Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 1, 2015
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem oko pola 7, bez poteškoća, očito jet lag čini svoje. Vani je još mračno – iako je Havana skoro na Rakovoj obratnici, ipak je ovo puno južnije od Hrvatske i puno bliže tropskom omjeru od 12 sati dana i 12 sati noći tijekom čitave godine. No moji domaćini su mi već pripremili doručak. Eto, oni se doista trude zaraditi tu lovu, umjesto da uokolo žicaju pokoji konvertibilni pesos. Inače, zbog toga što na Kubi još uglavnom nema supermarketa, nabavka namirnica traje, jer se mora obilaziti pekarnice, mesnice, agropecuario (tj. plac), kako bi namirnice bile spremne za goste. Očito je da za ovakve slučajeve, kada je doručak prije nego se išta otvori, moraju imati i zalihe.

Sunce ubrzo izlazi i dok sam ja izašao iz kuće već se posve razdanilo. Krećem ponovno Malecónom prema 5 minuta hoda udaljenom hotelu Deauville, koji je nekada bio zloglasna mafijaška kockarnica, a danas je hotel umjerenih cijena (jednokrevetna soba je oko 50 CUC). Obojen u morsko plavu boju, na njegovoj nedavno obnovljenoj fasadi već se vide sve poteškoće održavanja u ovoj vlažnoj i vrućoj klimi, pogotovo na Malecónu, gdje fasade još nagriza i sol.

Kažem na recepciji da sam ovdje radi izleta, oni me upućuju da sjednem u predvorju. Kroz prozor promatram ranojutarnji Malecón. Tek pokoji automobil na velikoj šesterotračnoj cesti, ranojutarnji džogeri, rijetko koji prolaznik. Sušta suprotnost sinoćnoj gužvi. U daljini vidim jedan parkirani autobus, koji nakon desetak minuta kreće u pravcu našeg hotela. Ispostavit će se da je to onaj koji meni treba. Autobus skreće u Avenida de Italia, a ja izlazim van provjeriti je li to taj. Izvana dolazi tip sa šiltericom u crvenoj majici turističke agencije, ispostavit će se naš današnji vodič. Ulazim u autobus parkiran iza ugla i suočavam se s polarnom klimom kubanskih autobusa. Rekao sam da je klima nužna za preživljavanje u kubanskim vlažnim uvjetima, ali oni često pretjeruju. Bojao sam se da me ne strefi infarkt od temperaturnih razlika, a kad sam se jednom vozio noću, morao sam obući majicu dugih rukava, koju sam ponio specijalno radi toga, jer su me već upozorili na neumjerenost upotrebe klime. Dok je vani temperatura od 35°, u autobusu je 20° ili manje.

Ja sam jedan od prvih putnika, sada još trebamo obići druge hotele po Havani i skupiti preostale izletnike. To će potrajati. Ja za to vrijeme slikam prizore kroz prozor autobusa, pri čemu rabim svoj stari fotoaparat. Zbog mutnih stakala, slike baš nisu najbolje ispale. Nakon hotela Parque Central prolazimo pored Kapitola:



Nakon kruga kroz centar, preko Prada se upućujemo na Malecón:



I stižemo do vedadskih nebodera:



Mastodont u sredini slike je već spomenuti Edificio Focsa. Visoka 121 metar, s 38 katova i 373 stana, to je u trenutku izgradnje, 1956., bila druga najveća betonska zgrada na svijetu. Zanimljivo je da je izgrađena za samo 28 mjeseci i to bez korištenja kranova. Projektiranje je obavljeno tada pionirskom kompjutorskom tehnologijom. U zgradi su se u 50-ima nalazili poslovni prostori radiotelevizijske mreže CMQ, koja je bila druga nacionalna TV-mreža na svijetu, nakon američke. 70-ih godina u stanovima su živjeli stručnjaci i savjetnici iz SSSR-a i zemalja SEV-a, a samoposluživanje u prizemlju bilo je isključivo za strance. 1990-ih, kada je čitavu Kubu zahvatila kriza, Edificio Focsa također je prolazio kroz teško razdoblje – na najvišim katovima počele su se gnijezditi ptice, a 2000. došlo je do pucanja kabla dizala, pri čemu je jedna osoba poginula. Nakon toga pristupilo se obnovi zgrade, tako da je danas opet u svom nekadašnjem sjaju (ako zanemarimo već spomenuta oštećenja fasade uslijed atmosferilija). Danas u zgradi žive strani radnici, uglavnom Venezuelanci, a ovdje se nalaze i uredi, RTV studiji, kino, kazalište, bazen, te nekoliko restorana, od kojih je najpoznatiji La Torre, smješten na 33. katu, s pogledom na čitavu Havanu.

Nakon obilaska još nekoliko hotela po Vedadu, nastavljamo na zapad Malecónom prema najelitnijim dijelovima Havane. Ovo je ušće rijeke Almendares, koja odvaja Vedado od Miramara:



Ušće štiti tvrđavica Torreón de la Chorrera iz 17. st.

Obilazimo još i najmondenije havanske hotele: Panorama i Meliá, te konačno krećemo prema izlazu iz grada. Na samim rubovima grada nalaze se i karakteristične panelke sovjetskog tipa (premda kubanske proizvodnje), koje također izgledaju prilično oronulo.

Naš vodič (nisam mu zapamtio ime, možda je Jorge) govori engleski s pretjerano izafektiranim američkim naglaskom, gdje svaku rečenicu započinje s „OK, guys...“. Malo me to nervira. Zvuči mi kao netko tko se trudi biti veći Amerikanac od Amerikanaca.

Inače, bez obzira na službenu politiku, amerofilija na Kubi je poprilično jaka i često ćete vidjeti automobile s naljepnicama američke zastave (katkada i kanadske), ili majice s nekim američkim motivima. Bojim se da mnogi Kubanci još uvijek vjeruju pričama o lagodnom životu u kapitalizmu, zaboravljajući da on sa sobom donosi i posvemašnju nesigurnost, nešto što danas nemaju, budući da se država najviše što može brine o osnovnim potrebama svakog građanina. Reforme Raúla Castra jesu možda uvele neke elemente kapitalizma, ali srećom, još uvijek u ograničenoj mjeri. Strah me međutim hoće li biti dovoljno mudrosti kod nasljednika braće Castro, kako Kuba ne bi potonula u samo još jedno potrošačko društvo u kojem neki materijalno dobivaju mnogo više no što imaju sada, neki gube i to malo materijalnoga što sada imaju, a u smislu socijalne sigurnosti gube svi, a određene stvari koje se danas smatraju pravima svih postaju dostupne samo onima koji si to mogu priuštiti.

Izašavši iz Havane, krećemo prema gradu Pinar del Río. Riječ je o sjedištu istoimene provincije, najzapadnije na Kubi. Dotamo vodi autocesta (na Kubi nazvana autopista), koja infrastrukturno izgleda kao i svaka druga autocesta – dvije trake u svakom smjeru + zaustavna, zeleni pojas na sredini – no što se prometa tiče, nema veze s autocestama drugdje. Prvo, autocestom se kreće svašta: osim uobičajenih automobila, kamiona i motocikala, ovdje možete vidjeti i bicikliste, vozače zaprežnih kola, pa čak i pješake. Drugo, ne postoji hijerarhija traka. Naš je autobus cijelo vrijeme vozio po preticajnoj traci, a ako je neki auto bio brži, pretekao bi nas s desne strane.

Vozimo se kroz rižina polja, u jednom času prelazimo i željezničku prugu koja na ovom dijelu izgleda prilično novo, valjda je to jedna od onih obnovljenih dionica... Vodič spominje priču koju sam već čuo, u vezi krava na Kubi. Naime, budući da su u prošlosti zbog nestašice mesa Kubanci često klali krave, te tako zapravo onemogućavali dovoljnu proizvodnju mlijeka, odlučeno je da sve krave budu pod ingerencijom države. Seljaci i dalje naravno mogu držati i hraniti te krave, te ih musti, jedino ih ne smiju zaklati bez posebnog državnog odobrenja. Kazne su isprva bile premale da to nekog očajnika ne bi spriječilo da ipak zakolje kravu, pa ode na neko kraće vrijeme u zatvor, no onda su ih postrožili do te mjere da se danas za ubojstvo krave dobiva 4 do 10 godina zatvora.

Razmišljam kakav je to impuls u ljudskim bićima da, premda žive u poljoprivredno vrlo obilnoj i rodnoj zemlji, oni unatoč svemu imaju toliku potrebu za mesom da su spremni riskirati i zatvor da bi došli do njega. Kubanci bi mirne duše mogli biti i vegetarijanci i ne bi im ništa falilo – a opet su u doba gladi devedesetih jeli i paunove i iguane, samo da bi se dočepali mesa.

Na autoputu prestižemo jedan oldtimer:



Malo krajolika – to su Sierra del Rosario:





Na drugoj slici vidite kraljevsku palmu, najprepoznatljivije drvo Kube. Ima ih oko 20 milijuna na otoku, a toliko je povezana s Kubom da se nalazi i na državnom grbu.

Zatim stajemo na piš-pauzu na nekom usputnom odmorištu, pa fotografiram još jednu parolu:



„Solo vencen los que luchan y resisten“ – Pobjeđuju samo oni koji se bore i odupiru.

Ovo je normalan nadvožnjak, no vodič nas je upozorio na mnoge nadvožnjake koji su sagrađeni preko autoceste, a da zapravo ne vode nikamo – ni s jedne strane nema priključne ceste. Naime, za nadvožnjak je bilo novca, ali za cestu nije, pa tako stoje usred ničega. Viđao sam slične slučajeve po Albaniji.

Nakon nekih 2 sata vožnje dolazimo do pred sâm ulaz u Pinar del Río, ali potom skrećemo na sjever, prema Valle de Viñales. Provincija Pinar del Río je neka vrsta kubanske Bosne ili Zagorja – za njene stanovnike vladaju predodžbe da su dobroćudni, prostodušni i ne previše pametni, te ostatak otočana s njima zbija viceve. Npr. „Zašto stanovnici Pinar del Ría nikad ne putuju daleko iz svog grada? Zato što na izlazu iz grada stoji ploča s natpisom 'Doviđenja, vratite se uskoro!'“ Za razliku od ostalih kubanskih provincija, gdje je glavna poljoprivredna kultura ipak šećerna trska, u Pinar del Ríu je to duhan. Ovdje se nalaze plantaže najkvalitetnijeg duhana na Kubi.

Valle de Viñales je kraška dolina koja zauzima površinu od 132 km2 u planinama Sierra de los Órganos. Centar doline je gradić Viñales, a dolina je okružena poljima duhana, kao i neobičnim planinama vrlo strmih stranica, nazvanim mogotes. Zbog kraškog porijekla, uokolo se nalazi mnogo špilja i drugih kraških fenomena.

Izlazimo iz busa i bacam pogled uokolo:



(to su mogotes)

Na drugu stranu, krajolik je malo niži:



Ulazimo u jednu sušaru, gdje će nam jedan lokalni guajiro (seljak) pojasniti postupak proizvodnje duhana.

Ukratko, duhan se u ovim predjelima bere u ožujku, a onda se nekoliko mjeseci suši. Već pri sušenju lišće se po kvaliteti razvrstava u 4 vrste. Ono najnekvalitetnije koristi se za cigarete i cigarillose. Drugo po redu koristi se za punjenje cigara, treće za potpalu cigare, dok se ono najviše kvalitete rabi za vanjsku ovojnicu cigare. To potonje mora biti bez ikakvih oštećenja i promjena boje, budući da se cijeli list koristi za omatanje. Cigare se mogu motati strojno, uz eventualno ručnu doradu, ili se mogu posve motati ručno – i to ne na bedrima jedrih Kubanki, kao što vole maštati pojedinci, nego to obično rade vrlo vješti i cijenjeni majstori, nazvani torcedores. Naš predavač nam za primjer rola jednu cigaru (naravno, daleko je to od savršenih ručno smotanih cigara, ali je još uvijek zadovoljavajuće za laika). Objašnjava nam isto tako da država otkupljuje oko 90% proizvodnje duhana, dok 10% ide uzgajivačima za njihove potrebe. Samo 20% otkupljenog duhana ide u cigare. Državna firma koja se brine o duhanu zove se Cubatabaco, a 1994. je osnovana i njena podtvrtka Habanos S. A., koja se bavi distribucijom kubanskih cigara diljem svijeta (osim SAD-a, kamo ne mogu izvoziti zbog embarga). Trenutno je 50% Habanosa u vlasništvu tvrtke Imperial Tobacco.

Lišće koje se suši:





A na polju vani nema ničega, budući da sad nije sezona:



Još jedan pogled na mogotes prije kretanja prema idućem odredištu:



Nakon desetak minuta vožnje, dolazimo do sljedećeg odredišta – Prethistorijskog murala:



Iako po meni prilično kičast, Prethistorijski mural je nema sumnje bio veliki pothvat. Čitava slika je duga 120 metara, te ju je slikalo 18 ljudi tijekom 4 godine. Glavni umjetnik bio je slikar Leovigildo González Morillo, sljedbenik meksičkog slikara Diega Rivere, a začetnici čitave ideje bili su Celia Sánchez, revolucionarka i bliska Fidelova suradnica (neki tvrde čak i ljubavnica), Alicia Alonso, čuvena kubanska balerina, te Antonio Nuñez Jiménez, revolucionar. Mural ukratko prikazuje evoluciju, od amonita, preko dinosaura, sve do ljudi, i izgleda poprilično psihodelično. Bolji se razmjeri vide po izlasku iz autobusa:



Ovdje se baš nema bogznašto za raditi. Odlazim na WC, pa potom na obližnjem štandu kupujem piñu coladu, koju nam je vodič preporučio (naravno, to su vodičke cake, on zapravo vjerojatno ima neki deal sa šankerom). Piña colada je zapravo portorikanski koktel, i radi se s likerom od kokosa, ali ni ova kubanska verzija s rumom nije loša. Zanimljivo, oni vam ga naprave bez alkohola, pa si vi onda sami dolijete ruma po želji. Također, po njemu pospu cimet, što nije uobičajena praksa za piñu coladu.

U blizini se mogu iznajmiti i konji, pa onda možete jezditi okolnim livadama, ali mi smo prekratko ovdje da bismo to isprobavali. Slikam stoga krajolik:



A potom se vraćam do autobusa i još jednom okidam mural:



Treba još nekih petnaestak minuta dok se ekipa posve ne skupi i ne krenemo prema sljedećoj točki obilaska – Cuevi del Indio. Do nje imamo 15-ak minuta vožnje, kroz sâm gradić Viñales, koji više liči na neko selo, s kućama koje izgledaju kao bungalovi, pa onda kroz polja iza njega. Bus nas ostavlja na parkingu, a putem do ulaza u špilju nailazimo na nekoliko lokalaca koji prodaju guarapo – cijeđeni sok šećerne trske. Riječ je o žućkastozelenoj tekućini, koja se istiskuje pomoću ručnog tijeska, a zbog vrlo slatkog okusa dodaje mu se sok od limete kako bi ga se razblažilo. Usto ovi momci unutra stavljaju i led. Razmišljam o svim upozorenjima o tome kako se voda na Kubi ne smije piti i kako je opasan i led koji se radi u nekontroliranim uvjetima, a onda šaljem sve kvragu i plaćam 1 CUC za čašu ukusnog napitka (da sam htio s rumom, platio bih 2). Kasnije ću doznati da ista količina na štandovima za lokalce košta 1 nacionalni pesos (25 puta jeftinije), a i to da nije problem samo led, već i da se u samom soku zna nakupiti kojekakva gamad, zbog velike slatkoće. No ovaj je barem iscijeđen pred nama, pa to ne bi trebao biti problem.

Pogled na vrč guarapa:



Krećemo prema ulazu u Cuevu del Indio. On je toliko obrastao izvana da se jedva vidi:



Cueva del Indio je u usporedbi s nekima u okolici relativno mala špilja, kroz koju prolazi podzemna rijeka. Obilazak uključuje prolaz od nekoliko stotina metara pješice (po asfaltiranom puteljku koji je napravljen u špilji), da bi se potom posjetitelji ukrcali u motorne čamce kojima onda obiđu još jedan slijepi kanal, te ih potom izvezu iz špilje kroz otvor kuda i rijeka izlazi na površinu.

Slike su pomalo mutne, jer sam ih slikao nabrzinu, a ni svjetlost baš nije bila jaka:













Nažalost, očito se baš ne pazi na čistoću špilje:



(Na slici se vidi limenka Cristala, najpoznatije pive, te Bucanera Malte, specifičnog pića od hmelja i ječma, ali bez fermentacije i s dodanim šećerom. Malta je inače omiljeno piće u karipskom području i poprilično osvježava. Po okusu malo podsjeća na kvas.)

Napokon se ukrcavamo u čamac, te nakon malo plovidbe (koji nisam slikao, zbog prevelike gužve u čamcu i prevelike tame uokolo) izlazimo iz špilje:





Nakon obilaska špilje, na redu je ručak u obližnjem restoranu. Prije toga prolazimo pored štandova sa suvenirima, na kojima se prodaje svašta – od generičkih kubanskih suvenira, kao što su cigare ili majice i šalice s likom Che Guevare, te registarske pločice (iz nekog razloga to je vrlo popularan suvenir na Kubi), pa do malo autentičnijih, kao što su razne posude ili figurice izrađene od pletenog lišća palmi. Izgledaju lijepo i ukusno, no nažalost ih neću kupiti, budući da sumnjam da bi u mojoj prtljazi čitave došle do Hrvatske. Ne bi ni Kubu obišle čitave.

Za ručak je, naravno – comida criolla. Vodič nam je to u autobusu predstavio s oduševljenjem, kao, sad ćete probati nešto što još niste, nešto autentično kubansko – i moguće da je i bio u pravu, jer nekako mislim da ljudi koji odsjedaju po hotelima jedu nekubanske obroke. Prvo naravno dobivamo voćnu salatu, a potom stiže meso, ovaj puta svinjetina, pečena na drvenom ugljenu. Nisam ljubitelj, ali hajde, neću izvoditi kerefeke. Uobičajeni prilozi: riža, grah, plantain, salata... Na kraju desert, nekakav mekani natopljeni biskvit. I usto se pije sok od manga. Čitavo vrijeme svira nam neki lokalni bend s pjevačicom. Naravno da nam na kraju nude da kupimo njihov CD. Neki kupuju, ja izbjegavam.

Ostala je još samo jedna stanica prije povratka u Havanu: vidikovac iznad doline, odakle se lijepo vidi čitava dolina i raznoliki mogotes. Do tamo ima možda dvadesetak minuta vožnje. Riječ je o terasi na rubu doline odakle puca prekrasan pogled:









Ima nešto preddiluvijalno u ovom pejzažu. Kao da podsjeća na Jurski park...

Nekoliko slika sa zumom:





Više gorje na obzorju:



I tu se trpamo u autobus, a vodič kaže kako će sada uslijediti jedna tipična kubanska siesta, te nas pušta na miru do povratka u Havanu.

Vožnja je monotona, a nakon ručka sam pomalo dremljiv, tako da većinu puta do Havane kunjam. Sjećam se tek jednog prizora na autocesti, gdje se u suprotnom smjeru frajer nasred ceste okreće s kolima koja vuče konj. Na autocesti! Eh, Kuba...

Po povratku u Havanu opet se čitavo klupko odmotava unatrag, ostavljamo prvo goste iz najmondenijih hotela, pa krećemo u kruženje Vedadom, da bismo napokon izbili na Calle San Lazaro i zaustavili se taman na mom uglu (ali ne zbog mene, već zbog jednog hotela koji je u istom bloku, ali na malecónskoj strani). Silazim i odlazim u svoj smještaj, kako bih se malo osvježio prije predvečernje šetnje. Bliži se 7 sati, imam još 2 sata vremena do večere, a imam i ideju kamo točno želim otići.

Upućujem se prema Edificio Bacardí, na Avenida de Bélgica:



Zgrada je izgrađena u art-deco stilu 1930. za poznatu kubansku tvornicu ruma u vlasništvu obitelji Bacardí. U vrijeme izgradnje bila je najveća građevina u Havani. Na vrhu tornjića nalazi se prepoznatljivi znak šišmiša, koji nam je poznat s boca Bacardíjevih pića.

Inače, obitelj Bacardí (s naglaskom na zadnjem slogu, a ne na predzadnjem, kao što je uvriježeno) potječe iz Katalonije, a poznatu destileriju ruma osnovali su 1862. u Santiagu de Cuba. Iako su isprva podržavali Kubansku revoluciju, čak i financijski, kada su vidjeli da u njoj prevladava marksistički element naglo su se prometnuli u kritičare iste, jer im je očito više bilo stalo do vlastite tvrtke nego do kubanskog naroda. Nakon Revolucije tvrtka je nacionalizirana, a vlasnici su pobjegli s Kube. Već u godinama prije Revolucije, zbog zabrinutosti oko Batistine diktature, kompanija Bacardí otvorila je nekoliko ispostava u drugim zemljama, na Portoriku i u Meksiku, te su nakon nacionalizacije onamo preselili sva imovinska prava marke Bacardí. Odonda kompanija (čije je sjedište danas u Hamiltonu na Bermudi) vodi žestoku kampanju protiv kubanske vlasti te podupire američki ekonomski embargo protiv Kube. Zapravo, zanimljivo je to. Kompanija koja je svoje sjedište registrirala u poreznom raju istovremeno se buni što im je Kuba nacionalizirala imovinu bez kompenzacije.

Ulazim u raskošno predvorje, te potom plaćam portiru 1 CUC, koliko košta svojevrsna ulaznica za lift koji vodi do vidikovca na tornjiću. Točnije, lift vodi do kata niže, potom se još nastavlja stepenicama. Po izlasku iz lifta, dočekuje me znatno drugačija slika unutrašnjosti zgrade:





Nastavljam se uspinjati stepenicama koje imaju mramorni rukohvat, no na suprotnom zidu proviruje armatura:



I napokon izlazim na vidikovac, koji je terasa oko tornjića na vrhu. Pogled na jugoistok, prema centru Stare Havane i gradskoj luci:



Na istok – ne znam što je ova velika zgrada u sredini:



Na sjeveroistok – vide se tvrđava San Carlos de la Cabaña i Iglesia del Santo Ángel Custodio:



Na sjever – s Muzejom Revolucije i tvrđavom Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro, te nacionalnim odjelom Muzeja lijepih umjetnosti u prvom planu:



Pogled na jugozapad, prema Kapitolu:



I ovdje je ograda poprilično dotrajala:



Gustoća havanskog prometa – OK, jest da je nedjelja predvečer, ali nije ni inače puno gušći:



Detalj havanskih krovova – bojleri u kojima sunčeva toplina grije vodu, čest prizor u zemljama s puno sunca:



Pokušao sam se još spiralnim stepenicama popeti do samog vrha tornjića, ali ta su vrata bila zatvorena. Vraćam se stoga opet u prizemlje i fotografiram mnogo raskošnije predvorje:





Vraćam se prema svom smještaju, te na križanju Calle San Lazaro i Avenide de Italia slikam semafor koji sam primijetio već na putu do grada, s nevjerojatno brzom izmjenom faza:

filmić

Vidio sam svojedobno video na Youtubeu s jednim sličnim takvim u Iranu, koji traje možda još i kraće.

Ovaj su mi puta, poučeni iskustvom od prethodne večeri, servirali malo manje obilnu večeru, premda još uvijek preobilnu da ju posve pojedem. Naravno, opet je na repertoaru bila comida criolla s piletinom, a za desert sam ovaj puta, uz uobičajeni sir dobio nešto za što sam zaključio da je kitnkes. Ali odakle dunje na Kubi? Tek ću mnogo kasnije doznati da se na Kubi taj slatkiš radi od guave, premda je po strukturi i boji gotovo jednak našem kitnkesu.

Navečer se opet upućujem do grada. Shvaćam da su mi zaključali vrata na stubištu, pa pomalo nevoljko odlazim do njihovog dijela kuće kako bih ih zamolio da me puste van. Tamo čitava obitelj gleda televiziju, podsjeća me to na Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih i ta večernja okupljanja pred televizorom. Nancy mi otvara vrata da bi mi onda ukazala da i ja sâm imam taj ključ na privjesku koji su mi dali. Lupam se po glavi, ne znam za što sam mislio da mi služi treći ključ, ispričavam se zbog inkomodiranja, ali ona to sve popraćuje svojim uslužnim smiješkom.

Do grada ne idem Malecónom, već ravno po Calle San Lazaro. Prolazeći pored jedne kuće primjećujem tipa koji spava na cesti. Na Kubi nema beskućnika, iako doduše postoje stanovi koji ne zadovoljavaju standarde stanovanja, no država se brine da svaki građanin ima stambeni prostor. Vjerojatnije je da se ovaj tip napio i potom zaspao.

Dok hodam prema centru, u Calle Neptuno prolazim pored zgrade koja je ruševina, ostali su samo zidovi, a unutar toga nalazi se divlje odlagalište smeća. Taman prolazi jedan auto i netko iz njega baca preko pločnika u pravcu te zgrade upravo dovršenu bocu piva. Boca leti zrakom, a još nekoliko kapljica koje su ostale u njoj pada po meni. Razmišljam kako bi mi ovo trebalo biti gadljivo, ali gledam Havanu oko sebe, prljavštinu na ulicama i mislim si kako sam još 2007. u Albaniji svladao tu nekakvu gadljivost od prljavštine i prašine i kako mi to zapravo omogućava opušteni pristup mnogim zemljama u kojima bi netko ostao šokiran neurednošću. Meni je Kuba sasvim prihvatljiva. Očekivao sam prljavštinu i to sam i dobio.

Upućujem se u El Chanchullero. Tamo je uvijek dobra atmosfera, a taman nalazim i jedan slobodan stolac za šankom. Naručujem daiquirí, drugi ikonični kubanski koktel. Nazvan prema selu nedaleko Santiaga de Cuba, daiquirí se sastoji od 9 dijelova bijelog ruma, 5 dijelova soka od limete i 3 dijela šećernog sirupa, te mrvljenog leda. Sve se to izmiješa u blenderu, katkada se još dodaje i neko voće (npr. banana ili jagoda). Sve u svemu, izgleda ekstravagantno, ali mojito mi je draži. Za razliku od mojita, daiquirí je postao šire popularan tek u 20. st., a pravi je bum doživio za Drugog svjetskog rata, kada je zbog rata u SAD-u bila otežana nabavka votke, viskija i ostalih žestica. Istovremeno, Roosevelt je potaknuo tzv. Politiku dobrih susjeda, povlaštenu trgovinu sa zemljama Latinske Amerike. Na taj je način i u Americi skinuta stigma s koktela temeljenih na rumu, koji se dotad smatrao samo pićem mornara i jeftinih alkoholičara.

Nakon daiquiríja uzimam još jednu piñu coladu. Treba mi nešto slađe za kraj večeri. Budući da je cura koja miješa koktele stavila veću količinu no što treba za jednu čašu, još mi nadolijeva nakon što sam već otpio trećinu čaše. Laughing Plaćam 4 CUC-a (20 kn za dva koktela – u Hrvatskoj i jedan košta više), te se upućujem pješice doma. Nažalost, u dućanu odmah pored El Chanchullera nema vode, tako da ću morati uzeti nešto iz kuhinjskog frižidera u casi particular.

Malecón je opet pretvoren u šetalište, ali karnevalske povorke nema. Budući da je dugačak 8 km, lako ju je promašiti u svakom pojedinom trenutku.

Izmoren ranim ustajanjem odlazim na spavanje, pokušat ću sutra još iskoristiti slobodno jutro u Havani prije polaska autobusa za Cienfuegos. Osmany mi je potvrdio da me soba čeka, ja sam mu još rekao kad dolazim, no na to mi nije odgovorio. Valjda će me čekati...

egerke @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.