Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

egerke @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 19, 2012
UTORAK 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Budim se i gledam kroz prozor. Ovo je već bitno drugačiji pejzaž. Unutrašnjost Anatolije mješavina je stepe i pustinje:





Ubrzo već ulazimo u konurbaciju Ankare i stajemo na jednom usputnom kolodvoru. Tu izlazi naš suputnik, a ja slikam ankarska predgrađa:



Potom opet ide potez neizgrađenog, u daljini se vidi grad:



I tada napokon stižemo na ankarski kolodvor. Tu su parkirani vlakovi za onu superbrzu vožnju do Stambola, koji se reklamiraju na Haydarpaşi:



Ankarski kolodvor:



Odlazimo do ormarića za prtljagu, ali oni - ne rade. Očito je da preko noći isključuju sustav. A kako mi nećemo odsjesti u Ankari, to znači cjelodnevno klipsanje s ruksacima na leđima.

Ankara je u usporedbi s Istanbulom malen grad - ima samo 4,5 milijuna stanovnika. No što se tiče znamenitosti, tu pogotovo debelo zaostaje. U biti, u gradu se isplati pogledati svega tri stvari, a jednu od njih ćemo morati preskočiti jer bi nam oduzela veći dio dana. To je Muzej anatolijskih civilizacija i kultura, u kojem se nalaze spomenici iz bogate povijest Male Azije i svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima. A bilo ih je: od neolitičke kulture Çatal Hüyüka i kapadocijskih troglodita, preko predindoeuropskih Hata i Hurijaca, indoeuropskih Hetita, Luvijaca, Likijaca, Lidijaca, do maloazijskih Grka, Frigijaca (koje neki smatraju precima Armenaca), Galaćana (odvjetka Kelta koji su dospjeli čak do područja oko Ankare) i onda sve do Turaka - prvo Seldžuka, a potom i Osmanlija. Naposljetku su se ovamo potkraj četrnaestog stoljeća dotepli i Mongoli, pod vodstvom Timura zvanog Lenk ("šepavi"), te su upravo ovdje 1402. potukli Turke pod Bajazidom (to je jedina bitka u kojoj je sultan zarobljen). U to doba Ankara se zvala Angora, i upravo iz ovih krajeva potječe angorska vuna koja se dobiva od angorskog zeca, a također i angorska koza i angorska mačka.
Dakle, taj muzej NEĆEMO vidjeti, a hajdemo pogledati ono što hoćemo.

Između kolodvora i centra nalazi se park Gençlik (Mladost), veliko i prostrano izletište. Želimo skratiti kroz njega, ali na ulazima stoji policija i ne pušta nikoga unutra. Iz nekoga razloga park je zatvoren, ali nismo doznali što je na stvari.
Obilazimo stoga park i ulazimo u centar. Želimo se popeti na citadelu (Hisar). Malo je naporno hodati s ruksacima uokolo, pogotovo s obzirom na to da smo spavali u vlaku, a pogotovo se penjati uzbrdo. Ipak, lagano se uspinjemo do citadele koja dominira gradom. Područje oko nje okruženo je parkom, ali unutra ljudi još uvijek žive.

Pogled prema gradu:



U daljini se vidi naše iduće odredište, nakon što obavimo citadelu:



Pogled na zidine citadele iznutra:



(desno je Tofaş)

Standard života u citadeli nije osobito visok, ovo je tipična kasaba:





Mate se sjeća da bismo trebali izbiti na vrh citadele, pa kreće na jednu stranu. Usput se mimoilazimo sa skupinom klinaca. Mate zna turski, pa kaže da je jedan od njih rekao "Gle, turisti, hajdemo ih zeznuti." I doista, pokušavaju nam reći da trebamo ići u drugom smjeru. Ne obaziremo se na njih i prolazimo dalje. Ubrzo izbijamo pod jednu kulu. Pogled na grad:



Ovo je iznad nas:



Ali tuda se nema kamo ući. Spuštamo se ispod toga, do platoa na kraju jedne ulice, kao neke terase s ruba koje se brdo strmo ruši. Ispod toga, na obronku drugog brda, je slam:



Na ovom relativno malom prostoru nalaze se čak dvije džamije, a treću upravo grade. Sirotinja se tek Alahu može obratiti za pomoć...

Grad se prostire posvuda uokolo:







Iznad nas:



Pogled prema parku Gençlik:



(otprilike točno u sredini slike, ispod onog nebodera, vidite pročelje zgrade kolodvora)

Dolazi neki tip s vatrogasnim vozilom koji se na tom platou okreće, pa se mičemo da mu ne smetamo. Odlučujemo krenuti nizbrdo, ali drugim putem. Još malo uličica u citadeli, ovdje su kuće malo uređenije:



A onda napokon Mate kuži da postoje dvije istaknute čuke, na svakom kraju citadele. On je sve vrijeme mislio na ovu drugu. Možda nam oni klinci ipak nisu krivo rekli? Zato se penjemo na nju, a odande slikamo onu prvu:



I opet grad, s trošnim kućama citadele u prvom planu:



Prostire se po svim brdima uokolo:





Tu se može hodati ukrug po zidinama:



(Matin ruksak...i moj je tamo negdje)



Ova dvojica su zakunjala, pa ja krstarim uokolo:







(ova je okinuta naslijepo - digao sam ruke preko zida i okinuo)





Spremamo se i krećemo natrag. Idemo poprijeko kroz tržnicu. Inače, zanimljivo, u Turskoj vas svi, kad vide da ste turist, pitaju odakle ste. Mate već ima prakse u tome i isto tako zna da kad im velite Hırvatistan oni pojma nemaju gdje je to. Zato im je redovito počeo odgovarati "Afrika". Kada bi ga pitali koja zemlja, odgovorio bi "Srednjoafrička republika". Kada su se neki čudili kako to da nije crn, rekao bi da smo mi jedini autohtoni bijelci u Africi.
Tako smo par tih Afrika podijelili i usput na tržnici, a onda opet stigli do Gençlika, koji je i dalje bio zatvoren. Uputili smo se širokom avenijom, ali su onda ova dvojica zaključila da im se baš ne da ovom stranom, nego bi mogli na drugu. No kako je to cesta na kojoj nema ni semafora ni pothodnika, odlučili su se pretrčati. Na sredini je otok, ali nedovoljno uzak da na njemu stoji čovjek s ruksakom. Dakle, treba se okrenuti uzduž dok vam s obje strane jure automobili.
Na koncu smo svi uspjeli pretrčati, iako to baš ne bih ponavljao. S druge strane opet se nalazio neki parkić, pa smo sjeli malo predahnuti. Ubrzo se pojavio neki lokalni prodavač, koji je uokolo hodao s velikom termosicom i nudio čaj. Iako smo mu dali do znanja da nećemo, on je svejedno uzeo čašu, natočio i stao nam naguravati čašu pod nos. Nakon što nismo odustali od svog odbijanja, on je vrlo jednostavno ispraznio čašu natrag u termosicu, a praznu čašu bacio na pod i otišao. O napornosti turskih prodavača ću još pisati.
Najzad smo se pokrenuli i uputili dalje. U podvožnjaku ispod željezničke pruge (Ankara je, slično kao i Zagreb, podijeljena željezničkom prugom napola) našli smo neku kebabdžinicu (Mate je opet propustio), a onda smo se uputili prema Anıtkabiru.
Anıtkabir (spomen-grob) je mauzolej Mustafe Kemala Atatürka, koji se nalazi na drugom brdu. Putem dotamo, slikam ankarsku ulicu:



A onda kroz lijepu četvrt obiteljskih kuća dolazimo i do kompleksa mauzoleja:



Morat ćemo ga malo obilaziti kako bismo naposljetku došli i do ulaza. Na ulazu se ostavljaju torbe, kako ne bi netko prošvercao oružje u taj hram Turaka. Torbe se usput rentgenski skeniraju. Nama je to dobro došlo, jer smo mogli šalabajzati uokolo bez prtljage.
Kompleks je ogroman, u sovjetskoj maniri megalomanije. Mauzolej je okružen parkom, no turisti ne mogu vrludati kamo ih volja, tako da su jedine ljudske noge koje kroče parkom one vrtlarske.
Prije uspona na središnji plato slikam cvjetni aranžman u obliku turske zastave:



A sama zgradurina izgleda kao Partenon bez krova:





S druge strane je Aleja lavova:



U kolonadi uokolo izložen je Atatürkov vozni park: auti, brodovi... Tu je i govornica s koje se obraćao narodu. Potom se ulazi u kompleks m(a)uz(ol)eja, u kojem je zabranjeno slikati. Unutra se prati životni put Atatürkov, postoji rekonstrukcija Bitke na Galipolju, a kasnije i ključnih bitaka u ratu za nezavisnost, potom se opsežno poklanja pažnja svakoj pojedinoj Atatürkovoj reformi, popraćeno bogatim citatima o svemu i svačemu. Da je napisao knjigu izreka, ta bi bila prihvaćenija od Mao Zedongove.
Doista, ljudi trebaju idole. Atatürk je sekularizirao Tursku, no turski je narod s pijedestala izmjestio Alaha i stavio Atatürka.
Tu su i snimke njegovih govora. Začudilo me kako mu je glas bio piskutav. Očekivao bih da takva ljudina ima neku baščinu, kad ono...
Naposljetku izlazimo. Slikam plato:



A potom se penjemo i u ceremonijalnu prostoriju u kojoj se obično polažu vijenci na grob (do I hear Kuća cvijeća?):



(ovaj tu oponaša Atatürka)

Naravno, Atatürk nije tamo, njegovo je tijelo ispod, u posebnoj sobi koja je hermetički zatvorena i ima posebne mikroklimatske uvjete. Ipak, koga zanima, na kamerama u muzeju može pratiti što se zbiva unutra. Zapravo, ne zbiva se ništa, Atatürk je poprilično nepomičan.

Prošetat ćemo se niz Aleju lavova:



Kamenje je namjerno razmaknuto, kako bi posjetitelji hodali polako i dostojanstveno se približili grobu najvećeg sina turskog naroda.

U jednoj od kula na kraju Aleje nalazi se i maketa čitavog kompleksa:



Kompleks je inače građen od 1944. do 1953.

Vani se obavlja ceremonijalna smjena straže. Vojnici paradno i neprirodno marširaju, a turisti su ih se sjatili slikati:



U blizini je sjajan WC, tako da se odazivamo fiziološkim potrebama. Potom sjedamo na Ceremonijalni trg (kako se naziva prostor ispred same zgrade mauzoleja) i promatramo život uokolo. Svakih pola sata smjenjuje se straža, a turisti samo hrle. Iznad svega vijori turska zastava ogromnih proporcija:



A ovdje je i grob İsmeta İnönüa, Atatürkovog suborca i nasljednika na mjestu predsjednika Republike Turske:



İsmet-paša, kako se zvao, uzeo je prezime İnönü prema gradu u središnjoj Anatoliji, pokraj kojega se borio u turskom ratu za nezavisnost.

Krećemo lagano natrag u grad. Uzimamo stvari, mogli bismo usput negdje i nešto pojesti. Ankara je prašnjava, ne znam jesu li to neki radovi u tijeku, ili je jednostavno takva. Ne nalazimo nijedan prikladan restoran.
Križanje u Ankari:



Spuštamo se ispod željezničke pruge i dolazimo do kolodvora. Pokušat ćemo tamo nešto prezalogajiti. U međuvremenu, ormarići za prtljagu su proradili, ali sada doista nema smisla. Sjedamo u restauraciju, ja jedini tražim nešto za jelo, donose mi smiješno malu porciju, na oduševljenje ove dvojice koji se tomu smiju. Vidim da na jelovniku imaju i salep, pozivam konobara, on mi kaže da nemaju. Međutim, kazuje to tipičnom turskom gestom, koja zna biti poprilično zbunjujuća za nenavikle.
Naime, već sam objašnjavao da Bugari i neki Albanci obrnuto signaliziraju glavom. E, pa Turci isto baš nisu osobito jasni. Kod njih se negacija obavlja jednostavnim coktanjem jezikom i, u slučaju izražajne negacije, još i trzajem glavom odozdo prema gore. U većini slučajeva, samo će uzviti obrvama, uz coktaj. Iako je coktanje jezikom i kod nas poznato kao način negacije, mi ga obično pratimo zatvaranjem očiju, ili laganim odmahom glave. Ovakva gesta kakvu Turci rade, kod nas bi se prije mogla protumačiti kao izražavanje da je sugovornik dosadan.
Uglavnom, ovaj je konobar bio osobito nekomunikativan. Nakon što ga otprve nisam razumio, na moj ponovni upit samo je jače coknuo i pomaknuo glavu. Ne znam koliko bih ga puta trebao pitati da mi odgovori "yok" (nema).

U međuvremenu, jurilica je spremna za put:



A ulazi se kroz detektor metala:



Ipak ćemo se još malo prošetati oko kolodvora, imamo još preko sat vremena, možda ima u blizini neki restorančić. Na parkiralištu ispred kolodvora vidimo jednoga taksista kako se moli. Izvadio tepihić, okrenuo se prema Meki i klanja se. On je bio jedina osoba koju smo u Turskoj sreli da se molila na ulici.
Prolazimo pored lunaparka uz park Gençlik, ali ni unutra nema ničega za jesti. Naposljetku nalazimo restorančić zgodna imena "Küçük ev" (Mala kuća), u vlasništvu Turskih željeznica, u kojem serviraju razne vrste pidea i lahmacuna. Mate će opet posno, Nikola i ja pošteno.

U predvorju kolodvora nalazi se malena maketa, slična onima koje obično viđamo po njemačkim kolodvorima:



Željeli bismo ubaciti kovanice da proradi, ali nema otvora. Izgleda da je samo demonstracijska.

Naposljetku ulazimo u vlak. Mate opet kreće u potjeru za WC-om i u zadnji čas nalazi jedan koji je otključan. Naime, Turci sve WC-e drže zaključane dok ih kondukter ne otključa po polasku vlaka.

Prvo se vozimo još nekih dvadesetak minuta kroz područje Ankare, onda izlazimo i počinje pusti pejzaž:



Vožnja ovim dijelom je naporna. Vagon je otvoren (bez kupea), a iza mene sjedi neki tip koji si je spustio stolić na stražnjoj strani moga sjedala i onda, tek tako, iz dosade, lupeta po njemu. Pritom mi trese cijelo sjedalo. Ne znam što da mu napravim, nemam se kamo prebaciti, jer je vagon pun, a njemu ne pada na pamet da bi me to moglo smetati. Par puta se okrećem i značajno ga pogledam, ali on ne kuži. Da na turskome probam sklopiti rečenicu, doista nema smisla. Usto, kroz vagon neprekidno trčkara dvoje djece, gore-dolje. Nikola isto bjesni, taman se uljulja u san, kad evo njih. Ispred nas pak sjede neka tri ili četiri tipa od kojih valjda svakih deset minuta po jedan ode nekamo. U jednom času jedan od njih je pojeo nekakvu bombonijeru i sad kamo će s kutijom - otvara prozor i baca kutiju kroz prozor. Mate me već upozorio na taj običaj u Turskoj, da se smeće iz vlaka jednostavno baca kroz prozor.
U jednom času i ja odlazim do vagona restorana i vidim da je vagon iza našeg potpuno prazan. Velim to ovoj dvojici, ali nisu baš osobito orni za seljenje.

Kloparamo kroz noć. Po izvornom planu puta, trebali smo ići skroz do Malatye, svjetske prijestolnice marelica, ali to je još sedam sati vožnje dalje od Kayserija. Željelo smo zapravo obići Nemrut Dağı, ali je to otpalo, jer nam je skroz izvan ruke. No bit će još prilike...
Silazimo stoga u Kayseriju, negdje oko pola 4 ujutro. Kayseri je grad veličine Zagreba, ali njegov kolodvor je veličine karlovačkoga. I još je krcat ljudima. Osim našega vlaka koji ide prema Malatyi, upravo polazi i vlak za mjesto zanimljiva naziva: Niğde. Ipak, gužva na kolodvoru ne jenjava. Gledam vozni red, ispada da iza 4 sata stiže Van Gölü Ekspresi, koji vozi iz Tatvana na jezeru Van, na krajnjem istoku Turske, skroz do Istanbula. Iza 5, pak prolazi vlak iz Erzuruma, također za Istanbul. Mi bismo u biti u Kayseriju trebali loviti autobus za dalje, ali usred noći ga nećemo naći. O tome da bi ovdje postojalo odlagalište prtljage, nema govora. Jedva smo našli dovoljno mjesta da sjednemo. Mate već kunja, Nikola se sjetio da bi mi mogao ići objašnjavati pravila preferansa. Naime, povela se priča o tome kako bi nam na putu dobro došle karte, no kako smo trojica, zapravo smo nezgodan broj i za belu i za većinu ostalih igara. Ipak, taman nas je za preferans. Ali, ja ne znam preferans. Nikola je prvo na opći užas mene i Mate rekao da on igra preferans s mađaricama i da je to jedini način kako ga može zamisliti. To je bilo dan ranije. A sada mi na kolodvoru u Kayseriju u pola 4 ujutro, među hrpom Turaka koji čekaju noćni vlak, on pokušava objasniti osnove te kartaške igre. Taman kad pomislim da sam dosegao granicu apsurdnih situacija, evo nečeg novog. Naravno, ne uspijevam zapamtiti gotovo ništa od onoga što mi je pričao, potom pokušavam čitati, ali već naveliko kunjam.
Povremeno se netko od tih ljudi i digne i ode, ali većinom samo dolaze. Pikiram na mjesto na klupi iza, onda bismo se sva trojica mogli ispružiti, ali otamo se nitko ne diže. Prošlo je već i četiri i pet, a vlakova za Istanbul nema.
Čekaonica:



Sunce već izlazi nad gradom, pa slikam Erciyes Dağı, ugasli vulkan iznad Kayserija, ujedno i najviši vrh središnje Anatolije (3916 metara):



Navodno s vrha puca vidik i na Sredozemno i na Crno more.

U taj čas netko se diže s one klupe, odoh ja uloviti makar sat vremena počinka...

egerke @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.