Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 15, 2015
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je ovaj put malo luksuzniji nego u svim dosadašnjim casas particulares – uz redovni izbor dobivam čak i palačinke, one male, američke. Ipak sam u Varaderu. Gospodin Roberto, s kojim sam sinoć razgovarao na španjolskom, sada forsira engleski. Osjećam se pomalo blesavo zbog toga – mislim, engleski bolje razumijem od španjolskog, ali opet, ovo je neka rudimentarna komunikacija, to mogu obavljati i na španjolskom. Nakon doručka odlazim u svoju sobu po ručnik, oblačim kupaće gaće i pravac plaža.

Poluotok Hicacos, na kojem je smješten Varadero, pruža se 20-ak km u Atlantik, zatvarajući sa sjeverne strane Kardenaški zaljev. Iznimno je uzak – na najširem mjestu širok je tek 1200 m. Završni rt poluotoka ujedno je i najsjevernija točka Kube (otoka, ne države). Danas je poluotok od kopna odvojen umjetnim kanalom kojim se omogućava brža plovidba brodovima koji iz Cárdenasa plove prema zapadu, tako da je zapravo postao otokom. Čitavom sjevernom obalom poluotoka (onom koja gleda na Atlantik) proteže se pješčana plaža zahvaljujući kojoj je Varadero i postao to što jest.

Varadero se prvi puta spominje još 1555. Ime znači „suhi dok“, budući da su se ovdje obavljali popravci na španjolskim brodovima. Pri vrhu poluotoka nalazi se rudnik soli Calavera (Lubanja), koji je radio sve do 1961., a u kolonijalno je doba solju opskrbljivao većinu španjolske latinoameričke flote. No samo mjesto Varadero utemeljeno je tek 1887., kada je deset obitelji iz Cárdenasa dobilo dozvolu za izgradnju svojih kuća na poluotoku. Već je u to vrijeme Varadero imao reputaciju ekskluzivnog ljetovališta. Prvi je hotel međutim izgrađen tek 1915., a ranih 1930-ih započeo je bum bogatih turista, kada je zemljište na poluotoku (točnije, gotovo pola poluotoka) kupio Irenée Du Pont, vlasnik poznate kemijske industrije DuPont (to su oni što proizvode najlon, neopren, kevlar, lycru i ostale polimere). Njegov ljetnikovac, imenom Xanadú, danas je hotel. Nakon Revolucije došlo je do eksproprijacije vlasnika vila, koje su pretvorene u muzeje ili smještajne kapacitete za kubanske goste, a Varadero se počeo promovirati kao turistička destinacija za sve građane. Sagrađen je veliki park (Parque de las 8000 Taquillas), koji je postao središte lokalnog života. Tijekom idućih 20 godina Varadero će uz turističko postati i kulturno središte, s brojnim koncertima, festivalima i sportskim događanjima. No veće turističko otvaranje Kube tijekom Specijalnog perioda uzrokovalo je da se masovni turizam zanemari u korist ekskluzivnih all-inclusive resorta koji su počeli nicati bliže vrhu poluotoka. Park je u međuvremenu zapušten, te je tek 2008. obnovljen i vraćen u život – no još uvijek je to daleko od negdašnje uloge koju je imao u životu Varadera. Danas Varadero ima preko 1 milijun turističkih posjeta godišnje (još uvijek poprilično malo, zapravo), a njegov je aerodrom drugi najprometniji na Kubi, s mnoštvom čarterskih kompanija koje ga povezuju s Europom. Samo mjesto Varadero ima 7000 stanovnika koji očito imaju daleko viši standard od ostatka države.

Dolazim na plažu, koja doista izgleda impresivno (vidjet ćete kasnije fotografije, nisam nosio fotoaparat sa sobom na kupanje), a čak je i dosta prazna. Još je rano ujutro, a i na toj se dužini stvarno teško može stvoriti gužva. Ulazim u vodu, koja je sad već dosta hladna, gotovo kao jadranska. Ipak je to Atlantik, i premda upravo ovuda prolazi Golfska struja, to nije dovoljno da bi temperatura vode bila onolika kolika je bila u Trinidadu. Osim toga, plaža boluje od iste boljke kao i druge pješčane plaže s malo većim zrncima pijeska – voda postaje mutna od njihovog kovitlanja u plićaku.

Ne zadržavam se stoga predugo, desetak minuta kupanja mi je sasvim dovoljno, potom se vraćam do smještaja, presvlačim, uzimam foto-opremu i krećem u obilazak Varadera. Varadero ima hop-on hop-off bus koji vozi čitavom dužinom poluotoka, tako da nemam previše brige oko toga kamo se zaputiti. Najbliža stanica autobusa mi je na Prvoj aveniji. Jedna pokrajnja ulica dobro prikazuje veći stupanj uređenosti Varadera u odnosu na ostale kubanske gradove:



Dolazim na stanicu, a nakon nekih 5 minuta pojavljuje se i bus. Riječ je o doubledeckeru kojem je gornji kat otvoren, što je dobro za slikanje, ali može biti i dosta opasno zbog niskih žica ispod kojih autobus često prolazi. Stoga se preporuča sjediti cijelo vrijeme. Ne smeta mi to, dadne se i tako slikati, jedini problem je što mi niske žice povremeno ulete u kadar.

Krećemo Prvom avenijom prema sjeveroistoku, prolazeći usput pored središnjeg parka:



(to su te žice o kojima sam govorio)

Iglesia de Santa Elvira:



I jedan patriotski mural:



Kao i plakat s Chávezom:



(„Dobrodošao u svoju zemlju, brate.“)

Na kraju Prve avenije skrećemo prema Avenidi las Américas. Ovo je pogled na paralelnu Autopistu Sur, koja vodi čitavom južnom obalom poluotoka:



Primjećujete iznimnu uređenost krajolika.

Još malo:







Sad već počinju hotelska naselja, ova prva su starijeg tipa i hoteli dosta podsjećaju na one po našoj obali:



S druge se strane nalazi nešto što podsjeća na utvrdu, ali zapravo je vodotoranj:



A pokraj njega je još jedan spomenik Don Quijoteu:



Sada i mi izlazimo na Autopistu Sur:



I krećemo duž nje prema vrhu poluotoka:



Vozimo se uz područje golf-kluba Varadero:









Riječ je o prvom golf-terenu s 18 rupa na Kubi. Još je Irenée Du Pont sagradio prvo igralište s 9 rupa, a preostalih 9 dodano je 1998.

Skrećemo prema jednom od usputnih resorta, prolazeći praktički cestom kroz golf-teren:



Nastavljamo potom po Autopisti Sur:



Iako je golf-teren završio, okoliš je i dalje vrhunski uređen:







Betonski mastodont u daljini:



Na ovom smo se dijelu odmakli od južne obale, koju inače cijelom dužinom pratimo:



(Da, ovdje sam stajao. Tongue out )

I tako dolazimo do „divljine“ koja se nalazi pri vrhu poluotoka. Naime, tu se nalazi ekološki rezervat Varahicacos, koji reklamiraju kao oazu netaknute prirode u srcu Varadera. Zapravo je riječ o namjerno izdvojenom dijelu koji je svjesno ostavljen u relativno prirodnom stanju, premda ga sa svih strana okružuju gradilišta novih resorta i samo je pitanje hoće li netko jednoga dana reći da je i to zemljište prevrijedno da ga se ne bi eksploatiralo za izgradnju još nekog hotelskog naselja.

Ulaz u rezervat:



Čitav rezervat dug je oko 2 km, a na najširem je mjestu širok jedva 700 metara. Brižno je ograđen, kako bi se povukla granica između onoga što se može eksploatirati i onoga što se (zasad) ne može:



Nakon što smo i opet skrenuli u još nekoliko hotela, stižemo polako do vrha poluotoka, gdje su moderna turistička naselja zamijenila velike hotelske zgrade. Ovdje su zgrade uglavnom mnogo niže i steru se na većoj površini, a sve izgleda kao neko floridsko naselje (što i ne čudi, budući da je Varadero najbliži Floridi od svih kubanskih mjesta, a ovo je sâm kraj poluotoka). Nekoliko slika:





Na kraju se nalazi i velika marina koja čak ima i imitaciju svjetionika:







Da vas netko ovdje iskrca i da morate pogoditi u kojoj ste zemlji, mislim da bi Kuba bila zadnja koja bi vam pala na pamet. Jedino možda po voznom parku...

Na vrhu se autobus okreće (sada se popunio putnicima iz resorta) i vraća se natrag prema gradu. Gledam te nakvarcane snobove, obitelji s djecom iz bogatih europskih zemalja. Doletjeli su ovamo s čarterom, prevezli su ih s aerodroma do resorta u kojem imaju sve što im treba za, recimo, desetodnevni aranžman. Njihov jedini izlazak iz hotela je odlazak na plažu (ali ni to ne moraju, imaju hotelski bazen) i eventualno vožnja ovim hop-on hop-off busom do mjesta Varadera, gdje će pokušati steći iskustvo „autentične“ Kube. Potom će se vratiti doma i hvalisati kako im je bilo divno deset dana na Kubi, premda nisu ni prismrdili pravoj, autentičnoj Kubi. Makar da odu do Cárdenasa ili Matanzasa, da steknu neki kontekst...

Na povratku slikam pogled s južne obale preko Kardenaškog zaljeva prema glavnoj obali Kube:



I na drugu stranu, prema vrhu poluotoka i otvorenom moru:



Sad se malo bolje vidi obala:



Vraćamo se istim putem, ponovno prošavši uz vodotoranj:



I Don Quijotea, koji kao da kreće u borbu s bogatim turistima tamo na vrhu poluotoka:



Budući da mi vrijeme pomalo curi, a još bih htio ručati prije nego što napustim sobu, silazim s autobusa u centru Varadera i pješice krećem dalje. Pokušat ću s kineskim restoranom koji je blizu mog smještaja, nadam se da će biti bolji od onoga u Holguínu.

Skrećem u jednu pokrajnju ulicu kako bih zabilježio slavnu varadersku plažu:



Slika nije dovoljno reprezentativna jer ovo busenje trave kvari dojam. Pokušat ću malo kasnije, ali ne prije no što snimim ovog guštera na jednom usputnom kamenu:



Pokušajmo sad. Trava je i dalje tu, ali barem su fotografije panoramski longitudinalne:







Vizualno je pravi raj, zar ne?

Restoran koji pikiram zove se Lai-Lai. Hrana jest mrvicu bolja od one u Holguínu, ali i dalje puno masnija nego bi trebala biti. Sve u svemu, kineska kuhinja na Kubi je razočaravajuća. Iako je uopće umjetnost moći ju pripremiti uz teško nabavljive namirnice kao što je npr. soja-sos. Barem me sok od manga osvježio.

Pri povratku u sobu uzimam dogovorenu micheladu za Marka, a potom se odlazim spakirati. Čokolade su se malo stvrdnule, izdržat će današnji transport. Ubrzo mi gospodin Roberto kucanjem daje do znanja da se požurim jer mu ubrzo dolaze novi gosti i treba urediti sobu. Izlazim te ga molim zna li neki dobar smještaj u Matanzasu. On kaže kako ima jednoga znanca, da se tip zove Osvaldo, i odmah mu telefonira. Daje mi ga na telefon, tako da se točno dogovorimo oko vremena mog dolaska u Matanzas, on će me doći pokupiti. Usput me pita volim li karnevale, jer se večeras u Matanzasu događa karneval. Navikao sam već, to mi je treći grad s karnevalom (iako havanski nisam vidio). Plaćam sobu gospodinu Robertu, ispada da mi je naplatio samo sobu, bez doručka, a i prošao sam dosta jeftino, s obzirom da je ovo Varadero – mislim da je cijena bila nekih 26 CUC. Pozdravljam se s obitelji i odlazim na Prvu aveniju, gdje se nadam da će naići neki taksi do kolodvora. Roberto mi je rekao da bi trebalo biti maksimalno 3 CUC. Jedan taksi prolazi pored mene, zatim me očito prekasno skuži, i onda vidim da se tip ponovno pojavljuje iz pokrajnje ulice. Očito je napravio krug oko bloka. Dolazi do mene, pitam ga koliko do kolodvora, 3 CUC. U redu je. Dok se vozimo do kolodvora pita me kamo idem, kada mu kažem da idem za Matanzas pita me zašto ne bih išao taksijem. Odgovor je jasan – zato što me autobus do Matanzasa košta kao dvije vožnje taksijem do kolodvora, dok bi mi on naplatio barem deseterostruku cijenu autobusne karte. To mu i kažem i tip očito nije glup, jasno je to i njemu. Ali, u logici kubanskih taksista – treba probati. APP taktika dovedena do ekstrema. Tip inače priča vrlo opušteni španjolski, toliki da jedva artikulira glasove. Srećom, poznat mi je izraz guagua koji upotrebljava za autobus – riječ je o lokalnom karipskom izrazu. Prilikom plaćanja se ispostavlja da nema dovoljno CUC-a za vratiti mi kusur, pa mi ostatak daje u nacionalnim pesosima. Krasno, još malo tog novca koji uglavnom nemam gdje potrošiti.

Bez problema nabavljam kartu, nema prevelike gužve, iz Varadera malo ljudi putuje Viazulom. Ili imaju svoje aute, ili su turisti koje voze njihovi agencijski kombiji i busevi. Sjedam potom u restoran i uzimam pivu. Zanimljivo, imaju Cacique, prvi put ga viđam izvan Holguína.

Bus se pojavljuje nakon kojih pola sata, vozi inače za Havanu, a do Matanzasa mu treba sat vremena vožnje, uz kratko skretanje do varadersko-matanzaškog aerodroma. Ovaj puta beskorisno, jer nije bilo putnika.

Matanzas je smješten u zaljevu u koji se ulijevaju rijeke Canimar, San Juan i Yumurí. Ove potonje dvije to rade u samom gradu, Canimar je nekih 7 km istočno od centra grada. Upravo prelazimo preko njega:



Pogled na spremišta nafte s druge strane zaljeva:



Jedna plažica mnogo skromnija od one varaderske:





Napokon, prije dolaska na matanzaški autobusni kolodvor, moramo pričekati prolazak vlaka s dva vagona. Pretpostavljam da je riječ o nekom manevriranju:





Stižem na kolodvor, Osvaldo mi je rekao da će me čekati u zelenom yank tanku. No ne vidim ništa slično uokolo. Nema veze, pričekat ću, jer točnu adresu nemam, pretpostavljam da će se ovaj pojaviti.

I doista, nakon nekoliko minuta stiže zeleni yank tank iz kojeg mi maše tip koji izgleda kao neki tipični Talijan. S njim je u autu i jedan stariji gospodin, kojeg mi ovaj predstavlja kao svog oca. Trpam stvari u prtljažnik, a potom se smještam na prostrano stražnje sjedalo. Auto je doista ogroman, a na stražnjoj klupi ima komotno mjesta za četvero ljudi. Sad mi je jasno zašto ih u Havani koriste kao taxi colectivo – uz malo tiskanja u njega stane sedam ljudi, bez vozača (5 otraga i dvojica naprijed). A sve to za cijenu od nekoliko nacionalnih centavosa (ne čak ni pesosa!).

Vozimo se preko rijeke San Juan metalnim rešetkastim mostom Calixto García (doista je rešetkast – naime, nema uopće kolnik, nego također metalnu rešetku kroz koju se vidi rijeka), a potom mi Osvaldo pokazuje gdje je centar, koje su glavne zgrade... Produžujemo preko rijeke Yumurí u četvrt Versalles, gdje se nalazi i casa particular. Riječ je o prizemnici kojoj je kasnije izvedena nekakva nadogradnja na krovu tako da danas ima i prvi kat, zajedno s terasom, te onda još jednu terasu na krovu te nadogradnje. Upoznajem i Osvaldovu mamu, stariju gospođu koja sjedi u dnevnom boravku i gleda televiziju. Moja je soba na katu, a ima vrlo prostran bračni krevet. Općenito, kuća iznutra odaje dojam da ovdje živi poprilično bogata obitelj. Ima i dosta kiča, na stropu moje sobe su nekakve štukature, ali čini se da dobro zarađuju. Da li na iznajmljivanju ili na neki drugi način, ne znam. Koliko vidim, Osvaldo je neki inženjer.

Dogovaramo večeru, odlučujem se za jastoga. Isto tako, šaljem poruku Jorgeu i Nancy u Havanu, s najavom da sutra stižem, da ću uzeti večeru i da bih molio jastoga ako može. Počastit ću se pred kraj puta, dosta mi je comide criolle...

Odlazim pod tuš, presvlačim se i spreman sam za obilazak Matanzasa. Osvaldo me inače ranije odveo na krov da mi pokaže gdje je što, ali otprilike i sâm već znam.

Matanzas ima uglavnom pravilan raster ulica koje se sve sijeku pod pravim kutem, a obilježene su brojevima. Dakle, riječ je o bezdušnom kolonijalnom urbanizmu. Laughing

Spuštam se do kraja ulice, gdje se nalazi obala zaljeva, uz koju ide industrijska pruga prema onim rezervoarima nafte:



Prema gradu i ušću rijeke Yumurí:



Prolazim uz park, gdje se nalazi neki klinac s nekom vrstom dalekozora. Vidi da imam fotoaparat, pa me moli da ga slikam:



On i njegov prijatelj potom obilaze ogradu i dolaze do mene. Pokazujem im sliku, a on pomoću dalekozora (koji ima gumb kojim se rasklapa) pokušava simulirati moj fotoaparat. Pritom se smiju kao da je to urnebesna fora. Usto nešto melju na ubrzanom španjolskom, što moram priznati da ne razumijem, ali mislim da mi objašnjavaju poantu fore. I sve bi bilo OK da me ne traže neki CUC. Sorry, dečki, neće ići. Srećom, nisu dosadni, vjerojatno je opet bila u pitanju taktika APP.

Prelazim most preko Yumuríja i slikam uzvodno:



Matanzas zovu „kubanskom Atenom“, zbog izuzetno velikog utjecaja na kulturu Kube, kao i „kubanskom Venecijom“, zbog 19 mostova koji premošćuju tri gradske rijeke. Smješten u dnu prostranog zaljeva, danas ima oko 145 000 stanovnika. Grad je utemeljen 1693. kao San Carlos y San Severino de Matanzas na mjestu koje je dotada bilo skrovište gusara. Ime Matanzas znači „pokolji“. Priča o imenu kaže kako su Španjolci, još u ranim danima osvajanja Kube, odlučili izvesti napad na urođeničko selo na drugoj obali jedne od rijeka. No kako nisu imali brodova, prisilili su lokalne ribare da ih prevezu. Kada su se nalazili na sredini rijeke, ribari su prevrnuli čamce, te se većina Španjolaca – koji su nosli teške oklope – utopila. Dakle, nije bila riječ o pokolju u pravom smislu riječi, ali svejedno, ime je ostalo.

Tijekom 18. i 19. st. u zaleđu grada razvilo se jedno od najvećih područja uzgoja šećerne trske na Kubi, što je rezultiralo velikim brojem robova na području Matanzasa. 1792. robovi su činili oko 30% stanovništva grada, 1817. je ta brojka već prešla polovicu, da bi do 1850-ih bila blizu dvije trećine. To je rezultiralo snažnim utjecajem afričke kulture u gradu. Jedan od najpoznatijih proizvoda tog utjecaja je rumba, ples nazvan prema riječi za „zabavu“ u nekom od zapadnoafričkih jezika (vjerojatno jorubi). Osim toga, tu je i već spomenuta santería, ali i arará, još jedna sinkretistička religija nastala kombinacijom afričkih, indijanskih i kršćanskih vjerovanja. Naposljetku, tu je i poseban sustav tajnih društava, nazvanih abakuá, koji je neka vrsta afroameričkog slobodnog zidarstva, ritualizirana mreža uzajamne pomoći razvijena među robovima tijekom 19. st., koja je s vremenom u svoje redove počela primati i bijelce, ali je ostala pri kriteriju da članovi moraju biti muškarci. Iako je abakuá (koja je uglavnom ograničena na područje zapadne Kube) i dalje prilično tajnovita, njene su prakse imale utjecaj na kubansku umjetnost i glazbu (recimo, neki radovi Wifreda Lama inspirirani su maskama koje koriste plesači u ritualima abakue).

U zlatno doba (drugom polovicom 19. st.) grad je imao svoje novine, javnu knjižnicu, visoku školu, kazalište i filharmoniju. Grad je postao stjecištem mnogih pisaca i drugih intelektualaca, tako da je u kulturnom smislu možda bio nadmoćan čak i Havani. Nažalost, sudbina je htjela da 25. travnja 1898. Matanzas bude poprište prve bitke u Španjolsko-američkom ratu, što je uzrokovalo bombardiranje grada. Odonda, pa sve do danas, Matanzas lagano propada. Iako je danas industrijski vrlo jak, središte grada je prilično dotrajalo, a rubni su dijelovi ponekad slični i slamovima.

Zgodan trgić, nastao (pretpostavljam) rušenjem (ili urušavanjem) zgrade, koji je potom obnovljen, a murali mu daju prostornost:



(Klupa i gospođa na njoj su stvarne.)



Dolazim na Plaza de la Vigia, gdje slikam Palaču pravde, sagrađenu 1826. i obnovljenu početkom 20. st.:



S druge strane je vatrogasna stanica:



Penjem se na most Calixto García i slikam Río San Juan:



Pogled prema ušću i okretnom željezničkom mostu:



Mural:



(„Kuba, kako je lijepa. Tko ju brani, voli ju više.“)

Pogled niz 272. ulicu, na drugoj strani mosta:



Tu me zaobilaze neke dvije mlađe ženske s djetetom, te se jedna od njih onako nonšalantno spusti s pločnika da bi nastavila kolnikom, taman tako da mi uđe u kadar. Radi to tako profesionalno, uopće se ne okrećući, a ja se pitam radi li to namjerno, da mi pokvari kadar (iz neke vlastite zloće – manje vjerojatno), ili pak zato što želi biti dijelom slike nekog stranca na ulici, premda se neće ni okrenuti da vidi tko je uopće to. Na kraju uopće nisam slikao taj kadar. Znate da ja ne volim ljude koji mi spontano uletavaju u kadar. Laughing

Ujedno sam napravio i pogrešku što nisam slikao sâm most, tako da vam dajem dvije slike s interneta:





Vraćam se na Plaza de la Vigia:



Najcjenjenija zgrada na trgu je Teatro Sauto:



Sagrađeno 1863., ovo kazalište sa 775 sjedala ima pod koji se podiže kako bi se gledalište pretvorilo u plesnu dvoranu. U kazalištu su svojedobno nastupale i zvijezde poput Sarah Bernhardt, Ane Pavlove, Enrica Carusa i Andrésa Segovie, a upravo se obnavlja. Meksički slikar Diego Rivera jednom je rekao kako Matanzas prepoznaje upravo po tom kazalištu, čijim predvorjem dominiraju kipovi grčkih božica napravljeni od kararskog mramora, a na krovu glavne dvorane nalazi se slikovni prikaz Muza.

Na kraju trga, u Palači Junco, nalazi se Provincijalni povijesni muzej:



Upućujem se 83. ulicom i pokušavam okinuti jedan umjetnički motiv, ali slika ispada dosta spaljena:



Ova je bolja:



Skrećem u pokrajnju 282. ulicu, koja me dovodi do katedrale San Carlos de Borromeo:



Ova crkva sagrađena je 1735., a otvorena 1750, na mjestu starije crkve izgrađene od palmina lišća. Tijekom godina izuzetno je propala, a kako se vidi na slici, sada ju obnavljaju. Ne znam doduše mogu li se obnoviti propali ukrasi u unutrašnjosti, koji su navodno posve uništeni.

Pogled niz 85. ulicu:



Izlazim na Parque Libertad, prostrani glavni trg:



Spaljeni pogled niz 83. ulicu:



Na sredini je naravno spomenik Joséu Martíju:



Ne uspijevam jedino shvatiti ima li ova konstrukcija neke veze s karnevalom, ili je to radi obnove.

Sjevernom stranom trga dominira Palacio de Gobierno iz 1853., palača provincijalne vlade:



Pogled uz 79. ulicu:



Tu mi se opet prikrpava neki tip koji mi pokušava prodati cigare. Otpiljujem ga po kratkom postupku.

Još jedna slika Palacio de Gobierno:



Vraćam se natrag do Plaze de la Vigilia i slikam opet Teatro Sauto, zajedno s pozornicom na kojoj će se večeras odvijati karnevalska događanja:



Odlučujem se uputiti pema brežuljku Monserrate, gdje se nalazi istoimena crkva, te odakle puca pogled na grad. Budući da nije označena na mom planu (tj. jest, ali strelicom koja pokazuje na lokaciju izvan karte), moram malo nabadati, pa se orijentiram otprilike. Usput fotografiram. Ovo je, mislim, 77. ulica:



Nakon dobrih 40 minuta pentranja, uz nekoliko krivih skretanja (jer, naravno, zašto bih ja pitao, pogotovo Kubance, koji će smatrati da ta informacija sigurno nešto vrijedi i financijski), napokon dolazim do rečene lokacije, koja je zapravo hrbat brežuljka ispod kojeg se nalaze ledine na kojima pase nekoliko konja. Pogled na grad i zaljev:





I na drugu stranu, na plodna polja uz dolinu rijeke Yumurí:





Malo me ovo podsjeća na unutrašnjost Lastova.

Sama crkva:



Crkva je sagrađena 1875., a sagradili su ju, naravno, Katalonci – znamo gdje je Montserrat.

U blizini je neki bar gdje odlučujem uzeti nešto za okrepu. Uzimam jednu maltu, dajem šankeru iznos koji piše na cjeniku, ali mi on daje drugu vrstu malte, jeftiniju za 1 CUC od one koju sam tražio, naravno za iznos koji sam mu dao. Eto, još jedno zakidanje.

U međuvremenu je došao gradski autobus, te sam ozbiljno razmišljao da se njime vratim, kako bih odmorio noge umorne od penjanja, no dok sam ja popio svoju maltu, autobus je otišao. Ništa, morat ću pješice. Barem znam put, a i nizbrdo je...

Još jedan pogled na Iglesia de Monserrate, gdje se vidi da je zapravo riječ o nekoj vrsti utvrde:



Pogled niz, mislim, 71. ulicu:



Treba mi 15-ak minuta da se spustim do obale Yumuríja. Pritom nailazim na posve ogoljenu taktiku APP, dok prolazim kraj nekih mladića koji sjede u predvečerje pred kućom. Dovikuju mi „Good morning!“ (a trenutno je pola 8 – budući da su me tako više puta pozdravili na Kubi, zaključujem da oni jednostavno ne znaju što to znači, budući da španjolski nema pozdrava „Dobro jutro“, već je jednostavno odmah od ranog jutra „Buenas días“) „One dollar!“ Ništa zauzvrat, nikakva srcedrapateljna priča – bok, daj pesos. Ne udostojavam se ni odgovoriti im.

Predio uz Yumurí je poprilično dotrajao, a kako je zid koji odvaja ulicu od rijeke na jednom mjestu napukao, prilično nabujala rijeka se izlijeva po obližnjim ulicama, pa moram preskakati te zaljeve. Prvo slikam grafit, kao hommage frendu koji se zove Elio:



To je kritično mjesto gdje voda prodire:



Ovo bi se uz ekstremnu benevolenciju moglo nazvati „lučicom“:



Pogled na željeznički most preko ušća Yumuríja:



Vraćam se u smještaj, gdje Osvaldo već priprema večeru. Malo ću se još pofriškati, a potom ću sjesti za stol na terasi. Večera je spremna i Osvaldo je jako dobar kuhar. Jastog je i dalje samo veliki škamp, ali i takav mi prija. Uz to naravno hladni Cristal, a za desert je flan de caramelo. I dalje je sve to kubanski tipično, ali bitna je atmosfera i lokacija – u predvečerje, na terasi, uz blagi povjetarac koji pirka s mora... Osvaldo me pita hoću li večeras do grada, na karneval. On ide nešto ranije, tako da nećemo zajedno, ali možda se vidimo u gradu.

Ja sam se na kraju nakon večere još zadržao u obavljanju nekih stvari u sobi, opet me zakratko ulovila probava, tako da sam se u grad zaputio već kad je prošao vatromet i glavnina događanja. Zaključio sam da neću uopće ići u centar, vjerojatno je tamo poprilična gužva, nego sam umjesto toga otišao do obližnjeg trgića ispred kolodvora tzv. Hersheyeve željeznice, kojom ću sutradan u Havanu. I tu je gužva, ima i neki mini lunapark, svugdje trešti glazba (reggaeton, naravno), pokušavam kupiti nešto za popiti na improviziranom štandu koji se sastoji od nekoliko stolova koji odvajaju prodavače od kupaca, te ogromnih kaca s ledenom vodom koje glume frižidere, a iz kojih prodavači vade pive, sokove i ostala pića. Ja naivno stajem u red, vjerujući da tu postoji nekakav sustav po kojem onaj tko je ranije došao ima pravo i ranije izreći narudžbu. No nakon što se nekih 10-ak ljudi proguralo mimo mene, odlučujem se i ja gurati, mašući privući pažnju prodavača (iako ih ima 5, to nije dovoljno za masu ljudi koja se dere, maše, psuje...). Da stvar bude gora, upravo su ostali bez onoga što želim, pa čekam dok ubace novi kontingent toga u kacu... Nakon 20-ak minuta tog frenetičnog tiskanja uspijevam dobiti svoju narudžbu i izvlačim se iz tog kolopleta.

Zanimljivo, Kubanci su inače navikli međusobno si pomagati, dijeliti robu i usluge (razvio se i poseban termin, sociolismo, kao spoj riječi „drug“ i „socijalizam“, koji označava načine uzajamne razmjene usluga radi zaobilaženja birokracije ili dobivanja teško dostupne robe), no kada je posrijedi lako dostupna roba, onda nastaje stampedo u želji da je se svi što prije dokopaju, i tu gaze jedni preko drugih.

Bježim s tog trga, radeći krug kroz ulice četvrti Versalles, te izlazim na obalu jedan blok dalje od case particular. U jednom času prolazim pored nekog tipa koji u mraku hoda zagrljen s nekom ženskom. Istovremeno se skužimo – Osvaldo. Ipak smo se sreli, ali ne baš u gradu. Ne znam je li mu dotična žena, djevojka, ljubavnica – koliko sam vidio, u kući su samo njegovi roditelji i on.

Vraćam se natrag do case particular, ali vrata su zaključana. Zvonim, ali nitko ne odgovara. Potom malo jače lupam po vratima i onda dolazi Osvaldova majka, koja se vjerojatno već spremala na počinak, a računala je da se ja neću vratiti tako rano (iako je negdje oko 11 navečer) i da će vjerojatno Osvaldo doći prije mene. A nisu mi htjeli dati ključ jer „je uvijek netko u kući“. Foot in mouth

Odlazim u svoju sobu, te prije odlaska na počinak fotografiram pomalo kičasti interijer:



Strop:





Sutra dakle natrag za Havanu, vrijeme je za zatvaranje kruga...

egerke @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 14, 2015
Jedna od prednosti različitosti Varadera jest to da vas na kolodvoru ne mogu salijetati taksisti. Odnosno, mogu, ali u mnogo manjim količinama, a na peron im je zabranjeno izlaziti. Tako ja imam dovoljno prostora da mirno išetam iz zgrade kolodvora i uputim se prema adresi koju mi je dao gospodin Andrés, točnije prema casi particular koju drži gospođa Belisa.

Varadero je prilično lak za snaći se, jer je sistem ulica kao na Manhattanu – one koje se protežu uzduž poluotoka zovu se avenije, dok su one poprečne nazvane ulicama. I sve su označene brojevima. Budući da je već skoro 10 sati navečer, mjesto je već podosta pusto. Inače, na samom početku poluotoka nalazi se običan kubanski gradić, resorti su dalje prema vrhu. No i taj kubanski gradić nije posve običan, više zapravo podsjeća na neko jugoslavensko obalno mjesto osamdesetih. Puno je više cvijeća, ulice su urednije, nema otpadaka...to je recimo pozitivan dojam.

Dolazim na rečenu adresu, zvonim, otvara mi jedna mlađa žena, za koju će se ispostaviti da je kći gospođe Belise. Ukratko izlažem o čemu se radi, očekujući da je stvar riješena. No nije. Gospođa Belisa (koja je u međuvremenu izašla iz kuće u dvorište) kaže da nije dobila nikakvu obavijest od gospodina Andrésa i kod nje večeras nema mjesta. No nema problema, ima ona brojeve mnogo drugih iznajmljivača, pokušat će nešto pronaći. I sada započinje telefoniranje od nekih 10-ak minuta, gdje se ona zavaljuje u stolicu za ljuljanje, uzima bežični telefon, te zove jedan za drugim brojeve pojedinih iznajmljivača. Obično je dovoljno samo par riječi, zatim prekida. Nemaju mjesta. Neke brojeve ne može ni dobiti. Postajem rezigniran – petak je navečer, malo je vjerojatno da će netko imati mjesta. Ali opet, jedno slobodno mjesto, zar baš nigdje? Belisa izgleda prilično smireno dok naziva i dalje, te naposljetku nalazi jedno slobodno mjesto i to poprilično blizu. Gospodin se zove Roberto, udaljen je možda 200-tinjak metara od njene kuće. Objašnjava mi kako da dođem dotamo te me otpravlja, s uputom da kažem Robertu da joj svakako javi da sam sretno stigao do njega. Eto, to je ono dobro srce Kubanaca, koje ipak postoji unatoč onom dojmu koji možete steći na temelju njihovih pokušaja da vam iskamče lovu.

Roberto me čeka na rečenoj adresi, sve je u redu, soba je smještena u stražnjem dijelu njihove kuće, sa zasebnim ulazom, imaju još neke goste, Francuze, ali ja ću imati svoj mir. To mi svakako treba, jer se nisam tuširao još od Baracoe prije dva dana. Ujedno moram očistiti svoj mali ruksak, budući da su se čokolade koje imam unutra počele topiti. Srećom, u sobi imam frižider, pa ću ih tamo zbuksati da se konsolidiraju.

Nakon okrepljujućeg tuša sam novi čovjek (ne onaj Cheov Laughing ) i spreman sam za kratku kasnovečernju šetnjicu po gradu, možda pronađem i nešto za jelo. Upućujem se Prvom avenijom (to je ona koja ide sjevernom stranom poluotoka, jedan blok udaljena od plaže) prema centru, računam da bih tamo mogao nešto ubosti. No potrebno je skoro pola sata hoda dok konačno ne ugledam nešto što liči na sendvič-bar, pizzeriju, takvo što. Prošao sam doduše kraj nekog bara gdje su imali happy hour, što mi je priopćila djevojka na ulazu, ali prvo sam htio nešto čalabrcnuti.

Ulazim i uzimam pizzu, po prvi put na Kubi. Ono što dobivam liči na pizze kojih se sjećam iz zagrebačkog brzog restorana SC-a, ali utolit će glad. Uostalom, kasna je večer, nema se smisla sada prežderavati. Uz to uzimam i neki gazirani napitak od naranče sličan Fanti, razmišljajući kako mi zapravo ovakva vrsta lokala, posve atipična za Kubu, ovdje uopće ne izgleda tako čudno. Očito je da u Varaderu prolazi sve ono što je na ostatku Kube egzotika.

Ponovno pješke krećem nazad. Ono što me nesumnjivo podsjeća da sam na Kubi, to je vozni park. I dalje promiču Lade i Moskviči, kao i yank tanks, premda su potonji prilično skockani, očito se pazi na imidž „autentične“ Kube.

Onaj bar, u kojem sam mislio popiti možda još koji koktel prije spavanja u međuvremenu se zatvorio. No srećom, jedan blok prije moje case particular nailazim na otvorenu prodavaonicu gdje mogu uzeti vodu i sladoled. Dok to uzimam, primjećujem u frižideru iza šanka, među limenkama Cristala i Bucanera, nešto što ne mogu identificirati. Pitam prodavačicu što je to, a ona mi kaže da se radi o nekoj mješavini piva s još nečim (što ne uspijevam razumjeti), da je to sad jako popularno i dobro. Zaključujem da je vjerojatno posrijedi neki radler, pa uzimam i limenku toga.

Vraćam se u sobu te prije počinka još palim televizor, uzimam spomenutu pivu (koja je inače iz Gvatemale), pokušavam skužiti u čemu je caka. Riječ je o micheladi, mješavini pive i clamata – a potonji je pak mješavina soka od rajčice i soka od školjaka. Uvijek spreman na nova gastronomska iskustva otvaram limenku i povlačim gutljaj...teškom mukom se suzdržavajući da ne ispljunem isti čas. Uglavnom, zamislite si okus koji je kombinacija pive, Bloody Marya i brudeta. Ne znam zašto bi to itko pio, a kamoli da bi mu prijalo. Nadam se da ću se priviknuti, ali nakon pola limenke odustajem i izlijevam ostatak u slivnik. Ali šaljem poruku Marku želi li da mu nabavim tu ekskluzivu. OK, trenutno je u Hrvatskoj negdje pola 7 ujutro, valjda neće zamjeriti. (Ne samo da nije zamjerio, već je i zatražio da mu donesem. Bio sam prisutan kad su on i njegov prijatelj to kušali, a reakcija je bila urnebesna. Marko je na kraju čak umočio i komadić kruha u svoju čašu, tretirajući napitak doista kao brudet. Laughing )

Već u krevetu, gledam još neki francuski akcijski film, a potom gasim svjetlo i tonem u san...

egerke @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.