Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
petak, prosinac 21, 2012
Dolazimo do 14. studenoga. Taj mi je vikend u posjet došao Gordan (imate ga na jednoj od prvih slika u ovom putopisu).
Gordan je dolazio Venezia Expressom, tako da sam si ja morao isplanirati vozni red da idem brzim (nije mi se dalo plaćati više za IC), pa sam stoga i ja bio prisiljen ustati u 5, da bih stigao na brzi u pola 7.

Na kolodvoru u svitanje, pogled prema Budimpešti:



Kako bih skratio trosatno putovanje do Budimpešte i ujedno riješio problem moje nedovoljne izloženosti mađarskome čak i u Mađarskoj, kupio sam si National Geographic. Vagon uopće nije bio grijan negdje do Szolnoka, no put je ipak bio ugodan.
I stižem tako na Nyugati u budimpeštansko jutro. U vokmenu mi svira Locomotiv GT - Hagyd a könnyeket. Melankolična pjesma, taman za uljuljkati se u atmosferu. Osjećam se kao provincijalac iz Alfölda koji dolazi u veliki grad. Zamišljam si kolike je ljudske sudbine prožvakao ovaj kolodvor, koji zbog svoje lokacije možda nekako više simbolizira ta vrata velegrada. Deseci tisuća ljudi ovuda su prolazili ostavljajući za sobom bijedu i učmalost provincije s velikim nadama i uzdanjima u ovaj grad koji ih je primao, uvlačio u sebe i onda ih mnoge ispljunuo natrag na vlastite ulice kao velegradski ološ koji se nije uspio snaći, a bio je nemoćan vratiti se u provinciju.
Nyugati pályaudvar. Zapadni kolodvor. Sagrađen 1877. na mjestu starijeg kolodvora, odakle je krenula i prva mađarska željeznička pruga, od Budimpešte do Váca (1846.). Radove na ovoj zgradi izvela je kompanija Eiffel, koja će 12 godina kasnije Parizu podariti ono čuveno čudo na Champ de Mars. Projektirao ga je Auguste de Serres. Poznat je po ogromnoj staklenoj fasadi kroz koju je početkom sedamdesetih proletio vlak kojem su otkazale kočnice (o ovoj nesreći ne znam detalje, samo sam čuo da se dogodila). Usto, u negdašnjoj kolodvorskoj restauraciji danas se nalazi najluksuzniji McDonald's na svijetu.
Izlazim odmah u velegradsku vrevu. Za razliku od Keletija, na Nyugatiju čovjek odmah izađe na Nagykörut, veliki kružni bulevar, jednu od najprometnijih peštanskih ulica. Autobusi, tramvaji, automobili, gomile ljudi...nakon mjesec i pol Debrecena doista sam se osjećao kao mužek koji se upravo prvi puta susreće s gradom.
Pešta je, za razliku od Budima, poprilično planski izrađen grad. Raster grada čine tri velike polukružne ulice, koje se nazivaju körút (kružni bulevar). Unutrašnji, Kiskörút, zapravo čini tek četvrtinu kruga. Počinje na Deák téru, mjestu gdje se križaju sve tri linije budimpeštanskog metroa, a potom u svoja tri dijela (Károly körút, Múzeum körút i Vámház körút) prolazi pored Nacionalnog muzeja i velike natkrivene tržnice, te izlazi na Szabadsághíd, Most slobode. Njegovom čitavom dužinom prolaze tramvajske linije 47 i 49 koje spajaju Deák tér s južnim Budimom.
Srednji, Nagykörút, proteže se od Margaretinog mosta (Margithída) do Petőfijevog mosta, a njegovi se dijelovi zovu prema dijelovima grada kroz koje prolazi. Ti su pak dijelovi dobili imena prema članovima obitelji Habsburg, pa tako imamo, od juga prema sjeveru, Franju (Ferencváros, tj. Ferenc körút), Josipa (József-), Elizabetu (Erzsébet-) i (Mariju) Tereziju (Teréz-). Posljednji dio prolazi kroz Leopoldov grad (Lipótváros), ali je dobio ime po prvom mađarskom kralju (Szt. István körút). Čitavom dužinom Nagykörúta prolaze tramvajske linije 4 i 6, koje kreću iz južnog Budima (samo im se početna stanica razlikuje), prolaze kroz Peštu i vraćaju se u Budim, na Szell Kálmán tér. Tramvajska pruga na Nagykörútu jedna je od najprometnijih u svijetu.

Čitao sam svojedobno da su negdje u 19. stoljeću, prilikom urbanističkog oblikovanja Pešte razmišljali da trasom sadašnjega Nagykörúta puste jedan rukavac Dunava, čime bi Pešta dobila nešto slično bečkomu Donaukanalu. Ipak, prevladala je ova opcija i dobili smo suvremeni velegradski bulevar.
Tamo devedesetih, dio od Blaha Lujza téra na jug bio je na glasu kao najjeftinija budimpeštanska štajga, gdje se i usred bijelog dana moglo naletjeti na prostitutke koje su besramno nudile usluge prolaznicima. Ulaskom u EU to su počistili, iako su na čitavom potezu ostali brojni striptiz barovi i sexy shopovi. 
Vanjski kružni bulevar nema zajedničko ime, proteže se od Arpadova do Lágymányoskog mosta, a njegova tri dijela nose ime po srednjevjekovnom kralju Karlu Robertu (Róbert Károly körút), latinskom imenu Mađarske (Hungária körút) i kralju Kolomanu (Könyves Kálmán körút). On je u principu brza gradska tangenta koja se ne može ni približno mjeriti s grandioznošću prethodnih dvaju körúta. Čitavom njegovom dužinom prolazi tramvajska linija 1, koja kreće od Lágymányosi hída, prelazi po Árpádhídu u Budim, te završava u Óbudi.
Osim tri kružna bulevara postoji još i nekoliko avenija koje se lepezasto šire iz centra grada. To su Bajcsy-Zsilinszky út i njegov nastavak Váci út (od Deák téra, preko Nyugati pályaudvara prema Újpestu), Andrássy út (od Deák téra prema Trgu heroja), Rákóczi út (od Kiskörúta preko Blaha Lujza téra do Keleti pályaudvara) i Üllői út (inače najdulja ulica u Budimpešti, od Kálvin téra na jugoistok preko Pestszentlőrinca do granice grada kod Ferihegya). Po ovim ulicama danas više nema tramvaja (izuzetak je tramvajska linija 50 u Pestszentlőrincu), iako ispod njih idu linije metroa: 1 ispod Andrássy úta, 2 ispod Rákóczi úta i 3 ispod Üllői úta, te Bajcsy-Zsilinszky i Váci úta.
Imam još oko sat vremena do redovnog dolaska Gordanova vlaka, pa ću doručkovati u svom omiljenom salata baru u židovskoj četvrti. Potom pješačim do kolodvora. U prolazu, na Nagykörútu susrećem Siemensov Combino, najdulji tramvaj na svijetu:



I evo me na Keletiju. Nažalost, dizalica zakriva pročelje:



A dizalica je naravno zbog radova na četvrtoj liniji metroa zbog koje je raskopan čitav trg:



Keleti pályaudvar, Istočni kolodvor, danas je najveći budimpeštanski kolodvor. Izgrađen je između 1881. i 1884., arhitekti su bili Gyula Rochlitz i János Feketeházy. Na pročelju se nalaze kipovi Jamesa Watta i Georgea Stephensona. Dugo vremena je bio poprilično oronuo, naročito njegovo sjeverno pročelje, koje je nedavno zablistalo u punom sjaju. Trg na kojem se nalazi nosi ime po Gáboru Barossu, ministru iz druge polovice 19. stoljeća, koji je osmislio i poticao razvoj mađarske željezničke mreže. Baross je inače imao nadimak "Željezni ministar" i to ne samo zbog svoje razvojne strategije, već i zbog vrlo teškog i perfekcionističkog karaktera. Životni tempo bio mu je takav da je umro već s 44 godine, premda je iza sebe ostavio fantastično uređenu prometnu mrežu Mađarske koja je njegovim političkim smjernicama uvelike razvila vlastite potencijale i postala gotovo neovisna o Austriji. Kruna njegova rada jest regulacija Đerdapskog plovnog puta, kojom se Mađarska otvorila i prema istoku. Upravo se obilazeći radove u Đerdapu razbolio i umro od prehlade.

Gordanov vlak kasni oko pola sata. Vrzmam se po kolodvoru. Za oko mi zapinje apsurdni prizor:



Ovo je slijepi kolosijek. Na kraju se nalazi bik, odbojnici i uspornici. Ipak, za svaki slučaj, oni su još dodali i semafor s crvenim svjetlom.

Naposljetku evo i Gordana, uskačemo u trolejbus i natrag na Nyugati, nemamo puno vremena do vlaka. Tri sata do Debrecena, s jednim naherenim kadrom puste:



Tri dana kasnije, u utorak, Gordan se prepun dojmova vraća u Zagreb. Ja ga pratim do Budimpešte. Vrijeme je mnogo tmurnije:



A usto nas je u debrecenskom tramvaju ukebala i kontrola. Yell

U Budimpešti ga prvo vodim u Művész, svoj omiljeni K. u. K. kafić na Andrássy útu. Potom slikamo Operu:



Iako je slična bečkoj, ovu je projektirao Miklós Ybl, mađarski arhitekt koji je obilježio drugu polovicu 19. stoljeća. Osim Opere projektirao je još i zgrade Mađarske akademije znanosti, Carinarnicu, sudjelovao je u izgradnji Bazilike Sv. Stjepana, vodio uređenje budimskoga Staroga grada...

A potom idemo i u tu čuvenu Baziliku, na Bajcsy-Zsilinszky útu, u kojoj se čuva vrijedna relikvija: Sveta desnica (Szent jobb), sačuvana ruka Sv. Stjepana (mađarskog prvog kralja, ne onog židovskog prvomučenika):





Ako se pitate kakav je ovo loš vic, pitali smo se i mi. Naime, ni uživo se ne vidi bolje.
Zanimljivo, ruka njegove supruge, bavarske princeze Giselle, također je sačuvana. Tako je nekome na 1100. godišnjicu mađarskog kraljevstva, 1996., palo na pamet da se supružnici nakon skoro tisuću godina uhvate za ruke. I doista, dvije su relikvije bile donijete u benediktinsku opatiju u Pannonhalmi, te je ondje upriličen povijesni susret.

Bazilika izvana:



Gradila se 54 godine, i dovršena je 1905., kao i Parlament, s kojim dijeli titulu najviše zgrade u Budimpešti (96 metara) i druge najviše u Mađarskoj (nakon esztergomske bazilike). Izgradnja je kasnila zato što se 1868. urušila kupola, zbog čega se zgradu moralo graditi ispočetka. Taj zadatak pripao je Yblu.

Na obližnjem Szabadság téru (Trgu slobode) nalazi se zgrada MTV-a (Magyar televízió, ne onog američkog):



I spomenik oslobodilačkoj Crvenoj armiji:



Nedaleko od toga je i spomenik Imreu Nagyu, mađarskom ministru poljoprivrede i premijeru, koji je tu dužnost obnašao u dva navrata, 1953-55. (kada je optužen za titoizam), te za vrijeme revolucije 1956. (prije nego je likvidiran):



(Nagy je ovaj lijevi.)

Priča kaže da je Nagy bio u jugoslavenskom veleposlanstvu, gdje je pokušao ishoditi podršku od Tita. Nakon izlaska iz veleposlanstva viđen je da ulazi u jedan crni auto i biva odvezen u nepoznatom smjeru. Navodno je jedno vrijeme bio zatočen i na otočiću Snagovu (vidi moj putopis iz Rumunjske 2008.). Teorije kažu da je Tito, prodavši Nagya Sovjetima, pokušao izgladiti u to vrijeme zategnute odnose između dviju država. Stari je u svakom slučaju bio dobar manevrist, tako da me ne bi čudilo. Zanimljivo je da je u to doba veleposlanik SSSR-a u Mađarskoj bio Jurij Andropov, kasniji šef države.

Nakon Parlamenta (nisam ga slikao, imate ionako hrpe slika dotičnog), šećemo se obalom Dunava. Pogled na stari grad Budim:



I na Pesti Vígadó, kazalište specijalizirano za komedije i mjuzikle:



Nakon ručka u Nagyi palácsintázója (najveći izbor palačinki u gradu), slikam nekoliko Art Nouveau zgrada na Szervita téru:



Obilazimo još i budimpeštansku sinagogu, najveću u svijetu izvan New Yorka, podignutu na mjestu na kojem je stajala rodna kuća Theodora Herzla, oca cionizma:



Potom prolazimo pokraj poznate Palače New York, na Nagykörútu, nedaleko Blaha Lujza téra:



I sve i opet završava na Keletiju:



Gordan u Zagreb, ja u Debrecen...čudan osjećaj. Iako debrecenski stan već osjećam kao dom, opet mi je neobično rastati se s Hrvatom na Keletiju i onda otići put istoka. Osjećam neki duboki unutrašnji razdor između svojih dviju domovina.

egerke @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.