Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 25, 2013
NEDJELJA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se nakon doručka upućujemo istom rutom kao i prethodne večeri do starog grada. Putem prolazimo pored Karađozbegove džamije:



Karađozbegovu džamiju je 1557. izgradio najveći turski arhitekt Mimar Sinan po narudžbi mostarskog plemića Mehmed-bega Karađoza. Bila je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a tijekom posljednjeg rata gotovo posve srušena. Obnovljena je 2004. Najveća je džamija u Hercegovini. Ujedno je to i posljednja džamija pokraj koje smo prošli na ovom našem putovanju, no nikada nismo uspjeli ni u jednu ući. Tako da će Ena morati čekati neku drugu priliku da prvi puta posjeti džamiju.

Nastavljamo dalje i u daljini već vidimo kulu Helebiju:



Helebija je jedna od dviju kula (druga je Tara) koje omeđuju Stari most – simbol i eponim Mostara. No prije no što konačno dođemo do mosta, bacimo još jedan pogled na brdo iznad grada:



33 metra visok križ na brdu Hum izgrađen je službeno za jubilej 2000 godina kršćanstva, a neslužbeno, kao i onaj na brdu Vodno iznad Skopja, da bi iritirao one druge (u Skopju Albance, ovdje Bošnjake muslimane). Inače, jedan od argumenata koji katolici (i pravoslavci) u BiH koriste u pogledu izgradnje vjerskih objekata je „pa ako oni mogu graditi tolike džamije, možemo i mi crkve“. Pritom se zaboravlja da je općenito frekvencija džamija u islamskom svijetu mnogo veća, i da je zapravo normalno da u gradu u kojem je omjer muslimana i kršćana podjednak, bude više džamija, jer džemat obuhvaća manje područje od župe/crkvene općine (otprilike jednu mahalu).

I evo ga, konačno puca pred nama pogled na Stari most u svoj njegovoj ljepoti:



(toranj desno je Tara)

Stari most izgrađen je 1566., za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, a graditelj je bio Mimar Hajrudin, Sinanov učenik. U svoje je vrijeme bio najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dug je 30 metara, širok 4 metra, a na najvišoj točki nadvisuje Neretvu za 24 metra. Evlija Čelebija je u 17. stoljeću zapisao kako na svom putu kroz 16 zemalja nije nigdje vidio tako visok most. Gradio se 9 godina, a do danas nisu poznati svi podaci o tome kako je, s ondašnjom tehnologijom, točno izgrađen. Valja napomenuti da je konstrukcija koja je most pridržavala dok se gradio bila drvena. Prema legendi, Hajrudinu je bilo rečeno da će u slučaju neuspjeha biti osuđen na smrt. Čak je pripremio svoj pogreb na dan skidanja konstrukcije. Most je ipak ostao stajati, Hajrudin je sačuvao živu glavu, a most je stajao još idućih 427 godina, sve do Slobodana Praljka. Ostaci mosta pali su u Neretvu, iz koje su kasnije izvađeni, te je obnova mosta započela 2001., a završila tri godine kasnije. Iduće je godine most uvršten na popis Svjetske baštine UN-a (zanimljivo, i drugi bosanskohercegovački spomenik na toj listi je most – onaj preko Drine u Višegradu. Ironično, u zemlji kojoj su ponajprije potrebni mostovi među ljudima.).

Most je toliko povezan s gradom, da je dao čak i ime Mostaru. Doduše, tada još nije bila riječ o ovom mostu (čak ne ni o onom srušenom), već o njegovom prethodniku, visećem mostu podignutom stotinjak godina ranije. Tara i Helebija već su tada postojale, a oko njih se razvilo malo naselje. Međutim, samo ime spominje se po prvi puta u turskom popisu stanovništva 1468. Mostar je svoj razvoj započeo u doba turske vlasti, kada je postao sjedište hercegovačkog sandžaka. U 19. stoljeću taj je sandžak postao pašalukom, a 1840. došlo je do velikog progona mostarskih katolika. Austrougarsko razdoblje donosi modernizaciju grada, a najbrži razvoj dogodio se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kad se grad širi, razvija industriju i postaje centrom kojemu gravitira čitava Hercegovina. Nažalost, sve je to zaustavio rat, u kojem je glavnu ulogu imao sukob između Hrvata i Bošnjaka (Srbi su držali brda okolo grada, ali su otamo otjerani već u kasno proljeće 1992.), koji su držali dvije obale Neretve (Hrvati desnu, zapadnu, Bošnjaci lijevu, istočnu – premda je prava linija razgraničenja išla nešto zapadnije, tzv. Bulevarom, tako da je Neretva čitava bila u bošnjačkom dijelu). Pritom su čitav grad i okolica pretrpjeli ogromnu kulturnu štetu: još je na početku rata, prilikom granatiranja od strane JNA, uništen franjevački samostan i biskupska palača s knjižnicom od oko 50 000 knjiga, kao i Karađozbegova džamija. Potom je HVO uništio nekoliko pravoslavnih vjerskih objekata u gradu i okolici: sabornu crkvu Svete Trojice, manastir u Žitomislićima i crkvu Rođenja presvete Bogorodice. Štetu na civilnim objektima ne treba ni spominjati: Mostar je bio najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Iako se život normalizirao, još uvijek se u zraku osjeća implicitna podjela – mnogi Hrvati se libe ići u istočni dio grada i obratno.

Pogled s mosta na Koski Mehmed-pašinu džamiju:



I pogled u dubinu:



Stari je most poznat i po skakačima s njega. Prvi skok s mosta zabilježen je još 1664., a odonda su gradski mladići redovno dokazivali svoju hrabrost i impresionirali djevojke skokovima. Osim velike visine, problem je i u samom doskoku, budući da je Neretva puna opasnih stijena i virova, a i u temperaturnoj razlici (Mostar je jedan od najtoplijih gradova u Europi, a Neretva je hladna). Od 1968. održava se i službeno natjecanje u skokovima, a skakači su danas oformili i neku vrstu udruge (kojoj je sjedište u Tari), te rade skokove po narudžbi – naravno, za odgovarajuću novčanu protuvrijednost, koja se penje i do nekoliko stotina eura za skok na glavu.

Pogled na Taru:



I Helebiju:



Na mostu je uvijek gužva:



Iako je kamen korišten za obnovu uglavnom nov, već je poprilično uglačan tisućama nogu, i vrlo sklizak. Srećom, na mostu postoje ovi „ležeći policajci“, bez kojih bi prelazak bio nemoguć, no svejedno treba paziti.

Nastavljamo dijelom Starog grada koji se nalazi na desnoj obali Neretve. Ovdje se u Neretvu ulijeva rječica Radobolja, preko koje je također podignut manji most, nazvan Kriva ćuprija:



I on je bio srušen, ali ne projektilima. U ratu je bio oštećen, a onda je 1997. Radobolja zimi nabujala i podlokala već ionako krhki most. Inače, Kriva je ćuprija starija od Starog mosta, i navodno je poslužila kao uzor za njegovu gradnju.

Spuštamo se skroz do Neretve. Na zidiću sjedi neki tip, priča da je inače Hrvat iz Njemačke, a da je bio u narkomanskoj komuni u Međugorju i da se sad vraća kući. Pita možemo li mu novčano pomoći. Ha tko zna, vjerojatno mulja, ali mu ipak dajem 5 maraka, sitnijeg nemam.

S obale puca krasan pogled na Stari most:



Sjeli smo u hlad i malo kunjamo. U jednom trenutku primjećujemo neko komešanje na mostu. Jedan se mladić, očito skakač, popeo na ogradu, i očito se sprema skočiti:



Ostat ćemo još malo, da pokušam zabilježiti trenutak skoka. Međutim, on nikako da skoči. Glupo mi je imati upaljen fotoaparat, pa računam na graju s mosta koja će me upozoriti na skok. Minute prolaze. Deset, dvadeset, pola sata...očito se još nije iscjenkao za pravu cijenu za skok. Bliži nam se vrijeme povratka u hostel, trebamo uzeti stvari i krenuti prema autobusnom kolodvoru. Ovaj i dalje stoji. Krećemo, i u povratku prelazimo preko Starog mosta. Nismo ništa  propustili, on i dalje stoji na ogradi, šepuri se i ne pokazuje namjeru da u skorije vrijeme skoči. Razmišljam da ga onako u prolazu nonšalantno gurnem i prekinem taj igrokaz. Laughing

Na povratku u hostel još jednom bilježim Karađozbegovu džamiju, iz šireg kuta:



I to je ujedno posljednja fotografija na ovom putovanju.

No putovanje još nije gotovo. Nakon uzimanja stvari u hostelu krećemo na kolodvor, koji se nalazi odmah uz željeznički, u istočnom dijelu grada. Kupujemo karte za autobus do Splita. Autobus dolazi iz Sarajeva i već u dolasku kasni. Napokon se pojavljuje, udoban, dvokatni, klimatiziran. Sjedamo na donji kat i započinje vožnja prema Splitu. U Čapljini prolazimo pored displeja koji pokazuje vrijeme i temperaturu – trenutno je 45° C. Kako se vozimo, primjećujem da je Ena sve snuždenija i da joj nije dobro. Sjedimo okrenuti leđima u smjeru vožnje, možda je to. Premješta se sučelice. Nije, i dalje joj se vrti. Na kraju doznajem u čemu je problem – ona je naime u silnom strahu da ju ne potjera na WC tijekom puta odlučila to jutro piti što manje tekućine, i tako je dehidrirala. Ja joj dajem svoju vodu, ali ni nje nema previše. Ipak je nekako izdržala do prvog stajanja, kod Baćinskih jezera, gdje smo konačno kupili dvije litre vode.

U nastavku puta javlja se međutim primarni problem – nakon što je rehidrirala tijelo, sad joj pak mjehur ne da mira. Iako autobus ima WC, nismo sigurni koristi li se on uopće, pa to čuvamo samo kao najzadnju opciju (OK, postoji i ona iza nje – zaustavi autobus, pa u grmlje). Put traje beskrajno dugo, prvo kroz Makarsku rivijeru, pa onda kroz Poljicu, gdje je tradicionalno gužva...pokušavam joj nekako skrenuti pažnju, pokazujem joj more, otoke...ali ne pomaže, sila je sve jača. Pokušava se u sebi dogovoriti sa svojim mjehurom da ju pusti na miru do Splita, ali on je tvrdoglav. Ipak nekako naposljetku dolazimo na splitski kolodvor i dok ja kupujem karte za Šibenik ona stiže obaviti svoje.

Krećemo dalje i odmah upadamo u gužvu u Kaštelima i na ulazu u Trogir. Predvidljivo bismo trebali stići u Šibenik 15 minuta prije polaska broda za Zlarin, ali toliko smo već nakupili zakašnjenja. Nakon Trogira autobus, umjesto da produži obalnom cestom, kreće u brdo, preko Boraje. Već u mislima vidim kako nam brod odlazi, no u tom času još ne znam da je cesta preko Boraje, iako uža i lošija, zapravo kraća i stoga brža. I doista, preko Vrpolja stižemo u Šibenik 10 minuta prije polaska broda...

OK, boravak u Zlarinu imao je također svojih trenutaka, jer smo očito negdje putem još pokvarili probavu, pa smo se tri dana oporavljali, no sve u svemu, smatram da je putovanje bilo uspješno, pogotovo za Enu, koja, kao što sam rekao, nikad prije nije putovala toliko dugo, i još na ovakav način. Bilo je tu svakako određenih problema na koje nisam navikao na putovanjima s onim svojim haharima, ipak je Ena manje otporna na prljavštinu i loše uvjete puta, te je puno sporija – ali zato sam i odabrao rutu za koju sam smatrao da ju možemo odraditi i malo sporije (usporedbe radi, naš put u Zakavkazje je trajao također 17 dana). Ironično, Ena je smatrala da je tempo našeg putovanja bio daleko brži od onoga na koji je ona navikla. Laughing

I time je još jedan putopis priveden kraju. Smile Za kraj, ruta čitavog puta:



egerke @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 23, 2013
SUBOTA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ćemo na doručak na Baščaršiju, naravno na burek i jogurt. Putem dotamo snimam ime trga s čijim pamćenjem problema vjerojatno imaju i sami stanovnici:



Odmah pored toga je i narodno kazalište:



Nakon doručka upućujemo se na tramvaj koji će nas odvesti sve do svojeg zapadnog terminusa – Ilidže. Zbog specifičnog reljefa, Sarajevo ima samo jednu tramvajsku prugu, koja se pruža od Baščaršije do Ilidže, s kratkim odvojkom do željezničkog kolodvora, ali je ipak na čitavoj toj trasi napravljeno nekoliko okretišta (Skenderija, Čengić Vila, Nedžarići), tako da kombiniranjem tih okretišta ukupno postoji čak sedam linija. Najdulja je trojka, koja transverzalno prelazi čitav grad, i kojom se mi sad vozimo.

Ilidža je nekoć bila prigradsko naselje, a danas se praktički spojila sa Sarajevom. Ujedno je i mjesto najstarijeg naselja na sarajevskom području – u obližnjem Butmiru, gdje je danas sarajevski aerodrom, nađeni su arheološki tragovi neolitske kulture iz oko 2600 godina pr. Kr. U rimsko doba ovdje se nalaze toplice – Aquae Sulphurae (Sumporne toplice), inače i najvažnije rimsko naselje na području Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku, čitavo je područje poznato kao Vrhbosna, što je i danas ostao naziv za sarajevsko područje u katoličkoj terminologiji (Vrhbosanska nadbiskupija). Ime Ilidža turskog je porijekla, i također znači „toplice“. Do rata, naselje je imalo relativnu srpsku većinu, ali je ipak pripalo Federaciji BiH, prouzročivši na taj način migracije stanovništva. Prije rata Ilidža je bila jedna od najrazvijenijih općina Jugoslavije, s posebno razvijenim turizmom. Naime, osim termalnih izvora (koji se poprilično olfaktivno osjete), na području Ilidže nalazi se i izvor rijeke Bosne, kao i zimski sportski centar na Igmanu.

Mi se otpućujemo prema spomenutom Vrelu Bosne, no prije toga evo opet malo revolucionarnih grafita:



Do Vrela Bosne vodi oko 3,5 kilometra dugačak drvored platana i kestena, u kojem se nalazi i mnoštvo vila iz austrougarskog razdoblja. Hodanje kroz drvored nakon nekog vremena postaje zamorno, unatoč prekrasnoj prirodi, budući da se nikako ne nazire kraj. Oni ljeniji, ali financijski potkoženi mogu iznajmiti fijaker koji će ih prebaciti do odredišta. Za one koji hodaju to znači da se pored beskonačnog hodanja još svako malo moraju izmicati fijakerima i izbjegavati konjsku balegu.

Ipak, nakon kojih pola sata hoda, dolazi se u vilinski pejzaž:





Rijeka Bosna ovdje izbija iz nekoliko vrela, te oblikuje više jezeraca, po kojima plivaju patke i labudovi. Subota je, pa ima dosta izletnika. Totalni kontrast naspram prošlog puta kada sam bio ovdje, u siječnju 2008.

Za vrijeme rata čitavo je područje bilo jako zapušteno i prepušteno nekontroliranoj sječi drva za ogrjev. Uz pomoć lokalne mladeži i međunarodnih ekoloških udruga, Vrelo Bosne je 2000. obnovljeno i odonda je jedna od glavnih turističkih atrakcija Sarajeva i uopće čitave BiH.

Uživajte još malo:





Prerano je još da bismo jeli, pa odlučujemo ručati po povratku u grad. Šetkamo se uokolo, odugovlačeći s povratkom kroz onaj beskrajni drvored. Međutim, s obzirom da nam i natrag treba oko pola sata, valja nam krenuti.

Po prispijeću na tramvajsko okretište odmah nalazimo jedna kola – subota je i tramvaji zbog izletnika voze pojačano.

Silazimo kod kolodvora, kupujemo kartu za predvečer, te se potom lagano šećemo nazad prema gradu.

Nasuprot željezničkog kolodvora nalazi se novi neboder novinske kuće Avaz, nazvan Twist tower:



Vraćamo se na glavnu sarajevsku transverzalu, Ulicu Zmaja od Bosne. U doba rata, čitav je ovaj potez, od zapadnih predgrađa do Marijin dvora, bio poznat kao Snajperska aleja, budući da je riječ o širokom brisanom prostoru okruženom visokim zgradama, kao stvorenom za snajperiste. U Sarajevu je ukupno tijekom rata od snajpera ubijeno 225 ljudi, a ranjeno 1030.

Ono što je u Bukureštu u doba rumunjske revolucije bio hotel Intercontinental, u Sarajevu je u doba rata bio Holiday Inn:



U tom su hotelu za čitavo vrijeme rata bili smješteni strani novinari, koji su tako iz prve ruke mogli pratiti život u opsjednutom gradu u kojem je svaki dan mogao biti posljednji.

Malo dalje prema centru nalazi se katolička crkva Sv. Josipa, sagrađena potkraj tridesetih godina 20. stoljeća:



I tada napokon dolazimo do Marijin dvora, koji je nekoć predstavljao zapadni ulaz u grad:



Marijin dvor je zapravo naziv za zgradu u lijevom dijelu slike, ispred koje stoji tramvaj. Riječ je o stambeno-poslovnoj zgradi koju je 1885. dao izgraditi austrijski poduzetnik August Braun, nazvavši je po svojoj supruzi Mariji. Velika zgrada na četiri ulice postala je simbolom tog novog dijela grada tako da se čitav predio, skroz do željezničkog kolodvora, nazvao po njoj.

Skrećemo prema Miljacki, no kako je obala Miljacke na suncu, odlučujemo se za sjenovitije ulice centra grada. Put nas opet vodi na Baščaršiju, na ručak. Ja ću uzeti ćevape, a Ena, koja ne voli mljeveno meso, uzet će neku piletinu. Postoji nekoliko teorija o tome gdje su najbolji ćevapi na Baščaršiji. Neki navijaju za Ferhatovića, neki za Želju, a ja sam još kod svog prvog posjeta Sarajevu dobio preporuku da su najbolji ćevapi kod Mrkve. Ćevabdžinica čiji je vlasnik Ejub Mrkva nalazi se pri samom kraju Baščaršije, iza Baščaršijske džamije. Moram priznati da su me Mrkvini ćevapi već prvi puta toliko zadovoljili da nisam imao potrebe eksperimentirati s ostalim ćevabdžinicama u kvartu.

Iako se svi oni koji su Sarajevo posjetili nakon rata kunu u to kako to više nije ono predratno Sarajevo, kako je ono imalo jednu puno pozitivniju vibru, ja moram priznati da sam u svojim posjetima Sarajevu također osjetio pozitivan duh toga grada, čak i danas. Da nije bilo tog nesalomljivog duha i specifične vrste humora, ovaj grad teško da bi izdržao jezivu sudbinu koju je trpio skoro 4 godine.

Ali nije to samo do Sarajeva, čitava je BiH takva. Sjećam se kada sam u Budimpešti naletio na grafit, nažvrljan u jednoj stražarnici kod kraljevske palače: „Jebo zemlju koja Bosne nema.“ Laughing

Doista, kada razmišljam o ovom putovanju, pada mi na pamet jedna paralela: Albanci su trokonfesionalan narod, ali nikada nisu pomislili da su tri različita naroda. Vjera ih možda razdvaja, ali spaja ih zajednički jezik, kultura, povijest... Možda su Albanci imali tu sreću da su jezično odvojeni od svojih susjeda, pa su bili upućeni jedni na druge. S druge strane, BiH je tek dio kontinuuma, smješten između dva dominantna pola, toliko dominantna da su BiH uvijek gledali kao prepreku nacionalnom objedinjenju. I zato su Albanci jedan narod s trima vjerama, a u BiH su tri vjere dale tri naroda. Upravo zato što je prvi rasadnik nacionalnog identiteta u BiH bila Crkva, katolici su svoj identitet vezali za najbliži katolički, a pravoslavci za najbliži pravoslavni narod. Muslimanima etnički identitet sve do stvaranja Jugoslavije nije bio bitan – oni su jednostavno pripadali Bosni i Hercegovini. Kasnije su se izjašnjavali svakojako, već prema dominantnoj kršćanskoj denominaciji u njihovoj općini. Tako se Raif Dizdarević (rođen u Fojnici) izjašnjavao u početku kao Hrvat, a Meša Selimović (rođen u Tuzli) kao Srbin. Neki su se već tada zalagali i za naziv Bošnjak, koji po tome ne bi bio vezan uz vjeru – bilo tko se mogao izjasniti Bošnjakom, bio on i katolik ili pravoslavac. Međutim, 1968. u ustav SFRJ dodan je novi konstitutivni narod, Muslimani, koji je u principu obuhvatio ne samo bosanskohercegovačke muslimane, već i razne druge izolirane skupine islamske vjeroispovijesti po bivšoj Jugoslaviji (Gorance, Torbeše, sandžačke muslimane, Pomake...). Ujedno su na taj način zatvorena vrata mogućnosti stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog naroda, neovisnog o vjeri. BiH je postala Jugoslavija u malome, i doista, jedino je identitet Jugoslavena mogao zadovoljiti one koji su se osjećali kao da im je domovina Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska ili Srbija (sklon sam tu uvrstiti primjerice i Ivu Andrića).

Nažalost, takvo je stanje stvari i dovelo do krvoprolića devedesetih. Nacionalističke propagande Hrvatske i Srbije pokušavale su Bosnu i Hercegovinu prikazati kao umjetnu tvorevinu, bez ikakve povijesne utemeljenosti (a zašto bi Tomislavova Hrvatska ili Nemanjina Raška bile „utemeljenije“ od Tvrtkove Bosne?) za koju bi najbolje bilo da nestane, a onda slijedi grabež i podjela prema „prirodnim“ etničkim granicama. Muslimani? Ma oni nemaju ni kučeta ni mačeta, neće se nitko za njih zauzeti, lako ćemo mi s njima...

Početkom devedesetih, Muslimani su konačno počeli tvrditi da su Bošnjaci. Načelno, otvorili su ponovno vrata i Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. No malobrojni su ih poslušali. Ostali su uglavnom utaboreni u svojim zadojenim nacionalističkim taborima, gledajući u Bošnjacima uvijek samo muslimane. Štoviše, neki su ih gledali i kao Turke, u svojoj zadrtosti zaboravljajući činjenicu da je u povijesti bilo Bošnjaka muslimana koji su ratovali s Turcima (najpoznatiji je svakako Husein-beg Gradaščević). Da stvar postane bizarnija, mnogi Muslimani u ostalim predjelima Jugoslavije počeli su se automatizmom također izjašnjavati kao Bošnjaci. I dok je još donekle razumljiv bošnjački identitet u Sandžaku, koji je sve do aneksije 1908. bio dio Bosne i Hercegovine, malo je teže razumjeti postojanje Bošnjaka na Kosovu ili u nesandžačkim dijelovima Crne Gore. Pada mi na pamet onaj naš taksist iz Skadra, Burhan Osmanagiq, koji se izjasnio kao Crnogorac. No u Crnoj bi ga Gori vjerojatno danas smatrali Bošnjakom, iako s Bosnom nema nikakve veze.

I tako je naziv „Bošnjak“ i opet na određeni način zacementirao muslimanski identitet toga naroda, onemogućivši eklektički pristup bošnjaštvu. Vjerski vođe, kao što je ef. Mustafa Cerić, svojim izjavama samo pojačavaju značaj islama kao glavne komponente bošnjaštva, što opet proizvodi reakcije kod drugih dvaju naroda. Oni malobrojni nemuslimani koji se odluče izjasniti kao Bošnjaci, poput Željka Komšića, ispadaju izdajice u očima svoje matične etničke zajednice. Hrvati i Srbi marginaliziraju utjecaj islama u kulturi BiH. Istovremeno, i u najzadrtijim hrvatskim i srpskim predjelima BiH jedu se ćevapi i burek, pije se kava i rakija, a o upotrebi turcizama u svakodnevnom govoru da se ne priča. Povijesne se ličnosti pokušava uklopiti u ladicu „naših“ ili „njihovih“, svojataju se Ivo Andrić, Tvrtko, Kulin-ban...pogled na povijest Bosne i Hercegovine postaje shizofrena opsesija u želji da se dokaže da smo baš „mi“ tu bili prvi, OK, oni drugi kršćani (naravno, zabludjeli) su također tu postojali – ali „Turci“ nemaju tu što tražiti. Zaboravlja se pritom da muslimani u BiH nisu niotkuda „došli“, došao je tek islam, koji je svoje plodno tlo u Bosni našao upravo zahvaljujući usrdnom progonu Crkve bosanske, koji su podjednako vršile i Katolička i Pravoslavna crkva. Većina pripadnika Crkve bosanske svoj je spas pronašla u konverziji na islam, zadržavši međutim krišom i stare običaje Crkve bosanske – u nekim muslimanskim obiteljima sve do 19. stoljeća. Dakle, postojanje muslimana u BiH posljedica je crkvene netolerancije u srednjem vijeku, a taj se stav nije promijenio sve do danas. S druge strane, činjenica da se Sarajevo naziva Malim Jeruzalemom, i da su u njemu svoj dom našli mnogi španjolski Sefardi koji su bježali iz Andaluzije pred katoličkim „osloboditeljima“, može se zahvaliti upravo islamu i njegovom pozitivnom pogledu na ostale narode Knjige (za razliku od kršćana, koji u jednima vide bogoubojice, a u drugima sljedbenike nekog shizofreničara iz pustinje). Ukratko, Bosna i Hercegovina, bila ona katolička ili pravoslavna ili katoličko-pravoslavna – bila bi u svakom slučaju jedno kulturološki puno siromašnije mjesto. Dobar uvid u tu kulturološki jednoličnu BiH pruža podjela iste na entitete, zasebne pješčanike za prakticiranje samo vlastite vizije BiH. Što dulje potraje ta podjela, postat će samoispunjavajuće proročanstvo o tome kako ne postoji izdvojena bosanskohercegovačka kultura.

Nakon ručka vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Odlučujemo se uzeti taksi, ne da nam se hodati ili se prtljati po tramvaju. Zaustavljamo taksi ispred hostela. Vozač pokušava s nama zapodjenuti razgovor, no pati od mucanja, tako da razgovor teče poprilično polagano. Razmišljam kako mucanje, iako ne ometa nečiju sposobnost da vozi taksi, ipak predstavlja određen hendikep u ovom poslu, budući da su taksisti obično komunikativni tipovi koji sa svojim mušterijama vole pretresati kojekakve teme.

Vlak na koji bismo trebali ići očekivano kasni. Naravno, riječ je o vlaku za Ploče koji dolazi iz Zagreba. Kasni kojih 40-ak minuta u trenutku našeg dolaska na kolodvor, no to će se u međuvremenu još i udvostručiti. Izgleda da će nas noć uloviti putem, te Ena tako neće vidjeti Bradinsku rampu i kanjon Neretve. Ništa, treba nešto ostaviti i za drugi put...

Vlak konačno dolazi, ukrcavamo se i ubrzo nastavljamo put. Akšam pada, te nas konačno dostiže negdje oko tunela Ivan. U njega smo još ušli po svjetlu, no u Bradini se već smrklo. Od Bradinske rampe Eni mogu pokazati tek svjetla Konjica u daljini, pa nakon nekog vremena ta ista svjetla na drugoj strani vlaka...

U Mostar stižemo oko 10 navečer. Nadamo se da će nas čekati u hostelu. Grad je poprilično pust, a žega se osjeti i u ovo doba. Nalazimo rečeni hostel, vlasnica je mostarska nevjesta, inače rođena Zadranka. Smještamo se u dormitorij u kojem već ima nekoliko ljudi koji već spavaju. Klima radi luđački. Budući da smo mi netom s vlaka, ne spava nam se odmah, pa ćemo se još prošetati do starog dijela grada. Obilazimo Stari most, prelazimo na desnu obalu, tu je već življe, turisti i lokalci se muvaju uokolo. Razmišljamo sjesti negdje na piće ili čak jelo, no ništa nam ne izgleda primamljivo. Naposljetku sjedamo u jednu staru slastičarnicu na lijevoj obali. Uzimam tufahiju i bozu, Ena, mislim, uzima samo limunadu.

Sutra imamo slobodno jutro u Mostaru, pa ćemo se pomnije prošetati i poslikati što već treba. A sada se idemo smrzavati u onaj dormitorij...

egerke @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

egerke @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

egerke @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 15, 2013
SRIJEDA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se odjavljujemo iz hotela, vraćaju nam putovnice. Tu je ovaj put jedan tip koji nam se, kad je vidio da smo iz Hrvatske, odmah obraća na hrvatskome. Pitamo ga usput gdje je pekarnica, jer moramo uzeti nešto za doručak. Šalje nas u jednu odmah iza ugla. Obavljamo kupovinu doručka, te se potom otpućujemo do željezničkog kolodvora ispred kojeg stoje taksiji, da ne moramo pješačiti do Patrijaršije. Kada nas taksi doveze do Patrijaršije vidimo da je i ispred nje vojna kontrolna točka. Dok Dečane čuvaju Talijani, ovdje su Slovenci. Opet ista procedura, putovnica njima, propusnica nama.

Ulazimo u kompleks. Pećka patrijaršija je duhovno sjedište Srpske pravoslavne crkve i posljednje počivalište mnogih njenih patrijarha i arhiepiskopa. Točan datum njenog utemeljenja nije poznat. Vjeruje se da je još za života svetog Save pripala manastiru Žiča, kao metoh (zemlja koja pripada manastiru), te se po njoj i čitav Dukađinski plato na srpskome naziva Metohija. Kako se srednjovjekovna srpska država širila prema jugu, tako je Peć dobivala centralniji položaj, te je iz tog razloga odlučeno da se ovamo premjesti tadašnja srpska arhiepiskopija iz Žiče. U vrijeme cara Dušana Silnog Pećka arhiepiskopija dobila je status patrijaršije. Nakon smrti patrijarha Arsenija II., 1463., Patrijaršija je napuštena i počela je propadati. Obnovljena je u doba Sulejmana Veličanstvenog, 1555-57., na inicijativu Mehmed-paše Sokolovića, koji je, iako musliman, potjecao iz bosanske pravoslavne obitelji (brat mu je bio monah na Svetoj gori). Tada je Pećkoj patrijaršiji podređeno i nekoliko bugarskih eparhija. U prvoj polovici 18. stoljeća Fanarioti (balkanski grčki trgovci) i Vaseljenski patrijarh u Carigradu pokušavaju patrijaršiju podvrgnuti svom utjecaju, što im i uspijeva, te je 1766. Pećka patrijaršija ukinuta, a SPC izgubila autokefalnost. Povratit će ju tek u 19. stoljeću, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, da bi se u Peć vratila 1920.

Kompleks je oštećen u požaru 1981., u doba demonstracija na Kosovu, kada je malo nedostajalo da izgore riznica i knjižnica s vrijednim spisima. Službeno obrazloženje bilo je da je uzrok požara bio nepravilno izveden dimnjak, no sumnjalo se na podmetanje požara, koji je istovremeno buknuo na dva mjesta. Obnova je završila 2006., a otada se nalazi na UNESCO-vom popisu ugrožene svjetske baštine. U sklopu kompleksa se, osim crkve, nalazi i ženski manastir.

Zvonik, podignut 1970., u prvom planu ruševine starijih zgrada u kompleksu:



Pogled prema glavnoj crkvi:



Središnja patrijaršijska crkva sastoji se zapravo od triju usporedo izgrađenih crkava – crkve Svetih apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije – povezanih zajedničkim narteksom. Pored crkve Bogorodice Odigitrije nalazi se i manja crkvica Svetog Nikole, sa zasebnim ulazom. Tijekom posljednje obnove crkva je obojena u tamnocrvenu boju, istu onu u koju je obojena i Žiča, što je izazvalo žustru raspravu o opravdanosti takvoga poteza.

Stambeno krilo manastira:



Pogled na ulaz u kompleks:



Idemo u crkvu:





Unutra nas vodi jedna starija monahinja, nisam joj doznao ime. Razumije se u povijest crkve i manastira, no što se nekih stavova tiče, pokazuje izuzetnu krutost i zapravo je potpuna antiteza onom monahu dan ranije u Dečanima. Pričali smo malo dulje (zato ni nemam slika), vjerojatno je i njoj bilo drago da je našla nekoga tko se ponešto i razumije u pravoslavlje (vjerujem da je Eni taj razgovor bio pomalo naporan, no što se može), ali nisu mi se sviđali neki stavovi koje je iznijela. Primjerice, u jednom se času referirala na islam, odbijajući mu spomenuti ime (rekla je samo s prijezirom „ta...treća monoteistička religija“), kad sam ja, govoreći nešto o povijesti, rekao Istanbul, ona je reagirala sa „za mene je to oduvek bio Konstantinopol“, onda je imala neku aluziju na Hrvate, pokušavajući mi natuknuti da bih se trebao osjećati odgovornim za pokrštavanja Srba u Hrvatskoj u doba NDH...kasnije mi je pak spomenula da ni sama ne zna, kad razgovaramo o tim nekim dubljim temama, jesam li iskreno zainteresiran za to, ili sam možda neki provokator...sve u svemu, razgovor je bio izvedbeno ugodan, no nije mi se baš činila kao osoba s kojom bih mogao postići neko dublje razumijevanje. A i malo sam se zamislio – ako ova monahinja ima takve stavove prema muslimanima i katolicima, a ovo je uglavnom muslimansko-katolički kraj, jesu li to njene osobne predrasude ili ona zapravo samo odražava ono što je prevladavajući stav. Odnosno, je li prosječni kaluđer SPC-a bliži po razmišljanju njoj ili onom monahu iz Dečana?

Inače, još sam prethodnog dana u Dečanima uočio jednu razliku između pravoslavlja i katoličanstva, koju dotad nisam bio zapazio. Pitao sam, naime, monaha zašto je na svim prizorima raspeća Isus prikazan s paralelno položenim nogama, kad se obično prikazuje s prekriženima. Tada sam shvatio da se očito radi o ikonografskoj razlici – po pravoslavlju je na križ pribijen s 4 čavla, po jednim za svaki ud. Po katoličanstvu su mu noge prekrižene, jer je pribijen s tri čavla, po jednim za svaku ruku i jednim kroz obje noge. Vjerojatno je opet u pitanju simbolika broja 3, a tada mi je postalo jasno i pitanje koje sam jednom davno vidio u nekom vjeronaučnom kvizu, ali mu nisam pridavao preveliku važnost: „Je li moguće pribiti čovjeka na križ trima čavlima?“

Inače, jedna od monahinja u Pećkoj patrijaršiji je i sestra Irina, civilnim imenom Veselinka Zastavniković, bivša supruga Borisa Tadića. Ova rođena Osječanka, kćerka oficira JNA i u mladosti militantna ateistica, nakon razvoda od Tadića očito je doživjela vjersko obraćenje, te se zaredila. Eto, još jedna tema Eni za razmišljanje...

Nakon obilaska sjedamo u manastirski vrt i doručkujemo ono što smo kupili u pekarnici. Uživamo i opet u pomalo nestvarnoj atmosferi ovog manastira, u kontrastu s onim što se događa izvan njegovih zidova.

Upućujemo se prema izlazu. Unutar kapije stoji ova osmrtnica:



Riječ je o šestorici mladića ubijenih 14. prosinca 1998. u kafiću Panda u Peći, vjerojatno iz osvete za 34 pripadnika UÇK-a koji su nekoliko dana ranije na granici s Albanijom upali u zasjedu Vojske Jugoslavije i tom prilikom ubijeni. U napadu na kafić ozlijeđeno je još 15 ljudi. Iako nikada nije otkriven pravi identitet ubojica, srpska je policija uhitila 15-ak ljudi za koje se sumnjalo da su upleteni u ubojstvo. No oni nisu nikad osuđeni, budući da je ubrzo došlo do eskalacije sukoba čime je Srbija izgubila kontrolu nad Kosovom. Tvrdi se da je u pozadini čitave akcije bio UÇK-ov zapovjednik Ramush Haradinaj, koji je kasnije oslobođen optužbi za ratni zločin.

No ono što je mene osupnulo u vezi s tom osmrtnicom jesu ove kletve na njenom dnu. Razumijem ogorčenost roditelja koji su izgubili djecu tinejdžere, osuđujem gnusan čin ubojstva golobradih mladića – ali osmrtnica je mjesto na kojem bi se trebao pokazati pijetet prema pokojniku, i u njoj nema mjesta pozivima na osvetu ili proklinjanju ubojica. Dosad sam se s takvim slučajevima susretao samo na onim slikama koje su kružile internetom, gdje bi netko na nadgrobni spomenik napisao da je pokojnika ubio taj i taj, te onda kletve koje neka ga sustignu – ali to je ionako spadalo u domenu „vjerovali ili ne“. Ovo je međutim prvi puta da se s tako nečim susrećem uživo. Dodatnu dimenziju bizarnosti daje i to što se takva osmrtnica nalazi na zidu najsvetijeg mjesta Srpske pravoslavne crkve, a da je poruka u njoj posve suprotna kršćanskoj ideji oprosta i milosrđa. Usto, budući da je osmrtnica stara 13 godina, očito nije „zaboravljena“ na zidu, nego tamo i dalje stoji kako bi se podsjećalo prolaznike na taj čin, te se i dalje pothranjivala mržnja.

Dok se vraćamo prema kontrolnoj točki, slikam propusnicu:



Šećemo se natrag prema gradu. Ovdje Pećka Bistrica izgleda mnogo privlačnije nego na onoj slici od dan ranije:



Ponovno sjedamo na bozu i baklavu u onu istu slastičarnicu. Topao je ljetni dan, grad je pun života, ima i turista...mnogo bolje od onog dojma jučer.

Hotel Metohija/Dukagjini:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora i ukrcavamo na autobus za Plav. Iako je Plav zapravo udaljen kojih 30-ak kilometara zračne linije od Peći, a postoji i cesta preko Rugovskog kanjona, na prijevoj Čakor i potom do mjesta Murino, ona nije u potpunosti asfaltirana, te je granica na tom mjestu zatvorena. U principu, postoji samo jedan otvoreni granični prijelaz između Kosova i Crne Gore – Kulla/Kulina. Stoga ćemo se do Plava morati voziti „oko kere“, tj. preko Rožaja, Berana i Andrijevice.

Iz Peći izlazimo cestom prema Klini i Istoku, ali ubrzo skrećemo u brda i počinjemo se serpentinama uspinjati prema granici. Pogled na brda pred nama:



Pogled na sjeveroistok, prema Ibarskom Kolašinu i Srbiji:



Pogled na istok, prema Prištini i Kosovu Polju:



Dramatična brda:









Prolazimo kosovski granični prijelaz i ulazimo na ničiju zemlju. Zbog reljefa terena, do crnogorskog ćemo se graničnog prijelaza voziti nekih dvadesetak minuta.

Cesta vijuga kroz šumovita brda:











Na radiju svira neka tipična albanska narodna glazba, s kreštavim klarinetima. U jednom času, usred kompozicije, svirači počnu svirati s nekim jazzy napjevom, što traje nekih desetak sekundi, a potom se vraćaju uobičajenom zavijanju. Ena i ja se smijemo tom nemogućem fusionu.

Pri kraju smo ničije zemlje. Ova obitelj je očito ovamo došla na pogranični piknik:



Ulazimo u Crnu Goru, no krajolik ni ovdje nije bitno drugačiji:





Nakon nekih 45 minuta stižemo u Rožaje:





Iako se danas ovo smatra crnogorskim dijelom Sandžaka, Rožaje su nekoć pripadale Kosovskom vilajetu. Mjesto je uglavnom nastanjeno Bošnjacima, a dobilo je na važnosti devedesetih, jer su kroz njega vodile švercerske rute za Kosovo. Tada je i ovaj tradicionalno siromašan kraj malo ekonomski živnuo.

Iz Rožaja nastavljamo prema Beranima. Moram priznati da ni sam ne znam kako treba deklinirati to ime. Etimološki, Berane ima stari množinski nastavak muškog roda –ane, kao i recimo Pakoštane, Zavojane, Pađene, te bi prema tome lokativ trebao glasiti ovako kako sam ga napisao. Međutim, čuo sam da ga mnogi dekliniraju „prema Beranama“. Je li to posljedica neznanja ili se možda ipak radi o ženskom rodu, ne znam. Postoji i oblik „prema Beranu“, ali on je sasvim sigurno kriv. Postoji doduše i objašnjenje po kojem ime Berane dolazi od turskoga „bir hane“ (jedna kuća), pa bi onda sve ovo što sam napisao bilo pogrešno.

Berane su centar južnog dijela crnogorskog Sandžaka. Od 1949. do 1992. grad se zvao Ivangrad, u čast partizanskog generala i narodnog heroja Ivana Milutinovića. Inače su centar protivnika crnogorske nezavisnosti, a većina se stanovnika izjašnjava kao Srbi. Grad je nekoć bio jedna od najrazvijenijih općina Crne Gore, prije svega zahvaljujući velikoj industriji celuloze koja je, zajedno sa svojim popratnim granama, praktički nosila razvitak grada na sebi. Zahvaljujući njoj, Berane su dobile i aerodrom. A onda je, nedugo nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, 1989. odlučeno da se ta tvornica zatvori, kao „nerentabilna“. Naravno, iz tvornice je mažnjavao tko je stigao, a oni, umjesto da otkriju gdje curi, odlučili su zatvoriti tvornicu. Bila je to prva od stotina tvornica diljem Jugoslavije koja je odlukom političkog rukovodstva stjerana u propast. Epilog priče je jeziv i poučan – danas su Berane druga najsiromašnija općina u Crnoj Gori, nezaposlenost je ogromna, a od tvornice su ostale tek zastrašujuće ruševine koje podsjećaju na neka bolja i uspješnija vremena.

Sjećam se kada sam 1989. slučajno naletio na televiziji na reportažu o toj tvornici. Bio sam još klinac i nisam previše kužio ekonomsku stranu priče, no impresioniralo me dramatično prirodno okruženje te tvornice u kotlini okruženoj strmim brdima. Dotada sam za Ivangrad čuo samo kao ime sa zemljopisne karte ili tadašnjih utakmica jugoslavenske druge nogometne lige.

Berane leže na Limu:



(na desnoj se strani slike vidi u daljini dio kompleksa tvornice celuloze)

I malo bolji pogled:



Skrećemo na jug i vozimo se dolinom Lima prema Andrijevici. Pogled preko Lima na istok, prema kosovskoj granici:



A u daljini se naziru i Prokletije:



Andrijevica izgleda kao malo veće selo. Moram priznati da sam očekivao više od grada koji je već u doba Jugoslavije bio općinsko središte.

Naposljetku dolazimo i do izvorišta rijeke Lim – Plavskog jezera:



Plav je u mom životu još ranije sjećanje nego Ivangrad. Sredinom osamdesetih gledao sam na televiziji neku reportažu o nekoj obitelji iz Plava koja se iz ne znam više kojih razloga stalno motala po padinama Prokletija. Jesu li bili stočari ili takvo što, ne znam, no to je očito bilo vrlo riskantno jer vrhom Prokletija teče granica s tada vrlo negostoljubivom Albanijom. Zato su rečenu obitelj razne službe pokušavale odgovoriti od tih postupaka, ali utaman. Meni je međutim od čitave te reportaže ostala želja da posjetim Plav, to mistično mjesto na istoku Crne Gore, zabačeno u strmim brdima i smješteno pored prekrasnog ledenjačkog jezera.

Plav je staro begovsko mjesto, koje su utemeljili Turci u 17. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa odlučeno je da uđe u sastav Crne Gore, no lokalno je stanovništvo pružilo oružani otpor, te se crnogorska vojska morala povući. Kao nadoknadu, Crnoj je Gori dodijeljen Ulcinj. Nakon Prvog balkanskog rata, 1912., crnogorska vojska ipak ulazi u Plav, te je on otada u sastavu Crne Gore.

Danas se većina stanovnika izjašnjava kao Bošnjaci, a ima i dosta Albanaca, ne u samom Plavu, već u mjestima bliže Prokletijama (npr. u Vusanju).

Plav je i poznato turističko mjesto, ne samo zbog jezera, već i zbog drugih manifestacija tijekom ljeta. No mi smo očito zakasnili, jer nam u trenutku silaska iz autobusa na „kolodvoru“ (zapravo ogromnom neasfaltiranom parkiralištu) ništa ne govori da smo došli u mjesto u kojem su turisti dobrodošli. Nikakva putokaza za smještaj, nitko ne nudi sobe... Upućujemo se cestom prema centru, možda putem naiđemo na što. Ćorak. Pretpostavljamo da će možda biti čega bliže obali jezera. Spuštamo se stoga prema obali, no opažamo da je obala jezera obraštena trskom i nenaseljena. Lutamo i dalje ulicama u potrazi za bilo čim. Vidjeli smo čak i hotel, no čini se zatvorenim.

Usput slikam jednu od plavskih znamenitosti – Kulu Ćirkovića:



(u tom sam trenutku mislio da je to Kula Redžepagića, najpoznatija u Plavu, no nju na koncu nismo ni vidjeli)

Ena strpljivo korača za mnom, iako joj se ja ispričavam, prisjećajući se onog hodanja dan prije do Dečana, a tada je bilo mnogo manje naporno.

Vraćamo se u centar. Tražimo ikakav znak da netko iznajmljuje sobe, ali ništa od toga. U samom centru, Plav abruptno prestaje, s druge strane rječice nalazi se naselje Prnjavor. Vraćamo se natrag i ulazimo pitati u neki kafić, možda usmenom predajom nađemo nekoga tko iznajmljuje sobu. Kažu nam da probamo pitati „Kod Čiče“, da tamo svi odsjedaju. I da je to negdje kod autobusnog kolodvora, da pitamo bilo koga, svi znaju.

Putem do Čiče, evo još malo jezičnih užitaka:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora, a spomenuti Čiča nalazi se u kući odmah iznad platoa autobusnog kolodvora. Imaju sobu, nema problema. Riječ je zapravo o obitelji koja u svojoj kući iznajmljuje sobe. Štoviše, izgleda mi kao da, dok nitko drugi ne spava u tim sobama, oni sami koriste i njih. U sobi u koju su nas uveli osjećamo se kao da smo smješteni u gostinjsku sobu, a ne u zimmer frei. Sobom dominira veliki kičasti bračni krevet na kojem je madrac ugrađen u okvir presvučen crnim baršunom, a u kompletu s krevetom je i uzglavlje na kojem se nalazi integriran sat, stolići i radioaparat sa zvučnicima.

Tuširamo se, presvlačimo, i mogli bismo sada malo i do grada rasterećeni ruksaka. Razgled smo već silom prilika obavili tražeći smještaj, sad ćemo se malo prošetati i pronaći neku večeru.

Nalazimo je u nekoj ćevabdžinici u centru. Kad je dečko za šankom čuo da smo iz Hrvatske, skreće mi pažnju na televizor – Dinamo upravo igra prvu utakmicu protiv Malmöa u trećem pretkolu Lige prvaka. Malo razgovaramo s tim tipom, kaže da je baš te godine bio s nekim Zagrepčanima na izletu u Maroku... Večera je ukusna, tim više jer nismo baš previše jeli danas, osim onog bureka ujutro i baklave i boze oko podneva.

Nakon večere zastajemo još u jednoj slastičarnici, a potom se odlučujemo prošetati do jezera. Budući da je obala prekrivena trskom, ne može se baš šetati uz jezero, nego odlazimo na drveni molić koji se pruža u jezero, radeći pri vrhu četvorinu. Uz molić su vezani čamci. Nedaleko nas neki klinci piju. Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla. Vjerojatno je to Gusinje. Nažalost, od jezera noću ne vidimo puno, pa se odlučujemo vratiti još jednom sutra ujutro, prije busa. Budući da smo u brdima, zrak je prohladan, pa imam dojam da ćemo ugodno spavati noćas.

Vraćamo se u onaj naš kičasti krevet. Eto, da jednom spavam i u takvom čudu. Još mi samo baldahin fali...

egerke @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 9, 2013
UTORAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Probudili su nas mujezin i Zabranjeno pušenje. Nažalost, pojavio se problem – onaj isti koji je Enu mučio i u Sofiji, budući da se nakon Sofije vratila istom obrascu kao i prethodnih dana. Tako je nakon poslovično odličnog doručka Ena odlučila ostati u sobi, a ja sam bio prepušten sâm sebi sve do podneva.

Budući da sam Prizren uglavnom već bio vidio dvije godine ranije, plan mi je bio pokazati Eni grad, no kako je to otpalo, odlučio sam se koncentrirati na neke vedute za koje me prijatelj Stanko iz Zagreba, koji je početkom sedamdesetih u Prizrenu služio vojsku, zamolio da mu ih poslikam.

Krenuo sam prvo prema Šadrvanu, potom nastavivši do Sinan-pašine džamije, koja se obnavljala dvije godine ranije, pa ju nisam mogao bolje poslikati. Evo sada pogleda na ulaz, sa zastavama Turske (koja je financirala obnovu) i Kosova:



Minaret:



Džamiju je 1616. dao izgraditi Sofi Sinan-paša, budimski beg, koristeći se pritom djelimice i kamenjem s pravoslavnog manastira Svetih Arhanđela pokraj Prizrena. Inače, toga Sinan-pašu ne treba brkati s istoimenim turskim plemićem albanskog porijekla iz 16. stoljeća, koji je čak pet puta obnašao dužnost velikog vezira, a za Srbe je najzloglasniji po kazni koju im je namijenio zbog toga što su u tzv. Dugom ratu stali na stranu Habsburgovaca – spaljivanju posmrtnih ostataka svetog Save, koje je preživjela samo desna ruka. I taj je drugi Sinan-paša sagradio jednu džamiju na Kosovu – u Kačaniku.

Penjem se prema tvrđavi. Ovo je nekoć bila srpska mahala, tu sam dvije godine ranije slikao i onaj ćirilični grafit „Za Šešelja“, koji je u međuvremenu prebrisan. Još jedan pogled na džamiju:



Kao da je puteljak do tvrđave očišćeniji no prošli puta. S tvrđave slikam prema sjeveroistoku, u smjeru u kojemu se, prema Stankovim uputama, trebalo nalaziti brdo koje su oni zvali „Golo jaje“, a koje su kao vojnici morali iz dana u dan "zauzimati":



Na jug, prema Šar-planini:



Centar grada:



Pogled prema crkvi Svetog Spasa:



I još jedan filmić sa same tvrđave.

Spuštam se u grad, prelazim Bistricu (Lumbardhu) i produžujem do hamama, kako bih ga slikao danju:



Službeno nazvan Gazi Mehmed-pašin hamam, izgrađen je u drugoj polovici 16. stoljeća, s otvorenim prostorijama za oba spola.

Nastavljam dalje tom ulicom, ne bih li negdje mogao uloviti bolji kut da ugledam Golo jaje, no od toga nema ništa, ubrzo upadam u noviji dio grada, dolazim do nekog trgića s dječjim igralištem, te se odlučujem vratiti. Na povratku slikam i negdašnji hotel Theranda, u kojem je Stanko, prema vlastitim riječima "ostavio hrpu novca" u vojničkim danima. Hotel je promijenio ime i danas se zove Tirana:



Ako se ne varam, minaret pripada Kuklibegovoj džamiji.

Putem do pansiona još jedan pogled na Sinan-pašinu džamiju:



I na crkvu Svetog Nikole:



Eni je bolje, može na današnje ne pretjerano dugo putovanje. Ruksake na leđa i pješice prema autobusnom kolodvoru. U prolazu čujemo kako jedna djevojka naglas komentira, vidjevši nas dvoje: „Ka turistë.“ („Ima turista.“), očito i sama iznenađena time što turisti posjećuju njenu zemlju.

Na kolodvoru sjedamo u bus za Peć, no mi ćemo sići u Dečanima. Vozimo se već poznatom rutom do Đakovice. Nakon Đakovice nastavljamo predjelom koji je nov i za mene, te nedugo zatim dolazimo u mjesto Dečani. Samo mjesto Dečani (Deçan) nije osobito zanimljivo, radi se o modernom naselju koje je podosta i nastradalo u kosovskom ratu, budući da je bilo jedno od glavnih uporišta UÇK-a. Ono što nas zanima je obližnji pravoslavni manastir Visoki Dečani, do kojega moramo pješice od središnjeg kružnog toka u mjestu. Imamo možda kilometar hoda, do ruba naselja, pa potom cestom uz rub polja i šume. Eni je naporno, već razmišlja na kakve bi me muke stavila zbog ovog hodanja, premda nije osobito vruće, hodamo u sjeni šume. Nedugo prije manastira nailazimo na vojnu kontrolnu točku, na kojoj su talijanski vojnici. Nemam iskustva s vojnim kontrolama, pa pomalo zbunjeno pitam, ne znajući proceduru: „Per il monasterio?“ Vojnici mi samo ležerno odmahuju rukom da produžim istom cestom. I doista nakon još kojih 200-tinjak metara dolazimo do manastira:



I na ulazu u manastir je vojna kontrola, pregledavaju nam putovnice, te potom dobivamo propusnice. Visoki Dečani, kao i drugi objekti Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, uživaju svojevrsnu eksteritorijalnost.

Odlažemo ruksake uz zid unutrašnjeg dvorišta, te se potom zapućujemo prema glavnoj crkvi manastira. Iz suprotnog smjera dolazi monah, ne mogu procijeniti koliko mu je godina, s obzirom na bradu, no po glasu zvuči mlado – Ena tvrdi da je možda čak i mlađi od mene. Po govoru bih rekao da je iz Crne Gore, možda iz Bosne (ijekavac je). Pokazuje nam manastirsku crkvu, razgovaramo o povijesti manastira. Nisam siguran da mi se predstavio, no odnekuda mi zvoni da se zvao monah Mihajlo.

Manastir Visoki Dečani sagrađen je između 1327. i 1335., a dao ga je izgraditi Stefan Uroš III. Dečanski, otac cara Dušana. On je i sahranjen u manastirskoj crkvi, posvećenoj Kristu Pantokratoru. Crkva je izgrađena pod ravnanjem majstora franjevca Vita iz Kotora u kombinaciji stilova romanike i rane gotike, te je najveća srednjevjekovna crkva na Balkanu. Iako je manastir teško stradao u turskom razdoblju, crkva je sačuvana, zajedno sa svojim freskama iz 14. stoljeća. 2004. manastir je proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

Evo nekoliko slika unutrašnjosti, nažalost prilično tamnih. Kupola:



Pogled prema ikonostasu:



Freska Krista Pantokratora:



Moram priznati da se više ne sjećam o kojem je točno dijelu riječ:





Dotičemo se i aktualne situacije na Kosovu. U razgovoru monah spominje kako je Prizren dosta tolerantna sredina, mnogo više od ostalih, jer je upravo on prije dolaska u Dečane boravio u Prizrenu, te je kaže normalno hodao gradom u mantiji i nije imao problema. Istina, Prizren vjerojatno i jest najkozmopolitskiji grad na Kosovu, no i tamo je bilo sukoba i oštećivanja srpskih vjerskih objekata.

Crkva izvana:



Zgrade manastira:



Primjećujem nekoliko mladića koji su po izgledu očito Albanci. Nisam pitao monaha, no čini mi se da je ranije nešto natuknuo kako neki od lokalnih stanovnika pomažu oko manastira, budući da još uvijek traje obnova oštećenja iz rata.

Monah nas pita jesmo li za kavu. Prihvaćamo poziv, te nas odvodi na terasu stambenog dijela manastira, gdje nam donosi kavu i domaći sok od jabuke (monasi proizvode sami poljoprivredne proizvode na obližnjem imanju). Sok je vjerojatno najbolji koji sam pio u životu. Monah se potom ispričava, kaže da bi rado popričao još s nama, no da ima druge turiste koji dolaze, te ih mora povesti u obilazak. Potom nas ostavlja da sami uživamo na terasi. Razmišljam kako ovaj manastir ovdje djeluje nestvarno, smirujuće, i kako se ubrzo moramo vratiti u prometni kaos Dečana, u jedan posve drugačiji svijet, koji prema ovome stoji u kontrastu i ozračjem i kulturom i etnicitetom.

Još jedan pogled na dio dvorišta i kompleksa:



Od Prokletija nailazi oluja:





Čujemo i gromove, nadamo se samo da nas neće zaliti negdje putem.

Vraćamo propusnice na ulazu, dobivamo putovnice i krećemo prema Dečanima. Posljednji pogled na manastir i kanjon Dečanske Bistrice u pozadini:



Vraćamo se u centar Dečana i čekamo bus za Peć. Iza nas od manastira hoda i jedan par Poljaka. I oni čekaju bus za Peć.

Nasred kružnog toka vijori velika albanska zastava. Možda je sada vrijeme da ja napravim svoj mali ekspoze o Kosovu. Naime, iako osobno podržavam kosovsku nezavisnost, budući da je smatram jedinim razumnim rješenjem tog gordijskog čvora – vidjeli smo, nažalost, da Kosovo u Srbiji funkcionira jako loše, a da ne govorimo o mogućnosti da bi u tom slučaju čak 20% stanovništva Srbije izražavalo otvoreno neprijateljstvo prema državi u kojoj žive – ne podržavam niti želju za integracijom Kosova u Albaniju, jer bi ona također izazvala čitav niz poteškoća. Kosovo je etnički mnogo šarenije od Albanije (Albanija praktički od manjina ima samo Grke, te nešto malo Makedonaca, Goranaca i Crnogoraca), a ujedinjenje s Albanijom izazvalo bi vjerojatno još snažniju albanizaciju Kosova. Nadalje, prisutna je i poprilična netrpeljivost između Kosovara i Albanaca koja se mogla osjetiti čak i u časovima najveće solidarnosti s izbjeglicama s Kosova. Albanci Kosovare doživljavaju bahatima, primitivnima, pa čak i dekadentnima, budući da ne drže toliko do nekih starih običaja (nasljeđe Jugoslavije). U svakom slučaju, iako je Kosovo produkt velikih sila, svojevrsno solomonsko rješenje, ipak je bolje ovako nego da je jednostrano pripojeno nekoj od dviju država.

Često neki razumniji pojedinci u Srbiji izreknu onu famoznu rečenicu da je Kosovo „odavno izgubljeno“. Kada biste ih pitali kada je to „davno“, vjerojatno bi vam spomenuli Miloševića, sporazum iz Rambouilleta, neki možda čak i gazimestanski govor...no Kosovo nije izgubljeno ni 2008., ni 1999., ni 1990., ni 1981....Kosovo je izgubljeno 1912., onda kada je i dobiveno. Način na koji su srpska i crnogorska vojska te 1912. ušle na Kosovo i potom produžile preko onoga što će ubrzo postati Albanija – a koji su već u to doba kritizirali neki progresivniji pojedinci, poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića – posijao je sjeme sukoba koji će tijekom sto godina dva naroda koji su tijekom stoljeća imali prilično prisne odnose pretvoriti u najljuće neprijatelje. Ironično, i sami preci dinastije Karađorđevića vode porijeklo iz sjeverne Albanije, te su stoga postojali svi razlozi da ta dva naroda surađuju u budućem razvoju stvari. Nažalost, tadašnja je elita prvenstveno težila „strateškom“ izlazu na more preko albanskog teritorija, a što se Kosova tiče, tu su se teritorijalne pretenzije podgrijavale pričom o Kosovu kao srcu Srbije. I dan-danas se taj ulazak srpske vojske na Kosovo 1912. naziva oslobođenjem Kosova. No ako pogledamo malo bolje povijesne činjenice, utvrdit ćemo sljedeće: Kosovo je definitivno ušlo u posjed Srbije (tj. Raške) krajem 12. stoljeća, a pod Turke je konačno palo 1455. Dakle, pod vlašću Srbije bilo je niti 300 godina, nakon čega je uslijedilo 450 godina otomanske vlasti. Kosovo 1912. nije ono isto Kosovo kao 1455., isto kako to nije ni ondašnja i tadašnja Srbija, te prema tome možemo govoriti samo o osvajanju, nikako o oslobađanju Kosova. Iz perspektive albanskih nacionalista, možda čak i o okupaciji.

Demografski, Kosovo je 1912. već imalo albansku većinu, a čak ni program naseljavanja srpskih i crnogorskih kolonista, provođen u doba prve Jugoslavije, nije uspio preokrenuti trend u korist Srba. Nesporna je činjenica da je Kosovo, čak i u doba otomanske vlasti, bilo žarište srpske kulture, no to samo po sebi nije dovoljno za političku aneksiju nekog teritorija, pogotovo ako se tom prilikom izvrši pogrom lokalnog stanovništva, što su snage pod vodstvom Božidara Jankovića i izvršile.

Titova je vlast Kosovu dala isprva status autonomne oblasti u sastavu Srbije (unatoč protivljenju lokalnih političkih vođa, mahom Srba), kasnije autonomne pokrajine, no također je počinila jednu diskriminatornu pogrešku. Premda su Albanci u Jugoslaviji bili brojniji od čak dvaju naroda (Crnogoraca i Slovenaca) nikada nisu dobili status konstitutivnog naroda federacije i pravo na vlastitu republiku. Isprva se to odbijalo budući da se očekivao ulazak Albanije u federaciju, no kasnije nije bilo nikakvog razloga, osim onog diskriminativnog po kojem je to „država Južnih Slavena“, a Albanci to očito nisu. Jedan od argumenata je bio i onaj po kojem Albanci ionako već imaju svoju državu, Albaniju, pa ne mogu imati i konstitutivni status u Jugoslaviji – no tom se argumentu lako moglo kontrirati idejom po kojoj su npr. Srbi imali u SFRJ svoju nacionalnu državu, SR Srbiju, te konstitutivni status u još dvije druge republike (Hrvatskoj i BiH), odnosno Hrvati SR Hrvatsku i konstitutivni status u još jednoj (BiH).

Tko zna, da je Jugoslavija dobila sedmu republiku, sastavljenu od Kosova, sjeverozapadne Makedonije i možda istočne Crne Gore (Rožaja) – možda bi stvari bile mnogo mirnije.

Za albansku premoć na Kosovu krivi su tijekom povijesti i sami Srbi – prvo su osvajanjem Niša i južne Srbije, 1878., sami protjerali dio albanskog muslimanskog stanovništva, tzv. muhadžere, koji su se naselili preko granice, u tadašnji Kosovski vilajet. Nadalje, tijekom čitave otomanske vlasti, a i tijekom Jugoslavije (s izuzetkom razdoblja kolonizacije 1920-ih i 30-ih), Srbi su se s Kosova odseljavali – što dragovoljno, što pod pritiskom. Kosovo je, međutim, uvijek bilo svojevrsna crna rupa iz koje su svi koji su mogli bježali (premda je to kontradiktorno s idejom „crne rupe“, jer iz nje ništa ne bježi Laughing ). Kamo su bježali? Na sjever. Najčešće preko Dunava, u južnu Ugarsku. Broj Srba u Ugarskoj svakim je od tih zbjegova rastao, sve dok Srbi nisu postali većina u krajevima koji će kasnije postati Vojvodina. Kada se 1848. ukazala prilika, Srbi u južnoj Ugarskoj proglasili su svoju autonomiju. Jest da je ona ubrzo skršena, no time su zasijani temelji Vojvodine. U biti, Srbi u Vojvodini nisu načinili ništa različito od onoga što će kojih 150 godina kasnije napraviti Albanci na Kosovu – demografskom silom postati većina, te potom zatražiti neovisnost. Ako se tako pogleda ta povijesna trampa, mislim da je Srbija bolje prošla – dala je zaostalo Kosovo za bogatu Vojvodinu.

Budući da su Dečani udaljeni svega 20-ak kilometara od Peći, vožnja autobusom traje kratko, te ubrzo dolazimo u Peć. Malo prije Peći u nekim selima usput po prvi puta primjećujem kuće ograđene visokim zidovima, o kojima mi je još baka pričala. U takvim kućama žene većinom borave u dvorištu, rijetko izlaze na cestu, a sa strancima uopće ne kontaktiraju.

Po dolasku u Peć odmah se idemo raspitati na kolodvoru za kartu za sutra. Žena na šalteru dokono mlati muhe muhalicom, a na moje pitanje govori li srpskohrvatski odgovara potvrdno. Po govoru bih rekao da je Bošnjakinja.

Nakon dobivene informacije nastavljamo prema hotelu Jusaj, koji je bio najpovoljniji smještaj koji sam našao. Nalazi se blizu željezničkog kolodvora, a vjerojatno se radi o nekom usputnom prenoćištu koje služi i za kurvanje. Neka, za 10€ je i to dobro.

Recepcioner ne zna nijedan jezik osim albanskoga, ni engleski, ni srpski (ili potonji ne želi govoriti), ali ipak nekako dobivamo dvokrevetnu sobu bez kupaonice. Putovnice nam ostaju kod njega, nadam se samo da neće završiti na crnom tržištu. Iako je zgrada nova, pod u sobi je drven, a vrata od sobe se ne mogu zatvoriti, tj. mogu se samo zaključati. Etažne sanitarije se svode na jednu kupaonicu veličine one u garsonijeri – kada, umivaonik i WC, sve u jednome (dakle, ako se netko tušira, a tebi se pripiša – traži po drugim katovima).

Soba ima balkon, koji se proteže oko cijele zgrade, a s njega puca pogled na kolodvor:



Nakon malo izležavanja krećemo u grad. Pronalazimo nešto što nam liči na centar, ali to izgleda prilično otužno. Očekivao sam više od Peći.

Peć (alb. Peja) ima oko 60 000 stanovnika i stari je grad. Spominje se još kao Pescium kod Rimljana i Siparantum kod Ptolemeja, a potkraj 12. stoljeća zauzima ga Stefan Nemanja. Njegov sin Stefan Nemanjić darovao je grad manastiru Žiča, te je, nakon što su Kumani potkraj 13. stoljeća spalili Žiču, ovamo preneseno sjedište Srpske pravoslavne crkve. Do dana današnjeg, Peć se smatra sjedištem srpskog patrijarha, iako on trenutno iz razumljivih razloga ne stoluje ondje.

U tursko doba grad se zvao İpek i dobio je svoj orijentalni izgled, s uskim ulicama, bazarima, džamijama... 1899. u Peći je osnovana Pećka liga, sljedbenica Prizrenske lige, pokret za stvaranje albanske autonomne jedinice u sastavu Otomanskog Carstva.

Nakon Balkanskih ratova Peć je u sastavu Crne Gore, kasnije i u sastavu Zetske banovine, a Srbiji je pripojena stvaranjem AO Kosovo i Metohija. U posljednjim ratovima preko 80% kuća u gradu je oštećeno ili uništeno.

Ovo sam zaboravio slikati dvije godine ranije – prometni znak ograničenja brzine za tenkove:



Pogled na Pećku Bistricu (zašto se skoro svaka rijeka na Kosovu zove Bistrica?):



U pozadini se vidi kanjon Rugove, zapadno od Peći, koji se prostire u dubinu Prokletija, prema tromeđi s Albanijom i Crnom Gorom.

Kako rekoh, ima dosta oštećenih objekata, što gradu daje otužan dojam:



Pretpostavljamo da ovo ipak nije sve od grada, pa tražimo dalje. Zanima nas neki plan grada, trebamo i na internet. Pitamo u turističkom uredu, upućuju nas na internet. Nakon što smo to obavili, sjedamo na ručak. Dok sjedim na terasi restorana i ogledavam se uokolo, ironično primjećujem „Pa zar su se oko OVOGA Srbi toliko borili?“

Ipak, nakon ručka utvrđujemo da još nismo vidjeli centar Peći. On se nalazi malo niz ulicu, gdje je gradski park i korzo, te pored toga veliki hotel, koji se nekoć zvao „Metohija“, a danas se zove jednako, ali u albanskoj verziji („Dukagjini“). Prolazimo korzom, pa produžujemo prema zapadu. Želimo vidjeti gdje je točno Pećka patrijaršija. Ona se nalazi na rubu grada, ali odmah pored zadnjih kuća. Nije daleko, no kako se već smračilo, izvjesno je da ćemo onamo sutra.

Zastajemo kupiti vodu u jednoj prodavaonici. Jedan nas čovjek čuje da razgovaramo na hrvatskome, pa nas pita odakle smo. Kad mu velimo, onda kaže „O, pa Hrvati! Sve je to isto, Albanci, Hrvati, Crnogorci, svi smo mi potomci Ilira!“

Mit o ilirskom porijeklu izuzetno je jak kod Albanaca. Nažalost, on lingvistički baš ne drži vodu. Elementi iz praalbanskog ukazuju da se taj jezik govorio negdje u kontinentalnom području, daleko od mora. Usto, kako albanski dijeli određen broj riječi (oko 150) s rumunjskim, vjerojatnije je da je albanski zapravo potomak mezijskoga, koji se govorio u području današnje Timočke krajine prije rimskog osvajanja, a srodan je s dačkim, čiji su elementi prisutni u rumunjskome. Ironično, Albanci guraju taj ilirski mit kako bi dokazali da su najstariji narod na Balkanu – a u biti, oni zapravo i jesu najstariji, ali ne zato što su potomci Ilira, već Mezijaca. Usto, Iliri su bili prilično visoki rastom, dok su Albanci uglavnom niski – premda gegijski gorštaci odskaču od toga (uostalom, i sama riječ Geg je staroalbanska riječ za diva). Najvjerojatnije su Albanci produkt miješanja Mezijaca i Ilira, no jezik im je mezijski.

Vraćamo se na korzo, uzimamo bozu u jednoj slastičarnici. Nastavljamo šetnju gradom, srećemo opet one Poljake. Komentiram kako ćemo ih jamačno sresti i u našem hotelu.

Po korzu jurcaju klinci u automobilčićima na baterije, vozeći slalom među prolaznicima. Želimo sjesti u park, no ne doima se baš idiličnim. Tu je i neki britanski bračni par koji nas pita za put. Živo je, ljetna večer u provincijskom gradiću, a od Prokletija puše prohladan vjetar, pa je ugodno.

Na glavnom se trgu nalazi ova spomen-ploča:



„Ovdje su 19. studenog 1968. pročitani zahtjevi prvih albanskih demonstracija u Peći poslije Drugog svjetskog rata, za slobodnu narodnu zastavu, za republiku Kosovo i za samoodređenje na albanskim teritorijima pod jugoslavenskom okupacijom.“

Vraćamo se u hotel. Ulice izvan centra su dosta opustjele, no primjećujem da su mnogo čišće nego u Albaniji. Pored našeg hostela nalazi se neka diskoteka koja pušta neku cajkoliku glazbu, a sudeći po odzvanjanju, ista je poprilično prazna. No krasno će nam biti spavati...

Ja prvi obavljam svoju higijenu, potom Ena odlazi, ali se ubrzo vraća s komentarom „Kaj misliš tko je u sobi preko puta nas?“ Naravno, Poljaci...

egerke @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 18, 2013
PONEDJELJAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U hostelu imamo doručak, koji je osrednji: malo šunke, sira, povrće (rajčica i krastavci) i kava ili čaj. Mislim da je bilo i pekmeza, ali se ne sjećam. Poslije doručka izlazimo u jutarnju šetnju.

Spomenuo sam da je hostel smješten u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici. Evo kako ona izgleda:



Nažalost, u Albaniji se vrlo često nad ovakvim kućercima nadvijaju moderne zgradurine iznikle u građevinskom bumu:



Spuštamo se do bulevara uz Lanu, koji se na ovom mjestu zove Bulevard Zhan d'Ark. Ne znam kakve veze Ivana Orleanska ima s Tiranom, ili uopće Albanijom, no...

Slikam Kožarski most:



A potom i tiransku katedralu Svetog Pavla, koja izvana uopće ne liči na crkvu:



Izgrađena 2002., ima oblik trokuta, koji simbolizira kako Sveto Trojstvo tako i trokonfesionalnost Albanaca, a posvećena je svetom Pavlu, budući da je on osnovao kršćansku zajednicu u Draču.

Šećemo se centrom grada, uz Lanu (susrećemo opet onog klinca), u nekoj usputnoj slastičarnici ja uzimam neku slasticu, potom nastavljamo prema sjeveru, gdje u jednom dućanu kupujem novu bocu boze (budući da od Ohrida nisam popio ništa – naravno u već legendarnoj slastičarnici Korzo), a potom se preko Skenderbegovog trga zapućujemo na sjeverozapad, sve do Unaze, velikog prstenastog bulevara koji omeđuje središnju Tiranu. Unazom idemo na istok, do željezničkog kolodvora, koji je još uvijek u vrlo lošem stanju. Vrijeme je izuzetno vruće, sunce piči, temperatura je oko 35° i Eni je već slabo od te vrućine. Kao da ju trese blaga sunčanica. Krećemo prema hostelu, još će se tamo malo odmoriti, prije polaska na autobus.

Vrućina postaje neizdrživa, a i Eni više nije do razgovora. Ovo je vjerojatno jedan od trenutaka u kojima se pita što joj je trebalo ići na ovaj put, i mogu reći da ju razumijem, jer Tirana ljeti nije baš ugodna za boravak. Ona uostalom ni ne smatra Tiranu osobito privlačnim gradom, tako da joj ni to nije neko osobito zadovoljstvo.

Uzimamo stvari u hostelu i ponovno klipšemo do Skenderbegova trga, točnije do one agencije gdje smo jučer kupili karte. Ispred nje stoji i naš autobus za Prištinu, premda mi idemo samo do Prizrena. Srećom, autobus je klimatiziran, tako da smo se s olakšanjem zavalili u sjedala i promatramo vrevu Tirane. Doista, u ovakve dane ni ja ne mogu uvidjeti ikakav šarm u ovom gradu.

Napokon polazimo. Treba nam vremena dok izađemo iz grada, kroz kaotična prigradska naselja, potom pored aerodroma Rinas i onda na sjever, cestom prema Skadru. Ta je cesta još uvijek magistrala, iako ju na nekim mjestima označavaju kao autocestu. No tek kod Milota skrećemo desno prema brdima i ulazimo na novu modernu autocestu.

Autocesta A1, odnosno Narodna autocesta (u Albaniji) i Autocesta dr. Ibrahima Rugove (na Kosovu) gradi se od 2007., a gradi ju američki Bechtel u suradnji s turskom tvrtkom ENKA. Najteži dio radova je napravljen – u Albaniji je probijen 6 kilometara dug tunel Kalimash – Thirrë, a sada preostaje još dovršiti dio od Kukësa do kosovske granice. Putovanje od Kosova do Tirane tako je s nekadašnjih 6 sati skraćeno na 2, a posredno je utjecalo i na onaj famozni trajekt na jezeru Koman – naime, sada se promet iz Tropoje prema Tirani odvija preko Kosova, jer je tako brže.

Stajemo na nekom usputnom odmorištu:



Ena odlazi na WC, te se potom vraća zbunjena. Kaže da je ušla u krivi WC, te da su ju muškarci čudno gledali kad je izašla iz kabine. Nije ni čudo da joj se to dogodilo, u Albaniji se doista možete zabuniti ako na vratima samo pišu imena spolova koji koriste taj WC: burra ili gra. Ostavljam vama da zaključite što su od toga muškarci, a što žene.

Nastavljamo put. Nekoliko slika okoliša, koje će otprilike dati ideju kako je ovuda graditi autocestu:

















U daljini već vidimo i visove Šar-planine:



Malo prije Kukësa prestaje autocesta, te se preko jezera Fierza prelazi običnim dvotračnim mostom. Pogled na jezero:







Vrleti uz samu granicu:



I potom stižemo na granični prijelaz Morina/Vermnicë-Vrbnica. (Inače, ovo je druga Morina, postoji i Qafë Morinë iznad Đakovice, također granični prijelaz.) S kosovske se strane autocesta tek gradi, tako da je cesta zakrčena gradilištem, vozilima (uglavnom kamionima), a među svime time se suvereno šetkaju i goveda:



Nakon još jedne pauze neposredno nakon granice, nastavljamo prema Prizrenu. Ovaj autobus ne ulazi direktno u Prizren, već produžuje za Prištinu, a nas iskrcava na ulazu u grad, nedaleko autobusnog kolodvora. Odande moramo pješke. Nije to problem, znam put, no ja se bojim da ne zakasnimo u pansion (onaj isti u kojem smo bili 2009., Pansion Oltas), jer zbog nepredviđenih stajanja kasnimo već više od sat vremena u odnosu na termin koji sam rekao prilikom rezervacije.

Naposljetku stižemo u pansion u zadnji čas. Vlasnik već negoduje, kaže da je zbog nas morao odbiti neke Čehe, no ipak dobivamo sobu, štoviše, onu istu u kojoj sam dvije godine ranije bio s Matom i Nikolom. Doduše, sada u njoj više nema kompjutora, već je uguran još jedan krevet, no nema veze.

Dok se Ena smješta, ja odlazim do bankomata podići eure. Budući da nosim majicu s natpisom na hrvatskom, nisam siguran hoće li me netko zamijeniti za Srbina, pa sam malo paranoičan. Podižem eure i primjećujem kako su nekako pohabani. Jest da se radi o novčanicama od 10€, ali oni koje koriste u europskim zemljama uglavnom nisu tako pohabani. Tko zna, možda su krivotvoreni. Ili ih samo u europskim zemljama češće mijenjaju novima...

Lagano pada noć na Prizren, a mi krećemo u večernju šetnju. Presvukao sam majicu, nema razloga zabrinutosti. Na Šadrvanu je živo, topla ljetna večer ponovno je izmamila ljude na ulicu. Prvo ćemo nešto pojesti u jednom restorančiću s terasom na samom Šadrvanu. Poslije tradicionalno obilne večere u kojoj smo se oboje preračunali, krećemo šetnjom uz obalu Bistrice prema zgradi Prizrenske lige. Potom nastavljamo kroz prilično bezlične ulice iza nje, radeći krug oko te četvrti, da bismo izbili na glavnu cestu iza starog hamama:



Nastavljamo potom preko Šadrvana na drugu stranu. Želim pronaći onaj park u kojem sam ono svojedobno sjedio s Nikolom i Matom, no ne uspijevam. Opet smo se zapetljali u neku mahalu, odakle ne vidim izlaza. Kupujemo vodu u jednom usputnom dućanu. Slikam zanimljivu vizuru:



Iako piše na čak tri jezika (treći je turski, koji je također službeni u Prizrenu) da se NE baca smeće, vidite i sami kako izgleda podnožje stupa.

Šećemo i dalje, u potrazi za parkom, no već nas malo hvata i neugoda, primjećujemo neke tipove koji sjede u polumraku nekog trijema, vjerojatno s ne baš najčišćim namjerama, pa se odlučujemo vratiti.

Naša prva večer na Kosovu primiče se kraju, atmosfera u gradu je prilično mirna. Ena se inače bojala odlaska na Kosovo, budući da su nekoliko tjedana ranije izbili incidenti oko preuzimanja graničnih prijelaza Brnjak i Jarinje, no ja sam joj objasnio da je posrijedi sjever Kosova, na koji ionako nećemo prismrditi, nego ćemo se uglavnom držati zapadnog dijela, tj. Metohije. Prizren joj se sviđa, a nada se da će sutra ujutro imati još bolju priliku osmotriti grad pod dnevnim svjetlom. Sad ćemo na počinak...

egerke @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 11, 2013
NEDJELJA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja slikam pitoreskan pogled s našeg balkona:





Budući da cijena sobe ne uključuje doručak, morat ćemo nešto meznuti u gradu, te usput pokušati ući u crkvu Sv. Marije. Prvo ćemo obaviti kulturno uzdizanje, a onda žderačinu. U starom dijelu grada slikam već spomenutu Kraljevu džamiju:



A potom odlazimo u crkvu Sv. Marije:





Ena kaže da je očekivala više od same crkve, iznutra je dosta prazna, izuzev već prikazanog ikonostasa, na zidovima nema ničega.

Lunjamo duž korza, tražeći mjesto na kojem bismo mogli popiti nekakvu kavu i nešto pojesti, no ništa nam ne izgleda privlačno. Ili su posrijedi opskurne lokalne birtije, ili ušminkane slastičarnice, ili pak prčvarnice s mesom, što nam sigurno ne bi pasalo za doručak. Na kraju nalazimo jednu kućicu gdje se prodaje burek, pa sjedamo ispred i uzimamo burek i jogurt. Pravi balkanski doručak. Kada pitam ženu za pultom ima li jogurta, ona snažno odmahuje glavom, a potom vadi jedan iz frižidera. U Bugarskoj su nas ove godine mimoišli ti nesporazumi, ali evo ih zato ovdje...

Vraćamo se u hotel po stvari. Ispred hotela je kružni tok, na kojem će jedan vozač kamiona skoro pregaziti neiskusnu Enu, koja je očekivala da će, vidjevši ju, usporiti. Srećom, ja bolje poznajem mentalitet lokalnih vozača, pa ju povlačim na sigurno.

Pored hotela nalazi se veliki mural u spomen na antifašističku borbu i oslobođenje Elbasana:



Uzimamo stvari i odlazimo na stajalište furgona. Iako je nedjelja, furgona za Tiranu ima dosta. Općenito, promet furgonima se znatno poboljšao, i sada i za najudaljenije krajeve ima po nekoliko furgona u svako doba dana. Ovaj naš je krenuo uskoro, premda je bio poluprazan, očito im više nije toliko bitno da ih dupkom popune.

Isprva se vozimo glavnom cestom prema Rrogozhini, no onda skrećemo desno i počinjemo se nizom serpentina penjati iz doline Shkumbina. U dolini se sada vide pogoni čeličane:



Premda jedan mali dio čeličane još radi (uglavnom za preradu starog željeza), većina pogona je zatvorena, budući da bi prilagodba suvremenim ekološkim standardima zahtijevala ogromna ulaganja, a voljnih investitora nema. Oni koji su pokušali, ubrzo su digli ruke. Stoga čitav kompleks izgleda apokaliptično. Tvornica je inače na vrhuncu proizvodnje zapošljavala 12000 ljudi.

Cesta Elbasan-Tirana počinje nizom serpentina nakon kojih izlazi na uski hrbat brda, s obiju strana omeđen provalijama. Eni je čak malo i zlo od zavoja, no pogled uokolo je spektakularan i zastrašujuć:



Potom se istim takvim nizom serpentina spuštamo na drugu stranu, prema dolini rijeke Erzen. U daljini se već nazire položaj Tirane – ogromni oblak smoga pluta nad dolinom. Prolazimo kroz sela u kojima su uz cestu nanizani mnogi restorani koji poslužuju janjetinu – ovamo Tiranci dolaze na izlet i ručak vikendom.

Naposljetku pristižemo u Tiranu, gdje nas furgon ostavlja na obali Lane, iza negdašnje Hoxhine piramide. Krećemo u potragu za hostelom, koji nisam rezervirao, budući da nismo bili sigurni hoćemo li već prethodni dan imati vremena da nakon obilaska Elbasana produžimo za Tiranu, ili ćemo odmah odlučiti ostati u Elbasanu.

Usputna vizura s ulica Tirane:



Albanija je, uz Kosovo, vjerojatno najamerofilnija država u Europi. Jedino je ovdje moguće nekritičko prihvaćanje američke politike, državna proslava zbog ulaska u NATO i slično. U redu, u Americi živi i velik broj Albanaca, kojima je ona doista i pružila bolji život, no to ne znači da mora postojati tolika bezrezervna podrška njihovoj politici, pogotovo nazivanje jedne tiranske ulice imenom jednog od njihovih najlošijih predsjednika. Razumijem Bulevard Bill Clinton u Prištini, Clinton ima nekakve veze s kosovskom državnošću, no kakve točno veze ima Bush s Albanijom, osim što su mu tamo navodno ukrali sat? Istina je isto tako da u Albaniji prolazi ta američka libertarijanska politika, budući da tamo stvarno vlada slobodno poduzetništvo, a uloga države je tek simbolična. Ujedno je to dobar poligon za demonstraciju svih užasa koje sa sobom donosi posve slobodno tržište, posebice u domeni građevinskog poduzetništva. Napola dovršene zgrade, ili pak ušminkane deseterokatnice ispred kojih je blato, jer komunalije spadaju u društvenu domenu, a novca za izgradnju pločnika u proračunu nema...

Upućujemo se prema istočnom dijelu centra grada. Prolazimo pored tržnice, gdje se, na jednom dislociranom štandu na samoj autobusnoj stanici, prodaju živi primjerci peradi koji mirno šeću uokolo. Vjerojatno se, kada mušterija odabere svoju robu, pristupa klanju dotične, i to po svemu sudeći na tom istom mjestu. Još jedna blagodat slobodnog tržišta. Potražnje ima, ponude ima, čemu onda moralizacija o higijenskim i sanitarnim standardima, te o zaštiti građana od neugodnog prizora klanja?

Hostel je smješten u pokrajnjoj ulici jedne pokrajnje ulice, što znači da je poprilično miran. Nalazi se u negdašnjoj vili s velikim vrtom. Imaju mjesta. Hostel vodi jedna Albanka i jedan Englez. Ne znam jesu li par ili samo poslovni partneri. Naravno, postoji problem s redukcijom vode, na što nas posebno upozoravaju. Vode ima cijelo vrijeme, ali je tlak nizak, a ni ne preporučuje se dugotrajno tuširanje.

Nakon što smo se malo pofriškali, odlazimo pronaći agenciju gdje ćemo kupiti autobusne karte za sutra. Nalazimo je odmah pored Skenderbegovog trga, koji je sav raskopan, jer se centar grada upravo preuređuje. Kupujemo karte, Ena daje dio leka u kovanicama, pritom zabunom davši i jednu kovanicu bugarskih stotinki. No žena u agenciji bez problema i to uzima, samo odmahnuvši rukom. Laughing

Zatim odlazimo na ručak u jedan restoranu u Blloku koji su nam preporučili. Hrana je solidna, prava albanska, neki punjeni patlidžani, takvo što.

Nakon ručka šećemo centrom pa tako dolazimo i do zgrade sveučilišta:



Primijetite da je samo pročelje uređeno, a da bočne strane zgrade nemaju izrađenu fasadu, već samo golu ciglu.

Skrećemo lijevo od sveučilišta i upućujemo se prema velikom parku koji se nalazi iza. Park je zapravo poprilično velika šuma, sličan je Maksimiru. Ima nešto šetača, džogera, no vrućina je poprilična, pa ljudi vjerojatno ipak sjede u hladu kafića. Odmaramo se nakratko na jednoj klupici, a potom spuštamo do umjetnog jezera koje se nalazi na rubu parka:





Kompleks parka i jezera oblikovan je 1955-56., po planovima bugarskih urbanista. Unutar parka nalazi se crkva Sv. Prokopija i spomenik palim britanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, u parku se nalaze zoološki i botanički vrt, ljetna pozornica i grobovi trojice braće Frashëri: Abdyla (književnika, političara i jednog od osnivača Prizrenske lige), Naima (pjesnika) i Samija (književnika, dramatičara i filozofa). Jezero je poribljeno, pa se tako na njemu može i pecati, a služi i kao kupalište, premda je poprilično oronulo. Park je ranijih godina imao problema s hrpama otpada koje su u njemu ostavljali posjetitelji, a bilo je i slučajeva kriminala. Zadnjih godina govori se o investicijama, koje bi trebale izgraditi još jednu četvrt na obali jezera, na taj način smanjivši područje parka (slobodno tržište!), a i botanički bi vrt trebao pasti žrtvom izgradnje nove zaobilaznice.

Sjedimo neko vrijeme pored jezera, promatrajući šetače, potom se vraćamo prema gradu. Jezero je od ostatka grada odvojeno branom koja sprečava prelijevanje vode na obližnje četvrti koje su smještene niže od razine jezera.

Dok prelazimo preko mosta na Lani, spopada nas neki klinac od kojih desetak godina. Prodaje cigarete, parfeme... Ena i ja prolazimo razgovarajući, ignoriramo ga. No on ide uz nas i gura nam svoju robu u facu. U jednom mu času ja odgurujem ruku kojom mi maše pred facom, te mu se prilikom toga čitav bunt cigareta koji drži rasipa po mostu. Malo je falilo da se neke od kutija skotrljaju u Lanu.

(Vidjet ćemo ga i idući dan nedaleko od tog mjesta, ali će se tada držati podalje. Očito je shvatio da nismo zainteresirani.)

Vraćamo se u hostel, idući preko tzv. Kožarskog mosta (Ura e tabakëve), pješačkog mosta iz 18. stoljeća koji je nekoć premošćivao Lanu, sve do njenog preusmjerenja 1930-ih. Danas premošćuje jarak njenog bivšeg korita. Most se nekoć nalazio na važnoj prometnici koja je spajala Tiranu s istočnim brdima, vodeći skroz do Debra.

U hostelu je živo. Tu je i neki par iz Britanije, dolaze i neke dvije cure od kojih je jedna Novozelanđanka... Prvi puta čujem novozelandski engleski i zvuči mi izuzetno nerazumljivo.

Tijekom večeri odlučujemo se na još jednu šetnju. Vrijeme je da vidimo kako Tirana izgleda noću. Tražimo mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti, usput promatrajući noćni život grada. No nedjelja je i sve se prilično rano zatvara. Na kraju sjedamo u Kolonat, albansku kopiju McDonald'sa, koji se reklamira kao „mediteranski fast food“, a u ponudi ima i pizze i tjesteninu. Unutrašnje je uređenje gotovo prekopirano od McDonald'sa, a čak je i logotip sličan – no ovdje se umjesto velikog M nalazi veliko K, što zapravo izgleda kao da se zlatni lukovi McDonald'sa urušavaju. Laughing

Hrana je tipični fast food, iako imaju i dašak lokalnog – Skënderburger. Radi se u biti o ciabatti s goveđim odreskom i uobičajenim povrćem. Krumpirići su im loši.

Ena još odlazi kupiti papirnate maramice. Dok ja pokušavam pronaći kako se to kaže u rječniku, prodavačica iz Eninog objašnjavanja već kuži o čemu se radi, i kaže „facoletë“. Laughing Eh da, zaboravljamo koji utjecaj na albanski je izvršio (i još vrši) talijanski...

Vraćamo se u hostel, još smo sutra čitavo jutro u Tirani, tako da možemo ležerno odspavati...

egerke @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 6, 2013
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se pozdravljamo s našim domaćinima. Ove su nam godine naplatili redovnu turističku cijenu (nekih 10€). Očito više nemamo pravo na popust. A i ruku na srce, smještaj je pomalo oronuo, mogli bismo za istu ili malo višu cijenu drugdje dobiti i štogod kvalitetnije.

Iako smo prvo do Sv. Nauma mislili ići autobusom, odlučujemo se ipak za taksi. Nije puno skuplje, a brže je i ostavit će nam više vremena za ležerniji posjet manastiru.

Vožnja do manastira traje kojih 20 minuta, za koje vrijeme ja u razgovoru s taksistom pretresam trenutnu situaciju u makedonskom turizmu i politici. Iznenadilo me naime da na Ohridu ima velik broj Nizozemaca, koji dolaze čarter-letovima. Štoviše, čak je i dosta natpisa na nizozemskome. Kaže taksist da su oni i za vrijeme Jugoslavije bili brojni gosti.

Iskrcavamo se na parkiralištu, odakle imamo još kojih 500-tinjak metara do manastira, kroz špalir štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana. Lijevo od nas, u zaleđu, nalazi se jezerce, koje je jedan od izvora koji pune jezero:





Manastir je na malom brdašcu, a ispod njega nalazi se crkvica Sv. Petke:



Ulazimo u kompleks manastira:



Manastir je 895. osnovao Sveti Naum, suradnik Svetog Klimenta Ohridskog, koji je ovdje proveo zadnje godine života, te je tu 910. i umro i pokopan. Kasnije je manastir pregrađivan, a danas više nije u vjerskoj funkciji, već je muzej. Jedini objekt koji ima vjersku funkciju je crkva Sv. Arkangeli Mihail i Gavril:



Današnji oblik crkve potječe iz 16. stoljeća, a u sklopu nje se nalazi i Naumova grobnica (to je ova kupola desno, najniža).

Zanimljivo je da se manastir od 1912. do 1925. nalazio na teritoriju Albanije, a Kraljevini SHS ga je ustupio Ahmed ben Zogu, kao znak dobre volje. Lako je moguće da je ta činjenica spasila manastir, jer je pitanje kako bi prošao da je ostao u NR Albaniji, pogotovo na ovakvoj strateškoj točki.

Dvorište vrvi turistima, a ima i Hrvata – tih se dana naime u Ohridu održavao nekakav folklorni festival, a prethodne smo večeri prisustvovali i dijelu programa, gledajući nastup folklornih skupina iz Srbije, Hrvatske, Litve, Mongolije, Turske i još tako nekih zemalja. Danas je očito za sudionike bio priređen posjet Svetom Naumu.

Narteks:



Ulazimo u crkvu. Za to moramo kupiti ulaznicu. Kada čuje da smo iz Hrvatske, prodavač nam prodaje ulaznicu za domaće. Još malo makedonske gostoljubivosti.

Ikonostas:



Kupola:



Kako rekoh, u pokrajnjoj se prostoriji nalazi Naumov grob. Evo ga:



Kada se prisloni uho na nadgrobnu ploču, navodno se čuje zvuk sličan kucanju srca (ja ga nisam čuo). Zapravo se vjerojatno radi o kapanju vode negdje u grobu.

Izlazimo iz crkve i odlazimo na terasu vidikovca, otvorenu prema jezeru. Pogled na sjever, prema Ohridu:



I na zapad, prema albanskoj obali i Pogradecu:



Na istaci lijevo vidi se pogranični objekt. Udaljenost manastira od same granice je nekih 750 metara zračne linije.

Još jednom crkva, sa stražnje strane:



Ova crkva više nije u funkciji:



Stambeno krilo, izgrađeno u turskom stilu:



U kompleksu manastira ima i nekoliko paunova, koji ovuda slobodno šeću. Evo jedne paunice s mladuncima:



Navodno im se nije baš preporučljivo približavati, jer kljucaju.

Ruksake smo ostavili u narteksu. Sada ih uzimamo i pitamo možemo li proći stepenicama iz manastira direktno do graničnog prijelaza, da ne radimo zaobilazak, koji bi zahtijevao hod od kojih 2-3 kilometra. Jedna nam ženska kaže da je pored toga vojni objekt i da nije sigurna hoće li nas oni pustiti. Kaže nam da probamo. Dolazimo do stražarske kućice u kojoj je neki mladi vojnik. On kaže da nema problema, da bi nas on i pustio, ali je trenutno sam, a netko bi nam morao otključati gornja vrata. On ne može, jer ne smije napustiti stražarnicu. Ha ništa, morat ćemo onda ipak okolo.

Na parkingu nalazimo jednog taksista, te ga molimo da nas prebaci do granice. Njemu je to par minuta, a nama će uštedjeti dosta vremena.

Prelazimo granicu pješke, te potom lagano šećemo oko brda, do Tushëmishta i albanske granične kontrole. I ovdje se vidi napredak, Umjesto daščara 3 godine ranije, sada su ovdje moderni objekti, zastakljeni, propisno izgrađen pješački otok, rampe...danas izgleda bolje od makedonske strane graničnog prijelaza.

Nakon obavljenih graničnih formalnosti uzimamo taksi do željezničke stanice Pogradec. Vozimo se kroz centar Pogradeca, koji je također skockan, izgleda da će čak napraviti i pješačku zonu, te potom krećemo na sjever, uz obalu Ohridskog jezera, do kojih 5 km udaljene željezničke stanice. Uz cestu lokalci prodaju ribu iz jezera, držeći je u rukama i pokazujući ulov vozačima. Iskrcavamo se, plaćamo taksistu, i potom ulazimo u već dobro popunjenu čekaonicu:



Ena kaže „Kakav je ovo kulturni šok za mene.“, a ja si razmišljam kako se Albanija u zadnje vrijeme kultivirala i nije više toliko kaotična kao kada sam bio prvi puta.

Imamo još kojih sat vremena do polaska vlaka. Prije toga ćemo morati kupiti karte. Pogled na cjenik (desno) i vozni red (lijevo):



Primijetit ćete da najskuplja karta (do Vlore – nekih 7 sati vožnje) košta 310 leka, što je oko 16,5 kn. Unatoč smiješno niskoj cijeni, vrijeme putovanja vlak čini neprihvatljivim većini ljudi, osim ako ne idu na stvarno kratke relacije ili su stvarno toliko siromašni da si ne mogu priuštiti furgon.

Kolodvor Pogradec izvana:



A tu je i alternativno prijevozno sredstvo:



Preko puta se nalazi nekakva propala industrija, koja izgleda sablasno:



Još nas ne puštaju na peron, vrata su zaključana. U jednom se času upuštamo u razgovor s tipom koji stoji pored nas. On je isto turist, Francuz, zove se Antoine. Putuje sve do Tirane. Pitam ga zašto, pobogu, ako nije railfan. Kaže da je mislio proći jeftinije. U to nema sumnje, ali stići će u Tiranu u 9 navečer (sada je pola 2).

Antoine govori dobar engleski s obzirom da je Francuz. Kaže da je iz Normandije, a i izgledom više podsjeća na nekog Germana. Kaže da još ne zna kamo će nakon Tirane, da li na jug, prema Vlori, ili možda prema Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Napokon dolazi vlak. Krenuo je iz Tirane u 6 ujutro:



Još jednom završetak albanske željezničke mreže u Pogradecu:



Taman dovoljno prostora da lokomotiva može izmanevrirati s kraja na kraj vlaka. A i zadržavanje vlaka u Pogradecu traje taman toliko vremena.

Ukrcavamo se u vlak. Vagoni su solidni (usprkos propucanim prozorima). Pogled iz vagona prije polaska:



Propagandna poruka, koja je očito potrebna, a čini mi se da pomalo i daje plodove:



(„Čuvajte vagon čistim. Čistoća je kultura.“)

Krećemo. Pogled na već poznate terase:



Vozimo se na sjever, uz obalu jezera, sve do mjesta Lin, a potom vlak ulazi u jako dugačak tunel i izlazi s druge strane brda, na početku doline Shkumbina. Kroz nekoliko ćemo se serpentina spustiti do mjesta Prrenjas. Pejzaž malo podsjeća na Čepić-polje u Istri:



A brdo kroz koje smo prošli u tom bi slučaju bila Učka:



(Gore se vidi velika reklama za Eagle Telecom, jednu od albanskih kompanija mobilne telefonije. Kombinacija boja podsjeća na Google, koji su odabrali očito zbog sličnosti imena.)

Nakon što se spustimo u dolinu, to izgleda ovako:



U Prrenjasu se nalazi groblje vagona i lokomotiva. Dvije impresije iz vlaka:





Nakon Prrenjasa pruga ulazi u kanjon Shkumbina, što znači da većinu puta provodi na vijaduktima ili u tunelima, dok je cesta mnogo niže. Većina vijadukata je izgubila svoju metalnu ogradu, no očito je betonska konstrukcija još dovoljno čvrsta. Evo pogled na jedan iz „jurećeg“ vlaka:



Jedan od spomenika partizanskoj borbi, negdje usput:



Budući da sam tijekom puta razgovarao s Antoineom, nisam baš mogao mirno snimati cijelo vrijeme, no ipak sam se potrudio da ova vožnja vlakom ostane najbolje dokumentirani dio čitavog putovanja.

Još jedan vijadukt bez ograde:



Pogled u dubinu:



Malo pitomiji dio puta:



U daljini se nazire veliki vijadukt preko rijeke Bushtrice, vizualno najimpresivniji objekt na ovoj pruzi:



Ubrzo nailazimo na njega. Osim što prelazi rijeku (odnosno, tih dana njeno suho korito), prelazi i dvaput cestu, koja ispod njega čini zavoj u obliku slova U. Začudo, ima očuvanu ogradu:







Sjećam se kako sam ga tri godine ranije promatrao s ceste, i gledao moćne stupove koji ga nose, pitajući se koliko su još jaki i neće li uskoro zbog kroničnog neodržavanja kolabirati.

Nastavljamo dalje dolinom Shkumbina:





I potom stižemo u Librazhd. U tom trenutku još nisam znao da sam se vjerojatno posljednji puta vozio prugom Pogradec-Librazhd, budući da je promet na njoj obustavljen tijekom 2012., a onaj krš iz Prrenjasa se prebacuje u Elbasan. Daljnja sudbina ove pruge je neizvjesna – premda bi ju se moglo povezati, bilo s Grčkom (na Florinu), bilo s Makedonijom (preko Qafë Thanë i Struge na Kičevo), izgleda da će prije biti demontirana. Šteta, budući da bi Albaniji trebala još koja željeznička veza s inozemstvom, a to bi bila i možda najbrža željeznička poveznica Jadrana i Crnog mora (ako se još izgradi pruga od Kjustendila do Skopja).

Kolodvor u Librazhdu i lokalna fauna:



Ono u daljini mi izgleda kao polovica pasarele, ali možda je samo neka dizalica:



Kolodvorska zgrada u socrealističkom stilu:



Nakon Librazhda kanjon Shkumbina postaje dublji i uži:









U jednoj od usputnih stanica ukrcao se u vlak i neki čovjek s ovcom u vreći. Još malo kulturnih šokova za Enu. Laughing

Nakon kanjona, krajolik se otvara i ulazimo u ravnicu u kojoj leži Elbasan:



Ono u daljini bi trebao biti planinski masiv Tomorr, koji se nastavlja pored Berata prema južnoj Albaniji.

Još malo pitomijeg krajolika, ali s podsjetnikom da brda u Albaniji nikad nisu daleko:



Kada sam ovuda prolazio tri godine ranije s Nikolom i Vesnom, Nikola mi je skrenuo pažnju na bizarnu konstrukciju. Naime, premda pruga ne prolazi kroz nikakvo brdo, odjednom vlak ulazi u tunel – točnije, u betonsku konstrukciju nalik na tunel, koja stoji posve izdvojeno. Evo, da vidite o čemu se radi, premda je iz vlaka to teško uslikati:





Nemam ni približnog pojma zašto je to izgrađeno. Undecided

Približavamo se Elbasanu, što znači da je vrijeme silaska. No prije toga, još malo propagande:



(„Čuvajte svoj vagon. Sutra ćete opet putovati.“)

I napokon, nakon 4 sata truckanja, pristižemo u Elbasan. Pozdravljamo se s Antoineom (sjetit ćemo ga se u nekom trenutku večeras, pomislivši kako vjerojatno upravo tada pristiže u Tiranu) i silazimo. Zgradu kolodvora (jednu od rijetkih koja nije u onom jednoličnom stilu) su obnovili od prošlog puta kad sam bio ovdje:



Upućujemo se prema centru, koji nije daleko. Tamo je jedan hotel u kojem bi moglo biti slobodnih mjesta. Nažalost, kada dođemo tamo, reći će nam da ih nema, nego da pokušamo kojih pola kilometra zapadnije, navodno ima neki hotel „kod mosta“. I doista, nalazimo hotel, a imaju i mjesta. Recepcioner na engleskome kaže „Thirteen euro.“ Za dvije osobe? Pa to je stvarno jeftino. Ulazimo u sobu, i ja odmah želim platiti. Dajem recepcioneru 13€, no on i dalje stoji. Kažem mu: „You said thirteen euro?“ „Yes, thirteen.“ „But here it is. Thirteen. Trimbëdhjetë.“ „Oh, no! Tridhjetë.“ „Ah, that's thirTY, not thirTEEN.“

Dakle, soba košta 30€. Ni to nije baš previše skupo, za nas dvoje. Imamo i balkon, minibar, televizor, veliku kupaonu... U minibaru nalazim punu bocu ledenog čaja, koja je doduše otvorena. Ena je skeptična, tko zna tko je to otvorio, možda su i pili iz toga... Meni ne smeta, žedan sam, a i male su šanse da ću baš pobrati neku boleštinu preko boce koja je bila u frižideru.

Budući da nemamo 30€ kod sebe, odlučujem otići na bankomat, dignuti leke i onda platiti u lekima. Dok se Ena tušira, ja ću to obaviti. Po povratku se i ja tuširam i spremni smo za šetnju do grada.

Subota je navečer, pa je u centru korzo:



Elbasan je četvrti najveći grad u Albaniji (zaostaje vrlo malo za Vlorom). Razvio se još u rimsko vrijeme na važnom prometnom pravcu zvanom Via Egnatia, koji je spajao Jadran s Konstantinopolom. Međutim, u srednjem vijeku naselje je nestalo, da bi korijeni današnjeg Elbasana počeli s Turcima i njihovom tvrđavom sagrađenom 1466. u vrijeme Mehmeda II. Osvajača. Odatle vjerojatno dolazi i ime grada: otomanski turski oblik il-basan znači „tvrđava“. Pučka etimologija tvrdi da dolazi od turske sintagme el basan, što znači „drobeća šaka“. Otada, pa sve do 1911., Elbasan je bio sjedište elbasanskig sandžaka, središta otomanske urbane kulture u Albaniji. 1909. u Elbasanu je održan i Albanski nacionalni kongres, kojim su riješena neka važna kulturna i obrazovna pitanja, između ostaloga, potvrđena je odluka o odabiru latinice za službeno pismo albanskog jezika, a razmišljalo se i o elbasanskom dijalektu kao o bazi standardnog albanskog jezika. U gradu je osnovana i prva učiteljska škola u Albaniji. Tijekom Prvog svjetskog rata grad su, u različitim razdobljima, okupirali Srbi, Bugari, Austrijanci i Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata započinje industrijski razvoj grada, osnivanjem tvornice duhana i alkoholnih pića. Grad je teško stradao i u Drugom svjetskom ratu, no obnovljen je u doba Hoxhine vladavine. Štoviše, uz kinesku je pomoć sedamdesetih godina zapadno od grada izgrađena ogromna čeličana Čelik partije, koja je ostavila teške ekološke posljedice na grad i dolinu Shkumbina.

Jedan od najznačajnijih Elbasanaca bio je Konstantin Kristoforidhi, koji je tijekom 19. stoljeća prvi preveo Novi zavjet na gegijsko narječje albanskoga, a ujedno je i izdao i rječnik i gramatiku albanskoga, na taj način zauzevši važno mjesto u izgradnji albanskog standarda.

Središte Elbasana zapravo je nekadašnja tvrđava (na prethodnoj se slici lijevo vide njene zidine). Mi ulazimo u nju i šećemo uskim i neravnim uličicama, gdje je mnogo mirnije nego na bučnom korzu. Pokušavamo doći do crkve Sv. Marije, pravoslavne crkve iz 15/16. stoljeća. Evo je:



U doba Hoxhe crkvu je od uništenja spasila činjenica da su okolne ulice preuske da bi do nje mogli doći buldožeri. Danas je proglašena kulturnim spomenikom i sjedište je Nacionalne autokefalne albanske crkve, koja se 1995. odvojila od Albanske pravoslavne crkve. Inače, današnji je izgled dobila u 19. stoljeću, nakon požara.

Crkva je međutim zatvorena, budući da smo došli prekasno. Stoga ćemo ju morati obići sutra. Šećemo dalje ulicama, tražeći i Kraljevu džamiju, izgrađenu 1492., te je naposljetku i nalazimo (izgleda kao obična kuća, nema minaret), ali se ne usuđujemo ući, jer nismo posve sigurni jesmo li dobro potrefili.

Vraćamo se prema korzu. Iz jednog usputnog birca dopiru jednolični zvukovi čitanja brojeva binga. Na korzu slikam elbasansku sahat-kulu:



Prolazimo kroz gužvu, tražeći i neko mjesto gdje bismo sjeli na večeru. Odlučujemo se vratiti drugom stranom ulice. Nalazim neki restoran u svom vodiču, upućujemo se onamo, no na spomenutom mjestu nema ničeg sličnog. Vraćamo se do glavnog parka, tamo je neka pizzerija, pa nećemo komplicirati. Poslije večere lagano se upućujemo u hotel. U sobi veselje: Ena je naime prilikom odlaska iz sobe ostavila bojler da se puni toplom vodom, i on se u međuvremenu zagrijao do maksimuma. Ima sigurnosni mehanizam koji to označava, no taj pišti svako malo. Isključujemo bojler i nadamo se da će to pištanje prestati kad ispraznimo dio tople vode iz njega. No to se ne događa. I tako će on pištati u pravilnim razmacima čitavu noć i drugo jutro, sve do našeg odlaska...

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 20, 2013
PETAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dan odmora na Ohridu protječe u već uobičajenom ritmu. Ujutro, za doručak, burek s limunadom (nažalost, bureka nije bilo u onoj našoj tradicionalnoj buregdžinici, pa smo morali improvizirati), posjet slastičarnici Korzo, šetnja centrom grada, pa uz jezero, preko plaže do Sv. Jovana Kanea, gdje zatječemo neku dvojicu Hrvata u društvu Amerikanke, penjemo se na Plaošnik i potom do Samuilove tvrđave. Na tom putu, na šetalištu prema Sv. Jovanu Kaneu zapažam zgodan dizajn ulične svjetiljke, inspiriran tradicionalnom turskom arhitekturom Ohrida:



Poslije Samuilove tvrđave spuštamo se do obale, prošavši usput pored crkve Svetog Konstantina i Elene:



Odlazimo na ručak u jedan od restorana koji imaju terasu nad samim jezerom, potom se vraćamo doma na popodnevni odmor. Predvečer odlazimo do plaža južno od grada, gdje ću se na kraju samo ja okupati, a navečer sjedamo u jedan kafić nedaleko Korza. Ohrid je zapravo zadnje mjesto na ovom putu gdje ćemo spavati dvije noći, tako da je ovo i posljednji „lijeni“ dan putovanja.

egerke @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

egerke @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

egerke @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

egerke @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 4, 2013
SUBOTA 6. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Sviće, dakle, zora u subotu, a mi započinjemo svoj drugi dan u Beogradu. Ovaj malo blaži tempo koji imam s Enom (premda se njoj činio izuzetno brz – ona je, naime, strahovito spora) omogućuje i meni pogledati jednu stvar koja mi je dosada promakla kad god sam bio u Beogradu...ali sve u svoje vrijeme.

Tradicionalno, u Beogradu doručkujem u Znaku pitanja, pa ćemo tako i Ena i ja prošetati dotamo. Budući da ona ima smanjenu toleranciju na laktozu, preskočit će kiselo mlijeko, ali će s guštom srknuti pravu tursku kavu. Ona je prekaljeni kavopija i ne funkcionira bez šalice kave ujutro, ja se nikad nisam uspio navući na kavu, iako ju katkada popijem. Štono bi se reklo, ja sam društveni kavopija.

Poslije doručka prelazimo ulicu i završavamo u beogradskoj Sabornoj crkvi. Dok ja načelno imam pozitivan stav prema duhovnosti i čovjekovoj potrazi za višim smislom, Eni je poprilično stran takav način razmišljanja (još jedno nasljeđe koje je dobila od oca). U početku naše veze imali smo nekoliko rasprava o toj tematici, bez nekakvih zaključaka. Kasnije više nismo pričali o tome, no čini mi se da je barem donekle olabavila svoj tvrdi materijalistički pogled na svemir. U biti, taj stav je kao posljedicu imao i to da se ona podosta klonila dubljeg istraživanja fenomena duhovnosti (premda je za temu maturalnog rada odabrala Kierkegaardov pogled na vjeru – što je opet moglo samo produbiti predrasude), pa tako i nije previše zalazila u sakralne objekte. Štoviše, pretpostavljam da joj je ovo prvi posjet nekoj pravoslavnoj crkvi.

U crkvi je u tijeku krštenje. Prisustvujemo, jer i mene zanima kako izgleda pravoslavno krštenje. Djevojčica koja se krsti ima, po mojoj procjeni, nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. Nije ni svjesna što ju čeka. Majka ju drži na rukama dok traje obred, mala se osvrće oko sebe, posve nesvjesna da je ovo obred posvećen njoj i da će ju, ni krivu ni dužnu, ubrzo zaliti vodom, te ju potom, protiv njenog pristanka, ugurati u članstvo Srpske pravoslavne crkve. Kada dolazi trenutak zalijevanja, mala udara u plač. Očekivano. Ne sjećam se svog krštenja (imao sam 2 i pol mjeseca), ali sam prilično siguran da je neugodno kad vas zaliju vodom, koja usto nije osobito topla. Pomislim ponekad kako je možda moj strah od ronjenja izazvan činjenicom da je nešto prilikom mog krštenja pošlo krivo, pa sam se nagutao vode.

Iako se u mnogočemu ne slažem s protestantima, moram priznati da poštujem njihovu odluku da krštenik mora biti svjestan čina koji se nad njim vrši, i da stoga ne dopuštaju krštenje djece. Doduše, protestantsko je krštenje, iz moga pogleda na interakciju s vodom kao medijem, još traumatičnije, jer se krštenik posve uranja u vodu, i to ne svojevoljno, već ga krstitelj gnjuri, no barem stigne uzeti zrak.

Krštenje je neopoziv čin, tj. ne možete se ispisati iz Crkve, kada jednom postanete njenim članom. No s obzirom da je dobrano preko 90% katolika i pravoslavaca članom Crkve postalo u doba kada nisu bili toga svjesni, je li u redu da snose posljedice roditeljske odluke, čak i ako se u kasnijem životu udalje od učenja Crkve? U redu, njima će načelno biti svejedno (poznajem dosta krštenika koji su otišli u ateiste – između ostalih, čak i Enin otac), no smatram da bi trebala postojati mogućnost odašiljanja poruke Crkvi: „evo, sad vas napuštam“. Ironično, ulazak u članstvo Crkve je jedina odluka koju u naše ime donose roditelji, a koja nije opoziva. Čak i odluku o rođenju možemo opozvati (samoubojstvom). Život možemo odbaciti, članstvo u Crkvi ne.

Obred krštenja je završio (moram priznati da sam zaboravio ime djevojčici...kao da je bila Katarina, ili takvo što) unatoč dvoje heretika koji su u tom času bili u crkvi (ateistici i bivšem katoliku – hm, da, bivšem, malo sutra), te sad napokon izlazimo iz crkve. Ena primjećuje fascinantnost sakralne umjetnosti i arhitekture, te motiva koji je tjerao te ljude da izvode ta djela. Kaže da ju zanima to stanje duha, ta sigurnost u ono u što vjeruju, nepokolebljivost u postojanje višeg bića kojemu posvećuju svoja djela.

U Prizrenskoj stajemo u slastičarnici koja je prošle godine bila zatvorena. Ja naravno uzimam i bozu uz kolače, pa tako Ena izražava zainteresiranost da kuša bozu. Očekujem reakciju gnušanja, no Ena ispada prva meni bliska osoba kojoj je boza ukusna. Unatoč tomu ne želi uzeti cijelu čašu za sebe, budući da ne zna kakav će to efekt izazvati na njenu probavu.

Nastavljamo šetnju i vraćamo se na Terazije. Spomenuo sam da se beogradske fasade slabo obnavljaju, no ona Hotela Moskva na Terazijama nedavno je skockana:



Ja volim secesiju, podsjeća me na zlatno doba Austro-Ugarske, Eni je ona prenapadna.

Preko Terazija i Pašićevog trga dolazimo do crkve sv. Marka. U njoj je u tijeku vjenčanje, a mladenci su pozvali i ciganski orkestar (duhački) da im svira. Sviraju ispred crkve, zanima me kakav bi efekt imalo kada bi ušli unutra i u akustičnoj crkvi počeli svirati neki od svojih brzih brojeva.

Zanimljivo, „ciganska glazba“ je koncept koji označava dvije različite pojave, a upravo se Srbija našla na njihovoj razmeđi. Sa sjevera dolazi utjecaj mađarske puste, gdje su Cigani gudači, gdje cilik violina i jujuškanje plesača priziva čardaš, pucketanje bičeva, prpošne Mađarice i razigranu pentatoniku. Na jugu, balkanski Cigani su pak skloniji limenim duhačkim instrumentima (ima neka tajna veza između Cigana i metala...), i opet se čuje jujuškanje, ples dok ne otpadnu noge i furiozan zov talambasa. Fascinantan je taj kolektivan balkanski (i mađarski) prezir prema Ciganima, sve dotle dok ne zatreba stvoriti atmosferu. Te Cigani su lopovi, te neradnici, te žive od socijalne pomoći i samo se kote, a koga ćemo za vjenčanje da nam svira? Pa Cigane, naravno, nema boljih od njih.

Tašmajdanski je park nedavno uređen, i to kreditom iz, ni manje, ni više, nego Azerbejdžana. Lijepo su skockali prostor, no i to je imalo svoju cijenu. Na kraju šetnice koja vodi sredinom parka postavljena su dva spomenika. Prvi je onaj Heydaru Әlijevu, prvom predsjedniku Azerbejdžana (za koga je čulo valjda ravno 1% ljudi u Srbiji, ako), te Miloradu Paviću, autoru Hazarskog rečnika (jer Hazari su obitavali u Azerbejdžanu, pa stoga, jel...). Dakle, mi vam damo novac, a vi postavite spomenik koji mi zatražimo. Eh, da je u doba Nesvrstanih Jugoslavija imala takve zahtjeve, pa bismo imali npr. branu Rade Končar u DR Kongu, elektranu Sedam sekretara SKOJ-a u Iraku, kip Edvarda Kardelja odmah pored Bokassinog u središtu Banguija...

Poprečnim ulicama idemo do hrama Svetog Save. Evo, o ovome sam govorio:



Al šta sviraju nakon takvog obroka...

Prije dolaska do hrama Sv. Save prolazimo pored Udruženja krematista. Nije nam sasvim jasno o čemu se radi: jesu li to ljudi koji imaju svoje privatne krematorije u kojima obavljaju kremiranja, jesu li to pogrebnici koji se brinu o kremiranju, ili ljudi koji su odlučili da ih se nakon smrti kremira? Kasnije ću doznati da je ovo potonje, premda mi je malo bizarno da postoji pravna osoba koja okuplja takve ljude. Pitam se imaju li sastanke, i o čemu na njima raspravljaju.

(Povezano s time, svojedobno je jedan moj frend došao na ideju malog privatnog prijenosnog krematorija kojim bi obilazio Hrvatsku i obavljao kremiranja u manjim mjestima, gdje si obitelji ne mogu priuštiti prijevoz pokojnika do Zagreba. Zvuči bizarno, ali ideja je zapravo jako praktična. Osobno ne bih volio biti kremiran, no nedavno sam doznao da Gradska groblja Zagreb imaju bizarnu odredbu prema kojoj se svaki pokojnik koji bi bio sahranjen u grob za koji je prošlo manje od 15 godina od ukopa prethodnog pokojnika mora kremirati. Tako da to nažalost više nije ni stvar osobnog izbora.)

Ironična je poveznica s prethodnom temom ta da je hram Sv. Save podignut na mjestu na kojem je Sinan-paša pokušao spaliti posmrtne ostatke Svetog Save. A kako je Sinan-paša bio porijeklom Albanac, neki maliciozniji će ovdje vidjeti prve korijene netrpeljivosti između dvaju naroda...

Hram Sv. Save i dalje zjapi poluzavršen, od posljednjeg se mojeg posjeta nešto i uradilo, no kriza je, a kako se ionako gradi već 80 godina nema žurbe. Ako se Sagrada Família može graditi već stotinjak godina...

Obilazimo ga zakratko, potom se spuštamo do Slavije, pa Nemanjinom. Idemo na trolejbus za Banjicu. Stanica je nedaleko hrvatske i američke ambasade u Kneza Miloša. Trolejbus nas nekih 5 minuta kasnije iskrcava ovdje:



Kuća cvijeća, legendarno posljednje počivalište Josipa Broza Tita, nekoć obavezna postaja u protokolu svakog državničkog posjeta Jugoslaviji. Koliko sam puta gledao kao klinac u vijestima na televiziji kako neki strani politički dužnosnik polaže vijenac na Titov grob. Smještena je u parku na rubu Topčiderske šume i zapravo je riječ o memorijalnom kompleksu koji uključuje i Muzej povijesti Jugoslavije (nazvan i Muzej 25. maj). To je zapravo ova glavna zgrada:



Kuća cvijeća nalazi se pored, u parku. Kupujemo ulaznicu, uspinjemo se stepenicama i ulazimo u pustu građevinu koja je nekoć bila stakleni vrt:



Na sredini je posljednje počivalište „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“:



Budući da sam imao svega 7 mjeseci kada je umro, ne mogu iz osobnog iskustva posvjedočiti kako je bilo živjeti s Titom (OK, da sam cinik, uzevši u obzir moju dob koju sam imao dok je on još bio živ, rekao bih da je bilo usrano i zapišano Laughing ). Kasnije, a pogotovo u nacionalističkom ludilu devedesetih, o Titu se uglavnom govorilo pogrdno. Bila je to, da tako kažem, opružna reakcija na 45 godina zatupljivanja o Titovoj savršenosti. Je li ga trebalo skinuti s pijedestala? Jest. Je li ga trebalo baciti u blato? Nipošto. Jer, ako stvari pogledamo hladne glave, taj je izučeni bravar iz siromašnog zagorskog sela (zaboravimo načas teorije zavjere da je bio ubačeni ruski plemić) od zaostale siromašne seljačke zemlje (istinabog, uz obilatu pomoć stranih kredita, omrsivši se tako povoljnim geopolitičkim položajem Jugoslavije) stvorio ekonomski poprilično stabilnu zemlju. Može se netko danas podsmjehivati i tvrditi kako se u toj zemlji masovno švercala roba iz Trsta, no po mom mišljenju, traperice nisu nasušno potrebne za nečiji životni prosperitet, no riješeno stambeno pitanje itekako jest. O respektu koji je u međunarodnim krugovima uživala Jugoslavija dovoljno govori činjenica da je jugoslavenski crveni pasoš bio najvredniji na crnom tržištu svjetskih isprava.

Uvijek će ostati činjenica da je Tito bio prvi (i zapravo jedini) političar koji se javno usprotivio Staljinu i iznio glavu na ramenima. Sve i ako je tu imao zaleđe Zapada, neporecivo je da je bio odličan dribler. Da je uspio u blokovskom svijetu stvoriti organizaciju koja je okupila oko 120 zemalja svijeta (više nego dva glavna bloka zajedno), stvorivši tako prilike za jugoslavensku privredu, omogućivši nadarenim učenicima iz tih zemalja školovanje u Jugoslaviji... Razgovarao sam nedavno s jednim mlađim Albancem koji je tvrdio da je Tito bio neprincipijelan, dok se Enver Hoxha držao onoga što je proklamirao. I to je točno, no u Hoxhinom je slučaju ta principijelnost njegovom narodu donijela samo patnje. U svijetu geopolitike valja biti prilagodljiv. Srećom, Tito je u tome bio majstor.

Spočitavat će mu mnogi Goli otok, gušenje Hrvatskog proljeća, onu famoznu rečenicu o Savi koja teče prema Zagrebu, Srbi će mu spočitavati tezu o potrebi slabljenja Srbije da bi ojačala Jugoslavija...nažalost, stvari koje su uslijedile nakon njegove smrti, pokazale su da je itekako dobro vukao te poteze. Usporedbe radi – u Drugom svjetskom ratu, u BiH je broj zaraćenih frakcija bio još i veći nego u ovom posljednjem ratu. No dok si danas, 17 godina nakon kraja rata, u BiH još uvijek podmeću noge i uživaju u smrti susjedove krave, 1962. se više nitko u Bosni nije sjećao (odnosno, nije se poticalo sjećanje, nažalost, bilo je zlopamtila koja su se toga sjećala i do 1992.) tko je bio u četnicima, a tko u Handžar-diviziji. Gledalo se naprijed, u izgradnju sretne socijalističke utopije, a ne se navlačilo s brojem entiteta, nacionalnim ključevima i slično.

Titu treba odati počast već stoga što je ponovno iz pepela uskrsnuo državu koja je već jednom propala kao međunacionalna zajednica, i uspio ju održati dvostruko dulje. Nažalost, život jednog čovjeka je prekratak da bi se iz države s tolikim različitim narodima, kulturama i mitomanijom moglo izgraditi posve homogeno društvo. Iskre stare netrpeljivosti tinjale su još dovoljno snažno nakon 1980. da ih bukači mogu raspiriti i kanalizirati u nacionalnu svijest stare mitove o granici na Drini, o kosovskom boju, o tome kako je većina ostalih naroda Jugoslavije zapravo umjetni konstrukt da se umanji „naš“ nacionalni korpus...te dodali još par novih (što ćemo osobito vidjeti kad dođemo do Skopja). I kao posljedicu svega obični su ljudi vrtjeli glavom i govorili „pa zar smo s tim ljudima mi živjeli u istoj državi?“. Potrebne su godine da se uspostavi pravo povjerenje, ali samo dva-tri nesporazuma da plane mržnja.

O tome koliki je ugled Tito uživao u svijetu, govore sljedeće brojke:



Pored grobnice nalazi se zbirka štafeta koje su uručivane Josipu Brozu tijekom priredbi za Dan mladosti. Ironijom sudbine, posljednju štafetu za Titova života uručila mu je Sanija Hyseni, studentica iz Prištine. Samo dvije i pol godine kasnije, u Prištini će početi raspad Jugoslavije. Sama Štafeta mladosti, pod geslom „I poslije Tita Tito“, trčat će se do 1987., kada je neslavno propala uslijed dizajnerske svinjarije Neue Slowenische Kunsta, koji su plakat za tugodišnju štafetu izradili po predlošku nacističkog propagandnog plakata. Usto, štafeta je izmijenila oblik, više nije bila palica, nego konstrukcija na 4 stupa. Nakon toga, štafeta je ugašena, a 3 godine kasnije počelo je sranje.

Izlazimo iz Kuće cvijeća i odlazimo u susjednu zgradu, gdje se nalazi zbirka predmeta darovanih Titu (jasno, samo manji dio). Tu se nalaze narodne nošnje i ostali odjevni predmeti iz svih krajeva Jugoslavije, oružje, nakit, namještaj, i to ne samo iz Jugoslavije, već i iz ostalih država čiji su političari gajili prijateljske odnose s Titom i Jugoslavijom.

Obilazimo i Muzej 25. maj, posvećen prikazu povijesti i gospodarskog napretka Titove Jugoslavije. To već previše podsjeća na agitprop, pa se ne zadržavamo predugo. Po izlasku, sjedamo malo u park. U okolici kompleksa su vile u kojima se uglavnom nalaze veleposlanstva i rezidencije. Šećemo kroz obližnju šumu, gdje se nalazi trim-staza. Potom se otpućujemo natrag prema gradu.

U daljini dominira kupola hrama Sv. Save:



A prije no što ćemo stići do stanice trolejbusa, fotkam i ulaz u Beograd Prokop, nesuđen beogradski središnji željeznički kolodvor, koji je na najboljem putu da mu izgradnja potraje jednako dugo kao i ona hrama Sv. Save:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, nabaviti kartu za sutra, a potom se opet uspinjemo do Terazija. Na početku Ulice kralja Milana primjećujem da u jednoj prodavaonici prirodnih proizvoda prodaju bozu u boci. Odlično, sad imam popudbinu...

Nakon kratkog odmora u hostelu, odlazimo na ručak/večeru. Krenuli smo u Srpsku kafanu, u koju u principu uspijem ući svaki parni put kada se onamo zaputim. Radimo pritom mali zaobilazak, do ruske pravoslavne crkve Sv. Trojice, koja se nalazi odmah pored crkve Sv. Marka:



Večeramo u Srpskoj kafani, potom produžujemo Svetogorskom, pored kultnog beogradskog kazališta Atelje 212 (Ena se inače amaterski bavi glumom, pa mi skreće pozornost, ja vjerojatno ne bih bio svjestan tog podatka), te se kroz centar spuštamo opet do Saborne crkve i potom do kluba Velike stepenice, koji sam prvi puta posjetio za Uskrs 2011., kada je jedan moj beogradski znanac tamo svirao. Klub je smješten uz stepenice koje se od Kalemegdana spuštaju prema Savi, a s njegove terase puca prekrasan pogled na rijeku, mostove i Novi Beograd. Razmišljam kako svaki grad noću izgleda mnogo ljepše, a Beograd izgleda kao prava metropola. Očito je da mu taj pogled na rijeku daje taj neki glamur koji u Zagrebu ne postoji, jer Zagreb ne živi u potpunosti sa svojom rijekom. I moram priznati da je meni to čak i drago, drago mi je da Sava u Zagrebu ostaje pomalo izvan grada, kao zona rekreacije, ne mogu si ju zamisliti ovako urbaniziranu, kakva je u Beogradu, ili kakav je Dunav u Budimpešti, Vltava u Pragu...neka ih, radije bih da Zagreb žrtvuje glamur za zeleni potez Save.

Provodimo večer u pijuckanju i razgovoru, a potom se povlačimo na spavanje. Sutra u biti započinje pravi put...

egerke @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 2, 2013
Dvojio sam trebam li uopće napisati ovaj putopis, budući da sam ljeto 2011. putovao u posve drugačijem okruženju od svojih uobičajenih hahara, pa je tako lišen uobičajenih pikanterija. Naime, Nikola i Mate su, svaki u svom aranžmanu, otputovali u SAD, a kako sam ja nakon Zakavkazja rekao da više ne želim putovati s Matom na dulja putovanja, nisam ni radio nikakve planove u tom smjeru. Stoga sam se toga ljeta odlučio na put sa svojom curom. Bio je to ujedno svojevrstan test naše veze, koja je tada trajala tek 4 mjeseca, a ujedno i želja da joj pokažem krajeve u kojima nikad dotad nije bila. Moja se cura inače zove Ena i, premda rođena u Slavonskom Brodu, čitavo je djetinjstvo provela u Buzetu u Istri. Spletom životnih okolnosti putovala je jako malo, a kako je pod očevim utjecajem razvila pozitivan stav o Jugoslaviji, pomislio sam kako bi bilo lijepo napraviti još jednu balkansku turu, malo drugačijim rutama nego dosada. U redu, obišli smo i neke već viđene punktove, dodali neke nove, a kako će se pokazati, ulovili i posljednju priliku za vidjeti neke stvari. Baš zbog toga sam se ipak odlučio i za pisanje putopisa. Slikao sam samo ja, budući da Ena nema fotoaparat, a kako sam i sâm bio malo indisponiran bilježiti neka mjesta na kojima sam već bio, ovaj će putopis ipak biti više prožet mojim impresijama i razmišljanjima, a takve će biti i (neke) fotografije.

Ideja je bila da put traje 17 dana, i toliko je na kraju i potrajao, nije bilo nikakvih kraćenja. Na put smo krenuli 5. kolovoza. Ena nikada do tada nije putovala toliko dugo i nikada ovako u slobodnom aranžmanu, s ruksakom, tako da je to i za nju bio velik izazov. Premda je manjih problema bilo, junački je izdržala intenzivan tempo, kao i ekstremne vrućine na nekim dijelovima puta.

Pa krenimo stoga...

PETAK, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao i prethodnih triju godina, na put krećemo iz Zagreba za Beograd. Nekako je taj smjer kazaljke na satu najpraktičniji, a i Beograd je ujedno najskuplji grad na našem putu, pa je bolje da to riješimo odmah na početku, dok još imamo novca napretek.

Odlučili smo se za jutarnji vlak Zürich-Beograd. Smještamo se u švicarski vagon, koji izgleda najudobnije, a određenu ulogu igra i činjenica da smo jedino tamo uspjeli još uloviti slobodno mjesto. Laughing Pored nas do Vinkovaca putuje neka žena kojoj se po odjeći vidi da je pravovjerna muslimanka. Zanima me što će napraviti kada joj dođe vrijeme za namaz, tj. hoće li klanjati u vlaku i pritom tražiti smjer prema Meki (doista, nikada nisam prisustvovao situaciji gdje muslimani klanjaju u nekom prijevoznom sredstvu). Pokazat će se da će, kad joj dođe vrijeme molitve, samo izvaditi neku dekicu, staviti je na stolić ispred prozora, i okrenuta ravno pred sebe, sjedeći, obaviti klanjanje. Kao što rekoh, silazi u Vinkovcima i nastavlja za Gunju.

Potom ulazimo u Srbiju. Ena je uzbuđena, budući da joj je to prvi puta u Srbiji. Njen je otac svojedobno studirao u Beogradu, pa je tako ona, slušajući njegove priče, o Beogradu stekla romantiziranu predodžbu. Općenito rečeno, naša obiteljska situacija u tom je pogledu poprilično različita. Ja sam također prvi puta u Srbiji bio prilično kasno, 2008. Naime, potječem iz malograđanske agramerske obitelji u kojoj se stalno povlačio stav o tome kako smo mi Srednjoeuropejci, a Srbi Balkanci. Nije tu bilo nikakve patološke mržnje prema Srbima, više nekakvog prezira, koji se manifestirao u stavu kako se „bolje ne petljati s njima“. Tako da, kad su me kao klinca vodili na putovanja, to nikada nije bilo na istok, uvijek se stremilo na zapad, k Europi. A onda su došle devedesete i taj nesretni rat, koji je samo produbio tu predrasudu koja je obitavala u mom domu. Iako sam se sâm, u kontaktima s ljudima iz Srbije, kasnije izdigao iznad malograđanštine i kolektivističkog gledišta, trebalo je proći još dobrih desetak godina dok sam konačno otputovao u Srbiju. Tada razlog više nije bio strah ili zazor, već jednostavno nedostatak novca za putovanja. Kad sam počeo zarađivati, na red je došla i Srbija. I tako se, štoviše, u iduće 4 godine prometnula u jednu od mojih najčešćih destinacija – Beograd je po broju mojih posjeta druga europska prijestolnica, od 2008. do sada čak 10 puta, više negoli u Beču (naravno, Budimpešta je nedostižna, prestao sam i brojati navrate koliko sam tamo bio).

Ena je pak iz roditeljskog doma ponijela mnogo pozitivnije stavove o Srbiji. Njen otac, osim što je studirao u Beogradu, čak vuče i porijeklo iz Srbije (premda je rođen u Slavonskom Brodu). Štoviše, zbog te je činjenice njena obitelj, ni kriva ni dužna, devedesetih imala i problema s pojedincima koji su bili skloni „državotvornom“ razmišljanju (a bilo ih je i u tolerantnoj Istri). Dok je kod mene želja da proučim Srbiju i Srbe iz prve ruke bila plod bijega od crno-bijelog nacionalističkog ludila devedesetih i filistarskih predrasuda moje obitelji, naizgled benignih, ali dozlaboga glupih u svojoj zatucanosti (primjerice, ponosa moje majke činjenicom da ne zna čitati ćirilicu i da ju je uvijek odbijala naučiti), kod Ene je Srbija imala prizvuk nekih drugih sretnijih vremena, Beograda ranih sedamdesetih, spoznaje da ako „ova“ strana, nedvosmisleno u kolažu Hrvatske devedesetih prikazivana kao „dobra“, „nedužna“, „žrtva“, a opet kao takva demantirana realnošću, očito nije ono za što se izdaje, onda isto to mora vrijediti i za onu drugu stranu, u istom tom kolažu okarakteriziranu kao „zlu“, „agresorsku“, „krvoločnu“. U crno-bijeloj realnosti Buzeta devedesetih, Ena je vidjela da i bijeli mogu biti izuzetno okrutni ako nekoga dožive kao crnoga – i stoga je skinula takve naočale mnogo prije nas ostalih, uronjenih u ocean bjeline. Upravo zbog toga u njoj je čitavo vrijeme tinjala i neka čežnja za vidjeti Srbiju izbliza, odvagnuti realnost. Za mene je Srbija bila tek jedna od zemalja, s kojom jesmo imali zategnute političke odnose koji su se prelijevali na međuljudski plan, no nije imala nikakvu posebnu mističnu privlačnost, niti sam, ulazeći po prvi puta u nju, osjetio onaj oćut tinejdžera koji pali prvu, zabranjenu cigaretu, koji odlazi u kvar, u draču, na opći užas (ali i divljenje) bližnjih, koji mu možda i zavide na pothvatu, no svakako se kriju iza vela kolektivne osude, jer je tako lakše. Ena je vjerojatno u tom uzbuđenju, ako ih se uopće i sjetila, pokazivala srednji prst svim onim buzetskim malograđanima koji su po svoj prilici vjerovali da tamo negdje istočno od Tovarnika žive ljudožderi, stav koji nije samo buzetski ili agramerski, već je to, mutatis mutandis, stav koji kreće uprav tamo od bečkog Južnog kolodvora (odnosno, sada od gradilišta novoga Hauptbahnofa Laughing ), pa preko Dobove i Tovarnika prosljeđuje sve tamo do (danas) Kosovske Mitrovice i vrleti Prokletija, a osim geografski, raste i ovisno o količini melanina u koži „njih“. I zato je bolje ostati ovkraj tih fiktivnih granica, ni ne pokušavati ljuljati formirane stavove, jer tko bi u kršu cigli koji bi uslijedio poslije sudara s kuglom realnosti uspio ponovno pronaći ideje vrijedne ugradbe u novu zgradu stavova, podignutu na čvršćem tlu empirije, umjesto na pjeskovitom mulju predrasuda?

Neka oni misle što hoće, nas se dvoje zadovoljni i dalje kotrljamo put Beograda. Pače, kako bi osjećaj Enine opijenosti činjenicom da je konačno u Srbiji dulje potrajao, vlak nakon granice prometuje sporije no prije njenog prelaska.

Napokon pristižemo u Beograd, smještamo se u hostel (ovaj puta sam odabrao nešto posve drugo nego dotad, jedan hostel u ulici Kneza Miloša). Prilikom raspakiravanja uviđam da nisam dovoljno dobro zatvorio poklopac bočice sa šamponom, te mi se dio šampona razlio po toaletnoj torbici. Srećom, u Beogradu smo dva dana, pa će se stići osušiti nakon što ju operem. Osvježavamo se i krećemo u grad. Prolazimo kroz Pionirski park i otpućujemo se prema centru. Na Pašićevom trgu neki se očito još uvijek ne slažu s preimenovanjem trga:



Izbijamo na Terazije, prolazimo pothodnikom i već smo na Knez Mihajlovoj. Trebat će podići novce. Ena je poslušala moj savjet o dizanju novca na bankomatima, te je odlučila ne nositi ništa sa strane. Sada ja prvo dižem svoje – 20 000 dinara, a potom na bankomat dolazi ona. No plaća danak neiskustvu – budući da nema ponuđene opcije 20 000 dinara (nego samo „drugi iznos“), ona se odlučuje dignuti u dva navrata po 10 000. Nakon mog upozorenja da je to onda dvostruka transakcija, što znači i dvostruku naplatu za transakciju u inozemstvu, odustaje. Ionako će trošiti manje od mene, jer ona ne jede toliko.

Knez Mihajlova je puna uličnih umjetnika, neki akrobati izvode svoje točke – čovjek radi stoj na rukama na dvije hrpe cigli, te potom, čitavo vrijeme stojeći na rukama, uklanja jednu po jednu ciglu iz naizmjeničnih hrpa (za to vrijeme balansirajući samo na drugoj ruci), sve dok ne završi oslanjajući se o podlogu. Ljeto je i vani je živahno. Na kraju Knez Mihajlove prelazimo na Kalemegdan. Na jednom štandu stajem kupiti nešto za popiti i vidim da je manija radlera stigla i u Srbiju. Uzimam Jelen radler, nije loš. Šetamo Kalemegdanom u sumrak, uživamo u pogledu na ušće Save u Dunav, bilježim zidine:



Beograd je, zbog svoje turbulentne povijesti, masu puta bio razaran, tako da u urbanističkom smislu ima koječega. Usto, na Beograd je mnogo više utjecala francuska urbanistička škola, tako da je to grad dugih uličnih poteza, bez pravog pješačkog centra (osim Knez Mihajlove, no ona je u principu zadržala više funkciju varoškog korza, a ne pješačke zone milijunskog grada), a i arhitektonski se razlikuje od gradova sjevernije i zapadnije od njega. Beograd nema taj mitelojropejski arhitektonski slog, utjecaj Austro-Ugarske zastao je u Zemunu.

Jedan je frend jednom rekao kako bi se trebao zvati Sivograd, a ne Beograd. To je poprilično točno – siva boja uglavnom prevladava, fasade se slabo obnavljaju. Unatoč tomu, u Beogradu ima kvartova koji su izuzetno ugodnog karaktera, a jedan od njih svakako je Dorćol sa svojim drvoredima i blago nakošenim ulicama. Dorćol je možda od svih dijelova Beograda onaj koji me najviše podsjeća na Zagreb. Naime, tek sam putujući na istok bivše nam države shvatio koliko je Jugoslavija bila kulturno šarolika zemlja. Jer kad bih npr. otišao u Ljubljanu, stvari nisu izgledale bitno drugačije od Hrvatske (premda bi možda koji Slovenac rekao da je obrnuto istina i da on osjeća drugačije kulturno ozračje kad se zatekne u Hrvatskoj). I Vojvodina ne pokazuje prevelike razlike u odnosu na Slavoniju. No u Beogradu se već osjećaju natruhe nečeg drugog. Na razini urbane kulture, rekao bih da su Zagreb i Beograd poprilično slični – Zagreb je dakako manji, pa stoga i skučeniji, no smatram da bi se Zagrepčanin vrlo lako mogao uklopiti u „krug dvojke“. No ono što vrije ispod toga, onaj živi priliv kulturološke infuzije koji daje aromu gradu, tu se itekako osjeća razlika. Kao što su i hrvatski i srpski jezik na razini standardnog jezika vrlo slični, dok ispod kape standarda, na razini dijalekata i govora, vrvi bogatstvo različitih entiteta, nesukladnih i međusobno, a nekmoli još s onima ispod druge kape, tako je i s urbanošću Zagreba i Beograda. Zagreb svoj svježi priliv dobiva iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine...a Beogradu ga daju Šumadinci, Šopi, Vojvođani, Sandžaklije, Crnogorci... I upravo je to ono što nepogrešivo identificira razliku neke dorćolske ulice od posestrime joj na Medveščaku. Ne fizička komponenta, već ozračje grada.

Grafiti su ono što spaja oba grada. U Beogradu se, doduše, traži pravda za Uroša, dočim u Zagrebu poručuju Nikici da se ne da, no to su već finese. Evo još jedne tipično srpske varijante:



Šetamo Dorćolom, pa se preko Studentskog trga upućujemo prema Skadarliji. Za prvu večeru u Beogradu je red da bude sa stilom. Usput nam pogled zapinje na poprilično neobičnoj kombinaciji resora:



Ako itko uviđa zajednički nazivnik ovih dvaju pojmova, molio bih pojašnjenje. Undecided

Na Skadarliji sjedamo u Dva jelena. Gužvovito je, ipak je petak, što znači da je udarni dan. U restoranu preko puta, glazbenici praše svoj uobičajeni set, a onda u jednom času zaredaju s ruskima. Primjećujem da su se i okupili oko jednog određenog stola, vjerojatno s ruskim turistima.

Večera nije baš najjeftinija, ali atmosfera je ono po što smo došli. Poslije večere šećemo Krunskom (nekoć Proleterskih brigada – obesmrćenom u Arsenovoj Ne daj se, Ines) do pred kraj, skoro do Kalenića pijace, potom skrećemo prema Pravnom fakultetu. Želja da u jednoj usputnoj prodavaonici kupim Tuborg Lemon izjalovljuje se – nakon 22 sata zabranjena je prodaja alkoholnih pića. Vjerojatno kako bi se spriječilo izgrede. Kao da je prohibicija ikada polučila željeni rezultat...

Iza Pravnog fakulteta preko Tašmajdana dolazimo do Mašinskog fakulteta, te potom i do Vukovog spomenika. Sjedamo nakratko, odmaramo se. Drugom stranom parka prolaze neki mladići, dobacuju nešto nekim djevojkama. Jedan od njih skida hlače i maše spolovilom. Srećom da su zabranili prodaju alkohola nakon 22...

Umorni i najedeni upućujemo se prema hostelu. Prvi je dan obavljen...

egerke @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 11, 2012
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, čekamo u koloni. Jedan tip u busu, koji stalno ima neke poluretardirane upade, gunđa protiv hrvatskih carinika, da to sigurno oni zavlače, jer si umišljaju da su Europa, blablabla. Napokon se vraća drugi vozač i veli da možemo proći. Prelazimo u suprotnu traku i pretječemo kolonu. Duga je barem dva kilometra. Načekali bismo se. Dolazimo na crnogorsku graničnu postaju. Za divno čudo, cesta je dalje posve prazna. Očito ne zadržavaju Hrvati, primjećujem, ne bez zluradosti. Naš bus staje desno, sam. Carinici ga pregledavaju. Za to vrijeme u lijevoj koloni pregledavaju jedan auto. Pregled putovnica putnicima u autu iziskuje jednako vremena koliko treba da pregledaju čitav naš bus. Očito oni vicevi o Crnogorcima baš i nisu bez osnove. Vozači nas upozoravaju da ne blebećemo ili se ne daj Bože prepiremo s carinicima - pustili su nas preko reda, ali bi nas mogli gnjaviti ako im se hoće. Ja prebacujem opet kune u novčanik za novce zemlje u kojoj smo trenutno. Jedna mi kovanica pada na pod i gubi se negdje. Tražim ju. Bojim se da ne budem sumnjiv carinicima. Ne uspijevam ju naći. Frown

Dolazimo na hrvatsku graničnu postaju. Pustoš, nigdje nikog. Sjećamo se prošlogodišnjeg incidenta. Carinica ulazi u bus. Pita ima li tko kakav alkohol za prijaviti. Nitko se ne javlja. Meni uopće ne pada na pamet da u torbi imam desetak piva, jednu bocu konjaka i bocu ružine rakije. Izvlače jednog tipa van, valjda rade štih-probu. Puštaju nas.
Nikola opet zove starog, ne javlja se. Zove nekih desetak puta. Vozimo se kroz Konavle i dolazimo nad Dubrovnik. Vesna je jako htjela vidjeti i Dubrovnik, no kad smo krenuli prilagođavati raspored odjednom je rekla da nije bitno, da ga ne mora ovaj puta vidjeti - na što sam ja reagirao s "Dobro, pa možeš li ti jednom u životu ustrajati na nečemu?" Ipak, ovaj ga puta može vidjeti jedino s ceste. Čudi se kako je zapravo malen. Nikola je zadrijemao, pa Vesna pokušava zvati njegovog starog. Razmišlja koga bismo još mogli zvati. Veli da ima tu svoju prijateljicu kojoj ide u Split, ali je ona trudna i ne može ju buditi usred noći, ali da bi ona inače sigurno došla pred nju. Ja si razmišljam kako mi nikad ne bi palo na pamet buditi usred noći nekoga da dođe po mene, osim ako to nije netko tko ima moralnu obavezu (poput npr. Nikolinog starog, koji nam je obećao pokupiti nas). Čak mi je bilo neugodno i Matu gnjaviti.
Prelazimo legendarni most (kojim nikad nisam prošao okrenut u pravcu juga! Laughing), pa onda i kobno križanje. Negdje oko Zatona Nikola na kraju dobiva starog. Uspio ga je probuditi. Veli da će ipak krenuti po nas. Uspjeh, olakšanje.
No, ne lezi vraže. 5 minuta kasnije stari opet zove Nikolu, da mu veli da ne može van iz kampa, jer su zaključali rampu. Inače ju nikad ne zaključavaju, ali baš tu večer jesu. Znači, ipak ništa. Ostaje nam se još nadati u neki iznenadni spas...
Vesna spominje da je ta njezina prijateljica u Sevidu. Ali ona ne zna gdje je to. Ne znam ni ja. Ona misli da je to negdje blizu Neretve, možda bi mogla doći. Ja velim da ne znam, da mi se samo čini da to mjesto ima zanimljivu etimologiju, ako uopće jest od Sanctus Vitus.
Prolazimo Neum, ulazimo opet u Hrvatsku. Četvrti granični prijelaz u istom danu. Stižemo u Opuzen, odnosno, vozač nas ostavlja na magistrali, prije skretanja za Metković. Iskrcavamo se, pred nama je hotel. Merlot se zove. Možda ipak uspijemo odspavati...
Ali, vrata su zaključana. Unutra nema nikoga. Nema ni zvona. Gledam vrata, ironično, može se platiti Dinersom (Nikola ima Diners i stalno se žalio da ga nigdje ne primaju, i evo mu ga sad tu).
Dakle, na cesti smo, ispred hotela. Pred nama je autobusna nadstrešnica, preko puta je zatvorena benzinska pumpa. Uokolo nigdje nikoga. Pola je tri u noći. Ne možemo nikamo leći, ne možemo odspavati, ne znamo kako bismo dalje, barem do Živogošća...
Nikoli pada na pamet da stopiramo. Pokušavamo, svi koji prolaze su stranci. Stopiramo skoro sat vremena. Nitko ni da bi. Puštamo da Vesna sama stopira, ženama obično staju:



Bezuspješno. Vesna se odlazi prošetati uokolo. Vraća se s nezrelom mandarinom. Opet pokušavamo stopirati.

Ovo je slika koja je bolje izgledala uživo - tri očajne sjene:



Dolaze i neka dva tipa u autu, Zagrepčani. Odlaze do hotelskih vrata, zaključana su. Bjesne. Velimo im da ništa od toga. Oni vele da imaju plaćenu sobu, ali da su bili vani i vratili se tek sad. Vele da su dolje na terenskom istraživanju, tako nečemu. Jedan zove nekoga, ne dobiva ga. Na kraju odlaze spavati u auto.

Mi pak od očaja sjedamo na rubnik i rašpamo nokte :



Još par pokušaja mahanja palcem, ali ništa.

Vesna opet čuje neke krikove močvarnih ptica. Pokušava skužiti koje su. Zlovoljan sam. Nakon svega, ovakav debakl. Čitavo ono lijepo zamišljeno putovanje, kroz hrpu agoničnih trzaja svađama, sada se konačno survalo u propast. Odlazim na terasu hotela i pokušavam zaspati na stolcu, koristeći drugi kao oslonac za noge. Ovi prvo ostaju uz cestu, zatim dolaze do mene.

Vesna se malo šeće uokolo, slika izlazak sunca nad Neretvom:





I nizvodno:



I napokon je svanulo:





Pojavili su se i neki ljudi. Vele nam da bus prolazi u pola 7. Sada je skoro 6. Još malo.

Nikola:



Napokon, u pola 7, evo busa. Olakšanje, odspavat ću do Splita. Vozimo se do Ploča, tamo stojimo 20 minuta. Nikola i ja se odlazimo prošetati. Jutarnji vlak za Sarajevo je već otišao. Kolodvor zjapi sablasno pust, pogotovo ogromna čekaonica. I autobusni kolodvor je golem - 20 perona. Za Ploče?
Nakon 20 minuta nastavljamo. Tonem u san. Budim se nekoliko stotina metara nakon Gradca. Još par minuta i Živogošće je tu. Nikola se iskrcava, pozdravlja nas.
Šaljem Marku poruku da ipak danas dolazim u Split, ako može preuzeti pive moja bi mu leđa bila zahvalna. Veli da ipak može, dogovaramo se u pola 10 na Pazaru. Spavam do Dugog Rata. Kasnimo, pomičem dogovor.
Ulazimo u Split, velim Vesni da imam dogovor s njim, a kako se ona s ovom prijateljicom dogovorila kasnije, već je bilo rečeno da ću joj praviti društvo dok čeka. Kažem joj da možemo svi troje nekamo.
Bus se zaustavlja u Splitu, Vesna veli da si mora zavezati tenisicu i odlazi prema trajektnoj luci. Ali ne staje. Ja idem za njom i pitam ju kamo ide, ona veli "Pa kaj se ne idemo naći s tim tvojim prijateljem?"
Opet ona i njezino kretanje u krivom pravcu.
Napokon se nalazimo s Markom, odlazimo na kavu. Dajem mu pive, ruksak je puno lakši. Razgovaramo o putu, o pivama... Vesna ga pita zna li on gdje je Sevid. Ne zna ni on. Poznato mu je, doduše. Odlazimo i nešto pojesti, u pizzeriju Galija. Negdje oko pola 12 Vesna se pozdravlja s nama, ide se naći s prijateljicom. Nema zagrljaja na rastanku. Očekivano.
Marko i ja ostajemo još malo sjediti u pizzeriji, pričamo, potom me prati na bus. Prvi bus za Šibenik kasni, mijenjam kartu. Napokon se rastajem s Markom, bus dolazi, ja sjedam i tonem u san. U jednom se momentu trgnem i pogledam kroz prozor. Bus stoji na nekom usputnom ugibalištu, negdje između Marine i Rogoznice, s druge se strane odvaja cesta, na koju upućuje putokaz: Sevid.
Opet drijemam, do Grebaštice. Šibenik je blizu, pomalo postajem svjestan da je gotovo. Balkan je iza nas, dva hipernabijena tjedna.

Dok pijem eiskaffe u Šibeniku, ženska za susjednim stolom me podsjeća na profesoricu engleskog u mojoj srednjoj. Ipak nije ona. Te sam iste večeri doznao da je dotična umrla dva dana ranije. Bizarna podudarnost.

Zalazak sunca nad Jadrijom:



I onda Zlarin, priče, prepričavanja doživljaja...i odmor! Punjenje baterija nakon ovih napora, pet dana samo za sebe. Nikola mi šalje poruku. Veli da je već u Ivaniću, da pada kiša. Vesni je pak trebalo 11 sati busom do Varaždina.

Ružne će stvari izblijedjeti, lijepe će ostati. Pustolovina je to koja se neće zaboraviti. Svi smo pomalo imali tanke živce, koji puta više, koji puta manje, ako ništa drugo, izvukao sam neke pouke o tome kako putovati i što očekivati od suputnika, i prema tome se mislim ravnati i ubuduće.
Hoću li opet putovati s istim ljudima? Pa, to ovisi i o njima. Nikola se već bilježi za iduće ljeto, dakle očito mu nisam išao na živce. Ako mu obratim pažnju na stvari kojima je meni išao, možda od njega ispadne sjajan suputnik. Mislim, već jest sjajan, s obzirom da mi je on najdraža osoba za putovati, ali ima još toga za popraviti.
A Vesna? Heh, to ne znam, to ovisi o njoj, jesam li joj se doživotno zamjerio. Znam da, ako budemo putovali zajedno, to više ne bude planski, jer ona očito ne funkcionira u takvim okolnostima. Sve ostalo je još otvoreno. Pogotovo za mjesta na kojima sam već bio, pa mi je posve svejedno kako ću provesti vrijeme tamo, nemam neki pritisak da moram vidjeti čim više novoga (npr. kako je to bilo na onom našem putovanju u Sarajevo).

Za drugu godinu prva je ideja bila Rumunjska i Moldavija, ali nedavno se pojavila još jedna ideja: Balkan Flexipassom u Tursku, te onda otamo postoji jednom tjedno vlak preko Tabriza u Teheran. U svakom slučaju, drugo će ljeto biti jednako tako zanimljivo kao i ovo. Nadam se samo s manje napetosti, jer nemam namjeru sastavljati više ništa unaprijed.

Ruta cijelog putovanja:

 

Slike korištene u ovom putopisu su dijelom moje, dijelom Vesnine.

egerke @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

egerke @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 4, 2012
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro kužim da imam proljev. Izgleda da su špageti, jer je ostalo sve bila suha hrana. Jedino ako nije od vode ili onog bureka u Korçi. 

Danas je dakle dan za kupanje. Ali naravno ne u Vlori jer je em prljavo, em nam je u cilju vidjeti nešto novo. Zapravo, ideja je isprobati neku od onih plaža koje smo Mate, Nikola i ja lani vidjeli u onom taljiganju od 5 sati od Sarande do Vlore. Oblačimo se lagano, turistički, i izlazimo iz hotela. Hoćemo ostaviti ključ na recepciji, ali ovi nam vele da ga zadržimo. Odlazimo na mjesto s kojega bi u pola 8 trebao krenuti onaj furgon za Sarandu s kojim smo lani išli u suprotnom smjeru. Dolazimo tamo, i doista, furgon je tamo, ali mu na vjetrobranu stoji cedulja na kojoj piše "prodaje se". Izgleda da je tip zatvorio butigu. Švrljamo uokolo, tražimo još neki furgon, ali tu su sve taksiji, a taksiji su nam preskupi. Sjedamo u kafić, prilazi nam jedan tip. Pitamo ga zna li za neki bus ili furgon za Dhërmi. Razgovaramo na talijanskom. Frajer zove nekoga na mobitel, onda nam veli da u 9 ili pola 10 prolazi kroz Vloru bus koji iz Tirane ide za Himaru, i da stoji tamo preko puta, kod džamije.
Imamo još sat vremena u najboljem slučaju, pa odlučujemo doručkovati. Vraćamo se u isti onaj restoran u kojem smo sinoć večerali. Na cjeniku imaju salep. Pitam konobara imaju li ga doista, imaju! Nikoli je laknulo. Nikola i ja naručujemo salep, Vesna kavu. Pijuckamo salep, Vesna hoće kušati, sviđa joj se. Odlazim na WC, čist je, ali vodokotlić čitavo vrijeme pušta vodu, tako da se klozet-papir gomila jer sila vode nije dovoljna da ga povuče u sifon.
Vraćamo se prema predviđenom mjestu. Vesna kupuje voće, nabavljamo i vodu, konačno smo spremni. Dolazimo na dogovoreno mjesto malo prije devet. Radi se o trokutastom raskrižju na glavnoj vloranskoj aveniji, usred čijeg se otočića nalazi džamija Muradi, koju je izgradio poznati turski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija diljem Turskog carstva, zatim čuvenog mosta preko Drine u Višegradu, kupališta, škola, muzeja, karavansaraja...
Križanje izgleda ovako:





A džamija ovako:



Uokolo ima još ljudi, a i stalno prolaze neki busevi, uglavnom gradski (karakteristična narančasta boja ukazuje da Vlora svoje buseve nabavlja kad oni odu u otpis u nekom od talijanskih gradova). Neki su se snašli, pa čekaju u hladu preko puta:



Kineska roba stigla je i u Albaniju (govorim o kapitalističkoj Kini), pa tako puno ljudi nosi ove suncobrane:



Prolaze busevi, nijedan nije naš. Vesna pita žensku u kiosku kad ide bus, ona veli u pola 10. Pola 10 je već prošlo, busa i dalje nema. U jednom času ispred nas sudar. Ženska u autu se malo nabila u auto ispred sebe. Začudo, nema urlanja i psovanja kao kod nas, doduše nema ni štete na autima. Civilizirano se razilaze. Dolazi neki bus kojem piše na tablici Tiranë. Očito je dakle da ide za Tiranu. Nikola međutim misli da bismo trebali pitati, jer je to možda naš bus. Ja velim da naš bus ide IZ Tirane. Pa da, ali možda je zaboravio okrenuti pločicu. Jesi li dosada na IJEDNOM autobusu kojim smo se vozili u ove dvije godine vidio da je zaboravio okrenuti pločicu? Odustajem od toga da ga razuvjerim. Na kraju ga bus razuvjerava, jer skreće u pravcu Tirane. Čekamo i dalje, vruće je za poludjeti, više nemam snage ni razgovijetno artikulirati riječi, samo mrmljam. Nikola ne razabire što mu govorim. Općenito, glavna je boljka nas troje na ovom putovanju bila ta da nitko nikoga nije čuo, jer su svi očito govorili pretiho.

Naposljetku dolazi bus. Tiranska registracija, dakle ide iz Tirane. Na pločici mu piše Himarë. Razmišljam da li da skrenem Nikoli pažnju na tu činjenicu, ali ne vidim smisla.
Bus je krcat. Moramo stajati. Usto je i paklenski vruće, jer su zastori navučeni. Vozimo se prema jugu, uz obalu Valonskog zaljeva. Plazhi i Ri, Uji i Ftohtë, Orikum...nižu se mjesta. U jednom od njih neki ljudi koji sjede na zadnjim sjedalima silaze, pa tako mi dobivamo tri mjesta za sjesti. Potom skrećemo prema jugu, napuštamo obalu i vozimo se uz hrbat Karaburuna:



Visok i uzak poput Pelješca, površinom oko pet puta manji, Karaburun je posve nenastanjen. Na njemu je postojala jedna vojna baza, Shëngjin, koja je napuštena. Danas ga koriste pastiri za ispašu, tu i tamo turisti dolaze brodom do nekih špilja na obali, ali nije baš uobičajeno hodati po njemu, jer nema vode.

Počinjemo se uspinjati serpentinama prema prijevoju Llogaraja. Uokolo je sve više crnogorice. Vesna započinje razgovor sa mnom, sve normalno, ja isto odgovaram, a onda opet neka njezina cinična primjedba meni, koja definitivno ne spada u razgovor, ali koja smeta i nepotrebno uzrokuje nove tenzije. Pitam ju nešto iz njenog područja, o pticama ili drveću, ni na to mi ne može normalno odgovoriti.

Penjemo se sve više i u dolini vidimo još Valonski zaljev i obalnu ravnicu:



Negdje pri vrhu nekoliko je restorana, izletišta. Bus staje ondje na okrepu. Kratko, 15-ak minuta. Stignemo tek natočiti vode na česmi i malo se provrzmati uokolo. Zrak je čist, svjež, gorski. Uokolo svugdje crnogorica:







Hrbat Karaburuna:



Motor se očito pregrijao, pa ga hlade:



Na zidu pored mjesta gdje se zaustavio, ogromni mural koji podsjeća na partizansku borbu:



Navodno su na ovom mjestu seljani iz sela Dukat pobijedili fašiste. How convenient.

Sam restorančić izgleda ovako:



A ako vam se tenda čini poznata, evo i detalja:



Nastavljamo i ubrzo prolazimo prijevoj, što znači da se pred nama otvara početak Jonske rivijere i bezbrojne serpentine koje vode do nje:











Strminu je teško dočarati fotićem, zapravo je mnogo veća uživo. Inače, lijevo od serpentina vidite veliku sivo-bijelu vododerinu, Rrugët të Bardha (Bijele ceste), kojom za zimskih mjeseci teku bujice prema moru.

Na jednom zavoju je objekt albanske vojske:





Nikola me pita smijem li to slikati. Pa nitko me ne vidi u busu.

Nastavljamo spuštanje, već se lijepo vide plaže:





Bus staje na jednom odvojku. Nikola pita je li to to, ja velim da još nije, mi silazimo na prestanku kvalitetnog asfalta, prije nego što cesta skrene od obale. I točno, bus kreće dalje, putokaz je za plažu Drimadhes. Iduće stajanje, Nikola opet pita je li to to, ja velim da nije, još smo na novom asfaltu. Dio ljudi izlazi, neki novi turisti ulaze. Krećemo, i tada vidim da to ipak JEST stajanje za plažu Dhërmi i da smo trebali tu izaći. Neka, ima još jedna stanica u centru mjesta. Stajemo i na toj stanici, kod crkve, velim da bismo tu trebali dolje, ali onda Vesna kaže da smo sad predaleko od mora i da se njoj ne da hodati. Veli da izađemo na sljedećoj. OK, trebalo bi valjda biti još nešto...
Međutim, cesta se ovdje, iako se opet približava moru, počinje penjati. Ispod nas vidimo plažu, ali je strmo i nema ceste. A onda nakon nekoliko novih zavoja cesta se definitivno udaljava od obale i vodi već prilično visoko. Iduće mjesto je Vuno, ali on je dosta daleko od mora. Ništa, idemo skroz do Himare.
Već se pojavljuje i bjelogorica, Vesnu to čudi, pa slika:



A i neke čudne praporaste tvorbe:



Nikola je nezadovoljan jer mu se više ne da biti u busu, i tvrdi da smo ga trebali poslušati. I u pravu je, dobro je rekao. Druga je stvar što si je sa svojim "to je vuk, to je vuk" izjavama već odavno kod mene stvorio reputaciju da u  pravilu sumnjam u njegovu intuiciju kad se radi o tome kamo treba ići. No, da stvar bude zanimljivija, u jednom času staje i bus. Očito nešto nije u redu s motorom. Izlazimo svi van, gledamo kako ga ovaj pokušava zapaliti:



Nalazimo se sad već iza brda koje nas dijeli od mora, iznad nas viju se planine:



Skupilo se svijeta:



Bar je cesta uređena od lani.

Vraćamo se u bus, uspio ga je zapaliti. Krećemo dalje. Nikola misli da žena par sjedala naprijed govori španjolski, sudeći po fonemima. Ja mu objašnjavam da govori grčki - grčki i španjolski imaju sličnu fonologiju, pa iz daljine tako zvuče. Osim toga, ovaj dio Albanije nastanjen je Grcima. U jednom času opet spominjem Vesni kako je čudo da u dvije godine nismo uspjeli vidjeti nijednog orla. Ona veli "Da, stvarno...nije doduše da bi ga itko od vas mogel skužiti, osim Nikole." Ovaj potpuno nepotreban cinizam me stvarno iritira, pa ju pitam "Kaj si sad opet nadrkana?" "Ne znam, možda zato jer sjedim kraj tebe."

...

E, pa ovdje mi je stvarno pala roleta. Dva tjedna mi pije krv na slamčicu sa svojim "mene ovo ne zanima, mene ono ne zanima", "ti iznosiš previše informacija, bil bi loš profesor" (nakon čega joj je Nikola rekao da sam mu ja predavao mađarski i da sam bio jedan od boljih profesora koje je imao), "joj, ja bih to htela vidjeti...ma dobro, ipak nije važno ak ne stignemo" (nakon što smo cijeli raspored preokrenuli da ipak stignemo), krivim skretanjima, konstantnim sumnjanjem u moju vodičku kompetenciju, upadanjem u moje i Nikoline razgovore i traženjem da ih prekinemo, odbijanjem bilo kakve analize nesuglasica, ciničnim primjedbama nakon kojih se ponaša kao da ništa nije bilo, i sada me još kao vrhunac nezahvalnosti vrijeđa na ovakav način. Očito je zaboravila da ne bi ni išla na ovo putovanje da si nije dobra sa mnom. Ovo...ja ne mogu nazvati drugačije nego onim poslovičnim griženjem ruke koja te hrani. I ne, preko toga nemam namjeru preći.

U daljini se već vidi Himara. Nizbrdica je, ali bus opet staje. Opet svi van. Ja ostajem u busu, sam sa svojim mislima.

Himara u daljini:



Brda:



Opet isto:



I sprijeda:



Stajanje se oduljilo, pa Vesna uokolo slika prirodu:



I dalje mrdaju:



I uspjeli su. Spuštamo se u Himaru, ostavlja nas na plaži u središtu mjesta. Ovo dvoje odlaze pitati kad imamo buseve natrag za Vloru. Vraćaju se natrag, Vesna me nešto pita, E, ovaj put bogme nemam želju prijeći preko onog vrijeđanja, dosta mi je. Ona ponavlja pitanje. Velim joj "Molim te da mi se više ne obraćaš u ova dva dana." Ona sliježe ramenima, kao, nije joj jasno zašto bih se vrijeđao.

Spuštamo se na plažicu. Šljunčana je. Tu je i jedan drveni molić na koji se stacioniramo:



Himara je smještena u prostranom zaljevu:





Filmić

Navlačim kupaće gaće i idem u vodu. Stvarno mi je već dosta svega, a pogotovo omalovažavanja. Osjećam osobnu vezanost uz ovo putovanje i želim da se to cijeni.
Otplivam rundu, vraćam se na obalu. U jednom času skužim da se ispod našeg molića nalazi cijev. Da, to je kanalizacijski ispust. Očito ne radi, jer ništa ne izlazi, ali svejedno. Sjedim vani i razmišljam. Dolazi Nikola i veli "Ovo je žešći zajeb. Zadnji bus doma nam ide u 3." (Sad je 2.) Znači, toliko muke s putom, da bismo bili jedan sat na plaži. Mislim, ja nisam neki ljubitelj plaže, niti sam planirao baš da budemo u Himari, ali ipak mi je bezveze. Razgovaram s Nikolom o Vesninom bezobrazluku i nezahvalnosti. Velim da meni nije problem prekinuti komunikaciju s ljudima koji mi se zamjere, a Vesna je na najboljem putu da to napravi. Nikola suosjećajno kima glavom.
Hodam kroz plićak, u jednom me času zove Vesna. Hodam dalje. Ona se dere da stanem, da hoće razgovarati. A je li? A kad sam ja htio razgovarati kod svakog problema koji je nastao, onda je odbijala. No, da čujemo. Ona se ispričava, ali eto, stvar je napetosti, ja sam joj postavio blesavo pitanje (a pitao sam ju zašto je nepotrebno nadrkana, stvarno blesavo pitanje), pa je ona tako reagirala. Zato je morala i prije toga podbadati s orlovima, jer je valjda htjela da postavim blesavo pitanje. Uostalom, kog je vraga ona nadrkana, ostali smo u busu jer se njoj nije dalo vraćati 200 metara u Dhërmiju. Ja joj pokušavam objasniti da me to vrijeđa, da cijelo vrijeme nešto spušta, da me omalovažava, itd, itd. Ona se okreće i odlazi dalje plivati. Baš kako sam si i mislio. Ona se ispričala i misli da je to sada OK. A to što je njezino gledište i dalje isto, to nije bitno.
Izlazi van. Opet počinje bjesnjeti na mene da ja cijelo vrijeme odlučujem kamo ćemo ići, da se općenito ponašam kao da oni nemaju svoju volju... E, pa, baš me zanima gdje sam ja to pod svaku cijenu inzistirao na nečemu. OK, u Korçi sam odabrao onaj hotel, ali su oni u svakom času mogli reći "nećemo". I još sam onda i platio taj hotel, da to kompenziram. Po gradovima smo se šetali više-manje demokratski. Jedino što je bilo neprikosnoveno jest sam odabir gradova, a za to, ruku na srce, Vesna nije dovoljno kompetentna. I pritom ne smatram da nam i za jedan grad može prigovoriti na izboru. Ja sam joj rekao još večer ranije - isto kao kad ideš s turističkom agencijom, dobiješ raspored koji ne možeš baš puno mijenjati. Svi putujemo pod tim uvjetima. Mogla si staviti primjedbe kad si dobila itinerer. Nisi, dakle pristala si na takav. I to podrivanje itinerera ja shvaćam osobno, jer ga smatram djelom svog truda – a sve mi se čini da je tu kod Vesne više stvar načela „ja neću da me netko drugi vodi“ nego stvarnog nezadovoljstva tim i takvim itinererom. Ona veli da se i Nikola ljuti na mene zbog ovoga. Velim da konkretno za Dhërmi ja nisam nepopravljivo zeznuo, mogli smo sići na stanici u mjestu. "Je, pa da si se ti dignul, mi bi išli za tobom." Aha, a ja sam malo prije okarakteriziran kao diktator?
Uostalom, Nikola me ne vrijeđa, niti mi ima tendenciju konstantno spuštati. I Nikola je spreman raspraviti nesporazum isti čas.
Onda okreće ploču, da sam ja inače super osoba, ali da, eto ga, malo previše inzistiram na nekim stvarima. Čuj, ja ovo putovanje doživljavam i edukativno i hedonistički. I stalo mi je da se nijedna od dviju komponenti ne zapostavi.
Da ja nisam izvodio sve ove gluposti, možda bi me na rastanku zagrlila, veli ona. Molim da se primijeti da su moje gluposti "pokušajmo se držati rasporeda koji je dogovoren i vjerujte mi da sam ga sastavio u jednaku korist svih nas", dočim me ona vrijeđa na osobnoj razini. Te fah-idiot, te emocionalni invalid... A uostalom, ja znam da sam teška, tvrdoglava i ponosna osoba, prema tome, ne treba mi tu kaditi s tim da sam super.

Ne znam ni sam više kako ta rasprava završava, u svakom slučaju, opet nisam dobio nikakvu garanciju o njenom prestanku takvog ponašanja. Nikola dolazi do nas, pa smo okončali raspravu.

Odlazim opet otplivati. Prije toga dolaze neki klinci koji nam na školskom engleskom vele neka se ne kupamo tu, jer je kanalizacija. Znamo. Ulazim malo dalje i otplivam na nekih 50-ak metara od obale. Nikola pliva prema meni i veli da su Vesni ukrali mobitel. Na plaži? Ne zna. Već su zvali s Nikolinog mobitela i isključen je. Vraćam se na obalu, pitam ju kad ga je zadnji puta vidjela. Ne zna. Velim da ja znam, tog jutra se punio i ležao na mojoj vrećici sa prljavim rubljem. Veli da da, ali da ga ona nikad ne isključuje kad se puni, i da je to u prilog tomu da su ga ukrali. Velim da ne brza sa zaključcima dok se ne vratimo u Vloru. Doduše, kako izgleda onaj hotel, možda su nam ukrali kompletno sve stvari.

Odlazim pitati još jednom u kafić kad ide zadnji bus za Vloru, mislim si da su ovi možda krivo skužili, frajer mi isto veli da je u tri.

Bliži se tri. Spremamo se i oblačimo. Cesta ide obalom, tako da ćemo vidjeti bus ako prođe. Vesna namješta fotić na autoknips, postavlja ga na stativ. Smješkamo se. Neki frajer prolazi i gleda fotić. Mislimo si hoće li ga ukrasti. Veli Nikola "Sad će frajer prvo ukrasti fotić, onda ćemo mi potrčati za njim, u tom času će nam netko ukrasti stvari koje su ostale nenadgledane, a onda će samo još bus proći." Scenarij za film katastrofe. Ipak, fotić okida, sve je u redu:



Busa još nema pa sjedamo na sladoled u jednu od slastičarnica na obali. Slikam himarsku arhitekturu:



Kao i svugdje u Albaniji, užas.
Sjedimo i pijuckamo. U jednom času Nikola vidi neki bus kako skreće u jednu ulicu malo dalje niz obalu. "Je li to naš bus?", pita. Velim mu da nije, naš bi morao proći obalom. Ipak se odlazim prošetati da vidim prolazi li iza kuća. Ne vidim ništa, ali primjećujem da je taj dio obale jednosmjeran. Dakle, bus ne može proći ovuda, mora tamo skrenuti. Pitam tipa u slastičarnici, on veli da je to taj, da je taj zadnji i da nema više buseva do sutra u 5 ujutro. I kako da dođemo do Vlore? Pitajte taksiste, imate tamo dolje mjesto gdje stoje.
Na tom mjestu parkiran je samo jedan taksi, vloranske registracije, ali vozača nigdje. Suputnicima ovakav razvoj situacije čak i odgovara. Ostat ćemo još neko vrijeme tu, a onda ćemo oko 5, 6 pokušati naći neki taksi za Vloru. Nažalost, skuplje je, ali što sad.
Odlučujemo pokušati s plažom malo niže uz obalu, to je ipak dalje od centra, pa je čišće. Šećemo se tamo. Začudo, ja više i nisam nadrkan. Spuštamo se na plažu, ovdje uspijevaju čak i banane:



Ova plaža je čišća, veća i napučenija:



Presvlačimo se iznad jedne od većih stijena pri kraju plaže. Otkrivam sistem kako zaštititi stvari od sumnjivaca - stavljam bokserice preko ruksaka, računajući na gadljivost potencijalnih lopova.
Iznad nas na stijeni čuči bunker. Nikola se penje do njega, poslije i Vesna.
Odlazim se okupati. Kao i svugdje gdje su u priobalju visoke planine, i ovdje morsko dno ima veliki pad, tako da svakim korakom utonete za nekih 5 cm. Ugodno je za plivati, mnogo je kupača. Čujemo albanski, grčki, čak i talijanski.
Vraćam se, ležim u plićaku. Šljunak je sitan i ugodno bocka. Puštam da me valovi ljuljuškaju i okreću. Kasnije ću skužiti da mi se šljunak zavukao kojekuda.
Vraćam se do Nikole koji je već vani. Nikola kaže tipu ispred sebe "Evo, ovo je Krešo." Zbunjen, pružam tipu ruku, on veli da se zove Dženo (ili Džemo ili Dževo, malo je neobično izgovorio taj glas). Nikola mi pojašnjava da je tip iz Tetova, ali da ima svoju firmu u Fieru. I veli da imamo prijevoz do doma. Pa to je sjajno, Nikola spašava dan! Laughing
Vraća se Vesna, pa i nju obradujemo viješću.
Ljenčarimo na plaži, razgovaramo, ja odlazim po sladoled. Vraćam se, pa Nikola i ja besjedimo o društvenim vrijednostima u balkanskim zemljama u tranziciji - on meni na španjolskom, ja njemu na mađarskom. I kužimo se. Očito da mu profesor mađarskoga nije bio tako loš... Tongue out
Uključujemo se u razgovor s Džen/m/vom. Priča nam o prvim danima privatnog poduzetništva, kada je izvozio Skopsko pivo u Albaniju, pa je rekao da su mu na cesti od Elbasana do Tirane znali isprazniti po cijeli kamion - ono, ekipa izleti iz šume, skoči gore i mrkne par gajbi. Sad se bavi uvozom aparata za kavu. Pričamo malo o gospodarskoj situaciji općenito u zemljama kroz koje smo prošli.
Za to vrijeme Vesna fotka plažu:









Onda se Vesna odlazi kupati, a mi i dalje drvimo s Dženmvom. Tip ima nekih četrdesetak godina, regbi. Priča zanimljive priče. Uostalom, i sam kontekst je već zanimljiv. Zapravo, kao da nam neka providnost pomaže da ne zaglavimo ovdje.

Vesna se vraća, veli da ju je neki tip pokušao pregaziti jet skijem. Frajer se zaletio na nju, u zadnji se čas odgurnula od plovila. Veli da je urlala na njega, klela mu sve po spisku, a da se tip samo smijao. Pita zar nismo ništa čuli. Velimo da nismo. Razgovor o balkanskoj tranzicijskoj ekonomiji zaokupi čovjeka. Pokušavam joj objasniti da je to očito neki primitivni oblik upucavanja i poziva na parenje. Ona veli da se i njoj čini.

Dogovaramo se s Dž-om u pola 8 na istoj plažici, idemo još nešto pojesti do grada, on veli da mora još nešto iskrcati iz auta, pa se nađemo. Pokazuje nam gdje će nas čekati, vidimo mu i auto. Citroen, skopske registracije.
Sjedamo na terasu pored onih banana. Vesna se ide u WC presvući. Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti. Vidim u jelovniku da imaju xaxiq, pa uzimamo jednu porciju. Mažemo na kruh i žvačemo, željni osvježavajućeg okusa jogurta i krastavaca.
Potom odlazimo do grada. Sunce zalazi nad Himarom:



I zaljevom:



I gradom i brdima:



A u gradu još jedan albanski prizor - čitava betonska deka neke kuće se smandrljala:



Postavljaju pozornicu za neki večernji koncert, sviraju neke cajke. Vraćamo se u onu istu slastičarnicu, uzimamo burek.

Žvačemo burek i pomalo idemo prema mjestu sastanka. Ovi su odmakli dok ja bacam smeće. Usput skačem kupiti još jednu vodu. Ovi su nestali. Idem prema plažici, ne vidim ih. Nema ni auta. Naposljetku se pojavljuje Nikola i maše mi da sjede na zidiću. Ali našeg vozača nigdje. Razmišljamo nije li nas nasamario. Već je pola 8. Možda je zaboravio. Velim, ako je u stanju zaboraviti tako nešto, onda je toliko rastresen da se i bolje ne voziti s njim. Alternative nema. A već se i mrak spušta.
Napokon, evo ga. U polušali pita "Vi čekate taksi?" Sjedamo unutra i započinje naša noćna vožnja, prva u Albaniji.
Na izlasku iz Himare staje napuniti benzin. Na uzbrdici auto slabo vuče. Veli da je to uobičajeno, benzin razrjeđuju vodom. Dolazimo na ravno, on ubrzava. Zavoji su, ali on vozi relijaški. Strah me da nije neki luđak koji divlja po cesti. Priča kako se negdje 1989. tako na Pelješcu skotrljao s ceste. Veli "Ja mlad, a cesta mokra...još me prijatelj upozoravao da usporim, ali gdje ćeš, mlad-lud...". Nije mu bilo ništa, na sreću, a ja se nadam da je iz toga nešto i naučio.
Cesta vijuga amo-tamo, zaobilazi svaku guduru, pa se izvlači na bilo, pa opet unutra...svako malo pred sobom, poprijeko postavljenu, vidimo crno-bijelu ploču za oštar zavoj. Na jednom mjestu krkljanac, nabilo se pet automobila za redom. Teško se mimoilazimo. Neki džip iz Tirane nam sjedi na repu. Ovaj ga pušta naprijed. Dolazimo do Dhërmija. Kroz selo gužva - kamion, cisterna, auti, krave. Iza Dhërmija se počinjemo penjati na Llogaraju. Srećom, ne prebrzo jer mu auto opet ne može vući zbog benzina. Kad je rekao da smo za sat i pol u Vlori činilo mi se prebrzo, jer znam da bi morao voziti vrlo riskantno. Ipak vozi pažljivije, festinamus lente.
Priča on o svom životu, veli da je nakon osnovne škole u Tetovu prešao u Maribor u srednju, pa je onda završio i neki faks, bio u Njemačkoj...danas ima navodno kuću u Kamniku, pa firmu u Fieru, valjda još nešto i u Tetovu...razbacao se kao đubre po vinogradu. Laughing
Onda nam priča o tome kako je Makedonija u teškoj gospodarskoj krizi, da je čak i Kosovo organiziranije, naročito sada otkako je proglasilo nezavisnost. Ne propuštamo mu naglasiti da je Vesnin rođendan na dan proglašenja kosovske nezavisnosti. Priča nam o vojsci, o Titu...nismo ni primijetili, a već smo prošli Llogaraju i spuštamo se prema Valonskom zaljevu. Zastajemo na jednoj česmi popiti vode. Nastavljamo. Gore u brdima vidi se neki požar. Nitko ga ne gasi, u Albaniji općenito nisu baš nagli za takve stvari. Truckamo se prema Vlori. Objašnjava nam gdje su dobre plaže pokraj samog grada. Premda je ovdje more daleko prljavije, jer je luka blizu, a i zaljev je pa je izmjena vode sporija. Prolazimo kroz Uji i Ftohtë (Hladnu vodu, nazvanu tako prema izvoru mineralne vode koji se ovdje nalazi), veli da su tu najbolje plaže. I već smo u Vlori. Oko dva sata vožnje. Čisto pristojno. Ostavlja nas na glavnoj ulici, pitamo ga koliko smo mu dužni. Veli koliko date. Dajemo mu svaki po 500 leka, tako bi došao i bus. Uostalom, nije da je potrošio išta više zbog nas, tako i tako je išao doma. Pozdravljamo se, on odlazi za Fier.

U hotelu, prva stvar koju gledam po ulasku u sobu jest gdje je Vesnin mobitel. Naravno da je tamo, dizala je nepotrebnu paniku. Nije nam ništa nestalo iz sobe. Idemo odmah na večeru, u onaj isti restoran. Ovaj put će oni uzeti tjesteninu, jer to očito ranije dođe, a ja ću pizzu, jer sam očito od tjestenine dobio proljev. Dok čekamo, odlučujem trknuti Marku po pive u obližnji supermarket, a možda i po Skënderbeu. Odlazim do one specijalizirane prodavaonice, ali već je zatvorena. Ništa, hajdemo probati barem pive. U velikom supermarketu nekog talijanskog lanca nemaju gotovo uopće albanskih piva. Samo Norgu, koju je već pio, i hrpu talijanskih, za koje ništa ne znam je li probao ili ne. Vraćam se i navraćam u jedan dućančić putem. Pive u limenki nemaju, ali imaju Skënderbeu. Za 300 leka. Može. Uzimam i crnu Birru Korçu u boci. Da mu bar nešto donesem iz Albanije.
Vraćam se, hrana još nije stigla. Pokazujem Vesni da sam kupio Skënderbeu. Pita gdje, velim joj. Pita stigne li sad otići. Velim neka ode. A ne, ipak će sutra ujutro. Točno sam znao da joj se neće dati.
Javljam Marku. Velim mu da sam vidio i nekakvu čudnu dansku pivu. Veli da je to valjda Faxe, da ni to nije probao. Tipkam ja tako poruku, a Vesna mi opet soli pamet da nije pristojno tipkati za stolom. Nije pristojno ni ne odgovarati na poruku ako ju primiš.
Dolazi hrana. Ovaj put pizza dolazi prva, tjestenine nema. Očito me kuhari vole.

Poslije večere, Nikola je umoran i hoće odmah spavati, Vesna još treba na bankomat. Moli me da joj pravim društvo. Vlora lagano opušćuje. Pogotovo nema baš samih žena koje idu uokolo. Prvi bankomat ne prima njenu karticu. Drugi preskače, idemo na treći. Diže lovu, 2000 leka. Vraćamo se u hotel. Tuširanje i počinak. Vesna opet zatvara balkonska vrata i navlači zastore.

egerke @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 3, 2012
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se, palimo televizor. Na Eurosportu košarka, Hrvatska-Španjolska. Ne ide nam dobro. HRT se isto vidi, ali je permanentan teletekst preko slike. Ne kužim što je to. Dok se ovi spremaju, ja odlazim platiti na recepciju. Dolje je opet onaj isti tip. Pitam ga dokad moramo napustiti sobu, veli da je do podneva OK. Velim mu da smo mislili skoknuti do Voskopoje, i da se nadam da ćemo do podneva biti natrag. Usput ga pitam i gdje stoje furgoni ili taksiji za Voskopoju. On mi pokušava objasniti, ali mu ne ide, a i engleski mu počinje zapinjati. Velim da ću mu donijeti plan, pa će mi na planu pokazati. 

Spremni smo, silazimo. Dajem plan recepcionaru, on mi daje upute kako doći do tamo. Krećemo kroz korčansko jutro. Nedaleko hotela je i autobusna stanica, a u Albaniji su svi kolodvori užurbani uglavnom ujutro. Prolazimo dalje, zastajemo usput u jednom dućanu kupiti nešto za doručak. Nema prodavača. Osvrćemo se uokolo, ne znamo komu platiti. Ulazi i neka žena, pita me nešto na albanskome. "S'kuptoj.", odgovaram. ("Ne razumijem.") Naposljetku dolazi jedan tip. Naravno da je cijena koju kaže s jednom nulom više od one koju mu pokazuje kasa...
Prelazimo cestu, ulazimo u pokrajnju ulicu, u kojoj bi trebali biti taksisti, kako nam je rekao recepcionar. Nakon nekih 100 metara vidimo taksiste. Pitaju nas trebamo li za Voskopoju. Potvrdno odgovaramo. Pitam ih koliko. Počinje pričati nešto što definitivno nisam očekivao. Gle, ja znam brojeve, reci mi brojeve, ne želim napredni konverzacijski albanski. Sliježemo ramenima i radimo ono što mi se čini najpametnije - udaljavamo se. Životni ekvivalent funkcije "cancel". Ispada da ipak nema drugih taksija. Doduše, tamo je neki furgon, ali ne piše kamo ide. Ovaj taksist nam opet nešto nudi. I dalje ga ne kužim. Veli 500 leka. Pitam ga je li to za tamo i natrag. Odgovor ne razumijem. Na sreću, dolazi ženska koja nas američkim engleskim pita trebamo li pomoć. S olakšanjem joj se obraćamo i ona nam prevodi: 500 leka po osobi do Voskopoje i natrag, s tim da tamo možemo biti sat vremena. Ako ostajemo duže, zaračunat će nam više. Sat vremena za Voskopoju čini mi se sasvim dosta. Ako ništa drugo, barem ćemo se morati požuriti.
S olakšanjem sjedamo u auto (naravno, Mercedes), ja opet na suvozačko mjesto. Opet se pokušavam svezati, vozač mi daje znak da ne treba. Ja ipak velim da bih htio, ali vražja kopča se ne da ugurati. Vjerojatno toliko rijetko koriste pojas da to nikom ne treba. Naposljetku mi je vozač pomogao i izlazimo iz Korçe prema zapadu.
Vozimo se isprva ravnicom, cestom koja vijuga kroz polja. Vozač staje na jednoj benzinskoj pumpi, koja, poput onih na Srednjem zapadu, ima samo jedan uređaj. Tanka, plaća, nastavljamo. Cesta se počinje penjati. Ubrzo prelazi u serpentine kojima vijugamo sve više. Ispred nas vidimo onaj furgon iz Korçe. Dakle, ipak je išao ovamo.
Krajolik:





Dolje se vidi Korça:



U daljini vidimo jedno selo, ali to nije Voskopoja:



Ali nakon još desetak minuta vožnje, ovo jest:



OK, zašto mi uopće idemo u Voskopoju? Naime, Voskopoja je jedini grad koji su ikada osnovali Vlasi (oni su ga zvali Moscopole). U drugoj polovici 18. stoljeća doživio je svoj kulturni procvat, te je u to vrijeme bio veći od Atene ili Sofije. U gradu su postojale 24 crkve, imao je tiskaru (u kojoj je 1770. objavljen prvi četverojezični grčko-albansko-vlaško-bugarski rječnik), banke, grčku akademiju... Nažalost, krajem 18. stoljeća grad je razorio Ali paša Tepelena, još jedan živopisan lokalni moćnik koji je u to vrijeme vladao tim krajevima, sve dok nije zagrizao malo preveliki zalogaj – nakon što se s Napoleonom uspio slizati protiv Turaka, krenuo je dati i podršku grčkom narodnom ustanku, pa je ostao bez glave. Stanovnici su se raselili: dio je prešao u Grčku, gdje su se vratili nomadskom stočarstvu, dio je završio u Austro-Ugarskoj, a dio u Rumunjskoj, gdje su imali važnu ulogu u rumunjskom nacionalnom preporodu. Voskopoja je teško stradala i u Prvom svjetskom ratu, pa i u partizanskim čistkama nakon Drugog svjetskog rata, tako da je sva važnost prešla na nizinsku Korçu, a Voskopoja je ostala zabačeno planinsko selo. Danas je u selu svega 5 crkava, od toga većina u ruševnom stanju. Stoga je Voskopoja danas na UNESCO-vom popisu 100 najugroženijih svjetskih kulturnih lokaliteta.
No, Voskopoja je zbog svoje nadmorske visine (1160 metara) i pogodno mjesto za skijaški turizam. Pritom, naravno, nemojte očekivati nikakve zapadnjačke uvjete, s uređenim skijalištima, vučnicama i slično. Postoji hotel, postoji brdo, ako imate skije, spuštajte se. Prvo drvo je vaše.

Vozač nas je iskrcao na središnjem trgu, točno u 10. Dogovorili smo se da se vidimo u 11 na istom mjestu.

Odmah na trgu stoji ova ploča:



Kaže: Turističko selo Voskopoja. Grad nastanjen od godine 1330. Vrhunac procvata godine 1764., stanovništvo oko 30 000, s 24 crkve, akademijom, knjižnicom i tiskarom. Prvo razaranje 1769., drugo 1789., a treće 1916. Danas čuva velike vrijednosti srednjovjekovne umjetnosti.

Krećemo prema prvoj crkvi, crkvi sv. Nikole, za koju nam je još vozač rekao u kojem je pravcu. Ulice su popločene kaldrmom:





Malo arhitekture:





Evo i crkve:



Tu je i fontana:





Kaže: Izgrađena doprinosom grčkog konzula u Korçi, g. Elefteriosa Proiosa. Društvo Voskopojanski preporod, Korça-Voskopoja, 1929.

Vesna gleda u neku točku, mi se vrzmamo uokolo. Ona nam daje znak da stanemo, ja ju, naravno, pitam zašto. Ne odgovara. U idućem času mi veli da je moje kretanje otjeralo neku pticu. Mogla je reći na vrijeme, ali ona ionako nije navikla rješavati probleme komunikacijom.

U vrtu iza crkve uzgajaju pčele:



A tu je i pravoslavni svećenik:



Predlažem da se vratimo do crkve, jer mi nije jasno zašto smo krenuli dalje a da ju nismo obišli. Vesna veli da mi "nismo pokazali volju" za obilaskom, što je izmišljotina. Uostalom, ona je slikala pticu i produžila ravno.
Vraćamo se do crkve.

Ulaz u crkveno dvorište:





Kaže: Voskopoja prema gravuri iz 1742. godine. Ministarstvo kulture, mladeži i sporta. Rujan 1998.

Unutra je zabranjeno fotografirati. Ipak, Vesna neprimjetno slika.

Trijem:



Freske:



Ulaz:



Pa još malo fresaka:











Apsida izvana:



Ključ od vrata crkve je navodno kod onog svećenika. On je u međuvremenu nestao, tako da ništa od ulaska u crkvu.

S obzirom da još imamo tri četvrt sata vremena, a drugih crkava nema na vidiku, ne znamo što da napravimo. Šećemo se ulicama natrag prema glavnom trgu. Vesna primjećuje da sve kuće na ulaznim vratima imaju svezanu crvenu vrpcu, valjda kao nekakvu zaštitu protiv uroka:





Na glavnom trgu je neizbježan spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata:



I prilično kičasti ulaz u jednu vjerojatno skorojevićevsku zgradu:



Još malo detalja voskopojanskih kuća:





Uokolo se steru brda:





U jednom času, uz ogradu jednoga od vrtova u ulici kojom smo prolazili, pojavila se djevojčica od nekih 13-14 godina, i na slabašnom nas engleskom upitala tražimo li možda crkvu. Prihvatili smo, pa nam se pridružila i stala nas voditi prema izlazu iz sela. Engleski joj je doista bio šepav, jer nije mogla odgovoriti čak ni na neka jednostavna pitanja koja smo joj postavili. Rekla je da se zove Maria. Ono što mi je na njoj bilo najčudnije jest da je bila odjevena u crnu trenirku dugih rukava i duge hlače. Nama je bilo vruće i u kratkim hlačama i kratkim rukavima.
Provela nas je preko jednog proplanka, a onda stala i pokazala nam crkvu, rekavši "Sveti Ilija.":





Zvonik je odvojen, zbog već spomenute stavke da se nemuslimanske bogomolje nisu smjele isticati - pa je vrlo često zvonik i recentnija tvorevina:



Još jednom, kao potvrda:



Vesna i ja ulazimo, Nikola opet ostaje vani. Crkva je iznutra devastirana, ali postoje naznake obnove (npr. grede su nove):





Ikona:



Freska:



Izlazimo iz crkve, Nikole nema. Maria priča s nekim dvjema prijateljicama, također njenih godina, koje s obližnjeg stabla beru neko voće za koje ne znamo što je. Obilazim crkvu tražeći Nikolu. Usput slikam apsidu izvana:



Nema ga ni s druge strane. Vesna slika pogled ispred crkve:



Dozivam Nikolu. Naposljetku, on izlazi iz crkve. Veli da je otišao malo poviše crkve, pa se vratio i ušao unutra. Vesna u međuvremenu dolazi s nekoliko onih voćki u šaci. Veli da su to divlje šljive i da ih je dobila kao poklon. Nije baš zadovoljna njihovim okusom i tvrdoćom.
Krećemo dalje za Mariom:



Pogled na Voskopoju iz ovog rakursa:



Dolazimo do iduće crkve, od koje nije gotovo ništa ostalo. Maria veli "Sveti Petar":



Tu je i križ:



(na križu ne raspoznajem drugu riječ, prva je "sveti", ali druga nije "Petar")

Još malo ostataka crkve:



Opet panorama Voskopoje:



Krećemo dalje, Maria nas vodi prema trećoj crkvi. Ona je sakrivena u udolini i okružena zidom. Maria veli "Sveti Atanas":



Tu je i malo groblje:



(natpis na križu kaže "Sveto Trojstvo")

Kao i crkva sv. Nikole, i ova ima trijem ukrašen freskama:







(zanimljivo, svim su svecima izgrebena lica, ili barem oči. Ne znam je li to novije djelo...)





U crkvu se, nažalost, ne može. Netko ima ključ, ali to Maria ne zna, niti ju pitamo. Uostalom, u stisci smo već s vremenom.
Kažem Marii na albanskome da imamo taksi u 11, i da bismo morali ići, jer, po mom proračunu, ima još barem jedna crkva, ali tu ne stignemo vidjeti. Maria se slaže i vodi nas kraćim putem natrag.
Još jedan pogled na ulaz u dvorište crkve sv. Atanasa:



Vraćamo se prema mjestu, Maria nam pokazuje kamo trebamo ići za glavni trg. Na rastanku joj dajemo 200 leka. Pretpostavljamo da bi joj to trebalo biti dovoljno za džeparac. S tom lovom može kupiti oko 4 sladoleda. Ili 10 bureka.

Vozač nas čeka na dogovorenom mjestu, krećemo. Nekako u isto vrijeme kreće i furgon za Korçu.
Opet se pokušavam vezati, opet ne ide, opet mi vozač mora ugurati kopču. Vozač pita sviđa li nam se crkva. Velimo da da. Kaže da je lijepa iznutra. Ja kimam glavom, dijelom i zato što mu ne znam objasniti da nismo našli ključ. Nije da smo se pretrgli od traženja, doduše...
Krajolik definitivno liči na Gorski kotar ili Velebit:











Vesna me pita kako se ono veli orao. Ja joj velim, vozač razumije riječ. Onda ga pitam ima li uopće orlova, nismo vidjeli nijednog. Vozač gleda uokolo, zatim sliježe ramenima i veli da ne zna.
Iznad ceste vidimo čitav niz bunkera. Vozač veli "Bunkeri. Iz rata."

Spuštamo se u Korçu, ovaj nas ostavlja na istom mjestu, plaćamo i opraštamo se.
Mogli bismo nešto pojesti. Preko puta autobusnog kolodvora ima jedna buregdžinica. Ulazimo, pitamo s čim imaju. Ženska za prvi veli da je s nečim što nam zvuči kao "cheese", pretpostavljamo da valjda zna tu englesku riječ i da je skužila da smo stranci, a za drugi da je "me domatë" (s paradajzom). Vesna uzima ovaj prvi, i doista, to i jest sir, ja uzimam ovaj s paradajzom. Nikola uzima döner kebap. Nastaje neka zabuna oko plaćanja (uz naravno redovnu dodanu nulu viška), ispada da smo platili samo bureke, dakle Nikola mora još svoje. Jedemo, Vesna se žali da joj je premasan i da ne može. Izlazi van i moli me da joj pomognem oko naručivanja sladoleda. Na kraju joj i ne treba pomoć, jer se uspjela sporazumjeti.
Kasnije sam doznao što je zapravo bilo u Vesninom bureku. Naime, ženska nije rekla "cheese", nego "gjizë", a sir se kaže "djathë". Dakle, "gjizë" znači











 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sir, ali poseban, ono što se naziva ricotta.

Pojeli smo, idemo po stvari u hotel i opet na put.
Ulica ispred našeg hotela (ova crvena zgrada je hotel Grand):



I naš hotel (lijevo je Grand):



Ulazimo u hotel, odlazimo po stvari. Još ću si uzeti nešto iz minibara, gledamo vijesti na HRT-u (teletekst je nestao), vidimo da su naši izgubili. Na odlasku slikam sobu:



(spavaći dio)



(i dnevni boravak)

Da ponovim, 20 € po osobi. Smile

Odjavljujemo se, plaćam ceh minibara, pozdravljamo se s recepcionarom posprdnoga smiješka, pitamo ga još gdje stoje busevi za Tiranu. Veli na kolodvoru ili malo niže, tamo gdje su furgoni. Odlazimo.
Na kolodvoru su svi busevi samo za obližnja mjesta. Idemo prema stanici furgona. U jednom nam času viču s druge strane ceste "Për Tiranë?" Prelazimo cestu. Furgon ide za Tiranu. Velimo da mi trebamo samo do Elbasana. Da, on ide preko Elbasana. Koliko? Za troje ljudi, 2500 leka. Prihvaćamo.
Furgon je pun. Pored mene sjedi neki stariji tip, gleda u moj vodič, koji imam otvoren na karti Albanije. Na mote mi pokazuje da je on iz Thethija, sela sjeveroistočno od Skadra. Kimam glavom. Velim mu da smo mi iz Hrvatske. Kima.
Furgon kreće, na izlasku iz Korçe još ide pokupiti nekoga na jednoj benzinskoj pumpi, ali taj se ne pojavljuje. Idemo dalje, opet onom truckajućom cestom prema Pogradecu. Skrećemo u Maliq, opet treba nekoga ostaviti, ali ipak nitko ne izlazi. Nastavljamo dalje. Naravno, vozač nije vezan, ali ima dobru foru: kad mu signaliziraju da je negdje naprijed policijska patrola, prevuče si pojas preko prsiju i drži ga tako dok ne prođe kraj murije.
Onaj tip iz Thethija počinje kunjati. Lako za to, ali mu glava pada na moje rame. Sjećam se kad je Vesna pričala o svojim dogodovštinama iz razdoblja dok je studirala, pa je išla busom doma ili u Zagreb. Veli da joj je jedna ženska jednom toliko čvrsto zaspala na ramenu da ju nije nikako mogla probuditi, od muke joj je čupkala kosu, vlas po vlas. I ova se sveudilj nije probudila. Gledam kosu ovog tipa. Proćelav je. Slabo bih ga imao za što uhvatiti. Umjesto toga čekam trenutak da se furgon strese, pa mu se glava odigne, a onda samo podignem rame i tako mu tehniciram glavom.
Ovaj put mi se dionica čini kraćom, valjda zato što već znam put. Uskoro se spuštamo prema Pogradecu. Tu se ozbiljno gradi, to bi već ove jeseni moglo biti sređeno. Pretječemo traktor, Nikola se smije. "Kineski traktor", veli. I to ne moderni kineski traktor, nego još valjda iz doba osovine Peking-Tirana. Ovaj kraj mene se napokon razbudio.
Prolazimo opet kroz Pogradec, ne čini se toliko groznim kao jučer. Iza Pogradeca nastavljamo uz obalu Ohridskog jezera. Tu su i kupališta:



Nažalost, Pogradec dugo nije imao riješenu kanalizaciju, pa je sva kanalizacija išla u jezero. I to baš tu kod kupališta. Ne znam jesu li to sredili u međuvremenu.
Naša je prvotna ideja bila da u Pogradecu uhvatimo vlak za Rrogozhinu, ali vlak je ipak otišao ranije. Međutim, zbog strahovite sporosti albanskih vlakova, očekujemo da ćemo ga putem prestići i dočekati u Elbasanu.

Naposljetku vidim početak pruge. Pruga ne ide skroz do Pogradeca, već do mjesta Guri i Kuq (Crveni kamen), malo sjevernije. Gledam prugu i čudim se kako je u dobrom stanju. Nikola je ironičan: "Je, baš je u dobrom stanju. Cvjetaju joj ruže...doslovno." E, stari moj, nisi ti vidio kolodvor u Bitoli...
Prolazimo i Lin, a onda se serpentinama počinjemo odizati od obale Ohridskog jezera na prijevoj, s kojeg ćemo se onda spustiti prema dolini rijeke Shkumbin.
Na vrhu se otvara prekrasan pogled, koji mi liči na spuštanje s Učke prema Ćepić-polju:



U dolini se vidi gradić Prrenjas, i početak doline Shkumbina.

Krajolik doline Shkumbina me podsjeća na sjeverno Zagorje. S obje strane doline uzdižu se relativno strmo brda, ali su obrasla bjelogoricom. Kroz dolinu vodi cesta, sjeverno od toka rijeke, a iznad ceste ide pruga, koja je često u tunelima ili na vijaduktima. Vijadukti su užasno dotrajali, ograda im je odavno otpala, sva sreća da su potporni stupovi čvrsti. U jednom času iznad nas, na pruzi vidim vlak. Nikola je rekao da se nada da ne bude neko groblje, i da, ako su vagoni loši, on u Elbasanu traži bus ili furgon. No vagoni su isti onakvi kakvima smo se lani vozili od Tirane do Drača, što znači da idemo ipak od Elbasana vlakom.
Vozač vozi tipično albanski, riskantno i tako da vas hvata panika ako ste nenavikli. Npr., u desnom zavoju ide pretjecati kamion. Preko pune crte, naravno.
U jednom času zastajemo, vrijeme je okrepe za vozača. Uz odmorište je i autopraonica. Pitamo koliko ćemo dugo stajati, veli 20 minuta. Ne stignemo ručati. Sjedimo i pijuckamo nešto, dolazi još jedan furgon, tetovske registracije. U jednom času vidimo da jedan frajer (koji nije vozač, vozač je za stolom pored nas) ulazi u naš furgon i odvozi ga. Nikola je jedini odmah skužio o čemu se radi - vozi ga na pranje. Ja sam se baš pitao imam li uopće išta unutra, a onda me Vesna podsjetila, kad je posve flegmatičnim glasom rekla "Pa ruksaci su nam unutra." Osim Nikolinog, jasno.
Srećom, ipak ga samo peru. Nikola i Vesna razmišljaju da se prošeću do rijeke, ali im velim da uskoro krećemo. Ipak odlaze, ali se brzo vraćaju, jer je između još nečije privatno polje. Furgon je opran, ovi ulaze, ja još trčim natočiti vode na česmi.
Polazimo dalje. Nakon Librazhda, krajolik odjednom postaje mnogo krškiji, a brda sve ogoljelija. Očito smo prešli granicu Mediterana. Naposljetku, dolina Shkumbina se širi, i mi smo blizu Elbasana. Ulazimo u grad, velim vozaču da trebamo željeznički kolodvor. Grad se čini lijep, ima navodno stari otomanski centar, a sačuvana je i jedna stara crkva, i to iz razloga što su ulice u starom gradu preuske da bi bageri mogli doći do nje.
Vozač nas ostavlja kod kolodvora, vadi stvari, plaćamo. Ovdje opet moram pohvaliti svoje suputnike za izuzetnu sposobnost empatije. Naime, ja sam čitavo vrijeme nosio sa sobom onaj mali žuti ruksak s priručnim stvarima, te plastičnu vrećicu u kojoj su bili nekakvi keksi, voda, ili tak nešto. E, sad, u času dok izlazim van iz furgona, imam obje ruke pune. Trebaju mi ruke da si uspijem na leđa staviti veliki ruksak. Međutim, ovo dvoje, ne samo da mi ne bi pridržali nijedno od toga dvoga, nego mi, dapače, još guraju novce, govoreći "Daj ti plati sve." OK pritom još Vesna, koja ima također torbicu prebačenu preko ramena (ali ima ipak obje ruke slobodne), ali Nikola se ponaša kao totalna trutina. Ima uvjerljivo najmanje stvari, višak stvari drži u mom žutom ruksaku, ali mu nije ni na kraj pameti pridržati mi samoinicijativno išta od stvari. Samo kad mu se izričito obratim.
Uglavnom, ovaj mi je put s glave pala i kapa, pa se otkoturala pod furgon, pa sam ju još morao i izvlačiti...da stvar bude bolja, Vesna se baš sad sjetila da bi mi mogla vratiti neku lovu, velim joj da čeka dok sjednemo u vlak.

Željeznička je stanica iza ugla. Dolazimo tamo i vidimo da vlak kreće za deset minuta. Vidimo da imaju izvješene cijene i za Vloru, čime nestaje naš glavni problem: čekaju li se vlakovi u Rrogozhini. Očito da da. Kupujem tri karte za Vloru, cijena jedne je 205 leka. Nekih 13 kn. Za idućih 4 sata vožnje.
Izlazimo na peron. Stanica izgleda zapušteno, ali je svejedno to jedini kolodvor u Albaniji u kojem funkcionira svjetlosna signalizacija:













Napokon dolazi vlak:





(ako pažljivo promotrite platformu lokomotive, vidjet ćete lijevo na početku bicikl. Bijel je, pa se slabo vidi. Uglavnom, ne znam služi li to strojovođi da pohita po pomoć ako se nešto dogodi, ili to netko jednostavno šalje bicikl vlakom, kako se kod nas šalju stvari busom.)



Stakla su uobičajeno propucana:



I krećemo. Elbasan je poznat po svojoj ogromnoj čeličani, koja se zvala "Čelik Partije" (neka vas izbor imena ne čudi, npr. velika hidroelektrana na sjeveru, zbog čijeg je jezera morao biti potopljen stari grad Kukës, zove se "Svjetlo Partije"). Uglavnom, danas je čeličana propala, dijelom zbog financijskih razloga, dijelom zbog društvenih promjena, a dijelom i zbog ekoloških standarda. Postrojenja čeličane su svud uokolo Elbasana i sablasna su:







A onda prestaje čeličana i počinju polja:



U jednom času vidim nešto što mi zaokuplja pažnju:



Da, zadnja vrata vagona su otvorena.

U globalu, pogled kroz vagon izgleda ovako:



Neloše. Odlučujem vidjeti na što liči zahod, to je dosada uvijek bio najveći izazov. Ulazim unutra, ne smrdi nimalo više nego obični školski zahod. Čak je i relativno čist:



(da, ovo lijevo je moja škemba)

Ima i gumb za vodu. Ne upotrebljavam WC, samo si perem ruke. Voda je topla, ugrijana od sunca. Ali je ima. Vraćam se i velim to suputnicima.

U jednom se času vlak zaustavlja i dugo stoji. Nikola pita je li to već Rrrogozhina. Čak i neki putnici imaju te dvojbe. Ja međutim znam da bismo prvo morali proći Peqin, i da bi to mogao biti baš on. Čekamo križanje s vlakom za Pogradec. Njegovi vagoni izgledaju dotrajalije. Imali smo sreće.
U polasku slikam stanicu, doista, bio sam u pravu:



Vesna odlazi na zahod, vraća se nadrkana. "Nema vode, kaj ti pričaš gluposti da je ima?" Ispada da me nije dobro slušala kad sam rekao da ima vode u lavabou, a ne u zahodu.

Iduća stanica bogme jest Rrogozhina. Izlazimo, izlazi većina ljudi, vlak za Vloru je već tu. Slikam ga:



(dok sam slikao, uopće nisam primijetio gospodičnu u minjaku, slikao sam, naravno, vlak. A slika je nahero, jer sam izbjegavao nekog tipa koji mi je u toj gužvi skoro odvalio lakat.)

Prvi vagon je krcat, ne možemo ni ući. Ulazimo u drugi, ali i on je pun. Probijamo se prema trećemu. U trećem ima manje ljudi, prvi kupe je skoro prazan, sjedi unutra samo jedan tip, idemo gledati dalje, ali u drugima je više ljudi. U nekim kupeima leže polugola djeca, u jednom je psić koji se popišao, i sada je na podu ogromna lokva...vraćamo se u prvi kupe i smještamo pored onog tipa. Tip je neki pijanac koji kunja. Ubrzo smo shvatili zašto je kupe skoro prazan. Naime, širi se snažan zadah mokraće. Isprva mislim da to dolazi iz zahoda (naš je kupe odmah iza zahoda), ali mi onda Vesna veli da se netko popišao u ono ispod prozora, gdje je nekad bio stolić za rasklapanje. Smrad s vremenom postaje sve teže podnošljiv, a tu su i muhe koje se skupljaju. Nikola nije ni ušao u kupe, ostavio je ruksak i stoji na hodniku.
Pruga od Rrogozhine vodi na jug, prelazimo Shkumbin:



Vagon:



I naš kupe:



Vrata nisu zatvorili:



A prijelaz iz našeg vagona u drugi je potpuno razvaljen:



Zahod se ni ne usuđujem slikati:



Ipak, za razliku od uobičajenih vagona, ovaj ima čak dva zahoda na ovoj strani, što znači da ih možda ima ukupno čak 4.

U maslinicima uz put, bunkeri:







I opet terase:



S druge strane, autocesta:



I bunkeri u vrtovima:



Nikola me pita koliko se imamo voziti ovim vlakom. Velim mu oko 2, 2 i pol sata. Veli mi "Ubit ću te." Laughing Objašnjavam mu da je to doživljaj i da je ovo očito pravi albanski vlak. Nikola veli da vagon liči na leprozorij. Iznad vrata kupea strši neka žica (od lampe), u koju svaki puta zapnem glavom.

Za dvadesetak minuta stižemo u Lushnju:



Iza Lushnje (koja je najpoznatija po tome da joj je nogometnu momčad jedno kratko vrijeme trenirao Mario Kempes), pruga vodi kroz ravnicu i radi veliki zavoj prema zapadu, te se počinje približavati moru:





Po vlaku trčkaraju neki klinci. Očito im je dosadno, pa jedan od njih otvara vrata, izlazi van i vozi se na papučici:



Vesna ne želi ništa fotkati jer ju je strah za fotić.
Vlak ne vozi brže od 50 na sat. Lokomotiva po zvuku više liči na traktor nego na lokomotivu.

Nikola veli: „Nakon ovog vlaka više nikad neću ništa reći protiv HŽ-a.“

U stanici Gradisht na zgradi je napisan vozni red u obliku grafita:



Zanimljivo, točni smo u minutu. S obzirom da je ovo jedini vlak, to nije ni čudo.
Na kraju perona u Gradishtu mramorna ploča s imenom poginulog. Očito je netko pao pod vlak.

Iduća stanica je Libofsha. Ovo već počinje ličiti na Indiju: frajer ulazi u vlak i unosi dvije žive ovce i jednu živu patku u vrećama:



Naravno, ulazi u naš vagon, ali u neki od kupea pri kraju.

Stanica Libofsha:



Petnaestak minuta kasnije u daljini vidimo Fier:



Rijeka Seman:



I nedaleko nje, posljedice suše:



Jedno od bezbroj divljih smetlišta:



(doista, nigdje u Albaniji nisam vidio organizirani deponij)

Ulazimo u fierski kolodvor:





Fier je velik grad, pa očekujem da će se ovdje isprazniti većina vlaka. I doista, veliki broj putnika izlazi, ne ulazi gotovo nitko. Do Vlore je odavde brže cestom.
Slikam prijelaz iz vagona u vagon:



Guma je potpuno sprhla.

Nije preporučljivo prelaziti iz vagona u vagon u vožnji:



Na kolodvoru u Fieru, stado ovaca:



Odlazim pogledati u drugi vagon ima li slobodnih kupea. Ima jedan potpuno prazan, baš za nas. Selimo stvari iz onog smrada. Ovaj drugi vagon je čak i udobniji. Oba su prastari talijanski vagoni, koje je HSH nabavio kad Talijanima više nisu trebali.

Pogled na Fier:



Fier je grad nafte:



Sjedimo u kupeu, ovaj je puta Nikola do vrata, tako da stalno moram preskakivati njegove noge, jer s fotićem trčkaram lijevo-desno. On, međutim, ni da bi milimetra pomaknuo noge. I opet je ostavio ruksak na sjedalu, pa mu zapinjem još i za sandale. U jednom času, kad je otišao van, dohvaćam mu ruksak i zavitlam ga na policu.

Opet se vozimo uz cestu:



A tu su opet i derutne zgrade od cigle:



Nikola čita moj vodič po Albaniji. Raspravljamo o tome koliko je Albanija mala, a raznovrsna, i koliko se čini velikom zbog loše prometne povezanosti. Kažem da je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije Albanija bila najmanja od "normalnih" europskih država (dakle, ne računajući mikrodržave). Onda su se prvo između ugurale Makedonija i Slovenija, pa Crna Gora, a sada i Kosovo. Nikola pita koliko je Albanija veća od Slovenije. Velim da su tu negdje. Slovenija ima oko 20 tisuća kvadratnih kilometara, Albanija više, ne znam točno koliko. Nikola gleda u vodiču. 26 tisuća. "Pa i nisu baš toliko blizu", veli.
Nakon toga mu pričam foru od moje stare kako bi i Slovenija bila daleko prostranija da ju se ispegla. Nikoli nije jasno na što mislim. Objašnjavam mu da se površina države računa plošno, dakle, jednaku bi površinu Slovenija imala i da je ravna ploha iste veličine, jer treća dimenzija ne igra nikakvu ulogu. E, ali da ispeglaš planine, onda bi se to nužno povećalo, jer se svaki nabor, kad ga pretvoriš u dvodimenzionalan, poveća. Nikoli to baš nije jasno. Međutim, u naš razgovor upada Vesna:

-Dobro, zakaj ga tretiraš ko petogodišnje dijete? Jasno mu je.
(Iz Nikolina pogleda i njegovih replika se vidi da mu baš nije jasno, pa mu opet pokušavam objasniti, ignorirajući Vesninu upadicu.)
-Kužiš, isto ko kad peglaš majicu...
-Jebemu, pa jasno mu je, kaj ga gnjaviš? Nikola, reci da ti je jasno!
(Nikola rezigniranim glasom veli): Jasno mi je.

Ali se i dalje vidi da se ne slaže. Ja opet pokušavam, pitam ga može li iznijeti ono što mu nije jasno bez svoje odvjetnice. Ali opet ne stiže, jer nam Vesna ponovno upada u riječ i traži da zašutim. Sad mi je već pun kufer njezinog neplodonosnog upadanja u raspravu, okrećem se prema njoj i velim joj da neću zašutjeti dok ne velim ono što imam za reći, i da me pusti više na miru. Na to se ona demonstrativno diže i izlazi iz kupea, uz totalno apsurdnu rečenicu:

-Dobro, ali onda se razgovaraj s Nikolom, jer se meni to ne da slušati.

?! Undecided
Pa ja i JESAM razgovarao s Nikolom, dok se ona nije počela uplitati u razgovor sa svojim nadrkanim upadicama.

Uglavnom, na kraju ispada da Nikola ne vjeruje u to da se peglanjem povećava površina.

Vlak vozi dalje, a ja mislim koji mi je vrag trebalo da se zajebavam s ovim putovanjem, kojem sam se toliko veselio, a na kraju se više ne mogu ni razgovarati kako spada, jer to nekima smeta.

U daljini, usred polja, posve nestvarno, stoji palma:



Na zapadnoj strani pojavljuje se solana:



A nad solanama zalazi sunce:





Dok trčim ovo slikati, zapinjem u Nikolinu nogu. On još cinično veli "Razbi, razbi", a ja dobivam agresivne porive. Dođe mi da mu svežem noge za vrat.

Vesna se vraća i opet pokušava započeti neki razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Dovraga, ta žena ne može shvatiti pojam povrijeđenosti. Ja u prvi mah ne odgovaram, onda me još pita "Kaj se sad ljutiš?" Ne, baš mi odgovara tvoje šefovanje, to je upravo ono što mi je falilo u životu, da mi netko još počne određivati što i kada smijem govoriti.

Na zapadu se vidi otok Sazan, jedini albanski otok, na ulasku u Valonski zaljev:



A južnije od njega i hrbat poluotoka Karaburuna, koji dijeli Jadransko od Jonskog mora:



Sjeverno od Vlore nalazi se laguna Narta. Slikam zalaz sunca iznad nje:



A onda ulaz u Vloru, i kao i na svakom prilazu gradu u Albaniji, bunkeri i smeće (koje ovdje spaljuju):



Naposljetku stižemo u kolodvor u Vlori i time je ova naša agonija putovanja vlakom okončana:





Željeznička pruga stigla je u Vloru 1985. Poprilično sam siguran da odonda ništa nije napravljeno ovdje.

egerke @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 2, 2012
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom i Nikola se zaželio sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka: 



Razlog je ipak mnogo prozaičniji:



Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

Opet svraćamo do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljamo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni čini da to predugo traje i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom sjedamo na lukobran, uživamo u pogledu na jezero i u prekrasnom danu:







Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga lako je njoj danas tako govoriti kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.
U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.
Kasnije sam provjerio na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nekim poslom u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.
Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...
Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:



U jednom od mjesta uz put ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.
Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.
Nikola i ja igramo igru citata - on mi izbacuje neke filozofske citate, a ja pokušavam pogoditi čiji su. Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.
Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.
Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:



Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Nastavljamo, a ničijoj zemlji nikad kraja. I konačno, iza trećeg zavoja:



Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:



Oni su jednom nogom u Albaniji:



Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."
5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.
Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se netko veže.
Prevaljujemo prve kilometre Albanije i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. Smile
U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.
Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:



A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:



Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.
Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

Pogled uokolo:





Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.
Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:







Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:



Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:





Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu: 



Pejzaž je vruć i spaljen:





Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:



Još malo ceste:



Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:



I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.
Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.
U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

E, sada treba naći hotel i promijeniti novce. Zapućujemo se glavnom ulicom, ali su sve mjenjačnice zatvorene. Ubrzo ja pored tržnice ugledam nešto što liči na hotel. Kasnije ćemo doznati da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.
Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.
Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.
Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.
Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:



"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.
Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:



Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:



Biskupsko prijestolje:



Propovjedaonica:



Ispred crkve je kružni tok i na njemu spomenik Neznanom junaku:





Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:



U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:







Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:



Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:



Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:



Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:



Još jedna vila:



Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:



Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:





I dolazimo do škole:



Pored je igralište, i tu već ima smeća:



Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:



Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:





Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:



Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

Pretječe nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

Slikam još jednom ulicu:



Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:



Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

Na šahtovima često fale poklopci:



U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretječemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste i onda ih slijedio. I ja sam kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:



i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati, ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako. Očito je ona konstatacija o "uređenom prometu" u Korçi bila floskula.
Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.
Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. Laughing
Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:







Klasični dokaz koliko ponekad mogu ne primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. Laughing

A preko puta, prava američka retro-pila:



Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.
Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

egerke @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 27, 2012
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA  

Tematska pjesma



Dižem se u 6, ovi još spavaju. Spremam se i krećem prema kolodvoru. U rano ljetno jutro, Ohrid je prilično pust. U jednom času mi se iz jedne pokrajnje ulice pridruži štenac, mlad, možda nekoliko mjeseci. Hoda točno iza mene, čak me strah da ga ne opalim nogom dok ih odižem od poda. Taman sam ga se spremao uslikati, kada je netragom nestao. 

Bus za Bitolu je polupun, tako da imam dovoljno prostora da sjedim sam. Inače, svi busevi kojima sam se vozio bili su prilično komforni.
Kada sam si pokušavao predočiti kojim bi putem trebalo iz Ohrida ići za Bitolu, nekako sam uvijek mislio da bus ide uz Ohridsko jezero na jug i onda preko Galičice skrene i prijeđe prema Prespanskom jezeru. Stoga me iznenadilo kad je bus krenuo na sjever. Idući ću dan doznati i zašto - Galičica je jednostavno prestrma da bi se ondje gradila neka normalna cesta, zato ju cesta zaobilazi sa sjeverne strane.
Još sam prilično umoran, pa tonem u drijemež, tu i tamo se trgnuvši i promatrajući prekrasne brdske pejzaže Makedonije. Prolazimo i pored jednog požara (Vesna i Nikola su rekli da su vidjeli i požare u brdima još one noći kad smo se vozili iz Sofije). U jednom času predajem borbu snu, pa se trgnem tek kad smo se već spustili u susjednu kotlinu, koja se zove Prespa. Promičemo kroz gradić koji mi nalikuje na Benkovac. Izgleda kao veliko selo, a očito je gradić, sudeći po veličini. Pretpostavljam da je to Resen i ubrzo se ispostavlja da sam u pravu.
Iz Resena se cesta opet počinje penjati prema još jednom prijevoju. S te se ceste u daljini može vidjeti Prespansko jezero, ali cesta uz njega ne vodi, a ja pak sjedim na drugoj strani busa i ne mogu dobro uhvatiti sliku jezera (znate kako je to, hoćete slikati, a onda vam uleti neko drvo u kadar, jer se bus kreće).
Cesta se penje iz Prespe, a onda ponovno spušta u Pelagoniju, prostranu kotlinu koja se prostire u pravcu sjever-jug i nastavlja se i u Grčku. Centar Pelagonije je Bitola, drugi najveći makedonski grad. Bitola je samo 14 km od grčke granice, no taj položaj baš i ne koristi, s obzirom da je Grčka vrlo nesklona razvijanju prekograničnih odnosa s Makedonijom. Granični prijelaz na Gevgeliji drže otvorenim zato što moraju, jer je to europski koridor (iako je nedavno bilo nekakvih problema kada su Grci štopali teretne vlakove iz Makedonije), ali sve drugo, uključujući i prugu Bitola-Medžitlija, pa dalje prema Grčkoj - ne.

Moj bus stiže u Bitolu, izlazimo. Osvrćem se po kolodvoru tražeći vozni red, ali toga nema. Prilazim ženi na blagajni. "Izvinete, koga ide bus za Prilep?" "Vo 8,50." To je za 20 minuta. Kupujem kartu i čekam. Izlazim se prošetati oko zgrade kolodvora, odmah me spopadaju taksisti. Isuse, kako je to dosadna čeljad... Balkanski taksisti su ljubazni, ali su nasrtljivi. Kod nas će taksisti mirno čekati da im se mušterija obrati, ovi sami skoro pa da sile mušterije da im sjednu u auto.

Naposljetku evo i busa za Prilep, dapače, skroz za Skopje. Sjedam unutra, ovaj je krcat. Neka ženska sjedi kraj mene. Krećemo iz Bitole, cesta vodi uz prugu, prvi ju put sada vidim. Vruće je, ali nekako uspavljujuće vruće. Do Prilepa ima navodno 40 minuta. Kada se budim, bus se upravo zaustavlja. Gledam van, "Avtobuska stanica Prilep". Odlično. Izgled Prilepa mi je puno bliži Albaniji, vidi se prljavština, buka, nered. Na stanici stoji nekoliko minibusa za Kruševo. Ulazim u zgradu kolodvora, pitam za kartu za Kruševo. Mi vam to ne prodajemo, morate to kupiti kod vozača. Smještam se u minibus, na kraj, u kut, u prikrajak. Iz zvučnika svira Colonia. Mislim da pjesma ide nešto poput "Mala garava". Razmišljam kako su tekst karakterističan za pučke popijevke uklopili u dance.
Bus se brzo puni i u 10 sati krećemo. Vozimo se kroz Prilep, koji mi izgleda kao srednja žalost. Nema veze, pogledat ću ga detaljno na povratku. Cesta izlazi iz Prilepa i vodi kroz Pelagoniju na zapad, gdje se poput zida odjednom iz ravnice izdižu brda. Na poljima ratari, tu i tamo krave. Sine mi da u tim krajevima ljudi uzgajaju i bivole, pa sve gledam hoću li vidjeti kojeg, ali nema nijednog.
I tada, nakon nekih 15-ak kilometara ravne ceste, odjednom počinje uspon, serpentinama. Otvara se vidik na Pelagoniju. Suncem spržena zemlja ostaje u dolini, a mi se penjemo u ugodniju klimu, sličnu našem Gorskom kotaru. Dolje se vidi Pelagonija i njen ustitrali zrak:



A preda mnom su brda, dok s desne strane slike vidite i prve kuće Kruševa:



Gradić Kruševo vrlo je važan za makedonsku povijest. Između ostaloga, on je najviši grad na Balkanu (smješten na 1350 metara nadmorske visine), a nastanjen je Arumunjima (ili Cincarima), balkanskim romanofonim pastirima koji su u povijesti Balkana imali i važnu trgovačku ulogu. Njihovo ime, Cincari, srodno je s imenom Ćići, kojim se nazivaju Istrorumunji, odnosno ona njihova grana koja je u srednjem vijeku dospjela na Krk i rubove Istre, te je po njoj prozvana i Ćićarija. Samo ime u vezi je s brojem 5, tj. cinci.
Kruševo je zanimljivo i po svojoj arhitekturi, koja je većim dijelom orijentalna, ali prilagođena podneblju, pa su tako kuće uglavnom drvene. Čak je i čuveni Le Corbusier posjetio Kruševo, te se divio njegovim kućama.
Ali Kruševo je svoje mjesto u povijesti definitivno zaslužilo 2. kolovoza 1903. godine. Naime, na taj dan, pod vodstvom Nikole Kareva i ostalih pripadnika VMRO-a u Kruševu je proglašena nezavisna republika. Napisan je tada i Kruševski manifest, kao proklamacija želja svih naroda Makedonije da se ustanu protiv Turskog carstva i žive u miru u slobodnoj državi Makedoniji. Ujedno je to i dokaz protiv svih grčkih i bugarskih tvrdnji kako je makedonski identitet nešto što je stvorio Tito nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog datuma na koji je Kruševska republika proglašena, blagdana sv. Ilije, čitav taj događaj naziva se Ilindenskim ustankom, a Ilinden je do danas ostao praznik makedonske državnosti.
Nažalost, Kruševska je republika trajala svega deset dana, Turci su vrlo brzo skršili taj ustanak, glavni vođe su ubijeni, a selo spaljeno. Sâm je Karev preživio, jer je pobjegao u Bugarsku, no ubijen je dvije godine kasnije nedaleko Kočana u istočnoj Makedoniji. Uz Kareva, jedna od glavnih figura Ilindenskog ustanka bio je i vojvoda Pitu Guli, etnički Arumunj, koji je sa svojom četom poginuo braneći Kruševo kod Mečkinog kamena, odupirući se Turcima koji su dolazili iz smjera Bitole.

No Kruševo je danas u Makedoniji poznato i po još jednoj činjenici. U Kruševu je rođen Toše Proeski, čovjek čija je tragična smrt zavila u crno čitavu Makedoniju, a i dobar dio bivše Jugoslavije, čovjek koji je izgleda postao popularniji nakon svoje smrti i kojeg većina nije baš pretjerano doživljavala dok je izvodio svoje pop-pjesmuljke.
Svaka čast Toši, vjerujem da je bio dobar čovjek, simpatičan i drag, ali neki cirkusi koje sam doživio u Kruševu prelaze granice normalnoga.

Dakle, iskrca tako mene bus na početku mjesta (Kruševo ima dva autobusna kolodvora, gornji i donji - iako se, striktno govoreći, ne može to baš nazvati "kolodvorima", jer se radi o proširenjima na cesti). Pogledam kad mi ide bus za natrag. Prvi je u pola 12, to je za sat i pol, drugi je tek u dva. Mislim da mi je sat i pol dovoljno za vidjeti Kruševo, pogotovo jer sam sâm, pa mogu nabiti i malo jači tempo.

Okinem jednu pozdravnu:



Čim izađete, dočekaju vas dva putokaza: Ilinden monument i Toše Proeski memorial.

Zbog svoje visine, Kruševo je i skijaško mjesto. Iz samog mjesta vodi žičara:



Pa onda jedna stvarno stara kuća (više derutna, zapravo):



I prvi susret s Tošom:



Pa onda različite vizure kako se put penje kroz Kruševo prema vrhu brda:







(ona piramidasta zgrada je hotel)







Ukratko, kao mješavina Berata i npr. Begovog Razdolja.

I tako kroz sve te zavijutke dolazim na vrh brda, a tu je jedan plato, i dosada dva složna putokaza ovdje se razdvajaju. Ilinden ravno, Toše desno. Razdvajanje je ispod velikog plakata s likom - a koga drugog nego Toše.
Odlučujem se ipak prvo odati počast ovoj lijepoj i dragoj državi, punoj toplih i veselih ljudi, koju su zadesile tolike nesreće, pa se upućujem prema Ilindenskom spomeniku.
To je ogromna zgradurina u obliku nekakvog gomolja, koja stoji na jednoj livadici na vrhu brda. Prolazeći do nje, put se odmara na jednoj terasici, gdje su, u obliku neobičnih tuba, ispisana imena poginulih u Ustanku. A onda vam pukne pogled na spomenik:



Sve je to jako moderno i apstraktno, i meni pomalo bezveze. Zgrada doduše ima lijepe prozore, čak i vitraje:



Prošetao sam se oko nje, ali svugdje je sablasno prazno. Zovu me fiziološke potrebe, pa tražim neko mjesto da se olakšam, a ne bi baš bilo pristojno pišati pored spomenika državnosti. Srećom, u blizini je šumarak. Obavim svoje, pa produžim još malo, na livadicu iza šumarka. Tu je svojevrsno sedlo, planinski pašnjak, uokolo su smreke, pored se vidi cesta koja vodi prema Makedonskom Brodu, ispred mene polje duhana koje se spušta i u dolini Pelagonija:







Tišina je. Samo vjetrić pirka kroz krošnje crnogorice i stvara onaj ugodni šum. Atmosfera je taman za sjesti i meditirati, izgubiti se u vremenu. Ali ne stižem, nakratko sam s vremenom. Ipak, činim mentalnu bilješku da se vratim na to mjesto.

Vraćam se do Macedoniuma (kako se službeno zove taj spomenik) i pokušavam prokljuviti kako ući. Na vratima piše doduše nekakvo radno vrijeme, ali to nema veze ni s čim. Vrata su zaključana. Prislanjam fotić na pukotinu između dvaju krila i zumiram:



Bez zuma to izgleda ovako:



Vraćam se natrag, prema meni dolaze neki turisti. Ipak ima ovdje života. Slikam spomen-obilježje jednoj od onih žrtava, vjerojatno joj je ovo nadimak:



Sad je na redu groblje. Odmah na ulazu, s desne strane je grob Pitu Gulija:



Jedan vijenac, reda radi.

A nasuprot njega:





Iza toga ogromni plakat:



Nema sumnje, on je:





Pogled na ostatak groblja i mjesto:



Pored njega su narodni heroji iz Drugog svjetskog rata. Po imenima, većinom su Arumunji. Čak je i Proeski bio Arumunj, izvorno mu je prezime bilo Proe.

Ali apsolutno najveći cirkus nalazi se pored samog groba:



Da, dobro vidite. Iznad manastirskih vrata, na mjestu gdje inače stoji mozaik sveca, tu je Tošina slika.
Uostalom, htjeli su ga proglasiti svecem. Ne bi me čudilo da ubrzo počnu pričati da je Toše radio čuda.
Tko zna, možda je i Isus Krist bio zapravo neki pjevač po svadbama u Palestini, pa su krenule priče... Zapravo, pa prvo čudo i jest izveo na svadbi.

Napuštam groblje, šaljem još jedan pozdrav Toši, vrijeme me ganja. Putem natrag navraćam u još jedan parkić gdje na vrhu stepeništa stoji spomenik:



Inače, čitavo je Kruševo prepuno onih ormarića za svjetleće reklame, iako u njima nisu smještene reklame, nego, naravno:



Opet malo makedonske nepismenosti:



(Soc s okusom jabuke? Hmmmm... Premda, objašnjenje je zapravo jednostavno. Vlasnik je vjerojatno Arumunj, pa on jednostavno glas k u latinici piše kao c.)

I tako, šećem se ja natrag kroz Kruševo, kadli pored mene promakne auto sa zagrebačkom registracijom. Nekako se raznježih.

Još malo Kruševa:



Pa natpisi na dva auta zaredom:





(prvi je benđola, drugi je Renault 18, vlasnik je, očito, isti)

Još jedan pogled na Kruševo i obavezni IMT traktor:



Sjedam u bus, ovaj puta drugi. Iz zvučnika svira Colonia. Izgleda da si vozači međusobno distribuiraju nosače zvuka. Opet je pun, ovaj puta nekakvi učenici. Zanimljivo, Kruševo je cestom vezano za Prilep, ali spada pod Bitolu, i registracije su im bitolske.

Vraćam se u Pelagoniju. Klima u Kruševu je ugodna, ali nekako si mislim da dolje neće biti:







Još jedan pogled na brda:



I evo me u dolini. Vrućina se već osjeća:



I onda opet Prilep. Podne je. Kao voda tišinom...ne, ne, krivo. Dakle, podne je, sunce prži, a Prilep ne samo što je u kotlini, nego je okružen golim brdima, koja djeluju kao grijaća tijela:



Prilep, koji je moja stara oduvijek nazivala "Flaster city", iako ime zapravo uopće nije makedonsko, star je grad. Bio je sjedište Kraljevića Marka. Korijeni su mu još u antičkom naselju Styberri, koju su kasnije razrušili Goti. Navodno je baš u Prilepu umro makedonski/bugarski car Samuilo. Bilo je to nakon bitke kod Belasice, 1014., kada se Samuilo susreo sa svojom vojskom. Bizantski car Bazilije Bugaroubojica čitavu je vojsku od 14 (ili čak 15) tisuća ljudi dao oslijepiti, samo je svakom stotom ostavio po jedno oko, da mogu voditi ove slijepe. Samuilo, vidjevši ih, doživio je srčani napadaj od kojeg je umro.
Osim po tome, Prilep je poznat i po duhanu. Naime, u okolici Prilepa duhan ima dugu tradiciju uzgoja (npr. pjesma "Tutunoberačite" Koče Racina), a mnoge svjetske tvornice duhana nabavljaju svoj duhan upravo iz Prilepa. U Prilepu postoji i Institut za duhan, gdje se po prvi puta primjenjivala genetika u poljoprivredi. Usto, u okolici se vadi mramor.
Pored Prilepa nalazi se i neobična kamena formacija, nazvana Slon. Radi se o dvama kamenima koji oblikuju lik slona. Htio sam ga posjetiti, ali me toplotni udar smlavio, pa sam se držao grada (to je, naravno, izvan), i stoga vam evo slike iz drugog izvora:



U Prilepu je rođen i Vlatko Stefanovski, legendarni gitarist i vođa grupe Leb i sol.

Iskrcam se ja tako, a ono vruće za popizditi. Pogledam kako idu busevi za Bitolu, da si isplaniram, vidim da idu svaki sat, i krenem ja u grad. Dođem do čaršije:



Prošećem se uokolo, zaključim da je prevruće za ići do Slona, da ne znam baš na koju bih stranu krenuo, provrzmam se još malo po staroj mahali, ali sve mi to liči na križanca Baščaršije i neke palanke u Turskoj. Ali, kad sam već tu, da poslikam ruševnu džamiju:



S obzirom da mi je bilo prevruće, sjeo sam u slastičarnicu, pojeo tost i kolače, popio limunadu i bozu i tako malo čilao dok se nisam povratio (molim da uočite povratnu zamjenicu). Pa se onda još malo odlučio prošetati po gradu, i otići do željezničkog kolodvora, da vidim ima li možda vlak za Bitolu.

Još malo nepismenosti:



Dolazim na kolodvor:



Vlak ide tek u pola 6. Sad je 2. Ne da mi se čamiti još tri sata u ovoj vukojebini. Ali da usput poslikam kolodvor. Ovdje je vrijeme stalo:





Nažalost, meni vrijeme nije stalo, sada je 2, a bus ide u dva, dakle, propustio sam bus i imam još sat vremena za ubiti. Gegam se pomalo prema autobusnom kolodvoru, kad evo zgodnog angažiranog grafita:



Uzimam još nešto za popiti u supermarketu, plaćam, blagajnica mi veli "Hvala". Izgleda da je makedonski toliko pod utjecajem srpskoga, valjda iz želje za razlikovanjem od bugarskoga, da su čak počeli govoriti i "hvala". Inače, makedonski se veli "blagodaram". Zanimljivo, baš je prilepski dijalekt uzet za osnovicu makedonskog standardnog jezika. To stvarno nema veze s time da je Blaže Koneski bio iz Prilepa... Laughing

Konačno dolazim na kolodvor, sjedam u čekaonicu, čitam svoje isprintane materijale o Kruševu, Prilepu i Bitoli. Odlazim na zahod, očekujem čučavac, i naravno, nalazim ga:



Tu ga je inače osvijetlio fleš. Inače je još mračniji.

Pokušavam kupiti kartu za Bitolu, žena mi veli da ju mogu kupiti tek kad dođe bus. Vraćam se i čekam. Čitam.
Napokon dolazi bus, ja stajem u red, jedna žena je ispred mene. Žena na blagajni priča na telefon. Ženska ispred mene vidi da čekam taj bus, pa me pušta. Ova na blagajni napokon završava razgovor, daje mi kartu, ja plaćam, ali bus već kreće. Trčim kao lud, i derem se da stane. Vidio me. Ulijećem unutra, sva sreća da je klimatiziran i potpuno prazan. Želim ostati budan tih 40 minuta do Bitole, hrvam se sa snom, ali opet zakunjam. I već sam u Bitoli.

Tek sam čitajući autobusnu kartu Bitola-Prilep skužio da se ulica u kojoj je smješten autobusni kolodvor zove Železnička, pa pretpostavljam da je i željeznički kolodvor negdje blizu. I jest, odmah pored. Odlazim ga poslikati. Isti jad kao i u Prilepu:



Na stanici jedan vagon, sam i napušten. Čujem mukanje. S druge strane, preko svih kolosijeka, pase krava. Na zgradi nema makedonske zastave, iako je pogranični kolodvor. Prometa prema Grčkoj nema.

Idem do grada. Zanima me centar. Visoko iznad grada uzdiže se Pelister, najviši vrh planine Babe, čije ime nose bitolski sportski klubovi:



I evo me u centru. Bitola, ili Monastir, bila je glavni centar regije Makedonije u Turskom carstvu. Zbog svog istaknutog položaja na raskrižju putova oduvijek je bila trgovačko središte. Nedaleko grada nalaze se ruševine antičkoga grada Herakleje. U tursko doba u gradu je bilo čak 12 konzulata europskih država (stoga i nadimak "grad konzula"). U Bitoli se nalazila i vojna akademija koju je pohađao i Mustafa Kemal-paša Atatürk. Prvi film na Balkanu snimili su Bitoljani, braća Manaki. Janaki Manaki i njegov poznatiji brat Milton bili su Arumunji iz sela Avdella u današnjoj Grčkoj. 1905. kupili su kameru u Londonu, te njome snimali kratke filmiće: svoju 114-godišnju baku kako prede vunu, posjete raznih dužnosnika i dostojanstvenika Bitoli, zatim proslave i vjenčanja. Početkom 20-ih godina otvorili su prvo kino u Bitoli. Njihova ostavština čuva se danas u makedonskoj filmoteci, a spomenik Miltonu Manakiju stoji u centru grada (iako ga ja nisam našao - makar ne isključujem da sam prozujao kraj njega). U spomen na njih, svake se godine održava u Bitoli i filmski festival Braća Manaki.
Za Bitolu je prekrajanje granica na Balkanu imalo katastrofalan učinak. Ovaj prosperitetan i bogat grad postao je zabačeno pogranično mjesto na krajnjem jugu Kraljevine Srbije, kasnije na jugu Jugoslavije, daleko od bilo kakvih centara zbivanja.
Danas je Bitola opet živahna, a to se osjeća i dok hodate njenom glavnom ulicom. U njoj su danas konzulati deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Rusije, Slovenije, Turske, Rumunjske i Srbije. Austrija ima svoj kulturni centar. Glavna se ulica zove jednostavno Širok sokak, a uređena je iznimno ukusno:





Na kraju ulice pruža se pogled na dvije džamije - Ajdar kadı i Yeni:



Pogled niz Širok sokak:



Bitolska sahat-kula:



I park na glavnom trgu:



Da ne opisujem, evo vam - i ne, ja bogme neću slikati natpis na engleskom pored savršeno razumljivog slavenskog jezika:



Tu sam se odlučio nešto pojesti, nisam cijeli dan ništa pošteno jeo. Vidim ploču za neki bistro koji servira pastrmajliju. Radi se o makedonskoj pizzi, koja je izuzetno zasitna, jer gore ide svinjetina (iako je "pastrma" zapravo sušena ovčetina, no ona ima doista vrlo jak okus), vrhnje, jaja... Ja sam pastrmajliju probao samo jednom, na satu makedonskoga, kad ju je donijela jedna cura koja je bila porijeklom Makedonka.
I tako sjedam ja, naručujem pastrmajliju i Zlaten dab (prilepsku pivu). Pita me žena za pastrmajliju "Malka ili golema?" Može golema.
Donijela mi ju je, onda sam shvatio da sam se malo preračunao. Pizza je duguljasta oblika, razrezana na nekih osam dijelova, od kojih bi svaki mogao poslužiti kao minipizza. Jedem, ali ne mogu do kraja. Ipak je preteško vrijeme za takav obrok. Ostavljam neke dvije šnite.
Dižem se, krećem prema kolodvoru. Ubrzo bi trebao stići i vlak iz Skopja, pa da i to možda poslikam.

Zgrade konzulata:





U jednom času prolazim kraj info-pulta. Pogledam i skužim da nisam obišao crkvu sv. Dimitrije, koja je izuzetno lijepo ukrašena, a i često figurira u filmovima. Imam još vremena. Vraćam se u centar.

Na ulazu mi neki tip objašnjava da je bogoslužje gore, na galeriji. Tada mu neka ženska kaže "Ama, toa e turist!", pa me pušta da švrljam.

Crkva je iznutra prekrasna:





(desno vidite ekipu na galeriji)





Izvana je dosta skromna (pravilo u Turskom carstvu, da se nemuslimanske bogomolje ne smiju isticati):



Zvonik:



Glavni trg:



Stara i nova arhitektura na Široku sokaku:



Prolazim dalje, kroz gradski park:



I napokon dolazim na kolodvor. Vlak kasni. Neka, pričekat ću ga. Nažalost, ne piše koliko kasni, a i malo je nezgodno, jer nema nikakva mjesta za sjesti. Ljudi sjede na rubu perona. Sve je prašno. Ali ima dosta ljudi, izgleda da ih dosta i putuje tim vlakom natrag u Skopje.
Vlak poprilično kasni (ispostavit će se sat vremena), tako da sam imao dovoljno vremena poslikati kolodvor. Neću vas opterećivati željezničkim fotkama, samo par najzanimljivijih:





Šarplaninac koji se isto tamo vrzmao:



Negdje u to vrijeme dolazi mi poruka od Vesne: "E, daj mi broj od Nikole da mu javim gdi sam." Meni se odmah javlja pomisao da su sigurno išli u brdo i sad su se izgubili, pa se pokušavaju pronaći, i onda ih ja iz Bitole moram navigirati. Šaljem broj, zanimaju me dogodovštine.

I evo napokon vlaka:





Tako sam ja još malo čekao dok prebace lokomotivu, to poslikao i otpravio se na autobusni kolodvor. Bus je krenuo za 15-ak minuta, već se mračilo, tako da mi je i opet propala prilika da poslikam Prespansko jezero.
Prije Resena šaljem poruku Vesni da mi ne zaključaju vrata od sobe ako će ići u grad, jer ja moram prvo doma. Bus se opet trucka, noć je, malo odmaram oči. Stižemo u Ohrid, izlazim iz busa, odmah pet žena navaljuje na mene: "Sobi, rooms!" Velim prvoj ne, evo sljedeće. Kod treće sam već htio dijeliti šamare. Mislim, ako vidiš da je netko odbio prvu, onda pretpostavljaš da ga ne zanimaju sobe, ne?

Dolazim doma, ovi su u sobi. Izgledaju poprilično iscrpljeno. Prepričavamo si doživljaje, pokazujem im slike. Vele da im je bilo super. Ja im velim da im može biti žao što nisu išli sa mnom.
Odlazim se tuširati i uviđam da mi nema gela za tuširanje. Sigurno mi je jučer ostao u donjoj kupaonici. Znači, trebam samo šmugnuti u stan naših domaćina, ušuljati se u kupaonicu i vidjeti je li tamo. Sve ide po planu, gel je doista dolje. Vraćam se, kad iz jedne sobe izlazi neki nepoznati tip. Ja mu zbunjeno objašnjavam da sam samo išao po gel za tuširanje koji mi je ostao...on veli "OK, nema problema", kao da mu nije jasno zašto se ja uopće opravdavam.
Predlažem večernju šetnju. Vesna je preumorna, Nikola je za. Odlazimo do grada, do one buregdžinice. Nikola je gladan i uzima ćevape. Ja samo limunadu. Potom odlazimo do jednog lounge bara na obali jezera južno od grada, prema plaži. Sjedamo, naručujemo koktele. Razgovaramo o nastavku puta, gledamo albansku obalu preko puta, gdjegdje koje svjetlo. Ostatak u gotovo potpunom mraku. Pričamo o Mućkama. Naime, Nikola i ja obožavamo Seinfelda i Mućke, i stalno prepričavamo neke fore iz tih serija, što je izluđivalo Vesnu, jer ona ne voli Seinfelda. Ovdje smo si mogli dati oduška. Laughing
Krećemo doma. Nikola si je opet popio, pa malo tetura. Zastajemo pišati u neko grmlje. Nikola se njiše i pada u šaš. Kaj piješ kad ti škodi, zezam ga.
Vraćamo se u sobu, Vesna je još budna, ali ubrzo ćemo svi pozaspati... Nikola me moli da mu posudim pastu za zube, isti problem kao i s mojim gelom za tuširanje.

A što su ONI radili dok sam ja landrao okolo? 

Dugo ujutro spavali, potom otišli na doručak u buregdžinicu i na kavu.

Vidjeli su čančaru:





Uspeli su se opet prema Plaošniku:



(čuvena Nikolina imperatorska poza)



Pa se opet spustili u grad i sjedili na obali:



Onda su se, mislim, vratili doma. Zatim su otišli ručati u jedan od restorana na obali:



(Vesna je posebno hvalila grčku salatu i masline u njoj. Čak si je htjela kupiti teglicu maslina za doma, ali je odustala od toga, jer bi ih morala još nosati kroz Albaniju.)

Potom su prešli Plaošnik i spustili se na drugu stranu, prema crkvi sv. Jovana Kanea:









Tu su se negdje razdvojili, odnosno, točno si mogu zamisliti scenu u kojoj Vesna odjednom iz čistog mira staje i nešto slika, a Nikola hoda dalje i uopće se ne osvrće - i nijedno ne obavještava onog drugog.

Ona je slikala ljude kako si peru kosu i skaču sa stijena:





Pa onda opet Jovan Kaneo:



Lokalno grmlje:



Šumu:





I tu su se valjda pronašli. Spustili su se na plažicu:



Te se još šetali uz obalu:





A onda su spazili vodomara:



I još malo obale:



Eto, to je bio njihov dan, pomalo penzionerski.

egerke @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 26, 2012
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se nekako podjednako. Slike od prethodne noći nam se vraćaju. Spavamo u dnevnoj sobi praktički potpuno nepoznatih ljudi, u tuđini. Odlazim se istuširati, navečer sam bio preumoran. Komentiramo potiho gostoljubivost naših domaćina. Ja sklapam fotelju, ali jedna stranica se već napola raspada, pa baš ne ide lako. Gledam uokolo, na zidu visi kalendar na kojem su napisana i stara makedonska imena mjeseci, nažalost, samo od kolovoza nadalje. Ta su me imena uvijek zanimala, komparacija u slavenskim jezicima. Pokraj toga, na zidu visi poznata slika Kosovka devojka:



Ubrzo u sobu dolazi i gospođa Vesna. Pita kako smo spavali i nudi da nam skuha kavu. Sjeda s nama za stol, nudi nas i voćem. Razgovaramo, priča nam da je ona rođena Vranjanka, ali joj je obitelj porijeklom iz Makedonije, da joj je Ohrid oduvijek bio prekrasan i da je htjela jednom tu živjeti, te joj se prije par godina ostvarila ta želja. Malo joj pričamo o svojim dogodovštinama s putovanja, o planovima za dalje. Suprug joj se inače zove Aca, također je taksist. Zapravo, nije joj suprug, nisu vjenčani. Pričamo o Makedoniji, o granicama. Objašnjava nam gdje je što u Ohridu i na koju stranu moramo ići, ovisno o tome kakve nas plaže zanimaju. Prenosimo stvari u sobu na drugom katu, soba je prostrana, trokrevetna, ima i balkon. Pogled puca na planinu Galičicu, koja se prostire istočnom obalom jezera. Pitamo gospođu Vesnu u vezi onoga što su nam rekli na granici, trebamo li se prijaviti na policiju. Ona veli da je to praksa kada se ostaje dulje od pet dana, ali da ipak to napravimo. Ustvari, može i ona, samo neka joj ostavimo putovnice. Ostavljamo joj, ali se onda javlja paranoja - pa mi ih jedva poznamo, ostavljamo im putovnice, a ne znamo ni kako se točno zovu, ni točnu adresu, što ako...? Ma neće valjda... Primili su nas usred noći, neće nam sad oteti pasoše.

Odlučujemo se prošetati do grada. Gospođa Vesna nam pokazuje kud moramo ići, kroz dvorište Turističkog fakulteta, pa kroz jedan od uskih prolaza, i odmah ćemo izbiti na jezero. I točno, prolazimo tim putem i ubrzo vidimo jezero:

 



Ohridsko je jezero tektonskoga postanja, a ujedno je možda i najstarije jezero u Europi. Maksimalna dubina je oko 270 metara, a u njemu živi i nekoliko endemskih vrsta, od kojih je najpoznatija letnica (koran), posebna vrsta pastrve, koja po sebi ima jarkocrvene pjege. Kako nas je upozorila gospođa Vesna, s obzirom na manjak letnice (inače je jezerska populacija zaštićena, ali se uzgajaju) vješti se ugostitelji često služe običnom pastrvom, kojoj onda crtaju pjege. Naravno, i cijena je visoka - oko 250 kn.
Oko tri četvrtine jezera pripadaju Makedoniji, jedna četvrtina Albaniji. Na makedonskoj strani najveća naselja su Ohrid i Struga, na albanskoj Pogradec i Lin. Jezero se inače puni podzemnim vodama iz susjednog, također tektonskog, Prespanskog jezera, koje je smješteno na većoj nadmorskoj visini, ali je duboko samo 50 metara, tako da je dno Prespanskoga više od površine Ohridskoga. Iz jezera istječe rijeka Drim.
Jezerska voda je ljeti ugodne temperature za kupanje, ali sezona je vrlo kratka - tek od početka srpnja do kraja kolovoza, inače je prehladno, ne toliko u vodi, koliko je sam zrak svjež (Ohrid leži na oko 670 metara iznad mora). Uz obalu postoji dosta područja trske i šaša (jedno se vidi i na prvoj gornjoj slici), u kojima se okuplja močvarna fauna (ptice, žabe i zmije).
Na prvoj gornjoj slici se vidi s druge strane jezera albanska obala.

Idemo uz obalu prema gradu:





Vesna je očarana. Dobiva želju ostati ovdje nekoliko dana. Meni to naravno pali alarm u glavi - netom smo nadoknadili zaostatak, a ona bi već ljenčarila.

Još malo slika obale jezera:







Šetkamo se kroz grad. Moramo naći mjenjačnicu. Korzo:

 

Na korzu pronalazimo mjenjačnicu i kupujemo denare. Lijepi su, šareni, ali poprilično teški za razlikovati, jer su otprilike svi slične veličine i slične boje. Inače, jedna kuna je 8 denara. Naši domaćini nam naplaćuju 400 denara noćenje, dakle 50 kn. Nikola nas je ujutro upozorio da nam je Nikola taksist naplatio taksi od kolodvora, i to 6 €. Ipak nije sve u mekom srcu, nešto je i u tvrdoj lovi (ovo bi bolje zvučalo s engleskim „hard cash“ Laughing). 

Na kraju korza je vodoskok:





Opančar: 



Doručkovali bismo. Ipak voće i kava nisu doručak, treba nam nešto konkretno. Treba nam burek. Nailazimo na jednu pravu buregdžinicu, poput hrpe kojekakvih prčvarnica po opskurnijim dijelovima Zagreba:

 

Uzimamo tri bureka sa sirom i tri limunade. Naravno, Makedonci ne izvode nikakve kerefeke sa "sirnicom" - to je "burek so sirenje". 

Inače, da napomenem - bugarski i makedonski također razlikuju izraze za bijeli i žuti sir (poput češkog, slovačkog, poljskog, njemačkog, mađarskog...). Bijeli mekani sir (tvarog) je "sirenje", a žuti sir (sir) je "kaškaval".
Čitav taj obrok stoji 60 denara. 20 denara po osobi. 2,5 kn za burek (a dobije se puni tanjur) i dva deci limunade!

Detalj života: 



Odlučujemo obići grad. Vraćamo se korzom. Kupujem razglednice. Usput primjećujem da Makedonci nisu baš osobito pismeni za strane riječi:





(nekako mi se čini da je prvo pisalo "schop")

Korzo izgleda ovako:



Skrećemo uz obalu, ali ovdje su kuće skroz do jezera, tako da idemo iza njih. Ubrzo dolazimo do prekrasne stare crkve:



To je crkva Sv. Sofije, ona ista kod koje Nikola taksist ima nama nesuđene sobe. Pa, ne bismo bili loše prošli...

Ispred nje su reportažna kola Makedonske televizije:

 

Sv. Sofija izvana (ulaz se naplaćuje, a nama se nije dalo keširati):



Krenuli smo prema jezeru, ali nema smisla, jer je slijepa ulica, pa se opet vraćamo do sv. Sofije: 







A pored možete i sjesti:



Žedni smo, treba se odmoriti. Sjedamo u jedan od birceva u jednoj od kuća uz samo jezero. Terasa se nalazi na pontonu iznad površine jezera. Nikola voli sunce, a Vesna valjda želi pocrniti, tako da sjedaju na najistureniji stol, uz sam rub vode, ali daleko od bilo kakve sjene. Mozak će mi zakuhati. Naručujem Skopsko pivo. Podosta je gorko. Pogled s terase je spektakularan:



(lijevo je Galičica. Nikola pita Vesnu želi li možda planinariti po Galičici, npr. sutra. Ali sutra je u planu Kruševo, ako ovi opet ne zeznu.)

Vesna slika skoro potpunu panoramu:

















Nakon ovoga doista ne morate više ni ići na Ohrid. Laughing

I još filmić (Nikola i ja u pozadini raspravljamo o prometnim vezama iz Korçe)

Poslije pića odlučujemo se uspeti u gornji dio starog grada. Ulice su uske i popločene kaldrmom, pravi turski stil gradnje. Uspinjemo se jednom pokrajnjom ulicom i dolazimo u mediteranski šumarak borova. Ugođaj je čudan - kao da si na moru, ali nema mirisa soli.

Odozgo gledamo Ohrid:



Tu negdje u sredini slike je i naš smještaj.

Dolazimo na brežuljak Plaošnik, koji se nadvija nad gradom. Tu je smješten manastir Sv. Pantelejmona, najsvetije mjesto Makedonaca:









Manastir je navodno izgradio Sv. Kliment Ohridski, učenik Ćirila i Metoda, koji je ovamo došao potkraj devetog stoljeća da bi ovdje osnovao školu (jedno od najstarijih sveučilišta u Europi), gdje su se učenici podučavali glagoljaškoj tradiciji. Navodno je (premda o tome postoje sporovi) ovdje stvorena i ćirilica.

Uokolo manastira provode se opsežna arheološka iskopavanja:





Ulazimo u manastirsku crkvu. Ukusno je uređena, iz zvučnika dopire potiho pjevanje pravoslavnih monaha. Atmosfera je meditativna:





Prozor:



S druge strane, još iskapanja, kompleks manastira i škole je bio velik:



(na vrhu proviruju kule Samuilove tvrđave)

Mozaik Klimenta Ohridskog nad vratima:



Još malo crkve izdaleka:



Nastavljamo uzbrdo, prema Samuilovoj tvrđavi. Vesna zastaje na jednom štandu, koji prodaje ohridske bisere. Ljubazna joj prodavačica objašnjava da to nema veze s biserima, da je to mamac za turiste.

Osim nepismenosti u stranim nazivima, Makedonce odlikuje i izvanredna preciznost:



Kroz šumarak se penjemo prema tvrđavi. Ispred sebe čujemo zvuk mijeha. Nasred puta stoji tip u narodnoj nošnji, obučen u vunenu vestu, opanke, s tradicionalnom kapom na glavi, i svira. Vesna ga slika. On se namješta. Vesna završava slikanje i odlazi. On se ljuti na nju, jer je očekivao da će mu dati neku siću. Iz protesta prestaje svirati.

Evo ga:



Ulaz u Samuilovu tvrđavu:

 

Ulaz se plaća, iako unutra baš nemate bogzna što za vidjeti: veliki plato, zidine koje su s jedne strane posve razrušene, i nekoliko kula koje služe kao lijep vidikovac.

Pogled na jug:





Na istok, prema gradu:

 





Na zapad: 



Na jugozapad:

 



Unutrašnjost tvrđave:



Plaža zapadno od tvrđave i pogled prema Strugi:

 

Veliko plavetnilo: 



Pogled na sjever:



Arhitektonski potpuri:



I još malo grada:



Detalji fortifikacije:







Spuštamo se u grad, crkva sv. Varvare:





Idemo prema antičkom teatru. Ovaj je ipak antikniji od plovdivskog: 



Nikola i Vesna sjedaju, opet na sunce. Ja više ne mogu izdržati, pa odlazim na drugu stranu, u hlad.

Vruće nam je, pa se spuštamo prema nekoj okrepi. U prolazu se opet susrećemo s klub-restoranom Gladijator:



Tipična ohridska ulica, s tipičnom turskom arhitekturom, na slici je kuća bogate obitelji Robevi:



Opet smo na korzu. Prolazimo pored štanda sa suvenirima. Primjećujem, ali nažalost ne slikam, majicu s velikim natpisom "Fuck Greece", te grčkom zastavom koja umjesto normalnog ima kukasti križ. Naravno, sve je puno zastava s Verginskim suncem (radi se o prvoj verziji makedonske zastave, na koju je Grčka uložila veto, jer se radi o njihovom nacionalnom simbolu, pa je Makedonija morala modificirati zastavu).
"Tuđinska nikad ona bila nije, zastava njena nek' se vječno vije..." Koliko ironije u tom stihu, za državu koja je prvi puta u povijesti postala nezavisna 1991., i odmah morala mijenjati zastavu.

Za Makedonce kažu:

- Srbi im priznaju državu i jezik, ali im ne priznaju crkvu (Srpska pravoslavna crkva ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, nego smatra da Makedonija spada pod njenu vlastitu ingerenciju - dapače, SPC je anatemizirala MPC)
- Bugari im priznaju državu i crkvu, ali im ne priznaju jezik (makedonski jezik standardiziran je tek 1945., pod vodstvom Blaže Koneskog, prije toga se čitavo to govorno područje smatralo zapadnobugarskim - uostalom, radi se o kontinuumu)
- Grci im priznaju jezik i crkvu, ali im ne priznaju državu (točnije, ne priznaju ju pod tim imenom, jer smatraju da Makedonija imenom ima i teritorijalne pretenzije, što je nonsens; Makedonija im međutim ne ostaje dužna, pa skopski aerodrom naziva "aerodrom Aleksandar Makedonski")
- Albanci im priznaju sve, ali bi uzeli skoro čitavu zapadnu trećinu Makedonije (Albanci čine većinu na sjeverozapadu Makedonije, oko Tetova, Gostivara i Debra, u Ohridu ih ima manje, ali ih ima dosta i u Skopju - gdje pak ima i Srba. Inače, u Tetovu su neke ulice npr. zatvorene za strance, točno se zna kamo možeš ići, ovisno o narodnosti. Albanci su inače oružanom borbom devedesetih uspjeli izboriti status drugog službenog jezika u Makedoniji, zasada samo na područjima gdje su većina, žele sada to proširiti na čitavu državu.)

Makedonci nezavidnu međunarodnu situaciju svoje države komentiraju s "Jebeš zemlju kojoj je Albanija na zapadu."

Inače, kada dođete u Makedoniju - a Ohrid je uz Skopje najnaprednije i najluksuznije što vam Makedonija može ponuditi - imate osjećaj da ste ušli u vremensku kapsulu i da ste završili u Jugoslaviji osamdesetih. Automobili koji su u Hrvatskoj već dosta dugo dio prošlosti, u Makedoniji su svakodnevica na cestama: fićeki, stojadini, čak i tristači.
Unatoč svemu tome, ti ljudi su toliko topli, dobri i veseli, da jednostavno ne možete ne voljeti tu zemlju.

Na korzu ulazimo u neku slastičarnicu. Nikola vidi na cjeniku da imaju salep. Konačno! Ali, nemaju ga. Samo je napisan. Da smo u crtiću, sad bi išla ona glazba "pwa-pwa-pwaaaa", kad nekom potonu sve lađe.

Još jedna slika korza:



Šećemo se natrag prema doma. Malo ćemo otpočinuti, pa na plažu. E, ali sad koji je od silnih puteljaka koji vode od obale baš onaj kojim mi moramo? Znamo da je izlazio negdje u ravnini početka zone šaša. Skrećemo u jedan. Nije taj. Drugi. Završavamo u nečijem dvorištu. Na kraju nas neki tip pita kamo trebamo ići. Turistički fakultet. Aha, pa morate samo ići do Čvrge, pa lijevo.
Vidim u daljini restoran Čvrga. Prije njega je puteljak. Dolazimo do fakulteta, iako je onaj naš puteljak bio jedan prije ovoga. Nema veze.
Vraćamo se u kuću, odmaramo se malo. Vesna me pokušava opet nagovoriti da ostanemo koji dan dulje ovdje. Razmišljam možemo li još negdje nešto skratiti. Teško. Kažem da ću vidjeti, možda, ako ona baš sutra hoće ostati tu i ne ići u Kruševo. Vesna je sretna, pa mi se pokušava umiljavati. Napokon, oko 4 krećemo na plažu. Nikola je malo zakrmio prije kretanja:



Laughing

Krećemo na plaže južno od grada. Prvo prelazimo preko pokretnog mosta iznad jednog od rukavaca jezera. Tamo je sjedište makedonske mornarice. Par naoružanih gumenjaka i jedan patrolni čamac. Na spoju rukavca i jezera - šaš. Simbolički, makedonska mornarica je zaglavila u šašu.

Tražimo mjesto na plaži. Ili je zauzeto, ili nije lijepo, ili nam se ne da baš tu. I tako oko kilometar, kilometar i pol. Naposljetku dolazimo na jednu poprilično krcatu plažu, nije ni ulaz baš nešto, ali ne možemo više. Sjedamo na kraj, ulazimo u vodu. Ugodna je, iako ja ulazim kao i uvijek, penzionerski. Nikola me šprica. Otplivam malo. Čudan je osjećaj kad te val zapljusne, nemaš slani okus u ustima. Kako se bliži večer jačaju valovi. Iz Albanije puše vjetar koji bi se mogao po smjeru opisati kao jugo. U jednom času dvojica tipova donose nešto u staklenci. Ispada da su ulovili zmiju, ribaricu, koja živi u šašu uz jezero. U staklenci ima vode, oni ju pokušavaju izvući van, da bi se slikali s njom. Slikavaju se s jadnom zmijom u sto poza, totalno je unezvjerena. Nikola i Vesna ju traže, vele da će ju pustiti, jer se ova toliko isprepadala sa stalnim hvatanjem i bacanjem. Međutim, sad se i njih dvoje slikaju s njom. Nikola ju želi meni metnuti, ali znate da se ja gnušam dodira gmazova, pa se izmičem. Naposljetku ju puštaju. Zmija otplivava.

Foto-session sa zmijom: 



Valovi:



I u filmiću

Plaža:



Nikola čita Foucaulta, Vesna moj vodič po Albaniji. Odlazimo svi još jednom otplivati, onda se već bliži večer pa se vraćamo.

Doma pitam gospođu Vesnu je li nas prijavila na policiju, veli da jest. Pitam ju možemo li podići putovnice, ona veli da može, i da kad ćemo platiti. Velim da imamo novce, da možemo odmah. Ona kaže da nije problem, samo da nije baš uvijek sigurna može li vjerovati ljudima. Očito postoji obostrano nepovjerenje, ali to je ujedno i znak da nas ne namjerava zeznuti.
Rekli smo da ćemo ostati dvije noći, mislili smo da nam prvu noć neće zaračunati, ali iz razgovora s njom zaključujem da ona računa da ostajemo još samo jednu noć, pa mi onda postaje jasno da smo trebali reći tri noći. I da i prvu plaćamo. Nema veze, za 50 kn, stvarno...

Odlazimo navečer do grada. Igramo se malo s noćnom ekspozicijom:





Puše vjetrić, vjetrusina pače, tako da je poprilično svježe. Navečer, grad je krcat. Previše ljudi, ne može se normalno proći, krkljanac na korzu. Jedva smo se probili do vodoskoka, pa lijevo. Tražimo restoran za jesti. Svi su puni. Osim jednoga koji je pak sablasno prazan, pa Nikola opet zaključuje da je sigurno hrana loša kad nema nikoga.

Noćni život: 



(ovdje je ipak malo pustije)

Iza restorana su kavane. Vesna gleda u jednu i nešto joj je čudno. Onda kuži što - u čitavoj kavani nema nijedne žene. Vani sjede samo muški, pijuckaju i puše. Po kapicama se kuži da su Albanci. Sablasno:





Naposljetku odabiremo jedan restoran koji nam se čini zgodnim, i čekamo ispred da se oslobodi mjesto. Ubrzo sjedamo, naručujemo, hrana je dobra i ukusna, ali nemaju gravče na tavče. Uz večeru ide i boca makedonskog vina. Jeftino je, može se lagodno živjeti.

Pogled iz našeg restorana: 



Za desert odlazimo u jednu slastičarnicu na korzu, zove se Korzo. Sjedamo, jedemo neke kolače. Nikola pita za salep, opet nemaju. Jedan frajer kaže da se to pije samo zimi. Evo valjanog odgovora. Iako, kako sam ja to onda lani pio u Tirani?
Frajer na štandu prema ulici izvodi akrobacije sa sladolednim kuglama i kornetima, razveseljava djecu. Simpatična obiteljska slastičarnica.

Tumaramo gradom, ali gužva je prevelika za bilo što. Naposljetku sjedamo na obalu. Što ćemo sutra? Nikola veli: "Kaj, ti onda sutra ideš u Kruševo?" Izgleda da je i on odlučio ne ići. Ja, naravno, ne odustajem od prvobitne zamisli i idem. Odlazimo se prošetati na glavni ohridski gat, stojimo kraj svjetionika, ali prehladno je.

Noć na jezeru:









Još malo do grada, a onda se dogovaramo da ja odem do autobusnog kolodvora pogledati kad mi sutra ide bus za Bitolu, a oni će me pričekati. Nadobudno im velim "Evo me za 20 minuta." Nije me bilo skoro sat vremena. Šećem se prema kolodvoru. Čim se izađe iz centra, Ohrid postaje zabit kao i ostali makedonski gradovi. Na kolodvoru nema nikoga, uspijevam vireći kroz prozor kućice u kojoj je blagajna vidjeti vozni red, i da ujutro u 7 imam Galebov bus za Bitolu. Bit će to rano dizanje, ali šta je tu je. 

Skupljam ovo dvoje na obali, nisu ni primijetili da me dugo nema, zabavljeni su svojim razgovorom. Sjajno su se skompali, bolje će im biti sutra bez mene. Jedino što neće vidjeti Kruševo.

Dolazimo doma, spremamo se na počinak. U sobi imamo niski stolić (coffee table), koji stoji nedaleko mog kreveta. U stolu su očito crvi, jer cijelu noć čujem neko grickanje iz njega. Prije spavanja još razgovaram s Vesnom, o sutrašnjem danu, o Ohridu, o mojoj vjeri da se sve može riješiti razgovorom. Trebam spavati, dižem se u 6...

egerke @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2012
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.
Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo najviše odlaze Bugari u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.
Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku: 





Sveta Petka: 



Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:



Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.
Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:



U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:



Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:



Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

Još malo parka:





Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili. 

Sofijski tramvaji:



(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

Na tom istom uglu je i Palača suda:



Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebab. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:



I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:



U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se netko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):





gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

U blizini Svetoga Georgija je i:







Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice, paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.
Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

Zbirka minerala u prizemlju: 



Ptice:



Okamina amonita:



Te u mjerilu prema čovjeku:



(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

Kostur sabljastog tigra:



Sisavci:



Mravojed: 



Tuljan:



Ris:



Rakun:



Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".
Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci. Kukci: 



Razni beskralješnjaci:



Nikola i ja gledamo paukove:

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kuda ćemo se mi kretati.

Rakovi: 



Metilji, trakavice i ina zvjerad:



Razni tropski kornjaši:



U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

Slika leptira ima bezbroj, ovdje stavljam samo jednu (mislim da se radi o nekoj vrsti koja potječe iz Afrike, ali je ima čak i kod nas, što znači da može preletjeti Mediteran):



Plan muzeja: 



I nešto o muzeju:



Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

Još malo detalja Sofije:





Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se uvijek pitam je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

Iznad fontane, jato golubova:



Još malo parka na Battenbergovu trgu:



Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?): 



Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši. Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:



Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šiše e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".
Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam termoelektranu u gradu Perniku:



Noć se spušta, primičemo se brdima koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao.
Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."
Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.
Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, mislim, izvorno naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

Mjesec iznad Osogovskih planina: 



Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom i na koncu negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.
Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.
Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.
Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

egerke @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2012
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima



Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega. 

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle bio je to dobar sandučić.

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:



Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva? Laughing



Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?



Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače. 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka: 



Eto, tako, neka kuća: 



Fontana na trgu koji to nije:



Na moje inzistiranje ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu. 
Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu. 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:









I neizbježni znakovi socijalističkog napretka: 



Pa suncokreti:





Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:



I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se u kotlini smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.
Pejzaž postaje gotovo alpski:









Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali tumbleweed:



Zatim mjesto zanimljivog naziva:



Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.
Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1435 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika. I, ruku na srce, posve nepotreban podatak. Laughing
Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.
Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.
E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i moja je psihijatrica za Sofiju rekla da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.
Upravo zato što smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!
Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju... 

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.
Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli. Meni je lakše vjerovati da bismo stigli i da je ovo zapravo karmička kazna za ono Vesnino nepotrebno otresanje na mene.
Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Ja kažem "Nije da želim kuriti, ali, da ste odmah slušali mene..." Vesna opet bjesni, da sam ja socijalni invalid, da kako tako nešto mogu reći, da ovo, da ono. Možda sam socijalni invalid, ali sam u ovom slučaju vjerojatno u pravu. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Ova se i dalje dere na mene. Ja insistiram na tome da netko mora biti odgovoran za to što smo ostali pred vratima, a što se sve moglo vrlo lagano spriječiti. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato što mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.
Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:







Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:





Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.
Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljuto na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:



(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

Zatim crkva Svete Nedjelje:



Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:



Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:



Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:



A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:



Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:





Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:



Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:



Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.
Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.
Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.
Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

Zalazak sunca nad Sofijom: 



Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.
Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.
S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.
Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.
Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.
Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli... 

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to. 

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.
Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

egerke @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Namjestio sam si mobitel na 8. U 7 čujem Vesnu da se budi i izlazi van. Ubrzo se vraća i zaziva me. Kroz polusan velim "Da?" "Moram na zahod, a ne mogu otključati vrata od hostela na donjem katu, ključ ne radi." "Probaj im pokucati", velim, zaključivši da joj ne mogu biti od prevelike pomoći, jer ne mogu napraviti ništa što ona ne može, osim toga, unutra je stalno dežurstvo na recepciji, čut će ju. I doista, nakon nekog vremena se vraća i veli da je uspjela otključati i ući u stan. 

Kasnije mi je međutim predbacivala to da sam ostao spavati. Pitam ju kako sam joj ja mogao pomoći, nemam nimalo više iskustva u obijanju brava od nje, a i prilično sam nespretan. "Pa da, ali trebao si mi doći praviti društvo dok ja otvaram."
Praviti društvo? Ona me probudi sat vremena ranije da joj pravim društvo dok pokušava otključati vrata, i onda se čudi što ja ne skačem pun elana iz kreveta? Doista ne znam koliko bi mi neka osoba morala biti draga da to napravim.

Ubrzo se budi i Nikola, spremamo se, odlazimo na doručak. Ima svega, pekmeza, čokoladnog namaza, Nescafféa, čaja. Dolje je i jedan mladić, Englez, veli da je toga jutra stigao iz Bukurešta. Kako? Vlakom? Ali kojim? Pa, išao je onim ruskim vagonima iz Bukurešta za Varnu...
Vesna razgovara s njime, priča joj o tome kako radi za neku kontejnersku kompaniju, kako putuje, živio je neko vrijeme u Njemačkoj, a životna želja mu je vidjeti medvjeda. Smijem se i velim Vesni da mu ispriča kako ju je napao medvjed pred dvije godine u šumi na Velebitu. Nije baš neki doživljaj, preživjela je pukom prisebnošću tipa koji je bio s njom u društvu, koji je počeo režati na medvjeda, nakašljavati se i proizvoditi buku koja ga je otjerala (zapravo ju, jer se radilo o medvjedici s dvoje mladih, a to je najopasniji mogući susret).
Uglavnom, taj je Englez ostavio popriličan dojam na Vesnu, sjećala ga se čitav ostatak puta. Tko zna, možda smo ih trebali spojiti i pustiti da nastave za Istanbul (Vesna je ionako stalno nagovarala da produžimo do Istanbula – tek smo po povratku doznali da je baš u to vrijeme bila frka s Kurdima koji su podmetali bombe).

Uzimamo stvari i odlazimo na kolodvor. Vlak za Plovdiv je već tamo, malo fotkam uokolo svoje željezničke slike (koje neću ovamo metati, jer ne vjerujem da vas zanimaju). Potom ulazimo u vlak. Imamo nekih 6 sati vožnje do Plovdiva. Put nas vodi na jugozapad, gdje se počinjemo uspinjati obroncima Stare planine, koji čine hrbat Bugarske. Ovdje na istoku su oni vrlo niski, pa tako lagano prolazimo od Dlgopola prema Jambolu s druge strane, u Trakijskoj nizini. Putem prolazimo uz rijeku Kamčiju:











Ovdje ima i crnogoričnih šuma:

 

A potom tonemo u nepregledna polja suncokreta u Trakijskoj nizini:

 







Stolci su mnogo udobniji, pa je nastao raspašoj: 



(Nikolina je torba ovaj put na podu)

U Bugarskoj smo često imali dojam da izvan gradova uopće nema ljudskog života, većina usputnih stanica izgleda kao gradovi duhova na Srednjem zapadu. Usporedimo, primjerice, izgled ove željezničke postaje:



Vrijeme je ovdje odavno stalo. Ali, kao i Rumunjska, i oni su u Europskoj uniji.

Onda sam zadrijemao. U snu se još sjećam Stare Zagore i nekih stanica iza nje, a onda sam se trgnuo na ulasku u Plovdiv.
Izlazimo iz vlaka, ulazimo u kolodvorsku zgradu i provjeravamo kad imamo idući dan vlak za Sofiju. Odlučujemo se za onaj u 12.10. Zatim se upućujemo prema gradu.
Pokušavam se sjetiti one lokacije za koju su mi rekli oni Francuzi u Bukureštu. Ulica Borislav. Sjećam se puta u glavi. Krećem u tom pravcu. Prelazimo glavni bulevar ispred željezničke stanice, potom skrećemo u jednu od dijagonalnih ulica. Grad je zapušten, pomalo me podsjeća čak na neke dijelove Albanije. Kad smo kasnije došli u Albaniju, skužio sam da je moje sjećanje na albansku prljavštinu u godinu dana izblijedjelo, te da je Albanija ipak prljavija od Plovdiva.
Klipšemo prema Borislavovoj ulici. Ona je jedna od poprečnih na ovu kojom sada idemo. Vesna opet veli da pitamo. Ja i opet odbijam. Dovraga, zar svaki put moramo kao zadnje budale svima pokazivati da smo stranci? Valjda se možemo snaći u stranom gradu i bez stalnog zapitkivanja. Vesna počinje bjesnjeti na mene jer se uporno oslanjam na vlastite snage, a ne na lokalno stanovništvo. Naposljetku zastajem i pitam jednu žensku. Veli da nema pojma, nikad čula. Eto ti koristi od pitanja lokalnih. Naposljetku dolazimo do ulice koja bi trebala biti Borislavova, ali tamo piše Krali Marko. Pitam još jednog tipa, on isto veli da ne zna za tu ulicu.
Mislim si, možemo prema centru, tamo možda ima neki plan grada, lakše ćemo naći. Putem do tamo, na jednoj aveniji, vidimo hotel. Hajdemo pitati koliko bi došlo. Veli ženska, za vas troje 75 leva. To je 37,5€, to je 12,5€ po osobi. Prihvatljivo. Želite li vidjeti sobu? Jašta. Penjemo se na treći kat, hotel je ukusno uređen, iako možda mrvicu prekičasto, ima čak i senzorske lampe na hodniku koje se pale kako netko prolazi... Pokazuje nam dvije sobe. Mi ulazimo u prvu, smještamo se na krevet, već smo se udomaćili. Ženska stoji zbunjeno na vratima i pita "Onda, uzimate?" "Da, da, naravno.", velimo joj, kao da je to samo po sebi razumljivo, i samo što joj ne velimo "Makni se s vrata i pusti nas na miru." Laughing
Ženska nam daje ključ i odlazi. Mi se raskomoćujemo. U sobi je opet jedan bračni i jedan solo krevet, Vesna ide na solo, Nikola i ja u bračni. No, u sobi nema struje. Pokušavam skužiti u čemu je kvaka. Iznad vrata je razvodna ploča s automatskim osiguračima. Pokušavam sve uključiti i isključiti, no struje nema. Nikola veli da misli da možda ovi na recepciji uključe kad platimo sobu. Tada ja kraj vrata skužim utor, i sine mi slična situacija iz Budimpešte, kad sam jednom vodio turiste: stavljam privjesak od ključa unutra i odjednom se pojavljuje struja. Zgodan sistem, kojim se hotel osigurava od prekomjerne potrošnje struje nemarnih gostiju koji odu iz sobe i ostave u njoj upaljeno svjetlo.
Jedino nigdje ne nalazim daljinski za klimu. A poprilično je vruće.

Tuširamo se, ja gledam rukomet na Eurosportu, OI, naši igraju protiv Francuske. Nije dobro, gubimo. Srećom, to je tek utakmica u skupini. Potom krećemo u grad. Vesna na katu ispod opazi dasku za peglanje i peglu. Razmišlja da ispegla oprano rublje iz Varne.

Na recepciji pitamo žensku možemo li platiti hotel karticom (Nikoli je stara dala Diners na korištenje). Ženska kima glavom i veli "Ne, ne, ne možete." Ispada da im ne radi aparat. Premda, koliko je meni poznato, za kartice tipa Dinersa i Mastercarda ne koristi se aparat nego samo slip. Ili je to bilo prije?
Pitamo žensku i za klimu. Daje nam daljinski, bio je kod nje.

Kasnije ću, po povratku u Hrvatsku, utvrditi da ulica Borislav u Plovdivu uopće ne postoji. Ne znam otkud (ili, bolje rečeno, otkad) Francuzima onaj plan, ali očito je ili greška, ili je davno preimenovana.

Bulevar u kojem je hotel zove se Bulevard Car Boris III Obedinitel i vodi prema centru grada. Plovdiv inače zovu gradom na sedam brežuljaka (ne znam samo zašto je baš uvijek sedam najpopularniji broj brežuljaka). No, zbog eksploatacije kamena, jedan je brežuljak nestao, pa ih sada ima samo 6. Grad su osnovali Tračani, a onda ga je osvojio Filip Makedonski, po kome je nazvan Philippoupolis. Tračani su preveli ime na svoj jezik, pa je tako nastalo ime Pulpudeva, od kojega i današnji Plovdiv. Lucijan, asirski pisac iz 2. stoljeća koji je pisao grčkim, naziva ga "najljepšim od svih gradova". Doista, Plovdiv je bio važno prometno i trgovačko središte toga dijela Balkana kroz čitavu svoju povijest. Dalje je dijelio sudbinu ostatka Bugarske: prvo Slaveni, pa Bizant, pa bugarsko osvajanje i onda Turci. Za vrijeme otomanske vlasti, Plovdiv je bio glavni centar slavenstva u Bugarskoj, neko je vrijeme, do osvajanja Sofije, bio i glavni grad Rumelije (turske provincije koja je u prošlosti mijenjala opseg, ali se u tom razdoblju odnosila na Trakiju, sjeveroistočnu Grčku i današnju europsku Tursku).
Nakon Berlinskog kongresa 1878., Plovdiv postaje glavni grad Istočne Rumelije, autonomne oblasti u sastavu Turskog carstva. Sedam godina poslije, Kneževina Bugarska anektirala je Istočnu Rumeliju (iako će ona nominalno postojati do 1908.), te je tako Plovdiv postao drugim najvećim gradom Bugarske.
Zanimljivo, u gradu je neko vrijeme živio i francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine.

Pogled na stari dio grada na brdu:





i na arheološke iskopine:



Tu je došlo vrijeme ručku. Vesna je opazila jedan restorančić s vrtom uređenim u turskom stilu, odmah na tom istom križanju s kojega su slikane dvije prethodne slike, pa smo se zavalili na terasu:







Zbog pretjerane vrućine (Plovdiv je jedan od najtoplijih gradova Bugarske) ja nisam bio osobito gladan, tako da mi je bio dovoljan japrak (sarmice u lišću vinove loze), no zato se Nikola pošteno nakrkao, naručivši i ražnjiće s miješanim povrćem koje mu je ženska donijela na ogromnoj metalnoj šipki:



Nakon ručka krenuli smo u stari grad na brdu. Putem slikam crkvu Svete Petke:



Zatim se počinjemo uspinjati u stari dio grada. Arhitektura je čisto turska, zgrade su dobro održavane, uređene, ima i nekoliko kavana, vidimo i prenoćišta u njima (vjerojatno skuplja od našeg hotela).

Plan starog grada: 



Stari grad:

 













Ako se ne varam, ovo je nekakva škola:



Dolazimo na jedan trgić u kojem je prodavaonica suvenira. Kupujem razglednicu, razgledavamo ostale suvenire. Vesna pokazuje na jednu igračku, drvenu životinju kojoj su udovi povezani iznutra koncem, a pritišćući na pločicu na dnu možete joj fingirati multiplu sklerozu - tj., svi joj se udovi opuste i ona klone. Ili pak možete, stišćući samo dio, tjerati ju da kima glavom, maše repom, itd. Veli da su takve igračke iz Češke. I doista, prodavač joj daje za pravo. Veli da je ta iz Češke, a ova druga je iz Kine - razlika se vidi i u cijeni, jer je češka duplo skuplja. Razgovaramo s prodavačem, pita nas otkud smo i kako nam se sviđa Plovdiv. Pričamo o ruti koju smo poduzeli, o sličnosti slavenskih jezika...prodavač spominje i makedonski. Dakle, Bugarin koji ne smatra da je makedonski tek njihov dijalekt. Lijepo. Velimo mu da poslije idemo i u Ohrid, veli: "A, Ohrid, to e najhubavoto mesto na cel Balkan." Ne mogu mu još dati za pravo, nisam bio, ali izgleda da bi mogao biti. Pričamo i o Plovdivu, veli da je Plovdiv siguran grad, za razliku od Varne i Sofije, gdje ima mafijaških obračuna i otmica ljudi po ulicama. Na kraju Vesna i ja kupujemo i bocu ružine rakije, spušta nam cijenu sa 6,5 leva na 5.

Na vrhu grada je arheološki kompleks Nebet tepe - ostaci starog Philippoupolisa:

 



Pogled na grad s Nebet tepea: 





S druge se strane vidi rijeka Marica na kojoj leži Plovdiv:



I ekstravagantni zatvoreni most/šoping-centar preko iste:



Šećemo se dalje prema antičkom amfiteatru. Ukopan je u brdo, gleda u pravcu juga. Taman ispod njega, kroz tunel, prolazi Bulevar Car Boris III Obedinitel. Amfiteatar je posve obnovljen, izgleda kao da je građen nedavno. Naime, obnova je završena 1984. Otkrili su ga sasvim slučajno, odronom zemlje 1970-ih.
Sjedimo u kafiću na njegovom vrhu, pijuckamo. Želim slikati amfiteatar, ali riknula mi je baterija. Neka, ima Vesna slike...:



A ispod se vidi i Bulevard Car Boris III Obedinitel, koji prolazi tunelom ispod starog grada:



Spuštamo se prema donjem gradu. Prolazimo pored crkve Bogorodice, vjernici upravo izlaze:





Zavirujemo unutra. U tijeku je blagoslov kruha. Razmišljam - sutra je Velika Gospa, zaštitnica crkve, vjerojatno povodom toga.

Silazimo u podgrađe. Ulice su lijepe, široke, pješačke, s drvoredom s obiju strana:



Šetališna ulica u donjem gradu:



Krećemo u smjeru Marice. Nikola želi sladoled. Prolazimo pored jednog štanda, tamo je red. Drugi je pak posve pust. Tu ga je strah kupiti, jer nema nikoga, što znači da sladoled očito nije dobar, a možda pobere i salmonelu.

Džamija: 



Dolazimo do pothodnika na kraju te ulice, razmišljamo da li da idemo dalje. Vesna predlaže da se vratimo prema centru. Šećemo se u drugom smjeru, naposljetku dolazimo do velikog trga s fontanom, punog stolova iz obližnjih kafića i slastičarnica. Trg nema imena, jer de facto i nije trg, samo proširenje ulica. Sjedamo i naručujemo sladoled i neko piće. Ja uzimam banana split. Dolazi nešto toliko ogromno da to nije banana split, nego banana split, solin i kaštelanska rivijera zajedno. Sve troje jedemo i još ne uspijevamo pojesti. Čak ni Nikola, čiji je želudac rupa bez dna. Ja se ponekad pitam ima li taj čovjek trakavicu ili vraški brz metabolizam.

Fontana na onom trgu koji uopće nije trg: 



Večer u centru Plovdiva: 



Odlazimo do hotela. Vesna je preumorna, ona će odmah ići spavati. Nikola i ja razmišljamo da se još malo prošećemo gradom. Stavljam mobitel i fotić na punjenje i odlazimo u noćnu šetnju. Idemo onom istom ulicom kojom smo i krenuli prema Marici, i dvije minute nakon točke s koje smo se vratili, evo nas na obali. Prolazimo kroz most, spuštamo se na drugu obalu. Ništa spektakularno. Sjedamo na zidić ispred Novotela Plovdiv i razgovaramo. Nikola i opet priča o međuljudskim odnosima u Ivaniću. Po njegovim pričama, čovjek bi pomislio da je to nekakva naseobina čudaka. Ili svako mjesto ima takve priče, samo ih nema tko ispričati. Zatim razgovaramo o obiteljima i o raznim zavrzlamama, izgubljenim rođacima, posvađanim sestrama i nasljednim bolestima. Vraćamo se prema hotelu. Zastajem kupiti vodu u cjelonoćnoj prodavaonici. Ispred mene hrpa mladih, kupuju mastiku, Coca-Colu i cigarete. Tinejdžerska opijanja su svugdje ista, mijenja se samo vrsta alkohola.
Kucamo na vrata sobe, Vesna se zaključala. Ubrzo nas pušta unutra. Spremiti nam se za počinak. Bračni krevet je preuzak, morat ćemo se skutriti...

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2012
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Giora Feidman - Azoy Tantzmen in Odessa



Ne znam više ni sâm koliko sam se puta budio i zaspivao. Na kolodvoru je, osim nas troje, spavalo i još dvoje turista i neka dva beskućnika.

Kolodvor Ruse. Beskućnici...: 



...i bekpekeri:



 

U jednom me času budi murjak. Izgleda da su tjerali one beskućnike, pa su i nas probudili - valjda se ne smije spavati na kolodvoru. Pogledam na uru, pola 6. Nikola je već budan, i veli mi da su oni ruski vagoni za Varnu otišli u pola tri - dakle, točno po voznom redu. Da smo imali rezervaciju za spavaća kola, nastavili bismo put po planu. Ovako smo osuđeni na vlak u 6,10.

Vozni red: 



Zanimljivo, Bugari kažu isto "vlak", a ne "voz".

Kolodvorska čekaonica:

 

Izlazimo na peron, vlak je već postavljen. Ulazimo unutra, izgleda bolje od prethodnih. Sjedala su tapecirana, moći će se i spavati. Upisujemo podatke u kartu: Ruse-Varna, via Kaspičan. Nikola me pita kako se to piše. K-A-S-P-I-Č-A-N. On me pita da li s mekim ili tvrdim č. Dvoumim se da li da ga ubijem na licu mjesta ili da mu dam poduku iz komparativnih sustava afrikata u slavenskim jezicima. (Bugarski nema ć.) 
Neispavan sam i nervozan zbog ovoga s Ruseom, pa pokušavam zaspati. U vlak ulazi hrpa djece, izviđača, koji idu na logorovanje. Tonem u san. U jednom času primjećujem da smo krenuli.
Nakon nekog vremena se prenem i gledam jutarnji pejzaž Bugarske. Za razliku od rumunjske ravnice, ovdje je krajolik brežuljkast:

















Nikola spava, Vesna i ja gledamo van. Vesni se krajolik jako sviđa, mnogo joj je ljepši od Rumunjske. Kako se približavamo moru pojavljuju se i brda, a Vesna odmah uključuje svoj alpinistički način razmišljanja i procjenjuje težinu pojedinih stijena:

 











Naposljetku dolazimo do prostranog jezera, koje je u biti duboko uvučen morski zaljev. Uz njega su poredani lučki uređaji, i to je znak da je Varna blizu:







Osjećate nostalgiju prema danima kad su fotići imali samo 36 slika, jel? Laughing

Varnanska luka i most:



Dizalice, tankeri, uobičajene vizure lučkih gradova. Napokon stižemo i na varnanski kolodvor:











Na kolodvoru je turistički ured. Pokušat ćemo odmah naći smještaj. Na neki način mi i nije žao, jer je Vesna htjela vidjeti Varnu, možda se i okupati (iako su svi rekli da je Crno more prljavo), pa onda možda ovo i nije toliki gubitak. Ulazim u ured, pitam curu koja tamo radi ima li hostela u blizini. Ona naziva dva hostela, veli da nema mjesta. Ali, ima još jedan s kojim oni nemaju praksu redovnog poslovanja, ali sad će ih nazvati. Naziva ih i vele joj da imaju tri mjesta. Super. Hostel je čak blizu kolodvora, samo tri ulice od tamo. Krećemo na naznačenu adresu. Ispred zgrade nas dočekuje druga djevojka, po fizionomiji očito Bugarka, ali uporno forsira engleski, premda se ja njoj obraćam na bugarskom. Uvodi nas u kuću, koja izgleda posve oronulo. Kroz ruševno stubište penjemo se na drugi kat. Stan u kojem je smješten hostel izgleda kao da je izvađen iz neke druge zgrade. Solidno je uređen, čist, djevojka nam pokazuje sobu, četverokrevetnu, kaže nam da si možemo uzeti kave, čaja, pive i soka iz frižidera... Imaju čak i vešmašinu, Vesna razmišlja da operemo ono što nam se dotad zamazalo. Međutim, u jednom času cura razgovara s nekim na telefon, očito šefom. Ispada da je došlo do komplikacija. Soba u koju su nas smjestili (za 12€) već je rezervirana za nekih četvero turista. Imaju još jednu sobu, ali ta je na tavanu i košta 10€, trokrevetna je. Meni je svejedno, kažem da ćemo ići pogledati. Pitam Vesnu, hoće li ona ustrajati na sobi u kojoj smo trenutno. Ona kima Nikoli i meni da odemo pogledati tu drugu sobu. Penjemo se na tavan trošnim stubištem. Tavanski hodnik pun je stare krame, jedva se probijamo do vrata u njegovom dnu. Soba izgleda uredno, iako nema uređenu kupaonicu. Na tom mjestu je prazna prostorija. Razmišljamo ima li štakora. U sobi ne, možda pod lamperijom. U sobi je lamperija na mjestu, u kupaonici je na jednom mjestu rupa. Hm. Nikola i ja se gledamo, uzimamo sobu, jeftinija je, a i manje je komplikacija. Dolazimo dolje to reći Vesni, odnosimo svi stvari gore. Vesna se zgraža nad sobom, misli da smo možda ipak trebali ostati dolje. Nije da ju nisam upitno pogledao kad se odlučivalo o tome hoćemo li pristati na premještaj...
U sobi je jedan bračni krevet:



i jedan posebno, između pregradnoga zida prema kupaonici i zida prema stubištu (koji smo nazvali "kripta"):



Vesna uzima "kriptu", Nikola i ja se smještamo na bračni krevet.

Pogled na tavan ispred sobe:





Dok smo mi premještali stvari, iz jednog pokrajnjeg hodničića izašla je jedna djevojka, zaogrnuta samo ručnikom, i prošetala se do kupaonice koja se nalazi na sredini hodnika. Očito je da studenti iznajmljuju takve izbe. 

Odlazimo se istuširati u donji stan, Vesna meće rublje na pranje. Pita šefa (koji se u međuvremenu pojavio) ima li nekakav štrik za osušiti rublje. Šef joj veli da mašina ima ugrađenu i sušilicu. Iz nekog razloga, Vesna to doživljava kao veliku blamažu, jer je ispala blesava pred šefom hostela. E, sad zna kako je meni kad očekuje da okolo ispitujem lokalce kamo treba ići.

Vraćamo se u sobu, spremni smo za izlazak u grad. Primijetili smo da prozorski okvir nije skroz uz rub otvora, nego da je između još rupa, i sad se Vesna boji da će nam se uvući nekakve živine. Veli mi da daščicom koja stoji pored prozora pokušam začepiti tu rupu. Ja prvo ne uspijevam skužiti što misli, vrtim dasku amo-tamo, na kraju shvaćam da želi da ju samo prislonim uz otvor. U sobu nam je uletio i neki leptir, kojeg Nikola pod svaku cijenu želi spasiti, iako Vesna veli da je na umoru i da bi bilo bolje da ga pustimo da rikne, pa ga onda ona može odnijeti doma, za entomološku zbirku u Varaždinu. Međutim Nikola ne odustaje, i na kraju uspijeva izbaciti leptira kroz prozor, iako Vesna i dalje tvrdi da će za pola sata krepati.
Soba ima klima uređaj koji bijesno hladi. Odlučujemo ga ostaviti upaljenog da nas soba navečer dočeka svježa. Pokušavamo skužiti kako radi šalter za svjetlo. Vesna i Nikola pokušavaju ali svjetlo očito ima neku svoju logiku. Ugasi se otprve, pali se od druge. Traže da se odem žaliti dolje. Ja uzimam šalter i gledam. Prokljuvio sam sistem. Doista: gasi se otprve, pali se od druge. I tako redovito. Zapravo, šalter sasvim normalno radi, samo što je ovo dvoje zbunio sistem. Ne trebamo ništa pitati na recepciji.
Vesna zaključuje da ipak ne bi ona htjela spavati u kripti jer se boji da će joj nešto skočiti na glavu. Nikola se odlučuje prebaciti tamo, a Vesna i ja spavamo u bračnom.

Naposljetku krećemo u grad. Prvo idemo do kolodvora, provjeriti kad nam sutra ide vlak za Plovdiv. Putem do tamo, slikam uklopljenost stare turske arhitekture u moderne građevine:



Pogled prema kolodvoru:



Varna je stari grad, i oduvijek je imala važan položaj kao luka. Osnovali su ju još Tračani, kasnije je bila grčka kolonija Odessos, a s dolaskom Bugara u 7. stoljeću čini se da je bila prva prijestolnica nove države. U kasnom srednjem vijeku bila je glavno sjedište trgovine na Crnom moru, a ovdje su svoje ispostave imali Venecija, Genova i Dubrovnik. 1389. osvojili su ju Turci, a 1444. kod Varne je vođena jedna od posljednjih bitaka Križarskih ratova, gdje su Turci porazili kršćane koje je predvodio poljski kralj Ladislav III. Taj je poraz omogućio i pad Carigrada 9 godina kasnije.
Za vrijeme Krimskog rata, Varna je bila sjedište engleskog i francuskog zapovjedništva, a mnogi su vojnici pomrli od kolere. Prva željeznička pruga u Bugarskoj povezala je Varnu i Ruse (to je ona kojom smo se mi vozili), a neko vrijeme kroz Varnu je prolazio i Orijent ekspres. Nakon oslobođenja Bugarske 1878. pomalo gubi svoj kozmopolitski štih, i danas su većina stanovništva Bugari, iako su gagauska, armenska i sefardska manjina još dugi niz godina živjele u gradu.
Nadimak grada je "Morska prijestolnica", a bugarski parlament redovito ljeti zasjeda u Varni. Treći je najveći grad Bugarske, a nakon što je država konačno stala na kraj organiziranim bandama proglašena je najugodnijim gradom za život u Bugarskoj.

Slika iz centra Varne:



Prvo smo sjeli nešto pojesti. Hrana je u Bugarskoj poprilično jeftina i ukusna. Uz taj brunch uzeo sam i svoju prvu bugarsku pivu, Kamenitzu. Marko je rekao da nije probao nijednu bugarsku, dakle, što god da ulovim dobro je. Kamenitza je bila sasvim solidna. Vesna i ja smo svoju hranu dobili ubrzo, no ovaj je put bio Nikolin red za čekanje. Dobio je hranu tek kad smo nas dvoje već pojeli svoje.

S obzirom da je Varna, osim što je najveća bugarska luka, ujedno i kupališni grad (iako su najpoznatija kupališta izvan grada, npr. Zlatni Pjasci), poželjeli smo vidjeti i more. Crno je more u geološkom smislu recentno postalo more, praktički je još uvijek jezero, i njegova je voda daleko manje slana od vode npr. Jadrana. Isto tako, ispod određene dubine u njemu nema živog svijeta, s obzirom da nema dovoljno kisika. Zbog spore izmjene vode izloženo je velikoj opasnosti od zagađenja, a s obzirom na gust tankerski promet, kao i velike rijeke koje se u njega ulijevaju (Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don), ta je zagađenost u porastu. Zbog specifičnog sastava vode olupine brodova u njemu trunu vrlo sporo (slično kao i u Baltiku). 

U svakom slučaju, more nije baš za bućnuti se, no oni koji ne znaju bolje uživaju u Varni. Npr. za vrijeme Hladnog rata bugarska je obala bila rivijera čitavog istočnog bloka.
S obzirom da je izvorni sastav obale uglavnom prapor, pijesak je nasipan, te je tako stvorena impresivna plaža:





More nije osobito spektakularno:

 



Iza plaže nalaze se lounge barovi, u kojima možete pijuckati, čak sjediti u bazenčiću i gledati u more. Međutim, ne možete pobjeći od činjenice da je luka odmah iza ugla:



Odustali smo od ideje kupanja (točnije, Vesna je odustala, ja nisam ni imao namjeru, a Nikola je, reda radi, umočio nogu u Crno more) i popeli se u park koji se nalazi iznad plaže. Taj je park poznat pod nazivom Morski vrt i proteže se duž čitave obale u gradu. U njemu se nalazi i zoološki vrt, prirodoslovni muzej, Delfinarij, igrališta, šetališta...
Vesni je palo na pamet da si kupi nove natikače, koje ju neće žuljati. Kod prve ženske na štandu nije bilo njenog broja, što je ženska naznačila s "Njama!" i klimanjem glavom. Iako smo bili spremni na to, još je uvijek bilo čudno susresti se s tim, za nas obrnutim sistemom kefalne signalizacije.
Na drugom štandu ih je napokon našla, taman njenu veličinu, udobne, sjajne. I jeftine. Ne pamtim više točnu cijenu, ali mislim da je bilo nekih 7 leva, ili čak i manje.

U parku, prvo razgledamo izložbu zračnih vizura Bugarske, koju je napravio neki njihov poznati fotograf. Malo dalje, zanimljivo obrađeno drvo:



Švrljamo uokolo, te naposljetku sjedamo na terasu jedne pizzerije odakle se pruža lijep pogled kroz drveće na obalu. Naručujem si mojito i zavaljujem se pijuckajući koktel i gledajući more. Opet mi se spava. Nikola si je uzeo Bloody Mary, da ga razbistri, Vesna Nescaffé Frappé. Ipak, umor nas ne napušta, pa se prebacujemo na jednu klupicu na promenadi, odakle ja opet slikam pogled:



Vesna slika drveće, granje, ogradu i dijelove klupe. Potom njih dvoje zadrijemaju.

Nakon nekog se vremena dižemo i odlazimo dalje kroz Morski vrt prema Delfinariju. Vesna želi vidjeti to ili Prirodoslovni muzej. Prolazimo alejom uz koju su poredani kipovi važnih ličnosti iz bugarske povijesti:







Vesna se divi naočitosti Vasila Levskog, bugarskog revolucionara iz 19. stoljeća. Sudeći po slikama iz Wikipedije, ili je kipar poprilično pretjerao, ili Vesna baš nema ukusa. Laughing

Na kraju aleje je kip dvaju boraca za slobodu. Oslanjaju se leđima jedan o drugoga, no ja vidim nešto posve drugo i ne baš pristojno. Vesna pokušava slikati nešto što bi možda mogla biti svraka, ali izgleda da ipak nije. Birdwatcherica. Čitavo se vrijeme čudi crnomorskim galebovima, koji su drugačiji od naših klaukavaca.

Park se spušta prema moru:



Idemo dalje donjim putem. Tu bi negdje trebao biti i Delfinarij. Vidimo i putokaz za prirodoslovni muzej, ali zgrade nema. Tražimo Delfinarij, nije tamo. Izlazimo iz Morskog vrta. Zaključujem da ne može biti tako daleko. Vraćamo se natrag. Kontempliramo ulazak u zoološki vrt, na kraju ipak odustajemo. Odlučujemo da ćemo to ipak nadoknaditi u Sofiji, jer se tamo nalazi najveći prirodoslovni muzej na Balkanu. OK, to znači, ako to idemo pogledati onda ipak spavamo u Sofiji, a naš jedan dan zakašnjenja pokušat ćemo dohvatiti negdje drugdje. Vjerojatno u Skopju.
Gledam na plan. Izgleda da je Delfinarij ipak tamo kamo smo se zaputili i gdje smo zaključili da je "predaleko". Ali sad se više nikomu ne da dotamo. Spuštamo se prema moru uz rječicu neobična mirisa, za koju zaključujemo da je kanalizacija:



Sustav za pročišćavanje:



Dolje, na ušću, ljudi se mirno kupaju, iako to više nije službena plaža:

 

Razmišljam da to možda ipak nije neka ljekovita voda, a da čudan miris potječe od sumpora ili tako nekakvih spojeva (nekoliko desetaka metara dalje stvarno se i nalazi sumporni izvor), ali Vesna i Nikola vele da se voda čudno pjeni, i da je upravo to dokaz da se radi o kanalizaciji.

Vraćamo se natrag prema luci i plaži:



Na horizontu se pojavljuju tankeri:



Opet smo gladni. Sjedamo u jedan od obalnih restorana. Uzimam ovaj puta Zagorku, drugu bugarsku pivu. Ta je gorča i lošija od Kamenitze. Jedući gledamo ventilator na stropu, koji se opasno ljulja i samo prijeti da će se u jednom času otkvačiti i isfaširati nekog od gostiju. Vesna odlazi u zahod, vraća se sa smiješkom i veli "Imamo pobjednika!" Objašnjava da je zahod čučavac bez vode. Začudo, restoran izgleda prilično fino...

Luka: 



More:



Poslije obroka odlazimo se prošetati po lukobranu. Vidimo hrpu ljudi koja zuri u nešto u vodi. Prilazimo, i shvaćamo da se uz lukobran nalazi čitavo jato meduza, ogromnih:



Neka djevojčica se kupa uz njih, pažljivo naravno, ali definitivno nije baš mjesto za kupati se. Niti izgleda čisto. Odlazimo do vrha lukobrana, tamo je razapet konop ispod kojega su očito povješane udice, jer na konopu čuči jato vranaca koji čekaju svoj plijen:





Ovo dvoje birdwatchera se još više približava vrancima, prešavši s lukobrana na hrpu betonskih čunjeva (ili šta to već jest) koji su nabacani s vanjske strane lukobrana kako bi ga stabilizirali. Mene ptice ne zanimaju toliko, pa slikam uokolo. Pogled na grad, plažu i luku:



Katastrofalno stanje lukobrana:



Pogled uz obalu prema sjeveru i Zlatnim Pjascima:



Bliži se večer. Odlazimo do hostela, malo se odmoriti prije večernjeg izlaska. Usput slikamo tanker koji lebdi nad Crnim morem: 



(barem golom oku izgleda kao da lebdi, fotić zezne stvar)

Prilikom povratka u hostel, Nikola nabavlja leve (Vesna ih je isto dignula još u Ruseu), tako da mu više ne moramo posuđivati. Slikam kuću u kojoj je hostel:



U zajedničkoj prostoriji hostela gleda se televizija, frajer me podsjeća da si mogu uzeti pivu. Mislim si, možda mogu maznuti koju limenku za Marka, ali vraga - sve su Q-packovi. Nikola provjerava mejl i adrese ljudi kojima misli slati razglednice, ja također provjeravam mejl, Fejsbuk, odgovaram na jednu poruku. Vesna provjerava vrste ptica koje je danas vidjela. Rublje je oprano i osušeno, možemo ga pokupiti. Presvlačimo se i izlazimo u večernji izlazak gradom. Centar grada smješten je na brdu iznad plaže, i izuzetno je ugodan. Masa ljudi na ulici, svi se šeću, brbljaju...ugodna vreva ljetnog velegrada spojena s opuštenošću primorskog mjesta. Na glavnom trgu slikam kazalište:



Glavni trg:







Potom se šećemo dalje. Nailazimo na crkvu Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca:



Portal:





Tako opet dolazimo do promenade i početka Morskog vrta. Ponovno razgledamo onu izložbu fotografija Bugarske iz zraka. Pored nas, nekolicina ljudi postavlja teleskop i usmjeruje ga prema Jupiteru. Topla je ljetna noć, a grad je odjednom jako ugodan, izgubio je svu onu grubost luke i umjetno izgrađene plaže. Kao i Rijeka, Varna je grad na moru koji od toga mora i živi, ali najljepši dio toga grada nema veze s morem.

Početak spusta iz grada prema plaži (vidite panoe s onom izložbom fotografija): 



Za 180 stupnjeva:



Parkić uz taj spust:



Fotografija, mislim, Pirinskih planina:



Pogled na dio izložbe:



Alpinistica traži nove izazove:



Uzbrdo:



Fotografija solane iz zraka:



Sigurno se pitate što je ovo:



E, pa to vam je:



(I onda ona ide fotkati objašnjenje na engleskom, a pored toga joj je bugarski.)

Vraćamo se prema središnjem trgu, željeli bismo sjesti u slastičarnicu, ali svugdje su pred zatvaranjem. Pred crkvom sv. Nikole neka djevojčica bez oka svira violinu. Vesna joj daje novce, razmišlja hoće li joj možda to otac zapiti ili će joj stvarno ostati ta lova koju zaradi.
Dolazimo do katedrale Uzašašća Bogorodičina:







Vesna me moli da ju slikam njenim fotićem, slike svaki put ispadaju mutno. Očito mi ruke drhte.

Naposljetku nalazimo neki kafić koji radi. Tu je možda red da ispričam priču o Nikoli i salepu.
Salep je piće koje se radi od brašna kaćuna (jedne vrste orhideje), koje se miješa s mlijekom (može i vodom) i onda se dodaje još i cimet za aromu. Otprilike izgleda kao griz na mlijeku. To je piće navodno bilo vrlo popularno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji prije porasta popularnosti kave i čaja. U Turskoj se salep rabi i za proizvodnju posebne vrste sladoleda (koju oni zovu dondurma), koji zbog toga ima daleko veću viskoznost, te se često mora žvakati.
Uglavnom, ja sam za salep čuo još davno, u knjizi Otključani globus Pere Zlatara, ali pojma nisam imao što je to. Onda sam lani u Tirani posve slučajno naletio na salep, naručio ga, i dobio piće koje mi se sviđalo. Ove sam zime, kad sam s Nikolom i Vesnom bio u Sarajevu, također naletio na jednu kavanu u kojoj su ga imali, te se tada i Nikola zainteresirao. Napenalio se na to da ga kuša ovog ljeta, tako da je već od Rumunjske pitao u kojekakvim kafićima imaju li salep. Međutim, uglavnom je dobivao zbunjene poglede, barem do Makedonije. Tako je bilo i u ovom kafiću u Varni. Na kraju smo pili opet nekakve koktele.

Već je poprilično kasno, a s obzirom da se prethodne noći baš i nismo naspavali, upućujemo se doma. Kako u našem stubištu ne radi svjetlo, Vesna izvlači svoju speleološku lampu koja se sveže oko glave, a radi na LED-diode.
U sobi je sve u redu, klima je fino rashladila. Vesna zaključuje da će ona ipak spavati u kripti, da nije toliko strašno. Opet prebacujemo Nikolu u bračni krevet. Odlazimo obaviti higijenu, Nikola opet ide na internet. Vraćam se u sobu, Vesna sjedi na svom krevetu i zuri pred sebe. Kaže mi "Sad je nekaj protrčalo tu iznad."
Uglavnom, ona ipak ne bi u kripti. Ponovno ju prebacujemo u bračni krevet. Treći put. Naposljetku se svi smještamo u krevete, zatvaramo vrata od "kupaone" da nam nešto ne dotrči po noći (tamo smo ostavili samo ruksake, valjda nam se neće ništa uvući unutra). Ipak, klima je preglasna i previše puše. Smrznut ćemo se. Pokušavamo skužiti kako ju smanjiti. Nikola pokušava, ne uspijeva. Na kraju meni polazi za rukom. Ušuškali smo se i još malo razgovaramo. Vesna priča o svojoj baki partizanki. Potom razgovaramo o izborima. Vesna odbija reći za koga je glasala, jer je to "osobna stvar". Ne znam zbog čega se libi to reći. Općenito, ponekad ima čudne ispade malograđanštine. Nikola i ja slobodno govorimo za koga smo glasali, komentiramo Čačićev preporod Varaždinske županije i Čehokove zahvate u samom gradu.

Naposljetku san.

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

egerke @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2012
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, nastavlja se naš put noću vlakom kroz Rumunjsku. Lagano tonemo u san (Nikola je napokon metnuo ruksak na policu), pa se budimo kad vlak stane (barem ja). Slijedi stanica Băile Herculane, pa Orşova. Gledam kroz prozor, pored oršovskoga kolodvora svijetli natpis Gara fluminală. Dakle, izgleda da smo konačno uz sam Dunav. Izlazim na hodnik, čekam da mi se oči priviknu, vidim rijeku, i s druge strane brda Srbije. Kažem suputnicima: "Evo vam, vozimo se kroz Đerdap." Sve troje mi prilaze, visimo na prozoru i gledamo moćnu klisuru. Pruga prolazi među brdima, povremeno kroz tunele i po mostovima uz uvalice Dunava. Cure ubrzo odlaze spavati, Nikola i ja ostajemo na hodniku. Noć u Rumunjskoj. Pomalo zastrašujuća. Vani gdjegdje koje svjetlo. U jednom času vlak staje usred ničega, neka ženska izlazi, spušta se niz nasip. Gledamo van, u daljini se vide svjetla. More svjetala. Bit će to hidroelektrana Đerdap I. U taj čas hodnikom dolaze tri tipa. Stoje dva kupea dalje. Jedan prilazi nama. Natuca engleski. Obraća se Nikoli. Izgleda da prosi. Prolaze mi kroz glavu različiti scenariji. Ova trojica bi nas lako mogli prebiti, opljačkati nas, ako ne i nešto gore. Nikola mu veli da nemamo leje. Eure? Nemamo ni to. Kaže da im treba lova za sirotište. Odmahujemo glavom. Hidroelektrana nam je sve bliže. Želim ju slikati, ali, ako izvadim aparat, strah me da mi ga ovi ne otmu. Na kraju nas pitaju imamo li što za jesti. S olakšanjem kažemo da imamo. Nikola ulazi u kupe i uzima jednu čokoladicu, daje ju ovoj trojici. Naposljetku odlaze. E, ali sada se Vesna buni, zašto smo joj uzeli zadnju čokoladicu. Ima pravo, bolje smo trebali čekati da izvedu još nešto nad nama. Umjesto da bude sretna da smo ih se otarasili pomoću čokoladice. 

Konačno mogu slikati HE Đerdap, ali, zbog noći, kretanja vlaka i toga što nisam dobro namjestio rezoluciju, slika ispada jako loša.
Hidroelektrana Đerdap I počela se graditi 1964. godine, a radilo se o zajedničkom projektu Jugoslavije i Rumunjske. Kada je 1972. dovršena, bila je jedna od najvećih hidroelektrana u svijetu. Ima 12 turbina, a akumulacijsko jezero koje je stvoreno za njene potrebe potopilo je nekoliko otočića u Dunavu (između ostalih i čuveni otok Ada Kale), te sela uz obale, kao i čitav stari grad Orşovu. Današnja Orşova je moderni grad izgrađen na većoj visini. Usto, brana je poremetila i faunu, prekinuvši migracijske rute pastrva iz donjeg toka Dunava. Ironično, područje s obiju strana rijeke proglašeno je poslije toga nacionalnim parkom.
Između 1977. i 1984. napravljena je i hidroelektrana Đerdap II, kod Prahova.

Nakon prolaska pored elektrane, ulazimo u kolodvor Drobeta Turnu Severin. Naši žicari izlaze. Nekako mi se čini da nisu iz sirotišta. Opet, nikad ne znaš. U Rumunjskoj ima užasno puno napuštene djece. Naime, Ceauşescu je bio opsjednut demografskom eksplozijom, tako da je zabranio pobačaj i kontracepciju. Budući da većina obitelji nije mogla uzdržavati toliku djecu, ona su završavala u sirotištima. Računa se da je godišnje 10 tisuća djece bilo napušteno. Sirotišta su bivala pretrpana, tako da su mnoga živjela po kanalizaciji, bukureštanskom metrou i slično. Kasnije su mnoga od njih završavala kao narkomani ili su se prostituirala. To, kao i činjenica da nije bilo navike korištenja kontracepcije, jest dovelo do toga da Rumunjska danas ima najveću stopu HIV pozitivnih u Europi.

Nakon Drobeta Turnu Severina tonem u san. Budim se u Craiovi, ali sam prelijen da bih ustao. Stajanje u Caracalu i Roşioriju sam prespavao. Budim se malo prije Bukurešta, već je svanulo. Nisam se pošteno ispavao, mrzim spavati u prijevoznim sredstvima, oči su mi pune krmelja, u ustima mi je skrama, nije neki prizor. Napokon ulazimo u Bukurešt. Vlak staje na Gari de Nord. Izlazimo u vrevu kolodvora. Vidi se da smo stigli u velegrad. Anamarija ubrzo opazi nekog tipa koji joj je očito kontakt osoba, pozdravljamo se s njom i nastavljamo sami dalje. Prvi hostel koji smo našli trebao bi biti odmah blizu kolodvora. Malo nam treba da se orijentiramo, potom krećemo prema njemu. Ulice oko kolodvora poprilično su zapuštene. Dolazimo pred jednu zapuštenu zgradu, u njoj bi trebao biti hostel. Ulazimo, penjemo se na prvi kat. Žena objašnjava da ima neke Španjolce koji su rezervirali, ako oni ne potvrde do pola 10, može nas primiti. Zahvaljujemo i odlazimo dalje. Idući hostel je bliže centru. Orijentiramo se pomalo prema intuiciji, ja katkada provjerim vodič (ne da mi ga se vaditi, jer mi je u malom ruksaku, koji pak čitavo vrijeme nosim u rukama, dakle, ako još i vodič izvadim, imat ću pune ruke). Vesnu počinje tjerati na WC, postaje sve nervoznija. Naposljetku pronalazimo ulicu koja nam treba, gledamo kućne brojeve, treba nam 32. OK, 60, 58...odjednom 32. Puno prerano. Na zgradi ništa ne piše, ulazim unutra, gledam, odlazim na prvi kat, nigdje ništa. Vraćam se van, nastavljamo. Vesna je već poprilično živčana. Prolazimo pored parka Cişmigiu, savjetujem joj da pronađe neki skriveni kutak u parku, ili barem zahod, ali nema ničega sličnoga. Naposljetku vidimo McDonald's. Spas za njen mjehur. Juri unutra, ali treba joj šifra za WC. Mora kupiti nešto. Grabi prvo što je vidjela, plaća karticom, jer nema leje, i juri u zahod. Poslije toga sjedimo u McDonald'su, ona žvače svoj McBreakfast, razmišljamo što dalje. Predlažem da još malo nastavimo tom ulicom, Bulevardul Regina Elizabeta, nešto mi je bilo sumnjivo s onim brojevima, možda je to stara numeracija... Gledam u Lonely Planet, ima i par jeftinih hotela, kao alternativu. Krećemo dalje, i doista, nailazimo opet na zgradu broj 32, hostel je označen. Ulazimo, penjemo se, stan u kojem je hostel izgleda prekrasno, štukature na zidovima, monumentalna vrata... Unutra sjedi tip malo jače fizionomije, kao neki izbacivač. Pita nas imamo li rezervaciju. Velimo da nemamo (rezerviranje preko neta je skuplje nego iđenje naslijepo). Veli da nemaju sobu, ali da može provjeriti u drugoj zgradi hostela. Zove, imaju. Crta nam na planu kako doći dotamo, pozdravljamo se. Putem dotamo prolazimo pored jednoga od onih hotela, pa odlučujemo provjeriti jesu li jeftiniji. Motamo se oko Piaţe Revoluţiei, na kojoj se odvila većina krvavih događaja 1989. Naposljetku nalazimo ulicu u kojoj bi trebao biti hotel, dolazimo do odgovarajućeg kućnog broja, kad tamo - ćorak. Hotel je zatvoren. I to već duže vrijeme, izgleda. Nastavljamo dalje, opet preko Piaţe Revoluţiei, pored Hiltona i Radissona, opet promašujemo križanje, naposljetku nalazimo hostel. Preko puta francuske ambasade. Unutra poprilično ugodan prizor. Mlada, slatka, simpatična djevojka na recepciji. Odmah se ispričava, izgleda da je došlo do nesporazuma, mi zapravo nemamo sobu, ali smo vam našli sobu u jednom drugom hostelu, nije daleko. Pokazuje nam na karti. Šteta, bilo bi je lijepo gledati. Opet ruksake na leđa, pa u treći hostel.
Uz jednu kuću putem, zgodan kip zmaja:



Približavamo se hostelu, ulice su raskopane. Kao i u Beogradu. Kao i u Zagrebu, uostalom. Čitava ulica u kojoj je naš hostel posve je razrovana. Nalazimo zgradu, naposljetku, to je to, imaju mjesto. 10 €. Tuširamo se, presvlačimo, umorni smo, ali bilo bi grehota sada spavati. Vrijeme je za šetnju i obilazak grada. U našoj sobi je i jedan francuski par. Vesna razgovara s njima. Oni su taj dan stigli iz Bugarske. Idu obrnutim smjerom od nas. Kažu da je Varna lijepa.

U grad, promijeniti novce, pa na kavu. Opet prolazimo uz park Cişmigiu i opet izlazimo na Bulevardul Regina Elizabeta:



Strujne instalacije su uglavnom na stupovima, što rezultira ovakvim kolopletom žica:



Doista ne znam tko se tu može snaći.
Opet idemo prema Piaţi Revoluţiei, ali prije toga, nasuprot onog nesretnog hotela, nalazi se crkvica Sv. Nikole:



Prije izlaska na trg Vesna nas zove da je opazila mjenjačnicu. Tečaj mi izgleda loš, ali mijenjamo. Kasnije ispada da smo valjda mijenjali po najlošijem tečaju u Bukureštu. Rumunjski leji su zanimljivi novci, nisu napravljeni od papira, nego od polimera. To znači da su nepoderivi. Nemojte ni sumnjati da je glavna fora bilo pokušavanje trganja leja. Nikola je ostao vidno razočaran kada je opazio jedan koji je bio malo okrhnut. Izgleda da ih se ipak može oštetiti, valjda škarama.

Opet smo na Piaţi Revoluţiei. S desne nam je strane zgrada Senata, s čijeg se balkona Ceauşescu 21. prosinca 1989. obratio narodu. Prema izvještajima, bio je vidljivo šokiran kada mu je narod počeo uzvikivati "ubojica", "Temišvar" i slične stvari (naime, tjedan dana ranije, u Temišvaru je započeo niz protesta koji su pozivali na rušenje Ceauşescuove diktature. S obzirom da su to inicirali Mađari, koje je Ceauşescu mrzio, nije vjerovao da će i rumunjski narod stati na tu stranu. Međutim, upravo se to i dogodilo, dapače, vojska koja je poslana da rastjera demonstrante pridružila se demonstrantima i stala zahtijevati istu stvar.). Navodno se na trgu okupilo oko 100 tisuća ljudi. Vojska je na njih krenula tenkovima, te su ujutro, nakon obračuna, na trgu ostala tijela oko 1000 ljudi. Ipak, čak ni takva brutalna represija nije uspjela spriječiti revoluciju, čiji je daljnji tijek poznat: Ceauşescu je srušen, potom su on i supruga mu Elena pokušali pobjeći, no vojska ih je zaustavila u gradu Târgoviştu (znakovit naziv Laughing), gdje su izvedeni pred prijeki sud i strijeljani na božićno jutro 1989. Pokopani su odvojeno, pod devizom da su "ionako zajedno već napravili dovoljno zla".
Dok smo Nikola i ja razgledali pročelje Senata i spomen ploču događajima iz 1989., Vesna je razgovarala s nekim dvjema gospođama. Ispalo je da misle da je Njemica, zbog njene arijevske fizionomije. Razgledali smo spomenik žrtvama revolucije na sredini, a potom se uputili dalje, preko trga, prema jednom od restorana iz vodiča.
Na Piaţi Revoluţiei nalazi se još nekoliko zanimljivih zgrada, kraljevska palača, crkva Creţulescu, sveučilišna knjižnica. Ipak, najzanimljivija zgrada je ova:



U njoj se danas nalazi Društvo arhitekata, i oni su nadodali ovaj stakleni užas:

 

Izvorna zgradica bila je zapravo vrlo skromna za ono što se u njoj nalazilo: bila je sjedište Securitatea, zloglasne Ceauşescuove tajne policije.

Piaţa Revoluţiei. Desno spomenik žrtvama iz 1989., ravno crkva Creţulescu:



Lijevo Kraljevska palača, desno sveučilišna knjižnica: 



Spomenik žrtvama 1989. izbliza:



Restoran koji smo tražili bio je u ulici iza toga. Malo bukureštanskih vila:







Očekivano, restoran je zatvoren. Par metara dalje nalazi se drugi restorančić, talijanskoga tipa, pa smo sjeli tamo. Naručili smo i čekali. I čekali. I čekali. Pića su nam donesli, ali na hranu je trebalo čekati. I još čekati. Na kraju, nakon skoro sat vremena, stigla je hrana. Prvo pizze Nikoli i Vesni. Ja sam, za promjenu, morao malo čekati. Na kraju je i to došlo.

Pogled iz restorana: 



Poslije ručka, konačno obilazak znamenitosti. Svakako želimo prvo vidjeti Palaču naroda, zgradu koja je postala simbolom Bukurešta, iako se zapravo radi o urbanističkom pogromu. Da bismo došli dotamo, zapućujemo se Bulevardulom Nicolae Bălcescu prema jugu. Na njemu se nalazi talijanska crkva:



Rumunji su jako ponosni na svoje romanske korijene. Na Piaţi Romani stoji kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva, a posebno su jake veze Rumunjske i Francuske (tolike da Rumunjska čak ima i ministarstvo frankofonije). Bilo je zanimljivo gledati kako Rumunji nakon Drugog svjetskog rata prvo naglašavaju svoje slavensko nasljeđe, kako bi se umilili SSSR-u, a potom, nakon 1960., stavljaju naglasak na svoju romanštinu.

Obnova zgrada je u tijeku posvuda:



Fontana na Bulevardulu Nicolae Bălcescu:



Potom izlazimo na Piaţu Universitatei. Na njoj se nalazi Hotel Intercontinental, jedna od najpoznatijih vizura Bukurešta (iz tog razloga ja nemam sliku), sveučilište (slika kasnije), a i narodno kazalište, koje nosi ime njihovog poznatog dramatičara Iona Luce Caragialea:



Pothodnik na trgu se popravlja, pa je totalno razrušen i poprilično nesiguran dok prolazimo kroz njega. Nastavljamo na jug Bulevardulom Brătianu, do Piaţe Unirii. Ovdje počinje urbanistički kaos koji je izveo Ceauşescu.
Naime, Bukurešt je prije Drugog svjetskog rata nosio naziv "Pariza istočne Europe" (iako tim nazivom vole častiti i Budimpeštu). Valja napomenuti da je Rumunjska prva zemlja u svijetu koja je počela, još 1860-ih, komercijalno eksploatirati naftu, i da je u prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično bogata, što se posebice odrazilo u izgledu Bukurešta, u kojem su nicale mnoge palače. Onda je došlo bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, u međuvremenu i potres 1940., pa drugi 1977., te onda Ceauşescuovo divljanje - i lice se Bukurešta poprilično izmijenilo.
Naime, da bi izgradio svoju Palaču naroda i njoj prilaznu aveniju, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Čitav put počinje na Piaţi Unirii, Trgu ujedinjenja, koji je ogroman, prostran i - ogoljen, jer na njemu rastu još uvijek poprilično kržljave mladice drveća. Jednoga dana možda to postane poprilično ugodno šetalište, ali zasada je usred ljeta pakleno sjediti na suncu:



Na trgu se nalazi obilježeno mjesto na kojem Rumunjska pravoslavna crkva želi podići Katedralu nacionalnog spasa: 



Međutim, kako stvari stoje, love za to nema i još je dugo neće biti.

Središtem trga dominira fontana. No, za razliku od uobičajene situacije, gdje imate fontanu na trgu, ovdje imate fontanu na trgu u fontani na trgu:







Dakle, fontana ima vanjski prsten od vodoskokâ, unutar kojega se nalazi kružni tok za vozila, u čijem se središtu opet nalazi fontana. To je sve vrlo impresivno i monumentalno i čaušeskuovski.

Od Piaţe Unirii započinje Bulevardul Unirii. Hodajući kroz drvored možda i nemate taj dojam sitnoće koji je postojao prije, dok drvoreda nije bilo, a vi ste hodali kroz tu preširoku ulicu prema ogromnoj zgradurini pred vama:

 

I onda dođete na trg na kojem ima navodno prostora za 300 tisuća ljudi (a danas je ogromno parkiralište), i zapiljite se u to arhitektonsko čudo: 



Malo podataka o zgradi: 

-druga je najveća zgrada (ne građevina) na svijetu, nakon Pentagona
-izgradnja je koštala oko 3,3 milijarde dolara - dok su Rumunji umirali od gladi
-izgrađena je 1984., kao sjedište Centralnog komiteta, predsjednički ured i sjedište ministarstava. Danas su u njoj Zastupnički dom, Ustavni sud i međunarodni konferencijski centar.
-visoka je 85 metara i zauzima površinu od 330 tisuća kvadratnih metara
-na njenoj izgradnji radilo je preko 700 arhitekata i 20 tisuća radnika u trima smjenama, 24 sata dnevno, tijekom pet godina
-ima 12 katova i 3100 soba, 64 dvorane za primanje, glavna dvorana je površine 3000 kvadrata
-ispod nje se nalazi 20 metara duboki nuklearni bunker
-1980-ih godina osvjetljenje građevine je u četiri sata potrošilo struje koliko čitav Bukurešt u jednom danu
-zgrada nije bila dovršena u vrijeme Ceauşescuova pada - naime, nije još bio odlučen izgled krova
-tepih, koji je svojedobno prekrivao pod glavne dvorane, teži 14 tona
-kristalni svijećnjak u jednoj od dvorana ima 2,5 tone

Dobra gajba, ha? Smile

Pokušao sam obuhvatiti i Bulevardul Unirii, ali kut je nezahvalan:



Ovdje smo se razdvojili. Nikola je htio pogledati zgradu iznutra, ja sam bio skeptičan prema tome jer nisam mislio da će nas pustiti, a Vesna je odlučila krenuti svojim putem. Dakle, tu dolazimo do jedne od glavnih točki neslaganja Vesne i mene tijekom puta. Moja ideja obilaska grada jest: dođeš u grad, skužiš prvo što je zanimljivo i što vrijedi pogledati, i onda kreneš to obilaziti na način koji ti omogućuje da u čim manje vremena vidiš čim više (dakle, racionaliziranje rute obilaska). Onda, ako ti ostane vremena, sjedneš nekamo, gledaš grad, ljude, život. Vesna je pak tip osobe koji dođe u grad, i uopće se ne opterećuje time treba li nešto vidjeti, nema se želje pripremiti, znati što može očekivati, staviti stvari u kontekst...to je onaj tip ljudi koji su smrt za turističke vodiče jer vas uopće ne slušaju dok im govorite nešto, ali će onda uprijeti prstom u najbezvezniju crkvu kraj koje prođete i pitati vas "Kakva je to crkva?". I onda ako ne znate, spočitavat će vam vašu neobaviještenost.
Ne znam, za mene doći u Bukurešt (ili bilo koji drugi grad), gledati građevine, a ne biti svjestan povijesnoga konteksta, jest propuštena prilika. Gledati spomenik žrtvama revolucije 1989., a ne znati što se tu događalo, tko je koga ubio, zašto se uopće protestiralo...bez toga konteksta, čitav spomenik nema smisla.

Tako smo se razdvojili, a Nikola i ja smo se uputili prema ulazu u Palaču naroda. Međutim, na ulazu su stajali policajci, tako da sam ja pretpostavio da se ne može baš dobrovoljno ući nego da vjerojatno postoje organizirane ture koje koštaju - i bio sam u pravu. Toliko vremena ipak nismo imali, pa smo se zaputili natrag prema gradu. Prije toga smo bacili još jedan pogled na zgradu iz drugog rakursa:



Potom krećemo prema centru. Usput prelazimo rijeku Dâmboviţu, na kojoj leži Bukurešt:



Izgleda puno čišća nego što zapravo jest.

Dolazimo na Stradu Lipsceni, glavnu trgovačku ulicu Bukurešta, danas načičkanu brojnim restorančićima:



Pri kraju ulice prizori više nisu osobito glamurozni:





Odjednom ugledamo jednu poznatu plavušu. Vesna se stvorila pred nama iz suprotnog smjera. Pita nas hoćemo li s njom, velim joj da smo taj dio već prošli, osim toga, ona se htjela odvojiti. Do tog trenutka, ona je slikala Casu poporului:



i Stradu Lipsceni:

 

Odlazimo opet u suprotnom smjeru. Ponovno smo na Piaţi Universitatei, ovaj puta slikam sveučilište:



Kupujem sok i krećemo prema parku Cişmigiu. Hvata me umor, a i obišli smo više-manje sve glavne punktove u centru. Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.
Park ima i jezero:



Promatramo ljude, ja odmaram oči i tijelo. Imamo vremena do dogovora s Vesnom kod spomenika na Piaţi Revoluţiei. Naposljetku ustajemo, radimo krug oko jezera, upućujemo se prema mjestu dogovora. Opet smo žedni.
Dolazeći na trg sa zapada, slikam zgradu Senata:



i čuveni balkon:



te potom i spomenik žrtvama revolucije:



Na polukružnim zidićima lijevo i desno u prvom planu ispisana su imena palih na trgu te kobne noći.

Vesna dolazi, veli da si je uspjela na nekom sniženju kupiti ljetnu haljinicu. U nevjerici odmahujem glavom. Stalno naglašuje da mora paziti s lovom.

A što je ona sve vidjela?

Talijanska crkva: 



Bulevardul Nicolae Bălcescu:



Još malo bukureštanske arhitekture:





Žice:



Gradska vreva:



Dvorište:



Prizori iz života:





Bukureštanske ulice:





Potom opet odlazi do crkve Creţulescu, dok mi kunjamo u hladu kod spomenika. Naposljetku se vraća, oduševljena crkvom i freskama u njoj. Moramo to pogledati, veli. Idemo za njom, ali u međuvremenu je crkva zaključana, tako da od toga ništa. Možemo se samo zadovoljiti trijemom. I njezinim slikama, naravno:





















Da, fasciniraju ju freske.

Pada dogovor da se još prošećemo gradom, a onda odemo do hostela prije večere. Mogli bismo obići i Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. Vesna kaže da su ju nažuljale natikače i da ne može baš brzo hodati. Žulj joj se počeo stvarati još u Beogradu.

Još malo kontrasta:



Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni. Potom prolazimo kroz zanimljivu uličicu Hanul cu Tei (Han s lipama), koja je u biti bezistan (bazar), uz koji se nižu različite radionice, uglavnom umjetničke provenijencije:



Na kraju se nalazi podrumski kafić. Ulazimo, ali doima se mračno. Pored njega, na zidu, zanimljiv plakat: 



Židovska je četvrt s druge strane Bulevardula Brătianu. Prvo obilazimo jednu pravoslavnu crkvu:

 

Propovjedaonica: 



Oglas za izgradnju nove katedrale:



Zatim se dajemo u potragu za Židovskom četvrti, ali od nje nema puno. Par uličica: 



I sinagoga u koju nas ne puštaju:





Lunjamo dalje. Iza je veliko križanje, sa zgradama u tipično čaušeskuovskom stilu. Naime, za razliku od sumornih socrealističkih zgrada u ostatku istočne Europe, Ceauşescu je volio razigrani stil vijugavih linija, tako da Bukurešt izgleda daleko manje sumoran od drugih istočnoeuropskih gradova:

 

I u ogledalu:



Vraćamo se prema Piaţi Unirii, ali putem ulazimo u ogromni šoping-centar. To mi je prilika za kupiti pive Marku. Lutam prizemljem, a piva nigdje. Unutra vreva, hrpa ljudi, tipični kapitalizam svježe članice EU. Na kraju shvaćam da su pive na katu. Trpam sedam piva u košaricu, plaćam, dobivam veliku vrećicu - sve za 10 kn. Dvije pive od ovih je Marko pio, ostale mu nosim.
Ponovno smo na Piaţi Unirii:







Sjedamo na klupu, odmaramo se, ja pjevušim "Neki novi klinci" od Balaševića. Komentiramo Rumunje i Rumunjke. Žene su im lijepe, muški baš i nisu.

Polako krećemo prema hostelu. Putem uz Dâmboviţu uviđamo koliko je ta rijeka zapravo prljava. S druge se strane nalazi Palača pravde:



A na mostu i uzduž obale, oni pecaju:



Palača banke:



Opet prolazimo pored Strade Lipsceni, u kojoj vrše arheološka iskapanja:



Vesna skreće i fotografira, ja stojim i fotkam, Nikola produžuje. Vesna bi desno, meni je svejedno, Nikola je već odmakao 100 metara. Derem se naprijed za Nikolom, onda Vesna odustaje od ideje da skrene i ide dalje ravno, ali s izrazom lica "opet me tjerate da idem kamo vi hoćete". 

Ponovno kratimo kroz Cişmigiu, ljudi se voze po jezeru, čamcima, pedalinama...:

 

Jedan od bukureštanskih pasa u parku Cişmigiu:



Na samom vrhu Cişmigiua nalazi se sjenica u kojoj je napravljena zona za wireless internet. Prolazimo, idemo prema hostelu. Malo prije hostela, zanimljiv natpis na fasadi:



Ne, naglasak nije "organ'ele", dakle, ne radi se o mitohondrijima, lizosomima i društvu, naglasak je "org'anele", i radi se o određenoj množini imenice "organ". Prodavaonica organa? Doista ne znam, iza toga je neko dvorište, ispred toga neki neidentificirani poslovni prostor... Ipak, to je prilika za foto-session. Imamo jedan bubreg:



A profesorica biologije nudi...debelo crijevo?



Naposljetku smo u hostelu, malo se osvježavamo, presvlačimo, spremamo za večernji izlazak. Pitam onu Francuskinju neke stvari o Varni. Vesna je izrazila želju za kupanjem tamo, pa pitam ovu vrijedi li. Kaže da je more prljavo i da se naplaćuju suncobrani. Pitam ju i za Plovdiv, tamo namjeravamo spavati. Ona veli da ima adresu neke ženske kod koje su oni spavali privatno. Može. Spremamo se i izlazimo, oni sjede u dvorištu, već su mi sve spremili. Pokazuju gdje je adresa na planu grada. Ulica Borislav. To neće biti teško zapamtiti. Stvaram mentalni plan kako doći do nje od kolodvora u Plovdivu.

Prije večere bismo još trebali pogledati kako idu vlakovi za Snagov. To želimo sutra obići, a prema Lonely Planetovom vodiču, ima vlakova do tamo. Kolodvor nije daleko od hostela, desetak minuta. Dolazimo na kolodvor, prvo na međunarodnoj blagajni pitamo za vlak idući dan prema Bugarskoj. Prema podacima koje mi imamo, vlak ide za Varnu, međutim, vozni red na kolodvoru piše da ide za Sofiju. Ispada da moramo presjedati u Ruseu. OK, nije neki problem. Sada da još pitamo za Snagov. Odlazim na blagajnu za domaći promet, ali žena mi ne želi dati informaciju jer to trebam pitati na informacijama. OK, jedino mi ne veli gdje su informacije. Na kraju nalijećem na njih posve slučajno, i tamo mi žena veli da NEMA vlakova do Snagova. Odlično, Lonely Planet je i opet u krivu. Nema veze, ići ćemo minibusom.
Sad večera. Jedan od restorana iz Lonely Planetovog vodiča je relativno blizu, nekih dvadesetak minuta hoda od kolodvora. Krećemo tamo. Vesna već poprilično šepa zbog žulja. Nikola se isto žali na hodanje. Velim im da imamo i alternativu - ima još jedna pivnica, ali ta je u centru, do kojega bi nam bilo najbrže stići metroom. Hoćemo na metro? "A, joj, a u metrou su sigurno neki sumnjivci, mi ne bismo...". Izmotavanje. Ne bi naprijed, a ne bi ni na metro. A još su i gladni. Uokolo nema nikakvih restorana. Nije da baš možemo birati. Ipak nastavljamo dalje. Naposljetku izlazimo na Piaţu Victoriei. Imamo još jedan blok do restorana. Idemo ipak na metro. Spuštamo se dolje, sve je lijepo osvijetljeno, sumnjivaca nigdje, a na ulazu su one trokutaste rampe od metalnih šipki, koje se okreću kad provučete kartu (koja je magnetska). Peron je isto tako rasvijetljen, ubrzo stiže i vlak, superluksuzan, novi:



(OK, kadriranje je loše izvedeno, ali to sam slikao u vožnji)

Idemo samo jednu stanicu, na izlasku slikam peron:



Izlazimo, restoran je odmah preko ceste. Zove se "La mamă", tj. "Kod mame". Izgleda fino, porcije izgledaju obilato. Sjedamo, nemaju baš sve s menija, ali na kraju odabiremo. Vesna je blago nadrkana, valjda zbog hodanja i žulja.
Stiže predjelo. Nikola i ja naručili smo mamaliguţu, što je zapravo palenta, s vrhnjem i sirom. Dolazi ogromni tanjur palente, prekriven debelim slojem vrhnja, i naribanim sirom. Predjelo od kojeg se najedeš kao čovjek. Potom glavno jelo. Opet mamaliguţă, ovaj puta s puretinom i sosom od gljiva. Nikola jede neke kobasice. Ne uspijevam sve pojesti, ostavljam poprilično mamaliguţe na tanjuru. Ja sam, naravno, s očima većim nego želudac, naručio i desert - papanaşe, tradicionalne rumunjske kolače koji liče na donute, s tim da su preliveni gustim sosom od vrhnja i brusnica. Dolaze dva. Jedva uspijevam pojesti jednoga. I Nikola i ja uzimamo doggy bag, on za kobasice, ja za papanaşe. U jednom času osjećam strašnu slabost. Oblijeva me hladan znoj. Osjećaj prežderanosti. S jedne strane želim povraćati, iako me ne tjera, ali znam da je to još veća muka i napor, a i žao mi je te hrane. Taj osjećaj traje minutu-dvije. Potom ipak prolazi, vraća mi se snaga u tijelo, mogu i ustati i krenuti.
Izlazimo iz restorana, ja teturam preko ceste do cjelonoćne prodavaonice. Treba mi nešto za utažiti žeđ. Metro vozi do pola 12, sada je već 12. Dakle, moramo pješačiti do doma. Nikola ipak ima svoju ideju kako treba pogledati, jer možda metro ipak vozi. E, to je Nikola. Za njega natpisi ne vrijede. On ipak treba sve provjeriti. On će vozača autobusa na kojem jasno piše kamo ide ipak pitati kamo ide, jer "možda nije skinuo tablu od prošli put". A ja to ne shvaćam, jer osobno mrzim pitati druge ljude, pogotovo očite stvari, jer i sam popizdim kad me netko pita neku stvar koju smatram lako dostupnom informacijom.

Idemo doma. Vesna prva, Nikola i ja iza nje. Velim da trebamo na križanju skrenuti desno. Vičem to, tako da i Vesna čuje. Vesna međutim odlazi ravno. Mislim si, očito ima neki razlog - čula je da velim "desno", a ipak je otišla ravno. Nadrkana je, pa ne želim insistirati na skretanju desno, valjda zna što radi. Možda joj se ulica ravno čini mirnijom od avenije desno. Uostalom, ona je stalno po nekakvim planinarenjima i općenito se dosta kreće prirodom - pa ako se tamo nije izgubila, onda se pogotovo neće izgubiti u gradu, gdje ima puno više orijentira za snaći se.
Idemo ravno, potom skrećemo u neku od manjih ulica desno. Dolazimo do Piaţa Spania. Nastavljamo dalje. Prolazimo pustim uličicama koje podsjećaju na Željezničarsku koloniju. Obiteljske kuće s vrtovima. Tu i tamo ugledamo pokojeg psa. Naime Bukurešt je pun pasa lutalica. Međutim za razliku od naših pasa lutalica, koji su uglavnom divlji i nasrtljivi, ovi su najčešće mirni mješanci koji lijeno leže uz kuće ili ispod stabala, ili pak njuškaju uokolo. Velik broj ih je posljednjih godina i uklonjen s ulica.
Nikola veli "Vesna, kam si nas to dovela.", da bi Vesna odgovorila "Pa Krešo vodi!".
Ja? Ja sam još odavno prepustio kormilo njoj, otkad me nije poslušala na onom prvom križanju. OK, preuzet ću ga natrag.

Računam da idemo u smjeru zapada, rekonstruirajući naš put unatrag do onog križanja, tako da se ravnam po tome. Vesna šepesa, počinje lagano zaostajati. Čekamo ju. Ispada da joj je pijesak ušao u ranu od žulja. Ubrzo izlazimo na jednu široku aveniju, pretpostavljam da je to jedna od onih koje smo danas prošli. Još par skretanja i hop! odjednom mi je jedno križanje zbunjujuće. Vadim kartu iz ruksaka. Nalazim ulicu. Ispada da smo skrenuli na istok. Naime ona prva ulica ravno nije vodila u pravcu juga nego blagog jugoistoka, tako da su sva skretanja na zapad zapravo bila na jug, a na kraju smo otišli istočnije nego što smo i bili. Kažem to ovima. Vesna pita "A gdje je onda hostel?" "Imamo još za hodati." Vidim da je Vesna već na rubu živaca i da je sklona mene optužiti da sam zalutao, pa joj stoga, najmirnijim mogućim glasom kažem "Ja sam još na prvom križanju rekao da skrenemo desno, ti si produžila ravno." "Znači, ja sam kriva?" "Ja sam rekao da skrenemo desno." Tu mi Vesna upada u riječ, i počinje se derati na mene: "Nemaš ti ništa s menom, dovedi nas do hotela!" 

Tako dakle. Ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti iako sam se ja jasno ogradio od svega što se dogodilo nakon onoga križanja. Ja mogu preuzeti odgovornost za to da smo uopće išli u La mamu (što je kompenzirano odličnom večerom) i za to što sam mislio da idemo na jug, a išli smo na jugoistok. Ali do toga ne bi ni došlo da Vesna nije svojeglavo produžila ravno, iako sam rekao da trebamo ići desno.
U svakom slučaju, u ovom mi času ne treba da se netko dere na mene. Okrećem se, odlazim prvo u jednom smjeru, potom u drugome, i naposljetku znam kamo moramo ići. Počinjem hodati svojom brzinom. Nekako više nemam volje biti uviđavan i strpljiv prema Vesninom šepanju, jer ako se ona ima pravo derati na mene unatoč djelimično i svojoj krivici, onda i ja imam pravo biti povrijeđen. Shvaćam da ju žulj boli, ali i mene boli kada se netko istresa na meni. Povrijeđena mi je taština. Možda sam trebao brojati do 10...
Nikola pak ostaje uz nju, hodaju nekoliko koraka iza mene. Čini se da razgovaraju o gradskim žoharima koje viđamo uz kuće. Naposljetku dolazimo na Piaţu Universitatei. Sada je put do doma već lagan, tek smo jedan dan ovdje, a već nam se čini da smo ovuda prošli stotinama puta.
Iza parka Cişmigiu susrećemo pometače ulica. U pola dva u noći oni marljivo metu. Očito Bukurešt nije toliko prljav grad, ili barem radi na popravljanju toga imidža. Naposljetku dolazimo u hostel, moramo zvoniti. Otvara nam ista cura koja je tamo bila ujutro. I drugi dan će biti tamo. Očito živi u hostelu. Penjemo se u sobu, svi već skoro spavaju. Vesna si čisti ranu od žulja i tek tada primjećuje da je japanke ostavila u Beogradu. Dakle ostaje samo sa sandalama koje ju žuljaju i tenisicama koje ju žuljaju. Spremamo se na počinak, Nikola u sobi primjećuje žohara. Bojim se da mi se ne uvuče u ruksak.

Bio je to dug, dug dan...

egerke @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

egerke @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2012
Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovo putovanje. U odnosu na lanjsko, ove se godine promijenio i sastav i itinerer. Prva ideja je bila "Lej-lev-lek tura", ali to bi bilo nepravedno prema Srbiji i Makedoniji. Onda je bila u điru ideja "Turneja po zemljama postpozitivnog člana", ali i to isključuje Srbiju. Na kraju mi je negdje u Bukureštu, mislim, sinulo da je "Ajde, bre" doista univerzalna sintagma u svih pet zemalja kojima smo prošli (OK, Rumunji kažu "hai", ali svejedno), i da je to još najprikladniji naziv.

Putovanje je trajalo petnaest dana, obišli smo sveukupno pet zemalja (šest, ako računamo i prolaz kroz Crnu Goru na povratku - zapravo i sedam, jer smo prošli i kroz Neum), vidjeli masu toga, ispucali i hrpu slika (ja osobno oko 550, Vesna oko tri gigabajta).

Ideja za put pojavila se 2007., nakon uspješnog pokoravanja Albanije. Meni se negdje u mozgu počela gnijezditi ideja o posjećivanju Makedonije preko Albanije. Onda mi je Nikola negdje u zimi spomenuo postojanje nečega što se zove Balkan Flexipass - željezničke karte koja traje mjesec dana, a unutar tih mjesec dana može se putovati određen broj dana (dakle, nije kao Interrail, kojim možete putovati tijekom cijeloga roka važenja karte) - ovisno koliko dana se odabere, tolika je cijena karte. Uglavnom, Nikolina prvotna ideja je bila Beograd-Bukurešt, pa onda možda natrag, i prugom do Bara, pa onda u Albaniju. Onda sam mu ja predložio varijantu preko Bugarske, i on je to bez previše krzmanja prihvatio. Okupljanje sastava bilo je teže. Opet smo to razglasili na više strana, ali je većina ljudi na kraju završila na "Pa, zanimljiva je to tura, ali...". Čim počnu s "ali", odmah znate kamo to vodi. Usto je još Mate dobio stipendiju za Japan, i definitivno ispao iz postave. Nikola i ja smo tako bili sigurni, a još su dvije osobe do zadnjeg časa bile u igri. Jedna od njih je Vesna, moja frendica, koju sam upoznao dvije i pol godine ranije, a naše poznanstvo i druženje zapravo je posljedicom nekoliko neobičnih slučajnosti, koje su se pretvorile u redovno dopisivanje mejlom o poteškoćama na poslu i životu općenito. Vesna je završila biologiju i kemiju na PMF-u, inače je iz Varaždina, te ondje radi u jednoj firmi za izradu ekoloških studija. Vesna je prvi puta s Nikolom i mnome u zimi 2008. putovala u Sarajevo, i dobro se uklopila, većinom zato što je taj izlet bio spontan, i zato što ni Nikoli ni meni to nije bio prvi put u Sarajevu, pa smo bili prilično ležerni. Ova se stavka trenutno čini posve deplasiranom, no, kasnije ćete vidjeti zbog čega ju spominjem. Uglavnom, Vesna se isto kolebala zbog novca i konstantnog minusa na računu, ali je negdje oko Prvog maja prelomila odluku i rekla da ide s nama, pa kud puklo. Posljednjih tjedana prije puta stalno je odbrojavala dane u mejlovima i SMS-ovima.
Druga osoba bio je Hrvoje, Nikolin frend iz srednje, koji je već tri puta išao s nama u Istru, na tradicionalnu turu početkom travnja. Hrvoje je inače student ekologije i ujedno anarhosindikalist. Poprilično zanimljiva kombinacija i zanimljiv sugovornik. Ujedno je i vegetarijanac, što je značilo da bi se u tradicionalno mesožderskim balkanskim zemljama mogao suočiti s nezgodnim poteškoćama. No, Hrvoje je petljao, te ispiti, te lova, da bi na kraju dva dana prije polaska rekao da mu putovnica nije gotova, i da ne može ići. Tako je knjiga spala na tri slova. Dva muškarca i dama. Na kraju putovanja bi se moglo reći više nešto poput "dva tutleka i rospija", ali dobro. Laughing

Itinerer smo Nikola i ja počeli slagati početkom lipnja, kada sam bio kod njega u Ivaniću. Bacili smo na papir neke ideje što sve treba vidjeti, pogledali vlakove, buseve i slično. Nekoliko dana kasnije, ja sam formirao prvu verziju itinerera, poslao ju Nikoli, s predviđenim popisom troškova. On je imao u rezervi i šparniju verziju (uglavnom da putujemo noću i spavamo u vlakovima - čime bismo zaštedjeli novce za smještaj, ali bismo isto tako bili mrtvi umorni, tako da smo od toga odustali). Prema mom predviđanju, troškovi su bili između 250 i 350 €. Na kraju se to popelo na oko 400 €, nažalost, iako je to još uvijek vrlo jeftino, s obzirom da se tu radi o dva tjedna intenzivnog putovanja, pri čemu nismo šparali ni na hrani, a ni na spavanju (odsjedali smo i u hotelima, i to poprilično luksuznima). Usporedbe radi, samo za vikend u Beču prije toga potrošio sam 300 €. Kad smo usuglasili itinerer (na kraju je iz njega ispao Niš, jer nam se nikako nisu uklapali vozni redovi), poslao sam jednu verziju i Vesni, koja je malo kmečala zbog novaca, jer je u minusu, plus što otplaćuje auto i još joj se prijateljica udala prije ljeta, pa je trebalo kupiti poklon i odjeću za vjenčanje, ali je u međuvremenu dobila i povišicu tako da joj se to na neki način kompenziralo. Ona se složila s programom, iako joj se činilo da je tempo malo prebrz (bilo je predviđeno da niti u jednom gradu, izuzev Vlore, ne spavamo dvije noći zaredom - ali u svakom je gradu bilo predviđeno dovoljno vremena za razgledavanje). Istina, tempo je bio udarni, pogotovo za nju kojoj je to bio sav godišnji (paradoksalno, na kraju je njoj bilo napornije stati nakon tog putovanja nego nama - ja sam jedva dočekao da se odmorim na Zlarinu pet dana), ali ona je i inače poprilično fizički aktivna, bavi se alpinizmom, planinari, itd. Osim toga, glavni argument koji sam iznio bio je - ne ideš svaki vikend u Bugarsku, dakle, kad si tamo, bolje je vidjeti čim više. Ako ti se bude sviđalo, onda dođeš drugi puta na dulje. Ovo je "skenerski" izlet.

Dogovor je bio da krenemo 9. kolovoza. Vesna je dobila dva tjedna godišnjeg, Nikola se 8. vratio s mora, ja sam se vratio 7. iz Zlarina. Prva postaja bio je Beograd, jer smo tamo morali kupiti Balkan Flexipass...

SUBOTA 9. KOLOVOZA 2008.

Prije svega, ovdje uvodim jedan novi koncept. Naime, s obzirom da sam negdje oko Božića u T-comovoj akciji dobio još jedan mobitel za kunu, te još 100 kn uz njega, nisam tih 100 kn nikako uspio potrošiti, tako da mi se ideja da uzmem i taj drugi mobitel na put činila zgodnom jer ću se na taj način, pozivajući doma, uspjeti riješiti te stotke. Uglavnom, taj novi mobitel ima vokmen, te sam ga ja nafilao glazbom kako bi putovanje bilo zanimljivije. Usto, ideja je bila da svaki dan ima "tematsku pjesmu", dakle pjesmu koja će svirati ujutro umjesto zvuka budilice, a na neki će način biti povezana s našim aktivnostima toga dana.

Ovo je tematska pjesma ovog dana.



Večer prije, stvari su bile potrpane u ruksak. Iako ja nisam neka osobito modno svjesna osoba, uzeo sam po jednu dnevnu majicu za svaka dva dana, određen broj večernjih majica, tri para hlača, kabanicu, desetak pari bokserica, pet pari čarapa, maramice, sandale...brzo se to nakrca. Naravno, hrpa tehničkih stvari, poput punjača za mobitel jedan, drugi, punjača za fotić, rasklopnika (ili kako već nazvati ono čudo koje nije produžni kabel, a zatakne se u utičnicu, te onda na sebi ima još dvije-tri utičnice - naime, sjetio sam se da obično ljudima po Murphyjevom zakonu mobiteli krepavaju istovremeno, a s obzirom da je Nikolin konstantno na aparatima, to i nije pogrešno). Zatim vodiči - Lonely Planet za Rumunjsku i Moldaviju, Bradt za Albaniju, albansko-englesko-albanski rječnik, rumunjsko-njemačko-rumunjski rječnik, električni prevoditelj za engleski i njemački, fotokopije vodiča "Sofia in your pocket" i "Skopje in your pocket", fotokopije Wikipedijinih članaka o Bugarskoj, Makedoniji, Varni, Plovdivu, Kruševu, Prilepu, Bitoli i Ohridu... Laughing
Da, pripremio sam se. Kad putujete s nekim dva tjedna, pogotovo po tako zanimljivim krajevima, onda s jedne strane dođe i razdoblje kad ne možete baš stalno voditi neku svakodnevnu komunikaciju. Tu uskače vodička spika. Naime, ja se užasavam tišine u međuljudskoj komunikaciji (uvijek mislim da je to znak dosade), tako da se uvijek brinem o tome da ima dovoljno štofa za pričanje. Ili, ne mora se ni pričati, može se to i pročitati. Samo da se ne vozi kao kofer.

Dakle, sva ta gomila je stala u moj ruksak, i čak je ostalo još mjesta za neke druge stvari (pive za Marka, npr.). Naravno, prije sam uredno dobio narudžbe za razglednice i to, naravno, svatko je tražio iz drugog grada, tako da sam putem imao i s tim veselja.

Kretali smo vlakom u 11 sati iz Zagreba. Vesna je toga jutra stigla iz Varaždina, našli smo se u Importanneu, popili kavu u jednom bircu na Tomislavcu, i otputili se kupiti kartu njoj i Nikoli (on ju naravno nije stigao kupiti, tako da sam mu ju morao ja kupiti). Svoju sam kartu kupio večer ranije. Kad smo u nekoliko minuta prije 11 stigli na blagajnu, zatičemo tamo red i ženu s crnogorskom brzinom rada. Naime, žena vrlo studiozno ručno ispisuje karte (HŽ je jedna od rijetkih kompanija gdje se međunarodne karte još ispisuju ručno), posve nesvjesna repine i gužve pred šalterom. Mene, koji mrzim čekanja i repove, to tjera u očaj, pogotovo jer bi vlak trebao doći svaki čas. U tom času mrzim Nikolinu komotnost, isto kako ću ju mrziti svako malo tijekom idućih dva tjedna. Na sreću, neka žena iza mene mi kaže da vlak kasni, što me donekle smirilo.
Potom se još moram naći s Martinom da mi nešto vrati. Nalazimo se na peronu, a kako vlak kasni sjedamo u kolodvorsku restauraciju, da ne stojimo s mrcinama od ruksaka na leđima. Zagrebačka kolodvorska restauracija je začuđujuće luksuzna, s obzirom da su iste inače pojam užasa.
Vlak ubrzo stiže, pa se opraštamo od Martina i žurimo se ukrcati, dok nam ne otmu sva mjesta.
I tako kreće truckanje prema Beogradu. Vesna mi priča o Metalnoj industriji Varaždin, za koju je nedavno radila studiju, opisujući gotovo srednjovjekovne uvjete u kojima se odvija posao u toj navodno perspektivnoj firmi. Prema njenim pričama, sve ono što ste slušali o čeličanama devetnaestostoljetne Engleske još i dandanas postoji u središtu Varaždina. Odjednom mi je drago da imam diplomu i da nisam metalske struke.
U Ivaniću nam se pridružuje Nikola. Vidjevši ga na peronu, skoro padam u nesvijest od smijeha i nevjerice. Naime, sjećate se da je lani u Albaniju išao s faksovskim ruksakom, za koji je svezao one komične tenisice. E, pa ove godine se s tim istim ruksakom uputio na dva tjedna po Balkanu, samo što je ove godine za njega svezao još jedne sandale (svoje stare isusovke je imao na nogama). Ekonomičnost i praktičnost odsada imaju drugo ime. Iako, meni je taj njegov ruksak kao neki supersack. Prvo je iz njega izvadio nekakav tri tjedna stari Globus, onda je izvadio Foucaultov Dijalog o moći na španjolskom i to počeo čitati. Imao je još toga u ruksaku, tako da je ubrzo i Vesni uvalio štivo - Strukturalnu antropologiju od Lévy-Straussa. Mislim, svaka čast, ali čemu čitanje na takvom putu gdje možeš neprekidno nešto vidjeti kroz prozor (izuzev vožnje kroz Banat, koja je bila vraški dosadna).
Tako se vozimo kroz Slavoniju, nakon Broda Vesna i ja odlučujemo skočiti do vagon-restorana pojesti nešto (Nikola ostaje čuvati stvari i naručuje da mu donesemo nešto slatko, ali nemaju), a potom dolaze Vinkovci, pa taljiganje prema Tovarniku, i onda napokon granica, Šid, i prvi čin prebacivanja novca iz mog novčanika za "ostale novce" u novčanik za "novce zemlje u kojoj se nalazimo" (opsesivna kompulzivnost ponekada doista može biti zabavna, jel?). Uglavnom, ostalo mi je nešto dinara otkad sam u travnju bio u Srbiji, zatim neki prastari leji, koji više ništa ne vrijede, i ja to znam, ali sam ih nosio malo prošetati do rodnoga kraja, te jasno leki od prošle godine. I euri, za silu.
Dok do Vinkovaca pičite oko 160 km/h, već pruga do Tovarnika postaje lošija, i tako se loša nastavlja kroz Srbiju. Željeznička infrastruktura u Srbiji također je u lošijem stanju od HŽ-ove, tako npr. kolodvor u Rumi izgleda ovako:



Pruga od granice do Beograda uglavnom je dosadna, jer je pejzaž ravan, samo se izmjenjuju vrste usjeva na poljima uz put:





Taj nam put krati jedna djevojka par sjedala ispred, Srpkinja, koja je očito multiinstrumentalistica, pa je malo svirala violinu (i to poprilično falš, koliko se moje laičko uho razumije), a potom gitaru. Mic po mic, primičemo se Beogradu. Stara Pazova, Nova Pazova, Zemun, Novi Beograd... Između Zemuna i Novog Beograda nalazi se brdo, poznato pod imenom Bežanijska kosa, ispod kojega je probijen tunel. Kao i većina željezničkih tunela, i ovaj je neosvijetljen, i vraški dug. Toliko je mračan da se osjećate glupo nakon par sekundi tupoga zurenja u ništavilo. Nije stvar da će vam se oči naviknuti, nemaju se na što naviknuti. Mrak je mrkli (mrkao?). Potpun. Onda izađete iz tunela, i pred vama se otvori Novi Beograd. Red novih zgrada od čelika i stakla, a uz prugu totalni slamovi:





Zatim vlak prijeđe Savu i lagano se ugnijezdi u beogradski kolodvor. Putem se još vide tragovi NATO-va bombardiranja:



Na kolodvoru prvo odlazimo do međunarodne blagajne kupiti Balkan Flexipass. Začudo, sve prolazi bez poteškoća, lagano dobivamo karte, koje su, kao i uvijek, nezgrapne veličine, pa ih onda morate presaviti (ipak je to FLEXI-pass Laughing) i tutnuti u džep. Nikola se nije mogao pomiriti s time da ju mora presaviti, tako da je stalno pazio da bude ravna. To znači da ću mu ju idućih dana, u šetnjama gradom, ja morati nositi u svom ruksaku za šetnje (eh da, i to sam uzeo - mali ruksak za najnužnije stvari koje mi ne stanu u džepove, da ne teglim sve okolo; ubrzo je taj ruksak postao javno dobro pod geslom "E, daj to spremi kod sebe".)
Nakon kupljenog Flexipassa, upućujemo se prema prvom hostelu, onome u kome smo Martin i ja odsjeli u travnju. Putem do tamo prolazimo pored zgrade Ministarstva obrane, bombardirane 1999.:



Radi se zapravo o dvjema palačama blizankama, drugi krak sam poslikao u travnju (službeno, fotkanje je zabranjeno, radi se o vojnim objektima, iako su to de facto ruševine):



Prvi hostel je pun. No, ljubazno nas osoblje, nakon provjere u kompjutoru, šalje u drugi hostel, odmah u susjedno dvorište. Tamo bi trebali imati tri kreveta. I imaju, no nažalost u različitim sobama. Tako Vesna dobiva sobicu na katu, s nekom Talijankom, a Nikola i ja završavamo u prizemlju s hrpom Nizozemaca. Jedna djevojka iz te skupine čitavo vrijeme našeg odlaganja stvari i preoblačenja u nešto komotnije za izlazak u grad pokušava svirati neki iritantni napjev na blokflauti. Iskreno se nadamo da će s tim prestati do navečer, bilo da ga nauči, bilo da odustane, jer to baš nije za podnijeti.

Zanimljivo je da je ženska u hostelu rekla da ima "samo tri kreveta slobodna". Nakon što su nas smjestili, netko je zvao na telefon, pa im je rekla da ima "samo tri slobodna kreveta". Kasnije ćemo vidjeti da su se kreveti pojavljivali vrtoglavom brzinom, iza svakog ugla.

Dvorište u kome je hostel i nije neka vizura:



Izlazimo u grad, gladni smo, želimo večeru. Odlučujem se odvesti ih na Skadarliju, tamo su cijene, doduše, nešto više, ali hrana je odlična, atmosfera također, baš za kušati nešto od prave srpske kuhinje. Skadarlija, ili Skadarska ulica, jedna je od starih beogradskih ulica, koja je ostala sačuvana u svom boemskom ugođaju. Uzduž ulice načičkani su restorančići uglavnom sa živom glazbom, u donjem dijelu ima i suvenirnica, nekoliko lijepo oslikanih fasada, spomenik srpskomu književniku Đuri Jakšiću. Na podu je kaldrma, kao u tursko doba, uzduž je drvored, navečer Skadarlija postaje šetalište mondenih Beograđana.
Putem do tamo, prolazimo pored zgrade Skupštine Srbije (i svih mogućih zemalja prije kojima je Beograd bio glavni grad):



Nasuprot državne, zgrada je gradske skupštine Beograda:



Fontana na Trgu Nikole Pašića:



Fontana i Skupština:



Spomenik Nikoli Pašiću:



Pogled niz Bulevar kralja Aleksandra, najdulju beogradsku ulicu:



Prolazimo kroz jednu zgradu, izlazimo na Terazije, glavno beogradsko čvorište gradskog života.
Terazije su ime dobile po vodotornju (terazije su inače vaga) koji se u tursko doba nalazio na njima, a koji je bio dio turskoga vodovoda od izvora u Velikom Mokrom Lugu do grada.

Hotel Moskva na Terazijama:



Terazije - pogled prema Knez Mihajlovoj, glavnoj pješačkoj ulici:



Terazije - pogled u drugu stranu (Ulica kralja Milana):



Trg Republike:



Stajem u jednoj prodavaonici kupiti pivu za Marka. Kupujem Weifert, plaćam novčanicom od 1000 dinara, na kojoj je Đorđe Weifert, prvi guverner Narodne banke Srbije, inače član poznate obitelji koja je osnovala pančevačku pivovaru. "Weifert za Weiferta", kažem prodavačici, ali ona očito ne kuži poantu.
Kasnije će mi Marko reći da je tu pivu već pio, tako da imam pivu viška.

Dolazimo na Skadarliju. Nikola i ja šećemo i razgovaramo, Vesna fotografira. U jednom času je iza nas, u drugom je nema. Nikola komentira "U ovom trenutku, Vesnini organi već putuju prema istoku." Općenito, fora s ekstrakcijom pojedinih organa za tržište bila je lajtmotiv većim dijelom putovanja. Vesna nas dostiže, žali se da ju nismo čekali. Nemamo oči na leđima, kažem joj "Idući put vikni da te čekamo." Do kraja putovanja, ona nije naučila tu jednostavnu radnju, nego bi uvijek stala, bez obavijesti.

Skadarlija:



Glave na fontani:





Još malo života Skadarlije:



Živa glazba:



Sjedamo u restoran zanimljivog imena - Ima dana:



Nonšalancija svugdje.

Niz Skadarliju:



Ulica preko puta:



Naručujemo, sve troje, Karađorđevu šniclu. Eh, to je tipičan srpski specijalitet, radi se o pohanom goveđem ili svinjskom lungiću, punjenom kajmakom, koji se servira s krumpirom i tartarom. Urbana legenda kaže da je oblikovan prema jednom dijelu Karađorđeve anatomije, no radi se ipak o modernijem izumu, iz sredine 20. stoljeća. Uživamo u jelu, iako je to daleko skuplje od našeg predviđenog dnevnog budžeta. Neka, idemo na sve jeftinije zemlje. Daj još i šopsku uz to...

Ovo se nekad zvalo "ušao mi je kandelaber u kadar", danas se zove "umjetnička kompozicija":



Noć i oslikane fasade na Skadarliji:



Poslije večere zaključujem da će mi trebati još love u Beogradu, a kako sam već unaprijed odlučio da neću nositi svu lovu sa sobom nego usput dizati po bankomatima, vrijeme je da počnem tražiti prvi. Putem natrag do centra prolazimo pored jednoga. Dižem novce, pričam usput s Nikolom. Stišćem 3000 dinara. Izlazi mi neobično debeli bunt novca. Gledam pozornije i shvaćam da sam stisnuo jednu nulu previše. Dignuo sam 30000 dinara - oko 3000 kuna. Prvi impuls mi je da manijakalno naguram lovu natrag u bankomat i natjeram ga da sve poništi, ali to naravno ne ide tako. Ostaje mi mjenjačnica. Praktički sam podigao lovu za ostatak puta. Na kraju ću ipak morati nositi svu predviđenu lovu sa sobom.
Ostaje međutim problem toga da je sutra nedjelja. A u nedjelju ništa ne radi. OK, reći ćete, mjenjačnice, makar na kolodvoru, rade. Je, i ja sam tako mislio, sve dok se 1997. u Parizu nisam uvjerio u suprotno. U čitavom Parizu nije bilo nijedne mjenjačnice koja radi nedjeljom. Martin i ja bili smo izmoreni od žeđi, ali se nismo ufali piti vodu iz pipe, jer tko zna kakva je. Na kraju smo navečer praktički na samrti pitali vlasnika našeg hotelčića može li se piti voda, i onda nam je on rekao da jasno, da ju on pije cijeli život. Uglavnom, ta pariška voda iz vodovoda bila mi je najfinije piće u životu.
No da, svrha ove digresije bila je ta da pokažem svoju skepsu i da mi ne da mira crni scenarij u kojem ja ostajem s nekih 27 tisuća dinara u rukama sutradan na odlasku iz Beograda. Mrtvi kapital. Neću imati mira dok ne odem do kolodvora i dok ne provjerim radi li tamošnja mjenjačnica. Odma, sada, odma.

Prolazimo pored fontane na Trgu Republike:



Šećemo Knez Mihajlovom. Ja zavirujem u radna vremena mjenjačnica, Vesna zastajkuje, kriči na nas da ju ne čekamo, pa opet zastajkuje i fotka. Tri gigabajta.

Knez Mihajlova:



Narodni svirač nasred Knez Mihajlove:



Još malo Knez Mihajlove:



zgrada SANU:



Kupujemo sladoled, šećemo dalje. Ulazimo u jednu knjižaru. Da, koliko se god hrvatski nacionalistički snobovi trudili Srbe prikazati kao balkanske seljačine, dok smo mi kulturni Europejci, u Beogradu knjižare rade subotom cijeli dan, a nedjeljom također, ne znam doduše da li cijeli dan, ali ujutro sigurno. Razgledamo, na polici rječnici Školske knjige: Bujasov hrvatsko-engleski, zatim hrvatsko-talijanski, hrvatsko-ruski...nitko se ne buni. Kupujem razglednice.
Skrećemo prema kolodvoru. Vesna protestira jer, em jurimo, em ne trebam to baš večeras provjeriti, kolodvor je daleko. Trebam. Inače neću biti miran.

Beograd je pun zanimljivih grafita. Evo jednoga:



Dolazimo do kolodvora, mjenjačnica je pored ulaza. I da, radi nedjeljom!  Super, neću ostati s mrtvim kapitalom. Sada se mogu opustiti. Odlazimo u jednu pravu balkansku slastičarnicu koju smo sreli putem. Treba nam doza šećera:



Da, ovo veliko bijelo su šampite. Veličine Keopsove piramide, doduše, ali šampite.

Još od prvog izleta u Sarajevo, mene u tim slastičarnicama privlači boza. Boza je oduvijek imala neki mističan prizvuk, znali smo da je to nekakvo piće, i da je poprilično mutno, jer se glupim ljudima znade reći "Bistar si ko boza." Prvi ju je probao Martin, pred neke dvije i pol godine, i rekao mi da to ima okus po bljuvotini. U Sarajevu sam je se i ja dočepao, i to specificirao: uzmeš zagorski kiseliš, umiješaš unutra žlicu brašna, promiješaš, i dodaš malo bljuvotine za aromu. Uglavnom, fino kiselkasto i osvježavajuće. I tako ja svaki puta u tipičnim balkanskim slastičarnicama uzmem bozu, pa se onda pitam šta mi je to trebalo. Isto kako u Istri pijem Favorit pivo, s istim pitanjem.
Začudo, boza se putem poboljšavala. Ova u Beogradu bila je slična sarajevskoj. Makedonske i albanske boze bile su daleko bolje.

Boza izgleda ovako:



Bistro, je li.

Malo smo se preračunali sa šećerom, tako da po izlasku dišemo na škrge. Lagano je već vrijeme počinku. Upućujemo se prema hostelu, putem prošavši pored još jednog zanimljivog grafita:



i zanimljive reklame:



(proizvodnja je licencna, puni se u Somboledu, somborskoj mljekari - valjda je i nju kupio Raić. Todorić je inače vlasnik Frikoma, najpoznatije srpske tvornice sladoleda - to vam je, inače, bivša Pekabela.)

Fontana na Terazijama:





Po povratku u hostel (onaj sa "samo tri slobodna kreveta") Vesna ustanovljuje da je dobila još jednog novog cimera, Nizozemca. Ubrzo ga i upoznajemo, tip nekog neodređenog broja godina, rekao bih između 27 i 35, predstavlja se i izgovara kao ime nešto što liči na pročišćavanje sluzi u grlu. Zaključujem da se frajer vjerojatno zove Gerd (što Nizozemci izgovaraju kao Herd - iako je taj h sličniji onom opisu gore, a ne našemu h), pa ćemo se tako referirati na njega ostatak putovanja, a i ostatak života ako se ne dokaže suprotno - a možda čak ni onda (npr. ove smo godine doznali kako se zove Vehabija, naš prijatelj iz Ulcinja, ali zajebi ti to, on ostaje Vehabija).
Dakle, taj Gerd (Hrd) putuje Balkanom, ali suprotno od nas - u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Plus što putuje sam, i autom. I tako još neko vrijeme sjedimo u "društvenim prostorijama" hostela, pričamo s Gerdom i nekim Francuzom, te s onim Nizozemcima (ona ženska više nema blokflautu), dok se naposljetku ne pokupimo na počinak. Nizozemci odlaze u život, tako da Nikola i ja možemo u miru usnuti.

Prvi dan uspješno apsolviran...

egerke @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.