Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

egerke @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 4, 2012
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro kužim da imam proljev. Izgleda da su špageti, jer je ostalo sve bila suha hrana. Jedino ako nije od vode ili onog bureka u Korçi. 

Danas je dakle dan za kupanje. Ali naravno ne u Vlori jer je em prljavo, em nam je u cilju vidjeti nešto novo. Zapravo, ideja je isprobati neku od onih plaža koje smo Mate, Nikola i ja lani vidjeli u onom taljiganju od 5 sati od Sarande do Vlore. Oblačimo se lagano, turistički, i izlazimo iz hotela. Hoćemo ostaviti ključ na recepciji, ali ovi nam vele da ga zadržimo. Odlazimo na mjesto s kojega bi u pola 8 trebao krenuti onaj furgon za Sarandu s kojim smo lani išli u suprotnom smjeru. Dolazimo tamo, i doista, furgon je tamo, ali mu na vjetrobranu stoji cedulja na kojoj piše "prodaje se". Izgleda da je tip zatvorio butigu. Švrljamo uokolo, tražimo još neki furgon, ali tu su sve taksiji, a taksiji su nam preskupi. Sjedamo u kafić, prilazi nam jedan tip. Pitamo ga zna li za neki bus ili furgon za Dhërmi. Razgovaramo na talijanskom. Frajer zove nekoga na mobitel, onda nam veli da u 9 ili pola 10 prolazi kroz Vloru bus koji iz Tirane ide za Himaru, i da stoji tamo preko puta, kod džamije.
Imamo još sat vremena u najboljem slučaju, pa odlučujemo doručkovati. Vraćamo se u isti onaj restoran u kojem smo sinoć večerali. Na cjeniku imaju salep. Pitam konobara imaju li ga doista, imaju! Nikoli je laknulo. Nikola i ja naručujemo salep, Vesna kavu. Pijuckamo salep, Vesna hoće kušati, sviđa joj se. Odlazim na WC, čist je, ali vodokotlić čitavo vrijeme pušta vodu, tako da se klozet-papir gomila jer sila vode nije dovoljna da ga povuče u sifon.
Vraćamo se prema predviđenom mjestu. Vesna kupuje voće, nabavljamo i vodu, konačno smo spremni. Dolazimo na dogovoreno mjesto malo prije devet. Radi se o trokutastom raskrižju na glavnoj vloranskoj aveniji, usred čijeg se otočića nalazi džamija Muradi, koju je izgradio poznati turski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija diljem Turskog carstva, zatim čuvenog mosta preko Drine u Višegradu, kupališta, škola, muzeja, karavansaraja...
Križanje izgleda ovako:





A džamija ovako:



Uokolo ima još ljudi, a i stalno prolaze neki busevi, uglavnom gradski (karakteristična narančasta boja ukazuje da Vlora svoje buseve nabavlja kad oni odu u otpis u nekom od talijanskih gradova). Neki su se snašli, pa čekaju u hladu preko puta:



Kineska roba stigla je i u Albaniju (govorim o kapitalističkoj Kini), pa tako puno ljudi nosi ove suncobrane:



Prolaze busevi, nijedan nije naš. Vesna pita žensku u kiosku kad ide bus, ona veli u pola 10. Pola 10 je već prošlo, busa i dalje nema. U jednom času ispred nas sudar. Ženska u autu se malo nabila u auto ispred sebe. Začudo, nema urlanja i psovanja kao kod nas, doduše nema ni štete na autima. Civilizirano se razilaze. Dolazi neki bus kojem piše na tablici Tiranë. Očito je dakle da ide za Tiranu. Nikola međutim misli da bismo trebali pitati, jer je to možda naš bus. Ja velim da naš bus ide IZ Tirane. Pa da, ali možda je zaboravio okrenuti pločicu. Jesi li dosada na IJEDNOM autobusu kojim smo se vozili u ove dvije godine vidio da je zaboravio okrenuti pločicu? Odustajem od toga da ga razuvjerim. Na kraju ga bus razuvjerava, jer skreće u pravcu Tirane. Čekamo i dalje, vruće je za poludjeti, više nemam snage ni razgovijetno artikulirati riječi, samo mrmljam. Nikola ne razabire što mu govorim. Općenito, glavna je boljka nas troje na ovom putovanju bila ta da nitko nikoga nije čuo, jer su svi očito govorili pretiho.

Naposljetku dolazi bus. Tiranska registracija, dakle ide iz Tirane. Na pločici mu piše Himarë. Razmišljam da li da skrenem Nikoli pažnju na tu činjenicu, ali ne vidim smisla.
Bus je krcat. Moramo stajati. Usto je i paklenski vruće, jer su zastori navučeni. Vozimo se prema jugu, uz obalu Valonskog zaljeva. Plazhi i Ri, Uji i Ftohtë, Orikum...nižu se mjesta. U jednom od njih neki ljudi koji sjede na zadnjim sjedalima silaze, pa tako mi dobivamo tri mjesta za sjesti. Potom skrećemo prema jugu, napuštamo obalu i vozimo se uz hrbat Karaburuna:



Visok i uzak poput Pelješca, površinom oko pet puta manji, Karaburun je posve nenastanjen. Na njemu je postojala jedna vojna baza, Shëngjin, koja je napuštena. Danas ga koriste pastiri za ispašu, tu i tamo turisti dolaze brodom do nekih špilja na obali, ali nije baš uobičajeno hodati po njemu, jer nema vode.

Počinjemo se uspinjati serpentinama prema prijevoju Llogaraja. Uokolo je sve više crnogorice. Vesna započinje razgovor sa mnom, sve normalno, ja isto odgovaram, a onda opet neka njezina cinična primjedba meni, koja definitivno ne spada u razgovor, ali koja smeta i nepotrebno uzrokuje nove tenzije. Pitam ju nešto iz njenog područja, o pticama ili drveću, ni na to mi ne može normalno odgovoriti.

Penjemo se sve više i u dolini vidimo još Valonski zaljev i obalnu ravnicu:



Negdje pri vrhu nekoliko je restorana, izletišta. Bus staje ondje na okrepu. Kratko, 15-ak minuta. Stignemo tek natočiti vode na česmi i malo se provrzmati uokolo. Zrak je čist, svjež, gorski. Uokolo svugdje crnogorica:







Hrbat Karaburuna:



Motor se očito pregrijao, pa ga hlade:



Na zidu pored mjesta gdje se zaustavio, ogromni mural koji podsjeća na partizansku borbu:



Navodno su na ovom mjestu seljani iz sela Dukat pobijedili fašiste. How convenient.

Sam restorančić izgleda ovako:



A ako vam se tenda čini poznata, evo i detalja:



Nastavljamo i ubrzo prolazimo prijevoj, što znači da se pred nama otvara početak Jonske rivijere i bezbrojne serpentine koje vode do nje:











Strminu je teško dočarati fotićem, zapravo je mnogo veća uživo. Inače, lijevo od serpentina vidite veliku sivo-bijelu vododerinu, Rrugët të Bardha (Bijele ceste), kojom za zimskih mjeseci teku bujice prema moru.

Na jednom zavoju je objekt albanske vojske:





Nikola me pita smijem li to slikati. Pa nitko me ne vidi u busu.

Nastavljamo spuštanje, već se lijepo vide plaže:





Bus staje na jednom odvojku. Nikola pita je li to to, ja velim da još nije, mi silazimo na prestanku kvalitetnog asfalta, prije nego što cesta skrene od obale. I točno, bus kreće dalje, putokaz je za plažu Drimadhes. Iduće stajanje, Nikola opet pita je li to to, ja velim da nije, još smo na novom asfaltu. Dio ljudi izlazi, neki novi turisti ulaze. Krećemo, i tada vidim da to ipak JEST stajanje za plažu Dhërmi i da smo trebali tu izaći. Neka, ima još jedna stanica u centru mjesta. Stajemo i na toj stanici, kod crkve, velim da bismo tu trebali dolje, ali onda Vesna kaže da smo sad predaleko od mora i da se njoj ne da hodati. Veli da izađemo na sljedećoj. OK, trebalo bi valjda biti još nešto...
Međutim, cesta se ovdje, iako se opet približava moru, počinje penjati. Ispod nas vidimo plažu, ali je strmo i nema ceste. A onda nakon nekoliko novih zavoja cesta se definitivno udaljava od obale i vodi već prilično visoko. Iduće mjesto je Vuno, ali on je dosta daleko od mora. Ništa, idemo skroz do Himare.
Već se pojavljuje i bjelogorica, Vesnu to čudi, pa slika:



A i neke čudne praporaste tvorbe:



Nikola je nezadovoljan jer mu se više ne da biti u busu, i tvrdi da smo ga trebali poslušati. I u pravu je, dobro je rekao. Druga je stvar što si je sa svojim "to je vuk, to je vuk" izjavama već odavno kod mene stvorio reputaciju da u  pravilu sumnjam u njegovu intuiciju kad se radi o tome kamo treba ići. No, da stvar bude zanimljivija, u jednom času staje i bus. Očito nešto nije u redu s motorom. Izlazimo svi van, gledamo kako ga ovaj pokušava zapaliti:



Nalazimo se sad već iza brda koje nas dijeli od mora, iznad nas viju se planine:



Skupilo se svijeta:



Bar je cesta uređena od lani.

Vraćamo se u bus, uspio ga je zapaliti. Krećemo dalje. Nikola misli da žena par sjedala naprijed govori španjolski, sudeći po fonemima. Ja mu objašnjavam da govori grčki - grčki i španjolski imaju sličnu fonologiju, pa iz daljine tako zvuče. Osim toga, ovaj dio Albanije nastanjen je Grcima. U jednom času opet spominjem Vesni kako je čudo da u dvije godine nismo uspjeli vidjeti nijednog orla. Ona veli "Da, stvarno...nije doduše da bi ga itko od vas mogel skužiti, osim Nikole." Ovaj potpuno nepotreban cinizam me stvarno iritira, pa ju pitam "Kaj si sad opet nadrkana?" "Ne znam, možda zato jer sjedim kraj tebe."

...

E, pa ovdje mi je stvarno pala roleta. Dva tjedna mi pije krv na slamčicu sa svojim "mene ovo ne zanima, mene ono ne zanima", "ti iznosiš previše informacija, bil bi loš profesor" (nakon čega joj je Nikola rekao da sam mu ja predavao mađarski i da sam bio jedan od boljih profesora koje je imao), "joj, ja bih to htela vidjeti...ma dobro, ipak nije važno ak ne stignemo" (nakon što smo cijeli raspored preokrenuli da ipak stignemo), krivim skretanjima, konstantnim sumnjanjem u moju vodičku kompetenciju, upadanjem u moje i Nikoline razgovore i traženjem da ih prekinemo, odbijanjem bilo kakve analize nesuglasica, ciničnim primjedbama nakon kojih se ponaša kao da ništa nije bilo, i sada me još kao vrhunac nezahvalnosti vrijeđa na ovakav način. Očito je zaboravila da ne bi ni išla na ovo putovanje da si nije dobra sa mnom. Ovo...ja ne mogu nazvati drugačije nego onim poslovičnim griženjem ruke koja te hrani. I ne, preko toga nemam namjeru preći.

U daljini se već vidi Himara. Nizbrdica je, ali bus opet staje. Opet svi van. Ja ostajem u busu, sam sa svojim mislima.

Himara u daljini:



Brda:



Opet isto:



I sprijeda:



Stajanje se oduljilo, pa Vesna uokolo slika prirodu:



I dalje mrdaju:



I uspjeli su. Spuštamo se u Himaru, ostavlja nas na plaži u središtu mjesta. Ovo dvoje odlaze pitati kad imamo buseve natrag za Vloru. Vraćaju se natrag, Vesna me nešto pita, E, ovaj put bogme nemam želju prijeći preko onog vrijeđanja, dosta mi je. Ona ponavlja pitanje. Velim joj "Molim te da mi se više ne obraćaš u ova dva dana." Ona sliježe ramenima, kao, nije joj jasno zašto bih se vrijeđao.

Spuštamo se na plažicu. Šljunčana je. Tu je i jedan drveni molić na koji se stacioniramo:



Himara je smještena u prostranom zaljevu:





Filmić

Navlačim kupaće gaće i idem u vodu. Stvarno mi je već dosta svega, a pogotovo omalovažavanja. Osjećam osobnu vezanost uz ovo putovanje i želim da se to cijeni.
Otplivam rundu, vraćam se na obalu. U jednom času skužim da se ispod našeg molića nalazi cijev. Da, to je kanalizacijski ispust. Očito ne radi, jer ništa ne izlazi, ali svejedno. Sjedim vani i razmišljam. Dolazi Nikola i veli "Ovo je žešći zajeb. Zadnji bus doma nam ide u 3." (Sad je 2.) Znači, toliko muke s putom, da bismo bili jedan sat na plaži. Mislim, ja nisam neki ljubitelj plaže, niti sam planirao baš da budemo u Himari, ali ipak mi je bezveze. Razgovaram s Nikolom o Vesninom bezobrazluku i nezahvalnosti. Velim da meni nije problem prekinuti komunikaciju s ljudima koji mi se zamjere, a Vesna je na najboljem putu da to napravi. Nikola suosjećajno kima glavom.
Hodam kroz plićak, u jednom me času zove Vesna. Hodam dalje. Ona se dere da stanem, da hoće razgovarati. A je li? A kad sam ja htio razgovarati kod svakog problema koji je nastao, onda je odbijala. No, da čujemo. Ona se ispričava, ali eto, stvar je napetosti, ja sam joj postavio blesavo pitanje (a pitao sam ju zašto je nepotrebno nadrkana, stvarno blesavo pitanje), pa je ona tako reagirala. Zato je morala i prije toga podbadati s orlovima, jer je valjda htjela da postavim blesavo pitanje. Uostalom, kog je vraga ona nadrkana, ostali smo u busu jer se njoj nije dalo vraćati 200 metara u Dhërmiju. Ja joj pokušavam objasniti da me to vrijeđa, da cijelo vrijeme nešto spušta, da me omalovažava, itd, itd. Ona se okreće i odlazi dalje plivati. Baš kako sam si i mislio. Ona se ispričala i misli da je to sada OK. A to što je njezino gledište i dalje isto, to nije bitno.
Izlazi van. Opet počinje bjesnjeti na mene da ja cijelo vrijeme odlučujem kamo ćemo ići, da se općenito ponašam kao da oni nemaju svoju volju... E, pa, baš me zanima gdje sam ja to pod svaku cijenu inzistirao na nečemu. OK, u Korçi sam odabrao onaj hotel, ali su oni u svakom času mogli reći "nećemo". I još sam onda i platio taj hotel, da to kompenziram. Po gradovima smo se šetali više-manje demokratski. Jedino što je bilo neprikosnoveno jest sam odabir gradova, a za to, ruku na srce, Vesna nije dovoljno kompetentna. I pritom ne smatram da nam i za jedan grad može prigovoriti na izboru. Ja sam joj rekao još večer ranije - isto kao kad ideš s turističkom agencijom, dobiješ raspored koji ne možeš baš puno mijenjati. Svi putujemo pod tim uvjetima. Mogla si staviti primjedbe kad si dobila itinerer. Nisi, dakle pristala si na takav. I to podrivanje itinerera ja shvaćam osobno, jer ga smatram djelom svog truda – a sve mi se čini da je tu kod Vesne više stvar načela „ja neću da me netko drugi vodi“ nego stvarnog nezadovoljstva tim i takvim itinererom. Ona veli da se i Nikola ljuti na mene zbog ovoga. Velim da konkretno za Dhërmi ja nisam nepopravljivo zeznuo, mogli smo sići na stanici u mjestu. "Je, pa da si se ti dignul, mi bi išli za tobom." Aha, a ja sam malo prije okarakteriziran kao diktator?
Uostalom, Nikola me ne vrijeđa, niti mi ima tendenciju konstantno spuštati. I Nikola je spreman raspraviti nesporazum isti čas.
Onda okreće ploču, da sam ja inače super osoba, ali da, eto ga, malo previše inzistiram na nekim stvarima. Čuj, ja ovo putovanje doživljavam i edukativno i hedonistički. I stalo mi je da se nijedna od dviju komponenti ne zapostavi.
Da ja nisam izvodio sve ove gluposti, možda bi me na rastanku zagrlila, veli ona. Molim da se primijeti da su moje gluposti "pokušajmo se držati rasporeda koji je dogovoren i vjerujte mi da sam ga sastavio u jednaku korist svih nas", dočim me ona vrijeđa na osobnoj razini. Te fah-idiot, te emocionalni invalid... A uostalom, ja znam da sam teška, tvrdoglava i ponosna osoba, prema tome, ne treba mi tu kaditi s tim da sam super.

Ne znam ni sam više kako ta rasprava završava, u svakom slučaju, opet nisam dobio nikakvu garanciju o njenom prestanku takvog ponašanja. Nikola dolazi do nas, pa smo okončali raspravu.

Odlazim opet otplivati. Prije toga dolaze neki klinci koji nam na školskom engleskom vele neka se ne kupamo tu, jer je kanalizacija. Znamo. Ulazim malo dalje i otplivam na nekih 50-ak metara od obale. Nikola pliva prema meni i veli da su Vesni ukrali mobitel. Na plaži? Ne zna. Već su zvali s Nikolinog mobitela i isključen je. Vraćam se na obalu, pitam ju kad ga je zadnji puta vidjela. Ne zna. Velim da ja znam, tog jutra se punio i ležao na mojoj vrećici sa prljavim rubljem. Veli da da, ali da ga ona nikad ne isključuje kad se puni, i da je to u prilog tomu da su ga ukrali. Velim da ne brza sa zaključcima dok se ne vratimo u Vloru. Doduše, kako izgleda onaj hotel, možda su nam ukrali kompletno sve stvari.

Odlazim pitati još jednom u kafić kad ide zadnji bus za Vloru, mislim si da su ovi možda krivo skužili, frajer mi isto veli da je u tri.

Bliži se tri. Spremamo se i oblačimo. Cesta ide obalom, tako da ćemo vidjeti bus ako prođe. Vesna namješta fotić na autoknips, postavlja ga na stativ. Smješkamo se. Neki frajer prolazi i gleda fotić. Mislimo si hoće li ga ukrasti. Veli Nikola "Sad će frajer prvo ukrasti fotić, onda ćemo mi potrčati za njim, u tom času će nam netko ukrasti stvari koje su ostale nenadgledane, a onda će samo još bus proći." Scenarij za film katastrofe. Ipak, fotić okida, sve je u redu:



Busa još nema pa sjedamo na sladoled u jednu od slastičarnica na obali. Slikam himarsku arhitekturu:



Kao i svugdje u Albaniji, užas.
Sjedimo i pijuckamo. U jednom času Nikola vidi neki bus kako skreće u jednu ulicu malo dalje niz obalu. "Je li to naš bus?", pita. Velim mu da nije, naš bi morao proći obalom. Ipak se odlazim prošetati da vidim prolazi li iza kuća. Ne vidim ništa, ali primjećujem da je taj dio obale jednosmjeran. Dakle, bus ne može proći ovuda, mora tamo skrenuti. Pitam tipa u slastičarnici, on veli da je to taj, da je taj zadnji i da nema više buseva do sutra u 5 ujutro. I kako da dođemo do Vlore? Pitajte taksiste, imate tamo dolje mjesto gdje stoje.
Na tom mjestu parkiran je samo jedan taksi, vloranske registracije, ali vozača nigdje. Suputnicima ovakav razvoj situacije čak i odgovara. Ostat ćemo još neko vrijeme tu, a onda ćemo oko 5, 6 pokušati naći neki taksi za Vloru. Nažalost, skuplje je, ali što sad.
Odlučujemo pokušati s plažom malo niže uz obalu, to je ipak dalje od centra, pa je čišće. Šećemo se tamo. Začudo, ja više i nisam nadrkan. Spuštamo se na plažu, ovdje uspijevaju čak i banane:



Ova plaža je čišća, veća i napučenija:



Presvlačimo se iznad jedne od većih stijena pri kraju plaže. Otkrivam sistem kako zaštititi stvari od sumnjivaca - stavljam bokserice preko ruksaka, računajući na gadljivost potencijalnih lopova.
Iznad nas na stijeni čuči bunker. Nikola se penje do njega, poslije i Vesna.
Odlazim se okupati. Kao i svugdje gdje su u priobalju visoke planine, i ovdje morsko dno ima veliki pad, tako da svakim korakom utonete za nekih 5 cm. Ugodno je za plivati, mnogo je kupača. Čujemo albanski, grčki, čak i talijanski.
Vraćam se, ležim u plićaku. Šljunak je sitan i ugodno bocka. Puštam da me valovi ljuljuškaju i okreću. Kasnije ću skužiti da mi se šljunak zavukao kojekuda.
Vraćam se do Nikole koji je već vani. Nikola kaže tipu ispred sebe "Evo, ovo je Krešo." Zbunjen, pružam tipu ruku, on veli da se zove Dženo (ili Džemo ili Dževo, malo je neobično izgovorio taj glas). Nikola mi pojašnjava da je tip iz Tetova, ali da ima svoju firmu u Fieru. I veli da imamo prijevoz do doma. Pa to je sjajno, Nikola spašava dan! Laughing
Vraća se Vesna, pa i nju obradujemo viješću.
Ljenčarimo na plaži, razgovaramo, ja odlazim po sladoled. Vraćam se, pa Nikola i ja besjedimo o društvenim vrijednostima u balkanskim zemljama u tranziciji - on meni na španjolskom, ja njemu na mađarskom. I kužimo se. Očito da mu profesor mađarskoga nije bio tako loš... Tongue out
Uključujemo se u razgovor s Džen/m/vom. Priča nam o prvim danima privatnog poduzetništva, kada je izvozio Skopsko pivo u Albaniju, pa je rekao da su mu na cesti od Elbasana do Tirane znali isprazniti po cijeli kamion - ono, ekipa izleti iz šume, skoči gore i mrkne par gajbi. Sad se bavi uvozom aparata za kavu. Pričamo malo o gospodarskoj situaciji općenito u zemljama kroz koje smo prošli.
Za to vrijeme Vesna fotka plažu:









Onda se Vesna odlazi kupati, a mi i dalje drvimo s Dženmvom. Tip ima nekih četrdesetak godina, regbi. Priča zanimljive priče. Uostalom, i sam kontekst je već zanimljiv. Zapravo, kao da nam neka providnost pomaže da ne zaglavimo ovdje.

Vesna se vraća, veli da ju je neki tip pokušao pregaziti jet skijem. Frajer se zaletio na nju, u zadnji se čas odgurnula od plovila. Veli da je urlala na njega, klela mu sve po spisku, a da se tip samo smijao. Pita zar nismo ništa čuli. Velimo da nismo. Razgovor o balkanskoj tranzicijskoj ekonomiji zaokupi čovjeka. Pokušavam joj objasniti da je to očito neki primitivni oblik upucavanja i poziva na parenje. Ona veli da se i njoj čini.

Dogovaramo se s Dž-om u pola 8 na istoj plažici, idemo još nešto pojesti do grada, on veli da mora još nešto iskrcati iz auta, pa se nađemo. Pokazuje nam gdje će nas čekati, vidimo mu i auto. Citroen, skopske registracije.
Sjedamo na terasu pored onih banana. Vesna se ide u WC presvući. Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti. Vidim u jelovniku da imaju xaxiq, pa uzimamo jednu porciju. Mažemo na kruh i žvačemo, željni osvježavajućeg okusa jogurta i krastavaca.
Potom odlazimo do grada. Sunce zalazi nad Himarom:



I zaljevom:



I gradom i brdima:



A u gradu još jedan albanski prizor - čitava betonska deka neke kuće se smandrljala:



Postavljaju pozornicu za neki večernji koncert, sviraju neke cajke. Vraćamo se u onu istu slastičarnicu, uzimamo burek.

Žvačemo burek i pomalo idemo prema mjestu sastanka. Ovi su odmakli dok ja bacam smeće. Usput skačem kupiti još jednu vodu. Ovi su nestali. Idem prema plažici, ne vidim ih. Nema ni auta. Naposljetku se pojavljuje Nikola i maše mi da sjede na zidiću. Ali našeg vozača nigdje. Razmišljamo nije li nas nasamario. Već je pola 8. Možda je zaboravio. Velim, ako je u stanju zaboraviti tako nešto, onda je toliko rastresen da se i bolje ne voziti s njim. Alternative nema. A već se i mrak spušta.
Napokon, evo ga. U polušali pita "Vi čekate taksi?" Sjedamo unutra i započinje naša noćna vožnja, prva u Albaniji.
Na izlasku iz Himare staje napuniti benzin. Na uzbrdici auto slabo vuče. Veli da je to uobičajeno, benzin razrjeđuju vodom. Dolazimo na ravno, on ubrzava. Zavoji su, ali on vozi relijaški. Strah me da nije neki luđak koji divlja po cesti. Priča kako se negdje 1989. tako na Pelješcu skotrljao s ceste. Veli "Ja mlad, a cesta mokra...još me prijatelj upozoravao da usporim, ali gdje ćeš, mlad-lud...". Nije mu bilo ništa, na sreću, a ja se nadam da je iz toga nešto i naučio.
Cesta vijuga amo-tamo, zaobilazi svaku guduru, pa se izvlači na bilo, pa opet unutra...svako malo pred sobom, poprijeko postavljenu, vidimo crno-bijelu ploču za oštar zavoj. Na jednom mjestu krkljanac, nabilo se pet automobila za redom. Teško se mimoilazimo. Neki džip iz Tirane nam sjedi na repu. Ovaj ga pušta naprijed. Dolazimo do Dhërmija. Kroz selo gužva - kamion, cisterna, auti, krave. Iza Dhërmija se počinjemo penjati na Llogaraju. Srećom, ne prebrzo jer mu auto opet ne može vući zbog benzina. Kad je rekao da smo za sat i pol u Vlori činilo mi se prebrzo, jer znam da bi morao voziti vrlo riskantno. Ipak vozi pažljivije, festinamus lente.
Priča on o svom životu, veli da je nakon osnovne škole u Tetovu prešao u Maribor u srednju, pa je onda završio i neki faks, bio u Njemačkoj...danas ima navodno kuću u Kamniku, pa firmu u Fieru, valjda još nešto i u Tetovu...razbacao se kao đubre po vinogradu. Laughing
Onda nam priča o tome kako je Makedonija u teškoj gospodarskoj krizi, da je čak i Kosovo organiziranije, naročito sada otkako je proglasilo nezavisnost. Ne propuštamo mu naglasiti da je Vesnin rođendan na dan proglašenja kosovske nezavisnosti. Priča nam o vojsci, o Titu...nismo ni primijetili, a već smo prošli Llogaraju i spuštamo se prema Valonskom zaljevu. Zastajemo na jednoj česmi popiti vode. Nastavljamo. Gore u brdima vidi se neki požar. Nitko ga ne gasi, u Albaniji općenito nisu baš nagli za takve stvari. Truckamo se prema Vlori. Objašnjava nam gdje su dobre plaže pokraj samog grada. Premda je ovdje more daleko prljavije, jer je luka blizu, a i zaljev je pa je izmjena vode sporija. Prolazimo kroz Uji i Ftohtë (Hladnu vodu, nazvanu tako prema izvoru mineralne vode koji se ovdje nalazi), veli da su tu najbolje plaže. I već smo u Vlori. Oko dva sata vožnje. Čisto pristojno. Ostavlja nas na glavnoj ulici, pitamo ga koliko smo mu dužni. Veli koliko date. Dajemo mu svaki po 500 leka, tako bi došao i bus. Uostalom, nije da je potrošio išta više zbog nas, tako i tako je išao doma. Pozdravljamo se, on odlazi za Fier.

U hotelu, prva stvar koju gledam po ulasku u sobu jest gdje je Vesnin mobitel. Naravno da je tamo, dizala je nepotrebnu paniku. Nije nam ništa nestalo iz sobe. Idemo odmah na večeru, u onaj isti restoran. Ovaj put će oni uzeti tjesteninu, jer to očito ranije dođe, a ja ću pizzu, jer sam očito od tjestenine dobio proljev. Dok čekamo, odlučujem trknuti Marku po pive u obližnji supermarket, a možda i po Skënderbeu. Odlazim do one specijalizirane prodavaonice, ali već je zatvorena. Ništa, hajdemo probati barem pive. U velikom supermarketu nekog talijanskog lanca nemaju gotovo uopće albanskih piva. Samo Norgu, koju je već pio, i hrpu talijanskih, za koje ništa ne znam je li probao ili ne. Vraćam se i navraćam u jedan dućančić putem. Pive u limenki nemaju, ali imaju Skënderbeu. Za 300 leka. Može. Uzimam i crnu Birru Korçu u boci. Da mu bar nešto donesem iz Albanije.
Vraćam se, hrana još nije stigla. Pokazujem Vesni da sam kupio Skënderbeu. Pita gdje, velim joj. Pita stigne li sad otići. Velim neka ode. A ne, ipak će sutra ujutro. Točno sam znao da joj se neće dati.
Javljam Marku. Velim mu da sam vidio i nekakvu čudnu dansku pivu. Veli da je to valjda Faxe, da ni to nije probao. Tipkam ja tako poruku, a Vesna mi opet soli pamet da nije pristojno tipkati za stolom. Nije pristojno ni ne odgovarati na poruku ako ju primiš.
Dolazi hrana. Ovaj put pizza dolazi prva, tjestenine nema. Očito me kuhari vole.

Poslije večere, Nikola je umoran i hoće odmah spavati, Vesna još treba na bankomat. Moli me da joj pravim društvo. Vlora lagano opušćuje. Pogotovo nema baš samih žena koje idu uokolo. Prvi bankomat ne prima njenu karticu. Drugi preskače, idemo na treći. Diže lovu, 2000 leka. Vraćamo se u hotel. Tuširanje i počinak. Vesna opet zatvara balkonska vrata i navlači zastore.

egerke @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 3, 2012
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se, palimo televizor. Na Eurosportu košarka, Hrvatska-Španjolska. Ne ide nam dobro. HRT se isto vidi, ali je permanentan teletekst preko slike. Ne kužim što je to. Dok se ovi spremaju, ja odlazim platiti na recepciju. Dolje je opet onaj isti tip. Pitam ga dokad moramo napustiti sobu, veli da je do podneva OK. Velim mu da smo mislili skoknuti do Voskopoje, i da se nadam da ćemo do podneva biti natrag. Usput ga pitam i gdje stoje furgoni ili taksiji za Voskopoju. On mi pokušava objasniti, ali mu ne ide, a i engleski mu počinje zapinjati. Velim da ću mu donijeti plan, pa će mi na planu pokazati. 

Spremni smo, silazimo. Dajem plan recepcionaru, on mi daje upute kako doći do tamo. Krećemo kroz korčansko jutro. Nedaleko hotela je i autobusna stanica, a u Albaniji su svi kolodvori užurbani uglavnom ujutro. Prolazimo dalje, zastajemo usput u jednom dućanu kupiti nešto za doručak. Nema prodavača. Osvrćemo se uokolo, ne znamo komu platiti. Ulazi i neka žena, pita me nešto na albanskome. "S'kuptoj.", odgovaram. ("Ne razumijem.") Naposljetku dolazi jedan tip. Naravno da je cijena koju kaže s jednom nulom više od one koju mu pokazuje kasa...
Prelazimo cestu, ulazimo u pokrajnju ulicu, u kojoj bi trebali biti taksisti, kako nam je rekao recepcionar. Nakon nekih 100 metara vidimo taksiste. Pitaju nas trebamo li za Voskopoju. Potvrdno odgovaramo. Pitam ih koliko. Počinje pričati nešto što definitivno nisam očekivao. Gle, ja znam brojeve, reci mi brojeve, ne želim napredni konverzacijski albanski. Sliježemo ramenima i radimo ono što mi se čini najpametnije - udaljavamo se. Životni ekvivalent funkcije "cancel". Ispada da ipak nema drugih taksija. Doduše, tamo je neki furgon, ali ne piše kamo ide. Ovaj taksist nam opet nešto nudi. I dalje ga ne kužim. Veli 500 leka. Pitam ga je li to za tamo i natrag. Odgovor ne razumijem. Na sreću, dolazi ženska koja nas američkim engleskim pita trebamo li pomoć. S olakšanjem joj se obraćamo i ona nam prevodi: 500 leka po osobi do Voskopoje i natrag, s tim da tamo možemo biti sat vremena. Ako ostajemo duže, zaračunat će nam više. Sat vremena za Voskopoju čini mi se sasvim dosta. Ako ništa drugo, barem ćemo se morati požuriti.
S olakšanjem sjedamo u auto (naravno, Mercedes), ja opet na suvozačko mjesto. Opet se pokušavam svezati, vozač mi daje znak da ne treba. Ja ipak velim da bih htio, ali vražja kopča se ne da ugurati. Vjerojatno toliko rijetko koriste pojas da to nikom ne treba. Naposljetku mi je vozač pomogao i izlazimo iz Korçe prema zapadu.
Vozimo se isprva ravnicom, cestom koja vijuga kroz polja. Vozač staje na jednoj benzinskoj pumpi, koja, poput onih na Srednjem zapadu, ima samo jedan uređaj. Tanka, plaća, nastavljamo. Cesta se počinje penjati. Ubrzo prelazi u serpentine kojima vijugamo sve više. Ispred nas vidimo onaj furgon iz Korçe. Dakle, ipak je išao ovamo.
Krajolik:





Dolje se vidi Korça:



U daljini vidimo jedno selo, ali to nije Voskopoja:



Ali nakon još desetak minuta vožnje, ovo jest:



OK, zašto mi uopće idemo u Voskopoju? Naime, Voskopoja je jedini grad koji su ikada osnovali Vlasi (oni su ga zvali Moscopole). U drugoj polovici 18. stoljeća doživio je svoj kulturni procvat, te je u to vrijeme bio veći od Atene ili Sofije. U gradu su postojale 24 crkve, imao je tiskaru (u kojoj je 1770. objavljen prvi četverojezični grčko-albansko-vlaško-bugarski rječnik), banke, grčku akademiju... Nažalost, krajem 18. stoljeća grad je razorio Ali paša Tepelena, još jedan živopisan lokalni moćnik koji je u to vrijeme vladao tim krajevima, sve dok nije zagrizao malo preveliki zalogaj – nakon što se s Napoleonom uspio slizati protiv Turaka, krenuo je dati i podršku grčkom narodnom ustanku, pa je ostao bez glave. Stanovnici su se raselili: dio je prešao u Grčku, gdje su se vratili nomadskom stočarstvu, dio je završio u Austro-Ugarskoj, a dio u Rumunjskoj, gdje su imali važnu ulogu u rumunjskom nacionalnom preporodu. Voskopoja je teško stradala i u Prvom svjetskom ratu, pa i u partizanskim čistkama nakon Drugog svjetskog rata, tako da je sva važnost prešla na nizinsku Korçu, a Voskopoja je ostala zabačeno planinsko selo. Danas je u selu svega 5 crkava, od toga većina u ruševnom stanju. Stoga je Voskopoja danas na UNESCO-vom popisu 100 najugroženijih svjetskih kulturnih lokaliteta.
No, Voskopoja je zbog svoje nadmorske visine (1160 metara) i pogodno mjesto za skijaški turizam. Pritom, naravno, nemojte očekivati nikakve zapadnjačke uvjete, s uređenim skijalištima, vučnicama i slično. Postoji hotel, postoji brdo, ako imate skije, spuštajte se. Prvo drvo je vaše.

Vozač nas je iskrcao na središnjem trgu, točno u 10. Dogovorili smo se da se vidimo u 11 na istom mjestu.

Odmah na trgu stoji ova ploča:



Kaže: Turističko selo Voskopoja. Grad nastanjen od godine 1330. Vrhunac procvata godine 1764., stanovništvo oko 30 000, s 24 crkve, akademijom, knjižnicom i tiskarom. Prvo razaranje 1769., drugo 1789., a treće 1916. Danas čuva velike vrijednosti srednjovjekovne umjetnosti.

Krećemo prema prvoj crkvi, crkvi sv. Nikole, za koju nam je još vozač rekao u kojem je pravcu. Ulice su popločene kaldrmom:





Malo arhitekture:





Evo i crkve:



Tu je i fontana:





Kaže: Izgrađena doprinosom grčkog konzula u Korçi, g. Elefteriosa Proiosa. Društvo Voskopojanski preporod, Korça-Voskopoja, 1929.

Vesna gleda u neku točku, mi se vrzmamo uokolo. Ona nam daje znak da stanemo, ja ju, naravno, pitam zašto. Ne odgovara. U idućem času mi veli da je moje kretanje otjeralo neku pticu. Mogla je reći na vrijeme, ali ona ionako nije navikla rješavati probleme komunikacijom.

U vrtu iza crkve uzgajaju pčele:



A tu je i pravoslavni svećenik:



Predlažem da se vratimo do crkve, jer mi nije jasno zašto smo krenuli dalje a da ju nismo obišli. Vesna veli da mi "nismo pokazali volju" za obilaskom, što je izmišljotina. Uostalom, ona je slikala pticu i produžila ravno.
Vraćamo se do crkve.

Ulaz u crkveno dvorište:





Kaže: Voskopoja prema gravuri iz 1742. godine. Ministarstvo kulture, mladeži i sporta. Rujan 1998.

Unutra je zabranjeno fotografirati. Ipak, Vesna neprimjetno slika.

Trijem:



Freske:



Ulaz:



Pa još malo fresaka:











Apsida izvana:



Ključ od vrata crkve je navodno kod onog svećenika. On je u međuvremenu nestao, tako da ništa od ulaska u crkvu.

S obzirom da još imamo tri četvrt sata vremena, a drugih crkava nema na vidiku, ne znamo što da napravimo. Šećemo se ulicama natrag prema glavnom trgu. Vesna primjećuje da sve kuće na ulaznim vratima imaju svezanu crvenu vrpcu, valjda kao nekakvu zaštitu protiv uroka:





Na glavnom trgu je neizbježan spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata:



I prilično kičasti ulaz u jednu vjerojatno skorojevićevsku zgradu:



Još malo detalja voskopojanskih kuća:





Uokolo se steru brda:





U jednom času, uz ogradu jednoga od vrtova u ulici kojom smo prolazili, pojavila se djevojčica od nekih 13-14 godina, i na slabašnom nas engleskom upitala tražimo li možda crkvu. Prihvatili smo, pa nam se pridružila i stala nas voditi prema izlazu iz sela. Engleski joj je doista bio šepav, jer nije mogla odgovoriti čak ni na neka jednostavna pitanja koja smo joj postavili. Rekla je da se zove Maria. Ono što mi je na njoj bilo najčudnije jest da je bila odjevena u crnu trenirku dugih rukava i duge hlače. Nama je bilo vruće i u kratkim hlačama i kratkim rukavima.
Provela nas je preko jednog proplanka, a onda stala i pokazala nam crkvu, rekavši "Sveti Ilija.":





Zvonik je odvojen, zbog već spomenute stavke da se nemuslimanske bogomolje nisu smjele isticati - pa je vrlo često zvonik i recentnija tvorevina:



Još jednom, kao potvrda:



Vesna i ja ulazimo, Nikola opet ostaje vani. Crkva je iznutra devastirana, ali postoje naznake obnove (npr. grede su nove):





Ikona:



Freska:



Izlazimo iz crkve, Nikole nema. Maria priča s nekim dvjema prijateljicama, također njenih godina, koje s obližnjeg stabla beru neko voće za koje ne znamo što je. Obilazim crkvu tražeći Nikolu. Usput slikam apsidu izvana:



Nema ga ni s druge strane. Vesna slika pogled ispred crkve:



Dozivam Nikolu. Naposljetku, on izlazi iz crkve. Veli da je otišao malo poviše crkve, pa se vratio i ušao unutra. Vesna u međuvremenu dolazi s nekoliko onih voćki u šaci. Veli da su to divlje šljive i da ih je dobila kao poklon. Nije baš zadovoljna njihovim okusom i tvrdoćom.
Krećemo dalje za Mariom:



Pogled na Voskopoju iz ovog rakursa:



Dolazimo do iduće crkve, od koje nije gotovo ništa ostalo. Maria veli "Sveti Petar":



Tu je i križ:



(na križu ne raspoznajem drugu riječ, prva je "sveti", ali druga nije "Petar")

Još malo ostataka crkve:



Opet panorama Voskopoje:



Krećemo dalje, Maria nas vodi prema trećoj crkvi. Ona je sakrivena u udolini i okružena zidom. Maria veli "Sveti Atanas":



Tu je i malo groblje:



(natpis na križu kaže "Sveto Trojstvo")

Kao i crkva sv. Nikole, i ova ima trijem ukrašen freskama:







(zanimljivo, svim su svecima izgrebena lica, ili barem oči. Ne znam je li to novije djelo...)





U crkvu se, nažalost, ne može. Netko ima ključ, ali to Maria ne zna, niti ju pitamo. Uostalom, u stisci smo već s vremenom.
Kažem Marii na albanskome da imamo taksi u 11, i da bismo morali ići, jer, po mom proračunu, ima još barem jedna crkva, ali tu ne stignemo vidjeti. Maria se slaže i vodi nas kraćim putem natrag.
Još jedan pogled na ulaz u dvorište crkve sv. Atanasa:



Vraćamo se prema mjestu, Maria nam pokazuje kamo trebamo ići za glavni trg. Na rastanku joj dajemo 200 leka. Pretpostavljamo da bi joj to trebalo biti dovoljno za džeparac. S tom lovom može kupiti oko 4 sladoleda. Ili 10 bureka.

Vozač nas čeka na dogovorenom mjestu, krećemo. Nekako u isto vrijeme kreće i furgon za Korçu.
Opet se pokušavam vezati, opet ne ide, opet mi vozač mora ugurati kopču. Vozač pita sviđa li nam se crkva. Velimo da da. Kaže da je lijepa iznutra. Ja kimam glavom, dijelom i zato što mu ne znam objasniti da nismo našli ključ. Nije da smo se pretrgli od traženja, doduše...
Krajolik definitivno liči na Gorski kotar ili Velebit:











Vesna me pita kako se ono veli orao. Ja joj velim, vozač razumije riječ. Onda ga pitam ima li uopće orlova, nismo vidjeli nijednog. Vozač gleda uokolo, zatim sliježe ramenima i veli da ne zna.
Iznad ceste vidimo čitav niz bunkera. Vozač veli "Bunkeri. Iz rata."

Spuštamo se u Korçu, ovaj nas ostavlja na istom mjestu, plaćamo i opraštamo se.
Mogli bismo nešto pojesti. Preko puta autobusnog kolodvora ima jedna buregdžinica. Ulazimo, pitamo s čim imaju. Ženska za prvi veli da je s nečim što nam zvuči kao "cheese", pretpostavljamo da valjda zna tu englesku riječ i da je skužila da smo stranci, a za drugi da je "me domatë" (s paradajzom). Vesna uzima ovaj prvi, i doista, to i jest sir, ja uzimam ovaj s paradajzom. Nikola uzima döner kebap. Nastaje neka zabuna oko plaćanja (uz naravno redovnu dodanu nulu viška), ispada da smo platili samo bureke, dakle Nikola mora još svoje. Jedemo, Vesna se žali da joj je premasan i da ne može. Izlazi van i moli me da joj pomognem oko naručivanja sladoleda. Na kraju joj i ne treba pomoć, jer se uspjela sporazumjeti.
Kasnije sam doznao što je zapravo bilo u Vesninom bureku. Naime, ženska nije rekla "cheese", nego "gjizë", a sir se kaže "djathë". Dakle, "gjizë" znači











 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sir, ali poseban, ono što se naziva ricotta.

Pojeli smo, idemo po stvari u hotel i opet na put.
Ulica ispred našeg hotela (ova crvena zgrada je hotel Grand):



I naš hotel (lijevo je Grand):



Ulazimo u hotel, odlazimo po stvari. Još ću si uzeti nešto iz minibara, gledamo vijesti na HRT-u (teletekst je nestao), vidimo da su naši izgubili. Na odlasku slikam sobu:



(spavaći dio)



(i dnevni boravak)

Da ponovim, 20 € po osobi. Smile

Odjavljujemo se, plaćam ceh minibara, pozdravljamo se s recepcionarom posprdnoga smiješka, pitamo ga još gdje stoje busevi za Tiranu. Veli na kolodvoru ili malo niže, tamo gdje su furgoni. Odlazimo.
Na kolodvoru su svi busevi samo za obližnja mjesta. Idemo prema stanici furgona. U jednom nam času viču s druge strane ceste "Për Tiranë?" Prelazimo cestu. Furgon ide za Tiranu. Velimo da mi trebamo samo do Elbasana. Da, on ide preko Elbasana. Koliko? Za troje ljudi, 2500 leka. Prihvaćamo.
Furgon je pun. Pored mene sjedi neki stariji tip, gleda u moj vodič, koji imam otvoren na karti Albanije. Na mote mi pokazuje da je on iz Thethija, sela sjeveroistočno od Skadra. Kimam glavom. Velim mu da smo mi iz Hrvatske. Kima.
Furgon kreće, na izlasku iz Korçe još ide pokupiti nekoga na jednoj benzinskoj pumpi, ali taj se ne pojavljuje. Idemo dalje, opet onom truckajućom cestom prema Pogradecu. Skrećemo u Maliq, opet treba nekoga ostaviti, ali ipak nitko ne izlazi. Nastavljamo dalje. Naravno, vozač nije vezan, ali ima dobru foru: kad mu signaliziraju da je negdje naprijed policijska patrola, prevuče si pojas preko prsiju i drži ga tako dok ne prođe kraj murije.
Onaj tip iz Thethija počinje kunjati. Lako za to, ali mu glava pada na moje rame. Sjećam se kad je Vesna pričala o svojim dogodovštinama iz razdoblja dok je studirala, pa je išla busom doma ili u Zagreb. Veli da joj je jedna ženska jednom toliko čvrsto zaspala na ramenu da ju nije nikako mogla probuditi, od muke joj je čupkala kosu, vlas po vlas. I ova se sveudilj nije probudila. Gledam kosu ovog tipa. Proćelav je. Slabo bih ga imao za što uhvatiti. Umjesto toga čekam trenutak da se furgon strese, pa mu se glava odigne, a onda samo podignem rame i tako mu tehniciram glavom.
Ovaj put mi se dionica čini kraćom, valjda zato što već znam put. Uskoro se spuštamo prema Pogradecu. Tu se ozbiljno gradi, to bi već ove jeseni moglo biti sređeno. Pretječemo traktor, Nikola se smije. "Kineski traktor", veli. I to ne moderni kineski traktor, nego još valjda iz doba osovine Peking-Tirana. Ovaj kraj mene se napokon razbudio.
Prolazimo opet kroz Pogradec, ne čini se toliko groznim kao jučer. Iza Pogradeca nastavljamo uz obalu Ohridskog jezera. Tu su i kupališta:



Nažalost, Pogradec dugo nije imao riješenu kanalizaciju, pa je sva kanalizacija išla u jezero. I to baš tu kod kupališta. Ne znam jesu li to sredili u međuvremenu.
Naša je prvotna ideja bila da u Pogradecu uhvatimo vlak za Rrogozhinu, ali vlak je ipak otišao ranije. Međutim, zbog strahovite sporosti albanskih vlakova, očekujemo da ćemo ga putem prestići i dočekati u Elbasanu.

Naposljetku vidim početak pruge. Pruga ne ide skroz do Pogradeca, već do mjesta Guri i Kuq (Crveni kamen), malo sjevernije. Gledam prugu i čudim se kako je u dobrom stanju. Nikola je ironičan: "Je, baš je u dobrom stanju. Cvjetaju joj ruže...doslovno." E, stari moj, nisi ti vidio kolodvor u Bitoli...
Prolazimo i Lin, a onda se serpentinama počinjemo odizati od obale Ohridskog jezera na prijevoj, s kojeg ćemo se onda spustiti prema dolini rijeke Shkumbin.
Na vrhu se otvara prekrasan pogled, koji mi liči na spuštanje s Učke prema Ćepić-polju:



U dolini se vidi gradić Prrenjas, i početak doline Shkumbina.

Krajolik doline Shkumbina me podsjeća na sjeverno Zagorje. S obje strane doline uzdižu se relativno strmo brda, ali su obrasla bjelogoricom. Kroz dolinu vodi cesta, sjeverno od toka rijeke, a iznad ceste ide pruga, koja je često u tunelima ili na vijaduktima. Vijadukti su užasno dotrajali, ograda im je odavno otpala, sva sreća da su potporni stupovi čvrsti. U jednom času iznad nas, na pruzi vidim vlak. Nikola je rekao da se nada da ne bude neko groblje, i da, ako su vagoni loši, on u Elbasanu traži bus ili furgon. No vagoni su isti onakvi kakvima smo se lani vozili od Tirane do Drača, što znači da idemo ipak od Elbasana vlakom.
Vozač vozi tipično albanski, riskantno i tako da vas hvata panika ako ste nenavikli. Npr., u desnom zavoju ide pretjecati kamion. Preko pune crte, naravno.
U jednom času zastajemo, vrijeme je okrepe za vozača. Uz odmorište je i autopraonica. Pitamo koliko ćemo dugo stajati, veli 20 minuta. Ne stignemo ručati. Sjedimo i pijuckamo nešto, dolazi još jedan furgon, tetovske registracije. U jednom času vidimo da jedan frajer (koji nije vozač, vozač je za stolom pored nas) ulazi u naš furgon i odvozi ga. Nikola je jedini odmah skužio o čemu se radi - vozi ga na pranje. Ja sam se baš pitao imam li uopće išta unutra, a onda me Vesna podsjetila, kad je posve flegmatičnim glasom rekla "Pa ruksaci su nam unutra." Osim Nikolinog, jasno.
Srećom, ipak ga samo peru. Nikola i Vesna razmišljaju da se prošeću do rijeke, ali im velim da uskoro krećemo. Ipak odlaze, ali se brzo vraćaju, jer je između još nečije privatno polje. Furgon je opran, ovi ulaze, ja još trčim natočiti vode na česmi.
Polazimo dalje. Nakon Librazhda, krajolik odjednom postaje mnogo krškiji, a brda sve ogoljelija. Očito smo prešli granicu Mediterana. Naposljetku, dolina Shkumbina se širi, i mi smo blizu Elbasana. Ulazimo u grad, velim vozaču da trebamo željeznički kolodvor. Grad se čini lijep, ima navodno stari otomanski centar, a sačuvana je i jedna stara crkva, i to iz razloga što su ulice u starom gradu preuske da bi bageri mogli doći do nje.
Vozač nas ostavlja kod kolodvora, vadi stvari, plaćamo. Ovdje opet moram pohvaliti svoje suputnike za izuzetnu sposobnost empatije. Naime, ja sam čitavo vrijeme nosio sa sobom onaj mali žuti ruksak s priručnim stvarima, te plastičnu vrećicu u kojoj su bili nekakvi keksi, voda, ili tak nešto. E, sad, u času dok izlazim van iz furgona, imam obje ruke pune. Trebaju mi ruke da si uspijem na leđa staviti veliki ruksak. Međutim, ovo dvoje, ne samo da mi ne bi pridržali nijedno od toga dvoga, nego mi, dapače, još guraju novce, govoreći "Daj ti plati sve." OK pritom još Vesna, koja ima također torbicu prebačenu preko ramena (ali ima ipak obje ruke slobodne), ali Nikola se ponaša kao totalna trutina. Ima uvjerljivo najmanje stvari, višak stvari drži u mom žutom ruksaku, ali mu nije ni na kraj pameti pridržati mi samoinicijativno išta od stvari. Samo kad mu se izričito obratim.
Uglavnom, ovaj mi je put s glave pala i kapa, pa se otkoturala pod furgon, pa sam ju još morao i izvlačiti...da stvar bude bolja, Vesna se baš sad sjetila da bi mi mogla vratiti neku lovu, velim joj da čeka dok sjednemo u vlak.

Željeznička je stanica iza ugla. Dolazimo tamo i vidimo da vlak kreće za deset minuta. Vidimo da imaju izvješene cijene i za Vloru, čime nestaje naš glavni problem: čekaju li se vlakovi u Rrogozhini. Očito da da. Kupujem tri karte za Vloru, cijena jedne je 205 leka. Nekih 13 kn. Za idućih 4 sata vožnje.
Izlazimo na peron. Stanica izgleda zapušteno, ali je svejedno to jedini kolodvor u Albaniji u kojem funkcionira svjetlosna signalizacija:













Napokon dolazi vlak:





(ako pažljivo promotrite platformu lokomotive, vidjet ćete lijevo na početku bicikl. Bijel je, pa se slabo vidi. Uglavnom, ne znam služi li to strojovođi da pohita po pomoć ako se nešto dogodi, ili to netko jednostavno šalje bicikl vlakom, kako se kod nas šalju stvari busom.)



Stakla su uobičajeno propucana:



I krećemo. Elbasan je poznat po svojoj ogromnoj čeličani, koja se zvala "Čelik Partije" (neka vas izbor imena ne čudi, npr. velika hidroelektrana na sjeveru, zbog čijeg je jezera morao biti potopljen stari grad Kukës, zove se "Svjetlo Partije"). Uglavnom, danas je čeličana propala, dijelom zbog financijskih razloga, dijelom zbog društvenih promjena, a dijelom i zbog ekoloških standarda. Postrojenja čeličane su svud uokolo Elbasana i sablasna su:







A onda prestaje čeličana i počinju polja:



U jednom času vidim nešto što mi zaokuplja pažnju:



Da, zadnja vrata vagona su otvorena.

U globalu, pogled kroz vagon izgleda ovako:



Neloše. Odlučujem vidjeti na što liči zahod, to je dosada uvijek bio najveći izazov. Ulazim unutra, ne smrdi nimalo više nego obični školski zahod. Čak je i relativno čist:



(da, ovo lijevo je moja škemba)

Ima i gumb za vodu. Ne upotrebljavam WC, samo si perem ruke. Voda je topla, ugrijana od sunca. Ali je ima. Vraćam se i velim to suputnicima.

U jednom se času vlak zaustavlja i dugo stoji. Nikola pita je li to već Rrrogozhina. Čak i neki putnici imaju te dvojbe. Ja međutim znam da bismo prvo morali proći Peqin, i da bi to mogao biti baš on. Čekamo križanje s vlakom za Pogradec. Njegovi vagoni izgledaju dotrajalije. Imali smo sreće.
U polasku slikam stanicu, doista, bio sam u pravu:



Vesna odlazi na zahod, vraća se nadrkana. "Nema vode, kaj ti pričaš gluposti da je ima?" Ispada da me nije dobro slušala kad sam rekao da ima vode u lavabou, a ne u zahodu.

Iduća stanica bogme jest Rrogozhina. Izlazimo, izlazi većina ljudi, vlak za Vloru je već tu. Slikam ga:



(dok sam slikao, uopće nisam primijetio gospodičnu u minjaku, slikao sam, naravno, vlak. A slika je nahero, jer sam izbjegavao nekog tipa koji mi je u toj gužvi skoro odvalio lakat.)

Prvi vagon je krcat, ne možemo ni ući. Ulazimo u drugi, ali i on je pun. Probijamo se prema trećemu. U trećem ima manje ljudi, prvi kupe je skoro prazan, sjedi unutra samo jedan tip, idemo gledati dalje, ali u drugima je više ljudi. U nekim kupeima leže polugola djeca, u jednom je psić koji se popišao, i sada je na podu ogromna lokva...vraćamo se u prvi kupe i smještamo pored onog tipa. Tip je neki pijanac koji kunja. Ubrzo smo shvatili zašto je kupe skoro prazan. Naime, širi se snažan zadah mokraće. Isprva mislim da to dolazi iz zahoda (naš je kupe odmah iza zahoda), ali mi onda Vesna veli da se netko popišao u ono ispod prozora, gdje je nekad bio stolić za rasklapanje. Smrad s vremenom postaje sve teže podnošljiv, a tu su i muhe koje se skupljaju. Nikola nije ni ušao u kupe, ostavio je ruksak i stoji na hodniku.
Pruga od Rrogozhine vodi na jug, prelazimo Shkumbin:



Vagon:



I naš kupe:



Vrata nisu zatvorili:



A prijelaz iz našeg vagona u drugi je potpuno razvaljen:



Zahod se ni ne usuđujem slikati:



Ipak, za razliku od uobičajenih vagona, ovaj ima čak dva zahoda na ovoj strani, što znači da ih možda ima ukupno čak 4.

U maslinicima uz put, bunkeri:







I opet terase:



S druge strane, autocesta:



I bunkeri u vrtovima:



Nikola me pita koliko se imamo voziti ovim vlakom. Velim mu oko 2, 2 i pol sata. Veli mi "Ubit ću te." Laughing Objašnjavam mu da je to doživljaj i da je ovo očito pravi albanski vlak. Nikola veli da vagon liči na leprozorij. Iznad vrata kupea strši neka žica (od lampe), u koju svaki puta zapnem glavom.

Za dvadesetak minuta stižemo u Lushnju:



Iza Lushnje (koja je najpoznatija po tome da joj je nogometnu momčad jedno kratko vrijeme trenirao Mario Kempes), pruga vodi kroz ravnicu i radi veliki zavoj prema zapadu, te se počinje približavati moru:





Po vlaku trčkaraju neki klinci. Očito im je dosadno, pa jedan od njih otvara vrata, izlazi van i vozi se na papučici:



Vesna ne želi ništa fotkati jer ju je strah za fotić.
Vlak ne vozi brže od 50 na sat. Lokomotiva po zvuku više liči na traktor nego na lokomotivu.

Nikola veli: „Nakon ovog vlaka više nikad neću ništa reći protiv HŽ-a.“

U stanici Gradisht na zgradi je napisan vozni red u obliku grafita:



Zanimljivo, točni smo u minutu. S obzirom da je ovo jedini vlak, to nije ni čudo.
Na kraju perona u Gradishtu mramorna ploča s imenom poginulog. Očito je netko pao pod vlak.

Iduća stanica je Libofsha. Ovo već počinje ličiti na Indiju: frajer ulazi u vlak i unosi dvije žive ovce i jednu živu patku u vrećama:



Naravno, ulazi u naš vagon, ali u neki od kupea pri kraju.

Stanica Libofsha:



Petnaestak minuta kasnije u daljini vidimo Fier:



Rijeka Seman:



I nedaleko nje, posljedice suše:



Jedno od bezbroj divljih smetlišta:



(doista, nigdje u Albaniji nisam vidio organizirani deponij)

Ulazimo u fierski kolodvor:





Fier je velik grad, pa očekujem da će se ovdje isprazniti većina vlaka. I doista, veliki broj putnika izlazi, ne ulazi gotovo nitko. Do Vlore je odavde brže cestom.
Slikam prijelaz iz vagona u vagon:



Guma je potpuno sprhla.

Nije preporučljivo prelaziti iz vagona u vagon u vožnji:



Na kolodvoru u Fieru, stado ovaca:



Odlazim pogledati u drugi vagon ima li slobodnih kupea. Ima jedan potpuno prazan, baš za nas. Selimo stvari iz onog smrada. Ovaj drugi vagon je čak i udobniji. Oba su prastari talijanski vagoni, koje je HSH nabavio kad Talijanima više nisu trebali.

Pogled na Fier:



Fier je grad nafte:



Sjedimo u kupeu, ovaj je puta Nikola do vrata, tako da stalno moram preskakivati njegove noge, jer s fotićem trčkaram lijevo-desno. On, međutim, ni da bi milimetra pomaknuo noge. I opet je ostavio ruksak na sjedalu, pa mu zapinjem još i za sandale. U jednom času, kad je otišao van, dohvaćam mu ruksak i zavitlam ga na policu.

Opet se vozimo uz cestu:



A tu su opet i derutne zgrade od cigle:



Nikola čita moj vodič po Albaniji. Raspravljamo o tome koliko je Albanija mala, a raznovrsna, i koliko se čini velikom zbog loše prometne povezanosti. Kažem da je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije Albanija bila najmanja od "normalnih" europskih država (dakle, ne računajući mikrodržave). Onda su se prvo između ugurale Makedonija i Slovenija, pa Crna Gora, a sada i Kosovo. Nikola pita koliko je Albanija veća od Slovenije. Velim da su tu negdje. Slovenija ima oko 20 tisuća kvadratnih kilometara, Albanija više, ne znam točno koliko. Nikola gleda u vodiču. 26 tisuća. "Pa i nisu baš toliko blizu", veli.
Nakon toga mu pričam foru od moje stare kako bi i Slovenija bila daleko prostranija da ju se ispegla. Nikoli nije jasno na što mislim. Objašnjavam mu da se površina države računa plošno, dakle, jednaku bi površinu Slovenija imala i da je ravna ploha iste veličine, jer treća dimenzija ne igra nikakvu ulogu. E, ali da ispeglaš planine, onda bi se to nužno povećalo, jer se svaki nabor, kad ga pretvoriš u dvodimenzionalan, poveća. Nikoli to baš nije jasno. Međutim, u naš razgovor upada Vesna:

-Dobro, zakaj ga tretiraš ko petogodišnje dijete? Jasno mu je.
(Iz Nikolina pogleda i njegovih replika se vidi da mu baš nije jasno, pa mu opet pokušavam objasniti, ignorirajući Vesninu upadicu.)
-Kužiš, isto ko kad peglaš majicu...
-Jebemu, pa jasno mu je, kaj ga gnjaviš? Nikola, reci da ti je jasno!
(Nikola rezigniranim glasom veli): Jasno mi je.

Ali se i dalje vidi da se ne slaže. Ja opet pokušavam, pitam ga može li iznijeti ono što mu nije jasno bez svoje odvjetnice. Ali opet ne stiže, jer nam Vesna ponovno upada u riječ i traži da zašutim. Sad mi je već pun kufer njezinog neplodonosnog upadanja u raspravu, okrećem se prema njoj i velim joj da neću zašutjeti dok ne velim ono što imam za reći, i da me pusti više na miru. Na to se ona demonstrativno diže i izlazi iz kupea, uz totalno apsurdnu rečenicu:

-Dobro, ali onda se razgovaraj s Nikolom, jer se meni to ne da slušati.

?! Undecided
Pa ja i JESAM razgovarao s Nikolom, dok se ona nije počela uplitati u razgovor sa svojim nadrkanim upadicama.

Uglavnom, na kraju ispada da Nikola ne vjeruje u to da se peglanjem povećava površina.

Vlak vozi dalje, a ja mislim koji mi je vrag trebalo da se zajebavam s ovim putovanjem, kojem sam se toliko veselio, a na kraju se više ne mogu ni razgovarati kako spada, jer to nekima smeta.

U daljini, usred polja, posve nestvarno, stoji palma:



Na zapadnoj strani pojavljuje se solana:



A nad solanama zalazi sunce:





Dok trčim ovo slikati, zapinjem u Nikolinu nogu. On još cinično veli "Razbi, razbi", a ja dobivam agresivne porive. Dođe mi da mu svežem noge za vrat.

Vesna se vraća i opet pokušava započeti neki razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Dovraga, ta žena ne može shvatiti pojam povrijeđenosti. Ja u prvi mah ne odgovaram, onda me još pita "Kaj se sad ljutiš?" Ne, baš mi odgovara tvoje šefovanje, to je upravo ono što mi je falilo u životu, da mi netko još počne određivati što i kada smijem govoriti.

Na zapadu se vidi otok Sazan, jedini albanski otok, na ulasku u Valonski zaljev:



A južnije od njega i hrbat poluotoka Karaburuna, koji dijeli Jadransko od Jonskog mora:



Sjeverno od Vlore nalazi se laguna Narta. Slikam zalaz sunca iznad nje:



A onda ulaz u Vloru, i kao i na svakom prilazu gradu u Albaniji, bunkeri i smeće (koje ovdje spaljuju):



Naposljetku stižemo u kolodvor u Vlori i time je ova naša agonija putovanja vlakom okončana:





Željeznička pruga stigla je u Vloru 1985. Poprilično sam siguran da odonda ništa nije napravljeno ovdje.

egerke @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

egerke @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.