Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 23, 2014
NEDJELJA, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon ranog ustajanja, upućujem se prema luci, gdje je još od sinoć privezan katamaran Judita. Jelsa nema Jadrolinijin ured, pa se karte kupuju u turističkom uredu. Gužva je poveća, no srećom na katamaranu ima dovoljno mjesta. To je inače linija koja Jelsu spaja sa Splitom, uz stajanje u Bolu. Meni je dovoljno samo da me prebaci do Bola.

Judita nema mogućnost izlaska na gornju palubu, tako da nemam baš neke mogućnosti fotografirati. Stoga po izlasku iz jelšanske luke i usmjeravanju prema Braču slikam kroz prednje staklo i preko prednje palube panoramu južne strane Brača:



Na slici ne izgleda toliko impozantno, no Brač je s te strane doista visok (tu je, uostalom, i Vidova gora).

Desetak minuta kasnije već smo pred Bolom:



A ubrzo i pristajemo u taj ljupki gradić, jedino veće mjesto na južnoj obali Brača. Iskrcavam se iz katamarana i krećem u šetnju bolskom rivom.

Ime Bol nema nikakve veze sa slavenskom riječju „bol“, već je dalmatskog porijekla – od latinske riječi vallum, tj. palisada, zemljani bedem. Mjesto Bol ima oko 1600 stanovnika (poznata je priča kako središnji teren bolskog teniskog centra, na kojem se do 2003. igrao WTA turnir, ima više mjesta nego što Bol ima stanovnika), a zbog reljefa se prostire uglavnom uz obalu. Prvi se puta kao lokalitet spominje 1184., a kao naselje tek 1475. Današnji se Bol formirao oko dominikanskog samostana u čijoj se crkvi nalazi više slika poznatog bokeljskog slikara Tripa Kokolje. Danas je Bol mjesto koje uglavnom živi od turizma, te se smatra jednom od mondenijih turističkih destinacija u Hrvatskoj.

S obzirom na doba dana, ulice su još puste, pa malo bilježim motive Bola:





(velika zgrada na sredini je zgrada Prve dalmatinske vinarske zadruge, osnovana 1903.)

Kako nisam stigao ništa doručkovati u Jelsi, zastajem u jednoj pekarnici i kupujem burek. Skuplji je nego u Zagrebu. Da, cijene me podsjećaju da je Bol mondeno odredište...

Sjedam na klupu i jedem svoj doručak. Na obalnom šetalištu je neobično živo. Svako malo promakne neki džoger, pa netko na rolama, jedna gospođa čak hoda s onim štapovima za hodanje...halo, ljudi! 8 sati ujutro je, nedjelja je i još je državni praznik! I vi ste, navodno, na odmoru.

Budući da mi bus ide tek u 10:45, moram razumno utrošiti vrijeme. Krećem stoga lagano prema zapadu, šećući uz obalu. Zapadno od mjesta počinje kompleks hotela, a potom dolazim i do glavne bolske atrakcije:



Zlatni rat jedna je od najprepoznatljivijih vizura Hrvatske, i svakako najpopularnija plaža u zemlji. Riječ je o 634 metra dugačkom rtu, u čijem se središtu nalazi borov šumarak koji je sa svih strana uokviren šljunčanom plažom. Plaža mijenja svoj oblik ovisno o morskim strujama, vjetru i plimnim ciklusima. Moguće je npr. da pri vrhu plaže zaspite na jednoj strani, a probudite se na drugoj. Ili u moru, ako ste krivo procijenili kretanje mora. Zbog te je pojave čitav Zlatni rat zaštićen kao geomorfološki fenomen. U šumarku pored plaže nalaze se ruševine rimske ville rustice, s ostacima bazena. Zbog povoljnog vjetra maestrala, potaknutog činjenicom da se nalazi na najužem dijelu Hvarskoga kanala, u svojevrsnom koridoru, Zlatni je rat omiljeno odredište zaljubljenika u jedrenje na dasci (slično kao i Viganj na Pelješcu, pokraj kojega sam također prošao).

Spuštam se do plaže. U ovo doba dana još je prazna (svi džogiraju i rolaju se), tako da imam priliku snimiti jedinstven kadar:



Iznad redova ligeštula spremnih za iznajmljivanje vidi se Vidova gora, sa 778 m najviši vrh jadranskih otoka:



Krećem lagano natrag prema Bolu. Usput liježem na jednu klupicu, te malo kunjam. Lagano se budi život oko mene, prvi kupači kreću na plažu.

Po povratku u Bol, još malo usputnih kadrova:



Bolska lučica:





I došlo je tako i vrijeme da krenem na bus za Supetar. Po polasku iz Bola, cesta se ubrzano uspinje, otkrivajući sve bolji pogled na Bol, Hvarski kanal i susjedni Hvar:







Ovdje se dobro vidi strmina južne obale Brača:



I još jednom pogled na Hvar:



Te prelazimo prijevoj i ulazimo u unutrašnjost Brača. Krajolik je ovdje mnogo zeleniji, pogled prema sjevernoj strani Vidove gore:



Otok Brač (tal. Brazza, lokalni čak. Broc) s 395 km2 treći je najveći hrvatski otok, i, kako smo već spomenuli, najviši od svih. Ima oblik elipse kojoj su na sjeverozapadu i jugozapadu dodana dva isturena dijela koja zatvaraju Milnjanski zaljev. Dužina istok-zapad iznosi oko 40 km, a širina sjever-jug oko 12 km. U geološkom smislu, Brač je tzv. prebačena bora – nastao je sudarom dviju litosfernih ploča, no taj sudar nije uzrokovao jednolično izdizanje, već je pritisak jedne ploče bio jači, pa tako Brač izgleda kao golema kosina, tj. od sjeverne se obale visina blago povećava prema jugu, da bi se potom na južnoj strani naglo survala u more. Brač je jedan od rijetkih jadranskih otoka koji na sebi nema mjesto koje se zove isto kao i otok. Ime mu navodno potječe od ilirske riječi brentos – jelen, a i Grci su ga zvali Elaphousa. Iako je nastanjen još od paleolitika, grčke su ga naseobine zaobišle. Ilirski su otpor slomili tek Rimljani 9. g. po Kr. No ni oni nisu izgradili nikakvo veće naselje na otoku, nego je Brač uglavnom služio kao mjesto za odmor rimskih plemića. Ono što se međutim eksploatiralo, bio je kamen – brački je kamen čuven u svijetu, a od njega je izgrađena i Dioklecijanova palača i predvorje zgrade UN-a u New Yorku.

Nakon što su Avari i Slaveni razorili Salonu, mnogi su Salonitanci prebjegli na Brač, te prema predaji osnovali mjesto Škrip, najstarije na otoku. Brač ostaje pod upravom Bizanta.

Od 1268. do 1357. Bračani priznaju mletačku vlast, zatim ugarsku, a od 1420. ponovno mletačku, uz sačuvanu autonomiju. Bračani su birali vlastitog kneza, koji je stolovao u staroj otočnoj prijestolnici Nerežišćima. S otoka Brača iz tog razdoblja potječu i dva zanimljiva dokumenta – Povaljska listina (posjedovna isprava benediktinskog samostana) i Povaljski prag (natpis majstora Radonje iznad vrata na tom istom samostanu), oba pisana bosančicom. To su jedina dva ćirilična dokumenta nađena na području Hrvatske (obično se navodi još hrvatskih ćiriličnih dokumenata, ali oni su svi s područja današnje BiH, pa je upitno možemo li ih smatrati hrvatskima). Zanimljivo je da je Povaljska listina otkrivena slučajno, kada je svećenik koji je došao blagosloviti kuću zapazio neobične znakove na papiru kojim je domaćica raspirivala vatru na ognjištu.

Tek nakon 15. st. bračka se naselja iz unutrašnjosti sele na obalu. U 16. st. nastaje glasovita glagoljaška pustinja Blaca zapadno od Bola. 18. st. donosi urbani razvitak obalnih mjesta. Nakon propasti Venecije Brač pripada Ilirskim pokrajinama, pa Austriji, a zatim ulazi u sastav Jugoslavije. 1941. ga je okupirala Italija, potom je nakon kapitulacije bio neko vrijeme slobodan, pa su ga zauzele ustaše, pa Nijemci, do ponovnog oslobođenja u srpnju 1944. Vjerojatno najpoznatiji Bračanin jest Postiranin, pjesnik, pisac, prevoditelj, partizan i prvi predsjednik Sabora NR Hrvatske (sve na p-), Vladimir Nazor.

Otok je patio od snažne emigracije početkom 20. stoljeća, prvenstveno u Čile (recimo, poznati čileanski biznismen Androniko Lukšić porijeklom je iz Sutivana). U Jugoslaviji se situacija poboljšala, pa je izgrađena infrastruktura, otok je povezan trajektima s kopnom, a razvila se i industrija (tvornice Sardina Postira i Favorit Nerežišća). Ipak, težak život na otoku obilježio je Bračane i bio uzrokom jednog od najpoznatijih stereotipa o njima – onoga da su škrti. Zanimljivo je i da je Brač najnačitaniji hrvatski otok – statistika pokazuje da po glavi stanovnika dolazi 5 knjiga u otočkim knjižnicama. Isto je tako jedan od 3 otoka s međunarodnim aerodromima. Zračna luka Brač izgrađena je 1993., jedina u samostalnoj Hrvatskoj, a nalazi se sjeveroistočno od Bola, u unutrašnjosti.

Nadao sam se da ću autobusom proći kroz Nerežišća, no u Pražnici skrećemo na sjeveroistok i počinjemo se spuštati prema Pučišćima. Odavde sijevaju vidici prema obali, i Omiškoj Dinari:



U daljini se vidi i Split:



A na jugu prijevoj Dupci, koji odvaja Omišku Dinaru (lijevo) od Biokova (desno):



I tako se pomalo spuštamo u Pučišća, gradić poznat po okolnim kamenolomima i nedavnoj aferi s Jadrankamenom. Pučišća su smještena u dubokoj uvali koja se u dnu dijeli na dva rukavca. Ne zadržavamo se previše, tek da iskrcamo putnike, pa stoga samo tri brze slike:







Nastavljamo cestom koja vodi sjevernom obalom., preko Postira i Splitske do Supetra. Umor od nedovoljno prospavane noći (da, krevet je bio opet prekratak) ubire danak, pa većinu te dionice spavam. Nakon 20-ak minuta stižemo u Supetar, glavno otočko naselje i trajektnu luku. Ja ovdje presjedam na drugi bus, koji me vozi do Sutivana.

Oko pola 1 sam u Sutivanu. Razlog zašto idem ovamo jest dogovor s čovjekom neobična imena – Hrabren. Hrabren i ja upoznali smo se prethodne jeseni na jednom od brojnih zagrebačkih pub-kvizova, kad smo spletom okolnosti završili zajedno u ekipi. S vremenom smo se sprijateljili, a kad sam mu iznio svoj ovogodišnji plan, rekao mi je da slobodno navratim i u Sutivan. I eto, ja došao. Taman će mi Sutivan doći na ovom putu nešto kao Ohrid na landranjima Balkanom, mjesto na kojem ću jedan dan bez obaveza puniti baterije.

Hrabren me čeka na stanici, te prvo sjedamo u jedan kafić na obali. Uz uobičajeni razgovor, malo me informira i o Sutivanu, no ja ću te podatke iznijeti u idućem nastavku. Potom odlazimo na ručak do jedne njegove prijateljice, usput susrećući i Ellu Dvornik. Naime, Dvornikovi imaju kuću u Sutivanu, te su Hrabren i Ella znaju još od djetinjstva. Nakon ručka ostavljam svoje stvari kod njega, a potom provodimo poslijepodne na plaži s njegovom ekipom, sjedeći u hladu i laprdajući.

Hrabrenovo neobično ime posljedica je činjenice da su mu oba roditelja kroatisti i zaljubljenici u staroslavenski, te su tako djetetu dali ime koje aludira na Crnorisca Hrabra, bugarskog monaha iz 10. st. koji je u svom spisu O pismenima branio i zastupao glagoljicu spram latinice i grčkog alfabeta. Suprotno svim očekivanjima, Hrabren nije zbog svog imena imao problema sa zadirkivanjem druge djece. Laughing

Toga popodneva sam upoznao i Hrabrenove roditelje. Dok je Hrabren emotivac, osoba koja voli popiti, svira gitaru i poprilično puno priča, njegovi su mi roditelji ostavili dojam pomalo nepristupačnih ljudi, škrtih na riječima. Bili su ljubazni i susretljivi, ali nekako nekomunikativni. Sušta suprotnost sinu jedincu. I posebno mi je bilo smiješno što su mi se obraćali s „vi“, iako sam svega 8 godina stariji od njihovog sina.

Nakon večere je Hrabren uzeo gitaru, te smo se i opet spustili do glavne sutivanske rive, te proveli večer tamburajući na zidiću. Kako smo obojica taj dan bili umorni, legli smo relativno rano – čak prije ponoći.

Ah, sutra ne moram ganjati nikakve autobuse ni brodove...

egerke @ 15:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.