Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 3, 2013
Buđenje za ostatak ekipe zbiva se već oko osam sati – uhvatio sam dakle bijedna 2 sata sna. Na vlastito iznenađenje, ne osjećam se previše krepano. Ipak, slutim da će ostali vozači morati uskočiti, eda se ne bi ponovile scene iz 2007. godine, ako ih tko pamti.

Podmirivanje troškova – ni gazda ni sin nisu kod kuće, pa ćemo to morati obaviti s gazdinom ženom - pretvara se u zavrzlamu, jer svatko želi platiti drugom valutom, sad kunama, sad eurma, sad markama... uboga žena međutim stoički trpi naša raskusuravanja i prihvaća novac u svakom obliku. 

Parkiramo opet na onoj ledini kod Une, preko dana to i košta, no radi se o sići, mislim marku po satu. 
Pogled na Bihać s parkirališta:

Posted Image

Idemo do centra, razgledati ga na danjem svjetlu i potražiti doručak. Opet smo razočarani nedostatkom tradicionalnijih radnji, nadali smo se pravom bosanskom doručku. 

Centar Bihaća u subotnje jutro:

Posted Image

Posted Image

Todorić je posvuda pustio pipke:

Posted Image

Džamija u centru:

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost:

Posted Image

(slike su Letičine)

Vidi se vjerujem da se nekoć radilo o crkvi koja je preuređena.

Krešo me opet podsjeća da uhvatim wifi i napokon doznam služeno ime Abdićevog dominiona. I doista, grad Bihać nudi besplatan spoj na internet, uz pomoć kojeg saznajemo da se radilo o – Automnoj pokrajini. He, he, he! Konsternirani Krešo pokušava mi oteti mobitel iz ruku i provjeriti sam – „odi na hrvatsku Wikipediju, tam piše oblast!“ – no, nakon što sam spasio mobitel iz njegovih šapa, ustanovismo da se hrvatska Wikipedija do u riječ slaže s engleskom. Smjesta šaljem Letici poruku da je pobijedio. Krešo međutim ne baca koplje u trnje, već najavljuje da će iskopati izvor koji će potvrditi njegovo mišljenje. Nas trojica potiho komentiramo da je Letica možda jutro, umjesto obilasku, posvetio poštelavanju Wikipedije. :D

Što dakako nije slučaj, evo dio onog što je zabilježio.

Očito su psi u Bihaću prijateljskije nastrojeni no u Erevanu :D

Posted Image

Nišani:

Posted Image

Par kadrova Une:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Nakarada do koje ćemo se još vratiti:


Posted Image

Most Alije Izetbegovića:


Posted Image

Lijep kadar potopljenog čuna:


Posted Image

Pogled na Bihać s unske ade: 


Posted Image

Drveni most koji vodi prema centru:


Posted Image

Knjižnica na obali Une:


Posted Image

Ne nedostaje ni spomen-ploča HVO-a:


Posted Image

Niti ulične umjetnosti:


Posted Image

Još grb grada Bihaća:


Posted Image

Vratimo se sad ostatku družine. Hrvoju i meni nedostaje lokalne valute, pa se bacamo u potragu za mjenjačnicom. Iste međutim u Bihaću kao da ne postoje. Tu je zato banka; dok čekamo u redu, u poslovnicu ušetava i Letica. S dovoljno šuštavih maraka u džepu, upućujemo se prema pekari (burek i slično, sve vrlo dobro, ali ni po čemu različito od krušne ponude u Zagrebu), zatim na obalu Une.

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomenuto derutno zdanje...

Posted Image

...ispisano grafitima koji privlače pažnju pojedinih putnika:

Posted Image

Posted Image

Evo još i ade koja služi kao okupljalište bihaćke mladeži:

Posted Image

Posted Image

I mape Bihaća i pripadajućeg kantona:

Posted Image

Posted Image
Polazimo razgledati još Kapetanovu kulu, razrušenu crkvu od koje je samo toranj ostao. I ta je crkva bila posvećena svetom Anti. Očito ih neće bogomolje s imenom toga sveca. Letica je već bacio oko na nju i, znajući da sam skloniji avanturama od ostatka ekipe, predlaže meni da se popnemo do vrha. Što se mene tiče, može, ako postoje stepenice. Kaže Letica, nisu baš stepenice, prije neke ljestve... ljestve? Kroz glavu mi prolazi slika starog naftnog tornja nedaleko Ivanić-Grada (nečijom glupošću srušenog) i njegovih jezivih 30-40 metarskih ljestvi koje se nikad nisam usudio svladati. Nisam baš siguran da se želim u to upuštati. 

Putem do crkve nailazimo na zanimljiv reljef, o kojem mi je već pričao jedan znanac:

Posted Image

S jedne strane borba protiv Turaka...


Posted Image

...s druge borba protiv mrskog okupatora:


Posted Image

Toranj malo izdaleka: 


Posted Image

Još par kadrova:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost crkve je potpuno devastirana i zaudara na pišalinu, a zidovi su ispisani bizarnim grafitima. Ljevičarčad se čini zadovoljna takvim stanjem. Ja se međutim usredotočujem na drvenu konstrukciju koja glumi uspon do vrha, a koja svakim svojim metrom vrišti „lom vrata“. I Letica i ja zaključujemo da nam je pametnije da se manemo ćorava posla. 

Evo tog užasa:


Posted Image

Posted Image


Zaključujemo da je vrijeme za polazak, i polako se upućujemo prema autu – osim Letice, koji će još skoknuti do turističkog ureda. Dogovaramo se da ćemo ga čekati „kod Une, tamo smo parkirali“. Odlazimo još obići i park smješten na unskoj adi – i zatim sjedamo u auto (zaključujem da sam dovoljno priseban da vozim). 

Letice međutim nema i nema. U jednom času zvoni mi telefon – vidim da je to on – no smjesta prekida. Odlučujem pričekati da nazove ponovo, no mobitel se ne oglašava. Tad shvaćam da sam na hrvatskoj mreži – Bihać je vrlo blizu granice – pa zovem. Sad Letica ne odgovara. Suputnici šize, predlažu da krenemo dalje, da Letici poručimo neka sjedne na bus... ja se ne slažem i odlazim kupiti vode. Po povratku saznajem da se Letica konačno oglasio i da tvrdi da se dogovorio sa mnom da ćemo se naći kod Vile Une – hotela u kojem sinoć nismo našli mjesta. Ups. Nesporazum. Sasvim sam smetnuo s uma da Letica ne zna da „tamo kod Une“ znači da smo parkirali kod rijeke.

No dobro, Letica nam se pridružuje na mostu preko Une i nastavljamo put najzanimljivijom dionicom, uz kanjon Une. 
Pruga nam je na putu do Bosanske Krupe dobrim dijelom stalan pratilac, neprekidno siječe cestu, premošćuje rijeku, nestaje u tunelima. Kontaktna mreža je mjestimice polomljena, kao i signalizacija. Drača koliko hoćeš, vlakova međutim ni od korova. Tim bolje, jer prijelazi su upravo jezivi – nema rampi, nema čak ni Andrijinih križeva, a od silnih tunela i zavoja teško bi bilo primijetiti vlak da naiđe poštenom brzinom. Tješim se što prometa, prema Krešinim riječima, jedva da ima, što je onaj postojeći zacijelo spor, i prisjećam se kako nam je Krešo spominjao da vlakovi na bosanskim prugama staju prije cestovnih prijelaza, baš zbog nedostatka signalizacije... nadam se da je u pravu, za svaki slučaj. 
Evo kako ta pruga izgleda:

Posted Image

Letica je fasciniran tunelima usječenima u živoj stijeni. Želio bi uslikati jedan, no jedini način da to učinimo jest da – prikočimo na pružnom prijelazu. Izrazito nerazborita stvar, no evo plodova:

Posted Image

Krešo komentira – „da nas sad pokupi vlak, bila bi to sreća u nesreći“. Kad ja zbunjeno pitam gdje je sreća u tome da umremo u hrpi zgužvanog gvožda, on odgovara „pa to bi značilo da ipak ima prometa na pruzi“. Da se Auschwitz ponovo otvori, on bi valjda bio sretan što bi željeznice eto dobile posla. 

Pruga u jednom času nestaje iza brda, a mi odlučujemo malo pristati uz rijeku. Cesta je uska, no ima mnogo utabanih odmorišta.
Una nas uistinu oduševljava:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Ja sam se naravno morao spustiti do obale:

Posted Image


Potrpavamo se u auto i nastavljamo, niti 300 metara dalje nailazimo na još bolji vidik. Opet parkiramo i slijedi još jedan kratak obilazak:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Kadli, u naplavinama rijeke pronalazim ovo:


Posted Image

Davno je to bilo kad sam položio forenzičku antropologiju, no usudio bih se ustvrditi da ta kost ne pripada ljudskom biću. Kako bilo, pomisao da je to možda ipak ostatak nekog nesretnika stradalog u proteklim ratovima ne sprečava me da se dam uslikati u neukusnoj „Hogar Strašni“ pozi:


Posted Image

Uz obalu se nalazi i simpatična pješčana plažica:


Posted Image

Pitaju me hoću li se okupati. Umakanje ruku u rijeku otkriva da voda nije baš toliko jezivo hladna koliko bih očekivao, ona plažica uistinu mami, obično sam raspoložen za egzibicionističke gluposti... ali, brate mili, travanj je, upala pluća mi baš i ne treba. Nastavljamo. 


Sljedeće odredište, Bosanska Krupa, nije daleko. Nevelik je to ali dosta lijep gradić. Parkiramo u centru i bacamo se na obilazak. Vizura:

Posted Image

Bogomolje triju religija:

Posted Image

I neobičan spomenik žrtvama posljednjeg rata:


Posted Image

Tvrđava koja se uzdiže nad Krupom:


Posted Image

Prolazimo kroz centar i izbijamo na drveni most preko rijeke.


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tvrđava s druge obale rijeke:


Posted Image

Uočavamo sojenice i mlinove, danas preuređene u ugostiteljske objekte. 


Posted Image

U jedan od njih se smještamo da nabrzinu nešto trgnemo. Obraća nam se gospođa sa susjednog stola, pita nas odakle smo, kako to da smo došli, sviđa li nam se ovdje... Sviđa nam se, naravno!


Krećemo mostom natrag, sad ćemo obići tvrđavu šetalištem uz rijeku. Uz nju s glavom pod krilom spava bračni par pataka. Poželih zabilježiti tu idilu, no patke se nažalost bude i kidaju:

Posted Image

Letica predlaže da se popnemo na tvrđavu, ja odmah prihvaćam, ostali nešto njurgaju, „vruće je“, „sigurno nema puta gore“, no Letica ih demantira, već je ranije uočio put. 
Jednu padinu brežuljka pokrivaju spomenici:


Posted Image

Mislim da je Krešo bubnuo da su to spomenici ljudima koji su se tuda pokušali uspeti pa nisu uspjeli. Radi se međutim o sjećanju na poginule iz Drugog svjetskog rata.
Uspon na tvrđavu: 


Posted Image

Posted Image

Pogled na Krupu:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Sama tvrđava:


Posted Image

Netko zlobno primijećuje da je top usmjeren baš na crkvu:


Posted Image

I još jedan pogled na tvrđavu:


Posted Image

Krupa je odrađena, sad je vrijeme da konačno prijeđemo u Republiku Srpsku. Prva sljedeća postaja je Novi Grad, nekad znan kao Bosanski Novi. Srpsku se poznaje po putokazima na kojima ćirilica skače na prvo mjesto. 

U Novome hvatamo parking kod lokalnog hotela:


Posted Image

Mate komentira: „čudo socijalističke arhitekure“. Novi se doima ofucanijim od dosad obiđenih gradova. Ruku na srce, i nema se što interesantno za pogledati. Hrvatska je odmah preko puta rijeke, nedaleko centra evo i graničnog prijelaza:


Posted Image

Iako je ovo Republika Srpska, džamija je tu:


Posted Image

Krešo uslikava meni; „bosanski lonac“ postao je samo „lonac“. Čudimo se ljudskoj gluposti.


Posted Image

Ulice Novog:


Posted Image

Crkvica:


Posted Image

Unutrašnjost je opet zapuštena:


Posted Image

Tu je plakat s poznatim imenom:


Posted Image

Zaključivši da tu više nemamo što za vidjeti, polako krećemo natrag prema autu. Letica međutim još odlazi obići gradski park:


Posted Image

Nišani su tu:


Posted Image

Kao i partizanski spomenik:


Posted Image

Koji kaže:


Posted Image

Pogled na Novi:


Posted Image

Mi načas sjedamo u parkić:


Posted Image

Tu stoji i interesantan spomenik:


Posted Image

U Federaciji je posvuda stajalo da je rat trajao „od 1992. do 1996.“.

Evo nas do auta; Leticu se još čeka. Mene konačno hvata umor i predajem ključeve auta Mati. Letica po dolasku predlaže da još odemo do nedalekog ušća Sane u Unu.
Tu je ada slična onoj u Bihaću:


Posted Image

Ušće:


Posted Image

Posted Image

Sana:


Posted Image

I to smo vidjeli, pravac Prijedor. Ja kunjam na prednjem sjedalu.

Nalazimo parking u centru Prijedora. Kaže „samo za osoblje univerziteta“. Pitam nekog taksistu je li slobodno ovdje, kaže da u principu nije. Imate li pauka? Imaju, ali, dodaje on, danas je subota, ne da im se raditi. Odlično, ionako nećemo dugo.

Prijedor je iznenađujuće dobro uređen. Glavni trg:


Posted Image

Glavna ulica:


Posted Image

Tu je i friško obnovljena džamija:


Posted Image

Krešo bilježi i grafit:


Posted Image

Dolazimo do parkića krcatog ljevičarsko-antifašističkim grafitima. Naši me ljevičari žicaju da ih poslikam:


Posted Image

Posted Image

Nešto dalje, u većem parku, nalazi se i bizaran spomenik; ne piše koga ili što predstavlja, ali nam 4 ocila na rukavima prikazanih likova daje naslutiti o čemu bi se moglo raditi:


Posted Image

Tu je i ulica zanimljivog imena:


Posted Image

Naša ultraljevičarčad došla je na svoje:


Posted Image

Uočavamo lokal koji se hvali da poslužuje „grill na žaru“ :D, razmišljamo da nabacimo ručak, ali ideja otpada. I Prijedor je odrađen, sada idemo na legendarno mjesto partizanske mitologije – Kozaru.


Na suvozačkom sjedalu nisam odspavao ni časa, no osjećam se dovoljno osvježeno da ponovo preuzmem volan. Putem do Kozare, Letica želi čuti lokalnu radijsku ponudu; čačkamo po stanicama dok ne nalazimo pravu stvar. „Mogu da mi ukradu i ovo malo para, mogu da mi uzmu ovo srce iz njedara, mogu da me drže na hlebu i vodi i bez snaaaa, ali ne mogu da mi skinu tvoje ime s usana ...“ Narodnjak kakav smo i tražili! Tip u jednom času spominje i nešto u stilu da „mogu da me odvedu na Goli Otok“, na sveopće oduševljenje. Spuštam prozore i poglašnjavam muziku. Smijemo se. Ostatak nas hitova međutim razočarava svojom pitomošću. Očekivali smo pravi hardcore trešeraj, a dobili popić s daškom istočnjačkog melosa. Bezveze. Kao Coldplay ;) 
Letica spominje da se u blizini Prijedora nalaze i srpski logori iz zadnjeg rata, poput Omarske i Keraterma (poslije Srebrenice i naravno Sarajeva, Prijedor je grad s najvećim brojem žrtava ratnih zločina). Vrtila se prije polaska ideja da svratimo i do njih, no, nekako sumnjamo da ih se može posjetiti kao što se može posjetiti npr. Ovčaru. Teško da bi se našlo i vremena.

Kozari – koja je i nacionalni park – prilazi se uskom cestom koja vodi kroz pitoreskna sela. Na ulazu u park je i čuvar koji naplaćuje upad. Srećom, radi se o samo dvije marke, a nakon što smo produžili, ustanovismo da je spomenuti gospodin u autu uočio samo četvoricu ljudi. Cesta do samog spomen-parka poprilično je uska, strma, nemoguće zavojita, a mjestimično i posuta odronulim kamenjem. Prednost je što prometa gotovo i nema.
Stižemo do podnožja stepenica koje vode memorijalnom centru; pored njih smjestila se rustikalna gostionica s cijenama istaknutima na drvenoj instalaciji koja sliči na putokaz. Onako neispavan pročitam „ćevapi na 5 kilometara“ i odmah mi postane jasno kakvu sam budalaštinu izvalio. Ostatak ekipe umire od smijeha. Parkiramo i odmah se bacamo na uspon do spomenika. 

Evo kako to izgleda:


Poslana slika

Poslana slika

Pogled odozgora:


Poslana slika

Poslana slika

Krećemo na uspon:


Poslana slika

Još i ti daleki ćevapi: :D


Poslana slika 

Stariji čitatelji su priču o bitci na Kozari pretpostavljam morali učiti napamet kao pjesmicu, no, za mlade i one slabijeg pamćenja, ponovimo ovdje osnove jedne od najpoznatijih partizanskih priča. U proljeće 1942. partizani su uspjeli osloboditi dijelove zapadne i srednje Bosne – Prijedor, Glamoč, Drvar, Petrovac, Grahovo – a u sastavu tog teritorija našla se i planina Kozara. Na oslobođenom području formirala se čak i Prva krajinska proleterska udarna brigada. Švabe i ustaše shvatili su tada da im protivnici ugrožavaju ne samo Banja Luku, već i važan rudnik u Ljubiji, te početkom ljeta iste godine pokrenuli protunapad, uslijed kojeg su partizanske jedinice opkoljene baš na Kozari. Nakon mjesec dana teških borbi, partizani su pokušali probiti obruč, no tek ih je 1000 uspjelo pobjeći, dok je ostatak zaglavio. Stradalo je i dosta civila, neki na licu mjesta, a neki u logorima gdje su završili po završetku bitke. Ustaški i njemački dokumenti kažu da je, poslije češljanja terena, zarobljeno gotovo 70 tisuća ljudi, a spomen park Kozara pobrojao je oko 35 tisuća poginulih (je li taj broj pretjeran, nije na meni da procijenim). Kako bilo, žrtve su počašćene grandioznim spomenikom, čiji je autor Dušan Džamonja.

Evo i tog čuda, u svim pozama:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Letica se uspio uvući i u unutrašnjost za jednu ekskluzivnu fotku:


Poslana slika

Malo sa strane:


Poslana slika

Malo održavanja ne bi mu škodilo, beton je već poprilično ofucan. Ljevičarčad i nije baš zadovoljna spomenikom, vele da se s toliko love i materijala moglo podići „nešto razumljivije“ (socrealističnije, predmnijevam), a ne nekakvi „bezvezni apstraktni modernizam“. Meni se pak, kao ljubitelju monumentalne megalomanije, stvar poprilično dopada.


Iza spomenika nalazi se nešto nalik dvorištu u kojem su postavljene table s imenima palih boraca. Tih ploča ima zastrašujuće mnogo – nisam ih ni počeo prebrojavati - a ovlaš brojeći dolazim do zaključka da svaka sadrži stotinjak imena. Strahota.

Dvorište:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Vječni plamen očito je već dugo izvan funkcije:


Poslana slika

Na livadi ispred spomenika čilaju izletnici:


Poslana slika

Spuštamo se natrag (osim Letice, koji odlazi obići čitav memorijalni centar) i bacamo oko na onu gostionicu, opet s idejom da nabrzinu nešto pojedemo. Saznajemo međutim da se nudi samo roštilj, a time smo se namjeravali pozabaviti u Banjoj Luci. Lakša jela poput čorbi ne drže. Do obroka ćemo se ipak strpjeti, ne pet, već par desetaka kilometara. Odlazimo još malo proštetati uokolo. Ja se nadam pronaći kakvo mjesto s kojeg bi se pružao dobar vidik, budući da smo potpuno okruženi šumom. Nailazim na putokaz koji pokazuje prema vidikovcu, no u tom smjeru nema ništa osim šikare.

Pa evo i tog, kakvog-takvog vidika:


Poslana slika

Vraćamo se do auta, no Letice još nema. Opet padaju prijedlozi da se kidne, no Letica se srećom pojavljuje. Objašnjava da je mislio da smo sjeli u gostionicu. Slijedi opet kalvarija po onoj strašnoj cesti, no jednom kad smo se dokopali glavne magistrale, Banja Luka nije više bila daleko.


Neka je metropola tek jednog entiteta u poluraspadnutoj državi, Banja Luka doista izgleda svjetski. Nalazimo parking u samom centru i krećemo u grad s namjerom da prvo navalimo na nešto jestivo. Jedna od prvih stvari koju uočavamo jest plakat koji poziva na nogometnu utakmicu FK Sarajeva i banjolučkog Borca, a ista se održava... danas. Auh. Nadamo se da nikog neće smetati auto zagrebačkih tablica, no začuvši huk navijača koji je odzvanjao čitavim centrom, kao i niz eksplozija (nečeg krupnijeg od petardi), pobojasmo se da ćemo auto zateći na klocnama i polupanih stakala. :D

Plakat:


Poslana slika

A odmah pokraj parkirališta nalazi se i par istaknutijih banjolučkih zgrada. Prvo, svježe obnovljeni Hram Hrista Spasitelja:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Uz crkvu je postavljena tabla koja kaže da je na tom mjestu stajao Hram Svete Trojice, no taj je srušen 1941. – ustaše su skupile lokalne Srbe, Rome i Židove i natjerale ih da ga rastave, ciglu po ciglu. Za vrijeme SFRJ sagrađena je nova crkva koja je dobila ime ove srušene, dok dozvola za obnovu izvornog hrama u komunistička vremena nije dobivena. Ponovna izgradnja počela je stoga 1993., dovršena 2004., a hram je posvećen 2009.

Zatim, tu je i sjedište predsjednika RS:


Poslana slika

Poslana slika

Te zgrada gradske vijećnice:


Poslana slika

Poslana slika

Ulice u centru:


Poslana slika

Poslana slika


egerke @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.