pripremimo putovnice, a Irac i mi još i 10€, jer se ulaz u Albaniju za strance naplaćuje. Nakon toga se otpućuje prvo do crnogorskoga graničnoga objekta, gdje se ne zadržava dugo. Poslije kratke vožnje primjećujemo u grmlju pored puta zarašteni granični kamen, što znači da smo prešli u Albaniju. Ubrzo stižemo i do albanske granične kontrole. Vehabija opet odnosi naše putovnice, a po povratku nas obavještava da su nam uz žigove u putovnice upisali i da smo platili 10€, kao neku vrstu potvrde.
Iskreno, očekivao sam da će nakon granice početi makadam, ili barem katastrofalna raspucana asfaltna cesta. Međutim, cesta kojom produžujemo nakon granice identična je onoj kojom smo i došli do nje. Promijenila su se međutim prometala: nije dugo trebalo da pored nas promakne konjska zaprega.
Ispostavilo se i da je Albanija neobično bogata domaćim životinjama. Stalno smo viđali krave, što mi je bilo neobično, s obzirom da se goveda smatraju stokom bogatih. Istina, krave su bile prilično mršave... Isto tako, viđali smo i konje.
Počelo je svojevrsno natjecanje tko će prvi ugledati bunker. Bunkeri, ostavština diktature, svojevrsni su lajtmotiv Albanije. Većinom su mali, za jednu ili dvije osobe, polukružne kupolice s četvrtastim otvorom. Priča kaže da je inženjer koji ih je projektirao tvrdio da mogu odoljeti tenkovskom napadu. Naravno, to su bile teške riječi, tako da je odgovorni inženjer morao stati u jednu od svojih kreacija, koju je izvana stao bombardirati tenk. Bio je u pravu, bunker je izdržao, a vlast je naručila sveukupno nekih 700 tisuća bunkera, i razasula ih širom zemlje. Danas su napušteni, a zbog svoje male veličine većinom ne služe ničemu. U nekima se odlaže smeće, neki su na plažama preuređeni, a jedna od novih svrha koju su dobili u postkomunizmu jest i pomalo bizaran običaj Albanaca da nevinost gube u bunkeru. Doista se radi o sigurnom seksu...

Prvi bunker ugledao sam ja, polurazrušen pored ceste. Općenito, očekivali smo da će država biti preplavljena bunkerima, no znali smo se često voziti kilometrima, a da ne vidimo nijedan.
Ubrzo prolazimo i zadnje albansko pogranično mjesto, Muriqan, te se cestom približavamo rijeci Bojani, vozeći usporedno s njom. S druge strane rijeke počinje se nazirati oveći grad, u koji nedugo zatim i prelazimo, preko drvenog mosta, solidnog, ali nedovoljno širokog da bi preko njega promet mogao teći u obama smjerovima. Na ulasku u Skadar Vehabija pita tko treba dalje za Tiranu, na što se javlja Irac, te ga ovaj iskrcava u predgrađu. Nedugo zatim iskrcava i ostale putnike na jednom usputnom stajalištu, dok sâm nekamo odlazi, ostavivši nas trojicu da čekamo u autu. Pretpostavljamo da ipak ne dogovara prodaju šest bubrega.
Po povratku u minibus odlučuje malo popričati s nama. Pa odakle ste iz Hrvatske, pa ja sam bio u Hrvatskoj, služio sam vojsku u Varaždinu, pa se žali da je nedavno vozio neke turiste u Dubrovnik, pa ga naši nisu pustili na granici (a izgleda kao Osama Bin Laden, pitam se doista zašto ga nisu pustili). Čitavo to vrijeme govori staroštokavskim karakterističnim za Crnu Goru i Kosovo ("Bio sam kod vas na gran'icu.", "Bog ve poživio.", "Prijatno vi."). Usto nam kaže i da petkom vozi iz Tirane, kreće u 15 h, pa ako hoćemo, možemo s njim ići natrag. To je jedna od mogućih solucija, druga je da stignemo u subotu na neku od njegovih tura iz Skadra, u 9 ujutro ili 5 popodne.
I tako nas Vehabija iskrcava u središtu Skadra, objasnivši nam usput gdje možemo promijeniti novce. Za 50€ na označenom mjestu dobivamo 6000 leka, te smo spremni za obilazak Skadra.

Tu nas je ostavio Vehabija – kružni tok u središtu grada:



Kružni tok, pogled prema zapadu:



Iako smo već vidjeli dosta iz minibusa, dojam se pojačao kada smo krenuli niz glavnu (valjda?) ulicu. Prva stvar koja se primijeti u Albaniji jest prljavština. Ulice nitko ne pomeće, jer bi to bio Sizifov posao. Kante za smeće postoje, ali su prerijetko postavljene, kontejneri uz cestu također, ali svi su bez kotača i dupkom puni. Tako se smeće baca po cesti. Uz rubnjak su naslagani nizovi plastičnoga otpada, vrećica, boca... Pločnik je isto priča za sebe. Dojma sam da se pločnici uređuju po principu čišćenja snijega - svatko sredi pločnik pred svojom kućom. Ako hoće, naravno. Asfalt je uglavnom ispucao, ako je ulica slučajno popločena, onda te ploče ispadaju, česti su i otvoreni, ali neoznačeni šahtovi... Arhitektura je tipično socrealistička, blokovi stanova, karakteristični za sve socijalističke zemlje, u Albaniji su posve prevladali, a zbog neodržavanja i dotrajalosti izgledaju naročito depresivno.
Ulica kojom mi idemo je asfaltirana, no manje pokrajnje ulice koje se na nju uključuju prekrivene su smjesom tucanika i zemlje. Za mene, koji sam netom prije toga dva mjeseca živio na gradilištu na Kvatriću, takav je prizor uobičajen, no bojim se da ovo nije gradilište...
Iz većine lokala (a u svim su zgradama prizemlja preuređena u dućane ili nekakve ugostiteljske objekte - nitko ne stanuje u prizemlju) trešti glazba orijentalnoga štiha. Još jedna stvar koja je karakteristična za Albaniju - zbog čestih redukcija struje, naročito u zimskim mjesecima, nužna je pomoć strujnih agregata. Većina vlasnika radnji drži ih jednostavno - na pločniku ispred radnje. Zvuk agregata, cajki, automobilskih sirena, ljudskog razgovora (prilično glasnog), sve pomiješano sa slatkastim mirisom smeća koje trune - to je Skadar. Ali to je, kako ćemo kasnije ustanoviti, i dosta drugih albanskih gradova. Ipak, Skadar mi je nekako ostavio dojam najprljavijega, ne znam da li zato što se još nisam bio navikao, ili zato što je doista najzapušteniji od svih gradova koje smo posjetili.

Glavna ulica:



Skadar je inače star grad. Stoljećima je bio uporište Gega (sjevernih Albanaca), a često je bio i metom napada. Sjedište polunezavisnoga pašaluka, za Balkanskih ga je ratova Crna Gora pokušala osvojiti, bezuspješno. Danas je, s oko 95 tisuća stanovnika, četvrti najveći grad Albanije.

Naposljetku pronalazimo jedan kafić i odlučujemo popiti kavu, promatrajući usput gradsku vrevu Skadra koji se budi ujutro. Moj pokušaj da naručim kavu s mlijekom, koristeći se znanjem albanskoga s faksa, pojačanim čitanjem deklaracija na proizvodima, završava tupim pogledom konobara. Naime, sjetio sam se da se u deklaracijana često spominje riječ "pluhur", koja bi mogla imati veze s mlijekom, pa sam tako tražio "kafe më pluhur". Konobar mi odgovara s "Parlez-vous français?", pa tako nalazimo zajednički jezik. Dok on odlazi po dvije kave i čaj za Matu, diskretno škicnem u rječnik, da vidim što sam to zapravo prvotno bio naručio.
Naručio sam kavu s prahom. Ipak nisam bio toliko daleko, jer, tražeći dalje, dolazim i do riječi "qumësht", pa se onda sjetim da je sintagma s deklaracija bila "qumësht në pluhur" - mlijeko u prahu.
Kava mi malo pomaže da se riješim glavobolje, a i otvara mi apetit, pa opet pozivam konobara i pitam ga ima li čega za pojesti. Njegov odgovor glasi "Nemam, ali što želiš?" Pita me želim li burek, što svi oduševljeno prihvaćamo. Tada postavlja ključno pitanje: "S čim?" Pa neka Bosanci i dalje žive u zabludi da je burek samo s mesom i da su ga oni izmislili. Laughing  Uzimamo onaj punjen jogurtom, nakon čega se on otpućuje do obližnje buregdžinice i donosi nam tri kipuća bureka. Albanski je burek dosta manji, i liči na naš trokut od lisnatog tijesta. Ovaj nas je odlično okrijepio. Cijena? Prava sitnica: 30 leka = malo manje od 2 kune.
Nakon još malo razgovora s konobarom, i čaja popijenoga na Matin nagovor ("E, odličan je, morate probati.") odlučujemo krenuti u obilazak grada. Prva je postaja katedrala, koja je za vrijeme socijalizma bila preuređena u odbojkaško igralište. Tako barem tvrdi Lonely Planetov vodič koji nosimo sa sobom. Putem do tamo, Nikola u jednom času pokazuje na nešto što leži pored hrpe smeća u "zelenom pojasu" između kolnika i pločnika. Pratim pogledom prst i ostajem zabezeknut. Tamo na podu, pored kontejnera za smeće, leže čitave iznutrice neke životinje, kao da ih je netom netko izvadio iz rasporenoga trbuha i nonšalantno odbacio pored ceste.
Albanci su nevjerojatno naporni. Ako hodate cestom i izgledate kao turist (a nas trojica jesmo), prvo će prilično eksplicitno buljiti u vas, a zatim će vam isto konstantno nuditi taksi. Jest da je to možda tradicionalna albanska gostoljubivost, ali ja više volim šetati gradom da me nitko ne ometa, a tuđu pažnju želim samo ako dođe do nekakvih poteškoća.
Silno sam htio kupiti tradicionalnu albansku kapicu (slab sam na pokrivala za glavu), i čak sam ju i vidio u Skadru, ali sam, kako će se ispostaviti, pogrešno pretpostavio da će ih biti za kupiti i u Tirani. Također sam htio kupiti i veći ruksak, također bezuspješno.
Upućujemo se, dakle, prema katedrali. Prvo pitamo dvije djevojke, koje nas upućuju u jednom smjeru. Ubrzo zaključujemo da to nije taj smjer, jer je zvonik koji vidimo ostao s krive strane. U međuvremenu smo zašli i u stari dio Skadra, koji je čak i uređen, a malo me podsjeća na stari dio Samobora:



Skretanjem prema zvoniku zatičemo se u glavnoj ulici toga dijela grada, gdje opažamo i par knjižara, pa je Mate poželio kupiti i albanski rječnik. Nažalost, mali nemaju, samo veliki, tvrdo uvezan, prilično nezgrapan za nošenje.

Uskoro opet promašujemo zvonik, pa stajemo i pitamo neku časnu. Ona nas opet upućuje u pokrajnju ulicu, kamo su nas uputile i one djevojke. Na kraju konačno i dolazimo do zvonika i ulazimo u crkvu:



Sjedamo u klupe i komentiramo kako je netko ovo mogao adaptirati u odbojkaško igralište, usput komentirajući Nikolin agnosticizam s pozicije dvaju krštenika. Nakon nekoga vremena u crkvu ulazi ona ista časna koju smo pitali za put i upućuje se prema nama. Prvo mislimo da će nas zamoliti da se stišamo, no zapravo nam objašnjava da je crkva u koju smo ušli franjevačka crkva, a ne katedrala. Drugim riječima, zajebali smo se. Ista nam časna na talijanskom objašnjava da se ubrzo sprema vjenčanje i da je crkva stoga okićena. Zahvaljujemo joj se i pitamo ju još jednom za put. Onda se konačno upućujemo onamo kamo su nas svi slali (u katedralu, naime).

Jedna stvar na koju se u Albaniji morate naviknuti (jedna od mnogih, zapravo) jesu kontrasti. Kontrasti staroga i novoga, kontrasti suvremenog zapadnjačkog života i zabite čerge. Jedan arhitektonski kontrast vidite ovdje:



Naposljetku dolazimo do katedrale. OVO već izgleda kao potencijal za odbojkaško igralište:



Tu nastavljamo debatu o vjeri i agnosticizmu.

Potom produžujemo s obilaskom grada. Sada više ne znam koja je ovo točno crkva od svih koje smo vidjeli:



Ali ova je sigurno pravoslavna:



Zaključujemo da moramo videti i jezero. Skadarsko je jezero najveće na Balkanu, a grad ne leži sasvim na njemu, iako se rub grada dotiče isteka Bojane iz jezera. Još nam je konobar objasnio da imamo nekih 20-ak minuta pješke do obale, a da možemo i taksijem. Upućujemo se prema glavnoj ulici, u želji da nađemo voljnoga taksista. Putem prolazimo pored jednoga lijepoga parka između dviju ulica:



Obratite pažnju na arhitekturu...

A u parku, zanimljiv prizor:






Opet Albanija i njeni kontrasti.

Vrativši se na glavnu ulicu opažamo svadbenu povorku automobila:



Mladenci se voze na kolima (i ne, nije to romantični fijaker), a svatovi iza piče u BMW-u.

Taksisti nam kažu da bi vožnja do jezera koštala 10€ (dakle, skuplje nego Ulcinj-Skadar), nakon čega se fino zahvaljujemo i krećemo svojim putem. Odlučujemo da baš i ne moramo vidjeti jezero (pješke nam se ne da, jasno), jer je to ionako samo velika vodena površina. Stoga krećemo prema autobusnom kolodvoru.
Javni međugradski cestovni prijevoz u Albaniji obavlja se autobusima i furgonima (a to su zapravo minibusevi). Ne postoji nikakva autobuserska firma, nego su vlasnici privatnici koji kupe autobus i voze ljude. Autobus je obično neki Mercedes iz šezdesetih, a sudeći po bojama, dobar dio njih svoju je raniju službu obavljao u sklopu KTEL-a, grčke državne tvrtke koja održava međugradske linije. Čak ne znam treba li za održavanje autobusne linije tražiti neku koncesiju od vlade. Zbog takve neformalne strukture ni ne postoje autobusni kolodvori u pravom smislu riječi, već se radi o proizvoljnom mjestu u gradu koje je prikladno za prihvat veće količine autobusa i furgona. Svaki bus i furgon ima naprijed pločicu na kojoj piše kamo vozi. Voznoga reda nema, kreće se kada ima dovoljno putnika. Ipak, nikada nismo čekali više od pola sata na polazak. Nezgodno je jedino to što ćete nakon pet sati popodne teško naći ikakav međugradski prijevoz, osim za vrlo bliska mjesta, jer se noću nitko ne usuđuje voziti. Prtljaga se ne naplaćuje. Začudo, nema prizora gdje ekipa prevozi kokoši i ino blago, ili ih barem nismo vidjeli.
Dok čekamo polazak, ja odlazim potražiti WC. Prljavština na ulicama ponekada stvara dojam da biste se bez imalo poteškoća mogli pomokriti i nasred ceste, i da vam nitko to ne bi zamjerio. Ipak, dobar je odgoj prevladao, pa ulazim u jedan prilično uređeni kafić, i pitam ih mogu li se poslužiti njihovim zahodom. Nakon što su mi dozvolili, skužim da je zahod zapravo mračna izba u stražnjem dijelu zgrade, kojoj su još i zidovi obojani u tamnoplavo - naravno, čučavac i umivaonik iz kojeg stalno curi voda. Još jedan kontrast...

I tako ostavljamo Skadar, s pogledom na njegov zamršeni promet, u kojem svi idu u svim smjerovima, a između se provlače biciklisti... No pravi nas šokovi čekaju tek nakon što izađemo na cestu prema Tirani.
Mislili ste da Talijani voze kao luđaci? E, onda si možete misliti kako se vozi u zemlji koja je bila divlja, a onda su ju osvojili Talijani. Kada nam je prvi put netko uletio u škare, ukočio sam se na sjedalu. Onda sam shvatio da se nitko ne uzrujava, naročito kada sam idući put doživio da auto koji prestiže neće uspjeti izaći iz škara. Oba ostala auta su lagano skrenula prema rubovima kolnika, otvorila se treća traka, i ovaj je obavio pretjecanje do kraja. O osjećaju kada autobus pretječe kamion, ili kada vozite iza kamiona, a pretječu vas dva auta, od kojih prvi uleti u škare ispred kamiona, a drugi se ugura između kamiona i vas, da ne pričam. Ipak, kao opomena svako malo ćete uz cestu naići na obilježje da je ovdje netko poginuo. I to ne svijeće i vijenac kao kod nas, već skoro čitav nadgrobni spomenik, od mramora, sa slikom, godinama rođenja i smrti, čak i zanimanjem poginuloga.
Za vrijeme vožnje autobusom u jednom se času "kondukter" (tj. vozačev pomoćnik, koji usput otvara stražnja vrata ako se zaglave) digne i krene naplaćivati vožnju. Plaća se živom lovom, nema govora o nekakvoj karti koju dobijete. Zanima me plaća li itko porez... Isto tako, autobus se zaustavlja ako bilo gdje uz cestu vidi nekoga tko izgleda kao da mu treba prijevoz. Sve u svemu, jedan ogromni autostop.

Malo slika pejzaža sjeverne Albanije:





Obalna ravnica ovdje je široka nekih 50-ak km, nakon toga počinje gorje. U ovom dijelu ne idemo uz obalu, ali ona je niska i močvarna, a more je plitko. U tom se dijelu inače nalazi i velika prirodna luka Shëngjin.

Klima u autobusu:



Loše se vidi, ali to su autobusna vrata zaglavljena plastičnom bocom vode, tako da zrak može strujati unutra. Isto tako, klima se stvara otvaranjem prozora, ali je opći dojam da sjedite pod fenom, a ne air-conditionom.

S obzirom da sam ljubitelj željeznice slikam i pruge preko kojih prelazimo. Ovo je željeznička stanica u mjestu Lezhë:



Da, aktivno se koristi. Smile

Prijelaz preko isušenog riječnog korita, ne toliko rijedak prizor ljeti u toj kraškoj zemlji:



I evo ih - bunkeri!:



I tako stigosmo i do Tirane. Cesta Skadar-Tirana prilično je dobra, podsjeća npr. na Ličku magistralu. Međutim, malo prije Tirane, kada već počinje prolaziti kroz njene slamove (jer tamo sva prigradska naselja izgledaju kao slamovi) postaje sve lošija, isprekopana. Pa onda opet sektor dobre ceste i opet rupe. Naposljetku ulazimo na cestu koja vodi prema centru Tirane:



Promet u Tirani najbolje bi se mogao opisati riječju "kaos". Često imate dojam da se tamo ljudi voze samo zato da se voze, svi idu u svim smjerovima, iako vjerojatno ne trebaju, ili možda kruže tražeći parkirno mjesto. Na periferiji nijedan semafor ne radi, ako negdje u gradu i ugledate prometnika, on SMETA. Svi imaju prvenstvo prolaza. Ako želite preći ulicu tamo gdje nema semafora ili isti ne radi, onda je najbolje čekati da nastane krkljanac, pa se provući između stojećih automobila.
S obzirom da sam "autobusni kolodvor u Albaniji" definirao kao "dovoljno prostrano mjesto da prihvati autobuse i furgone" sasvim je jasno da takvoga mjesta u Tirani nema, jer autobusi i furgoni dolaze iz svih dijelova države. Stoga se grupiraju po smjerovima, pa tako imate "zapadni kolodvor", "sjeverni kolodvor", itd.
Nas vozač iskrcava na kraju Bulevarda Zogu, gdje počinje uži centar Tirane. Samo križanje izgleda kao Kvatrić u srpnju, s tim da se promet ovdje normalno odvija, a ni po čemu drugome ne da se zaključiti da bi bila riječ o gradilištu. S jedne strane započinje bulevar u stilu prekrasnih širokih avenija u ostalim gradovima Mediterana. Nasuprot njemu, s druge je strane posve derutna zgrada željezničkog kolodvora, a pored nje nekakve poluruševne straćare. Posred križanja stoji nekoliko kontejnera po kojima, kako ćemo kasnije vidjeti, noću ruju psi lutalice.

Mjesto gdje nas je bus ostavio, lijevo počinje Bulevard Zogu prema centru, desno je željeznički kolodvor, a na sredini je krkljanac:



Slikano od željezničkog kolodvora prema mjestu s kojega je slikana prva slika. Ulica iz koje izlazi autobus je Bulevard Zogu:



(primijetite Nikoline tenisice)

Krećemo tako Bulevardom Zogu, koji je svoje ime dobio po Ahmedu Ben Zoguu, moćniku i plemenskom vođi iz sjeverne Albanije, koji je 20-ih godina 20. stoljeća prvo postao premijer Albanije, a onda se proglasio kraljem, Zogom I. Kada su Talijani zauzeli Albaniju, Zog je s obitelji pobjegao u London i ondje godinama živio u Ritzu plaćajući smještaj onim što su ponijeli iz domovine. Njegov sin, prijestolonasljednik Leka, živi u Južnoj Africi, a pred desetak se godina uspio izboriti da se održi referendum hoće li se u Albaniju vratiti monarhija (Albanija ima i rojalističku stranku). Na referendumu je neslavno propao.

Ministarstvo pravosuđa:



Zgrade na Bulevardu Zogu:



Naše odredište za mogući smještaj je Backpackers Hostel Tirana, no do njega ne dolazimo. Iz pokrajnje ulice izlazi neka ženska i obraća nam se na engleskom. Ja ju uredno ignoriram, jer sam skeptičan prema onima koji ti nešto nude na ulici, ali se Mate upušta u razgovor s njom i saznaje da u blizini postoji jeftin hotel. Krećemo tako za tom ženom, prošavši par hotela usput, nadajući se svaki put da je neki od njih naš. No, na kraju se ženska zaustavlja pred neuglednom stambenom zgradom:



i upućuje u istu. Otvara vrata prizemnog stana i uvodi nas unutra. Ondje stoji još jedan muškarac, za kojega nam kaže da joj je otac. "Hotel" o kojem je govorila zapravo su dvije sobe u njihovom stanu, relativno pristojne i čiste, a cijena je 5€ (600 leka) po osobi. Mate odmah počinje likovati izrugujući se mojoj skepsi i činjenici da uopće nisam ni pogledao žensku na ulici. Moj je komentar "No, da i ti nekaj ubodeš."
Stvari međutim nisu sasvim idilične. Naime, ženska nam objašnjava da čitava Tirana, kao i većina Albanije, pati od redukcija vode (Mate je to skužio nakon što se uputio istuširati) i da vode ima od 6 do 9 ujutro, te od 6 ili 7 do 9 navečer. Ostatak dana ruke si možemo prati u flaširanoj mineralnoj. Ali, s ponosom dodaje kako nema redukcija struje, jer je tu iza bolnica, a ona ima svoj vlastiti agregat.

Pogled kroz prozor naše sobe, stražnja strana bolnice:



Malo se odmaramo, a onda se odlučujemo uputiti do grada. Iako vrata sobe imaju ključ, on radi samo iznutra, tako da sobu po odlasku ne možemo zaključati. Isto tako, vrata stana su nezaključana, a s vanjske strane imaju kvaku, tako da se bilo tko može s ceste ušetati u našu sobu i pokupiti stvari. Preuzimamo rizik i odlazimo u šetnju.

Tirana je mlad grad, a prijestolnicom je postala tek 1920., kada je iz strateških razloga ona prenesena ovamo iz Drača. Za vrijeme socijalizma imala je maksimalno 200 tisuća stanovnika, a onda je naglo nabujala u tranzicijskom razdoblju, dijelom i zbog propasti teške industrije o kojoj su ovisili čitavi gradovi, čije je stanovništvo onda novi početak tražilo u glavnom gradu. Danas ima oko 700 tisuća stanovnika, dakle slična je Zagrebu.
Urbanistički, grad su definirali fašisti za vrijeme okupacije. To znači da ima mnogo širokih ulica, bulevara, dosta zelenila, a u središtu se nalazi veliki trg, Sheshi Skënderbeu. Navodno su ulice i zgrade bile građene tako da iz zraka oblikuju golemi fascio (liktorski snop pruća sa sjekirom, amblem fašista). Kad su prvi socijalistički političari nadletjeli Tiranu i vidjeli taj prizor, naredili su urbanističke preinake kako bi se zatrlo tragove mrskoga režima. Ako danas zaboravite gdje se nalazite, grad vam može izgledati zapadnjački.

Nakon okrijepe u jednom kafiću krećemo središnjom promenadom koja razdvaja prometne trake na Bulevardu Zogu:



I potom izlazimo na Sheshi Skënderbeu, jednu od poznatijih vizura Tirane. Lijevo je zgrada Opere:



Pogled niz trg:





Zgrada Nacionalnoga muzeja. S murala je diskretno uklonjena petokraka Laughing:



Inače, ovi autići i motorići na platou ispred su za iznajmljivanje, tako da navečer klinci na tome jure oko tog dijela trga, stvarajući pritom nesnosnu buku.

Na sredini trga kip je Skenderbega:





Gjergj Kastriot Skenderbeg bio je albanski nacionalni junak iz doba borbi s Turcima. U petnaestom je stoljeću uspio ujediniti dotad razjedinjena albanska plemena protiv Turaka. Sa svojom je vojskom odolijevao napadima Turaka na svoju tvrđavu Krujë, sjeverno od Tirane, i tom herojskom obranom toliko zadužio albanski narod da je njegov plemenski simbol, dvoglavi orao, završio na albanskoj zastavi. U ateističkoj Albaniji, Skender- je beg imao status boga, a njegovim se imenom zove i najpoznatiji albanski izvozni proizvod - konjak Skënderbeu.
U pozadini se nalazi planina i nacionalni park Dajt, "tiransko Sljeme", omiljeno izletište Tiranjana.

Primijetite da auti samo čekaju da jurnu na pješake čim im se upali zeleno.

Bulevar narodnih žrtava, produžetak Bulevarda Zogu:



Idemo dalje Bulevarom narodnih žrtava:



Tu se prostire park:



Zgrada u pozadini tipična je za Tiranu. Naime, gradonačelnik Tirane, Edi Rama, ujedno je i slikar, i nadošao je na ideju da osvježi tmurne socrealističke fasade živim bojama. Uspjelo mu je, grad doista izgleda veselije.

Još malo parka:





Nedaleko toga parka vidimo i prvo komunalno vozilo - ono malo čudo s okretnim četkama. Međutim, ne čisti, samo se vozi.

Tirana leži na rijeci Lani:



Nažalost, rijeka je vrlo prljava, i više liči na Drek River u Kozari boku, nego na rijeku na kojoj leži jedna europska prijestolnica. Donedavna, tj. do Ramine inicijative, obala rijeke bila je gusto izgrađena, tako da je rijeka tekla između kuća. Naravno, sva je gradnja bila divlja, pa je to Rama počistio, i tako stvorio jednu lijepu promenadu.

Prešavši Lanu, otpućujemo se u Blloku, negdašnju zatvorenu četvrt u kojoj su živjeli partijski čelnici, a danas okupljalište mladih Tiranjana, puno malih kafića i restorana. Na putu do tamo presreće nas dvoje djece, Cigančići. Prose. No, za razliku od naših prosjaka, koji se maknu ako ne reagiraš, ovi imaju tendenciju presijecanja puta, ako ne reagiraš stalno će ti se bacati pod noge. Nakon što jedan klinac tako gnjavi Nikolu, savjetujem mu da ga odgurne, na što me i Nikola i Mate napadaju da propagiram nasilje nad djecom. Uzaludno pokušavam objasniti da takva djeca ugrožavaju moju osnovnu slobodu kretanja, ne prolazi. Sve dok kasnije te večeri opet neki prosjačići nisu krenuli priječiti put Mati, na što je ovaj reagirao s "Biži ća, mali, lupit ću te." Moja je reakcija bila samo "No, a kaj sad?".
Blloku ne izgleda nimalo ekskluzivno. Jednako je zapušten i pun smeća kao i ostali dijelovi Tirane, pogotovo malo manje prometne ulice:



Livadica iza kontejnera se nažalost ne vidi dobro, ali je isto tako puna smeća.
Sada već želimo kušati albansku pivu, ipak sam Marku obećao da ću ju donijeti, pa bi bio red da ju i kušam. Stoga ulazimo u jedan kafić, ali oni nemaju ništa albanskoga. Uzimamo Fantu i krećemo dalje. Već smo lagano i gladni, pa krećemo tražiti i restorane. Nalazimo jedan fin, klimatiziran, nažalost s ekskluzivnim ugovorom s jednom austrijskom pivovarom. Opet ništa od Birre Tirane. Nema veze, hrana je dobra. Nažalost, pogled na jelovnik otkriva nam jednu tužnu činjenicu. U Ohridskom jezeru živi letnica, posebna endemska vrsta pastrve, koja je zbog izlova postala ugrožena. Stoga je Makedonija uvela zabranu lova te pastrve, ali s albanske strane takve zabrane nema. Albanci tu ribu zovu "koran", i serviraju ju u ekskluzivnim restoranima. Tako ju ima i ovaj tiranski.
Prilično solidan ručak izlazi nas nekih 5€ po osobi, a hrana je doista sjajna.
Po izlasku iz restorana uviđamo da započinje noćni život Tirane - horde mladih, prilično sređenih, idu u Blloku.

Ulica u Blloku:



Na izlasku iz Bllokua, prolazimo pored sajma rabljenih knjiga. Malo razgledamo: kolekcija govorâ Envera Hoxhe, nešto o umjetnosti, neki udžbenici... Na kraju Mate kupuje albansku povijesnu dijalektologiju.

Iduća točka našeg obilaska je bivši mauzolej Envera Hoxhe, velika piramida na obali Lane. Dizajnirali su ga Hoxhina kći i zet. Oni su također kasnije vodili i preuređenje te zgrade u njenu današnju namjenu - disko klub, znakovitoga imena "Mumja". Na vrhu piramide nalazi se veliki natpis "Welcome, president Bush". And bring your watch...:





(primijetite grafit Laughing)

Kej uz Lanu:



Već pada mrak, pa se upućujemo Bulevarom narodnih žrtava. Pogled unatrag, lijevo je nekakvo ministarstvo:



Naprijed se nazire sveučilište:



I evo ga:



Popeli smo se na terasu ispred sveučilišta. Pogled na grad koji tone u mrak:



Primjetite gustoću prometa u daljini.

Tu večer Albanija igra prijateljsku nogometnu utakmicu s ne znam kime, a Mate se napenalio da uđe na stadion ("Sigurno je jeftino.") i bodri albansku nogometnu vrstu. Inače, njihov je izbornik Herr Otto Barić. Nikola i ja ga jedva odgovaramo.
Mrak je već pao na grad, ali javna rasvjeta pokazuje da nije baš svugdje prisutna. Npr. šetalište uz Lanu je posve u mraku. I dalje tragamo za Birrom Tiranom. Iduća je postaja kafić Wien na Bulevardu Zogu. Na traženje da nam donese albansko pivo, npr. Birru Tiranu, konobar nam preporučuje Gösser, jer je to još bolje od Tirane. OK, ali mi hoćemo Tiranu. To je albansko pivo. E, ali i Gösser je albansko pivo. Ne, to je austrijsko. Zbunjen pogled konobara. Dobro, kvragu, donesite nam Gösser.
Vjerojatno se i Gösser puni u Albaniji.
Ja sam u međuvremenu kupio razglednicu, jer je moja majka zamislila da hoće vidjeti albansku poštansku marku (nije filatelistica, inače), ali, naravno, tamo ne ide automatski da vam uz razglednicu u prodavaonici daju i marku. Moram tragati za poštom. Dobro, to ću sutra.
Na kraju se opet šećemo do Skenderbegova trga, sjedamo na klupu u park i razgovaramo dok Tirana tone u noć uz nesmanjeni intenzitet prometa.

Sheshi Skënderbeu noću:



Prije no što ćemo krenuti doma upućujemo se prema željezničkom kolodvoru (vlakovi imaju vozni red), kako bismo provjerili kada nam ujutro ide vlak za Drač. Za razliku od ostalih željezničkih kolodvora u svijetu, gdje se noću okuplja polusvijet, ovdje se ne okuplja nitko. Kolodvor je noću mrtav. Samo se vide psi koji kopaju po smeću.
Vraćamo se do našeg "hotela" i otkrivamo da obitelj kod koje smo odsjeli ujedno vodi i prodavaonicu mješovite robe u garaži pored ulaza. Kupujemo vodu i - oh, radosti, Birru Tiranu. Još malo razgovora s hotelijerima (npr. pitanja poput "Koliko si visok?" i "Sviđa li vam se u Albaniji?"), i ulazim u sobu, gdje su se već Mate i Nikola raskomotili. Stvari nam nitko nije ukrao, sve je na mjestu, a ja zadovoljno ispijam prve gutljaje Tirane.
Umor nas je brzo svladao, Matu prvoga, a Nikola i ja još malo diskutiramo o glazbenom opusu Darka Rundeka...

egerke @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.