Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, travanj 5, 2012
SUBOTA, 25. KOLOVOZA

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorena vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro, međutim, moram ići na WC, a to znači ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam unutra krvopije me stižu pošteno izbosti. Po povratku u krevet vidim da imamo još pola sata do buđenja...
Nakon buđenja slikam okoliš hotela s balkona:



(pogled u smjeru glavne ulice)



(pogled prema sjeveru)

Lagano se pakiramo, a ja za doručak odlučujem popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije toliko loša.

Izgled naše sobe:



Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako krećemo prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Prošlo je pola 8 i u jednom času na glavnoj ulici ugledamo poznati prizor: naš furgon od jučer kreće opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam trubi. Smile
Odmah nalazimo bus za Tiranu, smještamo se, i u 8 sati napuštamo Vloru. Cesta nas vodi preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda tonem u san i budim se na rubu Drača, gdje je "prolazni kolodvor" za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane idemo nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, treba nam oko 3 sata do Tirane, a onda nas vozač ostavlja na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Treba se snaći, treba locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo u vremenskoj stisci.

Ulice Tirane i šarene zgrade:







Ponovno moj nos dobro identificira smjer kojim moramo ići, nalazimo kružni bulevar:





Promet:



Kružnim bulevarom za oko kilometar i pol stižemo do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar kreću dva, jedan od njih je posve nov i prilično luksuzan, a i skorije kreće. Na brzinu Mate kupuje vodu i bureke i krećemo. Za razliku od busa, ovaj ne ide cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni - samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra nam je već poznat, tako da se uglavnom odmaramo. Kad vidimo neko ulijetanje u škare tješimo se "Još samo malo ovakvih šokova." Jedanput i mi završavamo u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga ipak uspijeva prestići, a kako nas trojica sjedimo na stražnjem sjedalu, Mate bez pardona vozaču auta pokazuje srednji prst, na što mu ovaj razdragano mahne. Undecided

Kontrasti albanskog prometa:



I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):



Vozač nas iskrcava na istom mjestu kao i Vehabija i pita nas kamo idemo dalje. Mi kažemo za Ulcinj, a onda nam objašnjava da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali...

Opet onaj isti kružni tok:



Gledamo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nema. Stoga odlučujemo potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje stojimo nalazi se restoran i pizzerija:



Međutim, nakon što smo sjeli, vele nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda Mate i ja ulazimo u diskusiju o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa opet imamo galamu. U jednom trenutku odlazim provjeriti je li Vehabija možda stigao i opažam da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo skupljamo stvari i krećemo prema furgonu, ali ispostavlja se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imamo još oko dva sata do Vehabije. Dečki me šalju da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronalazim jedno mjesto gdje se prodaje kebab, pa ih razveseljujem time. Putem do tamo i natrag radim par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:



Tipična arhitektura:



Smeće po ulicama:



Inače, putem prolazim i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji neki klinci prazne uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:



Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako sjedimo ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvačemo svoje kebabe, kada primijetimo poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas pozdravlja, a potom se udaljava u smjeru džamije. Kasnije čujemo mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini čujemo i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok čekamo Vehabiju prilazi nam jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi mu objašnjavamo da imamo furgon, ali on uporno ponavlja "Nema furgona, za danas je sve otišlo." Šutke mu pokažem prema Vehabijinom furgonu, ali ne da se smesti.
Zatim nailazi dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona upućuje u hotel, a dečko počinje razgovarati s nama. Pita nas odsjedamo li u hotelu, a mi mu kažemo da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas pita odakle smo. "Iz Hrvatske." "A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke." "Pješke? A odakle si inače? " "Iz Švicarske." "A odakle si krenuo pješačiti?" "Iz Švicarske." "Pa kada si krenuo?" "12. svibnja." "A dokle planiraš pješačiti?" "Do Mongolije." "Do Mongolije? I koliko će ti trebati?" "Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom."
U međuvremenu se i cura vraća, pa se Mate zapričao s njima, dok se Nikola i ja bavimo svojim mislima. Uglavnom, ispada da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i svoj blog gdje opisuju putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im veli da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih pita i zašto ne idu biciklima, ali dobiva odgovor "Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti."

Ovjekovječili smo ih:





Zatim se vraća Vehabija, i valja nam krenuti. Pozdravljamo se sa Švicarcima, a Vehabija nam kaže da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je pun i tako u pola 6 krećemo natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave tri rupe, tako da može rukom gladiti i prsima dojiti svoje tek rođeno dijete, te mu nogom ljuljati kolijevku. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:



Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:



Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:



Na cesti prema granici srećemo još malo tradicionalnih prometala:



I evo nas - granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekamo dobrih 15 minuta, a uokolo je nekoliko bunkera koje uspijevam poslikati iako je to granično područje, pa me strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:





Posljednji pogled na Albaniju:



Vehabijin minibus:



Tako ostavljamo Albaniju za sobom i lagano se spuštamo već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari ne idu baš glatko. Na jednom zavoju Vehabija staje i priča s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji u kvaru stoji pored ceste. Potom se okreće, uzima sajlu i počinje šlepati Skadarliju natrag prema granici:



Tako se neka tri kilometra pitamo dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, dolazimo do neke pokrajnje cestice, prema nekomu zaseoku, i tamo ga otkvačuje. Taman dok manevriraju, nailazi neki auto koji treba skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija nešto objašnjava vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj otvara prednju haubu, pa ih ostavljamo. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator...

Stižemo ipak do Ulcinja, Vehabija nas ostavlja u centru, a mi se odmah otpućujemo prema kolodvoru. Dogovor je - čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovom vodiču ne bi više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:







Na kolodvoru nam, međutim, kažu da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto nam trebaju Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona...

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još se nekako razgovaramo sve do Budve, a onda me svladava umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta idemo onuda) i budim se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izlazimo na palubu i gledamo vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vraćamo u bus i opet zakunjamo.
Budi nas granična kontrola. Uredno štambiljaju sve pasoše, a onda dolaze do nas trojice, kao i uvijek na zadnjim sjedalima.
"Momci, vi idete u Neum?" "Da." "A hrvatski ste državljani?" "Da." "Odakle putujete?" "Iz Albanije." "Ništa, momci, morat ćete van."
Izađemo mi van, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. "Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?" "Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge." Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak... Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san...

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan... Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova...

egerke @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 30, 2012
UTORAK, 21. KOLOVOZA

Idućega jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, još malo gledamo TV do kretanja na kolodvor. Po izlasku iz kuće utvrđujemo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Došavši na kolodvor i podigavši karte, Nikola želi promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali ga ja od toga odgovaram, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje. Ionako šalter mjenjačnice ne radi. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršujem širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar "Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država."
Dok čekamo bus, iz zvučnika na kolodvoru trešti "Movin' on up" od Primal Screama - i simbolični poticaj da se dignemo iz pepela. Autobus ubrzo stiže - visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako krećemo prema Kotoru.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok Mate i ja uživamo u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola flegmatično čita Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavog tjedna.
Granicu prelazimo na Karasovićima-Debelom Brijegu, gdje nas počinje prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ulazimo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku ne obećava. Dojma smo da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam puca na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:



Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Nasuprot Herceg Novom je Tivat sa svojim zaljevom:



Put nas dalje vodi preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik - popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, svladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi, međutim, idemo busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:



Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:



Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev. Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:



Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:



Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:



Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:



Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam dalje bilježio, ali vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora nalazi se još mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao "Zaljev hrvatskih svetaca" (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor upućujemo se u stari grad vidjeti te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola se raspituje o mogućnostima promjene novca i doznaje da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po "nepovoljnom" tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, opraštam mu jedan raniji dug od 100 kn.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:



Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:



Slijedi mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo.

Evo malo zapisa s te šetnje. Natpis na pravoslavnoj crkvi:



Mletački prozori:



Nakon ručka (pizza i Nikšićko), šećemo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:



Opet utvrde u pozadini.
Odlučujemo ne ući u katedralu, jer se upad naplaćuje 1€, a mi zaključujemo da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako će mi kasnije reći prijateljica koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti...

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor...

Zidine:



Nakon još malo šetnje upućujemo se prema kolodvoru. Autobus za Budvu je već tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, kreče čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve traje nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) - ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da se prvo dajemo u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici odlučujemo priupitati policajca. On nam objašnjava da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razrješava autobus koji u trenutku našeg dolaska na križanje skreće prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru ispada da buseva za Ulcinj više nema, pa odlučujemo da će nam iduća destinacija biti Bar. Zatim se otpućujemo u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok ja, umoran, priliježem pod drvo. Ova dvojica se ubrzo vraćaju s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:




Odlučujemo se obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:





Po povratku na kolodvor kupujemo karte i čekamo bus za Bar. Dotični se pojavljuje, ali na njemu piše i da produžuje za Ulcinj. Dogovaramo se s kondukterom da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus opet kreće prije vremena, na taj način skoro ostajemo bez Mate jer je isti zaglavio u WC-u.
Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem "resort") Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledamo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem bus staje, skrenuvši s magistrale, jest Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak se dva autobusa spuštaju u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo doživljavamo prizor sličan onomu od prethodnog dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, naš autobus cijelo vrijeme vozi iza tog drugog busa, sve dok on ne skrene na neku usputnu stanicu. Vozač našeg autobusa tada se zaustavlja paralelno s njim, izlazi van, te uz uzvike "Jesi li ti normalan?" pokušava očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke ne čujemo, jer se vodi podalje, ali do fizičkoga obračuna, srećom, ne dolazi.
Preko Sutomora stižemo i u Bar. Najveća crnogorska luka ne ostavlja neki prizor u noći koja se već spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru mijenja se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa ne pita, a mi se od Bara do Ulcinja vozimo besplatno.

Na izlasku iz Bara ne propuštamo baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je "izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj". Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći se ne vidi.

I tako stižemo u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa i taj da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora ne vidimo. Vidimo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Upućujemo se u smjeru u kojem vjerujemo da je centar (točnije, u kojem ja vjerujem da je centar, Mate tvrdi da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također ide u "mojem" smjeru. Tako dolazimo i do grada. Kako je već prilično kasno, postavlja se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom.

I tako krećemo u tom pravcu. Ubrzo prolazimo pokraj vozača minibusa i taksista koji nam nude vožnju do Vele Plaže, ali nastavljamo pješke te se ubrzo zatičemo u tipičnoj albanskoj mahali, koja liči otprilike na onaj dio Podsuseda uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola se, svladani glađu, odlučuju sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam gladan, posvećujem se čitanju vodiča.
Ubrzo postajemo glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona pilji u nas, a najupornija su, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje za istim stolom sjede čak dvojica.
Ispostavlja se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nema vreću, dakle spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i odlučujemo se krenuti natrag prema gradu. Pokušat ćemo pronaći adresu agencije koja se spominje u vodiču. Prvo ja pitam nekog mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju "My lips are sealed." Kasnije ćemo ga čuti kako priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nema govora.
Sljedeći gospodin kojemu se obraćamo je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba upućuje nas do agencije koja se, kako će se ispostaviti, nalazi preko puta kolodvora. Ista agencija organizira i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra košta 7€, a on nam za spavanje nudi 15€. Nikoli se to čini previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas tip pita za koliko bismo mi, pa mu kažemo 10€, na što se on samo nasmije i kaže da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju se dogovaramo da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas izlazi 13€.
Raspravljamo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: "Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!") ili u 2 popodne (Krešo: "Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?"). Na kraju se ipak odlučujemo ići ujutro, a Ulcinj pogledati još te večeri.
Smještamo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjom pokazuje da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca trešte turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održava se rave-party, a ulice su krcate mlađarijom. Naravno, govori se prvenstveno jedan jezik - albanski. Registracije su uglavnom kosovske.

Penjemo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:



Odmor na zidinama:



I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši redom udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio "Kakva je to buka?", dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čeka nas posljednja noć prije prelaska granice...

egerke @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.