Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
petak, listopad 5, 2012
SUBOTA 14. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Letica je prvi ustao, i u skladu s već uobičajenim ritualom da svatko mora vidjeti sve što su i drugi vidjeli, odlučio se još provozati metroom, otići do vrha Kaskade i pokušati uslikati Ararat prije no što se spusti smog. Usto je naravno nama prepustio da mu donesemo stvari za slučaj da ne stigne na vrijeme. 

Što je snimio? 

Neugledan ulaz u metro na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



Stanica iznutra. Za razliku od Tbilisija, ovdje postoje natpisi na ruskome: 


 
 

Odvezao se samo jednu stanicu, do stanice Jeritasardakan: 



Eskalator je mračan: 



Stanica izvana: 



Erevanski metro ima samo jednu liniju. Gradnja je započela 1972., a prvotno je bio zamišljen kao ukopani brzi tramvaj (danas bismo to zvali lakom gradskom željeznicom), budući da je to bio najefikasniji način prijevoza u brdovitom gradu. U to je vrijeme u SSSR-u vladalo načelo "do milijun stanovnika - tramvaj, iznad milijun - metro". Erevan je tada imao manje od milijun stanovnika. Prema anegdoti, predsjednik KP Armenije Karen Demirčjan (to je onaj koji je stradao u atentatu u parlamentu) poslao je Brežnjevu pismo sljedećeg sadržaja: 

"Tehnički problemi s izgradnjom brzog tramvaja potkrali su se prilikom planiranja, kada su rađeni izračuni o predviđenom putničkom prometu. Korijen toga leži u srcima armenskog naroda. Svaki Armenac koji živi odvojeno od svojih roditelja mora ih posjećivati svakodnevno. Uslijed toga, broj putnika će biti barem 1,5 puta veći od predviđenoga. Usto, republika raste i razvija se velikim tempom, te će se ubrzo velik broj Armenaca iz dijaspore (čiji broj nadmašuje broj onih koji žive u Armeniji) odlučiti vratiti kući. U tom slučaju, do 2000. Erevan neće imati milijun i pol, već 2 milijuna stanovnika. Treba nam metro!" 

(inače, Erevan je 2010. imao 1,1 milijun stanovnika) 

Brežnjev je očito dopustio transformaciju sustava u metro, te je isti otvoren 7. ožujka 1981. Bio je to osmi metro u SSSR-u, nakon Moskve, Lenjingrada, Kijeva, Tbilisija, Bakua, Harkiva i Taškenta. 
Metro je inače bez ikakvih oštećenja pretrpio veliki potres 1988., te su vlakovi vozili već dan nakon potresa. U prosincu 1999. metro je i službeno prozvan po svom idejnom začetniku Karemu Demirčjanu. 

Letica se prošetao do Kaskade: 



Ovog puta se kroz jutarnju izmaglicu vidi vrh Ararata: 

 

Prazna Mesrop Maštoc poghota: 


 
Pogled prema Majr Hajastan i Matenadaranu: 



Opet na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



(desno vidite da je i ime stanice napisano na ruskome - Plośad' respubljiki) 

Ponovno vani - oznaka erevanskog metroa (veliko M na armenskom pismu): 



Dok je Letica bauljao uokolo, mi smo se izredali u jedinoj kupaonici koja postoji u stanu. Letica se pojavio dok smo već bili spremni za polazak. U taj čas Mate kaže da su mu crijeva opet proradila, i da mi krenemo, a on će nas uloviti na kolodvoru. Ponavljam mu: Kilikija avtokajan. 

Na silasku slikam oronulo stubište: 



Letica, Hrvoje i ja idemo preko pustoga Hanrapetutjan hraparaka, tražeći taksi. Još par slika, za oproštaj: 





Nalazimo neku Volgu ispred pošte (pošta se još nije otvorila - znači razglednicu ću morati poslati iz Tbilisija), ubacujemo se unutra i krećemo na kolodvor. Ponovno prolazimo pored vijećnice: 



A ovaj vam je prizor već poznat:
 


Napokon pristižemo na Kilikiju. Tu je jedna maršrutka za Tbilisi, već poprilično puna. Kupujemo 4 karte, iako Mate još nema. Odlazimo još kupiti vodu, a tada primjećujemo ovog tipa, koji na krovu vozi čitav dnevni boravak: 





Ubrzo pristiže i Mate, drugim taksijem. Sada smo svi na okupu i spremni za polazak. 

Maršrutka je puna uglavnom mlađih ljudi, Gruzijaca, Armenaca, čak i Rusa. Kasnije ćemo doznati i zašto. Naime, dva dana ranije, u četvrtak, svoj je prvi koncert ikada u Armeniji održao poznati američki glazbenik armenskog porijekla, frontmen grupe System of a Down, Serj Tankian. Mate i Hrvoje su se sjetili da su baš u vrijeme dok su bili na Cicernakaberdu vidjeli gore nekog tipa koji im je odnekuda bio poznat, a još su se neki ljudi slikali s njim i tražili ga autograme. Bili bismo ga vidjeli i mi, da nismo s ovim našim steklišem tražili bolnicu. 

Vozimo se iz Erevana na sjeverozapad, pa potom na sjever. Cesta vodi uz dolinu rijeke Kasagh, dok s lijeve strane ostaje najviši armenski vrh Araghac, visok 4090 metara. Krajolik je visokogorski: 

















A onda se počinjemo spuštati prema dolini Pambaka: 


 
(tu je negdje Nikolinima jučer pukla guma) 







Potom prolazimo kroz jedan neugledan gradić u kojem skrećemo na glavnu cestu Gjumri-Vanadzor. Evo gradića iz daljine: 



To je Spitak (na armenskome "Bijeli"). Spitak je poznat po tome što se pored njega 7. prosinca 1988. u 11:41 minutu zbio epicentar potresa od 6,9 stupnjeva Richterove ljestvice. Bila je to posljednja velika katastrofa koja je zatekla SSSR, a zbog velike materijalne štete (preko 3,5 milijarde dolara) i mnogo izgubljenih života (poginulo je 25 000 ljudi), sovjetski vođa Mihail Gorbačov zatražio je međunarodnu pomoć zemalja iz obaju blokova. Gorbačov, koji je tada bio na putovanju u SAD, isti je čas doletio u Armeniju kako bi posjetio pogođeno područje. Za veliki broj poginulih djelomičnu krivnju snosi loša kvaliteta građevina, pogotovo škola (tvrdi se da bi broj poginulih bio znatno manji da se potres dogodio samo 5 minuta kasnije, kada djeca zbog odmora ne bi bila bila u školskim zgradama). Potres je uništio i većinu bolnica u regiji, tako da se unesrećenima nije mogla pružiti adekvatna pomoć, a svemu su pridonijele i vrlo niske zimske temperature. Zbog potresa je morala biti zatvorena i jedina armenska nuklearna elektrana u Mecamoru. Kasnije je ponovno otvorena, zbog nestašice energije. 
Sam gradić Spitak posve je sravnjen sa zemljom. Mjesto na kojem se danas nalazi nije isto kao i 1988., budući da je čitav grad podignut na drugom mjestu. Osim Spitaka, velika su oštećenja pretrpjeli i gradovi Leninakan (danas Gjumri) i Kirovakan (danas Vanadzor). U obnovu su se uključile mnoge zemlje, pa su tako mnogi dijelovi Spitaka izgrađeni u različitim arhitektonskim stilovima, ovisno o državi koja je financirala obnovu. Svjetski glazbenici također su doprinijeli: britanski su glazbenici napravili nekoliko nosača zvuka, kompilacija i dokumentarni film u projektu nazvanom Rock Aid Armenia. Francuzi su, pod vodstvom velikoga barda Charlesa Aznavoura, napravili pjesmu Pour toi, Arménie. Aznavour se osobno jako angažirao u pomoći unesrećenima, toliko da ga je Gjumri proglasio svojim počasnim građaninom, te mu je u gradu podignut spomenik. 

Nakon petnaestak minuta prolazimo kroz Vanadzor, treći najveći armenski grad. Iako kažu da mu je centar lijep, ulazom u grad dominira propala kemijska tvornica, čiji ostaci ne djeluju nimalo lijepo. 

Iza Vanadzora ulazimo u kanjon rijeke Debed. Kanjon je prekrasan, no brza maršrutka, neravnine na cesti, prljavi prozori i sunce koje tuče nisu baš pozitivno djelovali na moje slike: 











Onda sam zakunjao, koliko se to dalo na ovoj neravnoj cesti. Cesta je po kvaliteti bila jednako loša kao i ona za Sighnaghi, možda i lošija. Mate je stalno nešto gunđao "Ha, a ti si još htio maršrutkom ići i do Erevana." Malo drmanja u maršrutki ipak nije ništa, s obzirom da nam se, da smo išli maršrutkom, ne bi dogodilo sve ono što nam se dogodilo. OK, možda ne bismo vidjeli zakavkasku željeznicu i Ararat, no ne bismo bili kod Majr Hajastan u trenutku kada su tamo bili i oni psi. Eto što ti je karma. Nikola je pod svaku cijenu htio ušparati jednu noć u Tbilisiju, pa je na kraju ipak morao platiti tu noć, plus injekciju. Nerazumno škrtarenje ponekada je u konačnici mnogo skuplje. 

Tko kaže da nismo vidjeli Serja Tankiana: 



Potom dolazimo na granicu. Granica izgleda poprilično neugledno. Umjerena je gužva, pa ćemo malo protegnuti noge. Maršrutka vozi, mi hodamo uz nju. Letica kupuje macun, tekući jogurt. Upućujemo se pješke preko granice. Obavili smo armensku kontrolu, prelazimo Debed, koji je ovdje granična rijeka: 



Gamardžobat, Sakartvelo, drugi put: 



Gruzijska je strana granice malo sređenija. Ulazimo u zgradu, tu je skeniranje, pa opet gledanje u onu kameru, i potom izlazak kroz dugi natkriveni hodnik koji vodi nizbrdo prema parkiralištu gdje nas čeka maršrutka. 

Hrvoje ulazi u Gruziju: 

 

Vraćamo sat unatrag. Opet smo dva sata ispred Hrvatske. 

Po povratku u maršrutku, u jednom času započinjemo razgovor s dvojicom tipova koji sjede ispred nas. Primijetio sam da međusobno razgovaraju na armenskome (mislim, valjda je to bio armenski, nama je zvučao nerazumljivo). Oni su zapravo Francuzi, armenskog porijekla. Ali išli su u armensku školu u Parizu, njeguju jezik i sad su u posjeti pradomovini, iako je jednomu otac zapravo iranski Armenac. Trebali smo odmah shvatiti da nisu Armenci po tome što imaju kratke hlače, što je u ovim krajevima neuobičajeno. Pitaju nas kako nam se svidjela Armenija. Letica i Mate počinju poprilično oštro iznositi svoje stavove, da im je Erevan bezveze, da ima par dobrih stvari, ali njih nismo vidjeli, da je Dilidžan promašaj...onda nas pitaju jesu li nam bolje Armenke ili Gruzijke, na što ova dvojica odgovaraju Gruzijke...već vidim da će ovdje nastati međunarodni incident. Ja pokušavam ublažiti situaciju, reći da preferiram Armenke, ali ova dvojica ne zamjeraju toliko (osim za ženske). Vele da je jasno da je Erevan bezveze, kada je to moderni grad, a ionako je do početka 20. st. glavni urbani centar Armenaca bio, znate li koji? "Koji?", pitamo. "Pa ovaj grad pred nama!", veli jedan, misleći na Tbilisi. Doista, početkom 20. st. većina stanovnika Tbilisija bili su Rusi i Armenci. Kažu da postoji velika armenska manjina na jugu, oko Ahalcihea. Čak mislim da je onom drugomu obitelj otamo, ne sjećam se više. Pričaju i s curom koja sjedi isto ispred nas, s druge strane prolaza. Ta je Gruzijka, barem zato što fura gruzijsku zastavicu sa sobom. Izgleda da je bila na Tankianovom koncertu. 

Šaljemo poruku Nikoli da se za 20-ak minuta nacrta na kolodvoru Ortačala, kamo dolazimo, pa da odmah kupimo karte za dalje. 

Iskrcavamo se iz maršrutke na Ortačali, evo i Nikole, nekako istovremeno. Odlično. Pozdravljamo se s Armencima, odlazimo kupiti karte za sutra. Prvo smo mislili uzeti kartu do Ardahana, ali pitamo ima li do Karsa, ima. Sjajno, ne moramo brinuti o vezama. Dok se preračunavamo, dolazi nam neka prosjakinja. Iako smo ju uredno otkantali, žena se neće maknuti. Na kraju odlazi, kada je shvatila da smo očito dovoljno nevoljki udijeliti joj koji lari. Ne volim agresivne prosjake, agresivne taksiste, agresivne trgovce...želim imati slobodu odabira komu dajem novac i za što. 

Kupljenih karata krećemo u potragu za maršrutkom. Nikola nam kaže koji broj trebamo, jer je njime došao. Ukrcavamo se i vozimo. Nikola nam prepričava događaje od prethodnog dana. Prelazimo Mtkvari i vozimo se prema Dodo. U jednom času neki tip ispred pokušava zapodjenuti razgovor s nama. No nije pravo ni uspio, jer Nikola već viče da tu trebamo sići. Skačem sa sjedala, istovremeno se pokušavajući sjetiti kako se kaže "Stanite!" na gruzijskome (piše u vodiču), brojim sitniš za vožnju i pokušavam držati ravnotežu da ne padnem. Pritom propisno nagazim Hrvoju na nogu. Ovaj mi psuje sve po spisku, ali je i to bolje nego da sam mu sletio u krilo. Onaj tip na kraju dovikuje vozaču "Gaačeret!" (pa da! Kako sam to zaboravio...) i mi napokon izlazimo. 
Kod Dodo vlada uobičajeni kaos. Naša stara soba je zauzeta, pa će nas staviti u drugu. Odlazimo po stvari u ostavu, sve je tamo, na broju. Potom se smještamo u zajedničku prostoriju, kod kompjutora za net. Proradio im je net dok smo bili u Armeniji. 

U susjednoj prostoriji nalazi se mapa Velike Gruzije: 



Primijetite da je tu uključeno i rusko crnomorsko primorje sve do Sočija. Tamo naravno nema Gruzijaca, ali ima Abhaza. A budući da Abhazija pripada Gruziji, onda naravno i sve abhasko pripada Gruziji. Ista zatupljena logika kao i kod svih nacionalističkih umova. Jedino mi nije jasno što ta karta radi ovdje. Je li moguće da je Dodo nacionalistica? 

Opet se upisujemo u knjigu gostiju, ali zbunjena recepcionarka ne može naći naša imena, iako smo se iz hostela odjavili tri dana ranije. Potom još malo razgovaramo s njom. Pitamo ju ima li puno izraelskih gostiju, s obzirom da smo ih već vidjeli nekoliko u hostelu, ona kaže "Nažalost, da." Susprežemo se da ne prasnemo u smijeh zbog ove izjave koja na prvu loptu zvuči antisemitistički. No slijedi pojašnjenje. Kaže da su izuzetno zahtjevni kao gosti, da im ništa ne odgovara, da stalno imaju zamjerke...OK, mogu shvatiti da netko ima zamjerke kod Dodo, jer tamo doista vlada kaos. 
Kad smo već kod kaosa, Dodin hostel nema niti jednu poštenu kantu za smeće. Nama je to šarmantno, ali da smo tu tjednima, vjerojatno bi nam išlo na živce.

I sada će nastupiti dvotjedna pauza u putopisu, jer se ja otpućujem na putovanje oko Jadranskog mora, tj. u Albaniju i Italiju. Vraćam se negdje 19. listopada, pa ću tada nastaviti. Čitajte, komentirajte...i nastavljamo za 2 tjedna.

egerke @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2012
A sad je vrijeme da Nikola opiše svoj dio puta do Tbilisija:

Ujutro, poslije iščišćavanja iz hostela, putevi nam se razdvajaju. Ja ću na taksi do jednog kolodvora, ostatak na kolodvor na drugom kraju grada (ili možda ipak ne Laughing ). Odluka je pala - nema okolišanja, ide se odmah u Tbilisi. Može Krešo drviti koliko ga volja da nema žurbe, ali meni nije do poigravanja vlastitim životom. Znam jako dobro, ta džukela najvjerojatnije nije bila bijesna, sve da jest, ugriz u nogu ostavlja čovjeku najviše fore, nisam čak ni siguran da li se radi o ugrizu ili ogrebotini...ponavljam si te stvari u glavi čitavu prošlu večer, ali nikako se ne riješiti onoga "ali, što ako ipak..." Kako god okreneš, ne možeš biti siguran. Stoga, što prije do cjepiva. Zato žurba - ako se pokaže da je Tbilisi opskrbljen koliko i Erevan, kidam kući što prije. 

Malo strepim - kako ću se snaći u ovom stranom svijetu, bez jezično potkovanijih suputnika na čije se komunikacijske vještine inače oslanjam? No, problema nema, odmah po prispijeću na kolodvor pronalazim maršrutku za Tbilisi. Vidim čak i nekakvi bus za Istanbul, pomamio sam se riješiti problem otprve...ali ajde, kažem sebi, dajem još jednu priliku putovanju. 

Krećemo; u maršrutki uobičajena gužvara. Prevrćem nekakvu knjigu. Sat-dva po startu, već sam uspio zadrijemati kad odjednom - pras. Kočimo usred neke nedođije. Koji đava? Mjesto je totalna pustoš, ne vjerujem da se netko iskrcava. Shvaćam - pukla nam je guma. Što čovjek može još poželjeti? Iskrcavamo se iz kombija. Vozač izbacuje prtljagu i vadi rezervnu gumu. Ćorak - ispumpana je. Lik zaustavlja prolazeće aute, dovikuje im nešto, valjda ih pita dal imaju pumpu. Nemaju. Kroz nekih pol sata lik konačno ustopirava nekakvi auto i odlazi. 







Kao što možete vidjeti, pejzaž uokolo je krasan, al ja trenutno nemam dovoljno volje da bih išta cijenio. Štoviše, zabavljam se mišlju da potegnem čakiju koju imam u ruksaku i prekratim si muke. Zamisao odbacujem. Nešto kasnije, ekipa iz maršrutke zaustavlja kamion oboružan pumpom. Gumu sad imamo, ali ne i vozača. Taj se ipak pojavljuje u razumnom vremenu i instalirava gumu. Cijeli kraval potrajao je više od sat vremena. Eto i veselog časa instaliravanja gume: 



Krećemo dalje; javlja mi se stara, koja je, kako sam kasnije saznao, prevrnula nebo i zemlju ne bi li kako pomogla unesrećenom djetetu. Već me prije nagovarala da potražim nekakvi hrvatski konzulat ili predstavništvo, možda bi oni mogli pomoći...samo bi mi još falilo da to tražim, ak postoji. Nadobudna kakva je, stara je nazvala mog ujaka, nek nazove jednog svog prijatelja, nekad profesionalnog diplomata, a sada predstojnika Josipovićevog ureda (!), i ispipa jel se može izmusti kakva konzularna pomoć. Gdina predstojnika to je zateklo na nekakvom primanju al je ipak objasnio da u kavkaskim republikama nemamo ama baš nikakvih predstavništava, a nadležno veleposlanstvo je u - Ateni. Još je nadodao da bi ih mogli tužiti ako su nam odbili pružiti medicinsku pomoć. Moja stara je čini se ozbiljno to razmotrila (!!). A još je imala namjeru nazvati jednog našeg ministra, inače svog starog znanca (!!!). Samo bi još falilo da Jaca Kosor poteže veze za mene... 

Mjesto toga stara je ipak izvela nešto suvislo - nazvala kćerku obiteljskih frendova koja je provela par godina života u Tbilisiju radeći za nekakvu nevladinu organizaciju (mislim nešto što naš drugar Mate voli nazivati "profesionalni kontrarevolucionari", buduć da rade na rušenju Zapadu nemilih vlastodržaca, poput Ševardnadzea ili Miloševića). Ta mi se javlja nešto kasnije iz Sarajeva; raspitala se po Tbilisiju i našla medicinski centar (isti je čini mi se Krešo iskopao iz vodiča) opskrbljen cjepivom. Zahvalan sam joj do groba (he he). 

Stajemo na oronulom ali simpatičnom odmorištu uz rječicu. Malo protežem noge, pa se vraćam u 'rutku. Odjednom u nju upada postariji gospodin koji sjedi uz mene i poziva me mlatarajući rukama. Mislim si koji vrag ali se odazivam; ispada da je dotični sa svoja dva sina prionuo na pečeno pile s krumpirima koje su ponijeli zamotano u novine; nude me. Prihvaćam. Zapodijevam klimavi razgovor; na nekakvom hrvatskom koji se pretvara da je ruski ("uličnaja sabaka...vakcina proti bešenstva...") objašnjavam šta mi se dogodilo al nisam baš siguran da su shvatili. Nisu zapravo ni pričljivi. Uvaljuju mi i bocu Fante. Odmah sam nekako raspoloženiji. Nisam ništa jeo tog dana, ostalo mi jest nešto para, ali nije mi bilo ni do jela ni do sporazumijevanja s Armencima po dućanima. 

Ostatak puta nije, osim tradicionalno kaotičnog prelaska granice, spomena vrijedan, pa stoga o njemu riječi neće ni biti. Stižemo u Tbilisi poslije dobrih 6-7 sati vožnje. Na kolodvoru me odmah zaskače nekakvi musavi starkelja taksist, pita jel trebam prijevoz. Pa trebalo bi, znam već da će me odrati, ali trenutno nema tih para koje ne bih dao da se što prije dočepam proklete vakcine. Mijenjam neke sitne eure da imam lara, raspitujem se za bus do Istanbula i, za svaki slučaj, do Karsa, sljedeće predviđene postaje na našem putu. Onda sjedam s taksistom u nekakvu razvaljenu Ladu (ili Volgu). Krenem se zavezati, ali on me sprečava. Veli: "ne treba to ovdje, to treba samo u Armeniji!" Laughing Malo i proćaskam s njime, ide mi sasma dobro taj nazovi-ruski. Uzima mi 15 lari. Nije to neka velika para, iako za Gruziju je deračina. U tom času nije me bilo briga. Eto me pred centrom, nadomak cjepiva! 

Centar izgleda svjetski; odmah heretički pomislim kako eto neke koristi od činjenice da je Saakašvili američki pripuz. Na recepciji žena solidno barata engleskim, objašnjavam šta mi se dogodilo, veli ona ok, nema beda, možemo vam pomoć...nego, se može platiti karticama? Može, ne treba keš. Sve bolje i bolje! Stiže doktorica, priča engleski dobro skoro ko ja, detaljno objašnjavam kaj se dogodilo, ona prečačkava ranu (opet!), ali - fanfare molim - daje i tri injekcije (2 protiv bjesnoće, 1 protiv tetanusa), usluga je bogovska. 

A cijena je odgovarajuća. Sitnica od 200 dolara. Dobro, toliko imam na računu, ali ako to ispljunem, mogu odmah krenuti doma. Pitam stoga onu s recepcije jel može Diners (onda će me račun čekat doma pa će problem barem biti odgođen). Potez je to očajnika, jer Diners u ovim egzotičnim zemljama obično vrijedi koliko i Konzumova kartica. Ona medtem toga veli da im Diners baš nije drag jer često šteka, ali da može probati. Dajte, molim ja. I uspijeva! Fantastično! Sad mogu odraditi barem još dio puta. 
Inače, stara mi je po povratku kući rekla da će mi podmiriti taj račun, da bi se naglo predomislila, njurgajući nešto "šta si nisi izvadio putno osiguranje ko što sam ti rekla." Račun međutim nije platio nitko jer - nikad nije došao! Očito se golub pismonoša negdje u letiu izgubio...Cool

No, vratimo se mi u Tbilisi. Spuštam se iz centra prema Lenjinovu trgu. Osjećam se preporođeno; štoviše osjećam se ko da sam se vratio kući. Tbilisi, Zagreb, Ivanić, isti vrag! Na poznatom sam terenu. Pravac metro, pa k Dodo. Nonšalantno ušetavam, ondje vlada uobičajeni kaos. Naletavam na jednu od onih curki s "recepcije", čudi se što me vidi. Objašnjavam joj što se zbilo. A ona će, ma šta si uopće išao u tu glupu Armeniju, trebao si ostati ovdje! Još me nagovara da svima ispričam kak je u Armeniji u kurcu. Hehe. Priznajem joj da mi je Gruzija draža. Kreveti? Ma, naći će se nešto, nema beda (to jest ima)! U sobi dva Teksašana, uzmem i njima prepričavati svoju kalvariju. Zgražaju se kad su čuli koliko me koštalo. Ej, Ameri se zgražaju nad cijenom zdravstvenih usluga! 

Premještam se u dvorište hostela, tamo hrpa ljudi neobavezno ćaska - Izraelci, Ameri, neki stari Britanac i - jedna Slovenka. Lijepo je čuti vlastiti jezik (dovoljno je stara da govori srpskohrvatski). Toliko nevjerojatno sliči jednoj mojoj poznanici slovenskih korijena da je pitam za prezime. Mislim da je bilo nešto kao "Dolanc", nema veze s mojom. Kasnije ću se s njome, dvije Amerikanke i jednim Britancem otputiti na večeru. Tu smo se lijepo podružili, iako ja uslijed umora nisam bio odveć raspoložen ni za jelo ni za brbljanje. Odma po povratku u hotel pravac krpe. 

Sutra ujutro budim se ponešto prehlađen; stres, napor i umor ostavili su traga. Tu je zato dobra stara Dodo s džezvom čaja. Brbljam s onim starijim Britancem; taj je prekaljeni putnik, obišao je dobar dio Afrike i Azije...priča o Namibiji, Ugandi, Mauritaniji, Senegalu; u Mauritaniji je čak doživio pokušaj otmice. 

Već negdje oko podneva stiže poruka od Kreše nek krenem do kolodvora, da oni uskoro stižu. Već?! Ja ih nisam očekival prije 4-5 popodne, doba kada sam ja stigao...đubrad je imala sreće s prijevozom. 

Dodo objašnjava kamo da odem na maršrutku, utrpavam se u istu i pravac kolodvor. Košta neku siću, tek sad shvaćam kolika je taksi bio lopovština... 

I sada će Krešo opet preuzeti štafetu.


egerke @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2012
Vožnja do Erevana traje oko sat i pol, a maršrutka je ruske proizvodnje i daleko neudobnija od prethodnih. Ipak, ovi kunjaju. Ja baš i ne mogu, gledam uokolo krajolik. Treba nam oko sat i pol vremena do Erevana.

Na ulasku u Erevan, još jedan manastir: 



Maršrutka nas ostavlja na nepoznatom mjestu. Ne znamo ni približno gdje je centar. Upućujemo se jednostavno tom ulicom ravno. Ja tražim po zgradama neku ploču s imenom ulice, kako bih onda na planu eventualno skužio gdje smo. Nema je nigdje. Na kraju nalazim jednu, ali je toliko izblijedjela da jedva uspijevam dešifrirati ime: Azatutjan poghoc. Ništa mi to ne znači. Nastavljamo pješice, kroz neki pothodnik i cijelo vrijeme blago nizbrdo, dok napokon ne shvatimo da smo došli sa sjeverne strane Parka pobjede, tamo kod spomenika sovjetskoj Armeniji. Pokušavamo nastaviti cestom, kako se ne bismo opet morali spuštati Kaskadom, ali ne može se. Ipak moramo na Kaskadu. 

Ona se zgrada i dalje gradi: 



A evo i nas pod spomenikom: 



Fontana pri dnu Kaskade: 



U podnožju Kaskade se razdvajamo: Mate i Hrvoje će do hostela, dok ćemo Letica i ja pogledati Matenadaran, koji su Mate i Hrvoje pogledali jučer. 
Skrećemo lijevo na dnu Kaskade, a potom izlazimo na Mesrop Maštoc poghotu, gdje se nalazi ova neobična improvizacija robota:



Mesrop Maštoc poghota vodi do Matenadarana: 



Matenadaran znači "odlagalište rukopisa", a službeni mu je naziv Institut za stare rukopise "Mesrop Maštoc". Ukratko, to je knjižnica, prvenstveno zbirka srednjovjekovnih rukopisa i knjiga, kako armenskih, tako i ostalih. 
Sama ustanova Matenadarana prvi se puta spominje u 5. stoljeću, odnoseći se na zbirku armenskih i grčkih rukopisa koja se nalazila u Ečmiadzinu. Kasnije se seli u Sis, u Ciliciji, da bi se u 15. st. vratila u Ečmiadzin. Zbirka je bila mnogo puta pustošena (samo su Seldžuci zapalili oko 10 000 rukopisa). Tek je dolaskom Rusije zbirci bila zajamčena sigurnost. Boljševici su 1920. konfiscirali imovinu Armenske apostolske crkve u Ečmiadzinu, a rukopisi su premješteni u Erevan. Donesena je odluka da se sagradi posebna zgrada namijenjena čuvanju rukopisa, koja je dovršena 1957. U zgradi se nalazi oko 17 000 rukopisa i oko 20 000 drugih djela iz područja historiografije, zemljopisa, filozofije, gramatike, povijesti umjetnosti, medicine i znanosti. Osim na armenskom, tekstovi su i na arapskom, perzijskom, ruskom, japanskom i hebrejskom. 

Ispred Matenadarana nalazi se kip Mesropa Maštoca sa svojim učenikom: 



Mesrop Maštoc bio je redovnik i tajnik kralja Hosrova III. Malog. Nakon što se povukao u samostanski i vrlo asketski život, otputio se propovijedati Evanđelje. Prilikom toga, suočio se s velikim problemima, budući da je armenski bio jezik bez pismenosti, tako da vjernicima nisu bili dostupni tekstovi. Stoga se Mesrop dao na stvaranje armenskog alfabeta. Koji mu je točno alfabet poslužio kao uzor, nije poznato - vjerojatno su na njega utjecali grčki i avestički alfabet. Maštocova verzija imala je 36 slova, današnji alfabet ima 38 (dva su znaka dodana još u 12. st. za transkripciju grčkih riječi). Alfabet je službeno dovršen 406., a prema legendi, prva rečenica zapisana njime bila je "Da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi" iz biblijske Knjige izreka (Izr 1:2). Nakon što je dovršio alfabet, Maštoc je podučavao diljem Armenije (prva je škola otvorena u samostanu Amaras u današnjem Nagorno Karabahu), a otputio se i u Rimsko Carstvo, te od cara Teodozija ishodio dozvolu da propovijeda i širi alfabet i u armenskim krajevima pod rimskom vlašću. Umro je 440. godine, i sahranjen u selu Ošakanu, u crkvi koja nosi njegovo ime. Armenska apostolska crkva slavi ga kao sveca. Armenci upravo njegovom alfabetu zahvaljuju svoju opstojnost i posebnost, budući da bi u protivnome vjerojatno bili asimilirani od Perzijanaca. 

Ploča s velikim slovima mesropice (kako još ponekad nazivaju armensko pismo): 



Znam da će se Letica sad ovdje zadržavati u svojim slikanjima, a bliži se 7 sati, ja bih još morao na poštu prije nego mi ju zatvore, poslati razglednice. Tražim Leticu da mi dâ jedan od svojih jezičnih priručnika, možda mi zatreba na pošti. On mi to daje i ja odlazim. On pak još slika ulaz: 



Mesrop odozgo: 



Pogled na njegovu aveniju: 



Ovo su cijenjeni armenski intelektualci: 



(zanimljivo, jedan od kipova, krajnji desni, prikazuje pjesnika iz 13. i 14. st. koji se zvao Frik Laughing ) 

Još jednom Mesrop: 



Evo, ako ne vjerujete: 



Nisam daleko odmakao, još sam otišao kupiti sok, kad evo Letice za mnom. Idemo dalje i tražimo poštu, ali nema je nigdje na potezu gdje bi trebala biti. Ništa, poslat ću razglednice sutra ujutro, ili iz Tbilisija. 

U obližnjem parkiću spomenik je još jednom poznatom Armencu - američkom piscu armenskih korijena, Williamu Saroyanu: 



Zanimljivo, Saroyanovo je tijelo kremirano, te je potom jedna polovica pepela pokopana u njegovom rodnom Fresnu u Kaliforniji (inače gradu s velikom armenskom manjinom), a druga polovica u Panteonu u Erevanu. 

Inače, vjerojatno ste već primijetili popriličnu ujednačenost armenskih prezimena. Većina ih završava na -jan, što je inače nastavak posvojnog pridjeva (poput naših -ov ili -ski). Ako naletite na osobu s prezimenom na -jan bilo gdje u svijetu, velike su šanse da je on Armenac (osim ako nije Herbert von Karajan - taj je porijeklom Cincar). Čak je i fiktivni John Yossarian, legendarni glavni junak Hellerove Kvake 22, iako u romanu predstavljen kao Asirac, u biti po prezimenu Armenac. Ostali svjetski poznati Armenci, uz već spomenute Williama Saroyana, Charlesa Aznavoura (Varenagha Aznavurjana), braću Mikojan, Arama Hačaturjana i Tigrana Petrosjana su i Andre Agassi (otac mu je iranski Armenac, a djed mu se prezivao Agasjan), Cher (Cherilyn Sarkassian), kraljica burleske Dita von Teese (daljim porijeklom), sestre Kardashian, redatelj Sergej Paradžanov, američki doktor i zagovaratelj eutanazije Jack Kevorkian, ruski glazbenik Bulat Okudžava (po majci, otac mu je Gruzijac), francuski skladatelj Michel Legrand, argentinski tenisač David Nalbandian, francuski nogometaš Youri Djorkaeff i bivši bubnjar Leba i soli Garabet Tavitjan. 

Pogled na Operu: 



Upućujemo se prema hostelu. Letica još ide potražiti crkvu Zoravar, koja se nalazi u bloku preko puta hostela, sakrivena među zgradama. Crkva potječe s kraja 17. stoljeća. 

Evo je: 














 
A uokolo kućerine: 



Ubrzo se i Letica vraća u hostel. Idemo još na internet. U taj mi čas dolazi poruka od Nikole. "Sprašili mi tri injekcije!" 

U društvenim prostorijama hostela nalazi se ploča na kojoj gosti pišu svoje dojmove, neka vrsta javne knjige dojmova. Tamo se koči veliki natpis na hrvatskome „Živjeli šinteri! – Pez“ (Nikolin nadimak).

Uzimamo stvari, odlazimo platiti na recepciju. Tj. mi ostali, Letica je platio još jučer. Uzeo je ručnik, ali nije imao sitnoga, pa je odmah platio sve. Međutim, sad nastaje problem. Recepcionarka ne može naći njegovu uplatu u knjizi gostiju. Zove Marijanu, koja je jučer bila na recepciji. Ona kaže da je plaćeno. Ali nemaju potvrdu. Ipak, recepcionarka kaže da mu vjeruju. On se pita nije li Marijana zdipila novce i sada joj je zapravo napakirao otkaz. Sumnjam. 
Tražimo još recepcionarku da nazove onu bolnicu u kojoj smo jučer popodne bili, kako ne bih morao uzaludno ići po onaj račun za Nikolin pregled. Zove, sve je u redu, veli, možete doći po račun bilo kad.

E sad trebamo otići do onog stana u kojem je žena koja služi kao odteretni kanal hostela. Hostel je u međuvremenu preplavio čopor nekakvih Francuza, mahom iznad 50 godina. Zar ti idu u hostele? 

Od recepcionarke dobivamo upute - za 20 minuta se trebamo naći pred prodavaonicom mješovite robe u jednoj ulici tu malo niže, tamo će nas dočekati ta žena i sprovesti nas u stan. Ništa lakše. 

U prolazu dotamo još dižem novce na bankomatu. Sjeverna avenija je ovaj put malo življa: 



Suvremena arhitektura:



Saharovi hraparak i bista Andreja Saharova: 



Dolazimo do rečenog dućana. Čekamo ženu i za to vrijeme odlazimo u dućan. Letica pita prodavačicu do kad su otvoreni. Prvo na ruskom, potom na engleskom. Žena ne razumije nijedan. Potom jedan drugi tip kaže "Do dva ujutro." Odlično, želio bih kupiti bocu konjaka i možda neku pivu za Marka. 
Ubrzo dolazi ženska koja iznajmljuje sobu i vodi nas u zgradu, koja se nalazi sa stražnje strane ove zgrade u kojoj je dućan. Stubište je poprilično oronulo, s hrpom žica i kojekakvih instalacija koje strše uokolo. Uvodi nas u stan. Začuđujuće je velik. Ona očito živi sama s mužem u toj ogromnoj stančini, pa je onda po suvišnim prostorijama nagurala krevete i to iznajmljuje. Mi nismo jedini koji će tu spavati. Već su tu neki Francuzi u drugoj sobi. Dapače, nekoliko minuta nakon nas u stan dolazi i jedan Amerikanac, koji je bio i kod Dodo u Tbilisiju. Frajer motorom obilazi ove zemlje, a sada mu se motor pokvario i mora čekati neke dijelove. Ali zanimljivo, izgleda da se u ovom Zakavkazju svi turisti kreću istim rutama. 

Pogled kroz prozor našeg smještaja:



Ono što je alarmantno s ovim stanom jest da ima samo jednu kupaonicu. Pa to će nastati pokolj ujutro kad se svi krenemo tuširati, prati zube, prazniti crijeva i mjehure... 

Ponovno razmjenjujem poruke s Nikolom. Veli da sad ima nekoliko opcija. Tražim ga da mi ih veli. On kaže neka dođem na net. Nema neta u stanu. Neka odem u internet caffé, previše je toga za SMS poruku. Taman posla, sad da još tražim internet caffé po Erevanu, i onda ćemo se još i zapričati, a ja mu moram otići po taj račun i malo se hoću u miru prošetati gradom. Velim mu da mi sažme, toliko koliko stane u jednu poruku. Stiže mi njegova poruka od, brat bratu, 30 znakova. Glavno da ne stane. Uglavnom, on veli da sada nije siguran, iako je dobio injekciju, idući se puta mora cijepiti za tjedan dana. To znači da će morati kratiti put, da stigne do idućeg petka u Zagreb. Pa sad razmišlja ili da odmah potegne iz Tbilisija doma, ili da ode s nama još komad puta. Ja mu velim neka ode još dio (naravno, što bih mu ja drugo rekao, ja, control freak). 

Potom se sva četvorica spremamo u šetnju. Mate i Hrvoje će svojim putem, ja idem po račun, a Letica mi se neće pridružiti, pa se dogovaramo da se nađemo kasnije, za večeru. 

Ja prvo odlazim do fontane na Hanrapetutjan hraparaku: 



Još je prerano za glazbeni program, to ću eventualno u povratku. 

Pogled prema katedrali Sv. Grgura Prosvjetitelja:



Zgrada vlade: 



Nastavljam kroz park i prolazim pored onog Europskog medicinskog centra, koji izgleda kao da je pala bomba na njega. Potom stajem kao osupnut: 



U tom času još nisam znao da je Letica isti ovaj bus slikao u Tbilisiju. 

Nastavljam i ubrzo dolazim do spomenika Aleksandru Mjasnikjanu: 



Mjasnikjan je prvi predsjednik sovjetske Armenije i jedan od rijetkih boljševičkih političara koji se još uvijek cijene u Armeniji, uglavnom zbog svojih zasluga u formiranju mlade sovjetske armenske države, stabilizaciji ekonomije, itd. 

Nasuprot spomeniku je erevanska gradska vijećnica: 



Već je popriličan sumrak, a ja idem već poznatim putem od jučer, kroz onaj mračni i neugodni pothodnik kod Mesrop Maštoc poghote, pa ulicom koja ide prema kanjonu Hrazdana i potom paralelno s njim. Ulazim u bolnicu - prvo doduše na krivi ulaz. Šalju me na drugi ulaz. Tamo je recepcija. Pozdravljam s "Barev dzez" - jedinom frazom koju sam uspio zapamtiti - i nastavljam na smušenom ruskom. Srećom, znaju što tražim. Objašnjavam da podižem za prijatelja, koji je morao hitno otići u Tbilisi. Potpisujem i preuzimam papir. 
Ispred bolnice telefoniram doma, čisto da se javim. Čudan osjećaj. U Erevanu je već skoro noć, pola 10 je. U Zlarinu je pola 7 i još prži sunce. Tek sada postajem svjestan koliko sam daleko. Začudo, ne osjećam se tako, ne osjećam da sam u nekom bitno drugačijem svijetu. 
Šetkam se natrag prema centru, opet istim putem. Sunce je zašlo, a grad me sada, zbog fontana, oleandera i diskretne glazbe s terasa, podsjeća na neki naš grad na moru. Doista, atmosfera je takva kao da su svi na odmoru. Erevan i zovu "gradom vječnog godišnjeg". Iako nije lijep poput Tbilisija, ima neku svoju vibru zbog koje se ovamo vrijedi vratiti. A i zbog prelijepih Armenki, naravno. 

Ponovno Hanrapetutjan hraparak: 



Bliži se vrijeme mog čvenka s Leticom. Mogao bih otići do fontane. S druge strane, nisam se provozao erevanskim metroom. Pače, nisam ni vidio gdje je ulaz. Znam da postoji stanica na Hanrapetutjan hraparaku. Moram ju pronaći. Ne sjećam se da sam igdje vidio veliko M... 
Nakon par minuta nalazim ju u parku pored trga. Sada mi je jasno zašto ju nisam skužio - naime, znak M je ovdje ispisan armenskim pismom, tako da više liči na kombinaciju pisanog slova V, čiji se repić nastavlja uokolo, kao na znaku @. 

Nemam baš puno vremena, a i ne znam koliko ću uopće moći fotografirati unutra. Žeton košta 50 drama, kupujem ga i spuštam se u dubinu. Nije toliko dubok kao tbiliški. 
Stanica Hanrapetutjan hraparak, u tipično sovjetskom stilu: 



Odvezao sam se dvije stanice, do stanice Maršal Baghramjan, a potom se vratio do Hanrapetutjan hraparaka. 
Kola su tipična sovjetska, proizvodnje Mytiśinskog mašinostrojiteljnog zavoda. Evo ih: 



Nažalost, žena u kolima govorila je prenerazgovijetno da bih shvatio rečenicu kojom se najavljuje zatvaranje vrata i iduća stanica. 

Ponovno izlazim na Hanrapetutjan hraparaku i opet se upućujem prema Caucasus tavern. Sigurno je sigurno, a i Letica će me tako lakše naći. Smještam se u restoran i šaljem mu poruku. Konobari me ne primjećuju, pa to traje neko vrijeme, no onda uspijevam naručiti. Za susjednim stolom sjedi grupa srpskih turista. Vjerojatno su to oni iz onog busa. 

Ubrzo dolazi i Letica. Iskreno, nisam očekivao da će doći, mislio sam da će odzujati nekim svojim putevima, reći da mu nije do jela, takvo što. Ipak mi se pridružuje. 

Što je on vidio? 

Zaputio se natrag prema Operi, zaobilaznim putem. Prvo je prošao pored ovog kipa: 



A onda došao do crkvice Katoghike: 



Katoghike je crkvica iz 17. st., koja je trebala biti srušena 1936., ali apel javnosti je to uspio spriječiti, tim više jer su u njoj pronađeni stariji natpisi iz 13. st. Danas se govori o njenoj obnovi i dogradnji, čime bi postala erevanskom rezidencijom svearmenskog katolikosa. 

Još malo crkvice: 



Crkva je toliko mala da vjernici za vrijeme bogoslužja moraju stajati vani.

Planovi za dogradnju (narančasto je postojeća crkva): 



Sajat-Nova Poghota: 



Malo jezero, nazvano Labuđim, uz Operu: 





Opera: 



Mnoštvo koje se ovdje okuplja: 



Šetnja niz Hjusisajin poghotu, Sjevernu aveniju: 



Još malo jezera: 



Kino Moskva: 



Fontana na Hanrapetutjan hraparaku: 





Slušatelji fontane: 



Restoran Ararat, u jednoj od zgrada na Hanrapetutjan hraparaku: 



Odmah pored je: 



Grad ovako doista izgleda svjetski: 



Vijećnica: 



I tu ga je valjda negdje zatekao moj poziv. Zaputio se k meni u restoran. Ja sam za to vrijeme jeo za predjelo neki jogurt s lavašem, a za glavno jelo sam naručio neku ječmenu kašu. Letica se isprva dvoumio, ali se i njemu otvorio apetit. Potom smo još smazali i desert, neku vrstu bazlamače za mene, dok je on uzeo neki kolač od orašastog voća, ne sjećam se više detalja. 

Ne znam je li to samo naš perverzni um, perverzni um prethodnih gostiju, ili žličica mora stajati točno ovako kako stoji:



Boca Letičine mineralne, u pozadini unutrašnjost restorana: 



(da, ribe koje plivaju su žive, i zapravo su obrok) 

Potom se lagano šećemo prema našem smještaju. Ovaj dio Erevana noću mi izgleda kao srednji dio Martićeve - bezlične visoke zgrade, ali ulica je ugodna. 
Prije spavanja odlazimo još u dućan. Uzimam jednu manju bocu Ararat konjaka i tražim neku armensku pivu u limenci. Imaju samo Gyumri u boci. To mi je preteško za nositi. I jasno, druge pive u limenkama, nearmenske. Dok tražim pivu, po dućanu me slijedi jedan zaposlenik. Očito se boji da nešto ne ukradem. Pa nemam razloga. 

Vraćamo se u sobu, iako je Letica umalo fulao stubište na kojem smo smješteni. Po mraku, stubište izgleda još depresivnije. Stan je naprotiv ugodan, ali krevet nije. Spavam na nekakvoj rasklopljenoj fotelji, koja je još nečim nadoštuklana. Em je premekano, em je na pola ležaja uleknuće od dodira dvaju elemenata. Motociklist hrče. Divota. 
Odlazim se još istuširati, ujutro će biti gužva. 

Sutra se rano dižemo, sutra u biti započinje povratak, Erevan je najdalja točka na našem putu...

egerke @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 2, 2012
PETAK 13. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Krevet je bio poprilično udoban, jedino je možda klima prejako radila. Odlazimo na doručak, koji je uključen u cijenu. Čak i nije toliko loš. Nikola je izgleda definitivno odlučio da ode već danas u Tbilisi, očito mu je sutra prekasno, bez obzira što mu ja govorio. 
Spremamo se i uzimamo stvari, te ih opet prenosimo u spremište. Podići ćemo ih predvečer, kada se budemo selili u drugi stan. Izlazimo pred hostel i raspoređujemo se u dva taksija. Nikola ide na Kilikja avtokajan, glavni autobusni kolodvor jugozapadno od centra, na putu za Ečmiadzin, odakle polaze maršrutke za Tbilisi. Mi ostali idemo na Hjusisajin avtokajan, Sjeverni autobusni kolodvor, odakle polaze maršrutke za Idževan preko Dilidžana i Sevana. Pozdravljamo se, uz nadu da se sutra vidimo u Tbilisiju. 
Ulazimo u auto i komentiramo situaciju. Letica također kaže da misli da iza komentara tog tipa o broju bjesnoćom zaraženih životinja u Armeniji ne stoje točni statistički podaci, već više procjena da je Armenija neka zemlja Trećeg svijeta. Kakogod, do neželjenih posljedica je došlo - zahvaljujući toj opasci Nikola neće vidjeti jezero Sevan. 

Naš taksist također skreće nadesno na Aveniju Mesropa Maštoca i kreće na jug. Mislim si, možda ide nekud obilazno, zbog regulacije prometa. No nakon što skrene desno na Most pobjede, ja mu ponovim HJUSISAJIN avtokajan, ne Kilikja. Da, da, veli taksist i vozi dalje. 

Letica opet slika destileriju:



Taksist skreće lijevo i dovozi nas, naravno, na Kilikju. Meni je to odmah jasno, ali mislim si, možda je u međuvremenu ukinut Sjeverni kolodvor. Nakon što smo pitali uokolo, svi nam kažu da maršrutke za Dilidžan idu sa Sjevernog kolodvora. Dakle, onaj idiot nas je zajebao. Ili mu se nije dalo voziti nas dotamo, mislio je da smo glupi turisti ili što. Novce je uzeo, a mi sad trebamo ići na Sjeverni kolodvor, drugim taksijem. Ne usuđujemo se petljati s kaosom gradskih maršrutki, jer su njihove rute ispisane isključivo armenskim pismom, a jamačno nema nijedne direktne. Taksisti nam žele naplatiti 2000 drama. To nam je puno. Pitamo s druge strane ceste, i oni vele 2000. Pa zašto toliko? Jedan veli da je to 20 km vožnje. Ma nemoguće, pa nije Erevan toliko ogroman. No, nemamo izbora, ipak ćemo platiti. 2000 drama je oko 4€, a nas smo četvorica, dakle 1€. Ali za Armeniju dosta. 
Vozi nas nekakvom zaobilaznicom, pa onda na cestu prema jezeru Sevan. Tu je kolodvor, ali nije ni 10 km od polazišta. Dan nije dobro počeo, s ovim taksističkim gangsterima. 
Maršrutka nam je upravo otišla, ali iduća se ubrzano puni, mogla bi krenuti i prije predviđenih sat vremena. I doista, krećemo za manje od pola sata. 

Kada se izađe iz Erevana, krajolik Armenije počinje ličiti na unutrašnjost Anatolije - polupustinjska visoravan, prošarana rijetkim pojasevima bilja: 





Malo sam i zadrijemao. Cesta se uglavnom uspinje, čak toliko da se i maršrutka muči na usponima, ali je široka, s odvojenim trakama, skoro pa autocesta, barem one turskog tipa. 

Nakon nekih sat vremena vožnje od Erevana promičemo uz gradić Sevan: 



Iz daljine izgleda kao tmurni postsovjetski gradić, ne kao mjesto u kojemu bismo se željeli zadržavati. S druge se strane pruža jezero Sevan, "armensko more", o kojemu ćemo još kasnije pisati. Zasada samo slika jednog usputnog stajališta gdje smo iskrcali neke putnike:


 
I pogled na samo jezero:
 


 

(ovo desno je poluotok na koji ćemo se kasnije vratiti) 

Nakon nekoliko minuta ulazimo u tunel i prošavši kroz njega završavamo u bitno drugačijem krajoliku. Naime, Dilidžan nazivaju "armenskom Švicarskom". Radi se o gradiću koji je smješten u dolini okružen šumovitim brdima i bio je omiljeno odredište brojnih umjetnika u doba Sovjetskog Saveza. 

Pustu visoravan zamijenile su guste crnogorične šume:
 


 

Serpentinama se spuštamo u dolinu, prema rijeci Aghstev. Arhitektura i priroda podsjećaju na Gorski kotar: 



Dilidžan ima 15 000 stanovnika i razvučen je čak 20 km duž doline. Nadmorska visina je 1500 metara (iako smo se dosta i spustili u odnosu na prijevoj s tunelom). Područje uokolo grada uređeno je kao nacionalni park, s preko 40 vrsta drveća i vrlo bogatom faunom: medvjedima, vukovima, risovima, divokozama, kunama, vidrama, jelenima... 

Grad postoji od 13. st., iako je područje naseljeno još od kasnog brončanog doba. Pod današnjim se imenom prvi puta spominje u 17. st. Rast grada počeo je s ruskom okupacijom, da bi tijekom 19. st. u gradu bile otvorene prvo armenska, pa ruska škola, knjižnica... Grad je bio poznat kao lječilišno mjesto, te kao mjesto u kojem su umjetnici tražili inspiraciju: skladatelji, slikari, filmaši... 2009. godine armenska je vlada donijela plan kojim bi se Dilidžan pretvorio u vodeći financijski centar u regiji. U tu će svrhu do 2013. Centralna banka Armenije većinu svojih djelatnosti preseliti u Dilidžan. 

U blizini se nalaze i dva atraktivna samostana, Hagharcin i Gošavank. No oba su predaleko da ih stignemo obići. 

Mi stižemo u središte mjesta, gdje se nalazi jedno križanje, par kućica, i sve to liči na neko gorskokotarsko mjestašce. Spuštamo se do rijeke. Pogled prema starom dijelu grada: 



Nikola nam upravo šalje poruku da im je na maršrutki pukla guma i da vozač nema rezervnu, nego je ustopirao neki auto i otišao po drugu. Zaključuje "Kad te neće..." 

Mate počinje njurgati da Dilidžan smrdi na promašaj, da kog smo vraga dolazili ovamo, kad ovako nešto imamo i u Hrvatskoj, da je on očekivao nešto spektakularno...Letica isto tako prihvaća to žaljenje, jedino Hrvoje kaže da mu je lijepo. On je napokon došao na svoje, može uživati u prirodi, kao i na Kazbegiju. Mate pita Hrvoja što mu je to točno spektakularno. Hrvoje veli priroda. "Pa šta, pa isto je ko u Hrvatskoj." "Nije isto." "Kako nije isto, i tu imaš šumu, i tamo imaš šumu." "Joj, Mate, ali gle, nije isto drveće!" "Kako nije, meni to sve izgleda isto." "E da, ključna stvar je da TEBI izgleda isto, ali nije isto." 
Onda opet udri po tome da je Dilidžan bezveze. Meni nije bezveze, zaželio sam se malo zelenila. 

I tu se nalazi spomenik 50-godišnjici sovjetske Armenije: 



Pogled prema starom dijelu: 



Krećemo se uspinjati prema starom dijelu, gdje bi navodno trebale biti uščuvane atraktivne stare kućice. Ova očito nije jedna od tih:



Atraktivno stepenište: 



Ovo izgleda kao stovarište nekog muzeja:



Dilidžanska fauna? 

Uspinjemo se stepeništem. U jednom času Hrvoje kaže "dobrodošli u drugu polovicu putovanja". Prošla je upravo polovica predviđenog vremena za put - devet i pol dana. 
Na vrhu je neugledno autobusno stajalište: 



I ulica koja baš ne obećaje, iako su kućice tu: 



Ništa, upućujemo se tom ulicom, možda nešto naiđe:



Nije naišlo ništa. Meni je Dilidžan simpatičan, ali Mate će mi krv popiti s tim prigovorima. Dolazimo do neke vrste spomenika, pojma nemam čemu: 



(eto i Mate u narančastoj majici) 

Na brdu s druge strane je spomenik Drugom svjetskom ratu:



Vraćamo se, riješeni da odemo čim prije odavde. Prolazimo pokraj neke zgradice koja izgleda kao turistički objekt, ima i par suvenirnica unutra. Tu su i neke stepenice na razinu niže. Odlazimo zaviriti - i nalazimo to povijesno središte Dilidžana. Ono se sastoji od jedne ulice, dugačke možda 70 metara, kojoj je s jedne strane ona zgrada kroz koju smo došli. Uglavnom, ovako: 





Na kraju uličice je još par samostojećih kuća: 



Pogled unatrag: 



Vraćamo se natrag do rijeke. I ova je bista završila na stovarištu muzeja: 



S druge strane rijeke je malo jezero, koje ovom mjestu daje neki slabašni privid Bleda: 



Odlučujemo ne ići do spomenika Drugom svjetskom ratu, nego čekati neku maršrutku za Sevan. Naravno, tu su i taksisti, koji su jednako dosadni. Odmah kreću s onime da nema maršrutki, samo taksi. Mi ipak inzistiramo da maršrutki ima, i čekamo da se jedna pojavi. Mate je opet u svom stilu agresivan, dere se na taksiste da odjebu i slično. U jednom času ja idem nešto kupiti do dućana niz ulicu, a Mate mi počne vikati "Krešo, pazi!" Ispalo je da se jedan od taksista zatrčao za mnom - premda uopće nije trčao za mnom, nego još dalje - ali je ovima to izgledalo kao da s nekom nečasnom namjerom trči prema meni. Općenito, ne volim taksiste u tim istočnim zemljama. Nasrtljiv i prijevarama sklon svijet. 

Nažalost, ovaj su puta u pravu. Maršrutke doista nema, ili je barem neće biti još idućih sat vremena, a ne želimo više ovdje čamiti. Pristat ćemo stoga da nas tip odbaci do Sevanavanka. Uštedjet ćemo na vremenu, a lova ionako u ovim državama nije neki problem. Uostalom, glavni dekintirani je trenutno u maršrutki za Tbilisi. 

Penjemo se već poznatim serpentinama i izlazimo iz doline u kojoj je smješten Dilidžan. Nakon što prođemo tunel, evo nas opet u onoj planinskoj stepi: 



Cesta se spušta uz obalu jezera Sevan. Sunčano je i mnogo ljepše nego ujutro: 



Jezero Sevan (Sevana lič) najveće je jezero u Armeniji. Zauzima površinu od 940 km2, a leži na visini od 1900 metara, što ga čini jednim od najvećih visokogorskih jezera na svijetu. Hrani ga 28 rijeka i potoka, a ima samo jedan odljevak - rijeku Hrazdan. Zanimljivo, Hrazdan odvodi samo 10% vode iz jezera, preostalih 90% odlazi na isparavanje. 
Jezero je pretrpjelo velik utjecaj čovjeka, zbog kojega je razina opala za nekih 20 metara. Razlog je navodnjavanje i hidroelektrane. Sovjetski su planovi trebali jezero smanjiti na šestinu prvotne veličine (izvorno je jezero imalo površinu od 1360 km2, tj. dvadesetine armenskog teritorija), no to se nasreću izjalovilo. Opadanjem vode iz nje su izronili ostaci zgrada otprije 2000 godina. Ekolozi su međutim uspjeli uvjeriti vladu da jezero treba obnoviti, te je od 2000. razina jezera podignuta za 2 m. To uzrokuje paniku kod investitora, koji su na obalama već počeli graditi objekte za odmor, a koji bi ovako mogli pod vodu. 
Zanimljivo, nisam to pitao Hrvoja - ako je opadanje razine vode otkrilo potopljene zgrade, to znači da je jezero prije ionako bilo manje. Zašto onda ekolozi polaze od onoga stanja kakvo je bilo početkom 20. stoljeća, a ne od onoga 2000 godina ranije? 

Skrećemo na poluotok Sevanavank (Sevanski samostan). Poluotok je nekoć bio otok, dok mu opadanje razine jezera nije stvorilo jezičac koji ga povezuje s kopnom. Taksist nas ostavlja na velikom parkiralištu, odakle započinjemo s usponom prema samostanu. Ipak, prvo ćemo kupiti razglednice. 

U daljini prolazi vlak:



Pruga koja prolazi ovuda nastavlja se sjevernom stranom jezera Sevan i prelazi u Azerbejdžan. Taj se dio očito ne koristi, no dokle točno ima prometa, ne znam. 

Uspinjemo se na brežuljak. Pogled prema jugozapadu: 



A tu su i crkvice. Surp Astvacacin (Sveta Mati Božja): 





I Surp Arakeloc (Sveti Apostoli): 





Samostan Sevanavank osnovan je 874. godine, na otočiću u jezeru. Dala ga je izgraditi kraljica Mariam. Kasnije je služio kao svojevrsni kazneni odjel za redovnike iz Ečmiadzina koji bi sagriješili. Još u 19. st. u samostanu se održavao strogi red, bez mesa, vina, a tekstovi su se i dalje prepisivali ručno. Redovnici su se bavili liječenjem i travarstvom, neki od njihovih lijekova i dalje se koriste. Samostan je zatvoren 1930., a danas Crkva vodi ljetno sjemenišno odmaralište i teološku akademiju Vaskenian na sjevernoj strani poluotoka. 

S južne strane nalazi se odmaralište Armenske udruge pisaca: 



Još jednom Surp Astvacacin: 



Unutrašnjost crkve Surp Arakeloc: 



Hačkari u njenom dvorištu: 



Mate i ja radimo mali foto hommage Nikoli, i njegovim imperatorskim pozama:



Letica je sliku kadrirao na svoj način, pa smo tražili reprizu: 



Dobili smo novi izvještaj od Nikole. Neka ekipa iz maršrutke ponudila ga je pečenim piletom, pa barem nije gladan na putu koji se oduljio. 

Upućujemo se prema vrhu brežuljka. U jednom nas času netko pozdravlja. Shvaćamo da je to naš cimer Španjolac iz sobe u Tbilisiju. 

Pogled na obje crkvice:



Prema kopnu: 



Zgrada teološke akademije i crkva Surp Hakob (Sv. Jakov): 



Pogled na sjever: 





Ravno na istok, prema drugoj obali: 



I prema gradu Sevanu: 



Iza ove ograde nalazi se ljetna rezidencija armenskog predsjednika: 







Povratak: 



Hačkari na mjestu temelja crkve Surp Harutjun: 





(ovo su zavjetne vrpčice koje se vežu kao simbol molitve)

Opet Surp Arakeloc: 


 
Grob nekog nepoznatog kapetana: 



Letica isto slika usnulog psa, nije ga strah: 



Odlazimo do obale. Mate i Letica su bili zainteresirani za kupanje, no plaža na ovom dijelu izgleda prilično prljavo, malo dalje je velika gužva, a ovdje je neki pristan. Mate nema kupaće gaće, dakle mogao bi se kupati jedino gol, a to na ovoj prepunoj plaži ne može. Letica međutim ima kupaće i bućnut će se, tek toliko da može reći da se okupao u Sevanu. 

Pristan: 



Možda i prvi Hrvat koji se kupa u jezeru Sevan (premda malo vjerojatno): 



Kreće zaplivati, no ubrzo mu viču da se vrati. Dolazi, naime, jedan brod, koji upravo ovdje ima pristati. Brod je očito izletnički, premda izgleda poprilično zapušteno. 

Pristao je:



Plaža. Očaj: 



Daniel, Hrvoje i ja sjedamo za jedan stolić na plaži. Mate se otišao nekamo prošetati. Hrvoje neće ništa jesti, a nas dvojica uzimamo neko meso s roštilja, naravno janjetinu. Usto ću probati i drugo armensko pivo, Keller's. Sve u svemu, ta janjetina i nije toliko loša koliko bi trebala biti s obzirom na moje mišljenje o janjetini. 

Ovo je jamačno armenska verzija beach bara: 



Dovršavamo ručak i krećemo prema onom parkingu gdje nas je ostavio taksist. Hrvoja je opet uhvatilo i juri na WC. Mate se vratio i sada nas trojica čekamo njega da obavi svoje. Naravno da nam se prikrpao neki taksist. Uredno ga otpiljujemo, ali i dalje stoji pored nas. Parkiralište je puno automobila, registracije su većinom iranske. Na parkiralištu je i neki restoran s terasom iz kojeg trešte neke cajkolike poskočice. Rulja unutra uglavnom đuska na to, posebno žene. Veli nam taksist "Smatri Iranci kak tancujut!" Razmišljamo dolaze li to ovamo Iranci pobjeći od asketističkih represalija u njihovoj domovini, ili su ovo ipak prvenstveno iranski Armenci, koji žive na sjeverozapadu zemlje, oko Tabriza, a ovako posjećuju maticu zemlju. Sudeći po kvaliteti ceste koja prolazi kroz armenske pokrajine Sjunik i Vajoc Dzor, prema Iranu (treba 9 sati od granice do Erevana), mislim da bi Iranci željni dobrog provoda ipak prije skoknuli do Turske. 

Hrvoje je konačno obavio svoje, pa krećemo pješice, nakon što smo još jednom otpilili taksista (vozi neku svjetlozelenu Ladu), prema glavnoj cesti za Erevan. Dok tako prolazimo pored jedne kućice u kojoj je isto neki birc, čujemo dozivanje "Hey, Croatia!" Okrećemo se i kužimo da je to onaj Katalonac od jučer. On je i rekao da će prespavati jednu noć u Erevanu (mislim da je rekao da ima neke prijatelje tamo), a onda se uputiti na Sevan. Ali opet, već druga poznata osoba u roku od tri sata. Veli nam da nakon Sevana planira vjerojatno do Karabaha, ali samo s armenske strane granice. Naime, Nagorno Karabah zahtijeva vizu za ulazak. Viza se nabavlja u njihovom otpravništvu poslova u Erevanu (što je posebno bizarno jer Armenija službeno ne priznaje Nagorno Karabah, iako sve karte u Armeniji kažu suprotno). Ujedno, karabaška viza u vašoj putovnici garantira vam izgon iz Azerbejdžana, ako ste dovoljno nesmotreni da s tim istim pasošem probate kasnije ući u Azerbejdžan. Ja se ne bih baš usuđivao ni s armenskom vizom, iako oko toga navodno nema problema, dok ste god stranac. Ako ste etnički Armenac, ionako nema šanse da vas puste, makar bili državljanin neke druge zemlje. Dakle, Charles Aznavour neće nikad pjevati u Bakuu.

Pozdravljamo se s Kataloncem i nastavljamo prema cesti. Neposredno prije ceste jedan puteljak vodi desno do same obale, koja je na ovom mjestu malo pustija, pa ćemo tu pofotkati. 

Ovako mi izgleda poput mora u Velebitskom kanalu: 



Pogled duž poluotoka:



Na sjever: 



Karta poluotoka:



(Za slučaj da vas zanima "terakghzi" je "poluotok". Gore piše "Sevan azgajin park", tj. NP Sevan.) 

Iz zasjede pored križanja netko nam trubi. Vidimo poznatu svjetlozelenu Ladu. Ovaj očito ne odustaje. Ignoriramo ga i upućujemo se uz cestu, tražeći dobro mjesto gdje ćemo moći zaustaviti maršrutku. 

Promiče jedna od sovjetskih autobusnih krntija: 



A potom do nas dolazi, pomalo samouvjereno i naš znanac u Ladi. Započinje opet s nuđenjem. Naime, za nekih 20 minuta polazi zadnja maršrutka iz grada Sevana za Erevan. On nam nudi prebaciti nas do Sevana, tako da stignemo na nju. Naravno, cijena je za nas previsoka. Kaže da nas može odvesti i do Erevana. Ja kažem da načelno to može, no isključivo za cijenu vožnje maršrutkom. Dakle, ako će nas on voziti do Erevana za 3000 drama, nema frke. On se pravi blesav. "Ma ne, 3000 drama do Sevana, da stignete na maršrutku." I ja se njemu pravim blesav natrag, pa mu velim "To nema svrhe, jer moramo onda platiti i maršrutku. Odvezite vi lijepo nas za tih 3000 drama do Erevana, ionako bismo toliko ukupno platili sva četvorica maršrutku." Gledam svoje suputnike, očekujući barem od Mate i Letice, koji znaju ruski, da mi daju podršku u ovom nebuloznom cjenkanju, jer tada će frajer shvatiti ili da smo ludi i odustati, ili stvarno spustiti cijenu toliko nisko. Međutim, oni meni objašnjavaju da mi tip govori da bi nas vozio do Sevana. To znam i sâm. Ja želim vašu podršku. Ma kakvi. Mate se drži totalno nezainteresirano, a i Letica također. Ponavljam vozaču "Ili 3000 drama do Erevana za svu četvoricu, ili čekamo ovdje prvu maršrutku." Taksist, očekivano, kaže da nema više maršrutki. Nije ni pošteno dovršio rečenicu, kada se iza njegovog auta zaustavlja maršrutka za Erevan. Ništa, stari, pušiona. Ulazimo u maršrutku bez pozdrava.

egerke @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 1, 2012
Mate i Hrvoje odlaze u hostel. Nikola se u prvi mah htio pridružiti Danielu i meni, koji idemo na Cicernakaberd, no onda je iz nekog razloga odustao, tako da ćemo nas dvojica sami na Tvrđavu lastavica. 

Uzimamo taksi i upućujemo se dotamo. Taksijem ima 5 minuta, ali hoda ima dosta. Taksi nas opet vozi preko Mosta pobjede, ali ovaj puta skreće desno, uz kanjon Hrazdana. Nakon minutu-dvije skrećemo na brežuljak koji se uzdiže iznad Hrazdana. To je Cicernakaberd, Tvrđava lastavica. Naš razlog dolaska ovamo je:



Taksist nas ovdje ostavlja, predugo ćemo se zadržati, morat ćemo tražiti novi za natrag. 

Ararat se nazire kroz smožnu izmaglicu:



Lijevo niče neka zgradurina koja bi uskoro mogla i omesti pogled iz grada na Svetu planinu: 



Pogled prema gradu i stadionu Hrazdan: 



Pogled prema memorijalnom kompleksu:



Cicernakaberd je bio nastanjen još u željeznom dobu, kada se ovdje nalazila tvrđava. U rimsko doba, bio je rezidencijalna četvrt. Kasnije je napušten. Nakon što su se 24. travnja 1965. održale masovne demonstracije u Erevanu, povodom 50-godišnjice armenskog genocida, prilikom kojih je tijekom 24 sata demonstriralo čak milijun ljudi, Kremlj je odlučio poslušati želje naroda i izgraditi memorijalni kompleks (ali je prije toga smijenjeno čelništvo KP Armenije). Izgradnja je započela 1966. i dovršena je godinu dana kasnije. 1995. u sklopu kompleksa je otvoren i Muzej genocida, ukopan u brdo kako ne bi remetio pogled na glavni spomenik. Muzej se vidi u prednjem planu na mojoj prethodnoj slici. 

Armenski genocid, ili kako ga Armenci zovu, Veliki zločin (Meds Jeghem), naziv je za niz događaja u kojima je posve izbrisana populacija Armenaca u Otomanskom Carstvu, bilo da je pobijena, umrla, ili prognana. Po procjenama, broj mrtvih kreće se između milijun i milijun i pol. To je jedan od najsramotnijih događaja ljudske povijesti. Sramotnost ne čini sâm čin genocida - nemojte ovo krivo shvatiti, no u povijesti se dogodilo mnogo pokolja i bilo kakvo njihovo rangiranje po broju žrtava vrlo je nekorektno, jer je bitno da su ljudi umrli - već prije svega današnji odnos Turske prema tom razdoblju povijesti i njeno uporno odbijanje bilo kakve odgovornosti za to što se dogodilo. 

Armenci su u Otomanskom Carstvu činili dio istanbulske elite i inteligencije, a usto su nastanjivali veliko područje istočne Anatolije. Kada su potkraj 19. st. započeli sa svojim nacionalnim buđenjem i traženjem većih vjerskih sloboda, turska je vojska odgovorila s huškanjem njihovih susjeda Kurda na Armence, čime je izvršen prvi pogrom Armenaca, od strane Kurda i Turaka. Tom je prilikom stradalo između 100 i 300 000 Armenaca. Kada su Mladoturci 1908. preuzeli vlast, Armenci su to vidjeli kao liberalizaciju Turske i mogućnost lakšeg rješavanja njihovog pitanja. Nažalost, Turskom je zavladalo nacionalističko i islamističko krilo Mladoturaka, koje je i dalje bilo sumnjičavo prema Armencima, pa je tako izvršen i pokolj u Adani 1909., kada je stradalo između 15 i 30 000 Armenaca. Kada je započeo Prvi svjetski rat, Turci su Armence, zbog činjenice da su živjeli na granici, a dijelom i na teritoriju Turskoj neprijateljske Rusije, promatrali kao strani element u Turskom Carstvu, nekoga komu ne treba vjerovati i koga bi najlakše bilo eliminirati. Prvo su u veljači 1915. svi armenski vojnici u turskoj vojsci, njih 60 000, premješteni u radne kampove, gdje su većinom umrli od iscrpljenosti. Nakon sukoba u Vanu u travnju 1915., u Istanbulu je 24. travnja pohapšeno 250 armenskih intelektualaca, koji su potom deportirani u azijski dio Turske. Marš koji je potom uslijedio preživjela je svega trećina. U svibnju 1915. Turska donosi tzv. Zakon o deportaciji, kojim se dopušta preseljenje kompletnog armenskog stanovništva iz istočne Anatolije, dok mu se imovina oduzima. Armenci su smjeli ponijeti samo onoliko koliko su mogli nositi. Uslijedili su dugi i iscrpljujući marševi na jug, prema Siriji, točnije prema gradu Deir ez-Zor, u čijoj se okolici nalazilo oko 25 koncentracijskih logora za Armence koji bi živi stigli dotamo. Točnije, za one koji bi preživjeli batinanja, silovanja i ubojstva bez ikakva razloga, i koji se ne bi skljokali od iscrpljenosti, gladi i žeđi. Ti su poslije dolaska u Siriju bili podvrgnuti raznovrsnim mučenjima od strane sadističkih čuvara. 
Rezultat je bio totalno promijenjena demografska slika Anatolije, nastanak armenske dijaspore i veliki kulturocid na području istočne Turske, o čemu ću još pisati. 
Turska je vlada nakon Prvog svjetskog rata provela istragu i suđenje, kako bi se počinitelje i organizatore tih zvjerstava privelo pravdi, oni su i osuđeni na smrt, no tada su već bili odsutni i nalazili se izvan Turske. Pravdu su stoga izvršili sami Armenci, u tzv. Operaciji Nemesis, kada je između 1920. i 1922. ubijeno 9 osoba odgovornih za osmišljanje i provedbu genocida, od kojih su neki bili i armenski kolaboracionisti. 

Na tome je i ostalo. Današnja Turska ne osjeća nikakvu odgovornost prema tome što se dogodilo, pače, pokušava na optužbe za genocid odgovoriti na neki od sljedećih načina: 

-nikakvog genocida nije bilo 
-dokumenti koji tvrde da se genocid dogodio su lažni 
-ako su se ubojstva i dogodila, radilo se o individualnim inicijativama, nikako ne o masovno planiranoj akciji 
-deportacije su izvedene radi vlastite sigurnosti Armenaca 
-nije umrlo toliko ljudi koliko se tvrdi 
-nisu patili samo Armenci, nego i Turci 
-za sve što se dogodilo odgovorni su Dašnaci (pripadnici armenske revolucionarne partije) 

Povrh svega, čuveni članak 301. turskog ustava, koji govori o "uvredi turskosti" na dosta efikasan način sprečava potezanje te teme u javnosti. Oni koji su se bavili tom temom u Turskoj, nisu baš najbolje prošli. Turski novinar armenskog porijekla Hrant Dink ubijen je u Istanbulu od strane ultranacionalističkog 16-godišnjaka. Najstrašnija je bila slika policajaca koji su mladiću prilikom uhićenja čestitali na tomu što je učinio. Najpoznatiji turski pisac, nobelovac Orhan Pamuk, suočio se sa zatvorskom kaznom zbog čačkanja po osjetljivoj temi armenskog genocida. 

Turska također diže i halabuku u međunarodnoj politici kada se povede pitanje priznanja genocida, boreći se svim diplomatskim sredstvima protiv toga, pa čak i povlačeći veleposlanike iz zemalja koje priznaju genocid. O nekakvim odštetama Armencima nema ni govora. 

Mi dolazimo do glavnog spomenika: 



S lijeve se strane nalazi 100 metara dugačak zid, na kojem su napisana imena gradova i sela u kojima su se dogodili masakri. Sa stražnje strane zida nalaze se imena ljudi koji su djelovali na otkrivanju istine o događajima između 1915. i 1917., te na olakšavanju patnji preživjelima. 

Iza naših leđa nalazi se ovo: 



Radi se o šumarku smrekica, koje su posadili strani državnici i pripadnici međunarodnih organizacija koji priznaju armenski genocid. To je dio protokola prilikom službenih posjeta. Pored svakog se drvca nalazi i pločica s imenom službene osobe ili organizacije, pa tako npr.: 



Zanimljivo, jedini državnik koji je službeno posjetio Armeniju, a nije posadio drvo, ispričavši se pritom gustim protokolom, jest Stjepan Mesić. Mislim da su prije posrijedi bili interesi spram Turske. Sealed

Pogled kroz prozor u predvorje muzeja: 


 
Muzej je u ovo doba zatvoren. 

Idemo sada do glavnog spomenika. S desne se strane nalazi piramidasti obelisk: 



Obelisk je razdvojen na dva nejednaka dijela, koji simboliziraju s jedne strane dvojni vrh Ararata, a s druge strane podijeljenu Armeniju, s većim zapadnim i manjim istočnim dijelom.

Zanima me je li netko prvo pomislio na masone...

Pored njega nalazi se niz od dvanaest ukrug poredanih stupova, nagnutih prema unutrašnjosti kruga, tako da tvore neku vrstu krnjeg stošca. Stupovi predstavljaju 12 izgubljenih zapadnih provincija. Nagnutost oko središnjeg kruga simbolizira i armenske prognanike koji se stišću oko logorske vatre tijekom dugih i iscrpljujućih marševa. 

Pogled iznutra na obelisk: 



Kako to obično biva, u unutrašnjosti se nalazi vječni plamen: 



(bili su tu nekakvi ljudi, pa je Letica kružio uokolo kao kondor, čekajući pravi trenutak da mu izađu iz kadra) 

Stupovi: 



Dvije umjetničke: 





Pogled u žarište (doslovno): 



Ovo su vjerojatno stepenice za ceremonijalni dolazak: 



Tamo negdje iza onih brda, na sjeveroistoku, nalazi se jezero Sevan:



Pogled prema Araratu: 



Sva tri objekta u istom kadru: 



Da, ona zgrada će definitivno zakloniti Ararat: 



Mali fotosession: 




 
(ovdje me majstorski namjestio da pokrijem zgradu...samo ja i Sveta planina) 

Narančasta majica nije slučajna. Mate ima istu (imaju ju i Nikola i Hrvoje, dobili smo ju svi kao poklon za Uskrs 2009. od Matinog tetka koji vodi kafić u Kopru) i također ju je nosio na put. Dogovorili smo se da ih obojica obučemo u Armeniji. 

Sumrak se spušta, pa bismo trebali krenuti. Još jedan pogled na spomenik: 



Idemo na drugu stranu. Tamo se nalazi sportsko-koncertni centar Karena Demirčjana, nazvan po bivšem predsjedniku armenskog parlamenta, koji je ubijen u pucnjavi u parlamentu 1999.: 



Tu mi moj trbuh počinje slati upozoravajuće signale. Slušam ovih dana stalno te priče od Mate i Hrvoja, a sada i mene počinje tjerati. Vidio sam malo ispred neki WC. Kažem Letici kako stoje stvari, nadajući se da zbog toga barem neće bauljati uokolo po Cicernakaberdu, već da ćemo se čim prije vratiti u hostel. Ipak je već pola 10, a trebamo još i na večeru. Letica mi predlaže da odem do onog WC-a. On je, očekivano, zatvoren i zaključan. OK, najgori nalet je prošao, ali opet, nije da želim biti ovdje ako dođe idući. Taksija nema nigdje. Letica pita neki par koji ide prema autu bi li im bio problem da nas odbace do podnožja brda, do stajališta taksija. Umjesto toga, ženska nudi da nam ona pozove taksi. Ne treba. Mislili smo, ako im je usput, da nas odbace, ali oni očito samo idu po nešto u auto. 
Ništa, krećemo pješke prema sjeveru. Po planu grada koji Letica ima, tu bi trebao biti neki most preko Hrazdana. Skrećemo desno, širokom šetnicom kojom je maločas prošao auto. Znači, ona završava negdje na cesti. No ajmo mi ipak vidjeti gdje je taj most. Skrećemo lijevo nekim puteljkom kroz rijetko grmlje i dolazimo do ruba brežuljka. Mosta nigdje, samo Hrazdan u dubini i svjetla grada koja se polako pale. Pogled je krasan: 





Ali mosta nema. Dapače, puteljak izgleda tu ravno završava. Ja se želim vratiti na šetnicu, ali Letica smatra da mora postojati neka prečica. On kaže da je ta šetnica užasno duga i da me čeka barem dva kilometra pješačenja. Gle, čovječe, sumrak je, ja stojim na puteljku usred grmlja u divljini usred Erevana i još mi se sere. Za šetnicu barem znam kamo će izaći, a puteljak mi se ne da tražiti. Vraćam se. Letica ide za mnom. Nakon nekih 200-tinjak metara po šetnici vidimo da izlazi na cestu kojom smo se dovezli taksijem. Ipak je plan u krivu. 
Vidimo neki taksi kako ide gore i mislimo ga zaustaviti na povratku. No vraća se pun. Uspijevamo zahaltati neki privatni auto s nekim mladićem, da nas odbaci samo do taksistâ. Letica pokušava započeti razgovor, pita ga nešto o onoj zgradi koja pokriva Ararat, ali ga ovaj ne kuži. Očito ne zna baš engleski. Možda ruski...ali već smo kod taksistâ. 
Kupujemo neki sok, potom prilazimo taksistima. Naravno, mislim da ne moram ni reći da u ovim zemljama taksisti nemaju taksimetre, nego se cijena dogovori unaprijed, prije sjedanja u auto. Kažete relaciju, i on vam veli koliko bi to bilo. I onda vi imate slobodu birati. Taksisti svi govore ruski, koji je tu svojevrsna lingua franca i bez znanja kojega će vam jako teško biti putovati ovuda, jer je engleski praktički beskoristan. 
Taksist nas pita odakle smo, pa onda još neka kurtoazna pitanja. Kažemo mu da smo bili na Cicernakaberdu, a on kaže jednostavno "Spasiba". Očito mu jako znači to što stranci odaju počast patnji njegova naroda. Dovozi nas do hostela i potom nam daje i svoj broj mobitela, da ga nazovemo ako bilo što trebamo. 
Ulazim u sobu, Nikola rezignirano sjedi na krevetu. Ispada da je njegov djed (isto doktor) razgovarao s nekim svojim poznanikom, epidemiologom sa Štampara koji se bavi baš bjesnoćom, i ovaj mu je rekao da je Armenija puna bjesnoće i da se mora odmah cijepiti. Meni je to malo čudno i pitam se je li ovaj stvarno provjerio podatke za Armeniju, ili je jednostavno to linija rezoniranja "Jao, Armenija, pa to je Bogu za leđima, tamo još vračevi liječe ljude i gubavci hodaju po cestama". Da je Armenija "puna bjesnoće", onda bismo valjda na to bili upozoreni u vodiču, na Wikitravelu i sličnim mjestima, umjesto uobičajenog "cijepljenje se preporučuje onima koji se misle kretati u divljini, ili biti u povećanom dodiru sa životinjama", blablabla. 
Odlazim to provjeriti na internet. Upisujem "rabies in Armenia" i nalazim na podatak da je zadnji slučaj bjesnoće u Armeniji zabilježen 1996. Nikolu to međutim ne može razuvjeriti. On smatra da ne bi trebalo riskirati. To je čudno, jer Nikola ne zamišlja najpesimističniji scenarij u mnogo vjerojatnijim slučajevima. Recimo, čudi se tomu što se ja bojim letjeti avionom, jer "koja je vjerojatnost da padne". Otprilike je vjerojatnost ista kao da dobiješ bjesnoću dok šetaš gradom, no mi govorimo o vjerojatnosti smrtnog ishoda u slučaju da se to već dogodi - a ona je opet u obama slučajevima podjednaka, gotovo stopostotna. 

Uglavnom, on želi da prije večere još odemo u bolnicu, još jednu u blizini. Mate i Hrvoje neće s nama na večeru, zbog već spomenutog problema. Moja se probava smirila, a nisam ni lud da se zbog nekakvog proljeva lišim probavanja armenske kuhinje. Nikola, Letica i ja idemo taksijem i dolazimo pred bolnicu koja izgleda otprilike kao dom zdravlja u, štajaznam, Skradu (bez uvrede ikomu). Obraćam se sestri i počinjem već poznatu priču "Naševa prijatjelja sivodnja utram ujela uljičnaja sabaka. On bojitsja što možna dobitj bješenjstvo i patamu jemu nada prijetj vakcinu." Sestra zove doktora, i potom ulazimo u ordinaciju sličnu onima u kojima je djelovao dr. Mengele. Tu počinje već viđeno. Znate, mi nemamo cjepivo, ali mu možemo očistiti ranu, pa da potom ode nekamo gdje mu mogu dati cjepivo. Aha, očistili bi mu već dvaput očišćenu ranu i opet to naplatili. Ne, mislim da za tim nema potrebe. A gdje se MOŽE cijepiti? Spominju nam dvije bolnice, u jednu su nas već slali iz one ujutro, ta je u centru, a druga je Erebuni, u južnom dijelu grada. Ne znamo, moramo razmisliti. 
Prvo ćemo ipak na večeru. Opet zovemo taksi. Pitamo tipa koliko je vožnja, on mi odgovara na armenskom "Hazar dram". Iako je odmah nadodao i na ruskome, "hazar" je jedan od brojeva koje razumijem na armenskome, jer se radi o iranskoj posuđenici, koja je isto tako posuđena i u mađarski, gdje je dala "ezer", a od toga i kajkavski "jezero". Vožnja dakle košta 1000 drama = 2,10€. 
Vozimo se kroz centar. Kada padne mrak, Erevan izgleda doista svjetski. Kažu da je najkozmopolitskiji od triju zakavkaskih prijestolnica (a i od one tri neslužbene, vjerojatno, budući da su Chinvali i Stepanakert selendre, a za Suhumi sumnjam da je kozmopolitski). Na Hanrapetutjan hraparaku gomila ljudi okupljena oko glazbene fontane sluša glazbu. Gradska svjetlost na crvenkastim bazaltnim fasadama daje lijep odsjaj... 

Naše je odredište Caucasus tavern, prilično pristojan i dokasna otvoren restoran s armenskom, gruzijskom i iranskom kuhinjom. Uzimam za predjelo tahini (namaz od sezama) sa sjemenkama mogranja, a potom nekakve dolme od paradajza, paprike i patlidžana. Usto još i pivu Kilikya. Nikola je uzeo humus i nekakve armenske špagete, Letica više ne znam što, samo znam da mu je već i predjelo bilo prezasitno, glavno jelo jedva da je taknuo. 
Armenska kuhinja je tipično brđanska, što znači da se od mesa uglavnom jede janjetina i svinjetina. Najuobičajeniji način spravljanja mesa je horovac - tj. roštilj. Inače, armenska bi kuhinja trebala biti bliska i onima koji su došli u dodir s turskom, budući da dijele mnogo jela: sudžuh (začinjena ljuta kobasica), basturma (sušena šunka), džadžik (hladni umak-salata od jogurta, krastavaca, češnjaka i komorača), macun i tan (jogurt - rjeđi i gušći), zatim tanki kruh lavaš (poznat i u Gruziji - po njemu se inače zvala ona ugasla zagrebačka gruzijska pekarnica). Ima i hačapurija i hinkalija. Slično gruzijskoj čači, ovdje se pije oghi - voćna votka. Jasno, kvas je univerzalno postsovjetsko piće. 

Dok večeramo, Nikola razmatra opcije. Ipak bi htio otići još u tu jednu bolnicu, probati se cijepiti. Ako ne uspije, razmišlja da ode u Tbilisi već sutra i tamo okuša sreću, ili se vrati doma. Ja mu velim da ionako preksutra idemo u Tbilisi i da mu taj jedan dan ne igra veliku ulogu, a budući da se onda mora cijepiti u razmaku od po tjedan dana, bilo bi mu bolje da bude čim kasnije, da ne mora kratiti put. Recimo, subota bi bila OK. 

Letica pak razmišlja o sutrašnjem itinereru. Izgleda da ćemo ipak ići onako kako je prvotno zamišljeno, u Dilidžan i Sevan. Letica bi još htio vidjeti i Garni (u kojem je helenistički hram) i Geghard (manastir u kojem se nekad čuvalo Kristovo koplje, a za koji su mu oni Poljaci iz vlaka rekli da je prekrasan - Poljaci su naime sletjeli u Erevan, obišli Armeniju, pa Gruziju i opet odletjeli jutros iz Erevana). To je izvedivo u jednom danu, ali samo ako imamo vlastiti prijevoz. A prilika za rent a car ostala je u vagonu Beograd-Sofija zajedno s Letičinom vozačkom. 

Dovršavamo večeru, ipak idemo probati u Erebuni. Opet idemo na taksi. Dok se vozimo, razmišljam kako mi već Erevan izgleda poznat, a u njemu smo svega 16 sati. I još smo većinu tog vremena izvan njega, ili sjedimo uokolo. Očito je da je vrijeme subjektivna kategorija. 

U autu Nikoli zvoni mobitel. Mama. Zove ga već tko zna po koji put tog dana, a kasnije mu neće htjeti platiti telefonski račun, iako je roaming skup ko vrag. Postoje SMS-ovi, postoje mejlovi, pa da je i stoput bjesnoća, ona s udaljenosti od 2500 km ionako ne može ništa. 

Stižemo u bolnicu Erebuni. Ulazimo unutra, po izgledu je pristojna. Izlažemo naš slučaj na porti, potom nas šalju u jednu ordinaciju. Tamo opet ponavljamo svoj slučaj jednoj sestri. Druga očito ne zna ruski. Zovu dežurnog liječnika. Ono što mi upada u oči jest da tip ima obrve debele poput Momčila Krajišnika i još srasle. Prvo se nešto raspravlja sa sestrom na armenskom, a iz čitavog razgovora razabirem samo riječ "antirabin". Potom se meni obraća. Tip govori ruski s čudnim armenskim naglaskom, i još ima poštapalicu "hm", kojom stalno prekida riječi, pa ga je teško razumjeti. Koliko sam shvatio, nisu sigurni imaju li antirabina (tj. cjepiva protiv bjesnoće), no mogu mu dati neko drugo sredstvo, vjerojatno protiv tetanusa. Prebacuju nas u drugu ordinaciju. Doktor uvodi Nikolu unutra, Letica i ja ostajemo čekati na hodniku. Prvo smo se htjeli i mi ubaciti unutra, jer Nikola ne zna ruski, ali se ispostavilo da doktor zna engleski. Letica bilježi hodnik:





Potom odlazi na WC. U taj se čas otvaraju vrata i zovu me unutra. Izgleda da doktor ipak ne zna dovoljno dobro engleski da objasni ono što želi reći Nikoli. Pokušat će sad meni. Eh, sad bih se trebao koncentrirati na to što mi govori. Koliko shvaćam iz njegovog hm ruskog, Nikola će dobiti injekciju koja nije antirabin, jer ga nemaju. Kažem to Nikoli, on veli da neće nikakvu drugu injekciju, nego mu treba cjepivo protiv bjesnoće, ne želi opet platiti nešto što mu nije najnužnije. U taj se čas otvaraju vrata i unutra ulazi zbunjeni Letica kojemu nije bilo jasno kamo sam nestao, kad se vratio s WC-a. Onda je valjda čuo moj glas iznutra. Sada je i doktor već živčan. Ako ga dobro hm razumijem, on ima hm nekog pacijenta u susjednoj hm ordinaciji koji ima ozlijeđenu nogu, takvo hm što, i to je hm ostavio zato da Nikoli da injekciju (tj. čini mu hm uslugu), a ovaj nezahvalnik to hm odbija. Dakle, on traži od Nikole da potpiše hm službenu izjavu kojom odbija liječenje. Nikola ni to ne želi, ali ostavlja svoje osobne podatke, koje sestra uredno piše armenskim pismom, a potom se, poprilično rezignirani, kupimo iz te bolnice. Onu zadnju više nema smisla ni provjeravati. Pa dobro, kakva je ovo zemlja? Nemaju li cjepivo jer su u teškim govnima, što tvrdi Nikola, ili zato što nisu imali bjesnoće od 1996., pa im ni ne treba u običnim bolnicama (što tvrdim ja)? Možda smo trebali ići na veterinarsku kliniku. 
Nikola gotovo da je odlučio da će sutra ići u Tbilisi. Ja mu opet pokušavam objasniti da nema smisla, jedan dan više ili manje, a bit će mu bitno pri kraju puta. Ali tu racionalni argumenti ne djeluju. Naš uvaženi stručnjak za bjesnoću sa sigurnošću tvrdi da je Armenija puna bjesnoće, ali istovremeno nema pojma o raspoloživosti cjepiva u istoj. Druga nelogična stvar - zadnji put da je netko obolio (i umro) od bjesnoće u Armeniji bilo je 1996. Oni, kako smo vidjeli, nemaju cjepivo ni u Erevanu, a kamoli u provinciji. Istovremeno, unatoč velikom broju pasa lutalica (a i drugih potencijalno opasnih životinja), nitko već 14 godina nije obolio od bjesnoće, a zemlja je navodno "puna bjesnoće". Moje je pitanje - gdje se onda ti Armenci cijepe? Postoji "vakcinski turizam" u Gruziju i Iran? Ili je Nikola bio prva osoba, uz onog capoeirista, koju je pas ugrizao od 1996.? Kada se stane i razmisli hladne glave, umjesto podlijeganja panici momentalnog trčanja doktoru, uviđa se da realne opasnosti zapravo ni nema. Ali opet, Nikola potječe iz doktorske obitelji, a ja sam s druge strane vrlo skeptičan prema alopatskoj medicini nakon onoga s reumatoidnim artritisom...

Dolazimo u hostel, soba je punija nego ranije. Zanimljivo, hostel vodi neka kompanija iz Australije, vjerojatno neki kršćani, jer se uz svaki krevet u pretincu nalazi Biblija. OK, higijena i idemo odspavati, sutra se svakako budimo rano. Kakav dan...

egerke @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 30, 2012
Bus kreće na svoje putovanje prema Ečmiadzinu: 



Upućujemo se Avenijom Mesropa Maštoca na jug i dolazimo ubrzo do obale Hrazdana. S druge strane mosta vidi se tvornica poznatog armenskog konjaka Ararat: 



Ararat se proizvodi od 1887., a zbog izvrsnog okusa Francuzi su službeno izdali dopuštenje da se naziva konjakom, iako se pravi konjak radi samo u Francuskoj. Njime se na konferenciji u Jalti posebno oduševio Winston Churchill, koji je tražio da mu se otad šalju redovno kutije s bocama Ararata. Kažu da su mu slali oko 400 boca godišnje. 
Navodno se u tvornici nalazi i jedna bačva koja neće biti otvorena sve dok se ne postigne trajno mirovno rješenje oko Karabaha. 

Nasuprot njemu je tvornica vina, izgrađena na ruševinama stare perzijske tvrđave:



Crkva Sv. Sargisa: 



Tvornica Ararat iz veće blizine: 



Izlazimo iz grada i vozimo se kroz predgrađa. Letica nas nudi marelicama. Jest da su sušene, ali, kako će se ispostaviti, drugih nismo jeli. 

I tako, nakon nekih pola sata vožnje dolazimo u 20-ak km udaljeni Ečmiadzin. Očito je da su busevi mnogo sporiji od maršrutki. 

Grad Ečmiadzin zapravo se zove Vagharšapat. Zanimljivo, tu informaciju doznajem tek sada. Laughing Naime, Ečmiadzin je ime koje je grad nosio od 1945. do 1992., a izvorno se radi o imenu crkvenog kompleksa u gradu, koji je zapravo i najznačajnija znamenitost. Zanimljivo je da je Ečmiadzin (koji me podsjeća npr. na Veliku Goricu - čak je i manji, ima ispod 60 000 stanovnika) zapravo četvrti najveći grad u Armeniji, nakon Erevana, Gjumrija i Vanadzora. 
Ečmiadzin zovu i "armenskim Vatikanom". Naime, ono što je Vatikan za rimokatolike, Ečmiadzin je za pripadnike Armenske apostolske crkve. Sada bi trebalo reći ponešto i o toj crkvi. 

Dakle, dok su Gruzijci pravoslavci, slično Rusima, Grcima, Rumunjima, Bugarima, Srbima...Armenci većinom pripadaju posebnoj Armenskoj apostolskoj crkvi. Osim što je najstarija državna crkva na svijetu, crkva je relativno egzotična i po svojem vjerovanju. Naime, Armenska apostolska crkva spada u tzv. istočne ili pretkalcedonske kršćanske crkve, koje priznaju samo prva tri crkvena koncila, ali ne i onaj kalcedonski, na kojem je uspostavljena dogma o tome da su ljudska i božanska priroda u Kristu odvojene, tj. da Krist jest i Bog i čovjek, ali ne istovremeno. Pretkalcedonske crkve vjeruju da su Božja i ljudska priroda u Kristu neodvojive, tj. da je Isus imao jednu jedinstvenu prirodu, ali s božanskim i ljudskim karakteristikama. Zbog toga se te crkve često naziva monofizitskima, iako bi precizniji naziv bio miafizitske crkve (razlika je u tome da "mono" znači jedinstvo, a "mia" kompleksnu cjelinu). Osim Armenske apostolske crkve, tim crkvama pripadaju Sirijska pravoslavna (sa svojim dvjema ispostavama u Indiji), Koptska pravoslavna, Etiopska pravoslavna i Eritrejska pravoslavna crkva. 

Kršćanstvo u Armeniju dolazi još s apostolima. Vjeruje se da su apostoli Tadej i Bartolomej prvi propovijedali kršćanstvo Armencima. No glavnu je ulogu u širenju kršćanstva imao Grgur, nazvan Prosvjetitelj. Grgur je bio Part, čiji je otac Anak ubio armenskoga kralja Hosrova I. Zbog toga mu je otac osuđen na smrt, a mali je Grgur pobjegao u Cezareju (današnji Kayseri) gdje se obrazovao i postao uvjerenim kršćaninom. Po povratku u Armeniju, Hosrovljev sin Trdat III., koji je u tom času vladao, dao je uhititi Grgura i bacio ga u podzemnu tamnicu u mjestu Hor Virap. Grgur je u tamnici proveo 13 godina. U međuvremenu, Trdat, čiji je mentor bio rimski car Dioklecijan, također je progonio kršćane. Kada je 301. u Armeniju došla skupina od 37 kršćanskih djevica koje su bježale pred progonima u Rimskom Carstvu, Trdat se zaljubio u jednu od njih, Hripsime, i poželio je imati. Kada ga je odbila, dao ih je sve pobiti. Spasila se samo jedna od njih, Nino, koja je...znate već, Gruzija i te spike. Ubrzo je Trdat obolio od mentalne bolesti. Nakon vizije koju je imala njegova sestra Hosroviduht (tj. „Hosrovljeva kći“), Trdat je oslobodio Grgura iz tamnice, a Grgur ga je izliječio od bolesti. Ozdravljeni Trdat potom je proglasio kršćanstvo državnom religijom Armenije. Grgur je postao prvi katolikos (vjerski poglavar Armenske apostolske crkve), te je jednom prilikom, meditirajući u gradu Vagharšapatu imao viziju Krista koji silazi s neba i udara čekićem u zemlju, da bi iz toga mjesta niknula ogromna crkva. Grgur je stoga odlučio na rečenom mjestu osnovati crkvu i prozvao je mjesto Ečmiadzin, tj. "mjesto silaska Jedinorođenoga". 
Kršćanstvo je ujedno potaklo i razvijanje pismenosti. Katolikos Sahak zatražio je od biskupa i filozofa Mesropa Maštoca da prevede Bibliju na armenski (dotada je liturgijski jezik bio grčki). Maštoc je 406. ne samo preveo Bibliju, nego je stvorio i posebno pismo za zapisivanje armenskog jezika. Time su postavljeni temelji kulturnoj renesansi Armenije. 
Pod jurisdikcijom Armenske crkve bila je sve do 7. stoljeća i Gruzijska pravoslavna crkva, koja je potom prihvatila kalcedonske odredbe. 

Na čelu Armenske apostolske crkve je katolikos, čije je sjedište u Ečmiadzinu. Postoji, međutim, i drugi katolikosat, cilicijski, čije je današnje sjedište u libanonskom gradu Anteliasu. Razlozi za postojanje dvaju katolikosata leže u povijesnim i političkim prilikama. Naime, cilicijski je katolikosat osnovan za vrijeme armenskog progonstva u 11. stoljeću. Nakon obnove armenskog kršćanstva na Kavkazu, cilicijski je katolikosat nastavio postojati kao drugi po važnosti, no povremeno se smatrao i jedinim pravim zastupnikom armenskog kršćanstva - npr. u doba SSSR-a, kada su katolikosa u Ečmiadzinu smatrali tek sovjetskom marionetom. S druge strane, bilo je i slučajeva da cilicijski katolikos postane i ečmiadzinskim katolikosom, no bez ujedinjenja dviju funkcija. Osim dvaju katolikosata, postoje i dva patrijarhata, onaj u Jeruzalemu (Armenci su jedna od vjera koje imaju pravo na jednu četvrtinu starog grada Jeruzalema, zajedno sa židovima, muslimanima i ostalim kršćanima), te onaj u Konstantinopolu. 

Mi ulazimo u kompleks Ečmiadzina, koji se nalazi u središtu grada, u velikom parku. Na ulazu nešto grade, ali nisam uspio doznati što:



Glavni ulaz u kompleks: 



Pogled na drugu stranu, prema glavnoj crkvi:



Glavna crkva, ečmiadzinska katedrala: 



Službeno nazvana Svetom Majkom Božjom (Surp Astvacacin) ili Majr Tačar, najstarija je državna crkva na svijetu. Građena je između 301. i 303., pod nadzorom Svetog Grgura Prosvjetitelja. U današnjem obliku postoji od 7. stoljeća, a zvonik je iz sredine 17. stoljeća. 

Ulaz u crkvu: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Vrata Svetog Trdata, koja vode prema patrijarhovoj palači: 



Svatko crkvu portretira na svoj način:



Još malo crkve izvana: 





Kadionica: 



Zvonik: 



U vrtu su, naravno, hačkari. Ovaj predstavlja spomenik žrtvama genocida 1918-1923.: 



U malo široj perspektivi: 



Sjedamo na klupice u vrtu i ćaskamo. Objašnjavam im razlike između katoličanstva, pravoslavlja i miafizitizma. Hrvoje kaže da je zapravo skužio da je od tih triju pravoslavlje u pravu. Vjerojatno misli da mu ono da Duh Sveti "izlazi od Oca po Sinu" izgleda logičnije od "izlazi od Oca i Sina". No daleko od toga da bi to rekao ozbiljno. Više kaže da bi ga zanimala reakcija njegove prilično konzervativne majke kada čuje da se vraća na kršćanstvo (olakšanje), ali da postaje pravoslavac (šok i nevjerica). 
Letica je opet otperjao u crkvu. Naime, spomenuo sam mu da se ispod crkve nalaze ostaci starog zoroastrističkog svetišta - pragmatično su zaključili da je dobro imati pričuvu, za slučaj da ta priča s kršćanstvom ne uspije. Letica se nada da će se uspjeti uvući unutra na šarm. Ne uspijeva mu – u crkvi nema nikoga. Ali ipak uspijeva uloviti još nešto iznutrica crkve: 



Riznica crkve je također zanimljiva. U njoj se navodno nalazi i Sveto Koplje (Surp Geghard), kojim su probili Isusova prsa na križu. 

Još jedan lijep globalni kadar crkve: 



Pogled na patrijarhovu palaču: 



I Trdatova vrata s druge strane: 



Još malo vrta: 


 

 

 

 
Ne znam kakva je ovo točno kapela: 



Na, čitajte: 



Još hačkara: 





Posljednji pogled na katedralu:



Izlazimo iz kompleksa i tražimo stajalište maršrutki. Uz rub parka nalazi se nekoliko lijepo izrezbarenih drva: 





Odlazimo do jednog ugibališta na cesti gdje vidimo da ljudi stoje. Ubrzo nam dolazi taksist i nudi prijevoz. Ima nas petorica, ne stanemo u taksi. Ne da se on smesti, iako vjerojatno vozi neku poluraspadnutu Ladu. Velimo da ćemo ipak na maršrutku. On tvrdi da tu ne stoje maršrutke. Dakle, uobičajeni trik. Baš vidimo jednu maršrutku kako prilazi i usporava, ali taksist joj počne mahati da ode. Znači, igramo prljavo. U redu. 
Odlazimo malo dalje niz cestu, prema semaforu. Na semaforu moraju stati, pa ćemo tu upasti u jednu. Prolazi jedna koja nije za Erevan, jedna prazna, još jedna koja ne reagira na naše mahanje. Vidimo i jednu u daljini, koja upravo staje na onom našem ugibalištu. Trčimo prema njoj, ali ne stižemo, bježi nam. Na kraju se pojavljuje autobus, i to isti onaj s kojim smo došli. Vozač nas prepoznaje i smije nam se. 
Sad opet truckanje u busu. Srećom da ide dovoljno sporo, tako da Letica može uhvatiti ime mjesta koje zvuči prilično bizarno: 



Bus je ovoga puta prazniji: 



Sumorna predgrađa Erevana: 



Jezero Jerevanjan (tj. „Erevansko“): 



Američko veleposlanstvo: 



Gledano ovako, doista ne izgleda kao neki ljepotan: 







Pogled preko Mosta slobode na središnji do grada i tvornicu vina: 



Prelazak preko mosta - pogled na jugozapad: 



Iskrcava nas na istom mjestu odakle smo i krenuli. Želim otići pogledati zatvorenu tržnicu, ali ona je - zatvorena: 



Letica pretrčava Mesrop Maštoc poghotu, kako bi iz blizine poslikao vrata tržnice. Pogled prema Majci Armeniji na kraju ulice: 



Evo tih vrata:



I detalj ornamenata na vratima: 



egerke @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 29, 2012
ČETVRTAK 12. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 

(iako smo Letica i ja više pjevušili ovu)



Budim se ujutro i izlazim na hodnik. Već je svanulo. Noć je opet kraća za jedan sat. Naime, po treći puta mijenjamo vremensku zonu. Bugarska i Turska su jedan sat ispred Hrvatske. Gruzija i Armenija su dva sata ispred Turske, no Gruzija nema ljetno računanje vremena, tako da je ljeti Gruzija jedan sat ispred Turske, a Armenija još jedan sat ispred Gruzije. 

Gledam kroz prozor i dočekuje me prekrasan prizor: 



Vjerojatno nema planine na svijetu koja je toliko bremenita simbolikom, a istovremeno toliko mistična i neistražena kao Ararat. Ovaj neaktivni vulkan, na kojem je zadnja podzemna erupcija zabilježena 1840., nalazi se na krajnjem istoku Turske, čiji je najviši vrh, s 5137 metara. Prema biblijskoj priči, upravo se na visovima Ararata zaustavila Noina arka nakon Potopa (neki vjeruju da se ispod vječnog snijega ispod vrha još nalaze ostaci velikog izduženog objekta, koji bi mogao biti arka ukopana u led - na fotografijama je ta pojava poznata kao "Araratska anomalija"), a Ararat ima svoje mjesto i u armenskoj nacionalnoj povijesti, kao simbol, kako domovine, tako i okupirane zapadne Armenije. Nerijetko Armenci iz dijaspore, kada prvi puta dođu u Armeniju i vide Ararat uživo, ne mogu suspregnuti suze. Ararat dominira nad čitavom centralnom Armenijom, no najbliži put iz 40-ak km udaljenog Erevana do Ararata traje više od jednog dana, budući da se mora ići ili preko Gruzije ili preko Irana. 
Ararat se nalazi na armenskom grbu, na prvoj seriji novčanica armenskog drama, a često služi i kao umjetnička inspiracija - losangeleski bend System of a Down, čiji su članovi Armenci, napravio je pjesmu Holy mountain, posvećenu Araratu. Kanadski režiser armenskog porijekla Atom Egoyan napravio je film Ararat, posvećen armenskom genocidu i opsadi Vana. Kao što je rekao armenski pjesnik Jeghiše Čarenc (čiji lik krasi novčanicu od 1000 drama): "Možete tragati po cijelom svijetu i nikada ne naći takvu planinu." 

Još jedna slika Ararata iz daljine (lijevo je niži vrh, Mali Ararat): 



Nakon što smo se svi razbudili, ustajemo, pakiramo stvari i pomalo se kotrljamo prema Erevanu. Oko 7 sati pristižemo na erevanski kolodvor. 

Letica dolazi do nas s onim Kataloncem. Dok se oni još nešto dogovaraju, ja odlazim zaviriti u plackart, doduše samo kroz prozor. Nisam si naime nikad mogao predstaviti kako to izgleda, uvijek sam mislio da su kreveti postavljeni uzdužno kroz vagon, no sada vidim da su isto kao i u kupeima, samo bez pregrada. 

Zgrada kolodvora iznutra izgleda impresivno: 

 



Trg pred kolodvorom, nažalost direktno u sunce: 



Tip na konju je Sasunci Davit, David od Sasuna, epski junak koji je istjerao Arape iz Armenije. 

Prolazimo pored štandova, na kojima se prodaje još jedan simbol Armenije. Naime, rekao sam već da je posteljina u vlaku bila kričavonarančasta. Isto tako, armenska je zastava crveno-plavo-narančasta trobojnica. Narančasta boja predstavlja "sveto voće" Armenije, čiji je okus jednako toliko asocijacija na domovinu kao i Ararat, voće koje je čak i u latinskom nazivu poznato kao "armenska šljiva", Prunus armeniaca, tj. marelica. Iako se svjetskom prijestolnicom marelica smatra turska Malatya, to samo pokazuje koji je narod nastanjivao područje oko Malatye i dalje na istok. Laughing 

Zgrada kolodvora, građena u tipičnom staljinističkom monumentalnom stilu: 





Pokušavamo se orijentirati gdje je centar. Katalonac također ide s nama. Pitamo jednog taksista, on nas upućuje. Imamo nekih 20-ak minuta hoda do centra. 

Erevan (ili Jerevan, pitanje je sad - naime, i ruski i armenski na početku riječi pišu e, a izgovaraju je, no nekako je uvriježeno pisanje Erevan, pa stoga ostajem pri tome) ima oko 1 100 000 stanovnika. Iako je jedno od najstarijih neprekidnih naselja na svijetu, sve do 1918. bio je relativno beznačajno naselje. Nakon što je postao središtem Demokratske Republike Armenije, a kasnije i Armenske SSR, populacija je počela rasti, i danas u njemu živi oko trećina stanovništva cijele države, a gravitira mu preko polovine. Grad se - čudna li čuda - prostire na sedam brežuljaka uz rijeku Hrazdan. 
Utemeljen je 782. pr. Kr., kao urartska tvrđava Erebuni. Kasnije gubi na važnosti, sve do 7. st. po Kr. i arapske vlasti. Bio je strateški bitno mjesto na križanju trgovačkih putova, koje je između 1513. i 1737. čak četrnaest puta prelazilo iz turskih u perzijske ruke i obratno. 1828. zauzimaju ga Rusi. Broj Armenaca u gradu, koji je dotada iznosio oko 20%, porastao je na preko 50%. Rusi su grad zamislili kao središte gubernije, što je u drugoj polovici 19. st. rezultiralo uređenjem grada u europskom stilu. Početkom 20. st. Erevan je gradić od 29 000 stanovnika, od toga 49% kavkaskih Tatara (tj. Azera), 48% Armenaca i 2% Rusa. 1902. željeznička je pruga povezala grad s Aleksandropolom (današnji Gjumri), Tbilisijem i Julfom u današnjoj azerbejdžanskoj eksklavi Nahičevanu. 
Zanimljivo, u času kada je proglašen glavnim gradom Demokratske Republike Armenije (inače trinaestom armenskom prijestolnicom u povijesti), Armensko narodno vijeće se tek trebalo preseliti u njega iz Tbilisija, koji je, iako u Gruziji, funkcionirao kao središte armenske inteligencije. 
Erevan je bio prvi grad u SSSR-u za koji je izrađen urbanistički plan, kojim se planiralo povećanje s 30 000 na 150 000 stanovnika. Upravo zbog tog plana Erevan je i danas prilično pregledan grad, čiji se centar lako obiđe u jednom danu. Nažalost, ta je planska gradnja uništila mnoge starije spomenike, poput crkava, džamija, hamama ili karavansaraja. 
U sovjetsko vrijeme grad se snažno urbanizirao, jer je privukao mnoštvo Armenaca iz dijaspore diljem SSSR-a i Irana. Godine nakon postizanja nezavisnosti bile su teške, no krajem devedesetih konačno se započelo s velikim investicijskim projektima, koji su uspjeli transformirati grad iz tipičnog postsovjetskog depresivnog velegrada u grad koji je mnogo više po mjeri čovjeka - iako je ta transformacija zasada uglavnom ograničena na centar grada. 

Tipična stambena arhitektura: 



Hodamo prema gradu Avenijom kralja Tigrana (Tigran mec poghota) i dolazimo do katedrale Sv. Grgura Prosvjetitelja (Surp Grigor Lusavorič), najveće armenske crkve na svijetu:



(nažalost, sunce ne surađuje) 

Crkva je sagrađena povodom 1700-godišnjice kršćanstva u Armeniji i posvećena je 2001. U crkvu su inače iz Napulja preneseni posmrtni ostaci Sv. Grgura Prosvjetitelja, koji je pokrstio Armence 301. Crkvu u biti čine tri crkve - glavna katedrala, te kapele Sv. Trdata (kralja koji se prvi obratio) i Sv. Ašhen (kraljeve supruge). 
Gospodin na konju je Zoravar Andranik Ozanian, prozvan "armenskim Georgeom Washingtonom", general s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji je svoju slavu stekao u borbama protiv Turaka.

Skupina stranaca korača Erevanom: 


 
(Katalonac je nosio šator, to mu je ovo okruglo) 

Natkrivena tržnica nasuprot katedrali Surp Grigor Lusavorič: 



Letičin pogled u erevansko dvorište: 



I sada dolazimo do glavnog erevanskog trga, Trga republike, čije je izvorno ime meni osobno najsmješnije od svih bizarnih naziva s kojima smo se susretali na Kavkazu: Hanrapetutjan hraparak. Trg je elipsastog oblika, okružen zgradama koje su sve u istom arhitektonskom stilu i u ovoj smeđecrvenkastoj boji bazalta koja uglavnom dominira po čitavom Erevanu. Letici se ta boja nije sviđala, meni je baš bila elegantna. 
Zanimljivo, i on je nekoć nosio Lenjinovo ime. 

Hanrapetutjan hraparak: 







(ovo zadnje je zgrada armenske Nacionalne galerije) 

Zgrada armenske vlade, izbliza:
 

  




Zgrada središnje pošte: 



Jugozapadno se prostire park: 



Nacionalna galerija izbliza: 


 

 
Fontana ispred Nacionalne galerije je muzička, svaku se večer ovdje okupljaju ljudi i slušaju popularne klasične i zabavne melodije uz odgovarajuće svjetlosne i vodene efekte. 

Ja sam inače pokušao putem na nekoliko bankomata dignuti drame, no ili ne prihvaćaju moju karticu, ili se ne mogu povezati s Hrvatskom. Nije ni čudo, ovdje je oko 9 sati, dakle u Hrvatskoj je 6, vjerojatno još rade backup sistema prije no što otvore banke. Upućujemo se prema hostelu Envoy. To je onaj čiju adresu imam, iako znam da ćemo moći tamo biti samo jednu noć. Ako ništa drugo, oni imaju adresu drugog hostela, pa će nas poslati tamo. Malo smo zbunjeni kamo treba krenuti, no ja pokušavam dokučiti smjer. Letica ipak pita, po mom mišljenju nepotrebno, jer nas upućuju u točno onaj smjer kamo sam skužio da treba ići. 

Tzv. Sjeverna avenija, nova pješačka i trgovačka ulica: 

  

(na kraju se vidi zgrada Opere) 

Pokušavam na još jedan bankomat, opet ništa. Znam da je ono objašnjenje koje sam dao razumno, ali ipak postoji tračak sumnje - što ako... Sjećam se onog bankomata u Istanbulu, možda mi je maznuo PIN, nikad nisi siguran...živčan sam zbog toga. Letica me pita jesam li digao novce. Otresam se na njega zbog tog pitanja, onda njemu nije jasno zašto sam živčan. Ne zna on što mi sve prolazi kroz glavu. On je svoje novce posijao već na početku. 

Dolazimo u hostel. Uzet će nas na jednu noć, a za drugu noć hostel ima ugovor s jednom ženskom u blizini, koja ima velik stan, pa onda gosti odsjedaju kod nje kad se hostel napuni. Neka vrsta odušnog ventila. 
Hostel je čist, uredan, vode ga Australci, iako je osoblje armensko. Raspravljamo s recepcionarkom oko toga bismo li mogli tražiti da nam se preko hostela organizira obilazak nekih zanimljivih lokaliteta u državi - to je česta praksa, budući da je Armenija mala, a prometne veze su lutrija (nikad ne znate kada vam točno idu maršrutke), pa onda hoteli i hosteli organiziraju ture do nekih lokaliteta. Moguće je čak i da nas petorica sami unajmimo kombi s vodičem, no to je naravno skuplja opcija. Jeftinije je ići na neku od organiziranih tura, no tada možda nećemo vidjeti nešto što smo planirali. Kažemo da ćemo još razmisliti, vrtimo više kombinacija: Dilidžan, jezero Sevan, Gjumri, Garni, Geghard, Hor Virap...sve je blizu Erevana (izuzev Gjumrija), ali na različite strane, tako da je teško izvedivo u vlastitom aranžmanu. A organizirane ture su malo penzionerskije, ne obilaze baš tako brzo. 
Letica postavlja recepcionarki pitanje: "Kako se osjećaš kad vidiš Ararat?" Ne znam kakav odgovor očekuje, želi li dobiti neku patetiku ili što, no Marijana (kako se recepcionarka zove), djevojka u ranim dvadesetima, odgovara jednostavno "Kad ga vidim, osjećam se dobro. Osjećam se doma." 

Pokraj recepcije stoji karta Armenije, all inclusive: 



(naravno, ciljao sam na Nagorno Karabah) 

Iz karte se možda baš i ne vidi, no Armenija je u biti okupirala i čitav međuprostor između armenske granice i pravog Nagorno Karabaha (to je čitavo ovo bijelo područje koje sjeverno, zapadno i južno okružuje Karabah). Taj je prostor danas posve pust, izuzev nomadskih plemena jezidskih Kurda. Ni sam Nagorno Karabah nije osobito naseljen - čitava država ima 150 000 ljudi. 
Inače, armenski naziv te regije je Arcah. Ime Nagorno Karabah trojezična je himera: znači "planinski crni vrt" s riječima iz ruskog, azerskog i perzijskog. 

Moramo pričekati da nam se oslobode sobe, što je tek oko 12. Ostavili smo stvari u spremištu. Katalonac se negdje izgubio. Odlazimo u dućan iza ugla u kojem je mjenjačnica. Ja sam srećom nosio nešto sitno eura, da baš ne budem potpuno ovisan o bankomatima, no sada mijenjam skoro do zadnjega. Barem imam drame. Inače, riječ „dram“ srodna je s nazivom „drahma“.
U susjedstvu nam se nalazi počasni konzulat Slovenije: 



Vraćamo se još na internet u hostel, a potom krećemo u šetnju, da iskoristimo jutro, dok nam se ne oslobodi soba. 

Prelazimo Mesrop Maštoc poghotu, glavnu prometnu arteriju: 





U produžetku se na brdu vidi kip Majke Armenije (Majr Hajastan):



Majka Armenija, postavljena 1967., u ruci drži mač i gleda prema Araratu i Turskoj. Slučajnost? Ne bih rekao. 
Prije nje, na pijedestalu se nalazio, naravno, Staljinov kip, podignut 1950. Arhitekt Rafajel Israeljan rekao je da je pijedestal oblikovao u obliku armenske trobrodne crkve, budući da je bio svjestan da je slava diktatora prolazna i da će čitava struktura vjerojatno s vremenom dobiti drugu funkciju. 

Sudeći po ovom plakatu, u Erevanu igra Don Kihot: 



(dok mi je gruzijsko pismo jednostavno drugačije i takvim ga doživljavam, armensko mi pismo liči na izvitoperenu latinicu, pa onda u slovima tražim vrijednosti koje ona zapravo nemaju) 

Stražnji ulaz u Operu: 



Francuski trg (Fransiajs hraparak) i Majka Armenija: 



Spomenik Martirosu Sarjanu u pokrajnjem parku:



Martiros Sarjan bio je ruski Armenac, slikar pejzažist, koji je između ostaloga dizajnirao i sovjetski armenski grb. Zanimljivo, u SSSR-u su doista angažirali poznate umjetnike da osmisle državne simbole republika (izuzev zastava, koje su bile jezivo ujednačene). Tako je himnu sovjetske Armenije napisao čuveni skladatelj Aram Hačaturjan. 

Pogled niz Maršal Baghramian poghotu: 



Zgrada Opere na Francuskom trgu:



Nikolina slika nekog erevanskog lutalice - znajući ono što će uslijediti, ova slika nije bezveze ovdje: 



I potom dolazimo do Kaskade:


 
Kaskada je dugačko stepenište koje vodi do spomenika 50-godišnjici sovjetske Armenije. Zamišljeno je još sedamdesetih godina kao neka vrsta uzlaznog korza, kojom bi se na vrhu došlo do panorame koja puca na čitav grad. Međutim, projekt je imao velikih problema s dovršetkom, sve dok ga 2001. nije počeo financirati američki poslovni čovjek i filantrop armenskog porijekla Gerald L. Cafesjian. Cafesjian je Kaskadu zamislio kao park skulptura koji bi bio dio kompleksa zgrade u kojoj bi izložio svoju kolekciju umjetnina, darovanu Erevanu. 

Na početku Kaskade nalazi se spomenik čovjeku koji je osmislio Erevan kakvoga poznajemo, arhitektu Aleksandru Tamanjanu: 



I s leđa, gdje promatra jedno od svojih djela - zgradu Opere: 



Iza spomenika Tamanjanu, prostire se park u kojem su već postavljene neke skulpture: 



 

(nepoznato djelo) 



(Lynn Chadwick - Stepenice) 



(Barry Flanagan - Zec na zvonu) 



(Fernando Botero - Rimski ratnik) 



(pretpostavljam da se ovaj valjda zove "Zec na nakovnju"? Undecided ) 



(a ovo "Zečevi plešu akrobatski rokenrol") 



("Konj"?) 



(Fernando Botero - Mačka) 

Približavamo se Kaskadi: 



Vrtlari rade punom parom: 



Prva tura stepenica...puf, pant...vidik: 



Nije nešto. Hajdemo još gore:





Naravno, ništa u Armeniji ne ide bez hačkara: 



Hačkar (dosl. "kamen s križem") vrsta je kamenog spomenika, sličnog našem stećku, koji se obično podizao kao zavjet, ili u smislu obilježavanja nekog važnog događaja. Najstariji hačkar za koji se sa sigurnošću zna, potječe iz 879. Klesanje hačkara vrhunac dosiže u 14. st., da bi nakon mongolske invazije opalo, premda tradicija postoji i danas. Računa se da danas postoji oko 40 tisuća hačkara. Najveća zbirka nalazila se u Julfi u Nahičevanu, sve dok ih azerbejdžanska vlada nije dala uništiti. 

Približavamo se vrhu Kaskade: 



Krš na vrhu: 



Panorama grada: 







Zbog količine smoga, ne vidi se Ararat, koji je za bistrih dana inače na dohvat ruke.

S vrha Kaskade treba zaobilaznim putem doći do platoa na kojem je veliki obelisk posvećen 50-godišnjici sovjetske Armenije. Ispod njega je još uvijek veliko gradilište: 


  

 
Obelisk: 



Pogled prema Majci Armeniji: 



Pogled prema Cicernakaberdu, kamo ćemo kasnije toga dana: 



Tamo bi trebao biti Ararat, ali ćorak: 



Pokraj obeliska nalazi se neka čudna zgrada: 



No unutra je ovo, pa zaključujem da je to valjda neki spomenik neznanom junaku ili tako što: 



Ornament na podnožju obeliska: 



Vruće je, a i uspon je naporan. Sjedamo na ogradu pored prskalice za travu koja ugodno osvježava. U daljini novi atraktivni stambeni kompleks u izgradnji: 



Ovdje ćemo prijeći ulicu (tj. pretrčati) do ulaska u Park pobjede (Haghtanak park): 



Park pobjede očito je bio isprva posvećen pobjedi SSSR-a u Drugom svjetskom ratu, pa je pun spomenika poput ovoga:



Očito se radi o nekom spomeniku narodnom otporu ili takvo što. Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, ima i spomenka novijim ratovima. 

Uhvatila me žeđ, što je rezultiralo time da sam kod prodavača u parku zatekao još jedan napitak od estragona. Nažalost, ovaj je bio loš. 

Dolazimo do Majke Armenije. U njenom je postolju smješten Vojni muzej, a veći su izlošci smješteni uokolo. 
Ne treba zaboraviti da je jedan od konstruktora MiG-a bio Armenac: 



Artjom Mikojan bio je strojarski inženjer, koji je zajedno s Mihajlom Josifovičem Gurevičem od početka 40-ih godina 20. st. radio na konstrukciji sovjetskih lovačkih aviona, koji su po inicijalima konstruktora dobili ime MiG. 
Artjomov brat Anastas bio je iskusni sovjetski političar, jedan od rijetkih Staljinovih suradnika koji je uspio ne samo iznijeti glavu na ramenima, već se efikasno slizati i s Hruščovom. 

Majka Armenija iz žablje perspektive: 



Pored toga nalazi se i kamion s Kaćušom: 



Dok sam okidao ovu sliku, s druge strane kamiona prolomio se strahovit lavež pasa, otprilike kao kada se svi zajedno bacaju na plijen. U idućem trenutku vidio sam Nikolu da trči, a čopor pasa za njime. Tada se pojavio odnekud neki čovjek i otjerao pse. Međutim, Nikola je zabrinuto gledao u pozadinu svog lista na nozi. Naime, bježeći pred psima, osjetio je da ga je jedan od pasa dotakao. Je li ga ogrebao ili ugrizao, nije znao, tek, imao je ranicu na nozi, što je uzrokovalo zabrinutost. 

Što se dogodilo? Nikola se približio da slika Kaćušu: 



No, kada je podigao iPhone i uperio ga prema psima koji su bili pod kamionom, oni su to očito shvatili kao napadačku gestu i pojurili. 

Što sad? Naravno, nismo sigurni jesu li psi bijesni. To su lutalice, mogli bi biti. Nikola šalje poruku majci, koja je doktorica, i traži savjet kako postupiti. Svakako misli da bi se trebao cijepiti, no zanima ga koliko vremena ima fore. 

Dok čekamo da se to raspetlja, slikamo. Rekli su mi da je ovo raketa zemlja-zrak dugog dometa tipa S-75: 



Majka Armenija: 



Ispred toga je spomenik neznanom junaku i vječna vatra: 



("Ime tvoje je nepoznato, podvig tvoj je besmrtan", kaže natpis.) 

Pogled na grad:



Glavna transverzala je Mesrop Maštoc poghota. 

Pogled na Cicernakaberd i spomenik genocidu: 



Zgrada u prvom planu je, mislim, sveučilište: 



Još jednom cijeli plato: 



Nikola je dobio odgovor od majke da ima 10 dana fore. Ali ranu treba ipak dezinficirati. Stoga kreće pronaći neku apoteku u kojoj bi našao neki jod ili što takvoga. Mi idemo malo sporije, pa je on odjurio naprijed. 

Hačkar posvećen "Herojima Sovjetskog Saveza": 



Spomenik vojnicima poginulim u Afganistanu: 



("Afganistan živi u mojoj duši") 

Još jedan hačkar, ne znam komu posvećen: 



U daljini vidimo Nikolu kako pokušava piti vodu iz javne česme. On to uvijek radi, usprkos upozorenjima da voda ima crijevne nametnike, tvrdeći da "on ionako doma pije vodu iz bunara i ništa mu nije". Uvijek postoji prvi put, a ne bi baš bilo zgodno da mu se prvi puta zgodi u Armeniji. Nije ni ugriz psa očekivao, pa eto. 
Opet ga nismo uspjeli spriječiti da popije vodu. 

Dok se spuštamo niz Kaskadu već smo ga izgubili iz vida. Još je prerano za otići u hostel, pa Letica i ja sjedamo u jedan kafić na uglu naše ulice, koji nudi i palačinke, dok će se Mate i Hrvoje još prošetati, budući da ih obojicu muči probava i ne žele jesti ništa osim suhe hrane. Dogovorili smo se u 2 u hostelu. 

Ljudi sjede vani, kultura življenja malo podsjeća na Francusku. Nije ni čudo, ipak je najbrojnija armenska dijaspora tamo. Naravno, u pozadini se puštaju pjesme besmrtnog Charlesa Aznavoura. Pravim imenom Varenagh Aznavurjan, on je rođen u francuskoj armenskoj obitelji, ali nikada nije zaboravio svoje korijene. Čak je pristao obnašati i dužnost armenskog veleposlanika u Švicarskoj. Kada je 1988. težak potres pogodio Armeniju, upravo se Aznavour angažirao oko humanitarne pomoći, osnovavši zakladu Aznavour za Armeniju i snimivši band aid Pour toi, Arménie. Stoga mu je u Gjumriju, koji je bio najviše pogođen potresom, podignut i spomenik. 

Dok Letica i ja jedemo, dolazi Nikola. Veli da si je stavio neki jod, ali da će se uputiti još i cijepiti. Naravno, njemu je i opet problem zbog novca. Putno zdravstveno osiguranje nema nitko od nas, a ne zna koliko bi mu mogli naplatiti to cijepljenje. No opet, na putu smo još taman nekih 10 dana, možda koji dan više, ne bi se htio kockati. Dogovaramo se da ćemo se smjestiti u hostel, a onda ćemo vidjeti što ćemo. 

Soba se oslobodila, nas trojica odlazimo u hostel, ove dvojice nema. Tuširamo se. Shvaćam da sam ostavio ručnik s ostalim stvarima u Tbilisiju, a u posteljinu nije uključen i ručnik, nego ga moram posuditi (tj. otkupiti) na recepciji. 

Ova dvojica se konačno vraćaju, s debelim zakašnjenjem, a mi ih potom pitamo hoće li nas pratiti na cijepljenje. Nisu baš zagrijani. Dogovaramo se u 5 sati na mjestu odakle polaze busevi za Ečmiadzin, jer tamo idemo na izlet popodne. Potom Letica, Nikola i ja odlazimo tražiti bolnicu. Jedna je u blizini, odmah na Mesrop Maštoc poghoti. 

Putem dotamo, Letica slika arhitektonski detalj: 



(ovo mi izgleda kao neki muzej Undecided ) 

Ovaj put nećemo pretrčavati, nego ćemo se spustiti kroz pothodnik, koji je naravno zakrčen prodavaonicama: 



Dolazimo do te prve bolnice i uviđamo da je to - klinika za ženske bolesti. Ništa, onda idemo u European medical centre. Taj bi trebao biti dobar, piše u vodiču. 

Arhitektura: 



Šahumjanov trg: 



Dolazimo do European medical centrea. On izgleda ovako: 



Ne znam što se ovdje dogodilo, ali ne izgleda kao da radi. 
Što sad? Ništa, idemo u još jednu bolnicu koju sam vidio na planu grada, ta je navodno moderna i opremljena. Treba malo hodati dotamo, ali ne više od 10-15 minuta. 

Prolazimo kroz park, u kojem Letica slika spomenik zahvale Crvenoj armiji: 



("Borcima herojske radničko-seljačke Crvene armije - zahvalni armenski narod" - vjerojatno s velikom figom u džepu) 

U blizini je i rusko veleposlanstvo: 



Zgrada ruskog veleposlanstva izgleda mi većom od zgrade armenske vlade. Uostalom, tko tu vodi glavnu riječ? 

Tipična erevanska zgrada u boji bazalta: 



Prolazimo kroz mračan i neugodan pothodnik u kojem začudo nema trgovaca. 

Iredentistički grafiti - zasad samo za ujedinjenje s Karabahom: 



(ovdje prepoznajem da je druga riječ "Hajk", tj. Armenac, treća "Arcah", tj. Nagorno Karabah, a četvrta neki oblik od "Hajastan", tj. Armenija - dakle, moguće bi značenje bilo "Armenske zemlje - Nagorno Karabah i Armenija)



U nastavku prolazimo pokraj simpatične krojačnice za popravak odjeće: 



A onda izbijamo do razmaka među zgradama, odakle puca pogled na nogometni stadion Hrazdan: 



Hrazdan je nacionalni armenski stadion. Ime je dobio po rječici Hrazdan, koja protječe kroz kanjon ispod njega: 



Prva zgrada u koju smo ušli pripada armenskom Crvenom križu. Šalju nas dalje niz ulicu. Ali iza nema više ničega: 



A ravno se vidi crkva Surp Hovhanes Mkrtič (Sv. Ivan Krstitelj):



Letica pita nekog tipa gdje je bolnica. On nam pokazuje gdje je, pače, odvodi nas unutra. Usput nam kaže da je predsjednik armenske federacije za capoeiru. Pa mi upoznajemo čak i lokalne celebrityje. Objasnili smo mu što trebamo, pa nas on odvodi na adekvatan odjel. Usput priča s jednom sestrom, koja izgleda fantastično. Općenito, meni su Armenke ljepše od Gruzijki, iako su i Gruzijke vrlo lijepe, posve neusporedive s Ruskinjama. Armenke recimo liče na Iranke, ali su kršnije. I da, imaju velike nosove, Letica je bio u pravu. Laughing 

E sad treba osoblju objasniti u čemu je stvar. Odlučujemo ne riskirati s engleskim, sumnjam da ga znaju, pa ćemo objasniti na ruskome. Sada je vrijeme za testiranje konverzacijskih sposobnosti mog i Letičinog ruskog. 
Uglavnom, Nikolu su uredno smjestili na ležaj, oprali mu ranu jodom (opet) i potom rekli da nemaju cjepivo protiv bjesnoće. Rekli su da je najsigurniji način da se ustvrdi je li pas bio bijesan taj da se promatra hoće li u idućih 40 dana uginuti. Ej, ljudi, ali ovo je erevanski lutalica, gdje ćete ga naći? Uostalom, 40 dana je dovoljno dugo vrijeme da bi i Nikola mogao uginuti. Kažu da pas 99% nije zaražen, no ipak, treba biti siguran. Ovaj capoeirist nam priča da je njega pred par godina pas lutalica ugrizao i držao za ruku, nije se cijepio i opet mu nije ništa bilo. 
Zaključak: ako vam je stvarno hitno za cjepivo, pitajte u drugim bolnicama, mi nemamo. Ali da, naplatit ćemo vam ovaj pregled. 20 000 drama (oko 42€). Nikoli su to zadnji drami, taman toliko ima. Bijesan je i zlovoljan. Nisu mu ništa napravili, a oteli su mu novce. Ipak, kažu da mu mogu izdati račun, pa da on pokuša po povratku u Hrvatsku naplatiti taj trošak. Samo neka navrati sutra iza 2 po to. Hajde, barem nešto. 

Ništa, moramo na dogovor s Matom i Hrvojem, razmislit ćemo još o opcijama, a možemo i navečer otići po to cjepivo. 

Ispred bolnice puca pogled na dolinu Hrazdana: 



Vraćamo se prema dogovorenom mjestu. Postolar: 



Mate i Hrvoje su na rečenom mjestu, ali bus još ne kreće. Ja tražim neki dućan i bankomat. Trebam dići još drama, želim provjeriti što je bilo ujutro s novcem, tj. je li stvarno stvar samo u backupu, te želim Nikoli posuditi tih 20 000 drama. 

S druge strane ceste je Plava džamija:



Iz bližega: 



Džamija je izgrađena u 18. stoljeću, a 1931. su ju sovjetske vlasti zatvorile i pretvorile u Muzej grada Erevana. Devedesetih godina obnovljena je zahvaljujući iranskom financiranju i danas je jedina funkcionalna džamija u Erevanu i cijeloj Armeniji.

Bus kojim idemo do Ečmiadzina je ova krntija:


 
Našao sam bankomat i dućan. Sve je u redu, lova je tu. Dajem Nikoli 20 000, a Letica nas opet ostavlja kod busa i odlazi nekamo. Bliži se 5 i vrijeme polaska. Međutim, Letice nema. Šaljem mu poruku, ali mislim si da bi mu jednom trebalo da zakasni, kako bi se prestao šetkarati uokolo do zadnjeg trenutka. 
Bus već kreće, kadli se on pojavljuje u zadnji čas i ulijeće unutra. 

Otišao je iza ugla, do velike natkrivene tržnice: 

 



 





 



Srećom je kupio sušene marelice, pa barem nećemo ostati na tome da smo bili u Armeniji, a nismo jeli marelice.

egerke @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2012
SRIJEDA 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Za doručak je opet onaj sladoled. Letica je svoj dio već pojeo, ja svoj razvlačim već drugi dan. Danas idemo na drugu stranu nego prethodnih dana. Naime, kada sam sastavljao itinerer, ideja je bila da odemo na istok, u regiju Kaheti. Po prvoj smo verziji trebali ići u Telavi i okolicu, no Telavi mi se naknadno učinio bezveznim, pa smo se odlučili za Sighnaghi, gradić za koji kažu da ima atmosferu kao negdje u Italiji, okružen je vinogradima, a i u blizini je još jedna znamenitost. Pala je odluka, idemo u Sighnaghi. No maršrutke za Sighnaghi polaze s metro stanice Samgori, u jugoistočnom dijelu grada. Stoga ovaj puta idemo u nepoznato. 
Izlazimo na Samgoriju i po izlasku se odmah zatičemo na tržnici. Guramo se kroz koloplet prolaza i izlazimo na glavnu ulicu. 

Zanimljiv dizajn lopti: 



Letica je bio nabrijan na kupovinu lubenice, tako da je čak jednu i kupio prethodni dan i zbuksao ju u ionako prepun hostelski frižider. Meni lubenice ne pašu, tako da nisam sudjelovao u tranširanju iste. 
Inače, još je u Batumiju izbila rasprava u stilu cikasa i palme o tome je li lubenica voće ili povrće. Naravno da je povrće, ali Mate tvrdi da je voće, jer "nije bitno srodstvo, već kako se jede". Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da su njemu onda masline povrće, a za kesten doista ne znam. 

Uobičajeno stajalište maršrutki na periferiji nekog postsovjetskog grada: 



Na rečenom mjestu nema maršrutke za Sighnaghi. Prema informaciji koju imamo, trebala bi krenuti u 7,30. Neki prodavač koji tamo stoji kaže nam međutim da polazi tek u 9. Ništa, tih ćemo sat i pol iskoristiti da odemo do kolodvora i pokušamo sada obaviti kupovinu karte za vlak. Vraćamo se do metroa, promašujemo ulaz u kaosu tržnice, pa ulazimo na drugoj strani. 

Napokon dolazimo do kolodvora: 





Blagajna radi od 8, a to je za 15-ak minuta. Letica kaže da će iskoristiti to vrijeme da ode do jedne zgrade koju je prethodni dan vidio na internetu, zgrade Ministarstva za ceste, koja mu se učinila arhitektonski zanimljivom. Mate će mu se pridružiti. Daju nam novce da kupimo i njima karte i odlaze. Budući da nas je petorica, Letica je rekao da on ide u plackart (spavaći vagon u kojem su svi kreveti u jednom prostoru, bez kupea), a preostala četvorica ćemo uzeti kupe. Dogovorili smo se za okupljanje malo prije 9 na Samgoriju. Mi čekamo dok se blagajna otvori, tada stajemo u red. Ispred nas je još nekoliko ljudi, no službenica na šalteru je toliko jezivo spora da nam vrijeme ubrzano ističe, a mi uviđamo da nećemo doći na red. Naposljetku, došlo je i pola 9, a ispred nas je još dvoje ljudi. Pokušali smo i sa susjednom blagajnom, no jedino je ova međunarodna. Ništa, krećemo natrag, morat ćemo ići kupiti karte po povratku iz Sighnaghija. 

Letica i Mate uputili su se pak prema rečenoj zgradi. Prvo metro stanica Vagzlis moedani: 



Nakon komplikacija, budući da su im krivo objasnili kamo trebaju ići, dolaze do rečene zgrade. Zgrada je arhitektonski zanimljiva, jer izgleda kao nekoliko kutija koje su složene unakrsno jedna na drugu: 
 

 






Smještena je odmah uz Mtkvari, na desnoj obali, sjeverno od starog dijela grada:


 

 
Vraćaju se opet preko Vagzlis moedanija: 


 
Mi smo naravno stigli ranije na stajalište maršrutki, njih još nema. Stižu u zadnji čas. Ima još mjesta, skrasili smo se i kreće vožnja na istok. 

Obojica smo u karakterističnim pozama: 



Cesta je isprva dobra, dok ne izađemo iz Tbilisija. Poslije postaje prava kostotresna. I krajolik je drugačiji, ovdje je već gotovo pa polupustinjski:


 
Regija Kaheti obuhvaća krajnji istok Gruzije, a okružena je Rusijom i Azerbejdžanom. Ujedno je i jedna od turistički najposjećenijih regija Gruzije, a razlog je prvenstveno vino. Naime, Gruzijci su ponosni na to da je upravo njihova zemlja pradomovina vina, jer je upravo na području Gruzije 6000 godina pr. Kr. po prvi puta udomaćena Vitis vinifera, tj. vinova loza. Gruzijska riječ "ghvino" vjerojatno je i temelj indoeuropske i semitske riječi za to piće. 

Nakon što sam odspavao (koliko je to bilo moguće u poskakujućoj maršrutki), probudio sam se ugledavši prekrasan gradić na izdanku brda, s pogledom na dolinu rijeke Alazani, koja se proteže prema Azerbejdžanu. Nikola, koji se isto probudio, rekao je da je u prvi mah pomislio da je u Španjolskoj, dok mu nije sinulo da je na posve drugom kraju Europe. 
Sighnaghi ima svega 2000 stanovnika, ali je središte gruzijskog turizma. Nedavno je grad posve obnovljen, i to se doista vidi. Nema tu nikakve neurednosti, kakvu smo zaticali drugdje, izgleda kao da je upravo izvađen iz kutijice. Istra, Toskana, taj đir. 
Iako je područje nastanjeno od paleolitika, grad je osnovan tek 1762., od kralja Ereklea II., kao obrana od upada pljačkaških plemena iz Dagestana. Ime grada znači "sklonište" i turskoga je porijekla. Nakon ruske aneksije Gruzije proglašen je gradom, a u sovjetsko je doba bio glavni centar poljoprivrede. Nakon nezavisnosti grad je dosta dugo tavorio, sve dok mu nova vlast nije vratila perspektive, razvijajući vinoturizam. Danas se u gradu svakoga listopada održava vinski festival. 

Mi smo se iskrcali na trgiću na ulazu u grad:



A potom krenuli u obilazak nevelikog gradića: 

 





Dolazimo do crkve Kraljice Tamare: 







Nastavljamo: 



Letica tu skreće desno, mi lijevo. On slika pogled na jugoistok: 





A i mi također: 



Ulične scene Sighnaghija: 
 








Glavni trg nazvan je po Davidu Graditelju i karakteriziraju ga ovi visoki čempresi:


 

 

 
Gradska vijećnica: 



Detalj murala, posvećenog vjerojatno palim borcima: 





Na kraju trga pruža se pogled prema crkvi Cminda Giorgi: 



Dolina i obližnji grad Cnori: 



Zanimljivo, utvrde grada su uglavnom sačuvane, premda se pružaju tako da obuhvaćaju nenastanjeni dio brežuljka sjeverno od grada: 



Uputili smo se u tom smjeru, ali tamo doista nema ničega, a ne da nam se zaobilaziti čitavo brdo. Vraćamo se stoga natrag. 

Cminda Giorgi (Sv. Juraj):



Dolina: 



Letica je pak skrenuo nizbrdo:
 

  

 

 

 

 

 




Zidine koje obilaze brežuljak:


 
Onuda gore smo se mi maločas šetali: 

 

Pogled na Cminda Giorgi: 



Mi se vraćamo odozgo i također se upućujemo prema Cminda Giorgiju. Ususret nam dolazi Letica. Naravno, odmah počinje s "Jeste vidjeli ono...", na opće oduševljenje nas koji smo znali da će opet izvući nešto takvo. Potom se i mi otpućujemo ulicom iz koje je Letica upravo došao. 

A i Letica će okinuti još jednu sliku Cminda Giorgija: 



Opet zgodna registracija: 



Centar grada je iznad nas: 



Tipična ulica: 



Pokušavamo ući u Cminda Giorgi, ali je zaključan. Pa barem ćemo ga poslikati izvana: 







Vraćamo se na središnji trg. Još malo murala: 



Letica nas opet ostavlja i odlazi na sjevernu stranu: 





Očito se popeo na neku od kula: 









Filmić

Crkvica Stepancminda (Sv. Stjepana): 



Smještena odmah pored rečene kule: 



Vraća se na trg: 



(spomenik pripada Solomonu Dodašviliju, gruzijskom prosvjetitelju iz 19. st.) 

Još samo jedan završni pogled: 



Dolje je i neki restorančić, za slučaj ručka koji kasnije planiramo:



Ali, prije toga ćemo uloviti taksi da odemo do obližnjega manastira Bodbe. To će biti zanimljivo, jer nas ima pet, što znači da ćemo se četvorica tiskati otraga. U praksi, najlakši od nas, Nikola, sjedi preko svih nas. 
Srećom, vožnja traje oko 5 minuta i potom dolazimo do kompleksa manastira. Vozač će nas pričekati dok to ne obiđemo.

Manastir Bodbe osnovan je u 4. st., na mjestu gdje je svoje posljednje godine života provela Sv. Nino. Tijekom srednjeg vijeka, manastir je dobio na važnosti, pa su se tako u njemu krunili i kahetski knezovi. Bio je središte teološkog života, s jednom od najvećih vjerskih knjižnica u Gruziji. 1924. sovjetske su ga vlasti zatvorile i pretvorile u bolnicu, ali mu je 1991. vraćena izvorna namjena. 

Glavna crkva, izgrađena između 9. i 11. st.: 


 
Zvonik, dograđen u 19. st.: 



Kompleks je ukusno uređen: 



U crkvu je uključena starija i manja crkva, izgrađena nad grobom Sv. Nino. 
Mi se upućujemo strmim puteljkom nizbrdo, koji vodi do svetog izvora: 



Puteljak nakon početnih stepenica postaje obična strma šumska staza, koja se spušta još nekih 800-tinjak metara, dok ne izađe iz šume pokraj kapelice Sv. Zebuluna i Suzane (koji su inače bili roditelji Sv. Nino): 



Izvor je iza kapelice:



Izvor je nazvan svetim, jer se navodno pojavio nakon molitava Sv. Nino, i ima ljekovita svojstva. Ja ću si natočiti svete vode u bocu, možda mi pomogne. 

Pogled kroz prozorčić kapelice: 



Nasuprot kapelici je isto neka zgrada, meni nepoznate funkcije: 



Opet uspon kroz sjenovitu šumu. Malo me ta dionica podsjeća na uspon na Japetić preko Velikih vrata. Konačno stepenice:



Vrt manastira: 







Otamo smo došli:



Još malo crkve: 





Letica je naravno uspio slikati iznutra, iako je mene jedna kaluđerica spriječila: 



Vozač nas čeka i krećemo nazad. Prije Sighnaghija ga zamolimo da nam stane, da možemo poslikati panoramu grada: 





Vraćamo se u Sighnaghi. Maršrutke nam idu taman tako da možemo ili odmah otići u Tbilisi, ili pak moramo čekati zadnju, koja ide u 4. Budući da smo ovamo došli i radi toga da kušamo pravo gruzijsko vino, ići ćemo na onu u 4. Valjda će biti mjesta. 

Sighnaški balkoni: 



Odlazimo u onaj restorančić koji je Letica vidio, Radi se zapravo o pansionu koji nudi i hranu. Kuća je dosta neuređena, no ne sumnjamo da će hrana biti dobra. Naposljetku, u Gruziji smo! 
Čim smo sjeli, dolazi nam žena i pita želimo li ručati. Menija nema, već ona jednostavno počinje donositi sve što ima. A toga ima poprilično. Tu je goveđa juha (nažalost, opet s lišćem korijandra, i dosta žilavim mesom), potom neka vrsta ćevapa, ogromna zdjela salate, mnoštvo kruha (i to onog gruzijskog, lepinjastog), čitav pladanj sira, vino - odmah 2 litre bijeloga, dvije litre vode uz to... 

Dok čekamo da nas posluže, Letica već studira Armeniju: 



A ovaj čitavo vrijeme puta ima jednak izraz lica:



Ručak u fazi jedenja: 



(sad vidim da su tu još bili i pečeni krumpiri i neka vrsta ajvara) 

Na kraju su nam donijeli i lubenicu. Pitamo žensku imaju li možda čaču, poznatu gruzijsku voćnu votku. Ima. Donosi nam bocu, jaka je, ali fino paše. 

Za susjednim je stolom još jedan sredovječni par, također pričaju s gospođom na ruskom. U jednom času mi nešto pričamo i ja spomenem kako mi prezime Marčulionis također zvuči kao neki Gruzijac koji se politavio, kadli tip za susjednim stolom poviče na ruskom "A otkud ty znaeš Marčulionisa?" Ispada da je tip Litavac. Laughing Malo razmjenjujemo dojmove. Mate je netom prije ovog puta bio na turi oko Baltika, bio je na nekoj konferenciji u Vilniusu. Malo priča s tipom i na litavskome. Frajer se čudi otkuda je u Gruziji naletio na Hrvate od kojih jedan zna i litavski. Ha, čujte... 

Ostaci ostataka, prepušteni osama: 



Po Nikolinom se izrazu lica vidi da je vino bilo jako: 



A ovaj sveudilj ni da trepne: 



Tražimo račun. Razmišljamo koliko bi te bakanalije mogle izaći. U Hrvatskoj bismo valjda sve to platili nekih 700-tinjak kn. Dolazi račun: 70 larija. 210 kn. Za nas petoricu! To je 42 kn po osobi. Više košta pizza negdje na hrvatskoj obali. 
Bože, kako volim Gruziju... 

Na putu k maršrutki (po tome kako gestikuliram na slici vidite da sam očito nacvrcan): 



Hm, da, definitivno sam pod gasom: 



Letica još ide poslikati jednu rundu, dok se maršrutka ne pojavi. Trg Ereklea II.: 





Pogled u pravcu Bodbea: 



Ulice Sighnaghija:


 

 

 

 
Kad je došla maršrutka, nahranjeni i napojeni utonuli smo u san. Čak mi u jednom času i nije bilo osobito dobro od tog drmusanja, ali nasreću je sve dobro završilo. 

I ovdje se vidi neravna površina ceste: 



Neposredno prije Samgorija, prolazimo pokraj zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije: 



Stižemo na Samgori, spuštamo se u metro: 



Opet idemo na kolodvor. Sada moramo kupiti karte. Nadamo se samo da ćemo imati vremena skoknuti do Dodo. 
Stižemo na kolodvor, stajemo u red. Čini se da sada ide brže, iako i dalje mili. 
Kolodvor je nedavno obnovljen i glavna se dvorana prostire ponad perona, tako da odozgo puca pogled na vlakove: 



Dok Nikola i Hrvoje čekaju, ja odlazim na WC, pa u dućan, a Letica mora opet nabaviti novce. Jutros je Nikola rekao da je WC na kolodvoru katastrofalan, no ja nalazim jedan čisto pristojan u prizemlju. On je pričao da su ga slali nekamo izvan zgrade, preko perona, u neku mračnu izbu. Tko zna što je on točno izveo. 

Pred kolodvorom je također jedan od glavnih punktova za međugradske maršrutke: 



Vraćam se na blagajnu. Nikola je odlučio malo pridrijemati: 



Već mu se sad spava. Kako će tek biti sutra... 

Kako se približavamo blagajni, vidimo da to toliko traje jer ona karte ispisuje ručno. Usto, karte se pišu u nekoliko primjeraka, a vjerojatno nema indigo-papir. Da stvar bude bizarnija, na kraju kartu reže škarama u obliku nekakvog bizarnog kolaža, te onda taj odrezak predaje putniku. 

Naposljetku dobivamo kartu i vraćamo se u hostel po stvari. Ja moram konačno dovršiti i onaj sladoled. Pitamo Dodo je li izvedivo da stvari ostavimo u hostelu, na nekom posebnom mjestu, budući da se ionako iz Armenije vraćamo preko Tbilisija (armensko-turska granica je zatvorena), pa ćemo onda uzeti samo manje ruksake za taj trodnevni izlet. Osim Nikole, koji NEMA manji ruksak. I Hrvoje je odlučio uzeti svoju punu ratnu spremu. Letica i ja uzimamo male ruksake, a Mate plastičnu vrećicu. Laughing Dodo nam pokazuje jednu prostoriju u stražnjem dijelu dvorišta, tamo je spremište. Unutra ima još stvari, očito nismo jedini koji imaju taj aranžman. 
Večer prije razgovarali smo s Dodo o Gruziji, pa nam je pokušavala savjetovati što bismo još trebali obići. Jednostavno, ne stignemo. Da, treba otići u Davit Garedžu, u Omalo, u Svaneti...ali sve sam uvjereniji da ću se vratiti u ovu zemlju. I ne samo ja. 

Napokon smo se spremili za put u Armeniju i krećemo put kolodvora. Točnije, nas četvorica. Letica se još ide tuširati. Valjda će stići na vlak...

Pristižemo na kolodvor. Tražimo pravi peron. Pothodnik i stubišta nisu još obnovljeni, pa je taj dio kolodvora pomalo oronuo. Napokon nalazimo naš vlak. Na početku su plackarti, a naš je vagon na kraju kompozicije. 

Pogled po peronu, naš vlak je ovaj desni: 


 
Ulazimo u vagon, brzo pronalazimo naš kupe. Ista razina komfora kao i onaj kojim smo se vozili iz Moldavije. Samo što je u ovom kupeu posteljina već na svom mjestu i kričavonarančaste je boje. Odlažem kartu na stolić i fotografiram je. Budući da je provodnik odmah došao po nju, nemam bolju sliku ove bizarne izrezotine: 



Pogled na peron i zgradu: 



Iako vagon pripada Armenskim željeznicama, svugdje se nalazi ruski natpis "Južnokavkaskaja železnaja doroga". Naime, to je naziv kompanije koja je vlasnik Armenskih željeznica - 2008. su Ruske željeznice dobile 30-godišnju koncesiju za upravljanje željeznicama u Armeniji. 

Opet imamo problema s organizacijom u kupeu, nikako da se dovedemo u red. Ja uzimam gornji krevet, Nikola isto tako. Potom krećemo. Šaljem poruku Letici da vidim je li stigao. Ne odgovara. Valjda jest. 

Tbilisi tone u noć, nad gradom dominira osvijetljena katedrala Sv. Trojstva:



Mate komentira kako je prije mjesec dana bio u pribaltičkim republikama i da mu izgleda nevjerojatno da je i ono i ovo bila ista država. A to je tek europski dio bivšega SSSR-a. 

Ne vozimo se dugo, možda nekih sat vremena, dok se na vratima kupea ne pojavi gruzijski carinik. Ta je kontrola relativno jednostavna. No onda se pojavljuje provodnik s formularima za armensku vizu. U međuvremenu mi je Letica poslao poruku s pitanjem koja je adresa našeg smještaja u Erevanu. Sad bar znam da je u vlaku i da ispunjava formular za vizu, jer se ta informacija traži. Mi nemamo nikakav rezerviran smještaj - naime, dok sam prethodne večeri pokušavao rezervirati sobu, internet u hostelu je krepao. Znam samo da u hostelu koji nam je bio prvi izbor (od ukupno dva koja postoje) nije bilo mjesta za drugu noć. Ali to je jedini čiju adresu imam u vodiču. Uostalom, to je ionako samo pro forma. 
Formular za vizu pisan je armenskim i engleskim. Srećom, jer armensko pismo nismo stigli savladati, tako da ćemo tamo uglavnom zujati pred natpisima. 

Ubrzo ulazimo u armenski granični kolodvor Ajrum. Izlazimo van. Po prvi puta čujemo armenski, pregledači kola se međusobno razgovaraju. Što se nas tiče, ne čuje se nikakva razlika u odnosu na gruzijski, jednako je nerazumljiv. 
Odlazimo u ured granične policije u zgradi kolodvora. Iz kontra smjera dolazi Letica s neko dvoje Poljaka koje je upoznao u svom vagonu. Pita nas jesmo li primijetili kako Armenci izgledaju bitno drugačije od Gruzijaca. Ukazuje na to da imaju orlovske nosove. Mate mu se smije, da priča gluposti, da sigurno ne bi ni znao da su Armenci kad ne bi znao kontekst u kojemu se sve odvija. Letica ustraje. 
Predajemo formulare za vizu, putovnicu i 3000 drama (odnosno, njihovu protuvrijednost, 6€), koliko košta izdavanje vize. Meni lijepe vizu u pasoš i ja izlazim u predvorje, čekam ostale. Potom me ponovno zovu nazad unutra. Nije mi jasno zašto. Nitko mi ne zna objasniti. Traže da im vratim putovnicu. Dajem putovnicu cariniku i pokušavam od njegovog kolege doznati zašto, ali mi ovaj to ne zna objasniti. Onda mi Letica govori da se ne derem na carinika. Ne derem se, samo govorim malo glasnije, jer mi nije jasno za kog me vraga sada tu zadržavaju ako sam dobio vizu i mislim da imam pravo zahtijevati objašnjenje. Opet mi daju da ispunjavam formular za vizu. Ispunjavam ga drugi puta, ali prije nego sam završio, carinik mi uzima formular i stavlja putovnicu u snop svih drugih putovnica iz vlaka. 
Napokon svi izlazimo van i čekamo pred zgradom. Dolazi policajac s hrpom putovnica i ulazi u vlak, stacionira se u jednom kupeu. Vlak je već krenuo, onda on počinje s razdiobom putovnica. Prilično šareno međunarodno društvo, tu je neka Finkinja s ruskom putovnicom, Poljaci, mi, neki Španjolac (ustvari Katalonac)... 

Nakon čitavih peripetija vraćamo se u kupe. Sad konačno možemo odspavati. 

Nahvamdis, Sakartvelo - barev, Hajastan. Iliti, doviđenja, Gruzijo - zdravo, Armenijo. Država u koju smo ušli, Republika Armenija (arm. Hajastani Hanrapetutjun) danas je malena kontinentalna država na sjeveroistočnom rubu Anatolijske visoravni. Površina joj je 29,800 km2 (što znači da je malo veća od Albanije) i u njoj živi oko 3 300 000 ljudi. To je sve što je ostalo od nekoć moćne antičke države - a i to je spašeno teškom mukom. Zanimljivo, Armenija je u tom času bila jedna od 5 europskih država - zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Vatikanom, Albanijom i Kosovom - koja nema McDonald's restoran. Zanimljiv kuriozitet. (Inače, u međuvremenu je i Island zatvorio svoje McDonald'se, a u BiH ih se nekoliko otvorilo.)
Porijeklo Armenaca prilično je nejasno. Oni danas govore jezikom koji pripada indoeuropskoj porodici, iako unutar nje predstavlja izolat, tj. samostalnu granu (isto kao i albanski i grčki). Prema nekim teorijama, armenski bi mogao biti nasljednik frigijskoga, koji se govorio u zapadnoj Anatoliji. Ono što znamo, jest da je na području negdašnje Armenije tijekom staroga vijeka postojalo nekoliko država čiji su pripadnici govorili neindoeuropskim jezicima. Ono što se danas naziva Armenijom bilo je tada pod vlašću kraljevine Urartu. Prva država koja se može nazvati Armenijom utemeljena je 600. g. pr. Kr., od strane dinastije Oronta. Država je svoju najveću moć dostigla u razdoblju od 95. do 66. pr. Kr., u doba vladavine kralja Tigrana I. Velikog. U to se vrijeme Armenija prostirala od Kaspijskog jezera do Sredozemnog mora, obuhvaćajući pritom čitavo južno Zakavkazje, sjeverozapadni Iran, sjeverni Irak, istočnu Tursku i gotovo čitavu Siriju i Libanon. No zbog svog važnog strateškog položaja, ubrzo je došla u sukob s Rimom, te su joj granice smanjene. 
Izvorno zoroastristička, Armenija je zarana došla u dodir s kršćanstvom - već 40. godine. Kralj Trdat III. godine 301. proglasio je kršćanstvo službenom državnom religijom, čime je Armenija postala prva država u svijetu u kojoj je kršćanstvo postalo državna religija. Armenci se i dan-danas jako ponose tom činjenicom. Trdatova je odluka navodno bila potaknuta time što ga je Surp Grigor Lusavorič (Sv. Grgur Prosvjetitelj) izliječio od ludila, no analitičari kažu da je Trdat prepoznao kršćanstvo kao novu utjecajnu silu, te ju odlučio suprotstaviti zoroastrizmu. 
Nakon što je 428. palo kraljevstvo, Armenija je ušla u sastav Perzije. Buna Armenaca 451. omogućila im je vjersku slobodu u Perzijskom Carstvu. Od VII. do IX. st. Armenija je u vlasti Arapa, potom opet zadobiva nezavisnost. 1045. pada pod vlast Bizanta, zatim 1071. Seldžuka, nakon poraza Bizantinaca u Bitci kod Manzikerta, na sjeverozapadnoj obali jezera Van. Međutim, jedan je dio armenske državnosti preživio, u vidu izbjeglica koje su osnovale Armensku kraljevinu Ciliciju u istoimenoj maloazijskoj pokrajini (to je onaj dio današnje Turske gdje završava mediteranska obala na istoku, i potom skreće ravno na jug). Tako je armenska kultura dobila još jedno središte, u koje je ubrzo premješteno i sjedište Armenske apostolske crkve. 
Nakon pada Seldžuka, kavkasku Armeniju zauzimaju Mongoli, a potom dolazi do podjele između Otomanskog Carstva i Perzije. Rusi stižu početkom 19. stoljeća i do 1828. posve uključuju istočnu Armeniju u svoj sastav. 
Zapadni dio Armenije, koji je bio u sastavu Otomanskog Carstva, uživao je relativno veliku slobodu. Armenci su u Turskom Carstvu imali velik utjecaj u umjetnosti i kulturi (arhitekt koji je izgradio istanbulsku sultansku palaču Dolmabahçe bio je Armenac). No kada su se potkraj 19. st. Armenci počeli boriti za veće vjerske slobode, sultan Abdulhamid II. odgovorio je s nekoliko masakara u kojima je pobijeno između 80 i 300 000 ljudi. 
Nažalost, to je bio tek početak. Tijekom Prvog svjetskog rata mladoturska je vlast gledala na Armence s izrazitom podozrivošću, smatrajući ih agentima ruskog utjecaja na istoku Anatolije. Rješenje je bilo monstruozno - tijekom triju godina, od 1915. do 1917., nestala je čitava otomanska populacija Armenaca, dijelom pobijena na licu mjesta, dijelom prognana, a dijelom poslana na iscrpljujuće marševe u Sirijsku pustinju. Brojka pobijenih u tom pogromu kreće se između 800 000 i milijun ljudi. Genocid Armenaca vjerojatno je drugi najmasovniji pogrom nekog naroda u povijesti, poslije Holokausta. Ono što je najstrašnije u čitavoj priči jest to da Turska do dana današnjega negira da je ikakvog genocida bilo, a ako su doista neki ljudi poginuli "ha, čujte, bilo je takvo vrijeme, moglo se dogoditi da neki ljudi pritom i nastradaju". Turska ide toliko daleko da prekida diplomatske odnose s državama koje priznaju Armenski genocid. 
Na području pod ruskom vlašću proglašena je Demokratska Republika Armenija, nakon što je propala ideja kratkotrajne Transkavkaske Federacije. Prema mirovnom prijedlogu američkog predsjednika Wilsona, toj se Armeniji trebalo priključiti i Armencima nastanjene krajeve iz Turskog Carstva (to je tzv. Wilsonova Armenija). Turska je vojska međutim imala druge planove, pogotovo kada je Kemal-paša krenuo sa svojim ratom za nezavisnost. Turci su potisnuli Armence iz čitave regije oko jezera Van i gradova Erzuruma i Karsa, došavši sve do grada Aleksandropola (današnji Gjumri). Netom što je rat završio mirom u Aleksandropolu, sa sjevera je nahrupila Crvena armija i Demokratsku Republiku Armeniju integrirala u Sovjetski Savez. SSSR je sklopio novi sporazum s Turskom, mirovni ugovor u Karsu, kojim je Turska SSSR-u vratila Adžariju, a zadržala zapadnu Armeniju. 
Armenija je relativno prosperirala tijekom života u SSSR-u, iako je u vrijeme Staljina bila prisutna opresija religije. 1965., nakon masovnih prosvjeda, u Erevanu je podignut spomenik Armenskom genocidu, povodom 50. godišnjice. Stvari su se pogoršale krajem osamdesetih. Naime, Armenci su se sve više bunili zbog zagađivanja uzrokovanih sovjetskom industrijom, a došlo je i do međuetničkog sukoba između Armenaca i Azera u azerbejdžanskoj autonomnoj oblasti Nagorno Karabah, većinski nastanjenoj Armencima. Da stvar bude gora, Armeniju je krajem 1988. pogodio i razorni potres. 
Sve je to dovelo do nezadovoljstva Armenaca, koji su održali velike demonstracije u svibnju 1990., slaveći obljetnicu proglašenja Demokratske Republike Armenije. Sovjetska milicija otvorila je vatru na demonstrante, ubivši pritom petoricu. Ranije te godine, u siječnju, došlo je do pogroma Armenaca u Bakuu, što je rezultiralo odlaskom 200 000 azerbejdžanskih Armenaca iz te republike. Kada se u ožujku 1991. održao referendum o budućnosti SSSR-a, Armenija je, uz baltičke republike, Gruziju i Moldaviju taj referendum bojkotirala. 23. kolovoza 1991. Armenija je proglasila nezavisnost od SSSR-a, međutim ubrzo se upetljala u krvavi rat oko Nagorno Karabaha, što je rezultiralo ekonomskom blokadom od strane Turske (zanimljivo, Turska je bila jedna od prvih država koje su priznale Armeniju). Zbog te blokade, tursko-armenska granica zatvorena je sve do danas. Bilo je govora o njenom otvaranju, no to je dvosjekli mač - kolikogod Armenija željela to otvaranje, time bi pokazala da priznaje tu granicu, a to bi u nacionalistički naelektriziranoj političkoj atmosferi Armenije bilo političko samoubojstvo, otprilike jednako kako bi prošao neki srpski političar da javno prizna da je Kosovo izgubljeno. 
Rat oko Karabaha završen je primirjem 1994., a Nagorno Karabah otada funkcionira kao de facto nezavisna država, koju nitko ne priznaje, pa čak ni Armenija. 
Danas je Armenija u bizarnom geopolitičkom položaju. Ima vrlo loše, zapravo nikakve, odnose s Azerbejdžanom, tek mrvicu bolje s Turskom, s Gruzijom je u relativno dobrim odnosima, iako se ni oni baš ne ljube previše (prvenstveno zbog položaja armenske manjine u gruzijskoj regiji Samche-Džavaheti), s Iranom su u dobrim odnosima, iako je Iran relativno nezainteresiran - a istovremeno ima vrlo solidne odnose s Rusijom i SAD-om. Armenska dijaspora utjecajna je po čitavom svijetu - ponajviše u Francuskoj i SAD-u. 

Za razliku od Gruzije, Armenija je u potpunosti smještena na visoravni (najniža točka nalazi se na 390 metara), najviši vrh je Aragac s 4090 metara visine. Krajolikom države dominira veliko jezero Sevan. Država ima oblik blagog kvadrata, s jednim ispruženim krakom koji razdvaja Azerbejdžan od njegove eksklave Nahičevana i završava kratkom, 40-ak kilometara dugom granicom s Iranom. 

Detaljnije o Armeniji govorit ću idućih dana, kako budemo razrađivali naš put dalje. Zasada toliko.

egerke @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.