Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, svibanj 11, 2014
SRIJEDA, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. Laughing

Moje prijevozno sredstvo do Biševa je:



Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom.

Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci:



Ostavljamo Komižu za sobom:



Pogled prema Svecu:



Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana.

Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima me kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar...

Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat:



Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest:



Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži:



Pogled uokolo:



Isplovljavamo iz Mezuporta:



Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar:



A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa:



S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu:



Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi:



Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale:



Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene Laughing :



Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale:



Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva.

Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu:



Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu:



Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta:



Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac:



I ponovno njegov minijaturni susjed:



Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice:



Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu.

No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije.

Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi.

Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio):



Još tragova požara – otok sve više prekriva makija:



Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje:



Još jedan zum prema Brusniku:



I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire:



Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo:



To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa.

Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina:



Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa:



Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj:



Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti:



U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra:



Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara.

Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije:



Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda:



Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup.

Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom:



Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela:



Pogled na istok. Opet se nazire Korčula:



Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane:



U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari.

Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih:





Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana.

Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi.

Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa:



Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća na neko plovilo:



Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Laughing

Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat):



Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša:



Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači.

Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa.

U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom:



Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto.

Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo:



Podno klifova istočne obale Biševa:



Pred ulazom u Modru špilju:



Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj.

Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara.

Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom.

Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze:



Špilja je pod videonadzorom:



Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik.

Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne):









Prag odozgo:



U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz:



Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju:



Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija:



U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene.

Dok krećem prema Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod:



Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm.

Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija:



Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe.

Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži:



Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom:



Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas.

Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju.

Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča:



Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara.

Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti:



Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati.

Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...

egerke @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.