Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, travanj 19, 2012
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Giora Feidman - Azoy Tantzmen in Odessa



Ne znam više ni sâm koliko sam se puta budio i zaspivao. Na kolodvoru je, osim nas troje, spavalo i još dvoje turista i neka dva beskućnika.

Kolodvor Ruse. Beskućnici...: 



...i bekpekeri:



 

U jednom me času budi murjak. Izgleda da su tjerali one beskućnike, pa su i nas probudili - valjda se ne smije spavati na kolodvoru. Pogledam na uru, pola 6. Nikola je već budan, i veli mi da su oni ruski vagoni za Varnu otišli u pola tri - dakle, točno po voznom redu. Da smo imali rezervaciju za spavaća kola, nastavili bismo put po planu. Ovako smo osuđeni na vlak u 6,10.

Vozni red: 



Zanimljivo, Bugari kažu isto "vlak", a ne "voz".

Kolodvorska čekaonica:

 

Izlazimo na peron, vlak je već postavljen. Ulazimo unutra, izgleda bolje od prethodnih. Sjedala su tapecirana, moći će se i spavati. Upisujemo podatke u kartu: Ruse-Varna, via Kaspičan. Nikola me pita kako se to piše. K-A-S-P-I-Č-A-N. On me pita da li s mekim ili tvrdim č. Dvoumim se da li da ga ubijem na licu mjesta ili da mu dam poduku iz komparativnih sustava afrikata u slavenskim jezicima. (Bugarski nema ć.) 
Neispavan sam i nervozan zbog ovoga s Ruseom, pa pokušavam zaspati. U vlak ulazi hrpa djece, izviđača, koji idu na logorovanje. Tonem u san. U jednom času primjećujem da smo krenuli.
Nakon nekog vremena se prenem i gledam jutarnji pejzaž Bugarske. Za razliku od rumunjske ravnice, ovdje je krajolik brežuljkast:

















Nikola spava, Vesna i ja gledamo van. Vesni se krajolik jako sviđa, mnogo joj je ljepši od Rumunjske. Kako se približavamo moru pojavljuju se i brda, a Vesna odmah uključuje svoj alpinistički način razmišljanja i procjenjuje težinu pojedinih stijena:

 











Naposljetku dolazimo do prostranog jezera, koje je u biti duboko uvučen morski zaljev. Uz njega su poredani lučki uređaji, i to je znak da je Varna blizu:







Osjećate nostalgiju prema danima kad su fotići imali samo 36 slika, jel? Laughing

Varnanska luka i most:



Dizalice, tankeri, uobičajene vizure lučkih gradova. Napokon stižemo i na varnanski kolodvor:











Na kolodvoru je turistički ured. Pokušat ćemo odmah naći smještaj. Na neki način mi i nije žao, jer je Vesna htjela vidjeti Varnu, možda se i okupati (iako su svi rekli da je Crno more prljavo), pa onda možda ovo i nije toliki gubitak. Ulazim u ured, pitam curu koja tamo radi ima li hostela u blizini. Ona naziva dva hostela, veli da nema mjesta. Ali, ima još jedan s kojim oni nemaju praksu redovnog poslovanja, ali sad će ih nazvati. Naziva ih i vele joj da imaju tri mjesta. Super. Hostel je čak blizu kolodvora, samo tri ulice od tamo. Krećemo na naznačenu adresu. Ispred zgrade nas dočekuje druga djevojka, po fizionomiji očito Bugarka, ali uporno forsira engleski, premda se ja njoj obraćam na bugarskom. Uvodi nas u kuću, koja izgleda posve oronulo. Kroz ruševno stubište penjemo se na drugi kat. Stan u kojem je smješten hostel izgleda kao da je izvađen iz neke druge zgrade. Solidno je uređen, čist, djevojka nam pokazuje sobu, četverokrevetnu, kaže nam da si možemo uzeti kave, čaja, pive i soka iz frižidera... Imaju čak i vešmašinu, Vesna razmišlja da operemo ono što nam se dotad zamazalo. Međutim, u jednom času cura razgovara s nekim na telefon, očito šefom. Ispada da je došlo do komplikacija. Soba u koju su nas smjestili (za 12€) već je rezervirana za nekih četvero turista. Imaju još jednu sobu, ali ta je na tavanu i košta 10€, trokrevetna je. Meni je svejedno, kažem da ćemo ići pogledati. Pitam Vesnu, hoće li ona ustrajati na sobi u kojoj smo trenutno. Ona kima Nikoli i meni da odemo pogledati tu drugu sobu. Penjemo se na tavan trošnim stubištem. Tavanski hodnik pun je stare krame, jedva se probijamo do vrata u njegovom dnu. Soba izgleda uredno, iako nema uređenu kupaonicu. Na tom mjestu je prazna prostorija. Razmišljamo ima li štakora. U sobi ne, možda pod lamperijom. U sobi je lamperija na mjestu, u kupaonici je na jednom mjestu rupa. Hm. Nikola i ja se gledamo, uzimamo sobu, jeftinija je, a i manje je komplikacija. Dolazimo dolje to reći Vesni, odnosimo svi stvari gore. Vesna se zgraža nad sobom, misli da smo možda ipak trebali ostati dolje. Nije da ju nisam upitno pogledao kad se odlučivalo o tome hoćemo li pristati na premještaj...
U sobi je jedan bračni krevet:



i jedan posebno, između pregradnoga zida prema kupaonici i zida prema stubištu (koji smo nazvali "kripta"):



Vesna uzima "kriptu", Nikola i ja se smještamo na bračni krevet.

Pogled na tavan ispred sobe:





Dok smo mi premještali stvari, iz jednog pokrajnjeg hodničića izašla je jedna djevojka, zaogrnuta samo ručnikom, i prošetala se do kupaonice koja se nalazi na sredini hodnika. Očito je da studenti iznajmljuju takve izbe. 

Odlazimo se istuširati u donji stan, Vesna meće rublje na pranje. Pita šefa (koji se u međuvremenu pojavio) ima li nekakav štrik za osušiti rublje. Šef joj veli da mašina ima ugrađenu i sušilicu. Iz nekog razloga, Vesna to doživljava kao veliku blamažu, jer je ispala blesava pred šefom hostela. E, sad zna kako je meni kad očekuje da okolo ispitujem lokalce kamo treba ići.

Vraćamo se u sobu, spremni smo za izlazak u grad. Primijetili smo da prozorski okvir nije skroz uz rub otvora, nego da je između još rupa, i sad se Vesna boji da će nam se uvući nekakve živine. Veli mi da daščicom koja stoji pored prozora pokušam začepiti tu rupu. Ja prvo ne uspijevam skužiti što misli, vrtim dasku amo-tamo, na kraju shvaćam da želi da ju samo prislonim uz otvor. U sobu nam je uletio i neki leptir, kojeg Nikola pod svaku cijenu želi spasiti, iako Vesna veli da je na umoru i da bi bilo bolje da ga pustimo da rikne, pa ga onda ona može odnijeti doma, za entomološku zbirku u Varaždinu. Međutim Nikola ne odustaje, i na kraju uspijeva izbaciti leptira kroz prozor, iako Vesna i dalje tvrdi da će za pola sata krepati.
Soba ima klima uređaj koji bijesno hladi. Odlučujemo ga ostaviti upaljenog da nas soba navečer dočeka svježa. Pokušavamo skužiti kako radi šalter za svjetlo. Vesna i Nikola pokušavaju ali svjetlo očito ima neku svoju logiku. Ugasi se otprve, pali se od druge. Traže da se odem žaliti dolje. Ja uzimam šalter i gledam. Prokljuvio sam sistem. Doista: gasi se otprve, pali se od druge. I tako redovito. Zapravo, šalter sasvim normalno radi, samo što je ovo dvoje zbunio sistem. Ne trebamo ništa pitati na recepciji.
Vesna zaključuje da ipak ne bi ona htjela spavati u kripti jer se boji da će joj nešto skočiti na glavu. Nikola se odlučuje prebaciti tamo, a Vesna i ja spavamo u bračnom.

Naposljetku krećemo u grad. Prvo idemo do kolodvora, provjeriti kad nam sutra ide vlak za Plovdiv. Putem do tamo, slikam uklopljenost stare turske arhitekture u moderne građevine:



Pogled prema kolodvoru:



Varna je stari grad, i oduvijek je imala važan položaj kao luka. Osnovali su ju još Tračani, kasnije je bila grčka kolonija Odessos, a s dolaskom Bugara u 7. stoljeću čini se da je bila prva prijestolnica nove države. U kasnom srednjem vijeku bila je glavno sjedište trgovine na Crnom moru, a ovdje su svoje ispostave imali Venecija, Genova i Dubrovnik. 1389. osvojili su ju Turci, a 1444. kod Varne je vođena jedna od posljednjih bitaka Križarskih ratova, gdje su Turci porazili kršćane koje je predvodio poljski kralj Ladislav III. Taj je poraz omogućio i pad Carigrada 9 godina kasnije.
Za vrijeme Krimskog rata, Varna je bila sjedište engleskog i francuskog zapovjedništva, a mnogi su vojnici pomrli od kolere. Prva željeznička pruga u Bugarskoj povezala je Varnu i Ruse (to je ona kojom smo se mi vozili), a neko vrijeme kroz Varnu je prolazio i Orijent ekspres. Nakon oslobođenja Bugarske 1878. pomalo gubi svoj kozmopolitski štih, i danas su većina stanovništva Bugari, iako su gagauska, armenska i sefardska manjina još dugi niz godina živjele u gradu.
Nadimak grada je "Morska prijestolnica", a bugarski parlament redovito ljeti zasjeda u Varni. Treći je najveći grad Bugarske, a nakon što je država konačno stala na kraj organiziranim bandama proglašena je najugodnijim gradom za život u Bugarskoj.

Slika iz centra Varne:



Prvo smo sjeli nešto pojesti. Hrana je u Bugarskoj poprilično jeftina i ukusna. Uz taj brunch uzeo sam i svoju prvu bugarsku pivu, Kamenitzu. Marko je rekao da nije probao nijednu bugarsku, dakle, što god da ulovim dobro je. Kamenitza je bila sasvim solidna. Vesna i ja smo svoju hranu dobili ubrzo, no ovaj je put bio Nikolin red za čekanje. Dobio je hranu tek kad smo nas dvoje već pojeli svoje.

S obzirom da je Varna, osim što je najveća bugarska luka, ujedno i kupališni grad (iako su najpoznatija kupališta izvan grada, npr. Zlatni Pjasci), poželjeli smo vidjeti i more. Crno je more u geološkom smislu recentno postalo more, praktički je još uvijek jezero, i njegova je voda daleko manje slana od vode npr. Jadrana. Isto tako, ispod određene dubine u njemu nema živog svijeta, s obzirom da nema dovoljno kisika. Zbog spore izmjene vode izloženo je velikoj opasnosti od zagađenja, a s obzirom na gust tankerski promet, kao i velike rijeke koje se u njega ulijevaju (Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don), ta je zagađenost u porastu. Zbog specifičnog sastava vode olupine brodova u njemu trunu vrlo sporo (slično kao i u Baltiku). 

U svakom slučaju, more nije baš za bućnuti se, no oni koji ne znaju bolje uživaju u Varni. Npr. za vrijeme Hladnog rata bugarska je obala bila rivijera čitavog istočnog bloka.
S obzirom da je izvorni sastav obale uglavnom prapor, pijesak je nasipan, te je tako stvorena impresivna plaža:





More nije osobito spektakularno:

 



Iza plaže nalaze se lounge barovi, u kojima možete pijuckati, čak sjediti u bazenčiću i gledati u more. Međutim, ne možete pobjeći od činjenice da je luka odmah iza ugla:



Odustali smo od ideje kupanja (točnije, Vesna je odustala, ja nisam ni imao namjeru, a Nikola je, reda radi, umočio nogu u Crno more) i popeli se u park koji se nalazi iznad plaže. Taj je park poznat pod nazivom Morski vrt i proteže se duž čitave obale u gradu. U njemu se nalazi i zoološki vrt, prirodoslovni muzej, Delfinarij, igrališta, šetališta...
Vesni je palo na pamet da si kupi nove natikače, koje ju neće žuljati. Kod prve ženske na štandu nije bilo njenog broja, što je ženska naznačila s "Njama!" i klimanjem glavom. Iako smo bili spremni na to, još je uvijek bilo čudno susresti se s tim, za nas obrnutim sistemom kefalne signalizacije.
Na drugom štandu ih je napokon našla, taman njenu veličinu, udobne, sjajne. I jeftine. Ne pamtim više točnu cijenu, ali mislim da je bilo nekih 7 leva, ili čak i manje.

U parku, prvo razgledamo izložbu zračnih vizura Bugarske, koju je napravio neki njihov poznati fotograf. Malo dalje, zanimljivo obrađeno drvo:



Švrljamo uokolo, te naposljetku sjedamo na terasu jedne pizzerije odakle se pruža lijep pogled kroz drveće na obalu. Naručujem si mojito i zavaljujem se pijuckajući koktel i gledajući more. Opet mi se spava. Nikola si je uzeo Bloody Mary, da ga razbistri, Vesna Nescaffé Frappé. Ipak, umor nas ne napušta, pa se prebacujemo na jednu klupicu na promenadi, odakle ja opet slikam pogled:



Vesna slika drveće, granje, ogradu i dijelove klupe. Potom njih dvoje zadrijemaju.

Nakon nekog se vremena dižemo i odlazimo dalje kroz Morski vrt prema Delfinariju. Vesna želi vidjeti to ili Prirodoslovni muzej. Prolazimo alejom uz koju su poredani kipovi važnih ličnosti iz bugarske povijesti:







Vesna se divi naočitosti Vasila Levskog, bugarskog revolucionara iz 19. stoljeća. Sudeći po slikama iz Wikipedije, ili je kipar poprilično pretjerao, ili Vesna baš nema ukusa. Laughing

Na kraju aleje je kip dvaju boraca za slobodu. Oslanjaju se leđima jedan o drugoga, no ja vidim nešto posve drugo i ne baš pristojno. Vesna pokušava slikati nešto što bi možda mogla biti svraka, ali izgleda da ipak nije. Birdwatcherica. Čitavo se vrijeme čudi crnomorskim galebovima, koji su drugačiji od naših klaukavaca.

Park se spušta prema moru:



Idemo dalje donjim putem. Tu bi negdje trebao biti i Delfinarij. Vidimo i putokaz za prirodoslovni muzej, ali zgrade nema. Tražimo Delfinarij, nije tamo. Izlazimo iz Morskog vrta. Zaključujem da ne može biti tako daleko. Vraćamo se natrag. Kontempliramo ulazak u zoološki vrt, na kraju ipak odustajemo. Odlučujemo da ćemo to ipak nadoknaditi u Sofiji, jer se tamo nalazi najveći prirodoslovni muzej na Balkanu. OK, to znači, ako to idemo pogledati onda ipak spavamo u Sofiji, a naš jedan dan zakašnjenja pokušat ćemo dohvatiti negdje drugdje. Vjerojatno u Skopju.
Gledam na plan. Izgleda da je Delfinarij ipak tamo kamo smo se zaputili i gdje smo zaključili da je "predaleko". Ali sad se više nikomu ne da dotamo. Spuštamo se prema moru uz rječicu neobična mirisa, za koju zaključujemo da je kanalizacija:



Sustav za pročišćavanje:



Dolje, na ušću, ljudi se mirno kupaju, iako to više nije službena plaža:

 

Razmišljam da to možda ipak nije neka ljekovita voda, a da čudan miris potječe od sumpora ili tako nekakvih spojeva (nekoliko desetaka metara dalje stvarno se i nalazi sumporni izvor), ali Vesna i Nikola vele da se voda čudno pjeni, i da je upravo to dokaz da se radi o kanalizaciji.

Vraćamo se natrag prema luci i plaži:



Na horizontu se pojavljuju tankeri:



Opet smo gladni. Sjedamo u jedan od obalnih restorana. Uzimam ovaj puta Zagorku, drugu bugarsku pivu. Ta je gorča i lošija od Kamenitze. Jedući gledamo ventilator na stropu, koji se opasno ljulja i samo prijeti da će se u jednom času otkvačiti i isfaširati nekog od gostiju. Vesna odlazi u zahod, vraća se sa smiješkom i veli "Imamo pobjednika!" Objašnjava da je zahod čučavac bez vode. Začudo, restoran izgleda prilično fino...

Luka: 



More:



Poslije obroka odlazimo se prošetati po lukobranu. Vidimo hrpu ljudi koja zuri u nešto u vodi. Prilazimo, i shvaćamo da se uz lukobran nalazi čitavo jato meduza, ogromnih:



Neka djevojčica se kupa uz njih, pažljivo naravno, ali definitivno nije baš mjesto za kupati se. Niti izgleda čisto. Odlazimo do vrha lukobrana, tamo je razapet konop ispod kojega su očito povješane udice, jer na konopu čuči jato vranaca koji čekaju svoj plijen:





Ovo dvoje birdwatchera se još više približava vrancima, prešavši s lukobrana na hrpu betonskih čunjeva (ili šta to već jest) koji su nabacani s vanjske strane lukobrana kako bi ga stabilizirali. Mene ptice ne zanimaju toliko, pa slikam uokolo. Pogled na grad, plažu i luku:



Katastrofalno stanje lukobrana:



Pogled uz obalu prema sjeveru i Zlatnim Pjascima:



Bliži se večer. Odlazimo do hostela, malo se odmoriti prije večernjeg izlaska. Usput slikamo tanker koji lebdi nad Crnim morem: 



(barem golom oku izgleda kao da lebdi, fotić zezne stvar)

Prilikom povratka u hostel, Nikola nabavlja leve (Vesna ih je isto dignula još u Ruseu), tako da mu više ne moramo posuđivati. Slikam kuću u kojoj je hostel:



U zajedničkoj prostoriji hostela gleda se televizija, frajer me podsjeća da si mogu uzeti pivu. Mislim si, možda mogu maznuti koju limenku za Marka, ali vraga - sve su Q-packovi. Nikola provjerava mejl i adrese ljudi kojima misli slati razglednice, ja također provjeravam mejl, Fejsbuk, odgovaram na jednu poruku. Vesna provjerava vrste ptica koje je danas vidjela. Rublje je oprano i osušeno, možemo ga pokupiti. Presvlačimo se i izlazimo u večernji izlazak gradom. Centar grada smješten je na brdu iznad plaže, i izuzetno je ugodan. Masa ljudi na ulici, svi se šeću, brbljaju...ugodna vreva ljetnog velegrada spojena s opuštenošću primorskog mjesta. Na glavnom trgu slikam kazalište:



Glavni trg:







Potom se šećemo dalje. Nailazimo na crkvu Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca:



Portal:





Tako opet dolazimo do promenade i početka Morskog vrta. Ponovno razgledamo onu izložbu fotografija Bugarske iz zraka. Pored nas, nekolicina ljudi postavlja teleskop i usmjeruje ga prema Jupiteru. Topla je ljetna noć, a grad je odjednom jako ugodan, izgubio je svu onu grubost luke i umjetno izgrađene plaže. Kao i Rijeka, Varna je grad na moru koji od toga mora i živi, ali najljepši dio toga grada nema veze s morem.

Početak spusta iz grada prema plaži (vidite panoe s onom izložbom fotografija): 



Za 180 stupnjeva:



Parkić uz taj spust:



Fotografija, mislim, Pirinskih planina:



Pogled na dio izložbe:



Alpinistica traži nove izazove:



Uzbrdo:



Fotografija solane iz zraka:



Sigurno se pitate što je ovo:



E, pa to vam je:



(I onda ona ide fotkati objašnjenje na engleskom, a pored toga joj je bugarski.)

Vraćamo se prema središnjem trgu, željeli bismo sjesti u slastičarnicu, ali svugdje su pred zatvaranjem. Pred crkvom sv. Nikole neka djevojčica bez oka svira violinu. Vesna joj daje novce, razmišlja hoće li joj možda to otac zapiti ili će joj stvarno ostati ta lova koju zaradi.
Dolazimo do katedrale Uzašašća Bogorodičina:







Vesna me moli da ju slikam njenim fotićem, slike svaki put ispadaju mutno. Očito mi ruke drhte.

Naposljetku nalazimo neki kafić koji radi. Tu je možda red da ispričam priču o Nikoli i salepu.
Salep je piće koje se radi od brašna kaćuna (jedne vrste orhideje), koje se miješa s mlijekom (može i vodom) i onda se dodaje još i cimet za aromu. Otprilike izgleda kao griz na mlijeku. To je piće navodno bilo vrlo popularno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji prije porasta popularnosti kave i čaja. U Turskoj se salep rabi i za proizvodnju posebne vrste sladoleda (koju oni zovu dondurma), koji zbog toga ima daleko veću viskoznost, te se često mora žvakati.
Uglavnom, ja sam za salep čuo još davno, u knjizi Otključani globus Pere Zlatara, ali pojma nisam imao što je to. Onda sam lani u Tirani posve slučajno naletio na salep, naručio ga, i dobio piće koje mi se sviđalo. Ove sam zime, kad sam s Nikolom i Vesnom bio u Sarajevu, također naletio na jednu kavanu u kojoj su ga imali, te se tada i Nikola zainteresirao. Napenalio se na to da ga kuša ovog ljeta, tako da je već od Rumunjske pitao u kojekakvim kafićima imaju li salep. Međutim, uglavnom je dobivao zbunjene poglede, barem do Makedonije. Tako je bilo i u ovom kafiću u Varni. Na kraju smo pili opet nekakve koktele.

Već je poprilično kasno, a s obzirom da se prethodne noći baš i nismo naspavali, upućujemo se doma. Kako u našem stubištu ne radi svjetlo, Vesna izvlači svoju speleološku lampu koja se sveže oko glave, a radi na LED-diode.
U sobi je sve u redu, klima je fino rashladila. Vesna zaključuje da će ona ipak spavati u kripti, da nije toliko strašno. Opet prebacujemo Nikolu u bračni krevet. Odlazimo obaviti higijenu, Nikola opet ide na internet. Vraćam se u sobu, Vesna sjedi na svom krevetu i zuri pred sebe. Kaže mi "Sad je nekaj protrčalo tu iznad."
Uglavnom, ona ipak ne bi u kripti. Ponovno ju prebacujemo u bračni krevet. Treći put. Naposljetku se svi smještamo u krevete, zatvaramo vrata od "kupaone" da nam nešto ne dotrči po noći (tamo smo ostavili samo ruksake, valjda nam se neće ništa uvući unutra). Ipak, klima je preglasna i previše puše. Smrznut ćemo se. Pokušavamo skužiti kako ju smanjiti. Nikola pokušava, ne uspijeva. Na kraju meni polazi za rukom. Ušuškali smo se i još malo razgovaramo. Vesna priča o svojoj baki partizanki. Potom razgovaramo o izborima. Vesna odbija reći za koga je glasala, jer je to "osobna stvar". Ne znam zbog čega se libi to reći. Općenito, ponekad ima čudne ispade malograđanštine. Nikola i ja slobodno govorimo za koga smo glasali, komentiramo Čačićev preporod Varaždinske županije i Čehokove zahvate u samom gradu.

Naposljetku san.

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.