Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 18, 2013
PONEDJELJAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U hostelu imamo doručak, koji je osrednji: malo šunke, sira, povrće (rajčica i krastavci) i kava ili čaj. Mislim da je bilo i pekmeza, ali se ne sjećam. Poslije doručka izlazimo u jutarnju šetnju.

Spomenuo sam da je hostel smješten u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici. Evo kako ona izgleda:



Nažalost, u Albaniji se vrlo često nad ovakvim kućercima nadvijaju moderne zgradurine iznikle u građevinskom bumu:



Spuštamo se do bulevara uz Lanu, koji se na ovom mjestu zove Bulevard Zhan d'Ark. Ne znam kakve veze Ivana Orleanska ima s Tiranom, ili uopće Albanijom, no...

Slikam Kožarski most:



A potom i tiransku katedralu Svetog Pavla, koja izvana uopće ne liči na crkvu:



Izgrađena 2002., ima oblik trokuta, koji simbolizira kako Sveto Trojstvo tako i trokonfesionalnost Albanaca, a posvećena je svetom Pavlu, budući da je on osnovao kršćansku zajednicu u Draču.

Šećemo se centrom grada, uz Lanu (susrećemo opet onog klinca), u nekoj usputnoj slastičarnici ja uzimam neku slasticu, potom nastavljamo prema sjeveru, gdje u jednom dućanu kupujem novu bocu boze (budući da od Ohrida nisam popio ništa – naravno u već legendarnoj slastičarnici Korzo), a potom se preko Skenderbegovog trga zapućujemo na sjeverozapad, sve do Unaze, velikog prstenastog bulevara koji omeđuje središnju Tiranu. Unazom idemo na istok, do željezničkog kolodvora, koji je još uvijek u vrlo lošem stanju. Vrijeme je izuzetno vruće, sunce piči, temperatura je oko 35° i Eni je već slabo od te vrućine. Kao da ju trese blaga sunčanica. Krećemo prema hostelu, još će se tamo malo odmoriti, prije polaska na autobus.

Vrućina postaje neizdrživa, a i Eni više nije do razgovora. Ovo je vjerojatno jedan od trenutaka u kojima se pita što joj je trebalo ići na ovaj put, i mogu reći da ju razumijem, jer Tirana ljeti nije baš ugodna za boravak. Ona uostalom ni ne smatra Tiranu osobito privlačnim gradom, tako da joj ni to nije neko osobito zadovoljstvo.

Uzimamo stvari u hostelu i ponovno klipšemo do Skenderbegova trga, točnije do one agencije gdje smo jučer kupili karte. Ispred nje stoji i naš autobus za Prištinu, premda mi idemo samo do Prizrena. Srećom, autobus je klimatiziran, tako da smo se s olakšanjem zavalili u sjedala i promatramo vrevu Tirane. Doista, u ovakve dane ni ja ne mogu uvidjeti ikakav šarm u ovom gradu.

Napokon polazimo. Treba nam vremena dok izađemo iz grada, kroz kaotična prigradska naselja, potom pored aerodroma Rinas i onda na sjever, cestom prema Skadru. Ta je cesta još uvijek magistrala, iako ju na nekim mjestima označavaju kao autocestu. No tek kod Milota skrećemo desno prema brdima i ulazimo na novu modernu autocestu.

Autocesta A1, odnosno Narodna autocesta (u Albaniji) i Autocesta dr. Ibrahima Rugove (na Kosovu) gradi se od 2007., a gradi ju američki Bechtel u suradnji s turskom tvrtkom ENKA. Najteži dio radova je napravljen – u Albaniji je probijen 6 kilometara dug tunel Kalimash – Thirrë, a sada preostaje još dovršiti dio od Kukësa do kosovske granice. Putovanje od Kosova do Tirane tako je s nekadašnjih 6 sati skraćeno na 2, a posredno je utjecalo i na onaj famozni trajekt na jezeru Koman – naime, sada se promet iz Tropoje prema Tirani odvija preko Kosova, jer je tako brže.

Stajemo na nekom usputnom odmorištu:



Ena odlazi na WC, te se potom vraća zbunjena. Kaže da je ušla u krivi WC, te da su ju muškarci čudno gledali kad je izašla iz kabine. Nije ni čudo da joj se to dogodilo, u Albaniji se doista možete zabuniti ako na vratima samo pišu imena spolova koji koriste taj WC: burra ili gra. Ostavljam vama da zaključite što su od toga muškarci, a što žene.

Nastavljamo put. Nekoliko slika okoliša, koje će otprilike dati ideju kako je ovuda graditi autocestu:

















U daljini već vidimo i visove Šar-planine:



Malo prije Kukësa prestaje autocesta, te se preko jezera Fierza prelazi običnim dvotračnim mostom. Pogled na jezero:







Vrleti uz samu granicu:



I potom stižemo na granični prijelaz Morina/Vermnicë-Vrbnica. (Inače, ovo je druga Morina, postoji i Qafë Morinë iznad Đakovice, također granični prijelaz.) S kosovske se strane autocesta tek gradi, tako da je cesta zakrčena gradilištem, vozilima (uglavnom kamionima), a među svime time se suvereno šetkaju i goveda:



Nakon još jedne pauze neposredno nakon granice, nastavljamo prema Prizrenu. Ovaj autobus ne ulazi direktno u Prizren, već produžuje za Prištinu, a nas iskrcava na ulazu u grad, nedaleko autobusnog kolodvora. Odande moramo pješke. Nije to problem, znam put, no ja se bojim da ne zakasnimo u pansion (onaj isti u kojem smo bili 2009., Pansion Oltas), jer zbog nepredviđenih stajanja kasnimo već više od sat vremena u odnosu na termin koji sam rekao prilikom rezervacije.

Naposljetku stižemo u pansion u zadnji čas. Vlasnik već negoduje, kaže da je zbog nas morao odbiti neke Čehe, no ipak dobivamo sobu, štoviše, onu istu u kojoj sam dvije godine ranije bio s Matom i Nikolom. Doduše, sada u njoj više nema kompjutora, već je uguran još jedan krevet, no nema veze.

Dok se Ena smješta, ja odlazim do bankomata podići eure. Budući da nosim majicu s natpisom na hrvatskom, nisam siguran hoće li me netko zamijeniti za Srbina, pa sam malo paranoičan. Podižem eure i primjećujem kako su nekako pohabani. Jest da se radi o novčanicama od 10€, ali oni koje koriste u europskim zemljama uglavnom nisu tako pohabani. Tko zna, možda su krivotvoreni. Ili ih samo u europskim zemljama češće mijenjaju novima...

Lagano pada noć na Prizren, a mi krećemo u večernju šetnju. Presvukao sam majicu, nema razloga zabrinutosti. Na Šadrvanu je živo, topla ljetna večer ponovno je izmamila ljude na ulicu. Prvo ćemo nešto pojesti u jednom restorančiću s terasom na samom Šadrvanu. Poslije tradicionalno obilne večere u kojoj smo se oboje preračunali, krećemo šetnjom uz obalu Bistrice prema zgradi Prizrenske lige. Potom nastavljamo kroz prilično bezlične ulice iza nje, radeći krug oko te četvrti, da bismo izbili na glavnu cestu iza starog hamama:



Nastavljamo potom preko Šadrvana na drugu stranu. Želim pronaći onaj park u kojem sam ono svojedobno sjedio s Nikolom i Matom, no ne uspijevam. Opet smo se zapetljali u neku mahalu, odakle ne vidim izlaza. Kupujemo vodu u jednom usputnom dućanu. Slikam zanimljivu vizuru:



Iako piše na čak tri jezika (treći je turski, koji je također službeni u Prizrenu) da se NE baca smeće, vidite i sami kako izgleda podnožje stupa.

Šećemo i dalje, u potrazi za parkom, no već nas malo hvata i neugoda, primjećujemo neke tipove koji sjede u polumraku nekog trijema, vjerojatno s ne baš najčišćim namjerama, pa se odlučujemo vratiti.

Naša prva večer na Kosovu primiče se kraju, atmosfera u gradu je prilično mirna. Ena se inače bojala odlaska na Kosovo, budući da su nekoliko tjedana ranije izbili incidenti oko preuzimanja graničnih prijelaza Brnjak i Jarinje, no ja sam joj objasnio da je posrijedi sjever Kosova, na koji ionako nećemo prismrditi, nego ćemo se uglavnom držati zapadnog dijela, tj. Metohije. Prizren joj se sviđa, a nada se da će sutra ujutro imati još bolju priliku osmotriti grad pod dnevnim svjetlom. Sad ćemo na počinak...

egerke @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 11, 2013
NEDJELJA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja slikam pitoreskan pogled s našeg balkona:





Budući da cijena sobe ne uključuje doručak, morat ćemo nešto meznuti u gradu, te usput pokušati ući u crkvu Sv. Marije. Prvo ćemo obaviti kulturno uzdizanje, a onda žderačinu. U starom dijelu grada slikam već spomenutu Kraljevu džamiju:



A potom odlazimo u crkvu Sv. Marije:





Ena kaže da je očekivala više od same crkve, iznutra je dosta prazna, izuzev već prikazanog ikonostasa, na zidovima nema ničega.

Lunjamo duž korza, tražeći mjesto na kojem bismo mogli popiti nekakvu kavu i nešto pojesti, no ništa nam ne izgleda privlačno. Ili su posrijedi opskurne lokalne birtije, ili ušminkane slastičarnice, ili pak prčvarnice s mesom, što nam sigurno ne bi pasalo za doručak. Na kraju nalazimo jednu kućicu gdje se prodaje burek, pa sjedamo ispred i uzimamo burek i jogurt. Pravi balkanski doručak. Kada pitam ženu za pultom ima li jogurta, ona snažno odmahuje glavom, a potom vadi jedan iz frižidera. U Bugarskoj su nas ove godine mimoišli ti nesporazumi, ali evo ih zato ovdje...

Vraćamo se u hotel po stvari. Ispred hotela je kružni tok, na kojem će jedan vozač kamiona skoro pregaziti neiskusnu Enu, koja je očekivala da će, vidjevši ju, usporiti. Srećom, ja bolje poznajem mentalitet lokalnih vozača, pa ju povlačim na sigurno.

Pored hotela nalazi se veliki mural u spomen na antifašističku borbu i oslobođenje Elbasana:



Uzimamo stvari i odlazimo na stajalište furgona. Iako je nedjelja, furgona za Tiranu ima dosta. Općenito, promet furgonima se znatno poboljšao, i sada i za najudaljenije krajeve ima po nekoliko furgona u svako doba dana. Ovaj naš je krenuo uskoro, premda je bio poluprazan, očito im više nije toliko bitno da ih dupkom popune.

Isprva se vozimo glavnom cestom prema Rrogozhini, no onda skrećemo desno i počinjemo se nizom serpentina penjati iz doline Shkumbina. U dolini se sada vide pogoni čeličane:



Premda jedan mali dio čeličane još radi (uglavnom za preradu starog željeza), većina pogona je zatvorena, budući da bi prilagodba suvremenim ekološkim standardima zahtijevala ogromna ulaganja, a voljnih investitora nema. Oni koji su pokušali, ubrzo su digli ruke. Stoga čitav kompleks izgleda apokaliptično. Tvornica je inače na vrhuncu proizvodnje zapošljavala 12000 ljudi.

Cesta Elbasan-Tirana počinje nizom serpentina nakon kojih izlazi na uski hrbat brda, s obiju strana omeđen provalijama. Eni je čak malo i zlo od zavoja, no pogled uokolo je spektakularan i zastrašujuć:



Potom se istim takvim nizom serpentina spuštamo na drugu stranu, prema dolini rijeke Erzen. U daljini se već nazire položaj Tirane – ogromni oblak smoga pluta nad dolinom. Prolazimo kroz sela u kojima su uz cestu nanizani mnogi restorani koji poslužuju janjetinu – ovamo Tiranci dolaze na izlet i ručak vikendom.

Naposljetku pristižemo u Tiranu, gdje nas furgon ostavlja na obali Lane, iza negdašnje Hoxhine piramide. Krećemo u potragu za hostelom, koji nisam rezervirao, budući da nismo bili sigurni hoćemo li već prethodni dan imati vremena da nakon obilaska Elbasana produžimo za Tiranu, ili ćemo odmah odlučiti ostati u Elbasanu.

Usputna vizura s ulica Tirane:



Albanija je, uz Kosovo, vjerojatno najamerofilnija država u Europi. Jedino je ovdje moguće nekritičko prihvaćanje američke politike, državna proslava zbog ulaska u NATO i slično. U redu, u Americi živi i velik broj Albanaca, kojima je ona doista i pružila bolji život, no to ne znači da mora postojati tolika bezrezervna podrška njihovoj politici, pogotovo nazivanje jedne tiranske ulice imenom jednog od njihovih najlošijih predsjednika. Razumijem Bulevard Bill Clinton u Prištini, Clinton ima nekakve veze s kosovskom državnošću, no kakve točno veze ima Bush s Albanijom, osim što su mu tamo navodno ukrali sat? Istina je isto tako da u Albaniji prolazi ta američka libertarijanska politika, budući da tamo stvarno vlada slobodno poduzetništvo, a uloga države je tek simbolična. Ujedno je to dobar poligon za demonstraciju svih užasa koje sa sobom donosi posve slobodno tržište, posebice u domeni građevinskog poduzetništva. Napola dovršene zgrade, ili pak ušminkane deseterokatnice ispred kojih je blato, jer komunalije spadaju u društvenu domenu, a novca za izgradnju pločnika u proračunu nema...

Upućujemo se prema istočnom dijelu centra grada. Prolazimo pored tržnice, gdje se, na jednom dislociranom štandu na samoj autobusnoj stanici, prodaju živi primjerci peradi koji mirno šeću uokolo. Vjerojatno se, kada mušterija odabere svoju robu, pristupa klanju dotične, i to po svemu sudeći na tom istom mjestu. Još jedna blagodat slobodnog tržišta. Potražnje ima, ponude ima, čemu onda moralizacija o higijenskim i sanitarnim standardima, te o zaštiti građana od neugodnog prizora klanja?

Hostel je smješten u pokrajnjoj ulici jedne pokrajnje ulice, što znači da je poprilično miran. Nalazi se u negdašnjoj vili s velikim vrtom. Imaju mjesta. Hostel vodi jedna Albanka i jedan Englez. Ne znam jesu li par ili samo poslovni partneri. Naravno, postoji problem s redukcijom vode, na što nas posebno upozoravaju. Vode ima cijelo vrijeme, ali je tlak nizak, a ni ne preporučuje se dugotrajno tuširanje.

Nakon što smo se malo pofriškali, odlazimo pronaći agenciju gdje ćemo kupiti autobusne karte za sutra. Nalazimo je odmah pored Skenderbegovog trga, koji je sav raskopan, jer se centar grada upravo preuređuje. Kupujemo karte, Ena daje dio leka u kovanicama, pritom zabunom davši i jednu kovanicu bugarskih stotinki. No žena u agenciji bez problema i to uzima, samo odmahnuvši rukom. Laughing

Zatim odlazimo na ručak u jedan restoranu u Blloku koji su nam preporučili. Hrana je solidna, prava albanska, neki punjeni patlidžani, takvo što.

Nakon ručka šećemo centrom pa tako dolazimo i do zgrade sveučilišta:



Primijetite da je samo pročelje uređeno, a da bočne strane zgrade nemaju izrađenu fasadu, već samo golu ciglu.

Skrećemo lijevo od sveučilišta i upućujemo se prema velikom parku koji se nalazi iza. Park je zapravo poprilično velika šuma, sličan je Maksimiru. Ima nešto šetača, džogera, no vrućina je poprilična, pa ljudi vjerojatno ipak sjede u hladu kafića. Odmaramo se nakratko na jednoj klupici, a potom spuštamo do umjetnog jezera koje se nalazi na rubu parka:





Kompleks parka i jezera oblikovan je 1955-56., po planovima bugarskih urbanista. Unutar parka nalazi se crkva Sv. Prokopija i spomenik palim britanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, u parku se nalaze zoološki i botanički vrt, ljetna pozornica i grobovi trojice braće Frashëri: Abdyla (književnika, političara i jednog od osnivača Prizrenske lige), Naima (pjesnika) i Samija (književnika, dramatičara i filozofa). Jezero je poribljeno, pa se tako na njemu može i pecati, a služi i kao kupalište, premda je poprilično oronulo. Park je ranijih godina imao problema s hrpama otpada koje su u njemu ostavljali posjetitelji, a bilo je i slučajeva kriminala. Zadnjih godina govori se o investicijama, koje bi trebale izgraditi još jednu četvrt na obali jezera, na taj način smanjivši područje parka (slobodno tržište!), a i botanički bi vrt trebao pasti žrtvom izgradnje nove zaobilaznice.

Sjedimo neko vrijeme pored jezera, promatrajući šetače, potom se vraćamo prema gradu. Jezero je od ostatka grada odvojeno branom koja sprečava prelijevanje vode na obližnje četvrti koje su smještene niže od razine jezera.

Dok prelazimo preko mosta na Lani, spopada nas neki klinac od kojih desetak godina. Prodaje cigarete, parfeme... Ena i ja prolazimo razgovarajući, ignoriramo ga. No on ide uz nas i gura nam svoju robu u facu. U jednom mu času ja odgurujem ruku kojom mi maše pred facom, te mu se prilikom toga čitav bunt cigareta koji drži rasipa po mostu. Malo je falilo da se neke od kutija skotrljaju u Lanu.

(Vidjet ćemo ga i idući dan nedaleko od tog mjesta, ali će se tada držati podalje. Očito je shvatio da nismo zainteresirani.)

Vraćamo se u hostel, idući preko tzv. Kožarskog mosta (Ura e tabakëve), pješačkog mosta iz 18. stoljeća koji je nekoć premošćivao Lanu, sve do njenog preusmjerenja 1930-ih. Danas premošćuje jarak njenog bivšeg korita. Most se nekoć nalazio na važnoj prometnici koja je spajala Tiranu s istočnim brdima, vodeći skroz do Debra.

U hostelu je živo. Tu je i neki par iz Britanije, dolaze i neke dvije cure od kojih je jedna Novozelanđanka... Prvi puta čujem novozelandski engleski i zvuči mi izuzetno nerazumljivo.

Tijekom večeri odlučujemo se na još jednu šetnju. Vrijeme je da vidimo kako Tirana izgleda noću. Tražimo mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti, usput promatrajući noćni život grada. No nedjelja je i sve se prilično rano zatvara. Na kraju sjedamo u Kolonat, albansku kopiju McDonald'sa, koji se reklamira kao „mediteranski fast food“, a u ponudi ima i pizze i tjesteninu. Unutrašnje je uređenje gotovo prekopirano od McDonald'sa, a čak je i logotip sličan – no ovdje se umjesto velikog M nalazi veliko K, što zapravo izgleda kao da se zlatni lukovi McDonald'sa urušavaju. Laughing

Hrana je tipični fast food, iako imaju i dašak lokalnog – Skënderburger. Radi se u biti o ciabatti s goveđim odreskom i uobičajenim povrćem. Krumpirići su im loši.

Ena još odlazi kupiti papirnate maramice. Dok ja pokušavam pronaći kako se to kaže u rječniku, prodavačica iz Eninog objašnjavanja već kuži o čemu se radi, i kaže „facoletë“. Laughing Eh da, zaboravljamo koji utjecaj na albanski je izvršio (i još vrši) talijanski...

Vraćamo se u hostel, još smo sutra čitavo jutro u Tirani, tako da možemo ležerno odspavati...

egerke @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 6, 2013
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se pozdravljamo s našim domaćinima. Ove su nam godine naplatili redovnu turističku cijenu (nekih 10€). Očito više nemamo pravo na popust. A i ruku na srce, smještaj je pomalo oronuo, mogli bismo za istu ili malo višu cijenu drugdje dobiti i štogod kvalitetnije.

Iako smo prvo do Sv. Nauma mislili ići autobusom, odlučujemo se ipak za taksi. Nije puno skuplje, a brže je i ostavit će nam više vremena za ležerniji posjet manastiru.

Vožnja do manastira traje kojih 20 minuta, za koje vrijeme ja u razgovoru s taksistom pretresam trenutnu situaciju u makedonskom turizmu i politici. Iznenadilo me naime da na Ohridu ima velik broj Nizozemaca, koji dolaze čarter-letovima. Štoviše, čak je i dosta natpisa na nizozemskome. Kaže taksist da su oni i za vrijeme Jugoslavije bili brojni gosti.

Iskrcavamo se na parkiralištu, odakle imamo još kojih 500-tinjak metara do manastira, kroz špalir štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana. Lijevo od nas, u zaleđu, nalazi se jezerce, koje je jedan od izvora koji pune jezero:





Manastir je na malom brdašcu, a ispod njega nalazi se crkvica Sv. Petke:



Ulazimo u kompleks manastira:



Manastir je 895. osnovao Sveti Naum, suradnik Svetog Klimenta Ohridskog, koji je ovdje proveo zadnje godine života, te je tu 910. i umro i pokopan. Kasnije je manastir pregrađivan, a danas više nije u vjerskoj funkciji, već je muzej. Jedini objekt koji ima vjersku funkciju je crkva Sv. Arkangeli Mihail i Gavril:



Današnji oblik crkve potječe iz 16. stoljeća, a u sklopu nje se nalazi i Naumova grobnica (to je ova kupola desno, najniža).

Zanimljivo je da se manastir od 1912. do 1925. nalazio na teritoriju Albanije, a Kraljevini SHS ga je ustupio Ahmed ben Zogu, kao znak dobre volje. Lako je moguće da je ta činjenica spasila manastir, jer je pitanje kako bi prošao da je ostao u NR Albaniji, pogotovo na ovakvoj strateškoj točki.

Dvorište vrvi turistima, a ima i Hrvata – tih se dana naime u Ohridu održavao nekakav folklorni festival, a prethodne smo večeri prisustvovali i dijelu programa, gledajući nastup folklornih skupina iz Srbije, Hrvatske, Litve, Mongolije, Turske i još tako nekih zemalja. Danas je očito za sudionike bio priređen posjet Svetom Naumu.

Narteks:



Ulazimo u crkvu. Za to moramo kupiti ulaznicu. Kada čuje da smo iz Hrvatske, prodavač nam prodaje ulaznicu za domaće. Još malo makedonske gostoljubivosti.

Ikonostas:



Kupola:



Kako rekoh, u pokrajnjoj se prostoriji nalazi Naumov grob. Evo ga:



Kada se prisloni uho na nadgrobnu ploču, navodno se čuje zvuk sličan kucanju srca (ja ga nisam čuo). Zapravo se vjerojatno radi o kapanju vode negdje u grobu.

Izlazimo iz crkve i odlazimo na terasu vidikovca, otvorenu prema jezeru. Pogled na sjever, prema Ohridu:



I na zapad, prema albanskoj obali i Pogradecu:



Na istaci lijevo vidi se pogranični objekt. Udaljenost manastira od same granice je nekih 750 metara zračne linije.

Još jednom crkva, sa stražnje strane:



Ova crkva više nije u funkciji:



Stambeno krilo, izgrađeno u turskom stilu:



U kompleksu manastira ima i nekoliko paunova, koji ovuda slobodno šeću. Evo jedne paunice s mladuncima:



Navodno im se nije baš preporučljivo približavati, jer kljucaju.

Ruksake smo ostavili u narteksu. Sada ih uzimamo i pitamo možemo li proći stepenicama iz manastira direktno do graničnog prijelaza, da ne radimo zaobilazak, koji bi zahtijevao hod od kojih 2-3 kilometra. Jedna nam ženska kaže da je pored toga vojni objekt i da nije sigurna hoće li nas oni pustiti. Kaže nam da probamo. Dolazimo do stražarske kućice u kojoj je neki mladi vojnik. On kaže da nema problema, da bi nas on i pustio, ali je trenutno sam, a netko bi nam morao otključati gornja vrata. On ne može, jer ne smije napustiti stražarnicu. Ha ništa, morat ćemo onda ipak okolo.

Na parkingu nalazimo jednog taksista, te ga molimo da nas prebaci do granice. Njemu je to par minuta, a nama će uštedjeti dosta vremena.

Prelazimo granicu pješke, te potom lagano šećemo oko brda, do Tushëmishta i albanske granične kontrole. I ovdje se vidi napredak, Umjesto daščara 3 godine ranije, sada su ovdje moderni objekti, zastakljeni, propisno izgrađen pješački otok, rampe...danas izgleda bolje od makedonske strane graničnog prijelaza.

Nakon obavljenih graničnih formalnosti uzimamo taksi do željezničke stanice Pogradec. Vozimo se kroz centar Pogradeca, koji je također skockan, izgleda da će čak napraviti i pješačku zonu, te potom krećemo na sjever, uz obalu Ohridskog jezera, do kojih 5 km udaljene željezničke stanice. Uz cestu lokalci prodaju ribu iz jezera, držeći je u rukama i pokazujući ulov vozačima. Iskrcavamo se, plaćamo taksistu, i potom ulazimo u već dobro popunjenu čekaonicu:



Ena kaže „Kakav je ovo kulturni šok za mene.“, a ja si razmišljam kako se Albanija u zadnje vrijeme kultivirala i nije više toliko kaotična kao kada sam bio prvi puta.

Imamo još kojih sat vremena do polaska vlaka. Prije toga ćemo morati kupiti karte. Pogled na cjenik (desno) i vozni red (lijevo):



Primijetit ćete da najskuplja karta (do Vlore – nekih 7 sati vožnje) košta 310 leka, što je oko 16,5 kn. Unatoč smiješno niskoj cijeni, vrijeme putovanja vlak čini neprihvatljivim većini ljudi, osim ako ne idu na stvarno kratke relacije ili su stvarno toliko siromašni da si ne mogu priuštiti furgon.

Kolodvor Pogradec izvana:



A tu je i alternativno prijevozno sredstvo:



Preko puta se nalazi nekakva propala industrija, koja izgleda sablasno:



Još nas ne puštaju na peron, vrata su zaključana. U jednom se času upuštamo u razgovor s tipom koji stoji pored nas. On je isto turist, Francuz, zove se Antoine. Putuje sve do Tirane. Pitam ga zašto, pobogu, ako nije railfan. Kaže da je mislio proći jeftinije. U to nema sumnje, ali stići će u Tiranu u 9 navečer (sada je pola 2).

Antoine govori dobar engleski s obzirom da je Francuz. Kaže da je iz Normandije, a i izgledom više podsjeća na nekog Germana. Kaže da još ne zna kamo će nakon Tirane, da li na jug, prema Vlori, ili možda prema Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Napokon dolazi vlak. Krenuo je iz Tirane u 6 ujutro:



Još jednom završetak albanske željezničke mreže u Pogradecu:



Taman dovoljno prostora da lokomotiva može izmanevrirati s kraja na kraj vlaka. A i zadržavanje vlaka u Pogradecu traje taman toliko vremena.

Ukrcavamo se u vlak. Vagoni su solidni (usprkos propucanim prozorima). Pogled iz vagona prije polaska:



Propagandna poruka, koja je očito potrebna, a čini mi se da pomalo i daje plodove:



(„Čuvajte vagon čistim. Čistoća je kultura.“)

Krećemo. Pogled na već poznate terase:



Vozimo se na sjever, uz obalu jezera, sve do mjesta Lin, a potom vlak ulazi u jako dugačak tunel i izlazi s druge strane brda, na početku doline Shkumbina. Kroz nekoliko ćemo se serpentina spustiti do mjesta Prrenjas. Pejzaž malo podsjeća na Čepić-polje u Istri:



A brdo kroz koje smo prošli u tom bi slučaju bila Učka:



(Gore se vidi velika reklama za Eagle Telecom, jednu od albanskih kompanija mobilne telefonije. Kombinacija boja podsjeća na Google, koji su odabrali očito zbog sličnosti imena.)

Nakon što se spustimo u dolinu, to izgleda ovako:



U Prrenjasu se nalazi groblje vagona i lokomotiva. Dvije impresije iz vlaka:





Nakon Prrenjasa pruga ulazi u kanjon Shkumbina, što znači da većinu puta provodi na vijaduktima ili u tunelima, dok je cesta mnogo niže. Većina vijadukata je izgubila svoju metalnu ogradu, no očito je betonska konstrukcija još dovoljno čvrsta. Evo pogled na jedan iz „jurećeg“ vlaka:



Jedan od spomenika partizanskoj borbi, negdje usput:



Budući da sam tijekom puta razgovarao s Antoineom, nisam baš mogao mirno snimati cijelo vrijeme, no ipak sam se potrudio da ova vožnja vlakom ostane najbolje dokumentirani dio čitavog putovanja.

Još jedan vijadukt bez ograde:



Pogled u dubinu:



Malo pitomiji dio puta:



U daljini se nazire veliki vijadukt preko rijeke Bushtrice, vizualno najimpresivniji objekt na ovoj pruzi:



Ubrzo nailazimo na njega. Osim što prelazi rijeku (odnosno, tih dana njeno suho korito), prelazi i dvaput cestu, koja ispod njega čini zavoj u obliku slova U. Začudo, ima očuvanu ogradu:







Sjećam se kako sam ga tri godine ranije promatrao s ceste, i gledao moćne stupove koji ga nose, pitajući se koliko su još jaki i neće li uskoro zbog kroničnog neodržavanja kolabirati.

Nastavljamo dalje dolinom Shkumbina:





I potom stižemo u Librazhd. U tom trenutku još nisam znao da sam se vjerojatno posljednji puta vozio prugom Pogradec-Librazhd, budući da je promet na njoj obustavljen tijekom 2012., a onaj krš iz Prrenjasa se prebacuje u Elbasan. Daljnja sudbina ove pruge je neizvjesna – premda bi ju se moglo povezati, bilo s Grčkom (na Florinu), bilo s Makedonijom (preko Qafë Thanë i Struge na Kičevo), izgleda da će prije biti demontirana. Šteta, budući da bi Albaniji trebala još koja željeznička veza s inozemstvom, a to bi bila i možda najbrža željeznička poveznica Jadrana i Crnog mora (ako se još izgradi pruga od Kjustendila do Skopja).

Kolodvor u Librazhdu i lokalna fauna:



Ono u daljini mi izgleda kao polovica pasarele, ali možda je samo neka dizalica:



Kolodvorska zgrada u socrealističkom stilu:



Nakon Librazhda kanjon Shkumbina postaje dublji i uži:









U jednoj od usputnih stanica ukrcao se u vlak i neki čovjek s ovcom u vreći. Još malo kulturnih šokova za Enu. Laughing

Nakon kanjona, krajolik se otvara i ulazimo u ravnicu u kojoj leži Elbasan:



Ono u daljini bi trebao biti planinski masiv Tomorr, koji se nastavlja pored Berata prema južnoj Albaniji.

Još malo pitomijeg krajolika, ali s podsjetnikom da brda u Albaniji nikad nisu daleko:



Kada sam ovuda prolazio tri godine ranije s Nikolom i Vesnom, Nikola mi je skrenuo pažnju na bizarnu konstrukciju. Naime, premda pruga ne prolazi kroz nikakvo brdo, odjednom vlak ulazi u tunel – točnije, u betonsku konstrukciju nalik na tunel, koja stoji posve izdvojeno. Evo, da vidite o čemu se radi, premda je iz vlaka to teško uslikati:





Nemam ni približnog pojma zašto je to izgrađeno. Undecided

Približavamo se Elbasanu, što znači da je vrijeme silaska. No prije toga, još malo propagande:



(„Čuvajte svoj vagon. Sutra ćete opet putovati.“)

I napokon, nakon 4 sata truckanja, pristižemo u Elbasan. Pozdravljamo se s Antoineom (sjetit ćemo ga se u nekom trenutku večeras, pomislivši kako vjerojatno upravo tada pristiže u Tiranu) i silazimo. Zgradu kolodvora (jednu od rijetkih koja nije u onom jednoličnom stilu) su obnovili od prošlog puta kad sam bio ovdje:



Upućujemo se prema centru, koji nije daleko. Tamo je jedan hotel u kojem bi moglo biti slobodnih mjesta. Nažalost, kada dođemo tamo, reći će nam da ih nema, nego da pokušamo kojih pola kilometra zapadnije, navodno ima neki hotel „kod mosta“. I doista, nalazimo hotel, a imaju i mjesta. Recepcioner na engleskome kaže „Thirteen euro.“ Za dvije osobe? Pa to je stvarno jeftino. Ulazimo u sobu, i ja odmah želim platiti. Dajem recepcioneru 13€, no on i dalje stoji. Kažem mu: „You said thirteen euro?“ „Yes, thirteen.“ „But here it is. Thirteen. Trimbëdhjetë.“ „Oh, no! Tridhjetë.“ „Ah, that's thirTY, not thirTEEN.“

Dakle, soba košta 30€. Ni to nije baš previše skupo, za nas dvoje. Imamo i balkon, minibar, televizor, veliku kupaonu... U minibaru nalazim punu bocu ledenog čaja, koja je doduše otvorena. Ena je skeptična, tko zna tko je to otvorio, možda su i pili iz toga... Meni ne smeta, žedan sam, a i male su šanse da ću baš pobrati neku boleštinu preko boce koja je bila u frižideru.

Budući da nemamo 30€ kod sebe, odlučujem otići na bankomat, dignuti leke i onda platiti u lekima. Dok se Ena tušira, ja ću to obaviti. Po povratku se i ja tuširam i spremni smo za šetnju do grada.

Subota je navečer, pa je u centru korzo:



Elbasan je četvrti najveći grad u Albaniji (zaostaje vrlo malo za Vlorom). Razvio se još u rimsko vrijeme na važnom prometnom pravcu zvanom Via Egnatia, koji je spajao Jadran s Konstantinopolom. Međutim, u srednjem vijeku naselje je nestalo, da bi korijeni današnjeg Elbasana počeli s Turcima i njihovom tvrđavom sagrađenom 1466. u vrijeme Mehmeda II. Osvajača. Odatle vjerojatno dolazi i ime grada: otomanski turski oblik il-basan znači „tvrđava“. Pučka etimologija tvrdi da dolazi od turske sintagme el basan, što znači „drobeća šaka“. Otada, pa sve do 1911., Elbasan je bio sjedište elbasanskig sandžaka, središta otomanske urbane kulture u Albaniji. 1909. u Elbasanu je održan i Albanski nacionalni kongres, kojim su riješena neka važna kulturna i obrazovna pitanja, između ostaloga, potvrđena je odluka o odabiru latinice za službeno pismo albanskog jezika, a razmišljalo se i o elbasanskom dijalektu kao o bazi standardnog albanskog jezika. U gradu je osnovana i prva učiteljska škola u Albaniji. Tijekom Prvog svjetskog rata grad su, u različitim razdobljima, okupirali Srbi, Bugari, Austrijanci i Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata započinje industrijski razvoj grada, osnivanjem tvornice duhana i alkoholnih pića. Grad je teško stradao i u Drugom svjetskom ratu, no obnovljen je u doba Hoxhine vladavine. Štoviše, uz kinesku je pomoć sedamdesetih godina zapadno od grada izgrađena ogromna čeličana Čelik partije, koja je ostavila teške ekološke posljedice na grad i dolinu Shkumbina.

Jedan od najznačajnijih Elbasanaca bio je Konstantin Kristoforidhi, koji je tijekom 19. stoljeća prvi preveo Novi zavjet na gegijsko narječje albanskoga, a ujedno je i izdao i rječnik i gramatiku albanskoga, na taj način zauzevši važno mjesto u izgradnji albanskog standarda.

Središte Elbasana zapravo je nekadašnja tvrđava (na prethodnoj se slici lijevo vide njene zidine). Mi ulazimo u nju i šećemo uskim i neravnim uličicama, gdje je mnogo mirnije nego na bučnom korzu. Pokušavamo doći do crkve Sv. Marije, pravoslavne crkve iz 15/16. stoljeća. Evo je:



U doba Hoxhe crkvu je od uništenja spasila činjenica da su okolne ulice preuske da bi do nje mogli doći buldožeri. Danas je proglašena kulturnim spomenikom i sjedište je Nacionalne autokefalne albanske crkve, koja se 1995. odvojila od Albanske pravoslavne crkve. Inače, današnji je izgled dobila u 19. stoljeću, nakon požara.

Crkva je međutim zatvorena, budući da smo došli prekasno. Stoga ćemo ju morati obići sutra. Šećemo dalje ulicama, tražeći i Kraljevu džamiju, izgrađenu 1492., te je naposljetku i nalazimo (izgleda kao obična kuća, nema minaret), ali se ne usuđujemo ući, jer nismo posve sigurni jesmo li dobro potrefili.

Vraćamo se prema korzu. Iz jednog usputnog birca dopiru jednolični zvukovi čitanja brojeva binga. Na korzu slikam elbasansku sahat-kulu:



Prolazimo kroz gužvu, tražeći i neko mjesto gdje bismo sjeli na večeru. Odlučujemo se vratiti drugom stranom ulice. Nalazim neki restoran u svom vodiču, upućujemo se onamo, no na spomenutom mjestu nema ničeg sličnog. Vraćamo se do glavnog parka, tamo je neka pizzerija, pa nećemo komplicirati. Poslije večere lagano se upućujemo u hotel. U sobi veselje: Ena je naime prilikom odlaska iz sobe ostavila bojler da se puni toplom vodom, i on se u međuvremenu zagrijao do maksimuma. Ima sigurnosni mehanizam koji to označava, no taj pišti svako malo. Isključujemo bojler i nadamo se da će to pištanje prestati kad ispraznimo dio tople vode iz njega. No to se ne događa. I tako će on pištati u pravilnim razmacima čitavu noć i drugo jutro, sve do našeg odlaska...

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2012
NEDJELJA 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajemo u pola 6. Slikam sobu, večer prije sam već slikao kupaonicu:





Izlazimo iz sobe, hotel je mrtav. Mislim si gdje ćemo ostaviti ključ. Jučer smo rekli recepcionaru da idemo na ranojutarnji furgon, morao bi netko znati. Spuštamo se do prizemlja i vrata koja vode u restoran. Ja još iz zezancije velim "Mogla bi biti zaključana." Mate proba i vrata su doista zaključana. Lupa po njima, hoće li ga netko čuti. Ništa. Što sad? Imamo još deset minuta, ako to ne uspije, zaglavili smo ovdje. U taj čas Nikola pokuša otvoriti vrata koja se nalaze na odmorištu iznad nas i koja vode na vanjske stepenice. Otključana su. Valjda su nam ih ostavili. Odlažemo ključ na stepenice i izlazimo. Mate ostavlja vrata otvorenima.

Vani je hladno, ipak je rano jutro, a u brdima smo. Na ulici ispod muzeja stoji furgon. Izgleda da samo nas čekaju, tu je vozač i još jedan tip. Ipak, još par minuta je do polaska.
Rano jutro u Bajram Curriju:



Inače, u vezi te zafrkancije s Bajram Currijem, na kraju sam ja smislio foru: Kako se zove žena iz Bajram Currija? - Bajram Curra.

Napokon krećemo i izlazimo iz grada. Polja:



Potom se vozimo kroz lijepi drvored, pored jednog spomenika nekom junaku antifašističke borbe, a onda ulazimo u kanjon Valbone (to je drugi, onaj prvi je iznad Bajram Currija):



Uz cestu skupljaju još neke putnike. Otac prati kćer, curu od nekih dvadeset i kusur godina, koja je sva skockana, dolazi iz tko zna kojeg zaseoka iznad ili ispod ceste i onda ulazi u ovaj smrdljivi furgon.

Ubrzo se kanjon širi i pojavljuje se jezero:



Rijeka Drim skoro je čitavim svojim tokom u Albaniji pretvorena u akumulacijska jezera. Ima ih tri: najviše je Fierza, čijom je izgradnjom potopljen i stari grad Kukës, a također i jedan mali dio Kosova (o tome sam pisao), srednje Koman i najniže Vaudeja, koje se proteže skoro do Skadra. Ubrzo nakon toga Drim se dijeli na dva rukavca od kojih jedan utječe u Bojanu, a drugi izravno u Jadran. Mi smo trenutno na rubu jezera Koman, čija se razina proširila i na utok Valbone u Drim. Ovdje prelazimo s asfalta na makadam i vozimo se uz obalu jezera. Brana jezera Fierza malo je iznad ovoga mjesta.
Zbog specifičnog kanjonskog oblika rijeke Drim u ovom dijelu, izgradnja jezera Koman nije previše izmijenila izgled toka rijeke, samo je podigla razinu vode. Usto, takav oblik reljefa onemogućio je izgradnju ceste, tako da se veza Tropoje s ostatkom Albanije, osim cestom preko Kukësa, odvija i trajektom koji plovi uzduž jezera Koman, od brane u Fierzi do brane u Komanu. Na taj trajekt mi idemo.

Evo nas, ukrcavamo se (tu je i onaj bus koji je stajao ispred hotela):



Pokraj je i drugi trajekt, ali taj ne plovi:



Prilično neobično za Albaniju, u kojoj baš ne drže do forme, ali kapetan broda je sav skockan, nosi uniformu, vidi se da je to ipak čast.

Ljudi koji su plovili brodovima diljem svijeta kažu da postoje tri brodske ture koje zbog svoje ljepote zaslužuju da ih svatko posjeti. To su obilazak norveških fjordova, vožnja kroz kanale južnog Čilea i jezero Koman. Već ono što vidimo izgleda jako obećavajuće. Čak i Mate, koji je bio nešto gunđao ("Šta je toliko spektakularno u tom jezeru da to moramo ić vidjet?") kaže da bi ovo moglo biti jako lijepo.

Evo, samo kao najava:



Još jednom pogled na susjedni trajekt:



Trajekt se zove Jezerca, prema najvišem vrhu Prokletija, ujedno i najvišem vrhu koji je u cijelosti u Albaniji (Korab se nalazi na granici s Makedonijom).

Ovi i dalje nešto prtljaju, treba nam skoro sat vremena da krenemo. Na kraju su dupkom napunili trajekt. Nadam se samo da znaju što rade, jer mi se već u glavi vrte novinski naslovi "U Albaniji potonuo trajekt, uzrok prekrcanost". Gledam jezero, mislim da bih se smrznuo da moram ovuda plivati.

Napokon oko pola 8 krećemo. Mislim da sljedećim slikama nije potreban komentar, pa ću se ja povući:











Unatoč tomu, ova se dvojica opet koškaju oko glazbe. U2 su pretenciozni, Coldplay je smeće, veli Nikola. Mate mu veli da on sluša opskurne bendove. Onda u jednom času Nikola veli da mu je dobar stari Magazin, recimo stvari poput "Tri sam ti zime šaptala ime". Mate umire od smijeha. "Ta kuruza ti je dobra, a Coldplay ti je smeće?" "To nije kuruza." "I ti si mi neki arbiter elegantiae, Magazin slušaš."

Yell

Još samo danas, eventualno sutra...

Samo čekam da odnekud izleti orlušina:



Hajdemo dalje:































Doista, vidi Koman i umri.

U jednom času vidimo skupinu ljudi na jednoj od stjenovitih istaka koje se zarivaju u jezero. Mašu nam. Trajekt staje i pristaje:



Albanija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete ustopirati trajekt. Dvojica muškaraca i žena s djetetom. Vjerojatno iz nekoga sela negdje u brdima. Na prvi pogled bih rekao da su sletjeli na tu stijenu, jer izgleda kao da uopće nema puta kojim su mogli doći. Žena i dijete se ukrcavaju, muškarci pozdravljaju i vraćaju se. Izgleda da ipak postoji nekakva kozja staza, ali ja ju ne vidim. Uostalom, uvjerite se i sami:



Nastavljamo:

























(ono u daljini bi mogla biti Jezerca)



















Na jednom se mjestu jezero širi i tu je otočić:







Jedino naselje koje je baš uz obalu - zapravo, ovo je jedini pitomiji dio obale:





Otočić ostaje za nama:













Prestižemo druga prometala:



Jezero ima česte zaljeve:







Križamo se s izletničkim brodom:







A onda se, nakon dva sata plovidbe, iza okuke počinje ukazivati brana i kraj jezera:





Posljednji pogled na Koman:



Iskrcavamo se i ulazimo u furgon za Skadar. Furgoni svi stoje na improviziranom parkingu na pristaništu. Put dotamo probijen je kroz tunel pored brane. Potom svi furgoni, njih desetak, istovremeno kreću.
Pogled na tok rijeke neposredno ispod brane:





Prelazimo most i vozimo se sada iznad jezera Vaudeja. Ovo je isto tako spektakularno, premda ne toliko dramatično kao Koman:











Fotić mi daje znak slabe baterije. O ne! Ništa, gasim ga i drijemam.

Ipak, pola sata kasnije ovo moram zabilježiti:



Fotić se ne oglašava. Dobro je. Ipak, neću previše forsirati fotke, a i ono najvažnije je snimljeno.
Stajemo na piš-pauzu, potom nastavljamo. Do Skadra nema puno, ali treba se spustiti opet u ravnicu. Ulazimo u grad, vozimo se paralelno sa željezničkom prugom. Došli smo dovoljno rano da možemo možda pronaći i neki drugi furgon, da ne moramo opet čekati Vehabiju.
Čim smo izašli iz furgona, odmah nas salijeću "Taksi, taksi?". Mate se otresa na njih. Idemo prvo nešto pojesti. Restoran je odmah preko puta hotela ispred kojega Vehabija kreće. Primjećujemo da su sklonili kip Pet heroja. Nadamo se da nije otišao u rezalište.
Sjedamo, Mate i ja naručujemo. Nikola nije gladan, ili jednostavno nema love. Dok mi čekamo hranu, on se odlazi prošetati. Ubrzo se vraća i kaže da je našao tipa koji nas može prebaciti do Ulcinja za nekih 7€. Veli da tip govori srpski. Nagovorio ga je da nas pričeka, rekao mu je za 20 minuta.
Ručak se oduljuje, u jednom času dolazi i taj tip, veli da je u redu, ne moramo se žuriti, pričekat će nas. Potom dolazi neka prosjakinja s djetetom. Žica novce. Nikola veli da nema. Potom se okreće meni. Ja odmahujem glavom. Ona i dalje stoji. Velim joj "S'kam." (nemam) A oni meni "Ke, ke." (imaš, imaš) Vjerojatno pretpostavlja ako sjedim u restoranu, da onda imam love. Na kraju se miče.
Gotovi smo s ručkom, odlazimo do onog tipa. On nas čeka, potom krećemo. Pitamo ga zna li što su napravili s 5 heroja. On veli da su ih prebacili na neko drugo mjesto, ali da ih neće uništiti.
Vidimo da su i u Skadru počeli šareno bojati zgrade. Očito da se tiranski trend, koji je započeo Edi Rama, širi, i da bi mogao izrasti u svojevrsni albanski brend, isto kao snježnobijele kućice po grčkim otocima.
Naš taksist veli da je on u biti Crnogorac, ali rođen u Skadru. Naime u Skadru živi oko 20% Crnogoraca. Imaju i svoju kulturnu udrugu, školu... Skadar je katolički grad, a Crnogorci su uglavnom pravoslavci. No on je musliman. Zove se Burhan Osmanagiq.
Na izlasku iz Skadra obnavljaju most preko Bojane. Veli Burhan da će graditi novi, jer stari više ne zadovoljava. Em je drven, em je nedovoljno širok za mimoilaženje, pa se tako vozila moraju naizmjence propuštati.
Pitamo ga kako je bilo za vrijeme Hoxhe. Veli da je bilo jezivo. Da si čovjek ne može zamisliti da netko može svoj narod tako terorizirati. Priča kako je sve bilo na točkice, kako je tjedno sljedovanje kave za četveročlanu obitelj bilo 10 dekagrama, a i kruh se isto tako minuciozno dozirao. Veli da su morali imati posebne unutardržavne putovnice, odnosno neku vrstu knjižice umjesto osobne karte, u koju su bilježili sva kretanja. Nije bilo slobodno landrati uokolo, morao si imati dobar razlog da odeš nekamo. Ako si bio dobar radnik, mogao si dobiti ljetovanje u nekom od sindikalnih hotela u Sarandi, eventualno se moglo otići u Drač na plažu, koja je bila više za plebs. Zimi su ih vodili u brda, na neke radničke kampove.
Njemu je kao Crnogorcu iz Skadra bilo posebno grozno. Veli, tako smo bili blizu svojih, skoro na puškomet, a dijelili su nas čitavi svjetovi. Dečki pitaju je li bilo onih koji su bježali. Veli da jest. Neki su poginuli, neki su i uspjeli. Naravno, nije se pričalo o tome, vlast to nije htjela priznati.
No na kraju pomalo rezignirano kaže "Onda se imalo malo, ali su barem svi imali jednako. Danas onaj tko ima, ima, ali onaj tko nema, taj stvarno nema ništa."
Dolazimo na Muriqan, obnovili su granični prijelaz, a gužva je ogromna. Čekamo nekih dvadesetak minuta. Burhan je ugasio motor i samo gura auto kad se red pomakne. Nikola, koji sjedi na suvozačkom mjestu, također mu pomaže gurati. Mate i ja sjedimo kao trutine zavaljeni otraga i uživamo u toj rikši. Laughing

Burhan nam predlaže, veli da se to naravno i njemu isplati, ali ne zato, da nas prebaci do Bara. Veli da iz Bara ima mnogo više buseva nego iz Ulcinja. Slažemo se, udaljenost je slična. Idemo onda u Bar.
Vozimo se krajnjim jugom Crne Gore. Burhan priča da tu žive sami Albanci, ali da oni ne žele govoriti nijedan drugi jezik nego srpski. Veli da je tako jednom stao tu s autom, skadarska registracija, u albanskom selu. I odmah su mu se obratili na srpskom. Veli on "Kako to, oni su Albanci, vide skadarsku registraciju, ali neće pričati albanski? Otkuda mogu pretpostaviti da ja znam srpski?"
To je zapravo zanimljivo čuti, jer u posljednjim prepirkama između Srba i Crnogoraca, uzrokovanim crnogorskim priznanjem Kosova, što se percipiralo kao "izdaja", Srbi često znaju reći "Videćete vi, brzo će tako i kod vas da bude, pa će Šiptari tražiti da se Ulcinj i Plav priključe Albaniji, onda će to da vam se vrati". No po ovome što vidim, crnogorski Albanci se smatraju lojalnim građanima Crne Gore i nemaju ambicija k iredentizmu.

U jednom se času mimoilazimo sa stadom ovaca, koje suvereno šeću cestom, kao da je njihova.
Prolazimo pored Starog Bara i spuštamo se prema gradu. Burhan nas ostavlja na kolodvoru. Bit će ipak 10€ po osobi. Nema veze. Zahvaljujemo mu i kažemo da ćemo mu se javiti ako budemo u Skadru. Dao nam je vizitku.

Na kolodvoru imamo bus za Herceg Novi. Dakle, time smo riješili Crnu Goru, samo moramo naći prijevoz od Herceg Novog do Dubrovnika. Nikoli je sestra u Dubrovniku s nekom frendicom, tako da će nas on tamo napustiti.

Izgleda da se sprema nevrijeme, kako se bližimo Budvi sve je mračnije. Sveti Stefan:







U Budvi stojimo 20 minuta. Za to vrijeme počinje pljusak. Gromovi udaraju po brdima u zaleđu.
Na crnogorskom primorju sve je više i više ruskih natpisa. To smo primijetili još dvije godine ranije, ali svake godine Rusi pokupuju još nešto. Pravoslavna braća dolaze na Jadran.

Iz nekog razloga u Herceg Novi nećemo stići prije 6. To vjerojatno namjerno odugovlače da bi se država činila većom. Nakon Budve idemo prvo u Tivat. Potom se vraćamo u Kotor. S kotorskog kolodvora Nikola šalje poruku sestri bi li htjela doći po nas u Herceg Novi. No Nikoli je mobitel riknuo, a ne zna sestrin broj napamet. Onda prvo mora svoju karticu staviti u Matin mobitel da vidi broj, a potom s mojeg mobitela poslati poruku. Nakon čitavih tih peripetija ona odgovara "A kolko vas je? Kaj nemrete naći neki prijevoz do Dubrovnika? Baš mi se ne da dolaziti skroz do Herceg Novog po vas ak ne moram."
Pa s tom Nikolinom familijom svake godine problemi. Ona je u Dubrovniku, i treba samo odvoziti 30 km da vidi brata kojeg nije vidjela par tjedana, koji nema love i moli ju za uslugu - i to brata koji je nju više puta vozio na vlak u Zagreb kad je išla u Beč (tamo je na postdiplomskom) i nikad mu nije bio problem. Dakle, stvarno...
Nikola šalje da smo trojica i da baš nemamo love. Odgovor ne dolazi.

Vozimo se oko Boke. Perast:



Budući da smo opet u obalnoj zoni, ova dvojica se opet prepiru je li nešto cikas ili palma.

Na koncu dolazimo u Herceg Novi, tamo na kolodvoru nema ničega za Dubrovnik. Bilo je ujutro. Ima i onaj Centrotrans u noći. Ali u ovo vrijeme nema. Nikola opet zove sestru. Ona veli da nema putovnicu kod sebe i da može doći po nas negdje u Hrvatskoj.
Ništa, uzet ćemo taksi do recimo Grude, pa reći njoj da dođe tamo. Prilazimo prvom taksistu, on nešto čita, uopće ne primjećuje Matu koji stoji pokraj auta i želi ga pitati za cijenu. Odustajemo, odlazimo do drugoga. On nam veli da je do Ćilipa 10€, dakle do Grude bi bilo 8. Može.

Nakon granice velimo da nas onda ipak odveze do Ćilipa. Praktičnije je i njemu i nama. Nikola opet šalje poruku sestri, da nas pokupi na benzinskoj pumpi u Ćilipima. Taksi nas ostavlja, mi čekamo Dubravku.

Ona dolazi za nekih 5-10 minuta i odmah Nikoli spočitava zašto ju nije zamolio da dođe. "Jel tak teško bilo napisat molim? To je još pet slova više." Uglavnom, ona je bila na Lokrumu i zato joj se nije dalo dolaziti. Mogla je onda to drugačije izvesti, reći da pričekamo, da će malo kasniti ili što, a ne nas ovako otpiliti.

Ona nas vozi do Dubrovnika, Nikola i ona pričaju o njenom ljetu, pitala je nas par kurtoaznih pitanja, jedino je živnula kad je skužila da i Mate i ja spočitavamo Nikoli to da si neće naći posao. Veli da mu to svi govore, a on ne želi raditi ništa drugo od onoga što si je on zacrtao, a to je prevođenje.
Na kraju nas ostavljaju na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. Ona je u stanu od nekog svog poznatog, na samom Stradunu. Nikola na rastanku veli Mati: "Gledaj. Ja pojma nemam kaj je cikas, al sam užival gledat te kak pizdiš." Laughing

Mate i ja čekamo bus za Ploče. Odlazim na bankomat, nema ni Zagrebačke ni Privredne banke, samo OTP. Uzet će mi proviziju. Dižem novce, onda zaokrećem za ugao. Tamo je bankomat Privredne. E, jebiga.

Odlazim na WC, naplaćuje se 3 kn. Ulazim u zahod i mrmljam "Dome, slatki dome." Dobra stara Hrvatska.

U međuvremenu smo skužili da bus kojim idemo prije Ploča ide u Metković, pa Mate javlja stricu da nas ipak dođe pokupiti u Metković, to je bliže.
Malo se još muvamo po kolodvoru, onda dolazi bus. Ulazimo, na radiju prijenos utakmice Rijeka-Hajduk. Braća Sharbini prešla u Hajduk. Svašta se izdogađalo otkako nas nije bilo...

Izlazimo iz Dubrovnika, prolazimo Lozicu, slike otprije dvije godine se vraćaju. Tonem u san. Trgnu me tek carinici u Neumu, potom opet krmim do Metkovića. Matin stric je već tamo. Još nekih pola sata vožnje do Prapatnica. Matina mama je pripremila večeru, ustrčala se čitava obitelj, ali mi želimo samo krevet. Kuća je puna, morat ćemo spavati u staroj kući. Nema veze, samo da mi se odmoriti, ustao sam u 5...

egerke @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2012
SUBOTA 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo i doručak u pansionu, koji je odličan. Odlučujemo se malo prošetati dok Aliismet ne dođe, rekao je u pola 10. To je za nekih sat vremena. Dok silazimo, vlasnik nam veli da je navratio "onaj naš prijatelj" i donio peciva. Predaje nam vrećicu. Teplije su peciva slična našoj pinci, kvadratnog oblika, kojima se na vrh stavi svježi sir, a potom im se uglovi preklope prema unutra. Jako fino.
Ulica pored one u kojoj je pansion vodi prema sabornoj crkvi Sv. Georgija:



Crkva je također stradala 2004., ali je potom obnovljena, premda u Prizrenu gotovo da i nema vjernika koji bi išli u nju. Očito čeka neka bolja vremena...
Kako nekomu ne bi palo na pamet opet ju vandalizirati, pokraj nje stalno dežura džip KFOR-ovaca, a istaknut je i ovaj natpis:



Odavde se spuštamo prema Šadrvanu:



Sam Šadrvan, stjecište prizrenskog života, izgleda ovako:



U ulici pokraj toga je Sinan-pašina džamija, izgrađena 1615., koju danas obnavljaju:

 

Sinan-paša je bio turski plemić albanskog porijekla, koji je inače poznat po tome što je u Beogradu, na mjestu na kojem se danas nalazi istoimeni hram, dao spaliti kosti sv. Save. Odatle pak srpski animozitet prema Albancima. Zanimljivo, previdjeli su činjenicu da Albanci nisu samo muslimani.

S obale Lumbardhe pogled puca na prizrensku tvrđavu (Kalaja):



Kameni most preko Lumbardhe:



Prelazimo rijeku, jer Nikola mora na poštu. Pogled s druge strane rijeke na crkvu Sv. Spasa iznad grada:



Ispred zgrade pošte je spomenik poginulim borcima UÇK-a i ostalim žrtvama u kosovskom ratu za nezavisnost:



Gledamo prezimena. Sva uglavnom dobro poznata sa zagrebačkih zlatarnica, pekara i slastičarnica. Laughing

Ulazimo u poštu. Zgrada odiše duhom nekih prošlih vremena. Stare telefonske kabine, dvorana vrlo velika u odnosu na jako male šaltere...

Nikola želi poslati razglednice. Naime, on je razglednice kupio još u Göremeu, napisao ih u Konyi, ali nije ih uspio poslati sve do Ohrida. Onda je u Ohridu otišao na poštu, ali su mu rekli da ne može baš iz Makedonije poslati razglednicu na kojoj pod imenom zemlje piše Hırvatistan, i da nadopiše još i makedonski naziv. OK, nakon što je poslao te razglednice, sjetio se još par ljudi kojima bi trebalo poslati, pa je onda u Ohridu još napisao nekoliko, s adresom na makedonskom, ali ih nije stigao poslati. I sada ih šalje iz Prizrena. Pokušavam zamisliti reakciju službenice kada joj ovaj preda razglednicu s natpisom XPBATCKA, a pogotovo onih koji će razvrstavati poštu. Međutim, sve je u redu, razglednica je kasnije čak i stigla na odredište. Jedino se službenica čudi i pita Nikolu na slabašnom srpskom "A vi ste bili u Kapadokiji?" Nikola potvrđuje.

Penjemo se na tvrđavu. Ovaj kvart je bio većinom srpski i dosta je kuća srušeno. U jednoj ulici koja vodi uzbrdo, bizaran grafit:



Ne bi to bilo ništa čudno da je negdje u Srbiji, ali ovo je Kosovo, i to grad u kojem Srba više gotovo da i nema, zato mi nije jasno da grafit još stoji.

Pokrajnja ulica. Vide se tragovi rušenja. U pozadini Sv. Georgije:



Pogled na grad, sa Sinan-pašinom džamijom u prvom planu:



Dolazimo i do crkve Sv. Spasa. I ona je pod prismotrom:





Iznad nas je tvrđava:



Put do tvrđave je uređen, ali vodi kroz prilično zaraslu šumu, s tim da se uz put mogu vidjeti i tragovi bodljikave žice. Pitam se je li minirano...

Tvrđava je poprilično široki prazni prostor, s ostacima zidina, a jedina građevina u njoj je neki dio vodovodne infrastrukture:



Odozgo se Prizren pruža kao na dlanu. Pogled na sjever, prema ostatku Metohije:



Pogled prema Albaniji:



Centar grada:



Iza Prizrena, obronci Šar-planine:



Inače, od Prizrena na jugozapad ide se prema Brezovici, poznatom skijaškom centru, i prema Dragašu, koji je središte područja nazvanog Gora. Gora je onaj crvuljak na krajnjem jugozapadu Kosova, stiješnjen između Makedonije i Albanije. U Gori živi posebna etnička skupina, tzv. Gorani ili Goranci (smatraju se jednim od šest naroda Kosova). Gorani govore torlačkim (koji je, uz štokavsko, jedno od dvaju narječja srpskoga jezika) s jakim makedonskim utjecajem. Po vjeri su muslimani. Slični su tzv. Torbešima (Makedoncima muslimanske vjeroispovijesti), ali smatraju se posebnim narodom. Ima ih i u Albaniji, budući da se radi o ekstenzivnim stočarima koji ne poznaju granice.

Spuštamo se natrag u grad. Inače, cijelim putem na tvrđavu i sa nje prati nas neki pas. Pogled na arhitektonski kaos:



Ima jako puno starih dotrajalih kuća:



Potom dolazimo do katoličke katedrale Gospe od Vječne Pomoći:





Zanimljiva arhitekturalna izvedba trafostanice:



Vraćamo se potom u pansion predahnuti. Aliismet nije kasnije dolazio. Izgleda da ipak ima neke obaveze. Nema veze, ionako je već puno učinio za nas.
U jednom času nestaje struje. Redukcije su na Kosovu česte, jer je struje malo, a dijelom su i neredoviti platiše. Pansion ima svoj generator, za slučaj potrebe.
Soba:





Potom odlazimo opet u šetnju. Imamo vremena do busa. Plakati zahvale:



Novoobnovljena zgrada Prizrenske lige:









Unutra je i muzej, ali je trenutno zatvoren.

Vraćamo se prema centru. Stajemo u nekoj knjižari, želim kupiti neki udžbenik albanskoga, po mogućnosti na engleskome. Čovjek bi pomislio da možda KFOR-ovcima treba, možda se nešto nađe. Ženska u prodavaonici mi daje samo udžbenik engleskoga za Albance. To mi ne treba. Cura ne zna nijedan jezik osim albanskoga. Ni engleski ni srpski.
Možda najveći gubitak uzrokovan kosovskom nezavisnošću jest to da je na taj način Kosovo nekako "ispalo" iz ovog jezičnog areala. Mlađi više ne znaju srpski, iako je formalno jedan od službenih jezika, ne žele ga učiti (a realno, nije baš ni lagan da bi ga išli učiti ako ne moraju), tako da će se na Kosovu sve teže biti snaći s njime. Ako nađete muškarca starijeg od 25, on će znati. Ti su obično išli u JNA, ili su barem bili u dvojezičnim školama. Možda neće htjeti govoriti, ali će barem razumjeti. Žene već teže. Mlađi od 25 gotovo više uopće ne.

Zanimljivi grafiti:



Iskreno, desni mi baš nije jasan. Eulex očito jest za njih neka vrsta srpskog "izuma", kako bi im se poremetila nezavisnost. No zašto križanje "Serbia"? Jedino ako se radi o tome da netko nije shvatio poruku grafita i onda po nagonu prekrižio "Serbia" i napisao "Kosova".
Lijevi je grafit mnogo jasniji: "Ne pregovori - samoopredjeljenje!" (Vetëvendosje je inače jedna od kosovskih političkih stranaka, koja je otpočetka zagovarala pravo na samoopredjeljenje.)

Odlazimo u gradski park. Dotamo moramo lutati kolopletom uskih uličica, poprilično zapuštenih.
Aliismet nam je rekao da je park izgrađen na mjestu nekadašnjega groblja. Istraživao sam detalje, ali nema ništa. Pretpostavljam da se radilo o albanskom groblju i da je razdoblje bilo za vrijeme Prvog balkanskog rata.

Park izgleda ovako:



Sjedamo u jednu sjenicu. Na obližnjoj klupi sjedi bračni par, on ima tradicionalnu bijelu kapicu. Smile

U parku su danas dječja igrališta. Eto kako se to sve mijenja:



Dok se vraćamo prema pansionu, primjećujemo na jednoj zgradi niz natpisa kojima se Kosovo zahvaljuje na službenim jezicima svih onih država koje su ga priznale:



Uzimamo stvari iz pansiona i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Još jedna oproštajna slika, s istoga mjesta s kojega je i ona noćašnja:



Stižemo na autobusni kolodvor, autobusi za Đakovicu polaze prilično često. Pokraj autobusnoga kolodvora nalazio se i željeznički.

Tu je možda prilika da kažem neku i o željeznicama na Kosovu. Naime željeznička mreža Kosova sastoji se od dvije glavne pruge, jedne magistralne Leshak-Hani i Elezit, kao dijela X. koridora između Stalaća i Skopja. U Kosovu Polju/Fushë Kosovë ta se pruga križa s poprečnom Peć-Priština, koja se preko Podujeva nastavljala u Srbiju, ali danas tamo nema prometa. U mjestu Klina, od pruge Peć-Kosovo Polje odvaja se pruga za Prizren. Pruga još postoji, no prometa nema, a sudeći po stanju infrastrukture, teško da i hoće.

Dakle, izlazimo iz Prizrena, vozimo se i pored onog našeg nesuđenog smještaja (daleko smo bolje prošli), a potom nam se priključuje i pruga, koja je dotad bila s lijeve strane ceste. 

Ovo su ostaci, mislim, kolodvora Mala Kruša: 





Pruga je u grmu:



Ono što je najžalosnije jest da se uz prugu redovito vide i signali (dakle imala je električnu signalizaciju), koji su još u dobrom stanju, čak nisu ni razbijeni.

Potom se odvajamo od pruge i prelazimo kanjon Belog Drima:



Mi se čitavo vrijeme vozimo kroz ravnicu i tek sada vidimo koliko je Metohija u biti visoko.
Beli Drim izvire kod Peći, potom teče na istok, da bi skrenuo na jug i ušao u Albaniju, gdje se kod Kukësa spaja s Crnim Drimom, odlivkom Ohridskog jezera. Čitav tok Belog Drima kroz Albaniju, te jedan mali dio na Kosovu zapravo su dio akumulacijskog jezera Fierza, koje je izazvalo poprilično kontroverzu, jer je albanska strana akumulaciju napravila na svoju ruku i tako potopila dio tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Uz cestu vidimo i prometne znakove za tenkove. Bizarno.

Potom stižemo u Đakovicu. Đakovica je grad koji je možda najviše stradao u kosovskim sukobima. Srpske snage osvojile su grad u ratu 1999. i iz njega protjerale oko 75% stanovništva, mahom Albanaca, a potom ga spalile. Da stvar bude gora, NATO-vi zrakoplovi zabunom su raketirali kolonu izbjeglica koja se kretala prema albanskoj granici ubivši 73 civila. Većina izbjeglica našla je smještaj na području Tropoje, da bi se po završetku ratnih zbivanja vratili. Grad je danas gotovo posve obnovljen, ali je po broju nestalih i dalje prvi na Kosovu.

Autobusni je kolodvor na rubu grada. Mi tražimo stajalište taksija ili furgona za Bajram Curri. Nije na kolodvoru. Mate prilazi jednom starijem tipu. "Oprostite...mi smo iz Hrvatske. Jel znate gdje tu stoje taksiji za Bajram Curri?" Ovaj mu odgovara: "A vi ste iz Hrvatske?" "Da." "A iz kojeg grada?" (zašto li mu je to bitno, nas zanima gdje su taksiji) Na kraju nam veli da moramo do centra, da on ne zna točno.

Inače, u vezi ovoga "Odakle ste u Hrvatskoj?", više puta su nas to pitali, onda bismo Mate i ja odgovorili "Zagreb", a Nikola je uvijek bio ekstra sa svojim "Blizu Zagreba." Mati je išao na živce, jer zašto bi neki Šiptar na Kosovu morao znati gdje je Ivanić Grad. Nikola je pak rekao da se on ponosi svojim Ivanićem i svojim Šumećanima, i da se ne želi asimilirati sa smrdljivim Zagrebom. Onda je Mate umro od smijeha na formulaciju "Ja sam ponosni Šumećanac." Laughing

Plakat:



(10 godina stabilnosti. KFOR osigurava mirno i sigurno ozračje.)

Locirali smo jedan furgon s registracijom Bajram Currija, ali u i oko njega nema nikoga. Idemo prvo do centra, pa ćemo se vratiti:



U centru se nalazi slastičarnica Sharri, gdje je navodno, po Wikipediji, uz skopsku Šeherezadu, najbolja boza u ovim krajevima. Nemojte ni sumnjati da ću ja... Laughing

Nalazimo slastičarnicu, izgleda kao i svaki Haljilji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, a ni boza nije bogzna što. Možda je netko kopirao ime. Možda su se pokvarili. A možda je i netko njihov to ubacio na Wikipediju.

Kada sam kasnije provjerio povijest editiranja stranice o bozi na engleskoj Wikipediji, skužio sam da je ta rečenica bila masu puta mijenjana, mijenjale su se kako lokacije najbolje albanske boze (Đakovica, Prizren, Tirana), tako i lokacija Đakovice (Kosovo, Srbija).

Odlazimo do tržnice:



Ovo je sve bilo razrušeno u sukobima. Negdje još obnavljaju:



Stara čaršija:





Vraćamo se prema onom mjestu gdje smo vidjeli furgon. Usput slikam rijeku Krenu, na kojoj grad leži:



Zanimljiv je podatak da je Đakovica trebala biti glavni grad Velike Albanije. Inače, iz Đakovice potječu nogometaš Ardian Kozniku, glumac Bekim Fehmiu i političar Fadil Hoxha.

Na križanju u centru zanimljiv prizor. Konj iz zaprežnih kola upravo je obavio nuždu. Iza njega dolazi srebrni Mercedes. Kontrasti, kontrasti...

Spomenuti furgon je otišao. Ničeg novog nema na vidiku. Ništa, morat ćemo potražiti taksi. Pitamo prvog taksista, on veli da on ne može, jer ima službenu pločicu, a to im nije dozvoljeno, ali može njegov frend. On upravo dolazi. Predstavlja se: Esad. Veli da može za 35€. Mate pita može li za 30. Veli da smo na kraju putovanja, malo novca, itd. Može. Ulazimo.
Esad je neki veseljak, komunikativan tip. Iz auta dobacuje nekoj lokalnoj curi, koja hoda poprilično otkrivenih leđa. Potom veli da je on služio vojsku u Hrvatskoj. Prvo je doduše bio u Čapljini, potom u Šibeniku, pa na Visu. Pitam ga je li to možda mornarica. Veli da ne, bio je vozač.
Priča kako jako voli Hrvate, jer je Stipe Mesić puno napravio za Kosovo. Stipe MESIĆ? Možda je pobrkao, ne znam što je to Mesić posebno napravio, ali znam da je Stipe ŠUVAR bio angažiran oko rješavanja krize na Kosovu kada je 1988. bio štrajk rudara u Trepči, pa je išao čak i u jamu Stari trg.
Cesta vodi kroz ravnicu prema albanskoj granici. To je tamo negdje:



Putem prestižemo bus koji vozi od Đakovice za Tiranu.
U daljini se vide Bjeshkët e Nemuna - Prokletije:



Uspinjemo se kroz par serpentina i stižemo na Morinu. Granični prijelaz Qafë e Morinës nov je, tek ga uređuju. Pričamo Esadu kako su nas u Hani i Elezitu pitali vraćamo li se preko Srbije, da nam ne lupe žig, jer Srbi to ne priznaju. Pun gorčine, Esad prezrivo kaže "Ma šta ne priznaju, majku im! Šta su nam sve radili..." Ne želim ni pomišljati, rekao sam što se dogodilo u Đakovici.

Ulazimo u Albaniju, još malo Prokletija:





Jezero:



Pa opet brda:







(tipično albansko smetlište u prvom planu)

Inače, koliko se god Kosovo činilo crnom rupom nama iz razvijenijih krajeva bivše Juge, opet smo čitavo vrijeme na Kosovu komentirali kako se "vidi da je ovo bila Jugoslavija", jer čak i ovakvo, ratom devastirano Kosovo još je uvijek ispred Albanije, premda Albanija mnogo brže grabi naprijed. Jednostavno, kultura Kosovara je na mnogo višoj razini, imaju osjećaj da ne bacaju smeće posvuda, imaju estetske navike...to je bio naš opći dojam.

Esad priča i o Makedoncima, kaže da su vrlo negativno nastrojeni prema Albancima. Jasno, imaju neugodnih iskustava otprije nekoliko godina. Ali, veli da voli Tita. Tu se svi slažemo.

Prelazimo rijeku Valbonu:





Valbona je pritoka Drima koja izvire na Prokletijama, a iznad Bajram Currija čini prekrasan kanjon. Ne želim ni pomišljati koliko je ova voda ledena, ali oni se svejedno kupaju.

I tako stižemo u Bajram Curri. To je neugledan planinski gradić, koji je izgrađen iz čisto administrativnih pobuda. Naime, u ovom dijelu Albanije nema naselja, to su uglavnom katuni. Kako bi postojalo neko središte okruga, vlast je izgradila Bajram Curri. On se sastoji od četiri ulice, dvadesetak ružnih socrealističkih zgrada, lokalnog muzeja (čiji je fundus poprilično stradao u građanskom ratu devedesetih) i spomenika Bajramu Curriju. Bajram Curri bio je albanski nacionalist s Kosova, koji se borio u Prvom balkanskom ratu. Nakon proglašenja nezavisnosti Albanije došao je u sukob s Ahmedom ben Zoguom, budući da se isti nije htio baviti kosovskim pitanjem. Curri je naravno želio da se i Kosovo uključi u sastav novonastale Albanije. Nakon toga Zogu ga je dao ubiti, ali je Curri pobjegao u brda, gdje se našao u okruženju i počinio samoubojstvo, baš nekako na mjestu gdje je kasnije osnovan grad.
Grad ima oko 6000 stanovnika i bio je poprilično ozloglašen devedesetih godina, zbog vrlo visoke stope kriminala. Postoje priče kako je tropojska mafija (koja je čak dospjela i u neke hollywoodske filmove) otimala Srbe s Kosova i onda im ovdje vadila organe (priča o poznatoj „žutoj kući“). No početkom ovog stoljeća albanska je vlada očistila grad i danas je siguran. Inače, iz ovog područja, iz sela Viçidol, dolazi i prvi predsjednik demokratske Albanije, Sali Berisha.
Esad nas ostavlja u centru, ispred hotela. Plaćam mu, imam 40€. On mi vraća dvije po 5€ i veli "Evo, ja ti tako vraćam, pa ako hoćeš, možeš mi ostaviti još 5." Stari prepredenjak. Neka ga, evo mu još tih 5€.

Hotel je začuđujuće dobar za ovakvu vukojebinu. Očito netko pere novac zarađen u mutljarenjima devedesetih. U prizemlju je restoran, iznad je hotel s nekih dvadesetak soba. Nikoli je taj dan sjela uplata, starci su mu javili. A soba košta taman toliko koliko on još ima: 20€ po osobi. Baš ga neće sreća. On se naravno nećka. Koliko vidim, nema drugih hotela. Onda ipak svi uzimamo sobu. Tip s recepcije nas pita koliko ostajemo. Jednu noć. Veli, dobro, jer "sutra smo puni". Tko samo dolazi ovamo?

Malo ćemo predahnuti, istuširati se, gledati televiziju... Gledamo neki kanal koji se zove Balkanica. Vrte se pjesme iz balkanskih zemalja. Naravno, pop. Spot od neke Srpkinje, zove se Xenia, tekst je tipično cajkaški glup: "Ja bih svaki dan, dečko mi je umoran, biće posla pune šake/Ja bih svaki dan, radićemo, imam plan, hopa-cupa, cike-cake". Kriste Bože. Foot in mouth

Izlazimo u šetnju Bajram Currijem. Pokraj hotela slikam natpis:



Naravno, smiješno mi je ovo "kurve politik". Samo značenje baš i nije smiješno. To je Udruga bivših političkih zarobljenika.

Bajram Curri je neobičan spoj stravično ružne i derutne arhitekture i prekrasne prirode Prokletija. Pogled ispred hotela:





Tražimo neko mjesto za nešto pojesti. Uličica iza hotela:



Muzej i spomenik Bajramu Curriju:



Ulice su široke, a prometa gotovo da i nema. Ovako je nekad bilo i u središtu Tirane:



Naš hotel je lijevo od ovog busa:



Tlocrt Bajram Currija je prilično jednostavan. Ovo je prva paralelna ulica. Crveni Mercedes skreće iz ulice koja je okomita na nju i kojom se ulazi u grad. Ja stojim na onom pješačkom otoku koji vidite na onoj slici s Matom i Nikolom. Desno iza mene je još jedna ulica kojom se ulazi u grad, lijevo od mene je nakon 50 metara muzej i spomenik, i tamo je još jedna ulica koja je paralelna s ovom na slici. I to je čitav grad.

Spuštamo se niz onu ulicu iz koje je došao Mercedes. Ona ima drvored i uz nju ima prodavaonicâ. Tražimo neki restoran, ali nema ničeg. Samo neki birc iz kojega trešte cajke. Dolazimo do kraja ulice i kraja grada. Vraćamo se drugom stranom. Tu su i neki štandovi. Svi bulje u nas. Očito ipak nema baš toliko stranih turista ovdje.
Primjećujemo da ima natprosječno mnogo britanskih registracija. Sveukupno smo ih taj dan na autima u Bajram Curriju vidjeli negdje tridesetak. Čak i jednu irsku. Očito je tropojska mafija odradila svoje.

Pokrajnja ulica između zgrada:



Plakat najvećem sinu Tropoje:



Pogledajte zastave, slijeva nadesno: Albanija, Demokratska stranka Albanije, SAD, EU, NATO. Koji džumbus.

Na uglu kod spomenika je neki bistro, ali nemaju ništa za jelo. Idemo dalje. Ovo je ona druga paralelna ulica:



Iza ovog drveća je još neki hotel, ali mislim da nije u funkciji: prozori su razbijeni, a izgleda da unutra barem deset godina nije kročila ljudska noga.
Na kraju ulice otvara se pogled na donju paralelnu ulicu i na gradski stadion:



O ovakvim sam stvarima dosada samo slušao, ali sada ih vidim i na svoje oči:



Čovjek drži krave u zgradi. Krave pasu dolje, na nogometnom igralištu, potom se vraćaju doma.
Subota je popodne, pa svi vise na prozorima. Mašu nam. Ima čak i jedna zgodna cura. Mate veli "Krešo, evo ti!", aludirajući na moju priču kako su Kosovarke idealne za oženiti, jer bi dale sve da pobjegnu iz one svoje zabiti. Laughing

Zaokružujemo i spuštamo se do donje paralelne ulice. Nevjerojatna brda:



Nisam uspio utvrditi što je ova žuta zgrada. Nije škola, iako liči na to.

Pogled niz ulicu, prema hotelu:



Krave mirno pasu.

Zgrade:



Zgrada gimnazije. Ovo sam zapravo više slikao radi prijatelja, koji se preziva Vokši:

 

Asim Vokshi je bivši dobrovoljac Španjolskog građanskog rata.

Vraćamo se do "centra" i napokon nalazimo nešto što je otvoreno, gdje se može nešto i meznuti. Naravno, neki asortiman mesa, ćuftice, pljeskavica...uz to Birra Peja. Ima je i ovdje, ipak je bliže do Kosova nego do ostatka Albanije. Potom Nikola odlazi u sobu na WC, Mate i ja ga čekamo, pa se vraćamo na ono mjesto gdje smo i prije bili, na rubu grada. Tu snimam panoramu grada (u pozadini ćete čuti Matu kako skandira "Bajram Curri!" zato jer sam ih lijepo zamolio da budu tiho dok snimam).

Mati je općenito to ime bilo toliko smiješno, još otkako sam spomenuo da je na itinereru. "Kakvo je to ime za grad?" Onda sam mu objasnio, ali je i dalje bilo smiješno. Zadnjih dana nas je već hvatala i neka vrsta treme, na što li će ličiti taj famozni Bajram Curri.

Inače, i na snimci se vidi, čitavo vrijeme ulicom pored koje sjedimo, prolaze auti. Nije da imaju kamo ići, jednostavno, izgleda da je ideja večernjeg izlaska u Bajram Curriju vozikanje gore-dolje autom po te dvije ulice. Kao medvjedi u kavezu. Ili možda manekenke na pisti. Pokazuju aute.
Svi koji prođu kraj nas mašu nam. Trebalo je vremena da to uopće skužimo. Kad smo skužili, onda su prestali. Laughing

Vraćamo se u sobu. Ja sam još imao ideju da navečer izađemo na piće, ali Nikola nema love, a Mati se ne da. On je zalegao i zadrijemao. Tako da ostatak večeri provodimo u gledanju televizije i razgovoru. Liježemo rano, jer se sutra moramo ustati prije 6...

egerke @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 4, 2012
SRIJEDA 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nije to baš bilo neko spavanje, dižemo se prije 5. Nisu nam se još od jučer ni stvari osušile od kupanja, no valjda se neće upljesniviti. Slikam sobu. s tipičnim albanskim kičem:



Vani je još mrak, ali oko busa je dosta ljudi. Do Korçe bi nam po voznom redu trebalo 8 sati. Vidite i sami kolika je to udaljenost na karti, zračnom linijom oko 105 kilometara.
Iza Sarande lagano sviće, pa okidam jednu sliku brda u svitanju:



Vozimo se istim putem kao i jučer do Platanosa, no umjesto desno, prema Kakaviji, sada skrećemo lijevo, prema Gjirokastru. U ovom kraju sva su mjesta smještena na obronku brda iznad doline kroz koju prolazi cesta. Naravno, dolina je široka, tu su neprijatelji lako nadirali, a ovi su ih s brda mogli lakše primijetiti i obraniti se.
Sat i pol nakon Sarande stižemo u Gjirokastër, nekadašnji Argyrokastron, glavno središte južne Albanije, u kojem smo odsjeli prije dvije godine. Sada smo samo u podnožju, stari je grad na brdu, pa slikam njega i njegovu tvrđavu:



Morat ću jednom pročitati Kadareovu Kroniku u kamenu, autobiografsko djelo o ovom fascinantnom gradu.

U Gjirokastru ulaze neka trojica turista, Nizozemci. Sjedaju također na stražnja sjedala, kao i mi. Bus ima nekog smotanog konduktera, dvaput nam je pokušao naplatiti kartu – i ne, nije iz prevarantskih pobuda.

Tako se vozimo dolinom Drinosa do njegovog utoka u Vjosu, ispod Tepelene. Tu skrećemo na drugu cestu, koja vodi dolinom Vjose.
Drinos ostaje za nama:



A ovo je dolina Vjose:





Iznad su moćna brda:



Valja nama preko rijeke:



Prelazimo ju:



Priroda je u krajevima kojima smo se danas vozili prekrasna:





Potom bus staje u nekoj usputnoj krčmi za obrok vozača. Tri sata od Sarande. Ja slikam kič:



Malo smo protegnuli noge. Brda uokolo:



Krećemo dalje, Nikola razgovara s Nizozemcima. Oni idu u Korçu, pa im Nikola priča kakav je grad, malo o našim putešestvijama po Albaniji općenito... Mate se opet smije "milom djetetu".

Nakon nekih 40 minuta prolazimo Përmet:



Stada pitomih životinja na planinskim pašnjacima:



Kod Petrana se u Vjosu ulijeva jedna vododerina:



A mi se počinjemo penjati. Doline Vjose i Drinosa inače razdvaja poprilično vrletno gorje Nemerçkë:



Gorje se proteže i u Grčku, ali je oko 90% u Albaniji. Tek je na samom sjeveru, kod Këlcyre, Vjosa uspjela probiti gorje i spojiti se s Drinosom.

Dolina Vjose:



Vjosa, grčki Aoos, izvore u Pindskom gorju, a nakon 80 km toka u Grčkoj ulazi u Albaniju, gdje se sjeverno od Vlore ulijeva u Jadran. Nekoć je tekla još sjevernije, pored Fiera, no zbog potresa došlo je do promjene toka rijeke, a s tim je povezano i propadanje grada Apollonie, nekoć važne luke u tom području, a danas smještenog usred ravnice.

Neobična amfiteatralna formacija, liči mi na nešto ledenjačko:





Vjosa ostaje sve niže:





Negdje naprijed netko povraća. Nije ni čudo, cesta je zavoj na zavoju, i to toliko oštri da vozač mora trubiti prije svakoga, jer vozi posve naslijepo.

Još jedna slika Nemerçke, ovo je Mali i Papingut, najviši vrh:



Potom se opet spuštamo i stižemo u seoce Çarshovë, u kojemu se skreće na cestu koja je okomita na dolinu Vjose i usporedna s gorjem Grammos. Četiri i pol sata od Sarande. Ovdje ćemo popiti kavu:



Mali i Papingut:



Rječica koja se ovdje ulijeva u Vjosu:



Imaju i salep, i čak je i dobar. Ubrzo vozači kreću, žurno dovršavamo piće i trčimo na bus.
Opet se počinjemo penjati. Nemerçkë u daljini:



Na drugom obronku su bunkeri:



Gledam te vrleti i mislim si koja bi budala išla tu ratovati. Uostalom, što dobiva osvajanjem ovih gudura?

Iznad nas:



Ispod nas:



Oko nas:



Ja se ozbiljno nadam da vozač DOBRO poznaje ovu cestu...ne bi bilo zgodno sletjeti:



U daljini još vidimo Nemerçku:



Vidi, vidi, ovdje čak postoji i rubnik:



Šarsko-pindski sustav:



Potom stižemo u Leskovik, zabačeno brdsko selo. Pet i pol sati vožnje od Sarande. Ovdje imaju čak i nogometno igralište, no koriste ga za ispašu magaraca:



Leskovik leži na 1220 metara, a ima oko 5000 stanovnika, tako kaže albanska Wikipedija. U Albaniji su sva mjesta prožeta socrealističkim stilom gradnje, koji u ovim brdima pristaje koliko i kravi suknjica:



Vidite da Leskovik ima i svoju grafitersku kulturu. Tongue out

Iz daljine, Leskovik liči na neko gorskokotarsko mjesto:



Iza Leskovika je i jezero Shelegur:



Planinski pašnjaci:



Tu sam zakunjao. Probudio sam se kad je bus stao kraj nekog planinskog izvora:



Počinjemo se penjati prema najvišem prijevoju na našem putu, Barmash, na visini od 1759 metara:







Tu smo se već spustili.
Iduće mjesto je Erseka, najviši grad u Albaniji, i sjedište ovoga okruga, koji je smješten uz Grammos. Grammos je dio Pindskog sustava, a čini granicu između Grčke i Albanije.
Erseka je osnovana tek u 19. stoljeću, a inače je jedno od najobrazovanijih mjesta u Albaniji - čak 70% njenih srednjoškolaca upisuje sveučilišta. Ujedno u gradu postoji i nova knjižnica s fondom od 50 tisuća knjiga. Grad je poznat po uzgoju jabuka i meda. Nogometni klub Grammozi Erseka igra u prvoj albanskoj nogometnoj ligi.
Grad sam po sebi međutim izgleda tmurno:



Od Sarande se vozimo već 7 sati. Do Korçe ima još nekih 50 kilometara. Mislim si da ćemo to brzo, ali vraga. Cesta je uska i vijugava, iako vodi prekrasnim planinskim pašnjacima. Mati je dosta, pun mu je više kufer autobusa. Preokreće očima: "Jebem ti ja i Šiptare i njihove ceste, kad ćemo više doći?" Nikola se smije. Na neki ga način zabavlja Matina živčanost.
Nakon još skoro sat i pol vožnje, 8 i pol sati od Sarande, evo nas u Korçi. Ja sam godinu ranije nahvalio Korçu kao najugodniji grad u Albaniji, no ovaj put, kad nas je bus iskrcao u središtu, to je totalni kaos, prljavština, buka, nered. Pozdravljamo se s Nizozemcima, oni ostaju ovdje. Mate traži WC (počeo je normalno jesti, nema više proljeva, ovo su normalne fiziološke potrebe), Nikola odlazi po burek, potom i ja. U međuvremenu do nas dolazi jedan kombi-taksi, pita "Pogradec?". Nikola veli da da, samo da pričeka 5 minuta. Mate se vraća, i krećemo odmah za Pogradec.
Prošle godine cesta je većim dijelom bila makadam za razbijanje bubrežnih kamenaca, ovaj puta to je moderna i široka cesta. Po jedna traka u svakom smjeru, ali u Albaniji ih uvijek naprave široke kao zapravo jednu i pol traku, baš zbog tih stalnih pretjecanja i škara. Jurimo dosta brzo. Vozač pije vodu iz plastične boce, potom otvara prozor i baca bocu kroz prozor, nasred ceste iz jurećeg kombija.
U Pogradecu smo za nekih pola sata. Odmah tražimo taksije za Tushëmisht, veli jedan tip da će nas prebaciti. Nakon 15-ak minuta evo nas na granici. Sada pješke preko.

Ovu smo sliku imali već godinu ranije, ali ovaj put je rotirana za 180°:



U daljini se vidi Sv. Naum:



Ulazimo u Makedoniju, odlučujemo pješke produžiti do Svetog Nauma, jer tamo ćemo uloviti bus. Godinu ranije nam se međutim to nije činilo toliko daleko. Išli smo doduše busom i bili zabavljeni razgovorom. Sada nikako da dođemo. Kilometar, dva, tri.
Razgovaramo o vanzemaljcima. Nikola tvrdi da vanzemaljci ne postoje. Velim mu da mi nije jasan. Tvrdi da ne postoji Bog, OK, takvo gledište još mogu razumjeti, ali sa sigurnošću ići tvrditi da smo sami u svemiru, e to je već besmislica. Koja je vjerojatnost da se nigdje u svemiru ne bi razvio još neki oblik života? Dapače, takvim je stavom bliži vjerskoj teleologiji, da ovaj svemir postoji samo radi ljudi.

Uz cestu je manastir Svetog Atanasija:



Naposljetku dolazimo do skretanja za Sv. Naum, ali ispada da bismo sada morali hodati još kilometar natrag, a bus ionako mora ovuda proći. Krećemo cestom dalje, prema prvom selu, Ljubaništima, ali Mati je u jednom času dosta i staje pored jednog drva. Tu je i neka improvizirana klupica, pa Nikola i ja sjedamo, iako meni nije jasno je li ovo službena stanica i neće li bus samo prošišati pored nas.
Vrijeme prolazi, a autobusa nema. Prošlo je već 20 minuta otkako je po voznom redu trebao proći. U jednom času evo njega, dolazi iz Ohrida. OK, sada samo moramo čekati da se okrene u Sv. Naumu i vrati. Za nekih desetak minuta evo ga natrag, staje nam, sve je u redu. Srećom, ostali su mi denari od prošle godine (evo zašto nikada ne treba potrošiti sve novce po odlasku iz neke zemlje), pa imam za kartu. Ima i Nikola, Mati ja posuđujem.
Kreće vožnja prema Ohridu. Pogled na jezero:



Za nekih 45 minuta bus nas ostavlja u Ohridu. Dajem Nikoli mobitel da nazove Vesnu i Acu, naše prošlogodišnje domaćine, i pita ih imaju li sobu, ja odlazim kupiti nešto za piće. Vraćam se, veli Nikola da imaju sobu, ali da ih nema do 8 sati doma. Sada je 6. Neka, prošetat ćemo se gradom, pojesti nešto. Njih dvojica odlaze promijeniti novce, ali ne uspijevaju. Ja dižem lovu na bankomatu. Napominjem to Mati. Laughing

Idemo prema centru, Nikola veli da mu Matino gunđanje ide na živce. "Zašto sada moramo ići do grada, tu je restoran, tko će do osam sati sada hodati po gradu..." Ulaze u drugu banku. Tu se može promijeniti, ali trebaju adresu boravka. Daju adresu od Ace i Vesne. Naposljetku svi imamo denare i odlazimo ručati u onaj restoran u kojem smo bili i prošle godine. Ja nisam nešto gladan, pa ću uzeti samo gravče na tavče i šopsku. I Skopsko, naravno.
Jedemo mi tako, bližimo se već kraju, kad evo nekog klinca, Cigančića. Traži malo pomfrita. Nikola veli da mu ne da. "Može li malku leb?" Nikola mu daje šnitu kruha i ovaj odlazi. Minutu kasnije, evo drugoga. Ista priča. Pomfrit? Ne. Kruh? Nikola mu veli da je dao njegovom prijatelju već. Može li koja maslina iz salate? Ajde, Nikola ga pušta. Mali dolazi do stola i šakom (!) uzima pol salate.
Ja se zgražam nad time i govorim ovoj dvojici kako je to najbolji pokazatelj da nikakva revolucija ne može uspjeti, jer ako lumpenproletarijatu daš vlast, oni će također ubrzo postati isti kao i sadašnji kapitalisti. I zato je Oktobarska revolucija pogriješila. Nije problem u izrabljivanju, ono je samo posljedica, problem je u POHLEPI. Kapitalist koji zgrće novac koji ne može potrošiti, pa onda kupuje stvari koje mu ne trebaju, ili pak plaća marku kod predmeta čija uporabna vrijednost ne vrijedi toliko (pa umjesto Casia za 50€ kupuje Rolex za 22 000€ - vidio ja u Dresdenu u izlogu!), ili Cigančić u Ohridu koji kad mu se da prst (maslina) uzima cijelu ruku (tj. šaku salate) - motivirani su istom stvarju. Daj Cigančiću dionice firme i također neće biti u stanju reći "Mislim da sada imam dovoljno." Zato kažem da nikakva revolucija koja je politička i koja samo preraspodjeljuje vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne može uspjeti. Jer ta revolucija ne uči ljude umjerenosti. Umjerenost je u sferi duhovnoga, a Marxa duhovna dimenzija nije zanimala. On povijest čovječanstva svodi na povijest ekonomskih odnosa.
Tu Mate meni počinje pričati da sam ja analfabet, da ti ljudi nemaju izbora, da zamislim ja kako je bezemljašima u zemljama Trećeg svijeta koji nemaju druge nego raditi za nadnicu i biti izrabljivani, a ja ih tu proglašavam pohlepnima... Ja mu ukazujem na apsurdnost situacije u kojoj netko crnči za minimalnu zaradu koja mu omogućava da preživi, kako bi opet crnčio dalje. Ta osoba radi da preživi, a preživljava da bi radila. Mate me pita "Šta bi trebali? Umrijeti od gladi?" Ja mu odgovaram da taj sustav upravo i opstaje zato što se ljudi bore da ne umru od gladi, pa pristaju na bilo kakve uvjete rada koji će im u konačnici omogućiti koricu kruha, i da je u biti dostojanstvenije umrijeti od gladi, nego živjeti dehumanizirajućim životom dok se drugi bogate na njihov račun. Mate očito to ne shvaća, pa me i dalje napada. "E, pa ja tebi želim da jednom budeš u situaciji kao oni, pa ćeš onda vidjeti..." Sve je to meni jasno, ali ovdje imamo na djelu paradoks nagona za preživljavanjem, jer je život koji se na taj način dobiva gori od smrti, koja trenutno rješava muke. Iz te perspektive posve je svejedno umre li netko od gladi danas, ili crkne za radnim strojem kao pseto za deset godina. Samo što će smrt danas omogućiti manju zaradu onomu tko se bogati na radu tog čovjeka.
Na kraju nam Nikola kaže da misli da smo obojica u krivu jer previđamo jednu bitnu točku: "Trenutno smo u Ohridu. Grad je prekrasan. Zato začepite više, jebo vas!"

Mrak već pada, a mi idemo lagano prema kući od Vesne i Ace. Dolazimo s krive strane, pa malo teže pronalazimo ulicu. Ipak naposljetku dolazimo do kuće. Aca nas dočekuje, dočekuje nas i neka žena koja nije Vesna. Nikola misli da je to Vesna s drugom frizurom, meni pada na pamet da su se u međuvremenu razveli. No Nikola je telefonski razgovarao s Vesnom. Ubrzo dolazi i Vesna, sve je u redu, ova ženska je neka njihova poznata. Sjedamo u dnevni boravak. Nikola i ja pričamo, Mate šuti i tek tu i tamo nešto prozbori. Taj čovjek je još manje komunikativan od mene kada se radi o nepoznatim ljudima. Poslije nam kaže da je njemu glupo da bismo samo zbog činjenice da odsjedamo kod njih sada morali pričati o kojekakvim glupostima, čavrljati i slično. Mi se ne slažemo, ti su ljudi skoro pa naši prijatelji, prošle su nas godine ipak udomili usred noći, dužnici smo im, a i ono, nismo se vidjeli godinu dana.
Sjedimo u dnevnom boravku, pričamo o putovanju, veli Vesna da je i ona bila s nećakom ovoga ljeta u Turskoj, u Kuşadasıju. Aca priča da su sada otvorili rodnu kuću Atatürkovog oca u Debru, i da je Atatürk u biti Makedonac. Aca ponekad ima malo nacionalističke stavove, ali inače je simpatičan. Razmišljam si, ako je Atatürkov otac iz Debra, tko kaže da je Makedonac, a ne Albanac. Ipak, to ću zadržati za sebe.

Napokon odlazimo u sobu. Aca nam pokazuje da je uredio i kupaonicu u svakoj sobi. No kupaonica je takva da se jedva možemo okrenuti. Neka, ne smeta. Imamo i frižider, ali to nam neće trebati.
Nikola i ja razgovaramo na balkonu, velim mu da mi je Mate digao tlak svojim teorijama. Pobogu, ako se ništa ne promijeni na duhovnoj razini, revolucija je samo kao novo dijeljenje karata, ali se igra ista igra
Odlazimo se još malo prošetati do grada. Na glavnoj gradskoj rivi zovu nas da uđemo na brod za noćni razgled jezera. "Samo 50 denara." Preumorni smo. A s obzirom na to što se par tjedana kasnije zbilo s jednim od tih brodova, možda je i dobro da nismo išli.
Obilazimo i našu slastičarnicu Korzo, opet rade punom parom, sve je u redu. A i boza je tu, po prvi puta nakon Beograda.

Umorni smo, rano smo ustali, zato se vraćamo doma i liježemo.

egerke @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2012
UTORAK 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro uspijevam uslikati još jednu sliku janjinskog centra, na putu do kolodvora:



Dolazimo na kolodvor, bus za Kakaviju je već tamo. Smještamo se i ubrzo otpočinje vožnja Epirom prema Kakaviji. Putem prolazimo pokraj ovog jezera:



I potom stižemo na granični prijelaz Kakavija. Ova dvojica su još jučer razmišljali zapičiti odmah ovamo, pa spavati negdje ovdje, no Kakavija je otvorena livada - nema nigdje mjesta, barem ne s grčke strane. Granicu prelazimo pješice i odmah po ulasku u Albaniju već nas spopadaju taksisti. Odlučili smo tražiti furgon do Sarande, jeftiniji je. Međutim, taksisti idu na nas kao muhe na med. Mate jednom na hrvatskome kaže "Odjebi brale!", ali ovaj, kada je skužio hrvatski, odmah počinje na srpskome "O, pa mi se razumemo! Meni je mati iz Ivangrad!" (nekadašnji naziv Berana, Nikola je rekao da je jednom pošta njegovog starog tamo završila...naime, Nikola je iz IvanIĆ Grada) Ovaj nastavlja pričati kako smo mi zemljaci i kako će nam dati popust. Prvo je za nas trojicu bilo 50€, ali onda spušta na 39. Mi i dalje tražimo furgon. Svi taksisti unisono ponavljaju da nema furgona. Mi im ne vjerujemo. Motamo se po graničnom prijelazu. Kažemo ovomu iz Ivangrada da ako ne nađemo furgon idemo s njim. On čeka, navinuo je i neke srpske cajke. Dolazi nam drugi taksist, veli da nas može prebaciti za 30€. Kimamo glavom, to je već povoljnije. Prilazimo mu. Ovaj iz Ivangrada počinje pizditi: "Kako vi sad njemu, pa dogovorili smo se!" Ja mu velim da nismo još ništa odlučili i neka pričeka. U taj čas stiže neki bus na kojem piše Sarandë. Trčim do njega, no ispada da se radi o busu Saranda-Atena. Vraćam se do taksistâ. Nikola veli da je našao jednoga za 25€. To je to, 8€ po osobi, mislim da je to najpovoljnije što možemo dobiti za taksi. Ulazimo u taj taksi, ostavljajući kaos kakavijskih taksista za sobom.

Prvi kilometri Albanije:



Cesta je ovdje široka i dobra, vodi dolinom rijeke Drinos prema Gjirokastru. To je tzv. Sjeverni Epir (Vorios Ipiros), koji grčki iredentisti žele "osloboditi" i pripojiti. Nevjerojatno, Grčka je od svih država na Balkanu dobila najviše Balkanskim ratovima, ali ni to im nije dosta.
Nakon 11 dana vratili smo se u istu vremensku zonu kao i Hrvatska.
Taksi je, naravno, Mercedes.

Još malo doline Drinosa:



U mjestu Platanos skrećemo s te ceste i počinjemo se penjati preko brda. Ovim smo putem prošli pred dvije godine, no tada smo bili došli sa sjevera, iz Gjirokastra. Nikola komentira kako bi se mogao zaposliti kao taksist. S obzirom na njegovu živčanost na cesti, mislim da to ne bi baš bilo uputno.
U jednom času naš vozač kreće u neko pretjecanje i ulijeće u škare. Mi smo već trebali oguglati na to, ali i dalje nas šokiraju. Vozač se smije i kaže "Albania, Albania!" Nikola odgovara "Albania mirë!", na što se Mate opet počinje smijati. Njemu je općenito smiješno kad Nikola razgovara sa strancima, jer veli da uvijek složi facu miloga djeteta, kao da ga zanima to što mu sugovornik govori. Nikola tvrdi da ga doista i zanima, inače ne bi razgovarao, ali Mate mu ne vjeruje.
"Albania mirë, Saranda mirë" pridružit će se saç kavurmi i "Do you speak English, ha, kaj?" na popisu Matinih podjebavanja Nikole. Ako su prvi tjedan njih dvojica imali mene na tapeti, ovaj tjedan Mate se iživljava na Nikoli.
Prešli smo brda i spuštamo se:





(to je drugi lanac brda koji ćemo zaobići, dolinom rijeke Bistrice)

Bistrica izvire iz jezera Syri i kaltër (Plavo oko). Pred dvije ga godine nisam uspio uloviti, ali sada da. Vozač mi čak i staje, da ga mogu bolje uslikati:





Danas je izletište, za vrijeme komunizma bilo je zabranjeno područje za običan puk, samo za partijsku elitu.

Bistrica je kanalizirana većim dijelom svoga toka, a na njoj se nalazi i hidroelektrana:







Crkva u mjestu Mesopotam:



Kako se približavamo Sarandi, cesta je sve lošija. Naposljetku ulazimo u grad i zapinjemo u krkljancu:



Arhitektura ružna ko sam vrag.

Vozimo se kroz grad, u kojem ima puno mediteranskog bilja. Mate i Nikola započinju opet svađu. Naime, ovoga proljeća bili smo sva trojica u Kopru, a s nama je išao i Hrvoje, Nikolin prijatelj biolog. Nakon što smo stigli u Koper, Mate je spomenuo da su nedavno po čitavoj obali posadili drvored palmi. Kada ih je Hrvoje vidio, rekao je "To nisu palme, to su cikasi. Općenito, većina tih ukrasnih biljaka koje se sade uz obalu u biti nisu palme, nego cikasi." Mate se iznenadio, ali rekao je da je u svakodnevnom govoru to uvriježeno zvati palmom, i da on to misli nastaviti tako zvati. No ne i Nikola.
Nažalost, tog je drveća bilo i u Sarandi. Mate je rekao "Gle ove palme kako su lijepe.", na što mu je Nikola replicirao s "To nisu palme, to su cikasi." I tu je počela dreka. Mate u svakoj raspravi pokušava protivnika eliminirati i podizanjem tona. Mi smo još usto bili i u taksiju. Razvila se posve bespotrebna rasprava u kojoj je Nikola tvrdio da on to ne može zvati palmom ako zna da je to pogrešno, dok je Mate tvrdio da to cikasom zovu samo biolozi, a sav običan puk govori palma. Ja sam mu pokušao dočarati kako bi njemu bilo da netko pobrka neke lingvističke definicije, ali bezuspješno. Nisu prestajali. Na kraju sam od muke počeo pjevušiti poznati hit Dubrovačkih trubadura "Dok cikasi njišu grane".

Taksi nas je iskrcao u središtu, pred jednim od mogućih hotela. Hotel je bio otvoren, no recepcije nigdje. Ispalo je da za prijavu u hotel morate otići iza ugla, u dućan mješovite robe, stati u red za blagajnu i onda zamoliti tipa na blagajni da vam da sobu. Albanski turizam...
Smjestili smo se u sobu, ostavili stvari, uzeli nešto laganije i odlučili odmah krenuti dalje prema Butrintu. Nažalost, na izlasku iz sobe, kada je htio zaključati, Nikoli se slomio ključ u bravi. Tako smo sada morali još čekati i bravara.
Dok smo čekali nastala je opet polemika. Nikoli se ušteđevina gotovo posve istopila, a na putu smo trebali biti još nekih 5 dana. On je rekao da su mu prije polaska starci rekli da javi ako mu usfali, pa će mu oni uplatiti. No, doma je financijska kriza, otac je na minimalcu i nije primio plaću od lipnja, majka ima dugove... Inače uvijek kaže kako njegove sestre stalno žicaju lovu, a on jednom godišnje nešto zatraži. Ali, njemu je svejedno neugodno, jer možda mu neće dati. Mate i ja ga pitamo "Šta, pustit će te da umreš od gladi u Albaniji? Jesu ti sami rekli da će ti dati ako ti zatreba?" Ipak, njemu je i dalje neugodno. Mate kaže da mu on neće posuditi, ja kažem da ga ni ja ne mislim financirati ako on odbija pitati svoje. Da mu ne daju, u redu, ali ovako... Neugodno mu je žicati novce roditelje, ali mu nije neugodno žicati nas dvojicu. On veli "Pa rekao sam vam da nemam love i da neću uspjeti izdržati čitav itinerer." I to je istina, ali on je čitavu godinu nabrijavao to putovanje "Mogli bi ovo, pa mogli bi i Siriju, Cipar...", da bi onda u lipnju rekao da nema love i da ne može ići. Nadao se da će mu uletjeti nekakav posao. Ama kakav posao ako ga ne tražiš? Uglavnom, morao je ići s nama, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bih ja poludio samo s Matom. Doduše, i ovako sam poludio s njima dvojicom i revolucionarskim teorijama...
Bravara nema, mi ipak izlazimo. Prvo ćemo otići do autobusnog kolodvora i pitati postoji li bus za Korçu sutra ujutro. Naime, navodno postoji ranojutarnji bus Saranda-Korça. Ako uspijemo njime, uštedjet ćemo jedan dan puta.
Karte se prodaju - u kafiću. Pitamo tipa ima li busa, on odmahuje glavom. "Yes." Zaboravljam da smo u Albaniji. Uglavnom, kreće u pola 6 ujutro, karte kupujemo kod vozača.
E sad trebamo dignuti leke. Opet muka po bankomatima, jedan ne prima moju karticu, drugi ne radi. Ulazim u banku, pitati mogu li tražiti isplatu samo na temelju kartice. Ne mogu. Napokon nalazim jedan koji radi. I ova dvojica su obavila svoju promjenu love i sada čekamo bus za Butrint.
Na autobusnoj stanici piše da je upravo otišao. Nikola međutim vidi bus u daljini i misli da možda kasni, jer je stanica puna ljudi. Nije naš, no iza njega dolazi još jedan, i taj ide za Butrint i skroz do Qafëbote, granice s Grčkom.
Furgon je pun, no uspio sam uloviti mjesto za sjesti. Iza nas sjede neki Makedonci. Izlazimo iz grada:



U daljini se vidi Krf:



Pričao sam već o albanskoj arhitekturi i ružnim višekatnicama od armiranog betona. Kada netko nešto gradi, odmah pukne tri kata. Ako ima novca, onda to i dovrši i uredi, pa barem na nešto liči, ako nema novca onda ostavi da stoji, a ako je loše građeno, onda to završi ovako:



Vozimo se uskim jezičcem kopna koji razdvaja Jonsko more od lagune Vivari. Laguna je nacionalni park, u njoj se uzgajaju školjke, gnijezde se različite vrste ptica, a tu je i arheološko nalazište Butrint. Tektonskog je postanja, nastala je kada je more kroz kanal Vivari poplavilo polje nastalo na nanosima Bistrice.
Kanal Vivari, koji na jugu ovoga poluotoka spaja lagunu s morem, i močvarno područje južno od njega:



Kanal se prelazi ovom skelom koja neprekidno plovi:



Dolazimo do skele, mislimo da moramo preko, no u biti je Butrint na istoj strani. Zabunom smo se provozali skelom amo-tamo. Skela je trošna, ali može očito izdržati čak i autobus. Pješaci prelaze besplatno.
Pogled sa skele:



U prvom planu NATO zastava. Albanci očito to doživljavaju kao velik uspjeh.

Ulazimo u kompleks Butrinta. Ulaznica se plaća 500 leka, no ulazi i neka grupa turista. Očito svi imaju kartu, jer nitko ne staje. Umiješali smo se među njih i ulazimo besplatno. Opet Matina ideja.

Unutra smo:



Butrint, nekadašnji Buthrotum, naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseobina Epiraca, potom rimska kolonija, zatim rana srednjovjekovna biskupija. Njime su kasnije vladali Bizantinci, zatim neko vrijeme Bugari, opet Bizantinci, da bi u Četvrtom križarskom ratu pripao Epirskoj despotovini. Oko njega su se dalje klali Bizantinci, Anžuvinci i Mlečani, od kojih su potonji izgradili i malu tvrđavu s južne strane kanala, nakon što je grad pao pod Turke. Tada dolazi do depopulacije, a područje je prepušteno ribarstvu i maslinarstvu. Mirom u Campo Formiju pripada Napoleonu, da bi ga dvije godine kasnije osvojio Ali-paša Tepelena, te je ostao dijelom albanskog etničkog područja unutar Otomanskog Carstva, kasnije Albanije, sve do danas. U to je vrijeme Butrint već bio zapostavljen i okružen malaričnim močvarama.
Iskapanja su započeli Talijani između dva rata, a nastavili Albanci. Izgleda da je močvarna vegetacija sačuvala dosta spomenika od propadanja. Do 2005. Butrint je zbog pljačke bio na UNESCO-vu popisu ugrožene svjetske baštine, ali je zahvaljujući radu Zaklade Butrint s toga popisa skinut.

Prepuštam vas virtualnom obilasku Butrinta. Prvo prilazna kolonada:



Zatim ostaci rimskog kazališta i grčkog svetišta:





Unutar kazališta:



Imperator obilazi ruševine:



Pogled na lagunu:



Baptisterij:



Ovdje susrećemo i neke Mađare. Puno je turista, obično dođu s Krfa hidrogliserom do Sarande (nekih 20 minuta), a potom do Butrinta. Inače, cesta Saranda-Butrint izgrađena je povodom posjeta Nikite Hruščova 1959.

Ruševine bazilike:



Bok, Mate:



Sjedamo se odmoriti na klupici uz obalu lagune:





Inače, sav je Butrint u šumi mediteranskih četinjača (neću reći "borova" da ne bismo imali "cikas-sindrom"), a svuda uokolo se čuju cvrčci.

Kiklopske zidine:



Obilazak završava na vrhu brežuljka, gdje je utvrda:



Tu smo popili piće. Na slici lijevo od tvrđave vidite - cikas. Kada smo ušli unutra, primijetili smo da drvo ima na sebi jednu od onih pločica s imenom biljke. Prišli smo, i tamo je pisalo: Pallma (Chamaerops humilis L.). Mate je to jedva dočekao. "Evo ti, nemaš pojma ni ti, ni Hrvoje!", likovao je. Nikola je pak meni u povjerenju rekao da on u biti pojma nema o razlici između palme i cikasa, ali da će nastaviti podjebavati Matu kao revanš za saç kavurmu.

Pogled s vrha brežuljka na venecijansku tvrđavu:



Butrintska tvrđava:



Kanal, more, Krf:



Zaljev lagune:



Pogled na kompleks tvrđave. Unutra je i muzej:



Odlazimo iz Butrinta, sjedamo u susjedni restoran na ručak. Moram primijetiti da iz godine u godinu i u Albaniji rastu cijene. Sjedimo u velikom vrtu, u hladovini, ručak nije loš. No kada treba platiti, konobara ni od korova. Razmišljamo da se dignemo i odemo. Već smo i ustali, gledamo u pravcu zgrade, nitko ne izlazi. Naposljetku se iz zgrade lijeno dovlači jedan od konobara.
Čekamo bus, sada ćemo do Ksamila. Ulazimo u bus, sjedamo na kraj. Tamo sjedi nekoliko Aškalija. Naime, Mate se iznenadio pročitavši u vodiču da u Albaniji žive Egipćani. Onda sam mu objasnio postojanje te etničke zajednice koja se smatra Egipćanima, a imaju čak i vjerovanje da su njihovi preci došli s vojskom Aleksandra Makedonskog. U biti, oni su albanizirani Romi, islamske vjeroispovijesti, no od većine se Roma razlikuju tamnijom bojom kože. Sada ih Mate prvi puta vidi uživo. Pita me "Jesu to oni?"

Vozimo se do Ksamila, malenog mjesta koje navodno ima jako lijepu plažu. Do prije par godina to je bio raj na zemlji, sada se pretvara u tipično albansko turističko mjesto. Zgrade niču kao gljive poslije kiše:



A i vjerski objekti. Pravoslavni:



I muslimanski:



Ovo je još u nastajanju:



Zaleđe:



Plaža je lijepa, pješčana, a ispred su i četiri zgodna otočića:





Nikola bi na neki divlji i manje prometan dio, Mate i ja bismo ovdje, jer ovdje ima pijesak i lako je ući. Na koncu nalazimo neki kompromis, smještamo se po sredini između divljeg i pitomog. Mate i ja sjedamo u kafić dok se Nikola odlazi kupati, čuvamo stvari. Potom se i mi presvlačimo i odlazimo se bućnuti. More je ugodno, dno brzo pada (ipak su u zaleđu planine), jedino mi se ne sviđa tolika masovnost i stihijski razvoj turizma.
Ljenčarimo još malo, još jednom otplivamo, a potom se približava vrijeme povratka. Na hodu kroz mjesto još vizura albanskog turističkog napretka:



Dok čekamo bus Mati nije jasno kog vraga Nikola i ja vidimo u Albaniji. Njemu je bila dobra za jednom pogledati, hajde i Butrint je OK, ali nije mu jasna naša fascinacija. Nikola veli "Lijepo je, jeftino je, ima se kaj vidjeti..."
Dolazi bus za Sarandu. Opet se vozimo iznad lagune:



(uzgajalište školjki u prvom planu)

Cesta je ponekad toliko uska da bus mora ići uz sam rub. Naravno, nema govora o nekakvim branicima uz rub ceste. Nema čak ni rubnog kamena. Asfalt abruptno prestaje, a nastavlja se provalija do obale jezera.
Albanski vozači možda nemaju više od 20 godina prakse, ali uz crnogorske su vjerojatno najbolji u Europi. Uz takve uvjete na cesti, to je čisti darvinizam na djelu.

Vraćamo se u grad, u hotel, brava je popravljena, iz sobe nam ništa nije popaljeno. Tuširamo se. Ja fotkam park ispred hotela:



Zalazak sunca nad gradom:



I prometni krkljanac na obližnjem križanju:



(primijetite da su auti većinom Mercedesi)

Soba je klimatizirana, no vani je sparno. Ipak je ovo jug Albanije. Izlazimo u večernju šetnju. Kada se na Sarandu spusti noć, odmah dobiva jednu dodatnu nijansu ljepote. Ne vide se oni arhitektonski užasi, promenada je živahna...na tren biste pomislili da nadimak "albanski Dubrovnik" i nije toliko ishitren.
Sjedamo u neku pizzeriju, večeramo, potom se vraćamo. Sutra rano ustajemo. Putem do hotela, Nikola još odlazi nešto provjeriti do bankomata, zatim se vraćamo u bazu...

egerke @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

egerke @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 4, 2012
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro kužim da imam proljev. Izgleda da su špageti, jer je ostalo sve bila suha hrana. Jedino ako nije od vode ili onog bureka u Korçi. 

Danas je dakle dan za kupanje. Ali naravno ne u Vlori jer je em prljavo, em nam je u cilju vidjeti nešto novo. Zapravo, ideja je isprobati neku od onih plaža koje smo Mate, Nikola i ja lani vidjeli u onom taljiganju od 5 sati od Sarande do Vlore. Oblačimo se lagano, turistički, i izlazimo iz hotela. Hoćemo ostaviti ključ na recepciji, ali ovi nam vele da ga zadržimo. Odlazimo na mjesto s kojega bi u pola 8 trebao krenuti onaj furgon za Sarandu s kojim smo lani išli u suprotnom smjeru. Dolazimo tamo, i doista, furgon je tamo, ali mu na vjetrobranu stoji cedulja na kojoj piše "prodaje se". Izgleda da je tip zatvorio butigu. Švrljamo uokolo, tražimo još neki furgon, ali tu su sve taksiji, a taksiji su nam preskupi. Sjedamo u kafić, prilazi nam jedan tip. Pitamo ga zna li za neki bus ili furgon za Dhërmi. Razgovaramo na talijanskom. Frajer zove nekoga na mobitel, onda nam veli da u 9 ili pola 10 prolazi kroz Vloru bus koji iz Tirane ide za Himaru, i da stoji tamo preko puta, kod džamije.
Imamo još sat vremena u najboljem slučaju, pa odlučujemo doručkovati. Vraćamo se u isti onaj restoran u kojem smo sinoć večerali. Na cjeniku imaju salep. Pitam konobara imaju li ga doista, imaju! Nikoli je laknulo. Nikola i ja naručujemo salep, Vesna kavu. Pijuckamo salep, Vesna hoće kušati, sviđa joj se. Odlazim na WC, čist je, ali vodokotlić čitavo vrijeme pušta vodu, tako da se klozet-papir gomila jer sila vode nije dovoljna da ga povuče u sifon.
Vraćamo se prema predviđenom mjestu. Vesna kupuje voće, nabavljamo i vodu, konačno smo spremni. Dolazimo na dogovoreno mjesto malo prije devet. Radi se o trokutastom raskrižju na glavnoj vloranskoj aveniji, usred čijeg se otočića nalazi džamija Muradi, koju je izgradio poznati turski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija diljem Turskog carstva, zatim čuvenog mosta preko Drine u Višegradu, kupališta, škola, muzeja, karavansaraja...
Križanje izgleda ovako:





A džamija ovako:



Uokolo ima još ljudi, a i stalno prolaze neki busevi, uglavnom gradski (karakteristična narančasta boja ukazuje da Vlora svoje buseve nabavlja kad oni odu u otpis u nekom od talijanskih gradova). Neki su se snašli, pa čekaju u hladu preko puta:



Kineska roba stigla je i u Albaniju (govorim o kapitalističkoj Kini), pa tako puno ljudi nosi ove suncobrane:



Prolaze busevi, nijedan nije naš. Vesna pita žensku u kiosku kad ide bus, ona veli u pola 10. Pola 10 je već prošlo, busa i dalje nema. U jednom času ispred nas sudar. Ženska u autu se malo nabila u auto ispred sebe. Začudo, nema urlanja i psovanja kao kod nas, doduše nema ni štete na autima. Civilizirano se razilaze. Dolazi neki bus kojem piše na tablici Tiranë. Očito je dakle da ide za Tiranu. Nikola međutim misli da bismo trebali pitati, jer je to možda naš bus. Ja velim da naš bus ide IZ Tirane. Pa da, ali možda je zaboravio okrenuti pločicu. Jesi li dosada na IJEDNOM autobusu kojim smo se vozili u ove dvije godine vidio da je zaboravio okrenuti pločicu? Odustajem od toga da ga razuvjerim. Na kraju ga bus razuvjerava, jer skreće u pravcu Tirane. Čekamo i dalje, vruće je za poludjeti, više nemam snage ni razgovijetno artikulirati riječi, samo mrmljam. Nikola ne razabire što mu govorim. Općenito, glavna je boljka nas troje na ovom putovanju bila ta da nitko nikoga nije čuo, jer su svi očito govorili pretiho.

Naposljetku dolazi bus. Tiranska registracija, dakle ide iz Tirane. Na pločici mu piše Himarë. Razmišljam da li da skrenem Nikoli pažnju na tu činjenicu, ali ne vidim smisla.
Bus je krcat. Moramo stajati. Usto je i paklenski vruće, jer su zastori navučeni. Vozimo se prema jugu, uz obalu Valonskog zaljeva. Plazhi i Ri, Uji i Ftohtë, Orikum...nižu se mjesta. U jednom od njih neki ljudi koji sjede na zadnjim sjedalima silaze, pa tako mi dobivamo tri mjesta za sjesti. Potom skrećemo prema jugu, napuštamo obalu i vozimo se uz hrbat Karaburuna:



Visok i uzak poput Pelješca, površinom oko pet puta manji, Karaburun je posve nenastanjen. Na njemu je postojala jedna vojna baza, Shëngjin, koja je napuštena. Danas ga koriste pastiri za ispašu, tu i tamo turisti dolaze brodom do nekih špilja na obali, ali nije baš uobičajeno hodati po njemu, jer nema vode.

Počinjemo se uspinjati serpentinama prema prijevoju Llogaraja. Uokolo je sve više crnogorice. Vesna započinje razgovor sa mnom, sve normalno, ja isto odgovaram, a onda opet neka njezina cinična primjedba meni, koja definitivno ne spada u razgovor, ali koja smeta i nepotrebno uzrokuje nove tenzije. Pitam ju nešto iz njenog područja, o pticama ili drveću, ni na to mi ne može normalno odgovoriti.

Penjemo se sve više i u dolini vidimo još Valonski zaljev i obalnu ravnicu:



Negdje pri vrhu nekoliko je restorana, izletišta. Bus staje ondje na okrepu. Kratko, 15-ak minuta. Stignemo tek natočiti vode na česmi i malo se provrzmati uokolo. Zrak je čist, svjež, gorski. Uokolo svugdje crnogorica:







Hrbat Karaburuna:



Motor se očito pregrijao, pa ga hlade:



Na zidu pored mjesta gdje se zaustavio, ogromni mural koji podsjeća na partizansku borbu:



Navodno su na ovom mjestu seljani iz sela Dukat pobijedili fašiste. How convenient.

Sam restorančić izgleda ovako:



A ako vam se tenda čini poznata, evo i detalja:



Nastavljamo i ubrzo prolazimo prijevoj, što znači da se pred nama otvara početak Jonske rivijere i bezbrojne serpentine koje vode do nje:











Strminu je teško dočarati fotićem, zapravo je mnogo veća uživo. Inače, lijevo od serpentina vidite veliku sivo-bijelu vododerinu, Rrugët të Bardha (Bijele ceste), kojom za zimskih mjeseci teku bujice prema moru.

Na jednom zavoju je objekt albanske vojske:





Nikola me pita smijem li to slikati. Pa nitko me ne vidi u busu.

Nastavljamo spuštanje, već se lijepo vide plaže:





Bus staje na jednom odvojku. Nikola pita je li to to, ja velim da još nije, mi silazimo na prestanku kvalitetnog asfalta, prije nego što cesta skrene od obale. I točno, bus kreće dalje, putokaz je za plažu Drimadhes. Iduće stajanje, Nikola opet pita je li to to, ja velim da nije, još smo na novom asfaltu. Dio ljudi izlazi, neki novi turisti ulaze. Krećemo, i tada vidim da to ipak JEST stajanje za plažu Dhërmi i da smo trebali tu izaći. Neka, ima još jedna stanica u centru mjesta. Stajemo i na toj stanici, kod crkve, velim da bismo tu trebali dolje, ali onda Vesna kaže da smo sad predaleko od mora i da se njoj ne da hodati. Veli da izađemo na sljedećoj. OK, trebalo bi valjda biti još nešto...
Međutim, cesta se ovdje, iako se opet približava moru, počinje penjati. Ispod nas vidimo plažu, ali je strmo i nema ceste. A onda nakon nekoliko novih zavoja cesta se definitivno udaljava od obale i vodi već prilično visoko. Iduće mjesto je Vuno, ali on je dosta daleko od mora. Ništa, idemo skroz do Himare.
Već se pojavljuje i bjelogorica, Vesnu to čudi, pa slika:



A i neke čudne praporaste tvorbe:



Nikola je nezadovoljan jer mu se više ne da biti u busu, i tvrdi da smo ga trebali poslušati. I u pravu je, dobro je rekao. Druga je stvar što si je sa svojim "to je vuk, to je vuk" izjavama već odavno kod mene stvorio reputaciju da u  pravilu sumnjam u njegovu intuiciju kad se radi o tome kamo treba ići. No, da stvar bude zanimljivija, u jednom času staje i bus. Očito nešto nije u redu s motorom. Izlazimo svi van, gledamo kako ga ovaj pokušava zapaliti:



Nalazimo se sad već iza brda koje nas dijeli od mora, iznad nas viju se planine:



Skupilo se svijeta:



Bar je cesta uređena od lani.

Vraćamo se u bus, uspio ga je zapaliti. Krećemo dalje. Nikola misli da žena par sjedala naprijed govori španjolski, sudeći po fonemima. Ja mu objašnjavam da govori grčki - grčki i španjolski imaju sličnu fonologiju, pa iz daljine tako zvuče. Osim toga, ovaj dio Albanije nastanjen je Grcima. U jednom času opet spominjem Vesni kako je čudo da u dvije godine nismo uspjeli vidjeti nijednog orla. Ona veli "Da, stvarno...nije doduše da bi ga itko od vas mogel skužiti, osim Nikole." Ovaj potpuno nepotreban cinizam me stvarno iritira, pa ju pitam "Kaj si sad opet nadrkana?" "Ne znam, možda zato jer sjedim kraj tebe."

...

E, pa ovdje mi je stvarno pala roleta. Dva tjedna mi pije krv na slamčicu sa svojim "mene ovo ne zanima, mene ono ne zanima", "ti iznosiš previše informacija, bil bi loš profesor" (nakon čega joj je Nikola rekao da sam mu ja predavao mađarski i da sam bio jedan od boljih profesora koje je imao), "joj, ja bih to htela vidjeti...ma dobro, ipak nije važno ak ne stignemo" (nakon što smo cijeli raspored preokrenuli da ipak stignemo), krivim skretanjima, konstantnim sumnjanjem u moju vodičku kompetenciju, upadanjem u moje i Nikoline razgovore i traženjem da ih prekinemo, odbijanjem bilo kakve analize nesuglasica, ciničnim primjedbama nakon kojih se ponaša kao da ništa nije bilo, i sada me još kao vrhunac nezahvalnosti vrijeđa na ovakav način. Očito je zaboravila da ne bi ni išla na ovo putovanje da si nije dobra sa mnom. Ovo...ja ne mogu nazvati drugačije nego onim poslovičnim griženjem ruke koja te hrani. I ne, preko toga nemam namjeru preći.

U daljini se već vidi Himara. Nizbrdica je, ali bus opet staje. Opet svi van. Ja ostajem u busu, sam sa svojim mislima.

Himara u daljini:



Brda:



Opet isto:



I sprijeda:



Stajanje se oduljilo, pa Vesna uokolo slika prirodu:



I dalje mrdaju:



I uspjeli su. Spuštamo se u Himaru, ostavlja nas na plaži u središtu mjesta. Ovo dvoje odlaze pitati kad imamo buseve natrag za Vloru. Vraćaju se natrag, Vesna me nešto pita, E, ovaj put bogme nemam želju prijeći preko onog vrijeđanja, dosta mi je. Ona ponavlja pitanje. Velim joj "Molim te da mi se više ne obraćaš u ova dva dana." Ona sliježe ramenima, kao, nije joj jasno zašto bih se vrijeđao.

Spuštamo se na plažicu. Šljunčana je. Tu je i jedan drveni molić na koji se stacioniramo:



Himara je smještena u prostranom zaljevu:





Filmić

Navlačim kupaće gaće i idem u vodu. Stvarno mi je već dosta svega, a pogotovo omalovažavanja. Osjećam osobnu vezanost uz ovo putovanje i želim da se to cijeni.
Otplivam rundu, vraćam se na obalu. U jednom času skužim da se ispod našeg molića nalazi cijev. Da, to je kanalizacijski ispust. Očito ne radi, jer ništa ne izlazi, ali svejedno. Sjedim vani i razmišljam. Dolazi Nikola i veli "Ovo je žešći zajeb. Zadnji bus doma nam ide u 3." (Sad je 2.) Znači, toliko muke s putom, da bismo bili jedan sat na plaži. Mislim, ja nisam neki ljubitelj plaže, niti sam planirao baš da budemo u Himari, ali ipak mi je bezveze. Razgovaram s Nikolom o Vesninom bezobrazluku i nezahvalnosti. Velim da meni nije problem prekinuti komunikaciju s ljudima koji mi se zamjere, a Vesna je na najboljem putu da to napravi. Nikola suosjećajno kima glavom.
Hodam kroz plićak, u jednom me času zove Vesna. Hodam dalje. Ona se dere da stanem, da hoće razgovarati. A je li? A kad sam ja htio razgovarati kod svakog problema koji je nastao, onda je odbijala. No, da čujemo. Ona se ispričava, ali eto, stvar je napetosti, ja sam joj postavio blesavo pitanje (a pitao sam ju zašto je nepotrebno nadrkana, stvarno blesavo pitanje), pa je ona tako reagirala. Zato je morala i prije toga podbadati s orlovima, jer je valjda htjela da postavim blesavo pitanje. Uostalom, kog je vraga ona nadrkana, ostali smo u busu jer se njoj nije dalo vraćati 200 metara u Dhërmiju. Ja joj pokušavam objasniti da me to vrijeđa, da cijelo vrijeme nešto spušta, da me omalovažava, itd, itd. Ona se okreće i odlazi dalje plivati. Baš kako sam si i mislio. Ona se ispričala i misli da je to sada OK. A to što je njezino gledište i dalje isto, to nije bitno.
Izlazi van. Opet počinje bjesnjeti na mene da ja cijelo vrijeme odlučujem kamo ćemo ići, da se općenito ponašam kao da oni nemaju svoju volju... E, pa, baš me zanima gdje sam ja to pod svaku cijenu inzistirao na nečemu. OK, u Korçi sam odabrao onaj hotel, ali su oni u svakom času mogli reći "nećemo". I još sam onda i platio taj hotel, da to kompenziram. Po gradovima smo se šetali više-manje demokratski. Jedino što je bilo neprikosnoveno jest sam odabir gradova, a za to, ruku na srce, Vesna nije dovoljno kompetentna. I pritom ne smatram da nam i za jedan grad može prigovoriti na izboru. Ja sam joj rekao još večer ranije - isto kao kad ideš s turističkom agencijom, dobiješ raspored koji ne možeš baš puno mijenjati. Svi putujemo pod tim uvjetima. Mogla si staviti primjedbe kad si dobila itinerer. Nisi, dakle pristala si na takav. I to podrivanje itinerera ja shvaćam osobno, jer ga smatram djelom svog truda – a sve mi se čini da je tu kod Vesne više stvar načela „ja neću da me netko drugi vodi“ nego stvarnog nezadovoljstva tim i takvim itinererom. Ona veli da se i Nikola ljuti na mene zbog ovoga. Velim da konkretno za Dhërmi ja nisam nepopravljivo zeznuo, mogli smo sići na stanici u mjestu. "Je, pa da si se ti dignul, mi bi išli za tobom." Aha, a ja sam malo prije okarakteriziran kao diktator?
Uostalom, Nikola me ne vrijeđa, niti mi ima tendenciju konstantno spuštati. I Nikola je spreman raspraviti nesporazum isti čas.
Onda okreće ploču, da sam ja inače super osoba, ali da, eto ga, malo previše inzistiram na nekim stvarima. Čuj, ja ovo putovanje doživljavam i edukativno i hedonistički. I stalo mi je da se nijedna od dviju komponenti ne zapostavi.
Da ja nisam izvodio sve ove gluposti, možda bi me na rastanku zagrlila, veli ona. Molim da se primijeti da su moje gluposti "pokušajmo se držati rasporeda koji je dogovoren i vjerujte mi da sam ga sastavio u jednaku korist svih nas", dočim me ona vrijeđa na osobnoj razini. Te fah-idiot, te emocionalni invalid... A uostalom, ja znam da sam teška, tvrdoglava i ponosna osoba, prema tome, ne treba mi tu kaditi s tim da sam super.

Ne znam ni sam više kako ta rasprava završava, u svakom slučaju, opet nisam dobio nikakvu garanciju o njenom prestanku takvog ponašanja. Nikola dolazi do nas, pa smo okončali raspravu.

Odlazim opet otplivati. Prije toga dolaze neki klinci koji nam na školskom engleskom vele neka se ne kupamo tu, jer je kanalizacija. Znamo. Ulazim malo dalje i otplivam na nekih 50-ak metara od obale. Nikola pliva prema meni i veli da su Vesni ukrali mobitel. Na plaži? Ne zna. Već su zvali s Nikolinog mobitela i isključen je. Vraćam se na obalu, pitam ju kad ga je zadnji puta vidjela. Ne zna. Velim da ja znam, tog jutra se punio i ležao na mojoj vrećici sa prljavim rubljem. Veli da da, ali da ga ona nikad ne isključuje kad se puni, i da je to u prilog tomu da su ga ukrali. Velim da ne brza sa zaključcima dok se ne vratimo u Vloru. Doduše, kako izgleda onaj hotel, možda su nam ukrali kompletno sve stvari.

Odlazim pitati još jednom u kafić kad ide zadnji bus za Vloru, mislim si da su ovi možda krivo skužili, frajer mi isto veli da je u tri.

Bliži se tri. Spremamo se i oblačimo. Cesta ide obalom, tako da ćemo vidjeti bus ako prođe. Vesna namješta fotić na autoknips, postavlja ga na stativ. Smješkamo se. Neki frajer prolazi i gleda fotić. Mislimo si hoće li ga ukrasti. Veli Nikola "Sad će frajer prvo ukrasti fotić, onda ćemo mi potrčati za njim, u tom času će nam netko ukrasti stvari koje su ostale nenadgledane, a onda će samo još bus proći." Scenarij za film katastrofe. Ipak, fotić okida, sve je u redu:



Busa još nema pa sjedamo na sladoled u jednu od slastičarnica na obali. Slikam himarsku arhitekturu:



Kao i svugdje u Albaniji, užas.
Sjedimo i pijuckamo. U jednom času Nikola vidi neki bus kako skreće u jednu ulicu malo dalje niz obalu. "Je li to naš bus?", pita. Velim mu da nije, naš bi morao proći obalom. Ipak se odlazim prošetati da vidim prolazi li iza kuća. Ne vidim ništa, ali primjećujem da je taj dio obale jednosmjeran. Dakle, bus ne može proći ovuda, mora tamo skrenuti. Pitam tipa u slastičarnici, on veli da je to taj, da je taj zadnji i da nema više buseva do sutra u 5 ujutro. I kako da dođemo do Vlore? Pitajte taksiste, imate tamo dolje mjesto gdje stoje.
Na tom mjestu parkiran je samo jedan taksi, vloranske registracije, ali vozača nigdje. Suputnicima ovakav razvoj situacije čak i odgovara. Ostat ćemo još neko vrijeme tu, a onda ćemo oko 5, 6 pokušati naći neki taksi za Vloru. Nažalost, skuplje je, ali što sad.
Odlučujemo pokušati s plažom malo niže uz obalu, to je ipak dalje od centra, pa je čišće. Šećemo se tamo. Začudo, ja više i nisam nadrkan. Spuštamo se na plažu, ovdje uspijevaju čak i banane:



Ova plaža je čišća, veća i napučenija:



Presvlačimo se iznad jedne od većih stijena pri kraju plaže. Otkrivam sistem kako zaštititi stvari od sumnjivaca - stavljam bokserice preko ruksaka, računajući na gadljivost potencijalnih lopova.
Iznad nas na stijeni čuči bunker. Nikola se penje do njega, poslije i Vesna.
Odlazim se okupati. Kao i svugdje gdje su u priobalju visoke planine, i ovdje morsko dno ima veliki pad, tako da svakim korakom utonete za nekih 5 cm. Ugodno je za plivati, mnogo je kupača. Čujemo albanski, grčki, čak i talijanski.
Vraćam se, ležim u plićaku. Šljunak je sitan i ugodno bocka. Puštam da me valovi ljuljuškaju i okreću. Kasnije ću skužiti da mi se šljunak zavukao kojekuda.
Vraćam se do Nikole koji je već vani. Nikola kaže tipu ispred sebe "Evo, ovo je Krešo." Zbunjen, pružam tipu ruku, on veli da se zove Dženo (ili Džemo ili Dževo, malo je neobično izgovorio taj glas). Nikola mi pojašnjava da je tip iz Tetova, ali da ima svoju firmu u Fieru. I veli da imamo prijevoz do doma. Pa to je sjajno, Nikola spašava dan! Laughing
Vraća se Vesna, pa i nju obradujemo viješću.
Ljenčarimo na plaži, razgovaramo, ja odlazim po sladoled. Vraćam se, pa Nikola i ja besjedimo o društvenim vrijednostima u balkanskim zemljama u tranziciji - on meni na španjolskom, ja njemu na mađarskom. I kužimo se. Očito da mu profesor mađarskoga nije bio tako loš... Tongue out
Uključujemo se u razgovor s Džen/m/vom. Priča nam o prvim danima privatnog poduzetništva, kada je izvozio Skopsko pivo u Albaniju, pa je rekao da su mu na cesti od Elbasana do Tirane znali isprazniti po cijeli kamion - ono, ekipa izleti iz šume, skoči gore i mrkne par gajbi. Sad se bavi uvozom aparata za kavu. Pričamo malo o gospodarskoj situaciji općenito u zemljama kroz koje smo prošli.
Za to vrijeme Vesna fotka plažu:









Onda se Vesna odlazi kupati, a mi i dalje drvimo s Dženmvom. Tip ima nekih četrdesetak godina, regbi. Priča zanimljive priče. Uostalom, i sam kontekst je već zanimljiv. Zapravo, kao da nam neka providnost pomaže da ne zaglavimo ovdje.

Vesna se vraća, veli da ju je neki tip pokušao pregaziti jet skijem. Frajer se zaletio na nju, u zadnji se čas odgurnula od plovila. Veli da je urlala na njega, klela mu sve po spisku, a da se tip samo smijao. Pita zar nismo ništa čuli. Velimo da nismo. Razgovor o balkanskoj tranzicijskoj ekonomiji zaokupi čovjeka. Pokušavam joj objasniti da je to očito neki primitivni oblik upucavanja i poziva na parenje. Ona veli da se i njoj čini.

Dogovaramo se s Dž-om u pola 8 na istoj plažici, idemo još nešto pojesti do grada, on veli da mora još nešto iskrcati iz auta, pa se nađemo. Pokazuje nam gdje će nas čekati, vidimo mu i auto. Citroen, skopske registracije.
Sjedamo na terasu pored onih banana. Vesna se ide u WC presvući. Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti. Vidim u jelovniku da imaju xaxiq, pa uzimamo jednu porciju. Mažemo na kruh i žvačemo, željni osvježavajućeg okusa jogurta i krastavaca.
Potom odlazimo do grada. Sunce zalazi nad Himarom:



I zaljevom:



I gradom i brdima:



A u gradu još jedan albanski prizor - čitava betonska deka neke kuće se smandrljala:



Postavljaju pozornicu za neki večernji koncert, sviraju neke cajke. Vraćamo se u onu istu slastičarnicu, uzimamo burek.

Žvačemo burek i pomalo idemo prema mjestu sastanka. Ovi su odmakli dok ja bacam smeće. Usput skačem kupiti još jednu vodu. Ovi su nestali. Idem prema plažici, ne vidim ih. Nema ni auta. Naposljetku se pojavljuje Nikola i maše mi da sjede na zidiću. Ali našeg vozača nigdje. Razmišljamo nije li nas nasamario. Već je pola 8. Možda je zaboravio. Velim, ako je u stanju zaboraviti tako nešto, onda je toliko rastresen da se i bolje ne voziti s njim. Alternative nema. A već se i mrak spušta.
Napokon, evo ga. U polušali pita "Vi čekate taksi?" Sjedamo unutra i započinje naša noćna vožnja, prva u Albaniji.
Na izlasku iz Himare staje napuniti benzin. Na uzbrdici auto slabo vuče. Veli da je to uobičajeno, benzin razrjeđuju vodom. Dolazimo na ravno, on ubrzava. Zavoji su, ali on vozi relijaški. Strah me da nije neki luđak koji divlja po cesti. Priča kako se negdje 1989. tako na Pelješcu skotrljao s ceste. Veli "Ja mlad, a cesta mokra...još me prijatelj upozoravao da usporim, ali gdje ćeš, mlad-lud...". Nije mu bilo ništa, na sreću, a ja se nadam da je iz toga nešto i naučio.
Cesta vijuga amo-tamo, zaobilazi svaku guduru, pa se izvlači na bilo, pa opet unutra...svako malo pred sobom, poprijeko postavljenu, vidimo crno-bijelu ploču za oštar zavoj. Na jednom mjestu krkljanac, nabilo se pet automobila za redom. Teško se mimoilazimo. Neki džip iz Tirane nam sjedi na repu. Ovaj ga pušta naprijed. Dolazimo do Dhërmija. Kroz selo gužva - kamion, cisterna, auti, krave. Iza Dhërmija se počinjemo penjati na Llogaraju. Srećom, ne prebrzo jer mu auto opet ne može vući zbog benzina. Kad je rekao da smo za sat i pol u Vlori činilo mi se prebrzo, jer znam da bi morao voziti vrlo riskantno. Ipak vozi pažljivije, festinamus lente.
Priča on o svom životu, veli da je nakon osnovne škole u Tetovu prešao u Maribor u srednju, pa je onda završio i neki faks, bio u Njemačkoj...danas ima navodno kuću u Kamniku, pa firmu u Fieru, valjda još nešto i u Tetovu...razbacao se kao đubre po vinogradu. Laughing
Onda nam priča o tome kako je Makedonija u teškoj gospodarskoj krizi, da je čak i Kosovo organiziranije, naročito sada otkako je proglasilo nezavisnost. Ne propuštamo mu naglasiti da je Vesnin rođendan na dan proglašenja kosovske nezavisnosti. Priča nam o vojsci, o Titu...nismo ni primijetili, a već smo prošli Llogaraju i spuštamo se prema Valonskom zaljevu. Zastajemo na jednoj česmi popiti vode. Nastavljamo. Gore u brdima vidi se neki požar. Nitko ga ne gasi, u Albaniji općenito nisu baš nagli za takve stvari. Truckamo se prema Vlori. Objašnjava nam gdje su dobre plaže pokraj samog grada. Premda je ovdje more daleko prljavije, jer je luka blizu, a i zaljev je pa je izmjena vode sporija. Prolazimo kroz Uji i Ftohtë (Hladnu vodu, nazvanu tako prema izvoru mineralne vode koji se ovdje nalazi), veli da su tu najbolje plaže. I već smo u Vlori. Oko dva sata vožnje. Čisto pristojno. Ostavlja nas na glavnoj ulici, pitamo ga koliko smo mu dužni. Veli koliko date. Dajemo mu svaki po 500 leka, tako bi došao i bus. Uostalom, nije da je potrošio išta više zbog nas, tako i tako je išao doma. Pozdravljamo se, on odlazi za Fier.

U hotelu, prva stvar koju gledam po ulasku u sobu jest gdje je Vesnin mobitel. Naravno da je tamo, dizala je nepotrebnu paniku. Nije nam ništa nestalo iz sobe. Idemo odmah na večeru, u onaj isti restoran. Ovaj put će oni uzeti tjesteninu, jer to očito ranije dođe, a ja ću pizzu, jer sam očito od tjestenine dobio proljev. Dok čekamo, odlučujem trknuti Marku po pive u obližnji supermarket, a možda i po Skënderbeu. Odlazim do one specijalizirane prodavaonice, ali već je zatvorena. Ništa, hajdemo probati barem pive. U velikom supermarketu nekog talijanskog lanca nemaju gotovo uopće albanskih piva. Samo Norgu, koju je već pio, i hrpu talijanskih, za koje ništa ne znam je li probao ili ne. Vraćam se i navraćam u jedan dućančić putem. Pive u limenki nemaju, ali imaju Skënderbeu. Za 300 leka. Može. Uzimam i crnu Birru Korçu u boci. Da mu bar nešto donesem iz Albanije.
Vraćam se, hrana još nije stigla. Pokazujem Vesni da sam kupio Skënderbeu. Pita gdje, velim joj. Pita stigne li sad otići. Velim neka ode. A ne, ipak će sutra ujutro. Točno sam znao da joj se neće dati.
Javljam Marku. Velim mu da sam vidio i nekakvu čudnu dansku pivu. Veli da je to valjda Faxe, da ni to nije probao. Tipkam ja tako poruku, a Vesna mi opet soli pamet da nije pristojno tipkati za stolom. Nije pristojno ni ne odgovarati na poruku ako ju primiš.
Dolazi hrana. Ovaj put pizza dolazi prva, tjestenine nema. Očito me kuhari vole.

Poslije večere, Nikola je umoran i hoće odmah spavati, Vesna još treba na bankomat. Moli me da joj pravim društvo. Vlora lagano opušćuje. Pogotovo nema baš samih žena koje idu uokolo. Prvi bankomat ne prima njenu karticu. Drugi preskače, idemo na treći. Diže lovu, 2000 leka. Vraćamo se u hotel. Tuširanje i počinak. Vesna opet zatvara balkonska vrata i navlači zastore.

egerke @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 3, 2012
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se, palimo televizor. Na Eurosportu košarka, Hrvatska-Španjolska. Ne ide nam dobro. HRT se isto vidi, ali je permanentan teletekst preko slike. Ne kužim što je to. Dok se ovi spremaju, ja odlazim platiti na recepciju. Dolje je opet onaj isti tip. Pitam ga dokad moramo napustiti sobu, veli da je do podneva OK. Velim mu da smo mislili skoknuti do Voskopoje, i da se nadam da ćemo do podneva biti natrag. Usput ga pitam i gdje stoje furgoni ili taksiji za Voskopoju. On mi pokušava objasniti, ali mu ne ide, a i engleski mu počinje zapinjati. Velim da ću mu donijeti plan, pa će mi na planu pokazati. 

Spremni smo, silazimo. Dajem plan recepcionaru, on mi daje upute kako doći do tamo. Krećemo kroz korčansko jutro. Nedaleko hotela je i autobusna stanica, a u Albaniji su svi kolodvori užurbani uglavnom ujutro. Prolazimo dalje, zastajemo usput u jednom dućanu kupiti nešto za doručak. Nema prodavača. Osvrćemo se uokolo, ne znamo komu platiti. Ulazi i neka žena, pita me nešto na albanskome. "S'kuptoj.", odgovaram. ("Ne razumijem.") Naposljetku dolazi jedan tip. Naravno da je cijena koju kaže s jednom nulom više od one koju mu pokazuje kasa...
Prelazimo cestu, ulazimo u pokrajnju ulicu, u kojoj bi trebali biti taksisti, kako nam je rekao recepcionar. Nakon nekih 100 metara vidimo taksiste. Pitaju nas trebamo li za Voskopoju. Potvrdno odgovaramo. Pitam ih koliko. Počinje pričati nešto što definitivno nisam očekivao. Gle, ja znam brojeve, reci mi brojeve, ne želim napredni konverzacijski albanski. Sliježemo ramenima i radimo ono što mi se čini najpametnije - udaljavamo se. Životni ekvivalent funkcije "cancel". Ispada da ipak nema drugih taksija. Doduše, tamo je neki furgon, ali ne piše kamo ide. Ovaj taksist nam opet nešto nudi. I dalje ga ne kužim. Veli 500 leka. Pitam ga je li to za tamo i natrag. Odgovor ne razumijem. Na sreću, dolazi ženska koja nas američkim engleskim pita trebamo li pomoć. S olakšanjem joj se obraćamo i ona nam prevodi: 500 leka po osobi do Voskopoje i natrag, s tim da tamo možemo biti sat vremena. Ako ostajemo duže, zaračunat će nam više. Sat vremena za Voskopoju čini mi se sasvim dosta. Ako ništa drugo, barem ćemo se morati požuriti.
S olakšanjem sjedamo u auto (naravno, Mercedes), ja opet na suvozačko mjesto. Opet se pokušavam svezati, vozač mi daje znak da ne treba. Ja ipak velim da bih htio, ali vražja kopča se ne da ugurati. Vjerojatno toliko rijetko koriste pojas da to nikom ne treba. Naposljetku mi je vozač pomogao i izlazimo iz Korçe prema zapadu.
Vozimo se isprva ravnicom, cestom koja vijuga kroz polja. Vozač staje na jednoj benzinskoj pumpi, koja, poput onih na Srednjem zapadu, ima samo jedan uređaj. Tanka, plaća, nastavljamo. Cesta se počinje penjati. Ubrzo prelazi u serpentine kojima vijugamo sve više. Ispred nas vidimo onaj furgon iz Korçe. Dakle, ipak je išao ovamo.
Krajolik:





Dolje se vidi Korça:



U daljini vidimo jedno selo, ali to nije Voskopoja:



Ali nakon još desetak minuta vožnje, ovo jest:



OK, zašto mi uopće idemo u Voskopoju? Naime, Voskopoja je jedini grad koji su ikada osnovali Vlasi (oni su ga zvali Moscopole). U drugoj polovici 18. stoljeća doživio je svoj kulturni procvat, te je u to vrijeme bio veći od Atene ili Sofije. U gradu su postojale 24 crkve, imao je tiskaru (u kojoj je 1770. objavljen prvi četverojezični grčko-albansko-vlaško-bugarski rječnik), banke, grčku akademiju... Nažalost, krajem 18. stoljeća grad je razorio Ali paša Tepelena, još jedan živopisan lokalni moćnik koji je u to vrijeme vladao tim krajevima, sve dok nije zagrizao malo preveliki zalogaj – nakon što se s Napoleonom uspio slizati protiv Turaka, krenuo je dati i podršku grčkom narodnom ustanku, pa je ostao bez glave. Stanovnici su se raselili: dio je prešao u Grčku, gdje su se vratili nomadskom stočarstvu, dio je završio u Austro-Ugarskoj, a dio u Rumunjskoj, gdje su imali važnu ulogu u rumunjskom nacionalnom preporodu. Voskopoja je teško stradala i u Prvom svjetskom ratu, pa i u partizanskim čistkama nakon Drugog svjetskog rata, tako da je sva važnost prešla na nizinsku Korçu, a Voskopoja je ostala zabačeno planinsko selo. Danas je u selu svega 5 crkava, od toga većina u ruševnom stanju. Stoga je Voskopoja danas na UNESCO-vom popisu 100 najugroženijih svjetskih kulturnih lokaliteta.
No, Voskopoja je zbog svoje nadmorske visine (1160 metara) i pogodno mjesto za skijaški turizam. Pritom, naravno, nemojte očekivati nikakve zapadnjačke uvjete, s uređenim skijalištima, vučnicama i slično. Postoji hotel, postoji brdo, ako imate skije, spuštajte se. Prvo drvo je vaše.

Vozač nas je iskrcao na središnjem trgu, točno u 10. Dogovorili smo se da se vidimo u 11 na istom mjestu.

Odmah na trgu stoji ova ploča:



Kaže: Turističko selo Voskopoja. Grad nastanjen od godine 1330. Vrhunac procvata godine 1764., stanovništvo oko 30 000, s 24 crkve, akademijom, knjižnicom i tiskarom. Prvo razaranje 1769., drugo 1789., a treće 1916. Danas čuva velike vrijednosti srednjovjekovne umjetnosti.

Krećemo prema prvoj crkvi, crkvi sv. Nikole, za koju nam je još vozač rekao u kojem je pravcu. Ulice su popločene kaldrmom:





Malo arhitekture:





Evo i crkve:



Tu je i fontana:





Kaže: Izgrađena doprinosom grčkog konzula u Korçi, g. Elefteriosa Proiosa. Društvo Voskopojanski preporod, Korça-Voskopoja, 1929.

Vesna gleda u neku točku, mi se vrzmamo uokolo. Ona nam daje znak da stanemo, ja ju, naravno, pitam zašto. Ne odgovara. U idućem času mi veli da je moje kretanje otjeralo neku pticu. Mogla je reći na vrijeme, ali ona ionako nije navikla rješavati probleme komunikacijom.

U vrtu iza crkve uzgajaju pčele:



A tu je i pravoslavni svećenik:



Predlažem da se vratimo do crkve, jer mi nije jasno zašto smo krenuli dalje a da ju nismo obišli. Vesna veli da mi "nismo pokazali volju" za obilaskom, što je izmišljotina. Uostalom, ona je slikala pticu i produžila ravno.
Vraćamo se do crkve.

Ulaz u crkveno dvorište:





Kaže: Voskopoja prema gravuri iz 1742. godine. Ministarstvo kulture, mladeži i sporta. Rujan 1998.

Unutra je zabranjeno fotografirati. Ipak, Vesna neprimjetno slika.

Trijem:



Freske:



Ulaz:



Pa još malo fresaka:











Apsida izvana:



Ključ od vrata crkve je navodno kod onog svećenika. On je u međuvremenu nestao, tako da ništa od ulaska u crkvu.

S obzirom da još imamo tri četvrt sata vremena, a drugih crkava nema na vidiku, ne znamo što da napravimo. Šećemo se ulicama natrag prema glavnom trgu. Vesna primjećuje da sve kuće na ulaznim vratima imaju svezanu crvenu vrpcu, valjda kao nekakvu zaštitu protiv uroka:





Na glavnom trgu je neizbježan spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata:



I prilično kičasti ulaz u jednu vjerojatno skorojevićevsku zgradu:



Još malo detalja voskopojanskih kuća:





Uokolo se steru brda:





U jednom času, uz ogradu jednoga od vrtova u ulici kojom smo prolazili, pojavila se djevojčica od nekih 13-14 godina, i na slabašnom nas engleskom upitala tražimo li možda crkvu. Prihvatili smo, pa nam se pridružila i stala nas voditi prema izlazu iz sela. Engleski joj je doista bio šepav, jer nije mogla odgovoriti čak ni na neka jednostavna pitanja koja smo joj postavili. Rekla je da se zove Maria. Ono što mi je na njoj bilo najčudnije jest da je bila odjevena u crnu trenirku dugih rukava i duge hlače. Nama je bilo vruće i u kratkim hlačama i kratkim rukavima.
Provela nas je preko jednog proplanka, a onda stala i pokazala nam crkvu, rekavši "Sveti Ilija.":





Zvonik je odvojen, zbog već spomenute stavke da se nemuslimanske bogomolje nisu smjele isticati - pa je vrlo često zvonik i recentnija tvorevina:



Još jednom, kao potvrda:



Vesna i ja ulazimo, Nikola opet ostaje vani. Crkva je iznutra devastirana, ali postoje naznake obnove (npr. grede su nove):





Ikona:



Freska:



Izlazimo iz crkve, Nikole nema. Maria priča s nekim dvjema prijateljicama, također njenih godina, koje s obližnjeg stabla beru neko voće za koje ne znamo što je. Obilazim crkvu tražeći Nikolu. Usput slikam apsidu izvana:



Nema ga ni s druge strane. Vesna slika pogled ispred crkve:



Dozivam Nikolu. Naposljetku, on izlazi iz crkve. Veli da je otišao malo poviše crkve, pa se vratio i ušao unutra. Vesna u međuvremenu dolazi s nekoliko onih voćki u šaci. Veli da su to divlje šljive i da ih je dobila kao poklon. Nije baš zadovoljna njihovim okusom i tvrdoćom.
Krećemo dalje za Mariom:



Pogled na Voskopoju iz ovog rakursa:



Dolazimo do iduće crkve, od koje nije gotovo ništa ostalo. Maria veli "Sveti Petar":



Tu je i križ:



(na križu ne raspoznajem drugu riječ, prva je "sveti", ali druga nije "Petar")

Još malo ostataka crkve:



Opet panorama Voskopoje:



Krećemo dalje, Maria nas vodi prema trećoj crkvi. Ona je sakrivena u udolini i okružena zidom. Maria veli "Sveti Atanas":



Tu je i malo groblje:



(natpis na križu kaže "Sveto Trojstvo")

Kao i crkva sv. Nikole, i ova ima trijem ukrašen freskama:







(zanimljivo, svim su svecima izgrebena lica, ili barem oči. Ne znam je li to novije djelo...)





U crkvu se, nažalost, ne može. Netko ima ključ, ali to Maria ne zna, niti ju pitamo. Uostalom, u stisci smo već s vremenom.
Kažem Marii na albanskome da imamo taksi u 11, i da bismo morali ići, jer, po mom proračunu, ima još barem jedna crkva, ali tu ne stignemo vidjeti. Maria se slaže i vodi nas kraćim putem natrag.
Još jedan pogled na ulaz u dvorište crkve sv. Atanasa:



Vraćamo se prema mjestu, Maria nam pokazuje kamo trebamo ići za glavni trg. Na rastanku joj dajemo 200 leka. Pretpostavljamo da bi joj to trebalo biti dovoljno za džeparac. S tom lovom može kupiti oko 4 sladoleda. Ili 10 bureka.

Vozač nas čeka na dogovorenom mjestu, krećemo. Nekako u isto vrijeme kreće i furgon za Korçu.
Opet se pokušavam vezati, opet ne ide, opet mi vozač mora ugurati kopču. Vozač pita sviđa li nam se crkva. Velimo da da. Kaže da je lijepa iznutra. Ja kimam glavom, dijelom i zato što mu ne znam objasniti da nismo našli ključ. Nije da smo se pretrgli od traženja, doduše...
Krajolik definitivno liči na Gorski kotar ili Velebit:











Vesna me pita kako se ono veli orao. Ja joj velim, vozač razumije riječ. Onda ga pitam ima li uopće orlova, nismo vidjeli nijednog. Vozač gleda uokolo, zatim sliježe ramenima i veli da ne zna.
Iznad ceste vidimo čitav niz bunkera. Vozač veli "Bunkeri. Iz rata."

Spuštamo se u Korçu, ovaj nas ostavlja na istom mjestu, plaćamo i opraštamo se.
Mogli bismo nešto pojesti. Preko puta autobusnog kolodvora ima jedna buregdžinica. Ulazimo, pitamo s čim imaju. Ženska za prvi veli da je s nečim što nam zvuči kao "cheese", pretpostavljamo da valjda zna tu englesku riječ i da je skužila da smo stranci, a za drugi da je "me domatë" (s paradajzom). Vesna uzima ovaj prvi, i doista, to i jest sir, ja uzimam ovaj s paradajzom. Nikola uzima döner kebap. Nastaje neka zabuna oko plaćanja (uz naravno redovnu dodanu nulu viška), ispada da smo platili samo bureke, dakle Nikola mora još svoje. Jedemo, Vesna se žali da joj je premasan i da ne može. Izlazi van i moli me da joj pomognem oko naručivanja sladoleda. Na kraju joj i ne treba pomoć, jer se uspjela sporazumjeti.
Kasnije sam doznao što je zapravo bilo u Vesninom bureku. Naime, ženska nije rekla "cheese", nego "gjizë", a sir se kaže "djathë". Dakle, "gjizë" znači











 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sir, ali poseban, ono što se naziva ricotta.

Pojeli smo, idemo po stvari u hotel i opet na put.
Ulica ispred našeg hotela (ova crvena zgrada je hotel Grand):



I naš hotel (lijevo je Grand):



Ulazimo u hotel, odlazimo po stvari. Još ću si uzeti nešto iz minibara, gledamo vijesti na HRT-u (teletekst je nestao), vidimo da su naši izgubili. Na odlasku slikam sobu:



(spavaći dio)



(i dnevni boravak)

Da ponovim, 20 € po osobi. Smile

Odjavljujemo se, plaćam ceh minibara, pozdravljamo se s recepcionarom posprdnoga smiješka, pitamo ga još gdje stoje busevi za Tiranu. Veli na kolodvoru ili malo niže, tamo gdje su furgoni. Odlazimo.
Na kolodvoru su svi busevi samo za obližnja mjesta. Idemo prema stanici furgona. U jednom nam času viču s druge strane ceste "Për Tiranë?" Prelazimo cestu. Furgon ide za Tiranu. Velimo da mi trebamo samo do Elbasana. Da, on ide preko Elbasana. Koliko? Za troje ljudi, 2500 leka. Prihvaćamo.
Furgon je pun. Pored mene sjedi neki stariji tip, gleda u moj vodič, koji imam otvoren na karti Albanije. Na mote mi pokazuje da je on iz Thethija, sela sjeveroistočno od Skadra. Kimam glavom. Velim mu da smo mi iz Hrvatske. Kima.
Furgon kreće, na izlasku iz Korçe još ide pokupiti nekoga na jednoj benzinskoj pumpi, ali taj se ne pojavljuje. Idemo dalje, opet onom truckajućom cestom prema Pogradecu. Skrećemo u Maliq, opet treba nekoga ostaviti, ali ipak nitko ne izlazi. Nastavljamo dalje. Naravno, vozač nije vezan, ali ima dobru foru: kad mu signaliziraju da je negdje naprijed policijska patrola, prevuče si pojas preko prsiju i drži ga tako dok ne prođe kraj murije.
Onaj tip iz Thethija počinje kunjati. Lako za to, ali mu glava pada na moje rame. Sjećam se kad je Vesna pričala o svojim dogodovštinama iz razdoblja dok je studirala, pa je išla busom doma ili u Zagreb. Veli da joj je jedna ženska jednom toliko čvrsto zaspala na ramenu da ju nije nikako mogla probuditi, od muke joj je čupkala kosu, vlas po vlas. I ova se sveudilj nije probudila. Gledam kosu ovog tipa. Proćelav je. Slabo bih ga imao za što uhvatiti. Umjesto toga čekam trenutak da se furgon strese, pa mu se glava odigne, a onda samo podignem rame i tako mu tehniciram glavom.
Ovaj put mi se dionica čini kraćom, valjda zato što već znam put. Uskoro se spuštamo prema Pogradecu. Tu se ozbiljno gradi, to bi već ove jeseni moglo biti sređeno. Pretječemo traktor, Nikola se smije. "Kineski traktor", veli. I to ne moderni kineski traktor, nego još valjda iz doba osovine Peking-Tirana. Ovaj kraj mene se napokon razbudio.
Prolazimo opet kroz Pogradec, ne čini se toliko groznim kao jučer. Iza Pogradeca nastavljamo uz obalu Ohridskog jezera. Tu su i kupališta:



Nažalost, Pogradec dugo nije imao riješenu kanalizaciju, pa je sva kanalizacija išla u jezero. I to baš tu kod kupališta. Ne znam jesu li to sredili u međuvremenu.
Naša je prvotna ideja bila da u Pogradecu uhvatimo vlak za Rrogozhinu, ali vlak je ipak otišao ranije. Međutim, zbog strahovite sporosti albanskih vlakova, očekujemo da ćemo ga putem prestići i dočekati u Elbasanu.

Naposljetku vidim početak pruge. Pruga ne ide skroz do Pogradeca, već do mjesta Guri i Kuq (Crveni kamen), malo sjevernije. Gledam prugu i čudim se kako je u dobrom stanju. Nikola je ironičan: "Je, baš je u dobrom stanju. Cvjetaju joj ruže...doslovno." E, stari moj, nisi ti vidio kolodvor u Bitoli...
Prolazimo i Lin, a onda se serpentinama počinjemo odizati od obale Ohridskog jezera na prijevoj, s kojeg ćemo se onda spustiti prema dolini rijeke Shkumbin.
Na vrhu se otvara prekrasan pogled, koji mi liči na spuštanje s Učke prema Ćepić-polju:



U dolini se vidi gradić Prrenjas, i početak doline Shkumbina.

Krajolik doline Shkumbina me podsjeća na sjeverno Zagorje. S obje strane doline uzdižu se relativno strmo brda, ali su obrasla bjelogoricom. Kroz dolinu vodi cesta, sjeverno od toka rijeke, a iznad ceste ide pruga, koja je često u tunelima ili na vijaduktima. Vijadukti su užasno dotrajali, ograda im je odavno otpala, sva sreća da su potporni stupovi čvrsti. U jednom času iznad nas, na pruzi vidim vlak. Nikola je rekao da se nada da ne bude neko groblje, i da, ako su vagoni loši, on u Elbasanu traži bus ili furgon. No vagoni su isti onakvi kakvima smo se lani vozili od Tirane do Drača, što znači da idemo ipak od Elbasana vlakom.
Vozač vozi tipično albanski, riskantno i tako da vas hvata panika ako ste nenavikli. Npr., u desnom zavoju ide pretjecati kamion. Preko pune crte, naravno.
U jednom času zastajemo, vrijeme je okrepe za vozača. Uz odmorište je i autopraonica. Pitamo koliko ćemo dugo stajati, veli 20 minuta. Ne stignemo ručati. Sjedimo i pijuckamo nešto, dolazi još jedan furgon, tetovske registracije. U jednom času vidimo da jedan frajer (koji nije vozač, vozač je za stolom pored nas) ulazi u naš furgon i odvozi ga. Nikola je jedini odmah skužio o čemu se radi - vozi ga na pranje. Ja sam se baš pitao imam li uopće išta unutra, a onda me Vesna podsjetila, kad je posve flegmatičnim glasom rekla "Pa ruksaci su nam unutra." Osim Nikolinog, jasno.
Srećom, ipak ga samo peru. Nikola i Vesna razmišljaju da se prošeću do rijeke, ali im velim da uskoro krećemo. Ipak odlaze, ali se brzo vraćaju, jer je između još nečije privatno polje. Furgon je opran, ovi ulaze, ja još trčim natočiti vode na česmi.
Polazimo dalje. Nakon Librazhda, krajolik odjednom postaje mnogo krškiji, a brda sve ogoljelija. Očito smo prešli granicu Mediterana. Naposljetku, dolina Shkumbina se širi, i mi smo blizu Elbasana. Ulazimo u grad, velim vozaču da trebamo željeznički kolodvor. Grad se čini lijep, ima navodno stari otomanski centar, a sačuvana je i jedna stara crkva, i to iz razloga što su ulice u starom gradu preuske da bi bageri mogli doći do nje.
Vozač nas ostavlja kod kolodvora, vadi stvari, plaćamo. Ovdje opet moram pohvaliti svoje suputnike za izuzetnu sposobnost empatije. Naime, ja sam čitavo vrijeme nosio sa sobom onaj mali žuti ruksak s priručnim stvarima, te plastičnu vrećicu u kojoj su bili nekakvi keksi, voda, ili tak nešto. E, sad, u času dok izlazim van iz furgona, imam obje ruke pune. Trebaju mi ruke da si uspijem na leđa staviti veliki ruksak. Međutim, ovo dvoje, ne samo da mi ne bi pridržali nijedno od toga dvoga, nego mi, dapače, još guraju novce, govoreći "Daj ti plati sve." OK pritom još Vesna, koja ima također torbicu prebačenu preko ramena (ali ima ipak obje ruke slobodne), ali Nikola se ponaša kao totalna trutina. Ima uvjerljivo najmanje stvari, višak stvari drži u mom žutom ruksaku, ali mu nije ni na kraj pameti pridržati mi samoinicijativno išta od stvari. Samo kad mu se izričito obratim.
Uglavnom, ovaj mi je put s glave pala i kapa, pa se otkoturala pod furgon, pa sam ju još morao i izvlačiti...da stvar bude bolja, Vesna se baš sad sjetila da bi mi mogla vratiti neku lovu, velim joj da čeka dok sjednemo u vlak.

Željeznička je stanica iza ugla. Dolazimo tamo i vidimo da vlak kreće za deset minuta. Vidimo da imaju izvješene cijene i za Vloru, čime nestaje naš glavni problem: čekaju li se vlakovi u Rrogozhini. Očito da da. Kupujem tri karte za Vloru, cijena jedne je 205 leka. Nekih 13 kn. Za idućih 4 sata vožnje.
Izlazimo na peron. Stanica izgleda zapušteno, ali je svejedno to jedini kolodvor u Albaniji u kojem funkcionira svjetlosna signalizacija:













Napokon dolazi vlak:





(ako pažljivo promotrite platformu lokomotive, vidjet ćete lijevo na početku bicikl. Bijel je, pa se slabo vidi. Uglavnom, ne znam služi li to strojovođi da pohita po pomoć ako se nešto dogodi, ili to netko jednostavno šalje bicikl vlakom, kako se kod nas šalju stvari busom.)



Stakla su uobičajeno propucana:



I krećemo. Elbasan je poznat po svojoj ogromnoj čeličani, koja se zvala "Čelik Partije" (neka vas izbor imena ne čudi, npr. velika hidroelektrana na sjeveru, zbog čijeg je jezera morao biti potopljen stari grad Kukës, zove se "Svjetlo Partije"). Uglavnom, danas je čeličana propala, dijelom zbog financijskih razloga, dijelom zbog društvenih promjena, a dijelom i zbog ekoloških standarda. Postrojenja čeličane su svud uokolo Elbasana i sablasna su:







A onda prestaje čeličana i počinju polja:



U jednom času vidim nešto što mi zaokuplja pažnju:



Da, zadnja vrata vagona su otvorena.

U globalu, pogled kroz vagon izgleda ovako:



Neloše. Odlučujem vidjeti na što liči zahod, to je dosada uvijek bio najveći izazov. Ulazim unutra, ne smrdi nimalo više nego obični školski zahod. Čak je i relativno čist:



(da, ovo lijevo je moja škemba)

Ima i gumb za vodu. Ne upotrebljavam WC, samo si perem ruke. Voda je topla, ugrijana od sunca. Ali je ima. Vraćam se i velim to suputnicima.

U jednom se času vlak zaustavlja i dugo stoji. Nikola pita je li to već Rrrogozhina. Čak i neki putnici imaju te dvojbe. Ja međutim znam da bismo prvo morali proći Peqin, i da bi to mogao biti baš on. Čekamo križanje s vlakom za Pogradec. Njegovi vagoni izgledaju dotrajalije. Imali smo sreće.
U polasku slikam stanicu, doista, bio sam u pravu:



Vesna odlazi na zahod, vraća se nadrkana. "Nema vode, kaj ti pričaš gluposti da je ima?" Ispada da me nije dobro slušala kad sam rekao da ima vode u lavabou, a ne u zahodu.

Iduća stanica bogme jest Rrogozhina. Izlazimo, izlazi većina ljudi, vlak za Vloru je već tu. Slikam ga:



(dok sam slikao, uopće nisam primijetio gospodičnu u minjaku, slikao sam, naravno, vlak. A slika je nahero, jer sam izbjegavao nekog tipa koji mi je u toj gužvi skoro odvalio lakat.)

Prvi vagon je krcat, ne možemo ni ući. Ulazimo u drugi, ali i on je pun. Probijamo se prema trećemu. U trećem ima manje ljudi, prvi kupe je skoro prazan, sjedi unutra samo jedan tip, idemo gledati dalje, ali u drugima je više ljudi. U nekim kupeima leže polugola djeca, u jednom je psić koji se popišao, i sada je na podu ogromna lokva...vraćamo se u prvi kupe i smještamo pored onog tipa. Tip je neki pijanac koji kunja. Ubrzo smo shvatili zašto je kupe skoro prazan. Naime, širi se snažan zadah mokraće. Isprva mislim da to dolazi iz zahoda (naš je kupe odmah iza zahoda), ali mi onda Vesna veli da se netko popišao u ono ispod prozora, gdje je nekad bio stolić za rasklapanje. Smrad s vremenom postaje sve teže podnošljiv, a tu su i muhe koje se skupljaju. Nikola nije ni ušao u kupe, ostavio je ruksak i stoji na hodniku.
Pruga od Rrogozhine vodi na jug, prelazimo Shkumbin:



Vagon:



I naš kupe:



Vrata nisu zatvorili:



A prijelaz iz našeg vagona u drugi je potpuno razvaljen:



Zahod se ni ne usuđujem slikati:



Ipak, za razliku od uobičajenih vagona, ovaj ima čak dva zahoda na ovoj strani, što znači da ih možda ima ukupno čak 4.

U maslinicima uz put, bunkeri:







I opet terase:



S druge strane, autocesta:



I bunkeri u vrtovima:



Nikola me pita koliko se imamo voziti ovim vlakom. Velim mu oko 2, 2 i pol sata. Veli mi "Ubit ću te." Laughing Objašnjavam mu da je to doživljaj i da je ovo očito pravi albanski vlak. Nikola veli da vagon liči na leprozorij. Iznad vrata kupea strši neka žica (od lampe), u koju svaki puta zapnem glavom.

Za dvadesetak minuta stižemo u Lushnju:



Iza Lushnje (koja je najpoznatija po tome da joj je nogometnu momčad jedno kratko vrijeme trenirao Mario Kempes), pruga vodi kroz ravnicu i radi veliki zavoj prema zapadu, te se počinje približavati moru:





Po vlaku trčkaraju neki klinci. Očito im je dosadno, pa jedan od njih otvara vrata, izlazi van i vozi se na papučici:



Vesna ne želi ništa fotkati jer ju je strah za fotić.
Vlak ne vozi brže od 50 na sat. Lokomotiva po zvuku više liči na traktor nego na lokomotivu.

Nikola veli: „Nakon ovog vlaka više nikad neću ništa reći protiv HŽ-a.“

U stanici Gradisht na zgradi je napisan vozni red u obliku grafita:



Zanimljivo, točni smo u minutu. S obzirom da je ovo jedini vlak, to nije ni čudo.
Na kraju perona u Gradishtu mramorna ploča s imenom poginulog. Očito je netko pao pod vlak.

Iduća stanica je Libofsha. Ovo već počinje ličiti na Indiju: frajer ulazi u vlak i unosi dvije žive ovce i jednu živu patku u vrećama:



Naravno, ulazi u naš vagon, ali u neki od kupea pri kraju.

Stanica Libofsha:



Petnaestak minuta kasnije u daljini vidimo Fier:



Rijeka Seman:



I nedaleko nje, posljedice suše:



Jedno od bezbroj divljih smetlišta:



(doista, nigdje u Albaniji nisam vidio organizirani deponij)

Ulazimo u fierski kolodvor:





Fier je velik grad, pa očekujem da će se ovdje isprazniti većina vlaka. I doista, veliki broj putnika izlazi, ne ulazi gotovo nitko. Do Vlore je odavde brže cestom.
Slikam prijelaz iz vagona u vagon:



Guma je potpuno sprhla.

Nije preporučljivo prelaziti iz vagona u vagon u vožnji:



Na kolodvoru u Fieru, stado ovaca:



Odlazim pogledati u drugi vagon ima li slobodnih kupea. Ima jedan potpuno prazan, baš za nas. Selimo stvari iz onog smrada. Ovaj drugi vagon je čak i udobniji. Oba su prastari talijanski vagoni, koje je HSH nabavio kad Talijanima više nisu trebali.

Pogled na Fier:



Fier je grad nafte:



Sjedimo u kupeu, ovaj je puta Nikola do vrata, tako da stalno moram preskakivati njegove noge, jer s fotićem trčkaram lijevo-desno. On, međutim, ni da bi milimetra pomaknuo noge. I opet je ostavio ruksak na sjedalu, pa mu zapinjem još i za sandale. U jednom času, kad je otišao van, dohvaćam mu ruksak i zavitlam ga na policu.

Opet se vozimo uz cestu:



A tu su opet i derutne zgrade od cigle:



Nikola čita moj vodič po Albaniji. Raspravljamo o tome koliko je Albanija mala, a raznovrsna, i koliko se čini velikom zbog loše prometne povezanosti. Kažem da je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije Albanija bila najmanja od "normalnih" europskih država (dakle, ne računajući mikrodržave). Onda su se prvo između ugurale Makedonija i Slovenija, pa Crna Gora, a sada i Kosovo. Nikola pita koliko je Albanija veća od Slovenije. Velim da su tu negdje. Slovenija ima oko 20 tisuća kvadratnih kilometara, Albanija više, ne znam točno koliko. Nikola gleda u vodiču. 26 tisuća. "Pa i nisu baš toliko blizu", veli.
Nakon toga mu pričam foru od moje stare kako bi i Slovenija bila daleko prostranija da ju se ispegla. Nikoli nije jasno na što mislim. Objašnjavam mu da se površina države računa plošno, dakle, jednaku bi površinu Slovenija imala i da je ravna ploha iste veličine, jer treća dimenzija ne igra nikakvu ulogu. E, ali da ispeglaš planine, onda bi se to nužno povećalo, jer se svaki nabor, kad ga pretvoriš u dvodimenzionalan, poveća. Nikoli to baš nije jasno. Međutim, u naš razgovor upada Vesna:

-Dobro, zakaj ga tretiraš ko petogodišnje dijete? Jasno mu je.
(Iz Nikolina pogleda i njegovih replika se vidi da mu baš nije jasno, pa mu opet pokušavam objasniti, ignorirajući Vesninu upadicu.)
-Kužiš, isto ko kad peglaš majicu...
-Jebemu, pa jasno mu je, kaj ga gnjaviš? Nikola, reci da ti je jasno!
(Nikola rezigniranim glasom veli): Jasno mi je.

Ali se i dalje vidi da se ne slaže. Ja opet pokušavam, pitam ga može li iznijeti ono što mu nije jasno bez svoje odvjetnice. Ali opet ne stiže, jer nam Vesna ponovno upada u riječ i traži da zašutim. Sad mi je već pun kufer njezinog neplodonosnog upadanja u raspravu, okrećem se prema njoj i velim joj da neću zašutjeti dok ne velim ono što imam za reći, i da me pusti više na miru. Na to se ona demonstrativno diže i izlazi iz kupea, uz totalno apsurdnu rečenicu:

-Dobro, ali onda se razgovaraj s Nikolom, jer se meni to ne da slušati.

?! Undecided
Pa ja i JESAM razgovarao s Nikolom, dok se ona nije počela uplitati u razgovor sa svojim nadrkanim upadicama.

Uglavnom, na kraju ispada da Nikola ne vjeruje u to da se peglanjem povećava površina.

Vlak vozi dalje, a ja mislim koji mi je vrag trebalo da se zajebavam s ovim putovanjem, kojem sam se toliko veselio, a na kraju se više ne mogu ni razgovarati kako spada, jer to nekima smeta.

U daljini, usred polja, posve nestvarno, stoji palma:



Na zapadnoj strani pojavljuje se solana:



A nad solanama zalazi sunce:





Dok trčim ovo slikati, zapinjem u Nikolinu nogu. On još cinično veli "Razbi, razbi", a ja dobivam agresivne porive. Dođe mi da mu svežem noge za vrat.

Vesna se vraća i opet pokušava započeti neki razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Dovraga, ta žena ne može shvatiti pojam povrijeđenosti. Ja u prvi mah ne odgovaram, onda me još pita "Kaj se sad ljutiš?" Ne, baš mi odgovara tvoje šefovanje, to je upravo ono što mi je falilo u životu, da mi netko još počne određivati što i kada smijem govoriti.

Na zapadu se vidi otok Sazan, jedini albanski otok, na ulasku u Valonski zaljev:



A južnije od njega i hrbat poluotoka Karaburuna, koji dijeli Jadransko od Jonskog mora:



Sjeverno od Vlore nalazi se laguna Narta. Slikam zalaz sunca iznad nje:



A onda ulaz u Vloru, i kao i na svakom prilazu gradu u Albaniji, bunkeri i smeće (koje ovdje spaljuju):



Naposljetku stižemo u kolodvor u Vlori i time je ova naša agonija putovanja vlakom okončana:





Željeznička pruga stigla je u Vloru 1985. Poprilično sam siguran da odonda ništa nije napravljeno ovdje.

egerke @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 2, 2012
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom i Nikola se zaželio sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka: 



Razlog je ipak mnogo prozaičniji:



Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

Opet svraćamo do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljamo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni čini da to predugo traje i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom sjedamo na lukobran, uživamo u pogledu na jezero i u prekrasnom danu:







Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga lako je njoj danas tako govoriti kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.
U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.
Kasnije sam provjerio na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nekim poslom u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.
Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...
Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:



U jednom od mjesta uz put ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.
Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.
Nikola i ja igramo igru citata - on mi izbacuje neke filozofske citate, a ja pokušavam pogoditi čiji su. Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.
Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.
Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:



Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Nastavljamo, a ničijoj zemlji nikad kraja. I konačno, iza trećeg zavoja:



Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:



Oni su jednom nogom u Albaniji:



Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."
5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.
Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se netko veže.
Prevaljujemo prve kilometre Albanije i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. Smile
U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.
Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:



A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:



Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.
Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

Pogled uokolo:





Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.
Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:







Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:



Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:





Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu: 



Pejzaž je vruć i spaljen:





Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:



Još malo ceste:



Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:



I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.
Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.
U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

E, sada treba naći hotel i promijeniti novce. Zapućujemo se glavnom ulicom, ali su sve mjenjačnice zatvorene. Ubrzo ja pored tržnice ugledam nešto što liči na hotel. Kasnije ćemo doznati da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.
Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.
Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.
Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.
Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:



"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.
Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:



Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:



Biskupsko prijestolje:



Propovjedaonica:



Ispred crkve je kružni tok i na njemu spomenik Neznanom junaku:





Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:



U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:







Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:



Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:



Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:



Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:



Još jedna vila:



Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:



Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:





I dolazimo do škole:



Pored je igralište, i tu već ima smeća:



Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:



Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:





Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:



Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

Pretječe nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

Slikam još jednom ulicu:



Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:



Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

Na šahtovima često fale poklopci:



U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretječemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste i onda ih slijedio. I ja sam kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:



i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati, ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako. Očito je ona konstatacija o "uređenom prometu" u Korçi bila floskula.
Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.
Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. Laughing
Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:







Klasični dokaz koliko ponekad mogu ne primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. Laughing

A preko puta, prava američka retro-pila:



Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.
Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

egerke @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 6, 2012
NEDJELJA, 26. KOLOVOZA

Došao je tako i zadnji dan puta. Budim se oko 9, pola 10, ali se onda još malo gnijezdim po krevetu, uživajući u činjenici da ne moram odmah krenuti, loviti bus, itd. Kako će se ispostaviti, da nije bilo toga odugovlačenja, Nikola i ja bismo stigli na jedini jutarnji nedjeljni bus iz Vrgorca za Split. Ovako se spuštamo u dnevnu sobu, doručkujemo (Mate je već budan), gledamo Matine slike na kompjutoru, a onda nas Matin stric odlučuje odbaciti do Makarske, pa da tamo ulovimo bus za dalje. Mate se pridružuje, pristojno se zahvaljujemo na ponudi da ostanemo na ručku jer smo u stisci, pa tako svi krećemo cestom preko Biokova do Makarske. Putem zastajemo na jednom vidikovcu iznad Makarske rivijere:



Mjesto koje se nalazi ispod su Drašnice.

Pogled prema Hvaru:



Na kraju se razilazimo na autobusnom kolodvoru u Makarskoj. Nikola zaključuje da busom koji sam ja odabrao neće stići u Split da uhvati nagibni u 3 (bio je u krivu jer gužve kroz Omiš i Poljica nije bilo, tako da smo stigli u Split u 14,56), pa odlučuje skoknuti okupati se u Živogošće i onda uhvatiti noćni vlak za Zagreb (naime, za HŽ ima popust, zato uvijek ide vlakom). Kako će se kasnije ispostaviti, srest će neke poznate u Živogošću, zapričati se s njima, uhvatiti zadnji bus, koji će zapeti u gužvi u Omišu, stići u Split još dok je vlak na kolodvoru, iskrcati se i vidjeti da mu vlak odlazi. Nakon što upita cijenu za bus, reći će mu da iznosi 180 kuna koje on nema, a kartice ne primaju, i tako će morati provesti noć u Splitu čekajući prvi jutarnji vlak za Zagreb.

Ja se pak otpućujem busom do Splita, gdje imam dogovor s Markom oko isporuke piva. Putem slikam jedan od meni najapsurdnijih jadranskih prizora:



Ostaci tvornice Dalmacija u Dugom Ratu. Znam da tvornica ne radi i da je more vjerojatno čisto, ali mi je ipak malo morbidno kupati se u ovakvom apokaliptičnom pejzažu.

Dolazim u Split, nalazim se s Markom, sjedamo na kavu, obavljamo razmjenu: ja njemu pive, on meni neku pitu svoje majke koja liči na soparnik, malo pričamo o Albaniji, o pivama i sličnom, i u pola šest odlazim na bus za Šibenik.
Stižem u Šibenik u 7, ukrcavam se na brod za Zlarin i napokon mogu mirno zaspati te večeri na meni najdražem mjestu.

Za kraj, dvije slike zalaska sunca iznad Jadrije:






Naš put po Albaniji, prikazan na karti.

Plavo - srijeda.
Zeleno - četvrtak.
Ljubičasto - petak.
Tamnozeleno - subota.



 

Slike korištene u putopisu su dijelom moje, dijelom Matine.

egerke @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 5, 2012
SUBOTA, 25. KOLOVOZA

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorena vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro, međutim, moram ići na WC, a to znači ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam unutra krvopije me stižu pošteno izbosti. Po povratku u krevet vidim da imamo još pola sata do buđenja...
Nakon buđenja slikam okoliš hotela s balkona:



(pogled u smjeru glavne ulice)



(pogled prema sjeveru)

Lagano se pakiramo, a ja za doručak odlučujem popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije toliko loša.

Izgled naše sobe:



Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako krećemo prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Prošlo je pola 8 i u jednom času na glavnoj ulici ugledamo poznati prizor: naš furgon od jučer kreće opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam trubi. Smile
Odmah nalazimo bus za Tiranu, smještamo se, i u 8 sati napuštamo Vloru. Cesta nas vodi preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda tonem u san i budim se na rubu Drača, gdje je "prolazni kolodvor" za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane idemo nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, treba nam oko 3 sata do Tirane, a onda nas vozač ostavlja na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Treba se snaći, treba locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo u vremenskoj stisci.

Ulice Tirane i šarene zgrade:







Ponovno moj nos dobro identificira smjer kojim moramo ići, nalazimo kružni bulevar:





Promet:



Kružnim bulevarom za oko kilometar i pol stižemo do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar kreću dva, jedan od njih je posve nov i prilično luksuzan, a i skorije kreće. Na brzinu Mate kupuje vodu i bureke i krećemo. Za razliku od busa, ovaj ne ide cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni - samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra nam je već poznat, tako da se uglavnom odmaramo. Kad vidimo neko ulijetanje u škare tješimo se "Još samo malo ovakvih šokova." Jedanput i mi završavamo u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga ipak uspijeva prestići, a kako nas trojica sjedimo na stražnjem sjedalu, Mate bez pardona vozaču auta pokazuje srednji prst, na što mu ovaj razdragano mahne. Undecided

Kontrasti albanskog prometa:



I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):



Vozač nas iskrcava na istom mjestu kao i Vehabija i pita nas kamo idemo dalje. Mi kažemo za Ulcinj, a onda nam objašnjava da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali...

Opet onaj isti kružni tok:



Gledamo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nema. Stoga odlučujemo potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje stojimo nalazi se restoran i pizzerija:



Međutim, nakon što smo sjeli, vele nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda Mate i ja ulazimo u diskusiju o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa opet imamo galamu. U jednom trenutku odlazim provjeriti je li Vehabija možda stigao i opažam da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo skupljamo stvari i krećemo prema furgonu, ali ispostavlja se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imamo još oko dva sata do Vehabije. Dečki me šalju da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronalazim jedno mjesto gdje se prodaje kebab, pa ih razveseljujem time. Putem do tamo i natrag radim par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:



Tipična arhitektura:



Smeće po ulicama:



Inače, putem prolazim i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji neki klinci prazne uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:



Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako sjedimo ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvačemo svoje kebabe, kada primijetimo poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas pozdravlja, a potom se udaljava u smjeru džamije. Kasnije čujemo mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini čujemo i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok čekamo Vehabiju prilazi nam jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi mu objašnjavamo da imamo furgon, ali on uporno ponavlja "Nema furgona, za danas je sve otišlo." Šutke mu pokažem prema Vehabijinom furgonu, ali ne da se smesti.
Zatim nailazi dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona upućuje u hotel, a dečko počinje razgovarati s nama. Pita nas odsjedamo li u hotelu, a mi mu kažemo da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas pita odakle smo. "Iz Hrvatske." "A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke." "Pješke? A odakle si inače? " "Iz Švicarske." "A odakle si krenuo pješačiti?" "Iz Švicarske." "Pa kada si krenuo?" "12. svibnja." "A dokle planiraš pješačiti?" "Do Mongolije." "Do Mongolije? I koliko će ti trebati?" "Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom."
U međuvremenu se i cura vraća, pa se Mate zapričao s njima, dok se Nikola i ja bavimo svojim mislima. Uglavnom, ispada da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i svoj blog gdje opisuju putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im veli da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih pita i zašto ne idu biciklima, ali dobiva odgovor "Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti."

Ovjekovječili smo ih:





Zatim se vraća Vehabija, i valja nam krenuti. Pozdravljamo se sa Švicarcima, a Vehabija nam kaže da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je pun i tako u pola 6 krećemo natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave tri rupe, tako da može rukom gladiti i prsima dojiti svoje tek rođeno dijete, te mu nogom ljuljati kolijevku. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:



Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:



Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:



Na cesti prema granici srećemo još malo tradicionalnih prometala:



I evo nas - granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekamo dobrih 15 minuta, a uokolo je nekoliko bunkera koje uspijevam poslikati iako je to granično područje, pa me strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:





Posljednji pogled na Albaniju:



Vehabijin minibus:



Tako ostavljamo Albaniju za sobom i lagano se spuštamo već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari ne idu baš glatko. Na jednom zavoju Vehabija staje i priča s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji u kvaru stoji pored ceste. Potom se okreće, uzima sajlu i počinje šlepati Skadarliju natrag prema granici:



Tako se neka tri kilometra pitamo dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, dolazimo do neke pokrajnje cestice, prema nekomu zaseoku, i tamo ga otkvačuje. Taman dok manevriraju, nailazi neki auto koji treba skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija nešto objašnjava vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj otvara prednju haubu, pa ih ostavljamo. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator...

Stižemo ipak do Ulcinja, Vehabija nas ostavlja u centru, a mi se odmah otpućujemo prema kolodvoru. Dogovor je - čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovom vodiču ne bi više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:







Na kolodvoru nam, međutim, kažu da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto nam trebaju Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona...

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još se nekako razgovaramo sve do Budve, a onda me svladava umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta idemo onuda) i budim se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izlazimo na palubu i gledamo vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vraćamo u bus i opet zakunjamo.
Budi nas granična kontrola. Uredno štambiljaju sve pasoše, a onda dolaze do nas trojice, kao i uvijek na zadnjim sjedalima.
"Momci, vi idete u Neum?" "Da." "A hrvatski ste državljani?" "Da." "Odakle putujete?" "Iz Albanije." "Ništa, momci, morat ćete van."
Izađemo mi van, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. "Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?" "Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge." Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak... Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san...

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan... Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova...

egerke @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

egerke @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2012
ČETVRTAK, 23. KOLOVOZA

Ustajemo rano, jer nam vlak za Drač kreće u 7.40. Nikola iskorištava jutarnje sljedovanje vode i odlazi se istuširati, Mati i meni ostaje premalo vremena, a s obzirom na svu tu prljavštinu oko nas nekako je i lakše podnositi ju ako smo i sami prljavi.
Pozdravljamo vlasnika stana ispred garažnog dućana i otpućujemo se prema nedalekom željezničkom kolodvoru. Kupujemo kartu i izlazimo na peron. Prvi je dojam posvemašnja zapuštenost:



Peron je u nešto boljem stanju:



Ali su neki primjerci vagona koji tamo stoje posve derutni:



Primijetite stanje u kojem se nalazi platforma za prelazak iz vagona u vagon.

Naš je vagon malo dalje, pa uspijevamo još posmotriti kolodvor:



Kako se ispostavilo, dobili smo noviji vagon, nabavljen od Njemačkih željeznica (svi vagoni su nabavljeni od stranih željeznica, Albanci ih čak ni ne prebojaju, samo napišu HSH - Hekurudha shqipëtarë - pored loga izvornih željeznica). Međutim, ni on nije u sjajnom stanju:



ali je unutrašnjost ipak relativno pristojna:



Vlak je pun obitelji s djecom, koje idu na kupanje u Drač.

Karta:



70 leka je oko 4,5 kune, a toliko košta vožnja na 55 km dugoj dionici Tirana-Drač. Zbog katastrofalnog stanja infrastrukture vlak to prelazi za nekih sat vremena, sa samo trima stajanjima. Za usporedbu, brzi vlak u Hrvatskoj prijeđe dionicu slične dužine, Zagreb-Karlovac, za 20-ak minuta, doduše bez stajanja.
Kada vam kondukter dođe poništiti kartu, on nema bušilicu uobičajenu za naše konduktere. Međutim, ni ne trga barbarski kartu. Njihovo je oružje moćno - škarice za nokte.

I vozimo se, izlazimo iz Tirane. Naselja:





Bunkeri:



I nova Tirana, koja se gradi - albanski POS:



Signalizacija na pruzi ne postoji, iako nekoć očito jest:



Skretnice se, naravno, okreću ručno.
Inače, albanske su željeznice tek sedamdesetih godina povezane s Crnom Gorom, iako je u građanskom ratu devedesetih ta dionica opet zatvorena. Danas, unatoč obnovi, ne postoji međunarodni teretni promet, osim jednog vlaka tjedno. Putnički nikada ni nije.

Stanične su zgrade jednako derutne, ali s obaveznim solarnim pločama:





Energija sunca se uvelike iskorištava, npr. kuće često na krovu imaju metalne bojlere u kojima se grije voda, tako da se ne mora trošiti struja ili plin. Slično je i u Grčkoj. Vrijeme je inače za čitava našeg boravka bilo vruće i sparno, a zrak je neprekidno bio pun izmaglice za koju nismo uspjeli utvrditi je li smog ili jednostavno isparavanje uslijed vrućine. Zbog toga smo morali piti ogromne količine vode.

Tako se lagano približavamo Draču, a onda pored pruge ugledamo depo pun starih lokomotiva i vagona, koji više nisu u voznom stanju. Evo jednoga:



Tada vlak staje i svi putnici počinju izlaziti, pa tako i mi. Izašavši na peron, međutim, primijećujem da se pruga nastavlja, što nije u skladu s onim kako bi trebalo izgledati u Draču, a moje su sumnje potvrđene kada kondukterka počinje davati znak za polazak. Trčimo prema vlaku i nijemom gestikulacijom pokušavamo pitati ide li vlak još dalje. Kondukterka shvaća i pita "Për Durrës?", na što svi usrdno stajemo govoriti "Po, po!", te nam ona maše da uskočimo.
Sva sreća da nemaju TGV-e.
Zabunom smo izašli u Shkozetu, dva kilometra prije Drača, gdje počinje Plazhi i Durrësit. O njoj kasnije.
I evo nas, ulazimo u Drač:





Kolodvor je u malo boljem stanju od tiranskoga:



A ovo nas je vuklo iz Tirane do Drača:



Češke je proizvodnje, pažljiviji će primijetiti logo ČKD-a Praha, tvornice koja je proizvodila i zagrebačke tramvaje.

Drač je lučki grad i kao takav ne bi trebao biti nešto osobito zanimljiv. Ujedno je, s oko 115 tisuća stanovnika, drugi najveći grad Albanije i njena glavna luka. Upravo su iz dračke luke devedesetih mnogi Albanci na totalnim krševima od brodova kretali put Italije i boljeg života. Mnogi su na tom putu i potonuli.
Međutim, Drač je star grad. Još su Grci ovdje osnovali naselje Epidamnos, kasnije Dyrrachion, iz kojega je vodila Via Egnatia preko čitavog Balkanskog poluotoka do Konstantinopola. Bio je mletačka luka, a od proglašenja nezavisnosti 1912. do 1920. bio je i glavnim gradom Albanije.

Prve vizure:



Izgleda mediteranski:



Malo ljepša arhitektura:



Lociramo autobusni kolodvor (odmah ispred željezničkoga) i krećemo u grad. Ipak, prvo treba nekamo sjesti, po mogućnosti nešto pojesti i pogledati što vrijedi ovdje vidjeti. Odabiremo jednu malu zalogajnicu, u kojoj osoblje natuca talijanski. Jelovnik je, naravno, na albanskom. Pogled nam zapinje za "tasqebap". Očito se radi o nekoj vrsti kebaba, ali o čemu točno, konobarica nam ne zna objasniti. Naručujemo to i dobivamo - gulaš. Sjajno, s obzirom da već par dana nismo jeli ništa sa žlicom.
Usput otkrivam da "kos" znači jogurt, pa uzimamo i to.
Okrijepljeni doručkom određujemo ciljeve: džamija na glavnom trgu:



rimski amfiteatar:



i naposljetku ostaci rimskog foruma s bazilikom i termama:



Glavni trg:





Uredili su centar:



Nakon nekih sat-sat i pol boravka u Draču, apsolviramo grad i spremni smo za polazak. Ja još moram poslati razglednicu, tj. nabaviti marku. Stoga pronalazim poštu i stajem u red za, kako sam mislio, predaju poštanskih pošiljaka. Ispalo je da mi je žena uredno nalijepila marku i vratila razglednicu, tako da ju onda sam bacim u sandučić. To i činim, iako sam dobio marku i teoretski ispunio ono što me stara zamolila. Doduše, navodno marka ne vrijedi ako nije poništena... Kasnije ću doznati da albanska pošta nije baš marljiva i da pošiljke znaju nestati. Razglednica je, međutim, došla u Zagreb već u ponedjeljak.

Na autobusnom kolodvoru nalijećemo upravo na ono što nam treba - bus za Berat, koji treba krenuti za desetak minuta. Zadovoljno se ukrcavamo i krećemo se truckati...

Još jedan završni pogled na panoramu Drača, s obaveznim bunkerom:



Južno od Drača počinje Plazhi i Durrësit, Dračka plaža, nekoliko kilometara duga pješčana plaža, na kojoj se kupaju Dračani, Tiranci i općenito oni koji baš nemaju puno love. Cesta isprva vodi usporedo s obalom, a uz nju se (dakle, između ceste i plaže) nižu razne na brzinu sklepane zgradice u kojima se nalaze zimmer freievi, restorančići, suvenirnice, turističke agencije i slično. Imena tih radnji (Gostivar, Tetovo, Zagreb) ukazuju na to tko ih drži. Između zgrada samo nam ponekada pogled padne na plažu. Ono što se vidi izgleda jako loše: plaža je krcata ljudima, kako na kopnu, tako i u moru, dok su nekoliko stotina metara pred obalom mirno usidreni tankeri koji čekaju uplovljavanje u luku Drač. Kvaliteta vode u Draču je inače izuzetno niska ne samo zbog navedenih razloga: južno od Drača u more utječe nekoliko rijeka koje su sve zagađene, prvenstveno zato što su oko grada Fiera velika naftna polja, a kako im pumpe nisu baš najbolje kvalitete, naftni talog se slobodno prelijeva u rijeke koje ga nose u more, a onda ga struje nose prema Draču. Stoga je prije nekoliko godina nastala epidemija kožnih infekcija na plažama oko Drača, a i danas se kupanje ondje ne preporučuje. Međutim, to ljude ne sprečava.

Putem prema jugu ubrzo prelazimo rijeku Shkumbin, koja se smatra granicom između dviju glavnih albanskih etničkih skupina: Gega (sjeverno) i Toska (južno). Od Shkumbina počinje i autocesta koja se gradi prema Vlori, iako je zasada puštena u promet samo do grada Lushnje. Kod Lushnje skrećemo prema unutrašnjosti i počinjemo ulaziti u brežuljkasto područje središnje Albanije.

Vozimo se u busu, klima je upaljena:



I tu ima bunkera:



Naše je odredište grad Berat. Osnovan pod imenom Antipatria, u 13. su ga stoljeću osvojili Srbi, pa je tako od slavenske sintagme "bělъ gradъ" dobio današnje ime. Grad je smješten na obroncima dvaju brda koja čine klanac kroz koji se probija rijeka Osum. S jedne je strane muslimanska četvrt, s druge kršćanska, koja nosi slavensko ime Gorica. Grad je značajan po iznimno dobro očuvanoj arhitekturi islamskoga stila, a komunistička ga je vlada bila proglasila gradom-muzejom. Dijelom je taj naslov zaslužio i zato što je ovdje 1944. osnovana prva vlada socijalističke Albanije, a Berat je jedno kratko vrijeme obnašao i dužnost glavnoga grada. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ujedno je i iznimno čist, što je rijetkost za Albaniju.

Autobus nas ostavlja na glavnom trgu u novom dijelu grada, koji se smjestio iza izlaska iz klanca. Trg zauzima veliki park, u kojem se nalazi i javna česma:







Osvježavamo se vodom, iako smo skeptični je li pitka (inače se ne preporučuje piti vodu iz pipe, pogotovo u gradovima), ali su domaćini neumoljivi, pače i nasilni. "Pij!", deru se, i čak se odmiču kako bismo mogli natočiti bocu i osvježiti se malo vodom po čelu.

Stari grad:



Neka narodna heroina:



Iznad muslimanskoga dijela grada uzdiže se i tvrđava, u kojoj je čak 12 crkava, ali dan je jednostavno prevruć, a brdo prestrmo da bismo se do nje penjali. Stoga ju gledamo kroz objektiv:







Orijent:



Nakon okrijepe u jednoj slastičarnici, upućujemo se prvo u Goricu, kršćanski dio. Za to treba prijeći rijeku Osum:





(inače, ovi klinci su nam dobacivali nešto "Turist, turist". Pitam se kako su skužili da smo turisti...)

Prelazimo ju ovim mostom:



Da, doista ne znam kako su skužili da smo turisti:



Iz Gorice nam se opet pruža pogled na muslimanski dio:





Opazite satelitske antene u prvom planu.
Berat inače zovu "gradom tisuću prozora", a iz ovih se slika vidi i zašto.

Kršćanska četvrt - Gorica:





Ispod tvrđave, gotovo izgubljena u krajoliku nalazi se i mala pravoslavna crkva:



Još par slika uličica u Gorici:





Nakon toga prelazimo u muslimanski dio, ali zbog pripeke samo sjedamo u jednu uličicu i klaframo, proučavajući Nikolinu majicu s popisom Hard Rock Cafféa u svijetu. Onda Mate predlaže da igramo igru tko je bio u više gradova s popisa. S obzirom da je Mate bio u Pekingu, Šangaju i Istanbulu, ja u Rimu, a u Parizu smo bili obojica, jasno je tko će pobijediti i zašto je Mate to predložio.

"Nego, idemo mi do tvrđave?"



"Ne idemo."



Na putu prema autobusnom kolodvoru srećemo dvojicu pravoslavnih svećenika. Odjeveni su u debele crne halje, s kapama na glavama. Mi se znojimo u kratkim hlačama i kratkim rukavima, bijelim.

Dolazimo na autobusni kolodvor. Naše iduće odredište je Gjirokastër, stoga se na autobusnom kolodvoru prvo upućujem prema busu za Sarandu, grad na jugu Albanije, na putu do kojega bi bus iz Berata morao proći kroz Gjirokastër. Međutim, ispada da je on za danas gotov, i da vozi tek sutradan ujutro. U međuvremenu su se oko mene skupili i drugi vozači autobusa, a jedan od njih mi na talijanskom objašnjava da možemo ići furgonom za Fier i onda kod Patosa presjesti na bus ili furgon za Gjirokastër. Samo, on odmah kreće. Trčim po svoje suputnike, koji stoje u hladu s druge strane ceste i smiju se mom gestikuliranju prilikom objašnjavanja s Albancima:



 

Kažem im da krećemo isti čas, a oni počinju zapitkivati što, kako, zašto - pitanja na koja im ni sâm ne znam dati odgovor, jer sam iz onoga što mi je ovaj rekao izvukao ono najvažnije. Nikola inače često ima običaj postaviti pitanje "Kaj kaže?" nakon što ja s nekim pričam i onda s razumijevanjem klimnem glavom. Očito nije svjestan da blefiram i da u velikoj većini slučajeva nimalo ne kužim što mi govore, ili da kužim možda 10% najosnovnijega. I kako da mu na to odgovorim što kaže?

Nikola: "E, jesi nam našao bus..."
Krešo: "Čekaj da nađem koliko će nas ovo koštati..."
Mate: "S kakvim ja kretenima putujem...":



Furgon za Fier ubrzo kreće, a kako se jedan dio vraćamo istim putem, malo sam zakunjao. Kada sam se trgnuo, već smo u okolici Fiera, u naftnim poljima, a oko nas je sve puno malih pumpi za naftu, te se posvuda širi miris nafte. Ubrzo furgon staje pored ceste, a vozač nam veli da ovdje presjedamo. "Presjedanje" znači sljedeće: jedan vas bus iskrca pored ceste, usred ničega, a vi onda stojite na tom mjestu i čekate drugi, za koji, naravno, nemate pojma kad će naići.
Tako počinjemo čekati. Ubrzo nam staju dva kombija, ali niti jedan ne ide za Gjirokastër. Razmišljam da napišemo na velikom papiru "Gjirokastër", ali nemamo papira. Glavno da Nikola ima nekih desetak olovaka (naime, ruksak s kojim ide u Albaniju ujedno mu je ruksak od faksa - mislim da čak ni knjige nije izvadio).
Mate je neobično veseo i smiren unatoč činjenici da su oko tri sata popodne, da stojimo na suncu i nemamo pojma kako ćemo do Gjirokastra. Ponavlja: "No, pa to je prava avantura, ne znamo kamo idemo i super nam je."

Evo njih dvojice na "presjedalištu":



Lijevo vidite moju vreću za spavanje i iza nje ruksak (ja sam isto biser, uzeo sam mali ruksak, jer sam računao da ćemo se voziti - što i bismo da netko nije razbio auto), a na vreći je plastična vrećica koja mi je lajtmotiv - u njoj naime nosim dvije najvažnije knjige: Lonely Planetov "Mediterranean Europe" i albanski rječnik.

I tako čekamo. Nakon nekog vremena iz suprotnog smjera nailazi Mercedes fierskih registarskih tablica, a gospodin koji je iz njega izašao nešto nas pita. Kasnije ću doznati da je mjesto čije je ime izgovorio (Kakavijë) granični prijelaz između Albanije i Grčke. Odgovaram mu "Jo, Gjirokastër.", a on još nešto priča. Opet se javlja moja skepsa, pa prestajem obraćati pažnju na njega, a i ne sviđa mi se baš ideja da me neki Albanac vozi uokolo u autu.
On međutim prelazi cestu i dolazi do nas, te nas na albanskom pita idemo li stvarno do Gjirokastra. Odgovaramo potvrdno, a onda on kaže nešto poput "No, pa ja idem u Gjirokastër." (ovo je odgovor na Nikolino "Kaj kaže?", pa uzmite s rezervom). Gledam tipa, ima nekih 65 godina. Nas trojica bismo ga lako svladali, ako pokuša izvesti neku nepodopštinu. "Sa?", pitam ga ("Koliko?"). "Katër" (4). "Katër qynd?" (400) "Po." "Për tre personë?" ("Za troje ljudi?") "Po."
Hm. To već zvuči jako povoljno. Prelazimo cestu i trpamo stvari u auto, a onda on obavlja jedan telefonski razgovor. Mate mi samo kaže: "Pogledaj kako se kaže "bubreg", i slušaj da slučajno to ne spominje." Nije spomenuo. Nakon toga se polukružno okreće, i krećemo prema Gjirokastru.
Auto je stari, ali solidni Mercedes:



Vozač je ovaj tip naprijed desno pored auta.

Isprva se vozimo kroz ravnicu, do obližnjeg Patosa. Onda meni sine da postoji nogometni klub Albpetrol Patosi, i da to mora biti odavde - nafta...:



Tada se cesta počinje penjati brežuljkastim krajolikom, koji me podsjeća npr. na Žumberak ili Kordun:







Cesta je ovdje malo lošije kvalitete, ali nikako ne nevoziva:



 

Ipak, s obzirom da je to nekakva magistrala, ne bi bilo naodmet malo više kvalitete... Mjestimice ju proširuju i dograđuju, što znači da vozite po makadamu kroz gradilište:



Pričao sam da nafta curi u rijeke. Evo jednoga jezera u koje je iscurila:



S vremenom pejzaž postaje sve brdovitiji, kako odmičemo prema jugu:



















Ovdje smo već u dolini rijeke Drinos, na jugu države.

Mate sjedi na suvozačkom sjedalu i uglavnom priča s vozačem. S obzirom da mu se čini da ovaj kaže "Vlonë", mislimo da je Geg (nema toskijskog rotacizma). Kasnije pak kaže "Vlorë". Onda ga Mate pokušava navesti da kaže neke riječi, ali ovaj redovito krivo shvaća, sve dok ja sa stražnjeg sjedala ne dobacim riječ koju sam našao u rječniku. Komunikacija nekako teče, uspijevamo mu objasniti da su u Hrvatskoj Albanci uglavnom slastičari i pekari (zlatara se nismo sjetili), naravno da spominjemo i Ottu Barića... Onda ga Mate pokušava izravno pitati je li on Geg ili Tosk. Veli da je Lab. To bi ukazivalo da je iz Gjirokastra ili toga područja, premda je objasnio da živi u Patosu.

Presušilo jezero, rijeka, što već:





Tu i tamo se u brdima vidi neki požar, koji slobodno plamti, nitko ga ne gasi. Naš vozač kaže da Hrvatska posuđuje kanader Albaniji ako joj treba. Mi samo klimamo glavom. Iskreno, prvi glas.

Iznad rijeke Vjose:



Negdje u brdima iznad Vjose prvo skoro imamo sudar s policijom (pa zar se svaki dan moramo s nekim sudariti?), jer su kreteni krenuli pretjecati ne provjerivši tko im dolazi iz drugoga smjera. Onda stajemo opet na improviziranom odmorištu pored izvora u stijeni, gdje su poduzetni Albanci odmah sklepali štand za prodaju ića i pića.

Odmorište:



Mislite li da čovjek s desne strane zna što je "toskijski rotacizam"?:



Prošavši gradić Tepelene spuštamo se u ravnicu, i opet se nalazimo na širokoj ravnoj cesti. Naš vozač, koji je inače na brdovitom dijelu vozio prilično brzo, ovdje gmiže. Ne možemo vidjeti koliko, jer mu brzinomjer ne radi, ali shvaćamo da je ograničenje 30 km/h. Cesta skoro široka kao autoput, a ograničenje 30...

Pogled na ravnicu i brda:



Skoro pa autocesta za Gjirokastër:



I tako, nakon trosatne vožnje, dolazimo do Gjirokastra. Vozač nas dovozi do podnožja staroga grada i iskrcava. Uzimamo svoje stvari iz prtljažnika, a onda mu Nikola predaje dogovorenih 400 leka. Ovdje se stvari počinju odvijati nevjerojatno brzo:

- vozač se smije i kaže da je 400 leka premalo s obzirom na vožnju
- Mate isti čas gubi živce i počinje se na hrvatskom derati na staroga da je prevarant i lažov
- ja vadim rječnik, jer sam procijenio da će trebati pregovarati
- Nikola zbunjeno stoji s 400 leka u ruci

Pitam vozača koliko hoće. Ovaj kaže "dyzet mijë" (40 tisuća). Sada, da vas ne čudi, lek je 1964. devalviran, otpisana mu je jedna nula. Iz nekoga razloga, Albanci još uvijek, 40 godina kasnije, govore cijene u preddevalvacijskim ciframa.
Traži, dakle, 4000 leka. Mi, međutim, zaključujemo da je to puno. Mate i dalje nesmanjenom žestinom bjesni, unosi se tipu u lice, maše šakama, govoro mu da će ga udariti, i slično. Tip sipa bujicu riječi na albanskom ("Kaj kaže?" - "Evo ti rječnik, pa sam gledaj!"), ja tu i tamo pogledam neku od riječi koje spomene, a sâm prebirem po rječniku tražeći gradivne elemente za rečenicu "U Fieru ste nam rekli da će nas vožnja koštati 400 leka." S obzirom da Mate bjesni, demonstrativno odlazi i vraća se da bi opet prijetio staromu (koji se obratio nekim mladićima, pitajući ih znaju li engleski da nam objasne), Nikola i ja se svako malo izderemo na Matu "Smiri se!", na što se ja vraćam pregovorima, tj. traženju u rječniku. Od onoga što je tip govorio, sjećam se samo "Ja nisam autobus.", "To je 137 kilometara." i "Ja sam star." (riječ "plak" je jedna od onih koje sam uspio pronaći u rječniku). U jednom času meni sine, pa izvučem Lonely Planetov vodič i pogledam koliko bi koštala karta za bus od Vlore do Gjirokastra, što je slična udaljenost. Ispada 700 leka. Puta tri, dakle 2100 leka. Velim to dečkima, i onda mu dajemo 2000 leka, što bi bila cijena da smo išli busom, možda i malo manje od toga. Mate nevoljko pristaje na to, a tip, kada je uvidio da očito neće dobiti ono što traži, prihvaća i to. Na kraju se razilazimo, a ta će prepirka ostati zapamćena kao "Obračun kod stadiona".
Mate će kasnije tvrditi da je upalila njegova "good cop, bad cop" taktika, jer se stari uplašio njega, a s obzirom da sam ja bio smiren, onda je ipak pristao na kompromis. Istovremeno će Mate optužiti Nikolu i mene da imamo sluganski mentalitet i da smo tipu htjeli dati što je tražio, te da nam je on spasio novce. Zaključak je "Što hoće, on je ionako išao do Gjirokastra, a nas je poveo usput. Htio nas je prevariti, pa nije uspio." Međutim, mi ne znamo sa sigurnošću je li on išao do Gjirokastra, ili je samo radi možebitne love vozio u tom pravcu. U tom je slučaju na nuli, ili čak na gubitku.

Nakon ove neugodne scene moramo se okrijepiti u kafiću, Birrom Tiranom, naravno. Potom se otpućujemo u grad.

Pogled iz kafića:



Gjirokastër je građen na brdu, tako da svojom konfiguracijom podsjeća npr. na Motovun, iako je za razliku od njega građen samo na jednom obronku. Ulice su prekrivene kaldrmom, što je vrlo nezgodno za aute koji voze nizbrdo. U Gjirokastru su rođene dvije velike albanske ličnosti. Prva od njih je Enver Hoxha, čovjek koji je čeličnom rukom vladao ovom zemljom 40 godina, posljednji istinski staljinist u Europi, koji je slijedio Staljinov put čak i kada ga se Sovjetski Savez odrekao. Odbacujući usput sve svoje strateške partnere, redom: Jugoslaviju, SSSR i Kinu, doveo je Albaniju u posvemašnju međunarodnu izolaciju, čineći da ova siromašna zemlja bude samodovoljna. Istina, Albanija se prilično razvila za Hoxhinog vremena, naročito u sektoru industrijalizacije ili opismenjavanja, ali kršenje sloboda, opresija i ideološko zatupljivanje, a naročito religijski progoni, dali su crni pečat Hoxhinoj vladavini. Usto, albanski su građani imali vrlo nizak standard stanovanja, a neke stvari koje su čak i u istočnoj Europi bile općeprisutne (poput npr. telefona ili osobnih automobila) u Albaniji su bile rijetkost (aute su imali samo članovi Partije).
Drugi je važni Gjirokastranin Ismail Kadare, književnik i disident, nesuđeni Nobelov laureat, koji danas živi u Francuskoj, a živio je u Albaniji sve do 1990. U svojim djelima on opisuje svakodnevicu albanskog života, analizirajući pojedine društvene pojave s kojima se prosječni Europljanin rijetko susreće (npr. krvna osveta).
Hoxha je inače svoj rodni grad proglasio gradom-muzejom.

Uspon u stari grad:



Nakon vrlo napornog uspona, zatičemo se na raskrižju cesta:



Iznad nas uzdiže se tipični čardak:



Pokušavamo se još malo prošetati gradom, ali kužimo da javna rasvjeta baš i ne radi. Stoga se otpućujemo u obližnji restoran, čiji jelovnik obećava. Moj su izbor žablji kraci, xaxiq (tj. tzatziki) i Birra Korça (moram i to probati, radi Marka). Imaju, međutim, samo crnu.
Nakon solidne večere, pitamo konobara zna li za neki hotel u blizini. Kaže da će se raspitati i ubrzo nam veli da u pokrajnjoj ulici ima jedan.
Dolazimo pred prilično neuglednu zgradu u čijem se prizemlju nalazi socrealistička recepcija. Čičica koji ju opslužuje nažalost govori samo albanski, ali poziva konobara iz obližnjeg kafića, dečkića od kojih 15-ak godina, koji solidno govori engleski. On nam objašnjava da je trokrevetna soba 700 leka po osobi, da nema tuša (ali da će ga biti ujutro, što god to značilo) i da možemo pogledati.
Zgrada je očito nešto iz turskoga razdoblja, s obzirom da je puna međukatova, uskih prolaza, često se u sobe ulazi uz ili niz jednu stepenicu, a gdjegdje se i unutar sobe nalaze stepenice. Naša je soba na uglu zgrade, s lijepim pogledom na tvrđavu iznad grada, ali iznutra izgleda zapušteno i ustajalo. Kupaona je, koliko vidimo, samo jedna u cijeloj zgradi (ili barem na dvama donjim katovima): sastoji se iz jednog umivaonika (sudopera, zapravo) i dvaju čučavaca.

Ostavljamo stvari i odlazimo u večernju šetnju. Trebamo kupiti vodu, a i promijeniti novce, tj. podignuti ih s bankomata. Mate nadobudno predlaže da skrenemo u neku pokrajnju ulicu, pa da vidimo kamo ćemo izaći. Završavamo na školskom igralištu, a onda se iskobeljavamo nekim puteljkom i krećemo neosvijetljenom ulicom u nepoznatom smjeru, ali očito ne onamo kamo smo htjeli. Moj je prijedlog da skrenemo u jednu od uličica koje se spuštaju nizbrdo. Jednim pokrajnjim odvojkom ubrzo izlazimo iz naseljenog područja i počinjemo se spuštati u podgrađe kroz polje. Nikolu i Matu počinje hvatati panika, izgubit ćemo se, tko zna kamo ćemo izaći, nešto šuška u grmlju, mi smo prikaze, pom-pom...
Na kraju izlazimo u jednu ulicu novog dijela grada, u ravnici, odmah pokraj mini-marketa, gdje kupujemo vodu. Minutu prije zatvaranja.
Sada još treba podići novce. Sva sreća, bankomati ipak nisu rijetkost u većim gradovima Albanije, pa tako glavna prilazna ulica u Gjirokastru ima nekoliko banaka. Prvi mi bankomat ne može isplatiti traženi iznos, pa moram na susjedni. Zbunjuje me natpis na ekranu "ALL 1000", "ALL 2000"... Kako "svih 1000"?  Onda mi sine da je ALL kratica za "albanski lek"...
Žeđ i dalje buja, a onu smo bocu otprije deset minuta već popili, pa navraćam u još jednu usputnu prodavaonicu po još vode, između ostaloga i za sutra. "Dobar večer, imate li vode, ali da je hladna?" Tip odmahuje glavom. Mislim si, dobro, riknuo mu je frižider, okrećem se, kada me frajer zaustavi i veli "Po!" I onda se sjetim - Albanci, kao i Bugari, obrnuto kimaju glavom...
Opet uspon do hotela i napokon željeni počinak. Odlučujemo pustiti malo svježeg zraka u sobu, za bolji san. Dok otvaram prozore, imam osjećaj da će mi krilo ostati u ruci. Vjerojatno su zadnji put otvarani još dok je Hoxha naveliko drmao...
I onda, konačno, pranje zubi. Krećem ja, Nikola veli "Čekaj, idem si samo oprat ruke", on pere ruke, ja čekam, on završava s pranjem ruku, ja otvaram pipu, a iz nje više ništa ne curi... Redukcija. Mamlaz mi je potrošio zadnje decilitre vode. Ništa, oprat ću ih u flaširanoj vodi.
E, ali to znači da nema vode ni u zahodima...a kanalizacija smrdi...

Laku noć, sutra je novi dan...

egerke @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 2, 2012
SRIJEDA, 22. KOLOVOZA

Budimo se malo prije 6, ne baš pretjerano odmorni. Ja imam i blagu glavobolju. Nakon pakiranja, izlazimo pred kuću u kojoj se nalazi agencija (naime, i naša je soba u istoj kući). S obzirom da je već pola 7, očekujemo minibus. Međutim, vrijeme prolazi, a minibusa niotkuda. Onda se sjetimo da u Crnoj Gori autobusi kreću prije voznog reda, tako da je moguće da nam je minibus pobjegao. Umiruje nas to da s nama čeka još jedan turist, kako će se kasnije ispostaviti, iz Irske. Dakle, ne bi valjda i on zakasnio...
Nakon nekih dvanaestak minuta pojavljuje se i kombi s natpisom "Shkodër", iz smjera grada, a u njemu već sjede ljudi. Vozač koji iz njega izlazi izgleda kao vehabija: duga prosijeda brada, dimije i pletena vunena kapica na glavi. Stoga smo ga i prozvali Vehabija. Nas trojica i Irac trpamo se u minibus, čiji su ostali putnici Albanci iz Ulcinja. Neki čak i ne idu u Skadar, već u neko od mjesta uz cestu prema granici. I tako krećemo, u to još tmurno rano jutro, prolazeći samim jugom Crne Gore, cestom koja od Ulcinja vodi kroz jedan kanjon do Sukobina, gdje se spaja s cestom iz Bara i ide do obližnje granice.
Na granici nam Vehabija veli da pripremimo putovnice, a Irac i mi još i 10€, jer se ulaz u Albaniju za strance naplaćuje. Nakon toga se otpućuje prvo do crnogorskoga graničnoga objekta, gdje se ne zadržava dugo. Poslije kratke vožnje primjećujemo u grmlju pored puta zarašteni granični kamen, što znači da smo prešli u Albaniju. Ubrzo stižemo i do albanske granične kontrole. Vehabija opet odnosi naše putovnice, a po povratku nas obavještava da su nam uz žigove u putovnice upisali i da smo platili 10€, kao neku vrstu potvrde.
Iskreno, očekivao sam da će nakon granice početi makadam, ili barem katastrofalna raspucana asfaltna cesta. Međutim, cesta kojom produžujemo nakon granice identična je onoj kojom smo i došli do nje. Promijenila su se međutim prometala: nije dugo trebalo da pored nas promakne konjska zaprega.
Ispostavilo se i da je Albanija neobično bogata domaćim životinjama. Stalno smo viđali krave, što mi je bilo neobično, s obzirom da se goveda smatraju stokom bogatih. Istina, krave su bile prilično mršave... Isto tako, viđali smo i konje.
Počelo je svojevrsno natjecanje tko će prvi ugledati bunker. Bunkeri, ostavština diktature, svojevrsni su lajtmotiv Albanije. Većinom su mali, za jednu ili dvije osobe, polukružne kupolice s četvrtastim otvorom. Priča kaže da je inženjer koji ih je projektirao tvrdio da mogu odoljeti tenkovskom napadu. Naravno, to su bile teške riječi, tako da je odgovorni inženjer morao stati u jednu od svojih kreacija, koju je izvana stao bombardirati tenk. Bio je u pravu, bunker je izdržao, a vlast je naručila sveukupno nekih 700 tisuća bunkera, i razasula ih širom zemlje. Danas su napušteni, a zbog svoje male veličine većinom ne služe ničemu. U nekima se odlaže smeće, neki su na plažama preuređeni, a jedna od novih svrha koju su dobili u postkomunizmu jest i pomalo bizaran običaj Albanaca da nevinost gube u bunkeru. Doista se radi o sigurnom seksu...

Prvi bunker ugledao sam ja, polurazrušen pored ceste. Općenito, očekivali smo da će država biti preplavljena bunkerima, no znali smo se često voziti kilometrima, a da ne vidimo nijedan.
Ubrzo prolazimo i zadnje albansko pogranično mjesto, Muriqan, te se cestom približavamo rijeci Bojani, vozeći usporedno s njom. S druge strane rijeke počinje se nazirati oveći grad, u koji nedugo zatim i prelazimo, preko drvenog mosta, solidnog, ali nedovoljno širokog da bi preko njega promet mogao teći u obama smjerovima. Na ulasku u Skadar Vehabija pita tko treba dalje za Tiranu, na što se javlja Irac, te ga ovaj iskrcava u predgrađu. Nedugo zatim iskrcava i ostale putnike na jednom usputnom stajalištu, dok sâm nekamo odlazi, ostavivši nas trojicu da čekamo u autu. Pretpostavljamo da ipak ne dogovara prodaju šest bubrega.
Po povratku u minibus odlučuje malo popričati s nama. Pa odakle ste iz Hrvatske, pa ja sam bio u Hrvatskoj, služio sam vojsku u Varaždinu, pa se žali da je nedavno vozio neke turiste u Dubrovnik, pa ga naši nisu pustili na granici (a izgleda kao Osama Bin Laden, pitam se doista zašto ga nisu pustili). Čitavo to vrijeme govori staroštokavskim karakterističnim za Crnu Goru i Kosovo ("Bio sam kod vas na gran'icu.", "Bog ve poživio.", "Prijatno vi."). Usto nam kaže i da petkom vozi iz Tirane, kreće u 15 h, pa ako hoćemo, možemo s njim ići natrag. To je jedna od mogućih solucija, druga je da stignemo u subotu na neku od njegovih tura iz Skadra, u 9 ujutro ili 5 popodne.
I tako nas Vehabija iskrcava u središtu Skadra, objasnivši nam usput gdje možemo promijeniti novce. Za 50€ na označenom mjestu dobivamo 6000 leka, te smo spremni za obilazak Skadra.

Tu nas je ostavio Vehabija – kružni tok u središtu grada:



Kružni tok, pogled prema zapadu:



Iako smo već vidjeli dosta iz minibusa, dojam se pojačao kada smo krenuli niz glavnu (valjda?) ulicu. Prva stvar koja se primijeti u Albaniji jest prljavština. Ulice nitko ne pomeće, jer bi to bio Sizifov posao. Kante za smeće postoje, ali su prerijetko postavljene, kontejneri uz cestu također, ali svi su bez kotača i dupkom puni. Tako se smeće baca po cesti. Uz rubnjak su naslagani nizovi plastičnoga otpada, vrećica, boca... Pločnik je isto priča za sebe. Dojma sam da se pločnici uređuju po principu čišćenja snijega - svatko sredi pločnik pred svojom kućom. Ako hoće, naravno. Asfalt je uglavnom ispucao, ako je ulica slučajno popločena, onda te ploče ispadaju, česti su i otvoreni, ali neoznačeni šahtovi... Arhitektura je tipično socrealistička, blokovi stanova, karakteristični za sve socijalističke zemlje, u Albaniji su posve prevladali, a zbog neodržavanja i dotrajalosti izgledaju naročito depresivno.
Ulica kojom mi idemo je asfaltirana, no manje pokrajnje ulice koje se na nju uključuju prekrivene su smjesom tucanika i zemlje. Za mene, koji sam netom prije toga dva mjeseca živio na gradilištu na Kvatriću, takav je prizor uobičajen, no bojim se da ovo nije gradilište...
Iz većine lokala (a u svim su zgradama prizemlja preuređena u dućane ili nekakve ugostiteljske objekte - nitko ne stanuje u prizemlju) trešti glazba orijentalnoga štiha. Još jedna stvar koja je karakteristična za Albaniju - zbog čestih redukcija struje, naročito u zimskim mjesecima, nužna je pomoć strujnih agregata. Većina vlasnika radnji drži ih jednostavno - na pločniku ispred radnje. Zvuk agregata, cajki, automobilskih sirena, ljudskog razgovora (prilično glasnog), sve pomiješano sa slatkastim mirisom smeća koje trune - to je Skadar. Ali to je, kako ćemo kasnije ustanoviti, i dosta drugih albanskih gradova. Ipak, Skadar mi je nekako ostavio dojam najprljavijega, ne znam da li zato što se još nisam bio navikao, ili zato što je doista najzapušteniji od svih gradova koje smo posjetili.

Glavna ulica:



Skadar je inače star grad. Stoljećima je bio uporište Gega (sjevernih Albanaca), a često je bio i metom napada. Sjedište polunezavisnoga pašaluka, za Balkanskih ga je ratova Crna Gora pokušala osvojiti, bezuspješno. Danas je, s oko 95 tisuća stanovnika, četvrti najveći grad Albanije.

Naposljetku pronalazimo jedan kafić i odlučujemo popiti kavu, promatrajući usput gradsku vrevu Skadra koji se budi ujutro. Moj pokušaj da naručim kavu s mlijekom, koristeći se znanjem albanskoga s faksa, pojačanim čitanjem deklaracija na proizvodima, završava tupim pogledom konobara. Naime, sjetio sam se da se u deklaracijana često spominje riječ "pluhur", koja bi mogla imati veze s mlijekom, pa sam tako tražio "kafe më pluhur". Konobar mi odgovara s "Parlez-vous français?", pa tako nalazimo zajednički jezik. Dok on odlazi po dvije kave i čaj za Matu, diskretno škicnem u rječnik, da vidim što sam to zapravo prvotno bio naručio.
Naručio sam kavu s prahom. Ipak nisam bio toliko daleko, jer, tražeći dalje, dolazim i do riječi "qumësht", pa se onda sjetim da je sintagma s deklaracija bila "qumësht në pluhur" - mlijeko u prahu.
Kava mi malo pomaže da se riješim glavobolje, a i otvara mi apetit, pa opet pozivam konobara i pitam ga ima li čega za pojesti. Njegov odgovor glasi "Nemam, ali što želiš?" Pita me želim li burek, što svi oduševljeno prihvaćamo. Tada postavlja ključno pitanje: "S čim?" Pa neka Bosanci i dalje žive u zabludi da je burek samo s mesom i da su ga oni izmislili. Laughing  Uzimamo onaj punjen jogurtom, nakon čega se on otpućuje do obližnje buregdžinice i donosi nam tri kipuća bureka. Albanski je burek dosta manji, i liči na naš trokut od lisnatog tijesta. Ovaj nas je odlično okrijepio. Cijena? Prava sitnica: 30 leka = malo manje od 2 kune.
Nakon još malo razgovora s konobarom, i čaja popijenoga na Matin nagovor ("E, odličan je, morate probati.") odlučujemo krenuti u obilazak grada. Prva je postaja katedrala, koja je za vrijeme socijalizma bila preuređena u odbojkaško igralište. Tako barem tvrdi Lonely Planetov vodič koji nosimo sa sobom. Putem do tamo, Nikola u jednom času pokazuje na nešto što leži pored hrpe smeća u "zelenom pojasu" između kolnika i pločnika. Pratim pogledom prst i ostajem zabezeknut. Tamo na podu, pored kontejnera za smeće, leže čitave iznutrice neke životinje, kao da ih je netom netko izvadio iz rasporenoga trbuha i nonšalantno odbacio pored ceste.
Albanci su nevjerojatno naporni. Ako hodate cestom i izgledate kao turist (a nas trojica jesmo), prvo će prilično eksplicitno buljiti u vas, a zatim će vam isto konstantno nuditi taksi. Jest da je to možda tradicionalna albanska gostoljubivost, ali ja više volim šetati gradom da me nitko ne ometa, a tuđu pažnju želim samo ako dođe do nekakvih poteškoća.
Silno sam htio kupiti tradicionalnu albansku kapicu (slab sam na pokrivala za glavu), i čak sam ju i vidio u Skadru, ali sam, kako će se ispostaviti, pogrešno pretpostavio da će ih biti za kupiti i u Tirani. Također sam htio kupiti i veći ruksak, također bezuspješno.
Upućujemo se, dakle, prema katedrali. Prvo pitamo dvije djevojke, koje nas upućuju u jednom smjeru. Ubrzo zaključujemo da to nije taj smjer, jer je zvonik koji vidimo ostao s krive strane. U međuvremenu smo zašli i u stari dio Skadra, koji je čak i uređen, a malo me podsjeća na stari dio Samobora:



Skretanjem prema zvoniku zatičemo se u glavnoj ulici toga dijela grada, gdje opažamo i par knjižara, pa je Mate poželio kupiti i albanski rječnik. Nažalost, mali nemaju, samo veliki, tvrdo uvezan, prilično nezgrapan za nošenje.

Uskoro opet promašujemo zvonik, pa stajemo i pitamo neku časnu. Ona nas opet upućuje u pokrajnju ulicu, kamo su nas uputile i one djevojke. Na kraju konačno i dolazimo do zvonika i ulazimo u crkvu:



Sjedamo u klupe i komentiramo kako je netko ovo mogao adaptirati u odbojkaško igralište, usput komentirajući Nikolin agnosticizam s pozicije dvaju krštenika. Nakon nekoga vremena u crkvu ulazi ona ista časna koju smo pitali za put i upućuje se prema nama. Prvo mislimo da će nas zamoliti da se stišamo, no zapravo nam objašnjava da je crkva u koju smo ušli franjevačka crkva, a ne katedrala. Drugim riječima, zajebali smo se. Ista nam časna na talijanskom objašnjava da se ubrzo sprema vjenčanje i da je crkva stoga okićena. Zahvaljujemo joj se i pitamo ju još jednom za put. Onda se konačno upućujemo onamo kamo su nas svi slali (u katedralu, naime).

Jedna stvar na koju se u Albaniji morate naviknuti (jedna od mnogih, zapravo) jesu kontrasti. Kontrasti staroga i novoga, kontrasti suvremenog zapadnjačkog života i zabite čerge. Jedan arhitektonski kontrast vidite ovdje:



Naposljetku dolazimo do katedrale. OVO već izgleda kao potencijal za odbojkaško igralište:



Tu nastavljamo debatu o vjeri i agnosticizmu.

Potom produžujemo s obilaskom grada. Sada više ne znam koja je ovo točno crkva od svih koje smo vidjeli:



Ali ova je sigurno pravoslavna:



Zaključujemo da moramo videti i jezero. Skadarsko je jezero najveće na Balkanu, a grad ne leži sasvim na njemu, iako se rub grada dotiče isteka Bojane iz jezera. Još nam je konobar objasnio da imamo nekih 20-ak minuta pješke do obale, a da možemo i taksijem. Upućujemo se prema glavnoj ulici, u želji da nađemo voljnoga taksista. Putem prolazimo pored jednoga lijepoga parka između dviju ulica:



Obratite pažnju na arhitekturu...

A u parku, zanimljiv prizor:






Opet Albanija i njeni kontrasti.

Vrativši se na glavnu ulicu opažamo svadbenu povorku automobila:



Mladenci se voze na kolima (i ne, nije to romantični fijaker), a svatovi iza piče u BMW-u.

Taksisti nam kažu da bi vožnja do jezera koštala 10€ (dakle, skuplje nego Ulcinj-Skadar), nakon čega se fino zahvaljujemo i krećemo svojim putem. Odlučujemo da baš i ne moramo vidjeti jezero (pješke nam se ne da, jasno), jer je to ionako samo velika vodena površina. Stoga krećemo prema autobusnom kolodvoru.
Javni međugradski cestovni prijevoz u Albaniji obavlja se autobusima i furgonima (a to su zapravo minibusevi). Ne postoji nikakva autobuserska firma, nego su vlasnici privatnici koji kupe autobus i voze ljude. Autobus je obično neki Mercedes iz šezdesetih, a sudeći po bojama, dobar dio njih svoju je raniju službu obavljao u sklopu KTEL-a, grčke državne tvrtke koja održava međugradske linije. Čak ne znam treba li za održavanje autobusne linije tražiti neku koncesiju od vlade. Zbog takve neformalne strukture ni ne postoje autobusni kolodvori u pravom smislu riječi, već se radi o proizvoljnom mjestu u gradu koje je prikladno za prihvat veće količine autobusa i furgona. Svaki bus i furgon ima naprijed pločicu na kojoj piše kamo vozi. Voznoga reda nema, kreće se kada ima dovoljno putnika. Ipak, nikada nismo čekali više od pola sata na polazak. Nezgodno je jedino to što ćete nakon pet sati popodne teško naći ikakav međugradski prijevoz, osim za vrlo bliska mjesta, jer se noću nitko ne usuđuje voziti. Prtljaga se ne naplaćuje. Začudo, nema prizora gdje ekipa prevozi kokoši i ino blago, ili ih barem nismo vidjeli.
Dok čekamo polazak, ja odlazim potražiti WC. Prljavština na ulicama ponekada stvara dojam da biste se bez imalo poteškoća mogli pomokriti i nasred ceste, i da vam nitko to ne bi zamjerio. Ipak, dobar je odgoj prevladao, pa ulazim u jedan prilično uređeni kafić, i pitam ih mogu li se poslužiti njihovim zahodom. Nakon što su mi dozvolili, skužim da je zahod zapravo mračna izba u stražnjem dijelu zgrade, kojoj su još i zidovi obojani u tamnoplavo - naravno, čučavac i umivaonik iz kojeg stalno curi voda. Još jedan kontrast...

I tako ostavljamo Skadar, s pogledom na njegov zamršeni promet, u kojem svi idu u svim smjerovima, a između se provlače biciklisti... No pravi nas šokovi čekaju tek nakon što izađemo na cestu prema Tirani.
Mislili ste da Talijani voze kao luđaci? E, onda si možete misliti kako se vozi u zemlji koja je bila divlja, a onda su ju osvojili Talijani. Kada nam je prvi put netko uletio u škare, ukočio sam se na sjedalu. Onda sam shvatio da se nitko ne uzrujava, naročito kada sam idući put doživio da auto koji prestiže neće uspjeti izaći iz škara. Oba ostala auta su lagano skrenula prema rubovima kolnika, otvorila se treća traka, i ovaj je obavio pretjecanje do kraja. O osjećaju kada autobus pretječe kamion, ili kada vozite iza kamiona, a pretječu vas dva auta, od kojih prvi uleti u škare ispred kamiona, a drugi se ugura između kamiona i vas, da ne pričam. Ipak, kao opomena svako malo ćete uz cestu naići na obilježje da je ovdje netko poginuo. I to ne svijeće i vijenac kao kod nas, već skoro čitav nadgrobni spomenik, od mramora, sa slikom, godinama rođenja i smrti, čak i zanimanjem poginuloga.
Za vrijeme vožnje autobusom u jednom se času "kondukter" (tj. vozačev pomoćnik, koji usput otvara stražnja vrata ako se zaglave) digne i krene naplaćivati vožnju. Plaća se živom lovom, nema govora o nekakvoj karti koju dobijete. Zanima me plaća li itko porez... Isto tako, autobus se zaustavlja ako bilo gdje uz cestu vidi nekoga tko izgleda kao da mu treba prijevoz. Sve u svemu, jedan ogromni autostop.

Malo slika pejzaža sjeverne Albanije:





Obalna ravnica ovdje je široka nekih 50-ak km, nakon toga počinje gorje. U ovom dijelu ne idemo uz obalu, ali ona je niska i močvarna, a more je plitko. U tom se dijelu inače nalazi i velika prirodna luka Shëngjin.

Klima u autobusu:



Loše se vidi, ali to su autobusna vrata zaglavljena plastičnom bocom vode, tako da zrak može strujati unutra. Isto tako, klima se stvara otvaranjem prozora, ali je opći dojam da sjedite pod fenom, a ne air-conditionom.

S obzirom da sam ljubitelj željeznice slikam i pruge preko kojih prelazimo. Ovo je željeznička stanica u mjestu Lezhë:



Da, aktivno se koristi. Smile

Prijelaz preko isušenog riječnog korita, ne toliko rijedak prizor ljeti u toj kraškoj zemlji:



I evo ih - bunkeri!:



I tako stigosmo i do Tirane. Cesta Skadar-Tirana prilično je dobra, podsjeća npr. na Ličku magistralu. Međutim, malo prije Tirane, kada već počinje prolaziti kroz njene slamove (jer tamo sva prigradska naselja izgledaju kao slamovi) postaje sve lošija, isprekopana. Pa onda opet sektor dobre ceste i opet rupe. Naposljetku ulazimo na cestu koja vodi prema centru Tirane:



Promet u Tirani najbolje bi se mogao opisati riječju "kaos". Često imate dojam da se tamo ljudi voze samo zato da se voze, svi idu u svim smjerovima, iako vjerojatno ne trebaju, ili možda kruže tražeći parkirno mjesto. Na periferiji nijedan semafor ne radi, ako negdje u gradu i ugledate prometnika, on SMETA. Svi imaju prvenstvo prolaza. Ako želite preći ulicu tamo gdje nema semafora ili isti ne radi, onda je najbolje čekati da nastane krkljanac, pa se provući između stojećih automobila.
S obzirom da sam "autobusni kolodvor u Albaniji" definirao kao "dovoljno prostrano mjesto da prihvati autobuse i furgone" sasvim je jasno da takvoga mjesta u Tirani nema, jer autobusi i furgoni dolaze iz svih dijelova države. Stoga se grupiraju po smjerovima, pa tako imate "zapadni kolodvor", "sjeverni kolodvor", itd.
Nas vozač iskrcava na kraju Bulevarda Zogu, gdje počinje uži centar Tirane. Samo križanje izgleda kao Kvatrić u srpnju, s tim da se promet ovdje normalno odvija, a ni po čemu drugome ne da se zaključiti da bi bila riječ o gradilištu. S jedne strane započinje bulevar u stilu prekrasnih širokih avenija u ostalim gradovima Mediterana. Nasuprot njemu, s druge je strane posve derutna zgrada željezničkog kolodvora, a pored nje nekakve poluruševne straćare. Posred križanja stoji nekoliko kontejnera po kojima, kako ćemo kasnije vidjeti, noću ruju psi lutalice.

Mjesto gdje nas je bus ostavio, lijevo počinje Bulevard Zogu prema centru, desno je željeznički kolodvor, a na sredini je krkljanac:



Slikano od željezničkog kolodvora prema mjestu s kojega je slikana prva slika. Ulica iz koje izlazi autobus je Bulevard Zogu:



(primijetite Nikoline tenisice)

Krećemo tako Bulevardom Zogu, koji je svoje ime dobio po Ahmedu Ben Zoguu, moćniku i plemenskom vođi iz sjeverne Albanije, koji je 20-ih godina 20. stoljeća prvo postao premijer Albanije, a onda se proglasio kraljem, Zogom I. Kada su Talijani zauzeli Albaniju, Zog je s obitelji pobjegao u London i ondje godinama živio u Ritzu plaćajući smještaj onim što su ponijeli iz domovine. Njegov sin, prijestolonasljednik Leka, živi u Južnoj Africi, a pred desetak se godina uspio izboriti da se održi referendum hoće li se u Albaniju vratiti monarhija (Albanija ima i rojalističku stranku). Na referendumu je neslavno propao.

Ministarstvo pravosuđa:



Zgrade na Bulevardu Zogu:



Naše odredište za mogući smještaj je Backpackers Hostel Tirana, no do njega ne dolazimo. Iz pokrajnje ulice izlazi neka ženska i obraća nam se na engleskom. Ja ju uredno ignoriram, jer sam skeptičan prema onima koji ti nešto nude na ulici, ali se Mate upušta u razgovor s njom i saznaje da u blizini postoji jeftin hotel. Krećemo tako za tom ženom, prošavši par hotela usput, nadajući se svaki put da je neki od njih naš. No, na kraju se ženska zaustavlja pred neuglednom stambenom zgradom:



i upućuje u istu. Otvara vrata prizemnog stana i uvodi nas unutra. Ondje stoji još jedan muškarac, za kojega nam kaže da joj je otac. "Hotel" o kojem je govorila zapravo su dvije sobe u njihovom stanu, relativno pristojne i čiste, a cijena je 5€ (600 leka) po osobi. Mate odmah počinje likovati izrugujući se mojoj skepsi i činjenici da uopće nisam ni pogledao žensku na ulici. Moj je komentar "No, da i ti nekaj ubodeš."
Stvari međutim nisu sasvim idilične. Naime, ženska nam objašnjava da čitava Tirana, kao i većina Albanije, pati od redukcija vode (Mate je to skužio nakon što se uputio istuširati) i da vode ima od 6 do 9 ujutro, te od 6 ili 7 do 9 navečer. Ostatak dana ruke si možemo prati u flaširanoj mineralnoj. Ali, s ponosom dodaje kako nema redukcija struje, jer je tu iza bolnica, a ona ima svoj vlastiti agregat.

Pogled kroz prozor naše sobe, stražnja strana bolnice:



Malo se odmaramo, a onda se odlučujemo uputiti do grada. Iako vrata sobe imaju ključ, on radi samo iznutra, tako da sobu po odlasku ne možemo zaključati. Isto tako, vrata stana su nezaključana, a s vanjske strane imaju kvaku, tako da se bilo tko može s ceste ušetati u našu sobu i pokupiti stvari. Preuzimamo rizik i odlazimo u šetnju.

Tirana je mlad grad, a prijestolnicom je postala tek 1920., kada je iz strateških razloga ona prenesena ovamo iz Drača. Za vrijeme socijalizma imala je maksimalno 200 tisuća stanovnika, a onda je naglo nabujala u tranzicijskom razdoblju, dijelom i zbog propasti teške industrije o kojoj su ovisili čitavi gradovi, čije je stanovništvo onda novi početak tražilo u glavnom gradu. Danas ima oko 700 tisuća stanovnika, dakle slična je Zagrebu.
Urbanistički, grad su definirali fašisti za vrijeme okupacije. To znači da ima mnogo širokih ulica, bulevara, dosta zelenila, a u središtu se nalazi veliki trg, Sheshi Skënderbeu. Navodno su ulice i zgrade bile građene tako da iz zraka oblikuju golemi fascio (liktorski snop pruća sa sjekirom, amblem fašista). Kad su prvi socijalistički političari nadletjeli Tiranu i vidjeli taj prizor, naredili su urbanističke preinake kako bi se zatrlo tragove mrskoga režima. Ako danas zaboravite gdje se nalazite, grad vam može izgledati zapadnjački.

Nakon okrijepe u jednom kafiću krećemo središnjom promenadom koja razdvaja prometne trake na Bulevardu Zogu:



I potom izlazimo na Sheshi Skënderbeu, jednu od poznatijih vizura Tirane. Lijevo je zgrada Opere:



Pogled niz trg:





Zgrada Nacionalnoga muzeja. S murala je diskretno uklonjena petokraka Laughing:



Inače, ovi autići i motorići na platou ispred su za iznajmljivanje, tako da navečer klinci na tome jure oko tog dijela trga, stvarajući pritom nesnosnu buku.

Na sredini trga kip je Skenderbega:





Gjergj Kastriot Skenderbeg bio je albanski nacionalni junak iz doba borbi s Turcima. U petnaestom je stoljeću uspio ujediniti dotad razjedinjena albanska plemena protiv Turaka. Sa svojom je vojskom odolijevao napadima Turaka na svoju tvrđavu Krujë, sjeverno od Tirane, i tom herojskom obranom toliko zadužio albanski narod da je njegov plemenski simbol, dvoglavi orao, završio na albanskoj zastavi. U ateističkoj Albaniji, Skender- je beg imao status boga, a njegovim se imenom zove i najpoznatiji albanski izvozni proizvod - konjak Skënderbeu.
U pozadini se nalazi planina i nacionalni park Dajt, "tiransko Sljeme", omiljeno izletište Tiranjana.

Primijetite da auti samo čekaju da jurnu na pješake čim im se upali zeleno.

Bulevar narodnih žrtava, produžetak Bulevarda Zogu:



Idemo dalje Bulevarom narodnih žrtava:



Tu se prostire park:



Zgrada u pozadini tipična je za Tiranu. Naime, gradonačelnik Tirane, Edi Rama, ujedno je i slikar, i nadošao je na ideju da osvježi tmurne socrealističke fasade živim bojama. Uspjelo mu je, grad doista izgleda veselije.

Još malo parka:





Nedaleko toga parka vidimo i prvo komunalno vozilo - ono malo čudo s okretnim četkama. Međutim, ne čisti, samo se vozi.

Tirana leži na rijeci Lani:



Nažalost, rijeka je vrlo prljava, i više liči na Drek River u Kozari boku, nego na rijeku na kojoj leži jedna europska prijestolnica. Donedavna, tj. do Ramine inicijative, obala rijeke bila je gusto izgrađena, tako da je rijeka tekla između kuća. Naravno, sva je gradnja bila divlja, pa je to Rama počistio, i tako stvorio jednu lijepu promenadu.

Prešavši Lanu, otpućujemo se u Blloku, negdašnju zatvorenu četvrt u kojoj su živjeli partijski čelnici, a danas okupljalište mladih Tiranjana, puno malih kafića i restorana. Na putu do tamo presreće nas dvoje djece, Cigančići. Prose. No, za razliku od naših prosjaka, koji se maknu ako ne reagiraš, ovi imaju tendenciju presijecanja puta, ako ne reagiraš stalno će ti se bacati pod noge. Nakon što jedan klinac tako gnjavi Nikolu, savjetujem mu da ga odgurne, na što me i Nikola i Mate napadaju da propagiram nasilje nad djecom. Uzaludno pokušavam objasniti da takva djeca ugrožavaju moju osnovnu slobodu kretanja, ne prolazi. Sve dok kasnije te večeri opet neki prosjačići nisu krenuli priječiti put Mati, na što je ovaj reagirao s "Biži ća, mali, lupit ću te." Moja je reakcija bila samo "No, a kaj sad?".
Blloku ne izgleda nimalo ekskluzivno. Jednako je zapušten i pun smeća kao i ostali dijelovi Tirane, pogotovo malo manje prometne ulice:



Livadica iza kontejnera se nažalost ne vidi dobro, ali je isto tako puna smeća.
Sada već želimo kušati albansku pivu, ipak sam Marku obećao da ću ju donijeti, pa bi bio red da ju i kušam. Stoga ulazimo u jedan kafić, ali oni nemaju ništa albanskoga. Uzimamo Fantu i krećemo dalje. Već smo lagano i gladni, pa krećemo tražiti i restorane. Nalazimo jedan fin, klimatiziran, nažalost s ekskluzivnim ugovorom s jednom austrijskom pivovarom. Opet ništa od Birre Tirane. Nema veze, hrana je dobra. Nažalost, pogled na jelovnik otkriva nam jednu tužnu činjenicu. U Ohridskom jezeru živi letnica, posebna endemska vrsta pastrve, koja je zbog izlova postala ugrožena. Stoga je Makedonija uvela zabranu lova te pastrve, ali s albanske strane takve zabrane nema. Albanci tu ribu zovu "koran", i serviraju ju u ekskluzivnim restoranima. Tako ju ima i ovaj tiranski.
Prilično solidan ručak izlazi nas nekih 5€ po osobi, a hrana je doista sjajna.
Po izlasku iz restorana uviđamo da započinje noćni život Tirane - horde mladih, prilično sređenih, idu u Blloku.

Ulica u Blloku:



Na izlasku iz Bllokua, prolazimo pored sajma rabljenih knjiga. Malo razgledamo: kolekcija govorâ Envera Hoxhe, nešto o umjetnosti, neki udžbenici... Na kraju Mate kupuje albansku povijesnu dijalektologiju.

Iduća točka našeg obilaska je bivši mauzolej Envera Hoxhe, velika piramida na obali Lane. Dizajnirali su ga Hoxhina kći i zet. Oni su također kasnije vodili i preuređenje te zgrade u njenu današnju namjenu - disko klub, znakovitoga imena "Mumja". Na vrhu piramide nalazi se veliki natpis "Welcome, president Bush". And bring your watch...:





(primijetite grafit Laughing)

Kej uz Lanu:



Već pada mrak, pa se upućujemo Bulevarom narodnih žrtava. Pogled unatrag, lijevo je nekakvo ministarstvo:



Naprijed se nazire sveučilište:



I evo ga:



Popeli smo se na terasu ispred sveučilišta. Pogled na grad koji tone u mrak:



Primjetite gustoću prometa u daljini.

Tu večer Albanija igra prijateljsku nogometnu utakmicu s ne znam kime, a Mate se napenalio da uđe na stadion ("Sigurno je jeftino.") i bodri albansku nogometnu vrstu. Inače, njihov je izbornik Herr Otto Barić. Nikola i ja ga jedva odgovaramo.
Mrak je već pao na grad, ali javna rasvjeta pokazuje da nije baš svugdje prisutna. Npr. šetalište uz Lanu je posve u mraku. I dalje tragamo za Birrom Tiranom. Iduća je postaja kafić Wien na Bulevardu Zogu. Na traženje da nam donese albansko pivo, npr. Birru Tiranu, konobar nam preporučuje Gösser, jer je to još bolje od Tirane. OK, ali mi hoćemo Tiranu. To je albansko pivo. E, ali i Gösser je albansko pivo. Ne, to je austrijsko. Zbunjen pogled konobara. Dobro, kvragu, donesite nam Gösser.
Vjerojatno se i Gösser puni u Albaniji.
Ja sam u međuvremenu kupio razglednicu, jer je moja majka zamislila da hoće vidjeti albansku poštansku marku (nije filatelistica, inače), ali, naravno, tamo ne ide automatski da vam uz razglednicu u prodavaonici daju i marku. Moram tragati za poštom. Dobro, to ću sutra.
Na kraju se opet šećemo do Skenderbegova trga, sjedamo na klupu u park i razgovaramo dok Tirana tone u noć uz nesmanjeni intenzitet prometa.

Sheshi Skënderbeu noću:



Prije no što ćemo krenuti doma upućujemo se prema željezničkom kolodvoru (vlakovi imaju vozni red), kako bismo provjerili kada nam ujutro ide vlak za Drač. Za razliku od ostalih željezničkih kolodvora u svijetu, gdje se noću okuplja polusvijet, ovdje se ne okuplja nitko. Kolodvor je noću mrtav. Samo se vide psi koji kopaju po smeću.
Vraćamo se do našeg "hotela" i otkrivamo da obitelj kod koje smo odsjeli ujedno vodi i prodavaonicu mješovite robe u garaži pored ulaza. Kupujemo vodu i - oh, radosti, Birru Tiranu. Još malo razgovora s hotelijerima (npr. pitanja poput "Koliko si visok?" i "Sviđa li vam se u Albaniji?"), i ulazim u sobu, gdje su se već Mate i Nikola raskomotili. Stvari nam nitko nije ukrao, sve je na mjestu, a ja zadovoljno ispijam prve gutljaje Tirane.
Umor nas je brzo svladao, Matu prvoga, a Nikola i ja još malo diskutiramo o glazbenom opusu Darka Rundeka...

egerke @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 30, 2012
UTORAK, 21. KOLOVOZA

Idućega jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, još malo gledamo TV do kretanja na kolodvor. Po izlasku iz kuće utvrđujemo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Došavši na kolodvor i podigavši karte, Nikola želi promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali ga ja od toga odgovaram, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje. Ionako šalter mjenjačnice ne radi. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršujem širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar "Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država."
Dok čekamo bus, iz zvučnika na kolodvoru trešti "Movin' on up" od Primal Screama - i simbolični poticaj da se dignemo iz pepela. Autobus ubrzo stiže - visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako krećemo prema Kotoru.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok Mate i ja uživamo u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola flegmatično čita Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavog tjedna.
Granicu prelazimo na Karasovićima-Debelom Brijegu, gdje nas počinje prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ulazimo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku ne obećava. Dojma smo da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam puca na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:



Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Nasuprot Herceg Novom je Tivat sa svojim zaljevom:



Put nas dalje vodi preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik - popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, svladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi, međutim, idemo busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:



Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:



Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev. Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:



Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:



Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:



Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:



Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam dalje bilježio, ali vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora nalazi se još mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao "Zaljev hrvatskih svetaca" (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor upućujemo se u stari grad vidjeti te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola se raspituje o mogućnostima promjene novca i doznaje da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po "nepovoljnom" tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, opraštam mu jedan raniji dug od 100 kn.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:



Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:



Slijedi mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo.

Evo malo zapisa s te šetnje. Natpis na pravoslavnoj crkvi:



Mletački prozori:



Nakon ručka (pizza i Nikšićko), šećemo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:



Opet utvrde u pozadini.
Odlučujemo ne ući u katedralu, jer se upad naplaćuje 1€, a mi zaključujemo da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako će mi kasnije reći prijateljica koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti...

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor...

Zidine:



Nakon još malo šetnje upućujemo se prema kolodvoru. Autobus za Budvu je već tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, kreče čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve traje nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) - ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da se prvo dajemo u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici odlučujemo priupitati policajca. On nam objašnjava da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razrješava autobus koji u trenutku našeg dolaska na križanje skreće prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru ispada da buseva za Ulcinj više nema, pa odlučujemo da će nam iduća destinacija biti Bar. Zatim se otpućujemo u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok ja, umoran, priliježem pod drvo. Ova dvojica se ubrzo vraćaju s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:




Odlučujemo se obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:





Po povratku na kolodvor kupujemo karte i čekamo bus za Bar. Dotični se pojavljuje, ali na njemu piše i da produžuje za Ulcinj. Dogovaramo se s kondukterom da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus opet kreće prije vremena, na taj način skoro ostajemo bez Mate jer je isti zaglavio u WC-u.
Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem "resort") Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledamo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem bus staje, skrenuvši s magistrale, jest Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak se dva autobusa spuštaju u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo doživljavamo prizor sličan onomu od prethodnog dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, naš autobus cijelo vrijeme vozi iza tog drugog busa, sve dok on ne skrene na neku usputnu stanicu. Vozač našeg autobusa tada se zaustavlja paralelno s njim, izlazi van, te uz uzvike "Jesi li ti normalan?" pokušava očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke ne čujemo, jer se vodi podalje, ali do fizičkoga obračuna, srećom, ne dolazi.
Preko Sutomora stižemo i u Bar. Najveća crnogorska luka ne ostavlja neki prizor u noći koja se već spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru mijenja se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa ne pita, a mi se od Bara do Ulcinja vozimo besplatno.

Na izlasku iz Bara ne propuštamo baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je "izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj". Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći se ne vidi.

I tako stižemo u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa i taj da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora ne vidimo. Vidimo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Upućujemo se u smjeru u kojem vjerujemo da je centar (točnije, u kojem ja vjerujem da je centar, Mate tvrdi da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također ide u "mojem" smjeru. Tako dolazimo i do grada. Kako je već prilično kasno, postavlja se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom.

I tako krećemo u tom pravcu. Ubrzo prolazimo pokraj vozača minibusa i taksista koji nam nude vožnju do Vele Plaže, ali nastavljamo pješke te se ubrzo zatičemo u tipičnoj albanskoj mahali, koja liči otprilike na onaj dio Podsuseda uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola se, svladani glađu, odlučuju sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam gladan, posvećujem se čitanju vodiča.
Ubrzo postajemo glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona pilji u nas, a najupornija su, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje za istim stolom sjede čak dvojica.
Ispostavlja se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nema vreću, dakle spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i odlučujemo se krenuti natrag prema gradu. Pokušat ćemo pronaći adresu agencije koja se spominje u vodiču. Prvo ja pitam nekog mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju "My lips are sealed." Kasnije ćemo ga čuti kako priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nema govora.
Sljedeći gospodin kojemu se obraćamo je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba upućuje nas do agencije koja se, kako će se ispostaviti, nalazi preko puta kolodvora. Ista agencija organizira i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra košta 7€, a on nam za spavanje nudi 15€. Nikoli se to čini previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas tip pita za koliko bismo mi, pa mu kažemo 10€, na što se on samo nasmije i kaže da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju se dogovaramo da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas izlazi 13€.
Raspravljamo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: "Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!") ili u 2 popodne (Krešo: "Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?"). Na kraju se ipak odlučujemo ići ujutro, a Ulcinj pogledati još te večeri.
Smještamo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjom pokazuje da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca trešte turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održava se rave-party, a ulice su krcate mlađarijom. Naravno, govori se prvenstveno jedan jezik - albanski. Registracije su uglavnom kosovske.

Penjemo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:



Odmor na zidinama:



I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši redom udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio "Kakva je to buka?", dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čeka nas posljednja noć prije prelaska granice...

egerke @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 29, 2012
Ideja se rodila još 2006., za vrijeme Nikolinoga i moga izleta u Sarajevo. Tijekom toga izleta natuknuo sam kako bismo iduće godine mogli u Crnu Goru, da i to malo obiđemo autom. E, onda je krenulo: ako smo već u Podgorici, pa baš bismo mogli skočiti i do Skadra...a onda, kada smo već tamo, mogli bismo i do Tirane...i tako je s vremenom to postajao sve više izlet u Albaniju, a Crna je Gora postala samo prolazna stanica.

Sastav ljudi za izlet bio je kolebljiv: isprva samo Nikola i ja, svi ostali koji su izrazili interes s vremenom bi odustajali - a onda nam se početkom ljeta u ideji pridružio i Mate. Tako je oformljena trojka koja će pokoriti predrasude Hrvata o Albaniji.

Dogovoreni početak akcije bio je petak, 17. kolovoza, kada sam se ja iz Zlarina otputio do Nikole u Živogošće, a onda smo se idućeg dana obojica vlakom iz Ploča uputila na vikend u Sarajevo, gdje smo se našli s Matom. No kako taj vikend nije bio ništa spektakularno, izostavljam taj dio putovanja. U nedjelju navečer vraćamo se u Živogošće na spavanac.

PONEDJELJAK, 20. KOLOVOZA 2007.




Rano buđenje, oko 7 sati, otkriva nam da je Nikola, naš vozač, te noći spavao samo pola sata, jer ga je uhvatila nesanica, pa je noć proveo lutajući po plaži, a usnuo je malo pred jutro. No, uvjerava nas da može voziti, i da uopće ne osjeća umor. I tako se trpamo u auto, te krećemo u veliku avanturu.
Nakon tankanja benzina u Gradcu, i prijeđene doline Neretve, prolazimo Neum, a onda Nikolu počinje svladavati umor. Zaključuje da mora malo odrijemati, te skreće na pokrajnju cesticu do nekoga smetlišta blizu odvajanja ceste za Ston. Dok on drijema u autu, Mate i ja se šećemo smetlištem, tražeći put do obale Malostonskoga zaljeva (inače, mislim da je isti strogi rezervat prirode, dakle područje u kojemu je zabranjena ikakva ljudska djelatnost). U želji da Nikolu održimo budnim, na obližnjoj benzinskoj kupujemo mu i Red Bull. Po povratku do auta, uviđamo da se dotični već probudio, i da nije baš oduševljen energetskim čudom koje mu Mate i ja nudimo. Ipak otpija par gutljaja, zaključuje da je dovoljno budan (iako se Mate nudio da on vozi - premda je vozačku zaboravio u Zagrebu), te krećemo prema Dubrovniku.
Negdje oko Slanog zovemo Orsata kako bismo provjerili je li u Dubrovniku, e ne bi li pala neka kava. Jest. Na sreću, kako će se kasnije uvidjeti.
Pet minuta prije no ćemo ući u Dubrovnik obavješćujemo ga da bude spreman pred kućom, da ćemo ga pokupiti i idemo na kavu. A onda se događa...

...križanje u mjestu Lozica, na kojemu se desno skreće za Mokošicu, te se starom cestom oko Rijeke Dubrovačke ulazi u Gruž, a lijevo se ide na Most dr. Franja Tuđmana. Razgovarajući i razmišljajući o nečemu odjednom me prene kočnica na koju je Nikola silovito stao. Auto ispred nas približava nam se, sporo, ali ipak dovoljno brzo da vidimo da nećemo stati prije nego što se na njega naslonimo. Tj., mislio sam da ćemo se samo nasloniti, ali su te moje nade nestale kada se hauba počela pigati. Tada smo stali, zaustavljeni sigurnosnim pojasom.

Izlazak iz auta pokazuje vrlo gadnu sliku. Auto ispred nas, Peugeot 405, ima samo malo napuknuti stražnji odbojnik. Naš auto, Toyota Carina II, ima razbijenu masku, oba fara vise na žicama, hauba je iskrivljena i, kako ćemo kasnije ustvrditi, zaglavljena. Iz Peugeota bosanskih tablica izlaze tri putnika, od toga dvojica blizanci, slični kao jaje jajetu. Mate odmah zove policiju, dok je Nikola očajan. Ponavlja "Ništa od Albanije..." Ja ga, kao osoba koja se nikada ne miri s negativnom realnošću, odmah počinjem uvjeravati da nema mjesta očaju iako je to što nam se dogodilo gadna stvar, ali ipak godina dana nabrijavanja na Albaniju i najave toga putovanja nisu nešto što bi minorna saobraćajka mogla spriječiti. Ipak, na njegovom licu i dalje se vidi skepsa.
Mate je javio policiji i Orsatu što nam se dogodilo pa se Orsat uputio pješke nama u susret. Za to vrijeme prolaze čak dvije policijske ekipe, koje nam postavljaju identično pitanje: "Jeste li obavjestili policiju?" "Jesmo." "Onda dobro." i odlaze. U međuvremenu Nikola pomiče auto sa sredine križanja na rub ceste, pri čemu opažamo da iz auta nešto curi. "Ulje", bila je prva i najcrnja prognoza. Ipak, ispitujući miris tekućine koja je formirala lokvu, ispada da je to ipak antifriz iz hladnjaka, što je svakako manji kvar, iako još uvijek auto nije tehnički ispravan za nastavak vožnje.

Postavljamo i trokut, preko kojega nam jedan kombi prelazi (kreten nije primijetio trokut, nego ga je, uključujući se u promet i čineći čim manji luk, smrvio), a potom skoro i još jedna ženska, u zadnji ju čas sprečavaju moji i Matini urlici.

Za to vrijeme od Bosanaca (inače su blizanci autoelektričari iz Ivanjice - dakle, teoretski bi nam mogli srediti auto) doznajemo da su oni zapravo promašili skretanje, i jasno, logično, što ćeš napraviti ako promašiš skretanje, a iza tebe kolona? - opaliti po kočnici odmah nakon križanja, a ove iza tko šiša. Naš auto zeznulo je pak to da nismo imali ABS (inače bismo možda i stali, ali bi nam se netko vjerojatno nabio straga), kao i to da je maska puno niža od odbojnika Peugeota, što je uzrokovalo njeno pucanje. Uglavnom, prema glupim prometnim pravilima, Nikola bi trebao biti kriv, jer je bio iza, iako su Bosanci napravili opasnu radnju. Usto, zbog odbljeska svjetlosti, nisu se u prvi mah vidjele ni štop-lampe Peugeota.

Pogled s mjesta nesreće prema Gružu:



Cruiser i Daksa:



Koločep, mislim:



Pravi razmjer nesreće:



No, dočekali smo konačno i policiju, koja nas napada zašto nismo maknuli aute s ceste (maknuli smo ih samo na rub), iako i sami dobro znaju da se aute koji su sudjelovali u sudaru ne smije pomicati. Onda kreću mjeriti onim svojim koloturčićem, pa obavljaju alkotest (Nikola je u panici zbog Red Bulla), sastavljaju zapisnik, pozivaju karambol-transport, i odlaze. Za to je vrijeme do nas već došao Orsat, koji nam se pridružuje u čekanju raspleta.

Tako policija i Bosanci odlaze, a mi ostajemo na podnevnom suncu Jadranske magistrale čekati vučnu službu. Ona se pojavljuje nakon dobrih pola sata. Tovare auto na kamion, nas u auto, i tako, vozeći se unatrag na kamionu, prelazimo Tuđmanov most.
Srećom, Orsat ima kuću s parkiralištem odmah na Magistrali, tako da nam nije daleko, ali je karamboler ipak omastio brk za 360 kn. Nikola uparkirava krš na parkiralište i dogovara s ocem da neki njegovi poznati odšlepaju auto idući dan od Dubrovnika do Ivanić Grada, a mi, u turobnom raspoloženju, krećemo u Grad.

 

Nikoli nije ni do čega, ponajmanje do Albanije, Mati je svejedno, a ja neprekidno širim duh "Nema predaje", trudeći se nabrajati pozitivne argumente za ići dalje busom: vozač će moći više vidjeti, jeftinije će nas doći od benzina, Albanci voze kao luđaci, i sigurno bi nam se tamo nešto dogodilo s autom, a Albanija nema auto-kluba i teško da bismo tamo išta postigli - osim toga, Albanija navodno ima puno podmitljivih policajaca koji ti izmisle neku pogrešku i traže te globu.

Naravno, cijelo smo vrijeme vrtjeli i priču "Da nismo...", koja se odnosila na to kako bismo bili izbjegli sudar samo da nismo jutros čitali novine toliko dugo u Živogošću, da Nikola nije drijemao kod Stona, da Nikolini djed i baka nisu uzeli novi auto s ABS-om...

Malo slika iz šetnje Gradom. Opožareni Srđ:



Pogled prema Lovrijencu:



Minčeta:



Lovrijenac:



Stradun:



Pile:



Zaključujemo da picigin pomaže, pa se odlazimo kupati na Ploče, gdje kompletne stvari ostavljamo na plaži, a onda neprestance piljimo u njih iz mora, iz straha da nam netko sve ne popali. Poslije picigina, Orsat nas odvodi, prilično zaobilaznim putem, opet do sebe doma. Tada smo već odlučili prespavati u Dubrovniku, i onda vidjeti što i kako dalje.
Orsatovi starci nas dočekuju sa suosjećanjem i razumijevanjem za našu havariju, pače, nude nam i bračni krevet da prespavamo. Usto, sestra Orsatove mame radi na autobusnom kolodvoru, pa ju molimo da se raspita za buseve prema Crnoj Gori i da nam rezervira karte. Nekako u to vrijeme Nikola se prelomio i rekao da ide. Njemu je prvenstveno najveći problem zbog love (neplanirani troškovi šlepanja), kao i činjenice da ne može baš razbiti auto, nazvati doma i reći to starcima, a onda flegmatično produžiti u Albaniju. Ali je ipak pristao poći barem do Crne Gore.

Večer provodimo u lounge-baru u uvali Lapad, uz razgovor ugodni i preskupu pivu, a onda se vraćamo doma, gdje nas čeka fina večera i kasnije razgovor s Orsatovim tatom na terasi s pogledom na čitav Dubrovnik. Kada smo napokon legli, Nikola se počinje kolebati da li da ode po stvari koje je još ostavio u autu (vreću za spavanje i par karata Crne Gore i Albanije), ali zaključuje da mu se ne da. Te noći angažirani prijatelji Nikolinog starog odvoze auto, tako da Nikola u nastavak pustolovine kreće s polupraznim ruksakom za faks, i parom tenisica koje je zavezao žnirancima za ruksak. Ja pak imam dupkom pun školski ruksak i vreću za spavanje, a Mate pravi putni ruksak (zbog veličine zvan "frižider") i, također, vreću za spavanje.

Karte nas čekaju, rezervirane za bus do Kotora...

egerke @ 14:51 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.