Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, listopad 28, 2012
PONEDJELJAK 16. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Doručak u hotelu je odličan: ne baš bogat izbor, no raznolik. Usto ima domaćeg karškog meda i to dvije vrste. Jedna je izuzetno tamna, po boji podsjeća na melasu. Doručkujemo samo Letica i ja, te Nikola. Ova dvojica opet propuštaju. 
Večer prije smo pretresli sve mogućnosti koje imamo. Naime, zbog Nikoline obaveze docjepljivanja, on se mora vratiti u Hrvatsku najkasnije do vikenda, tj. do petka ili subote. Mi bismo po planu trebali prispjeti u Hrvatsku u ranim satima ponedjeljka. Sada treba vidjeti, možemo li ušparati barem jedan dan, pa da se Nikola eventualno cijepi u nedjelju. Ako ne uspijemo, Nikola bi se morao vratiti sam, bilo avionom, bilo vlakom - iz Karsa za Istanbul vozi vlak direktno, doduše 36 sati, ali zahvaljujući Flexipassu može besplatno ići skroz do Beograda (ne i do Zagreba, jer smo uzeli grupnu povratnu kartu, radi popusta, a tu bi kartu onda vjerojatno ostavio ostalima). Letici bi također odgovarao taj dan više, jer bi htio ostati u Beogradu kod jedne prijateljice, a već u utorak ili srijedu mora biti u Zagrebu. Stoga sam ja iznio prijedlog da ne noćimo u Vanu, već da odmah navečer produžimo noćnim busom za Malatyu. Time bismo uštedjeli jedan dan. Letica je još imao prijedlog i da umjesto druge noći u Karsu produžimo za Doğubeyazıt, pa tamo spavamo i produžimo dalje za Van, no na kraju smo zaključili da ćemo današnje popodne ipak iskoristiti za mali odmor u Karsu prije onoga što slijedi. 

Provjeravajući džep opet shvaćam da mi nema novčanika. Mislim da mi je sinoć ispao u sobi kod ove trojice. Pitam Nikolu je li mi vidio novčanik u sobi, kaže da nije. Nadam se da je to njegova poslovična dezorijentiranost (novčanik je ipak manji od ruske pravoslavne crkve) i odlazim provjeriti u sobu kod ove dvojice. S vrata ih pitam jesu li mi vidjeli novčanik. Nisu. Nasreću, vidim ga na podu prije nego sam se uspio zabrinuti. 

Nakon što smo se spremili, spuštamo se u prizemlje. Tu je onaj tip koji nas je jučer spopao u aščinici. Rekao je da će nam dati popust - umjesto redovnih 30 lira, nas će aranžman koštati 20. Pitamo se kaže li to svima. Plaćamo mu, potom tip odlazi u auto i nekamo nestaje. Mislimo si je li nas namagarčio. 

Čekamo pred hotelom: 



Napokon se pojavljuje dosta uredan dolmuş, zajedno s onim tipom. On je samo organizator, nije i vozač. Osim nas, ima još par turista, a potom krećemo, vozeći kroz grad, te na još par mjesta skupljamo turiste. Pitajući druge, shvaćamo da nam je tip doista dao popust - očito smo mu bili simpatični. 

Vozeći se prema izlazu iz grada, prelazimo željezničku prugu: 



(stakla su zelenkasta, nažalost) 

Kars je danas zadnja stanica do koje se može doći željeznicom. Dnevno postoje dva vlaka koja dolaze iz Istanbula, nakon dan i pol truckanja. Pruga se dalje nastavlja, vjerojatno još ima nešto teretnog prometa do granice. Most na rijeci Arpaçay, kojim pruga prelazi u Armeniju zatvoren je i srušen. Dalje pruga dolazi do Gjumrija, koji je odmah uz granicu. Kada bi se tursko-armenska granica otvorila, izolacija Armenije bi se itekako smanjila. Naime, čitavo je Zakavkazje željeznički odsječeno od svijeta, budući da je pruga kroz Abhaziju dijelom i srušena, dok je pruga koja povezuje Dagestan i Azerbejdžan zatvorena za sve osim za državljane tih dviju država (mislim, Rusije, ne Dagestana). Koliko mi je poznato, ni Azerbejdžan nije povezan s Iranom - odnosno, povezana je azerbejdžanska eksklava Nahičevan, koja pak ima zatvorenu granicu s Armenijom, tako da opet ništa od toga. 

Izlazimo iz Karsa i krećemo kroz ravnicu prema istoku. Pejzaž je stepski: 







Ne znam što su Nikola i Letica uspjeli izvesti da im slike nisu zelenkaste – vjerojatno su otvorili prozor, što se na mojoj strani nije moglo: 



Ima i ponešto brda: 



Primičemo se cilju. Ona brda preko su već u Armeniji: 



Potom dolazimo do kraja ceste. Ili početka, ako gledate u drugom smjeru, gdje piše da smo od Karsa udaljeni točno:



Ovdje, na rubu sela Ocaklı, nalaze se ruševine Anija: 



Naš dolmuş staje točno pred gradskim vratima:



Ani je jedno od mjesta koje plijene kako svojom poviješću, tako i svojim smještajem. Smješten je na strmoj obali rijeke Ahurian/Arapaçay (za koju sam ja uredno čitavo vrijeme mislio da je Araks, iako se zapravo radi o pritoci Araksa), odmah uz današnju tursko-armensku granicu. Grad je potpuno napušten od sredine 18. stoljeća, iako je u svojem zlatnom dobu imao između 100 i 200 000 stanovnika i bio jedan od najvećih bliskoistočnih gradova. 

Premda je mjesto na kojem je grad podignut naseljeno još od neolitika, sam grad Ani prvi se puta spominje u armenskim kronikama u 5. st., kao tvrđava dinastije Kamsarakan. U 9. st. uključen je u državu armenske dinastije Bagratuni (nije sasvim jasno je li ta dinastija srodna s gruzijskom dinastijom Bagrationi - unatoč sličnosti imena, to se može objasniti i time da se u imenu obiju čuva perzijski oblik "bagdat" - tj. "Bogom dan"), koja je 961. ovamo prenijela svoju prijestolnicu iz Karsa. 992. ovamo je premješteno i sjedište armenskoga katolikosata. Početkom 11. st. Ani je već poznat kao "Grad 40 vrata" i kao "Grad tisuću i jedne crkve". Upravo je u vrijeme tadašnjeg kralja Gagika I. Ani dosegao svoj vrhunac. Njegov sin Hovhannes Smbat prenio je suverenitet na Bizant u slučaju vlastite smrti, što je Bizant iskoristio i 1045. zavladao gradom. Već 1064. grad su zauzeli Seldžuci, da bi ga potom predali kurdskoj dinastiji Šadadida. Grad je tijekom 12. st. nekoliko puta prelazio iz ruku Šadadida u gruzijske ruke i natrag. 1199. zauzeli su ga opet Gruzijci pod vodstvom kraljice Tamare, te ga potom predali Armencima kao svojim vazalima, novoj dinastiji Zakarida, koja je ubrzo gradu vratila prosperitet. Nažalost, to nije dugo trajalo, jer su ga već tridesetak godina kasnije osvojili Mongoli. Iako su zadržali svoje vazale, tu je pomalo počelo propadanje grada. 1441. iz grada je premješten i katolikosat. Nakon Mongola gradom su jedno vrijeme vladali Perzijanci, da bi 1579. bio uključen u Otomansko Carstvo. U to je vrijeme Ani već bio gradić smješten na granici dvaju carstava, u regiji koja je općenito gubila stanovništvo, te je posve napušten u 18. st. Tomu je pomogla činjenica da nije ležao ni na jednom bitnom prometnom pravcu - iako je u doba vrhunca kroz njega prolazio i Put svile. 
Kada je Ani potkraj 19. st. pripao Rusiji, započela su arheološka istraživanja pod vodstvom ruskoga arheologa i lingvista Nikolaja Marra. Osim konzervacije, Marrova je ekipa uredila i muzej Anija u posebnoj zgradi. Nažalost, nakon Prvog svjetskog rata ti su radovi obustavljeni, a Velika narodna skupština Turske zatražila je 1921. od svog generala i zapovjednika Istočne fronte Kâzıma Karabekira da ostatke Anija izbriše s lica zemlje. Srećom, Karabekir se na tu naredbu oglušio, i zato mi danas imamo što gledati. Unatoč tomu, činjenica da je Ani prvo 70 godina bio na rubu najčuvanije državne granice na svijetu, a potom je, nakon 3 godine, ista ponovno zatvorena, doprinijela je njegovom prirodnom propadanju. Istok Turske je seizmički aktivna zona, u Aniju još i dan-danas boravi vojska, a sve do prije nekoliko godina turistički posjet Aniju zahtijevao je dugačku proceduru ishođivanja dozvola od policije i muzeja u Karsu. Kada bi vas konačno pripustili, bilo je zabranjeno fotografiranje. Takav je režim trajao sve do 2004. Sasvim je jasno da bilo kakvi arheološki konzervatorski radovi nisu mogli uopće ni prismrdjeti ovoj lokaciji. Usto, vojska je čak neke od zgrada znala koristiti kao mete za gađanje. 
Turska danas shvaća da je Ani mjesto koje može dovesti mnogo turista u ovo zabačeno i osiromašeno područje i upravo se zato trudi očuvati grad. No unatoč svemu, i dalje se negira armenski karakter grada. Na ulazu u grad nalazi se ploča s kronologijom lokaliteta, s koje je brižno uklonjen svaki spomen Armenaca: 



Uočite pogotovo spomen ujedinjenja Anija s "maticom zemljom". Foot in mouth 

Pored je i druga ploča: 



Nakon što se prođe kroz zidine, ulazi se praktički u otvorenu pustopoljinu, na kojoj su tu i tamo razbacane hrpice kamenja. Jedini objekti koji stoje, u više ili manje ruševnom stanju, su oni sakralnog tipa - očito su oni bili kvalitetnije građeni od ostalih. 

Evo kako to izgleda: 







S druge je strane Armenija. Lijepo se vide pogranične čeke: 



Ispod je kamenolom. Zanimljivo je da su Turci optuživali Armence da Ani propada zbog miniranja u kamenolomu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. 
Ujedno, Armenci su s te strane napravili vidikovac, koji je mnogim Armencima jedina prilika da vide Ani. Najbliži put ovamo vodi preko Gruzije. 

Inače, gledajući u Armeniju gledamo i u budućnost, budući da je na lijevoj obali Ahuriana dva sata više nego ovdje. 

Pogled na zidine iznutra: 



Ono tamo je katedrala: 



Vjerojatno jedna od negdašnjih gradskih vrata: 



A i s turske strane ima čeka: 



Prva crkva do koje dolazimo je crkva Otkupitelja (Surb Prkič - budući da smo sada u zapadnoj Armeniji, pisanje imena će se ponešto razlikovati od istočnoarmenskih):



Crkva je izgrađena 1035., a u njoj su se navodno nalazili i fragmenti izvornog Isusova križa. Crkva je uglavnom stajala netaknuta do 1955., a onda: 





je udario grom, od kojega se urušio čitav istočni dio crkve. 

Pogled unatrag: 



Čitav Ani od 2002. je ograđen 3 metra visokom ogradom s bodljikavom žicom. Vjerojatno je primarni razlog taj što se nalazi na granici, iako su tvrdili da je kompleks ograđen kako lokalno stanovništvo ovdje ne bi napasalo svoju stoku. 
Pogled na ogradu:



Pogled uzvodno. Tamo je ruska vojna baza: 



Još jednom unazad: 



Ostaci kupališta: 



Impresivan kanjon: 



Pogled na jugozapad: 



Na strmini koja se spušta prema rijeci stoji crkva Sv. Grgura Tigrana Honenca: 







Crkvu je 1215. dao izgraditi bogati trgovac Tigran Honenc. Ujedno je najočuvanija crkva u Aniju, s bogatim freskama.

Portal: 



Nema Armenaca u Aniju, kažu Turci. Odakle onda ovo pismo? 



Unutrašnjost: 




 
Ispred su ostaci narteksa: 



Rijeka je primamljiva, ali divlja: 



Još malo crkve izvana: 



Evo, da se vidi rub: 



Strike a pose, dečki: 



Jedna umjetnička: 



Nikola i Letica žele se spustiti skroz do rijeke. Nikola je naime došao na suludu ideju da bi se mogao okupati. U pograničnoj rijeci. Gol, vjerojatno. U rijeci koja je izdubila ovakav kanjon i koja teče dovoljno brzo da se to vidi čak i na slikama. Srećom, zaustavla ga je ista ona ograda koju smo već spominjali. 

Vraćaju se do crkve. Zabat: 



Ruševina boktepitaj čega: 



Evo, još jedan završni pogled: 



Vidi se kako kanjon vijuga kroz visoravan: 



Na susjednom obronku vidimo zgradu koja liči na nekakvu ciglanu: 



Opet se odlučuju spustiti prema rijeci. Tu se, na istaci koja dramatično visi nad kanjonom, nalazi samostan Djevica Sv. Hripsime: 



Hripsime i Gajane bile su vođe skupine od 35 kršćanskih djevica, koje su došle u Armeniju kako bi širile kršćanstvo. Upravo je Hripsime zapela za oko kralju Trdatu III., te ju je on, kada ga je odbila, dao živu ispeći. Za kaznu je poludio, da bi ga izliječio Grgur Prosvjetitelj, te je Trdat potom kršćanstvo proglasio državnom religijom Armenije.

Samo podsjetnik da se Nikola ne može bućnuti: 



Malo niže nalazi se most kojim je Put svile prelazio rijeku: 



Nepristupačna armenska obala: 



Toliko smo blizu Armeniji da na mobitel dobivam obavijest armenske mobilne mreže želim li namjestiti vrijeme na lokalno - što znači na dva sata više nego što mi je sada namješteno. 

Još jedan pogled na kapelu i kompleks samostana, zajedno s mostom te citadelom na brdu: 



Filmić

Povratak na plato i pogled prema Surb Prkiču:



I naprijed, prema katedrali i ciglani: 



Katedrala: 



Katedrala se zove Surb Asdvadzadzin (tj. Surp Astvacacin na istočnoarmenskome - Sveta Mati Božja) i izgrađena je 1001. Autor je bio Trdat, najslavniji srednjevjekovni armenski arhitekt. Vjeruje se da su neka arhitektonska rješenja iz stila kojim je građena utjecala kasnije na europsku gotiku. Kada je Ani pao pod Seldžuke, crkva je 1071. pretvorena u džamiju. 

Ulaz: 



Kupola zjapi prazna: 



Zanimljiva igra svjetla i sjene u unutrašnjosti: 





Apsida:



Izlaz: 



(primijetite crvene šipke kojima su podboltani neki oštećeni stupovi, kako se sve ne bi urušilo) 

Izvana: 





Ovdje Ahurian radi zavoj: 



Ovo dočarava strminu turske obale - ipak manje strme od armenske: 



A evo nas konačno i kod ciglane: 



Naravno, to nije nikakav industrijski pogon, već džamija. Štoviše, jedna od najstarijih u Turskoj. Izgradio ju je šadadidski vladar Minučihr potkraj 11. st., iako od tog objekta preostaje samo minaret. Današnji oblik prostorije za molitvu potječe iz 12/13. st. Džamija je popravljena 1906., kako bi Marrova ekipa u nju smjestila dio muzejskog postava. 

Ulazimo u džamiju. Budući da je sagrađena na samom obronku, s prozora puca spektakularan pogled na rijeku:



Još malo minareta: 



Minaret ima stube, pretpostavljam da se nekoć moglo i gore, no očito su preruševne. Odozgo bi bio fenomenalan vidik. 

Most iz ovog kuta: 



Kamenolom na armenskoj strani: 



Kamen koji se ovdje vadi je vulkanski bazalt. Od tog su kamena izgrađene sve zgrade u Aniju, barem ove očuvane. To je ujedno i materijal od kojega je izgrađeno dosta zgrada po Erevanu (ona boja koja Letici ide na živce).

Još jedan filmić.

Džamija iz daljine: 



Idemo prema citadeli:



No nešto nas priječi: 


 
Citadela potječe iz 7. st., a u njoj se nalaze nekadašnja kraljevska palača, ruševine triju crkava i još neke zgrade. Marrova ekipa izvela je neke konzervacijske radove, no danas je to uglavnom uništeno, vjerojatno u potresu 1966. Danas je u citadeli vojska, što se vidi i po turskom barjaku koji se vije: 



Šaka u oko Armencima. 

Vraćamo se prema džamiji: 



I skrećemo lijevo. Tu su ruševine neke obične kuće: 



Tek tu i tamo proviruju ostaci nečega: 



Crkva Sv. Apostola (Surb Arageloc): 



I crkva Sv. Grgura: 







Obje crkve izgradila je obitelj Pahlavuni. Uz potonju je bio i njihov mauzolej, danas ruševan. 

Crkva Sv. Grgura iznutra: 





Sa zapadne strane Ani je omeđen još jednom dolinom: 





Ograda i citadela: 

 

Letica se uputio prema izlazu: 



Dok smo mi ostali malo sjeli u džamiju. Imamo još skoro sat vremena do polaska dolmuşa, koji se vraća u podne.

A onda i mi krećemo prema izlazu:



Letica je još zabilježio i treću crkvu Sv. Grgura - ovu je dao izgraditi kralj Gagik: 



Crkvu je početkom 11. st. izgradio arhitekt Trdat, kao kopiju katedrale u Zvartnocu pored Erevana. Nažalost, crkva se ubrzo srušila i sve do Marrovih iskapanja bila je zapravo veliki brežuljak prekriven zemljom. Čak su na njoj podignute i druge zgrade. 

Dvije crkve Sv. Grgura u istom kadru:



Zidine: 





Pogled uokolo: 



Tu su i ostaci palače, za koju se još ne zna komu je pripadala: 





Palača je inače 1999. restaurirana, no to je izvedeno nestručno i s posve drugačijom vrstom kamenja nego izvornik.

Ovo su ostaci negdašnjeg hrama vatre: 



A tu je i gruzijska crkva: 



Pogled unatrag: 





Tzv. Lavlja vrata na ulazu: 



Svastika: 



Izlazimo svi van i dostižemo Leticu. On sjedi i pijucka čaj koji je neki tip tamo nudio. Nikola kupuje razglednice, a potom se odlazimo prošetati uz zidine s vanjske strane. 

Na jednu stranu: 



I na drugu: 



Nakon što smo se otputili malo dalje uz zidine, ja stanem i slušam. Ovdje, gdje nema vjetra i ne čuje se šum rijeke, vlada sablasna tišina. Nema ni šuma trave, ni kukaca, niti zvuka ljudi...ove ruševine stoje same i napuštene na kraju svijeta, daleko od svega, daleko od ikoga. Izgleda mi nepojmljivo da je jednoć ovdje postojao grad velik poput Splita.

Letica se još malo otišao prošetati unutra. Nikola slika stepu uokolo: 


 
Bliži se čas polaska. Svi smo se potrpali u dolmuş i kreće opet truckanje natrag. U jednom času nasred ceste stado krava, koje mirno i bez ikakvog respekta prelaze cestu. Posve su okružile dolmuş: 



A nastavak dana u Karsu - u idućoj epizodi.

egerke @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.