Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
utorak, travanj 17, 2012
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, nastavlja se naš put noću vlakom kroz Rumunjsku. Lagano tonemo u san (Nikola je napokon metnuo ruksak na policu), pa se budimo kad vlak stane (barem ja). Slijedi stanica Băile Herculane, pa Orşova. Gledam kroz prozor, pored oršovskoga kolodvora svijetli natpis Gara fluminală. Dakle, izgleda da smo konačno uz sam Dunav. Izlazim na hodnik, čekam da mi se oči priviknu, vidim rijeku, i s druge strane brda Srbije. Kažem suputnicima: "Evo vam, vozimo se kroz Đerdap." Sve troje mi prilaze, visimo na prozoru i gledamo moćnu klisuru. Pruga prolazi među brdima, povremeno kroz tunele i po mostovima uz uvalice Dunava. Cure ubrzo odlaze spavati, Nikola i ja ostajemo na hodniku. Noć u Rumunjskoj. Pomalo zastrašujuća. Vani gdjegdje koje svjetlo. U jednom času vlak staje usred ničega, neka ženska izlazi, spušta se niz nasip. Gledamo van, u daljini se vide svjetla. More svjetala. Bit će to hidroelektrana Đerdap I. U taj čas hodnikom dolaze tri tipa. Stoje dva kupea dalje. Jedan prilazi nama. Natuca engleski. Obraća se Nikoli. Izgleda da prosi. Prolaze mi kroz glavu različiti scenariji. Ova trojica bi nas lako mogli prebiti, opljačkati nas, ako ne i nešto gore. Nikola mu veli da nemamo leje. Eure? Nemamo ni to. Kaže da im treba lova za sirotište. Odmahujemo glavom. Hidroelektrana nam je sve bliže. Želim ju slikati, ali, ako izvadim aparat, strah me da mi ga ovi ne otmu. Na kraju nas pitaju imamo li što za jesti. S olakšanjem kažemo da imamo. Nikola ulazi u kupe i uzima jednu čokoladicu, daje ju ovoj trojici. Naposljetku odlaze. E, ali sada se Vesna buni, zašto smo joj uzeli zadnju čokoladicu. Ima pravo, bolje smo trebali čekati da izvedu još nešto nad nama. Umjesto da bude sretna da smo ih se otarasili pomoću čokoladice. 

Konačno mogu slikati HE Đerdap, ali, zbog noći, kretanja vlaka i toga što nisam dobro namjestio rezoluciju, slika ispada jako loša.
Hidroelektrana Đerdap I počela se graditi 1964. godine, a radilo se o zajedničkom projektu Jugoslavije i Rumunjske. Kada je 1972. dovršena, bila je jedna od najvećih hidroelektrana u svijetu. Ima 12 turbina, a akumulacijsko jezero koje je stvoreno za njene potrebe potopilo je nekoliko otočića u Dunavu (između ostalih i čuveni otok Ada Kale), te sela uz obale, kao i čitav stari grad Orşovu. Današnja Orşova je moderni grad izgrađen na većoj visini. Usto, brana je poremetila i faunu, prekinuvši migracijske rute pastrva iz donjeg toka Dunava. Ironično, područje s obiju strana rijeke proglašeno je poslije toga nacionalnim parkom.
Između 1977. i 1984. napravljena je i hidroelektrana Đerdap II, kod Prahova.

Nakon prolaska pored elektrane, ulazimo u kolodvor Drobeta Turnu Severin. Naši žicari izlaze. Nekako mi se čini da nisu iz sirotišta. Opet, nikad ne znaš. U Rumunjskoj ima užasno puno napuštene djece. Naime, Ceauşescu je bio opsjednut demografskom eksplozijom, tako da je zabranio pobačaj i kontracepciju. Budući da većina obitelji nije mogla uzdržavati toliku djecu, ona su završavala u sirotištima. Računa se da je godišnje 10 tisuća djece bilo napušteno. Sirotišta su bivala pretrpana, tako da su mnoga živjela po kanalizaciji, bukureštanskom metrou i slično. Kasnije su mnoga od njih završavala kao narkomani ili su se prostituirala. To, kao i činjenica da nije bilo navike korištenja kontracepcije, jest dovelo do toga da Rumunjska danas ima najveću stopu HIV pozitivnih u Europi.

Nakon Drobeta Turnu Severina tonem u san. Budim se u Craiovi, ali sam prelijen da bih ustao. Stajanje u Caracalu i Roşioriju sam prespavao. Budim se malo prije Bukurešta, već je svanulo. Nisam se pošteno ispavao, mrzim spavati u prijevoznim sredstvima, oči su mi pune krmelja, u ustima mi je skrama, nije neki prizor. Napokon ulazimo u Bukurešt. Vlak staje na Gari de Nord. Izlazimo u vrevu kolodvora. Vidi se da smo stigli u velegrad. Anamarija ubrzo opazi nekog tipa koji joj je očito kontakt osoba, pozdravljamo se s njom i nastavljamo sami dalje. Prvi hostel koji smo našli trebao bi biti odmah blizu kolodvora. Malo nam treba da se orijentiramo, potom krećemo prema njemu. Ulice oko kolodvora poprilično su zapuštene. Dolazimo pred jednu zapuštenu zgradu, u njoj bi trebao biti hostel. Ulazimo, penjemo se na prvi kat. Žena objašnjava da ima neke Španjolce koji su rezervirali, ako oni ne potvrde do pola 10, može nas primiti. Zahvaljujemo i odlazimo dalje. Idući hostel je bliže centru. Orijentiramo se pomalo prema intuiciji, ja katkada provjerim vodič (ne da mi ga se vaditi, jer mi je u malom ruksaku, koji pak čitavo vrijeme nosim u rukama, dakle, ako još i vodič izvadim, imat ću pune ruke). Vesnu počinje tjerati na WC, postaje sve nervoznija. Naposljetku pronalazimo ulicu koja nam treba, gledamo kućne brojeve, treba nam 32. OK, 60, 58...odjednom 32. Puno prerano. Na zgradi ništa ne piše, ulazim unutra, gledam, odlazim na prvi kat, nigdje ništa. Vraćam se van, nastavljamo. Vesna je već poprilično živčana. Prolazimo pored parka Cişmigiu, savjetujem joj da pronađe neki skriveni kutak u parku, ili barem zahod, ali nema ničega sličnoga. Naposljetku vidimo McDonald's. Spas za njen mjehur. Juri unutra, ali treba joj šifra za WC. Mora kupiti nešto. Grabi prvo što je vidjela, plaća karticom, jer nema leje, i juri u zahod. Poslije toga sjedimo u McDonald'su, ona žvače svoj McBreakfast, razmišljamo što dalje. Predlažem da još malo nastavimo tom ulicom, Bulevardul Regina Elizabeta, nešto mi je bilo sumnjivo s onim brojevima, možda je to stara numeracija... Gledam u Lonely Planet, ima i par jeftinih hotela, kao alternativu. Krećemo dalje, i doista, nailazimo opet na zgradu broj 32, hostel je označen. Ulazimo, penjemo se, stan u kojem je hostel izgleda prekrasno, štukature na zidovima, monumentalna vrata... Unutra sjedi tip malo jače fizionomije, kao neki izbacivač. Pita nas imamo li rezervaciju. Velimo da nemamo (rezerviranje preko neta je skuplje nego iđenje naslijepo). Veli da nemaju sobu, ali da može provjeriti u drugoj zgradi hostela. Zove, imaju. Crta nam na planu kako doći dotamo, pozdravljamo se. Putem dotamo prolazimo pored jednoga od onih hotela, pa odlučujemo provjeriti jesu li jeftiniji. Motamo se oko Piaţe Revoluţiei, na kojoj se odvila većina krvavih događaja 1989. Naposljetku nalazimo ulicu u kojoj bi trebao biti hotel, dolazimo do odgovarajućeg kućnog broja, kad tamo - ćorak. Hotel je zatvoren. I to već duže vrijeme, izgleda. Nastavljamo dalje, opet preko Piaţe Revoluţiei, pored Hiltona i Radissona, opet promašujemo križanje, naposljetku nalazimo hostel. Preko puta francuske ambasade. Unutra poprilično ugodan prizor. Mlada, slatka, simpatična djevojka na recepciji. Odmah se ispričava, izgleda da je došlo do nesporazuma, mi zapravo nemamo sobu, ali smo vam našli sobu u jednom drugom hostelu, nije daleko. Pokazuje nam na karti. Šteta, bilo bi je lijepo gledati. Opet ruksake na leđa, pa u treći hostel.
Uz jednu kuću putem, zgodan kip zmaja:



Približavamo se hostelu, ulice su raskopane. Kao i u Beogradu. Kao i u Zagrebu, uostalom. Čitava ulica u kojoj je naš hostel posve je razrovana. Nalazimo zgradu, naposljetku, to je to, imaju mjesto. 10 €. Tuširamo se, presvlačimo, umorni smo, ali bilo bi grehota sada spavati. Vrijeme je za šetnju i obilazak grada. U našoj sobi je i jedan francuski par. Vesna razgovara s njima. Oni su taj dan stigli iz Bugarske. Idu obrnutim smjerom od nas. Kažu da je Varna lijepa.

U grad, promijeniti novce, pa na kavu. Opet prolazimo uz park Cişmigiu i opet izlazimo na Bulevardul Regina Elizabeta:



Strujne instalacije su uglavnom na stupovima, što rezultira ovakvim kolopletom žica:



Doista ne znam tko se tu može snaći.
Opet idemo prema Piaţi Revoluţiei, ali prije toga, nasuprot onog nesretnog hotela, nalazi se crkvica Sv. Nikole:



Prije izlaska na trg Vesna nas zove da je opazila mjenjačnicu. Tečaj mi izgleda loš, ali mijenjamo. Kasnije ispada da smo valjda mijenjali po najlošijem tečaju u Bukureštu. Rumunjski leji su zanimljivi novci, nisu napravljeni od papira, nego od polimera. To znači da su nepoderivi. Nemojte ni sumnjati da je glavna fora bilo pokušavanje trganja leja. Nikola je ostao vidno razočaran kada je opazio jedan koji je bio malo okrhnut. Izgleda da ih se ipak može oštetiti, valjda škarama.

Opet smo na Piaţi Revoluţiei. S desne nam je strane zgrada Senata, s čijeg se balkona Ceauşescu 21. prosinca 1989. obratio narodu. Prema izvještajima, bio je vidljivo šokiran kada mu je narod počeo uzvikivati "ubojica", "Temišvar" i slične stvari (naime, tjedan dana ranije, u Temišvaru je započeo niz protesta koji su pozivali na rušenje Ceauşescuove diktature. S obzirom da su to inicirali Mađari, koje je Ceauşescu mrzio, nije vjerovao da će i rumunjski narod stati na tu stranu. Međutim, upravo se to i dogodilo, dapače, vojska koja je poslana da rastjera demonstrante pridružila se demonstrantima i stala zahtijevati istu stvar.). Navodno se na trgu okupilo oko 100 tisuća ljudi. Vojska je na njih krenula tenkovima, te su ujutro, nakon obračuna, na trgu ostala tijela oko 1000 ljudi. Ipak, čak ni takva brutalna represija nije uspjela spriječiti revoluciju, čiji je daljnji tijek poznat: Ceauşescu je srušen, potom su on i supruga mu Elena pokušali pobjeći, no vojska ih je zaustavila u gradu Târgoviştu (znakovit naziv Laughing), gdje su izvedeni pred prijeki sud i strijeljani na božićno jutro 1989. Pokopani su odvojeno, pod devizom da su "ionako zajedno već napravili dovoljno zla".
Dok smo Nikola i ja razgledali pročelje Senata i spomen ploču događajima iz 1989., Vesna je razgovarala s nekim dvjema gospođama. Ispalo je da misle da je Njemica, zbog njene arijevske fizionomije. Razgledali smo spomenik žrtvama revolucije na sredini, a potom se uputili dalje, preko trga, prema jednom od restorana iz vodiča.
Na Piaţi Revoluţiei nalazi se još nekoliko zanimljivih zgrada, kraljevska palača, crkva Creţulescu, sveučilišna knjižnica. Ipak, najzanimljivija zgrada je ova:



U njoj se danas nalazi Društvo arhitekata, i oni su nadodali ovaj stakleni užas:

 

Izvorna zgradica bila je zapravo vrlo skromna za ono što se u njoj nalazilo: bila je sjedište Securitatea, zloglasne Ceauşescuove tajne policije.

Piaţa Revoluţiei. Desno spomenik žrtvama iz 1989., ravno crkva Creţulescu:



Lijevo Kraljevska palača, desno sveučilišna knjižnica: 



Spomenik žrtvama 1989. izbliza:



Restoran koji smo tražili bio je u ulici iza toga. Malo bukureštanskih vila:







Očekivano, restoran je zatvoren. Par metara dalje nalazi se drugi restorančić, talijanskoga tipa, pa smo sjeli tamo. Naručili smo i čekali. I čekali. I čekali. Pića su nam donesli, ali na hranu je trebalo čekati. I još čekati. Na kraju, nakon skoro sat vremena, stigla je hrana. Prvo pizze Nikoli i Vesni. Ja sam, za promjenu, morao malo čekati. Na kraju je i to došlo.

Pogled iz restorana: 



Poslije ručka, konačno obilazak znamenitosti. Svakako želimo prvo vidjeti Palaču naroda, zgradu koja je postala simbolom Bukurešta, iako se zapravo radi o urbanističkom pogromu. Da bismo došli dotamo, zapućujemo se Bulevardulom Nicolae Bălcescu prema jugu. Na njemu se nalazi talijanska crkva:



Rumunji su jako ponosni na svoje romanske korijene. Na Piaţi Romani stoji kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva, a posebno su jake veze Rumunjske i Francuske (tolike da Rumunjska čak ima i ministarstvo frankofonije). Bilo je zanimljivo gledati kako Rumunji nakon Drugog svjetskog rata prvo naglašavaju svoje slavensko nasljeđe, kako bi se umilili SSSR-u, a potom, nakon 1960., stavljaju naglasak na svoju romanštinu.

Obnova zgrada je u tijeku posvuda:



Fontana na Bulevardulu Nicolae Bălcescu:



Potom izlazimo na Piaţu Universitatei. Na njoj se nalazi Hotel Intercontinental, jedna od najpoznatijih vizura Bukurešta (iz tog razloga ja nemam sliku), sveučilište (slika kasnije), a i narodno kazalište, koje nosi ime njihovog poznatog dramatičara Iona Luce Caragialea:



Pothodnik na trgu se popravlja, pa je totalno razrušen i poprilično nesiguran dok prolazimo kroz njega. Nastavljamo na jug Bulevardulom Brătianu, do Piaţe Unirii. Ovdje počinje urbanistički kaos koji je izveo Ceauşescu.
Naime, Bukurešt je prije Drugog svjetskog rata nosio naziv "Pariza istočne Europe" (iako tim nazivom vole častiti i Budimpeštu). Valja napomenuti da je Rumunjska prva zemlja u svijetu koja je počela, još 1860-ih, komercijalno eksploatirati naftu, i da je u prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično bogata, što se posebice odrazilo u izgledu Bukurešta, u kojem su nicale mnoge palače. Onda je došlo bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, u međuvremenu i potres 1940., pa drugi 1977., te onda Ceauşescuovo divljanje - i lice se Bukurešta poprilično izmijenilo.
Naime, da bi izgradio svoju Palaču naroda i njoj prilaznu aveniju, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Čitav put počinje na Piaţi Unirii, Trgu ujedinjenja, koji je ogroman, prostran i - ogoljen, jer na njemu rastu još uvijek poprilično kržljave mladice drveća. Jednoga dana možda to postane poprilično ugodno šetalište, ali zasada je usred ljeta pakleno sjediti na suncu:



Na trgu se nalazi obilježeno mjesto na kojem Rumunjska pravoslavna crkva želi podići Katedralu nacionalnog spasa: 



Međutim, kako stvari stoje, love za to nema i još je dugo neće biti.

Središtem trga dominira fontana. No, za razliku od uobičajene situacije, gdje imate fontanu na trgu, ovdje imate fontanu na trgu u fontani na trgu:







Dakle, fontana ima vanjski prsten od vodoskokâ, unutar kojega se nalazi kružni tok za vozila, u čijem se središtu opet nalazi fontana. To je sve vrlo impresivno i monumentalno i čaušeskuovski.

Od Piaţe Unirii započinje Bulevardul Unirii. Hodajući kroz drvored možda i nemate taj dojam sitnoće koji je postojao prije, dok drvoreda nije bilo, a vi ste hodali kroz tu preširoku ulicu prema ogromnoj zgradurini pred vama:

 

I onda dođete na trg na kojem ima navodno prostora za 300 tisuća ljudi (a danas je ogromno parkiralište), i zapiljite se u to arhitektonsko čudo: 



Malo podataka o zgradi: 

-druga je najveća zgrada (ne građevina) na svijetu, nakon Pentagona
-izgradnja je koštala oko 3,3 milijarde dolara - dok su Rumunji umirali od gladi
-izgrađena je 1984., kao sjedište Centralnog komiteta, predsjednički ured i sjedište ministarstava. Danas su u njoj Zastupnički dom, Ustavni sud i međunarodni konferencijski centar.
-visoka je 85 metara i zauzima površinu od 330 tisuća kvadratnih metara
-na njenoj izgradnji radilo je preko 700 arhitekata i 20 tisuća radnika u trima smjenama, 24 sata dnevno, tijekom pet godina
-ima 12 katova i 3100 soba, 64 dvorane za primanje, glavna dvorana je površine 3000 kvadrata
-ispod nje se nalazi 20 metara duboki nuklearni bunker
-1980-ih godina osvjetljenje građevine je u četiri sata potrošilo struje koliko čitav Bukurešt u jednom danu
-zgrada nije bila dovršena u vrijeme Ceauşescuova pada - naime, nije još bio odlučen izgled krova
-tepih, koji je svojedobno prekrivao pod glavne dvorane, teži 14 tona
-kristalni svijećnjak u jednoj od dvorana ima 2,5 tone

Dobra gajba, ha? Smile

Pokušao sam obuhvatiti i Bulevardul Unirii, ali kut je nezahvalan:



Ovdje smo se razdvojili. Nikola je htio pogledati zgradu iznutra, ja sam bio skeptičan prema tome jer nisam mislio da će nas pustiti, a Vesna je odlučila krenuti svojim putem. Dakle, tu dolazimo do jedne od glavnih točki neslaganja Vesne i mene tijekom puta. Moja ideja obilaska grada jest: dođeš u grad, skužiš prvo što je zanimljivo i što vrijedi pogledati, i onda kreneš to obilaziti na način koji ti omogućuje da u čim manje vremena vidiš čim više (dakle, racionaliziranje rute obilaska). Onda, ako ti ostane vremena, sjedneš nekamo, gledaš grad, ljude, život. Vesna je pak tip osobe koji dođe u grad, i uopće se ne opterećuje time treba li nešto vidjeti, nema se želje pripremiti, znati što može očekivati, staviti stvari u kontekst...to je onaj tip ljudi koji su smrt za turističke vodiče jer vas uopće ne slušaju dok im govorite nešto, ali će onda uprijeti prstom u najbezvezniju crkvu kraj koje prođete i pitati vas "Kakva je to crkva?". I onda ako ne znate, spočitavat će vam vašu neobaviještenost.
Ne znam, za mene doći u Bukurešt (ili bilo koji drugi grad), gledati građevine, a ne biti svjestan povijesnoga konteksta, jest propuštena prilika. Gledati spomenik žrtvama revolucije 1989., a ne znati što se tu događalo, tko je koga ubio, zašto se uopće protestiralo...bez toga konteksta, čitav spomenik nema smisla.

Tako smo se razdvojili, a Nikola i ja smo se uputili prema ulazu u Palaču naroda. Međutim, na ulazu su stajali policajci, tako da sam ja pretpostavio da se ne može baš dobrovoljno ući nego da vjerojatno postoje organizirane ture koje koštaju - i bio sam u pravu. Toliko vremena ipak nismo imali, pa smo se zaputili natrag prema gradu. Prije toga smo bacili još jedan pogled na zgradu iz drugog rakursa:



Potom krećemo prema centru. Usput prelazimo rijeku Dâmboviţu, na kojoj leži Bukurešt:



Izgleda puno čišća nego što zapravo jest.

Dolazimo na Stradu Lipsceni, glavnu trgovačku ulicu Bukurešta, danas načičkanu brojnim restorančićima:



Pri kraju ulice prizori više nisu osobito glamurozni:





Odjednom ugledamo jednu poznatu plavušu. Vesna se stvorila pred nama iz suprotnog smjera. Pita nas hoćemo li s njom, velim joj da smo taj dio već prošli, osim toga, ona se htjela odvojiti. Do tog trenutka, ona je slikala Casu poporului:



i Stradu Lipsceni:

 

Odlazimo opet u suprotnom smjeru. Ponovno smo na Piaţi Universitatei, ovaj puta slikam sveučilište:



Kupujem sok i krećemo prema parku Cişmigiu. Hvata me umor, a i obišli smo više-manje sve glavne punktove u centru. Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.
Park ima i jezero:



Promatramo ljude, ja odmaram oči i tijelo. Imamo vremena do dogovora s Vesnom kod spomenika na Piaţi Revoluţiei. Naposljetku ustajemo, radimo krug oko jezera, upućujemo se prema mjestu dogovora. Opet smo žedni.
Dolazeći na trg sa zapada, slikam zgradu Senata:



i čuveni balkon:



te potom i spomenik žrtvama revolucije:



Na polukružnim zidićima lijevo i desno u prvom planu ispisana su imena palih na trgu te kobne noći.

Vesna dolazi, veli da si je uspjela na nekom sniženju kupiti ljetnu haljinicu. U nevjerici odmahujem glavom. Stalno naglašuje da mora paziti s lovom.

A što je ona sve vidjela?

Talijanska crkva: 



Bulevardul Nicolae Bălcescu:



Još malo bukureštanske arhitekture:





Žice:



Gradska vreva:



Dvorište:



Prizori iz života:





Bukureštanske ulice:





Potom opet odlazi do crkve Creţulescu, dok mi kunjamo u hladu kod spomenika. Naposljetku se vraća, oduševljena crkvom i freskama u njoj. Moramo to pogledati, veli. Idemo za njom, ali u međuvremenu je crkva zaključana, tako da od toga ništa. Možemo se samo zadovoljiti trijemom. I njezinim slikama, naravno:





















Da, fasciniraju ju freske.

Pada dogovor da se još prošećemo gradom, a onda odemo do hostela prije večere. Mogli bismo obići i Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. Vesna kaže da su ju nažuljale natikače i da ne može baš brzo hodati. Žulj joj se počeo stvarati još u Beogradu.

Još malo kontrasta:



Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni. Potom prolazimo kroz zanimljivu uličicu Hanul cu Tei (Han s lipama), koja je u biti bezistan (bazar), uz koji se nižu različite radionice, uglavnom umjetničke provenijencije:



Na kraju se nalazi podrumski kafić. Ulazimo, ali doima se mračno. Pored njega, na zidu, zanimljiv plakat: 



Židovska je četvrt s druge strane Bulevardula Brătianu. Prvo obilazimo jednu pravoslavnu crkvu:

 

Propovjedaonica: 



Oglas za izgradnju nove katedrale:



Zatim se dajemo u potragu za Židovskom četvrti, ali od nje nema puno. Par uličica: 



I sinagoga u koju nas ne puštaju:





Lunjamo dalje. Iza je veliko križanje, sa zgradama u tipično čaušeskuovskom stilu. Naime, za razliku od sumornih socrealističkih zgrada u ostatku istočne Europe, Ceauşescu je volio razigrani stil vijugavih linija, tako da Bukurešt izgleda daleko manje sumoran od drugih istočnoeuropskih gradova:

 

I u ogledalu:



Vraćamo se prema Piaţi Unirii, ali putem ulazimo u ogromni šoping-centar. To mi je prilika za kupiti pive Marku. Lutam prizemljem, a piva nigdje. Unutra vreva, hrpa ljudi, tipični kapitalizam svježe članice EU. Na kraju shvaćam da su pive na katu. Trpam sedam piva u košaricu, plaćam, dobivam veliku vrećicu - sve za 10 kn. Dvije pive od ovih je Marko pio, ostale mu nosim.
Ponovno smo na Piaţi Unirii:







Sjedamo na klupu, odmaramo se, ja pjevušim "Neki novi klinci" od Balaševića. Komentiramo Rumunje i Rumunjke. Žene su im lijepe, muški baš i nisu.

Polako krećemo prema hostelu. Putem uz Dâmboviţu uviđamo koliko je ta rijeka zapravo prljava. S druge se strane nalazi Palača pravde:



A na mostu i uzduž obale, oni pecaju:



Palača banke:



Opet prolazimo pored Strade Lipsceni, u kojoj vrše arheološka iskapanja:



Vesna skreće i fotografira, ja stojim i fotkam, Nikola produžuje. Vesna bi desno, meni je svejedno, Nikola je već odmakao 100 metara. Derem se naprijed za Nikolom, onda Vesna odustaje od ideje da skrene i ide dalje ravno, ali s izrazom lica "opet me tjerate da idem kamo vi hoćete". 

Ponovno kratimo kroz Cişmigiu, ljudi se voze po jezeru, čamcima, pedalinama...:

 

Jedan od bukureštanskih pasa u parku Cişmigiu:



Na samom vrhu Cişmigiua nalazi se sjenica u kojoj je napravljena zona za wireless internet. Prolazimo, idemo prema hostelu. Malo prije hostela, zanimljiv natpis na fasadi:



Ne, naglasak nije "organ'ele", dakle, ne radi se o mitohondrijima, lizosomima i društvu, naglasak je "org'anele", i radi se o određenoj množini imenice "organ". Prodavaonica organa? Doista ne znam, iza toga je neko dvorište, ispred toga neki neidentificirani poslovni prostor... Ipak, to je prilika za foto-session. Imamo jedan bubreg:



A profesorica biologije nudi...debelo crijevo?



Naposljetku smo u hostelu, malo se osvježavamo, presvlačimo, spremamo za večernji izlazak. Pitam onu Francuskinju neke stvari o Varni. Vesna je izrazila želju za kupanjem tamo, pa pitam ovu vrijedi li. Kaže da je more prljavo i da se naplaćuju suncobrani. Pitam ju i za Plovdiv, tamo namjeravamo spavati. Ona veli da ima adresu neke ženske kod koje su oni spavali privatno. Može. Spremamo se i izlazimo, oni sjede u dvorištu, već su mi sve spremili. Pokazuju gdje je adresa na planu grada. Ulica Borislav. To neće biti teško zapamtiti. Stvaram mentalni plan kako doći do nje od kolodvora u Plovdivu.

Prije večere bismo još trebali pogledati kako idu vlakovi za Snagov. To želimo sutra obići, a prema Lonely Planetovom vodiču, ima vlakova do tamo. Kolodvor nije daleko od hostela, desetak minuta. Dolazimo na kolodvor, prvo na međunarodnoj blagajni pitamo za vlak idući dan prema Bugarskoj. Prema podacima koje mi imamo, vlak ide za Varnu, međutim, vozni red na kolodvoru piše da ide za Sofiju. Ispada da moramo presjedati u Ruseu. OK, nije neki problem. Sada da još pitamo za Snagov. Odlazim na blagajnu za domaći promet, ali žena mi ne želi dati informaciju jer to trebam pitati na informacijama. OK, jedino mi ne veli gdje su informacije. Na kraju nalijećem na njih posve slučajno, i tamo mi žena veli da NEMA vlakova do Snagova. Odlično, Lonely Planet je i opet u krivu. Nema veze, ići ćemo minibusom.
Sad večera. Jedan od restorana iz Lonely Planetovog vodiča je relativno blizu, nekih dvadesetak minuta hoda od kolodvora. Krećemo tamo. Vesna već poprilično šepa zbog žulja. Nikola se isto žali na hodanje. Velim im da imamo i alternativu - ima još jedna pivnica, ali ta je u centru, do kojega bi nam bilo najbrže stići metroom. Hoćemo na metro? "A, joj, a u metrou su sigurno neki sumnjivci, mi ne bismo...". Izmotavanje. Ne bi naprijed, a ne bi ni na metro. A još su i gladni. Uokolo nema nikakvih restorana. Nije da baš možemo birati. Ipak nastavljamo dalje. Naposljetku izlazimo na Piaţu Victoriei. Imamo još jedan blok do restorana. Idemo ipak na metro. Spuštamo se dolje, sve je lijepo osvijetljeno, sumnjivaca nigdje, a na ulazu su one trokutaste rampe od metalnih šipki, koje se okreću kad provučete kartu (koja je magnetska). Peron je isto tako rasvijetljen, ubrzo stiže i vlak, superluksuzan, novi:



(OK, kadriranje je loše izvedeno, ali to sam slikao u vožnji)

Idemo samo jednu stanicu, na izlasku slikam peron:



Izlazimo, restoran je odmah preko ceste. Zove se "La mamă", tj. "Kod mame". Izgleda fino, porcije izgledaju obilato. Sjedamo, nemaju baš sve s menija, ali na kraju odabiremo. Vesna je blago nadrkana, valjda zbog hodanja i žulja.
Stiže predjelo. Nikola i ja naručili smo mamaliguţu, što je zapravo palenta, s vrhnjem i sirom. Dolazi ogromni tanjur palente, prekriven debelim slojem vrhnja, i naribanim sirom. Predjelo od kojeg se najedeš kao čovjek. Potom glavno jelo. Opet mamaliguţă, ovaj puta s puretinom i sosom od gljiva. Nikola jede neke kobasice. Ne uspijevam sve pojesti, ostavljam poprilično mamaliguţe na tanjuru. Ja sam, naravno, s očima većim nego želudac, naručio i desert - papanaşe, tradicionalne rumunjske kolače koji liče na donute, s tim da su preliveni gustim sosom od vrhnja i brusnica. Dolaze dva. Jedva uspijevam pojesti jednoga. I Nikola i ja uzimamo doggy bag, on za kobasice, ja za papanaşe. U jednom času osjećam strašnu slabost. Oblijeva me hladan znoj. Osjećaj prežderanosti. S jedne strane želim povraćati, iako me ne tjera, ali znam da je to još veća muka i napor, a i žao mi je te hrane. Taj osjećaj traje minutu-dvije. Potom ipak prolazi, vraća mi se snaga u tijelo, mogu i ustati i krenuti.
Izlazimo iz restorana, ja teturam preko ceste do cjelonoćne prodavaonice. Treba mi nešto za utažiti žeđ. Metro vozi do pola 12, sada je već 12. Dakle, moramo pješačiti do doma. Nikola ipak ima svoju ideju kako treba pogledati, jer možda metro ipak vozi. E, to je Nikola. Za njega natpisi ne vrijede. On ipak treba sve provjeriti. On će vozača autobusa na kojem jasno piše kamo ide ipak pitati kamo ide, jer "možda nije skinuo tablu od prošli put". A ja to ne shvaćam, jer osobno mrzim pitati druge ljude, pogotovo očite stvari, jer i sam popizdim kad me netko pita neku stvar koju smatram lako dostupnom informacijom.

Idemo doma. Vesna prva, Nikola i ja iza nje. Velim da trebamo na križanju skrenuti desno. Vičem to, tako da i Vesna čuje. Vesna međutim odlazi ravno. Mislim si, očito ima neki razlog - čula je da velim "desno", a ipak je otišla ravno. Nadrkana je, pa ne želim insistirati na skretanju desno, valjda zna što radi. Možda joj se ulica ravno čini mirnijom od avenije desno. Uostalom, ona je stalno po nekakvim planinarenjima i općenito se dosta kreće prirodom - pa ako se tamo nije izgubila, onda se pogotovo neće izgubiti u gradu, gdje ima puno više orijentira za snaći se.
Idemo ravno, potom skrećemo u neku od manjih ulica desno. Dolazimo do Piaţa Spania. Nastavljamo dalje. Prolazimo pustim uličicama koje podsjećaju na Željezničarsku koloniju. Obiteljske kuće s vrtovima. Tu i tamo ugledamo pokojeg psa. Naime Bukurešt je pun pasa lutalica. Međutim za razliku od naših pasa lutalica, koji su uglavnom divlji i nasrtljivi, ovi su najčešće mirni mješanci koji lijeno leže uz kuće ili ispod stabala, ili pak njuškaju uokolo. Velik broj ih je posljednjih godina i uklonjen s ulica.
Nikola veli "Vesna, kam si nas to dovela.", da bi Vesna odgovorila "Pa Krešo vodi!".
Ja? Ja sam još odavno prepustio kormilo njoj, otkad me nije poslušala na onom prvom križanju. OK, preuzet ću ga natrag.

Računam da idemo u smjeru zapada, rekonstruirajući naš put unatrag do onog križanja, tako da se ravnam po tome. Vesna šepesa, počinje lagano zaostajati. Čekamo ju. Ispada da joj je pijesak ušao u ranu od žulja. Ubrzo izlazimo na jednu široku aveniju, pretpostavljam da je to jedna od onih koje smo danas prošli. Još par skretanja i hop! odjednom mi je jedno križanje zbunjujuće. Vadim kartu iz ruksaka. Nalazim ulicu. Ispada da smo skrenuli na istok. Naime ona prva ulica ravno nije vodila u pravcu juga nego blagog jugoistoka, tako da su sva skretanja na zapad zapravo bila na jug, a na kraju smo otišli istočnije nego što smo i bili. Kažem to ovima. Vesna pita "A gdje je onda hostel?" "Imamo još za hodati." Vidim da je Vesna već na rubu živaca i da je sklona mene optužiti da sam zalutao, pa joj stoga, najmirnijim mogućim glasom kažem "Ja sam još na prvom križanju rekao da skrenemo desno, ti si produžila ravno." "Znači, ja sam kriva?" "Ja sam rekao da skrenemo desno." Tu mi Vesna upada u riječ, i počinje se derati na mene: "Nemaš ti ništa s menom, dovedi nas do hotela!" 

Tako dakle. Ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti iako sam se ja jasno ogradio od svega što se dogodilo nakon onoga križanja. Ja mogu preuzeti odgovornost za to da smo uopće išli u La mamu (što je kompenzirano odličnom večerom) i za to što sam mislio da idemo na jug, a išli smo na jugoistok. Ali do toga ne bi ni došlo da Vesna nije svojeglavo produžila ravno, iako sam rekao da trebamo ići desno.
U svakom slučaju, u ovom mi času ne treba da se netko dere na mene. Okrećem se, odlazim prvo u jednom smjeru, potom u drugome, i naposljetku znam kamo moramo ići. Počinjem hodati svojom brzinom. Nekako više nemam volje biti uviđavan i strpljiv prema Vesninom šepanju, jer ako se ona ima pravo derati na mene unatoč djelimično i svojoj krivici, onda i ja imam pravo biti povrijeđen. Shvaćam da ju žulj boli, ali i mene boli kada se netko istresa na meni. Povrijeđena mi je taština. Možda sam trebao brojati do 10...
Nikola pak ostaje uz nju, hodaju nekoliko koraka iza mene. Čini se da razgovaraju o gradskim žoharima koje viđamo uz kuće. Naposljetku dolazimo na Piaţu Universitatei. Sada je put do doma već lagan, tek smo jedan dan ovdje, a već nam se čini da smo ovuda prošli stotinama puta.
Iza parka Cişmigiu susrećemo pometače ulica. U pola dva u noći oni marljivo metu. Očito Bukurešt nije toliko prljav grad, ili barem radi na popravljanju toga imidža. Naposljetku dolazimo u hostel, moramo zvoniti. Otvara nam ista cura koja je tamo bila ujutro. I drugi dan će biti tamo. Očito živi u hostelu. Penjemo se u sobu, svi već skoro spavaju. Vesna si čisti ranu od žulja i tek tada primjećuje da je japanke ostavila u Beogradu. Dakle ostaje samo sa sandalama koje ju žuljaju i tenisicama koje ju žuljaju. Spremamo se na počinak, Nikola u sobi primjećuje žohara. Bojim se da mi se ne uvuče u ruksak.

Bio je to dug, dug dan...

egerke @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

egerke @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.