Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
petak, ožujak 30, 2012
UTORAK, 21. KOLOVOZA

Idućega jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, još malo gledamo TV do kretanja na kolodvor. Po izlasku iz kuće utvrđujemo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Došavši na kolodvor i podigavši karte, Nikola želi promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali ga ja od toga odgovaram, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje. Ionako šalter mjenjačnice ne radi. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršujem širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar "Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država."
Dok čekamo bus, iz zvučnika na kolodvoru trešti "Movin' on up" od Primal Screama - i simbolični poticaj da se dignemo iz pepela. Autobus ubrzo stiže - visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako krećemo prema Kotoru.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok Mate i ja uživamo u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola flegmatično čita Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavog tjedna.
Granicu prelazimo na Karasovićima-Debelom Brijegu, gdje nas počinje prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ulazimo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku ne obećava. Dojma smo da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam puca na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:



Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Nasuprot Herceg Novom je Tivat sa svojim zaljevom:



Put nas dalje vodi preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik - popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, svladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi, međutim, idemo busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:



Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:



Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev. Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:



Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:



Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:



Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:



Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam dalje bilježio, ali vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora nalazi se još mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao "Zaljev hrvatskih svetaca" (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor upućujemo se u stari grad vidjeti te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola se raspituje o mogućnostima promjene novca i doznaje da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po "nepovoljnom" tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, opraštam mu jedan raniji dug od 100 kn.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:



Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:



Slijedi mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo.

Evo malo zapisa s te šetnje. Natpis na pravoslavnoj crkvi:



Mletački prozori:



Nakon ručka (pizza i Nikšićko), šećemo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:



Opet utvrde u pozadini.
Odlučujemo ne ući u katedralu, jer se upad naplaćuje 1€, a mi zaključujemo da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako će mi kasnije reći prijateljica koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti...

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor...

Zidine:



Nakon još malo šetnje upućujemo se prema kolodvoru. Autobus za Budvu je već tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, kreče čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve traje nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) - ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da se prvo dajemo u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici odlučujemo priupitati policajca. On nam objašnjava da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razrješava autobus koji u trenutku našeg dolaska na križanje skreće prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru ispada da buseva za Ulcinj više nema, pa odlučujemo da će nam iduća destinacija biti Bar. Zatim se otpućujemo u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok ja, umoran, priliježem pod drvo. Ova dvojica se ubrzo vraćaju s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:




Odlučujemo se obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:





Po povratku na kolodvor kupujemo karte i čekamo bus za Bar. Dotični se pojavljuje, ali na njemu piše i da produžuje za Ulcinj. Dogovaramo se s kondukterom da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus opet kreće prije vremena, na taj način skoro ostajemo bez Mate jer je isti zaglavio u WC-u.
Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem "resort") Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledamo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem bus staje, skrenuvši s magistrale, jest Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak se dva autobusa spuštaju u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo doživljavamo prizor sličan onomu od prethodnog dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, naš autobus cijelo vrijeme vozi iza tog drugog busa, sve dok on ne skrene na neku usputnu stanicu. Vozač našeg autobusa tada se zaustavlja paralelno s njim, izlazi van, te uz uzvike "Jesi li ti normalan?" pokušava očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke ne čujemo, jer se vodi podalje, ali do fizičkoga obračuna, srećom, ne dolazi.
Preko Sutomora stižemo i u Bar. Najveća crnogorska luka ne ostavlja neki prizor u noći koja se već spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru mijenja se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa ne pita, a mi se od Bara do Ulcinja vozimo besplatno.

Na izlasku iz Bara ne propuštamo baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je "izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj". Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći se ne vidi.

I tako stižemo u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa i taj da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora ne vidimo. Vidimo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Upućujemo se u smjeru u kojem vjerujemo da je centar (točnije, u kojem ja vjerujem da je centar, Mate tvrdi da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također ide u "mojem" smjeru. Tako dolazimo i do grada. Kako je već prilično kasno, postavlja se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom.

I tako krećemo u tom pravcu. Ubrzo prolazimo pokraj vozača minibusa i taksista koji nam nude vožnju do Vele Plaže, ali nastavljamo pješke te se ubrzo zatičemo u tipičnoj albanskoj mahali, koja liči otprilike na onaj dio Podsuseda uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola se, svladani glađu, odlučuju sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam gladan, posvećujem se čitanju vodiča.
Ubrzo postajemo glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona pilji u nas, a najupornija su, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje za istim stolom sjede čak dvojica.
Ispostavlja se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nema vreću, dakle spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i odlučujemo se krenuti natrag prema gradu. Pokušat ćemo pronaći adresu agencije koja se spominje u vodiču. Prvo ja pitam nekog mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju "My lips are sealed." Kasnije ćemo ga čuti kako priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nema govora.
Sljedeći gospodin kojemu se obraćamo je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba upućuje nas do agencije koja se, kako će se ispostaviti, nalazi preko puta kolodvora. Ista agencija organizira i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra košta 7€, a on nam za spavanje nudi 15€. Nikoli se to čini previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas tip pita za koliko bismo mi, pa mu kažemo 10€, na što se on samo nasmije i kaže da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju se dogovaramo da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas izlazi 13€.
Raspravljamo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: "Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!") ili u 2 popodne (Krešo: "Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?"). Na kraju se ipak odlučujemo ići ujutro, a Ulcinj pogledati još te večeri.
Smještamo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjom pokazuje da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca trešte turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održava se rave-party, a ulice su krcate mlađarijom. Naravno, govori se prvenstveno jedan jezik - albanski. Registracije su uglavnom kosovske.

Penjemo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:



Odmor na zidinama:



I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši redom udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio "Kakva je to buka?", dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čeka nas posljednja noć prije prelaska granice...

egerke @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.