Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

egerke @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 10, 2012
PETAK 20. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se taman dok ulazimo u neki veliki grad. Opet smo negdje u noći promijenili smjer kretanja, dakle onaj obilazak i dalje traje. Shvaćam da je grad Plovdiv. 
Svi smo se pomalo razbudili, spremili ležajeve, pokušavamo još malo zakunjati. Daniel na hodniku priča s onim Talijanima iz susjednog kupea. To je par, cura i dečko, bili su u Grčkoj, pa do Istanbula, a sad idu u Sofiju na avion. 

Budući da smo mi platili vagon do Sofije, dolazi nam naš pratitelj kola, tip koji podsjeća na nekog sporednog lika iz horror filmova (zovemo ga Nosferatu), i uzima nam posteljinu, upozoravajući nas da se u Sofiji moramo prebaciti u drugi vagon, ili pak nadoplatiti još 10€, ako hoćemo ostati do Beograda u ovom vagonu. 

Već smo u Sofijskoj kotlini, eno Vitoše: 



Po dolasku na sofijski kolodvor, dok nas izmanevriraju na drugi kolosijek, Letica trči do službe za izgubljene stvari. Usput slika kolodvor iznutra: 



U službi za izgubljene stvari imaju samo jedan ukrajinski pasoš. Ništa slično njegovim dokumentima. Ja sam pak izašao na peron i pješice odlazim do srpskog vagona, koji je dupkom pun. Nema nigdje mjesta. A taman sam mislio pogledati je li novčanik ostao negdje ispod sjedala... Doduše, to vjerojatno i nije taj vagon, on je na onom večernjem vlaku, što znači da trenutno putuje od Beograda prema Sofiji.

Letica kaže: "Ha ništa, onda ću morati zvati Zuraba." Laughing Zurab je onaj Gruzijac iz Gorija koji nam je rekao da mu se javimo ako ćemo imati ikakvih problema.

Budući da je vagon dupkom pun, kada su priključili spavaća kola s istanbulskog vlaka (u kojima su bila preostala trojica), zaključujemo da bismo možda ipak mogli iskeširati tih 10€ i odvesti se kao ljudi do Beograda. Letica neće, on odlazi u drugi vagon, već je pri kraju puta i nema dosta novca. Nosferatu uzima novce i daje nam novu posteljinu. Ma ne treba nam to... 

U Dimitrovgradu nam priključuju još par vagona. No super, mogli smo izdržati to malo od Sofije i onda se voziti u miru, te ostati bogatiji za 10€. 
Ostatak dana prolazi u beskrajno dugoj vožnji. Prvo do Niša (konačno su sredili onaj dio između Niške Banje i Sićeva, pa vlak vozi sasvim pristojno), gdje nam se priključuje vlak iz Soluna. Nakon toga krećemo prema Beogradu. Po voznom redu stižemo dovoljno rano u Beograd da se Hrvoje i Mate prije polaska vlaka za Zagreb stignu naći s jednim Hrvojevim prijateljem anarhistom. No svima su se mobiteli ispraznili, jedino ja još imam malo struje, dovoljno da ovomu pošaljem poruku. 
No put se oduljuje. Ovaj put, umjesto preko Mladenovca, idemo preko Male Krsne, što je dulji put. Letica se vratio k nama u vagon i sada on i ja opet izvodimo svoj šou s jezicima, pa nam ostatak kupea prijeti fizičkim nasiljem. Laughing Oni svi imaju neke knjige, jedino nas dvojica ne čitamo ništa, pa imamo vremena laprdati. Hrvoje čita neku svoju knjigu i pritom miče usnama. Nikola mu ukazuje na to, a on se vadi na to da mi cijelo vrijeme blebećemo i to ga dekoncentrira. 
Leticu i mene su izbacili iz kupea, sad stojimo na hodniku i trkeljamo. Ovaj u jednom času spomene Madredeus, da bi u sljedećem trenutku iz susjednog kupea izvirio neki Portugalac, zaprepašten da netko priča ovdje o Madredeusu i da je uopće čuo za njih. 
Vrijeme odmiče, a Beograda nigdje. Izgleda da će ipak stići naknap. Opet moram slati poruku ovomu, da se sastanak ipak odgađa, zbog premalo vremena. Nadam se samo da mu za sat-dva neću morati slati i treću poruku da je vlak otišao i mogu li oni prespavati kod njega. 

Sunce je već zašlo, noć se nadvija nad Srbiju, a mi prolazimo podno Avale. Obojica pokušavamo uslikati TV toranj na Avali, ali ovo je najkvalitetnija slika (pa si vi mislite): 



Stižemo u Topčider. Opet stojimo nekih dvadesetak minuta. Napokon krećemo, opet nas dalje vuče dizelka. Hrvoje je već na rubu živaca, veli da nas više ne želi gledati i da samo broji sate do kraja putovanja. Srećom, i Letica i ja ostajemo u Beogradu, tako da će do Zagreba morati trpjeti samo preostalu dvojicu (tj. Nikolu do Ivanića). 
Treba nam skoro pola sata do glavnog kolodvora. Ovi prvi istrčavaju van, ja za njima, a Letica zadnji. Oni odmah jure na drugi peron, gdje je već postavljen vlak za Zagreb. Ja čekam Leticu, koji je zaostao, pozdravlja se sa svojom beogradskom prijateljicom. Evo napokon i njih, upoznaje me s njom. Oni večeras idu na neki koncert, kurtoazno me pozivaju, ali meni je u ovom času samo do tuša. Ipak nisam od ponedjeljka navečer spavao u normalnom krevetu, niti obavio ikakvu higijenu osim pranja zuba. Letica odlazi, a ja se još odlazim pozdraviti s ovom trojicom. 

I to je to. Koliko sam god čekao taj trenutak u času kad su mi išli na živce, nekako su svi ti završeci zajedničkih putovanja tužni, jer su nekako uvijek izvedeni naprečac. Odavde se naši putevi razilaze na tri strane. Oni idu doma. Letica i ja noćimo u Beogradu, sutradan on ide u Novi Sad, a ja se moram, u svojoj tradiciji, dočepati Zlarina, jer mi treba par dana intenzivnog odmora nakon puta. 

Odlazim do onoga hostela Belgrade (poznatog otprije dvije godine kao "tri slobodna kreveta"). Prije mene, u hostel se prijavljuju neka dvojica iz Zagreba, koji su došli na vikend. Raspakiravam se i odlazim pod tuš. Spirem sa sebe prašinu s puta, znoj, Tursku. Oblačim čistu odjeću i odmah se osjećam nekoliko godina mlađim. Krećem u večernju šetnju i potragu za večerom. Otići ću na Skadarliju, počastiti se poštenom večerom, barem što se ambijenta tiče, jer nisam toliko gladan, danas sam čitav dan sjedio u vlaku. 
Pileće bijelo meso, kruh, paradajz salata, Nikšićko i tufahija - 1300 dinara. Nije čak ni toliko skupo. Još je tu i glazbeni dodatak, za tamburaše koji neumorno praše starogradske. Baš su mi lijepo legli Tamburaši s Petrovaradina... 

Prilično sam izmožden, pa se upućujem u hostel na počinak. Još internet prije spavanja i napokon krevet. Prvi nakon Karsa...

egerke @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 29, 2012
SRIJEDA 4. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se negdje na stanici Novi Beograd. Promiču sumorne zgrade, potom mjesto gdje je do prije godinu dana bio Karton siti: 



Potom ulazimo u beogradski kolodvor, silazimo i krećemo u već poznatu nabavku Flexipassova. Jest da ćemo ih ove godine manje koristiti, no ipak će nam dobro doći. Pozdravljamo se s onom curom koja se vozila s nama, ta očito neće tako brzo zaboraviti to iskustvo. Nakon što smo obavili čitavu zavrzlamu s kupovinom (jer neki imaju kartice, neki gotovinu, pa onda to traje), izlazimo malo pred kolodvor. Imamo nekih sat i pol do vlaka za Sofiju i Istanbul, pa se nećemo previše udaljavati. A i nismo nešto pretjerano odmorni. Rano je jutro, ionako je sve uglavnom zatvoreno. Izišli smo tek toliko da Hrvoje (koji je prvi puta u Beogradu) vidi grad. 
Vrijeme je tmurno, a pred nama se pruža Nemanjina: 



Hm, je li ovo ulica ili trg Undecided : 



Nakon što smo za one neke dinare koji su nam ostali (uglavnom meni i, mislim, Nikoli) kupili neku popudbinu, smještamo se u vlak. Iako ove godine ima turski kušet skroz od Beograda, odlučujemo se za kombinaciju "pullman do Sofije, a dalje kušet". Smještamo se u predzadnji vagon. U susjednom kupeu neki tipovi koji se šeću uokolo bez košulje. Govore nekim čudnim jezikom, po naglasku je totalno ruski, no ne razabiremo nijednu riječ. Pomišljam da nisu neki Čečeni, Tatari...neki od tih naroda. Možda čak i Gruzijci ili Armenci. Laughing 
Naposljetku krećemo. Vlak se vuče izlazeći iz beogradskog kolodvora, polako mili prema jugu, ispod Gazele. Kasnije ćemo doznati da je struja isključena zbog radova na Gazeli i da nas vuče dizelka, brzinom od valjda 10 na sat. 
U jednom času u kupe ulazi još jedan putnik, pita je li slobodno i smješta se pored nas. Nešto mi je čudno, podsjeća me na nekoga...i u taj čas se sjetim - Gogo! Gogo s foruma Željeznice.net, koji je najavio da upravo taj dan ide u posjetu sestri u Sofiju i još rekao kako ćemo se možda sresti. Ne znam je li nas namjerno tražio po vlaku ili se slučajno obreo baš ovdje. 
I tako dolazimo do stanice Topčider, gdje čekamo još 20 minuta. Mislim si hoćemo li uopće stići u Niš prije 1, kada bismo se trebali sresti s Danielom. Naposljetku vlak kreće. 
Put kroz Srbiju protekao je u relativno monotonom truckanju, polukunjanju, neobaveznim razgovorima. Zanimljivo je bilo da je kondukter, kad je vidio Goginu kartu Požega-Sofija prvo pitao "Zašto ovuda idete iz Požege?". Naravno, prvo je pomislio na srbijansku Požegu, na pruzi Beograd-Bar. Onda je shvatio da je Gogo iz slavonske Požege.
Do Niša smo još dvaput stajali na otvorenoj pruzi, jednom se više ne sjećam gdje, a drugi puta kod Stalaća. 
Vlak po voznom redu ima oko pola sata bavljenja u Nišu. No mi upravo ulazimo u kolodvor Niš u času kada bismo iz njega trebali krenuti.
Tražim Daniela po kolodvoru. Vidim ga u daljini i mašem mu. Evo ga: 



Mislim si, pa neće valjda hodati uokolo po Zakavkazju s torbom na kotačiće. Kako se kasnije ispostavilo, ta se torba može staviti na leđa, a nosio je i dva manja ruksaka. 

Daniel se smjestio u kupe i atmosfera je odmah postala življa. Ispalo je da se i on i Mate znaju - naime, Daniel je prije par godina vodio jednu turističku grupu u Pariz u kojoj je tada bio Mate i njegova tadašnja djevojka. Nikola ga je pak znao iz viđenja, budući da sva trojica zajedno sudjelujemo na jednom kvizu koji se održava svaki tjedan. 

Daniel nam je ponudio burek, koji je kupio na kolodvoru. On je jutros pristigao iz Podgorice, noćnim vlakom. Priča nam kako mu u Podgorici na šalteru informacija nisu bili u stanju dati nikakve informacije, jer je službenica bila zaokupljena ručkom, tako da je informacije morao tražiti na autobusnom kolodvoru. 

Naravno, tko će drugi prihvatiti burek:



Iako sam o Danielu imao dojam kao o šutljivoj osobi, ispostavilo se da je vrlo brbljav. Točnije, nije zatvarao usta otkako je ušao u kupe. Opskrbio se svim mogućim vodičima koje je imao doma, razgovornim priručnicima, pa nam je to stalno razdjeljivao. Zanimljivo, meni su ta tri sata od Niša do granice protekla prilično brzo, ali se ne sjećam baš razgovora. Pričali smo o kvizu, o planovima za put... Hrvoju je Danielova razgovorljivost išla na živce, pa se on uputio na hodnik slušati glazbu. Općenito, Hrvoje je bio dijametralna suprotnost Letici. Jedan je bio totalno veseo, hiperaktivan i razuzdan, a drugi neprekidno mrzovoljan, bez trunke inicijative i šutljiv. Obojica su imala poprilično loše mišljenje o onom drugom ("Nisu mi jasni ljudi koji se upute na takav put, a da ih gotovo ništa ne zanima." - "Mrzim takve ljude koji su stalno nabrijani.")

I tako smo se polako približili Sofiji. Gogo se dogovorio sa sestrom da ga dočeka na kolodvoru, a mi smo izašli iz našeg vagona i prebacili se odmah u susjedni, onaj kušet, koji su nakalemili potom na drugu kompoziciju. Srećom, ovaj put nije bilo "kolodvorskih vodiča", nego nam je sve bilo odmah pod nosom. 
Kušet opet košta 10€, mi se smještamo unutra, uz naravno logističke poteškoće, jer nas je 5, a kreveta 6, što znači da smo zakrčili kupe s hrpom prtljage, koju je svatko ostavio poprilično provizorno i onda čeka da oni ostali pomaknu svoju prtljagu kako bi mogao svoju bolje smjestiti. Najviše prostora sa svojom prtljagom zauzima Letica. No tu počinje problem. Ispostavlja se da ne može naći svoj novčanik, pa mahnito pretura po prtljazi. Ne može se sjetiti čak ni kad ga je zadnji puta vidio, vjerojatno je to bilo u Nišu. Nakon što je pregledavši svu prtljagu došao do zaključka da nije tamo, odlazi tražiti naš prošli vagon, koji su u međuvremenu već prikopčali na novu kompoziciju za Beograd. Vraća se par minuta kasnije, tvrdeći da ga nije našao. Doduše, on je zaboravio u kojem smo mi točno kupeu bili, tako da nije sigurno je li uopće pregledao naš kupe. Po njegovoj teoriji, novčanik mu je vjerojatno ispao između sjedala, ili mu je čak ostao na sjedalu. Ili mu ga je Gogo uzeo. Laughing 
Uglavnom, problem nije toliko alarmantan - u novčaniku mu se nalazio tek dio novca (150€), kartice i vozačka dozvola (naime, razmišljao je da u Gruziji uzmemo rent-a-car, iako ja nisam bio siguran koliko je to pametna ideja, s obzirom na njihove vozačke navike). 
Vlak već treba krenuti, čekamo da se Letica vrati iz svoje potrage, a potom polazimo. On još jednom, reda radi, pretražuje čitavu prtljagu, obavještava bugarskog pratitelja u vlaku da javi u ured za izgubljene stvari, šalje zamolbu prijateljici s kojom je bio u Nišu (a koja je iz Beograda) da se raspita i u niškom i beogradskom uredu za izgubljene stvari, ako je novčanik kojim slučajem ostao u vagonu, pa ga netko kasnije nađe. Ako ni zbog čega drugog, zbog dokumenata, fućkaš 150€. 
Potom šalje molbu sestri da mu odjavi kartice, iako se plaši da će mu zbog toga ukinuti i roaming. Ispostavit će se međutim da se to nije dogodilo, tako da je barem mogao komunicirati s drugima, što se u nekoliko navrata pokazalo ključnim.
Budući da je naš kupe pun kao šipak, nekako preslažemo prtljagu, uređujemo si krevete i potom lijegamo u njih, jer smo em neispavani od prethodne noći, em je ovo najekonomičniji način korištenja kupea, umjesto da se svi tiskamo na sjedalicama.
Većinom smo ubrzo i pozaspali, osim Nikole, koji se meškoljio, pa malo i tumarao uokolo vlakom.
Bude nas bugarski carinici radi kontrole pasoša. Vlak je u međuvremenu promijenio smjer, no nije mi bilo jasno gdje točno. Znam da su bili neki radovi oko Dimitrovgrada i da se vozilo zaobilazno, ali detalje ne znam. 
Nedugo zatim slijedi i Kapıkule, gdje moramo van iz vlaka, pa na prijavu u zgradu granične policije. Prizor dobro poznat od prethodne godine. I to rutinski obavljamo. Na povratku u vagon turski pratitelj traži Daniela da mu ode kupiti šteku cigareta. Onaj bugarski, na kojega je Daniel računao u vezi svog novčanika, nekamo je nestao. Vjerojatno je sišao još u Bugarskoj. 
Nakon graničnih formalnosti krećemo konačno prema Istanbulu...

egerke @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2012
PETAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma



Ujutro je i dalje oblačno, kiša nikako da se odluči. Jedan od one dvojice spava na kauču u predvorju, drugoga ne vidim. Rakija očito djeluje. Pakiramo se i krećemo prema kolodvoru. Tamo je sve puno turista. Mate komentira "Sve je puno ovih prljavih bekpekera". Laughing Kupujemo namirnice, danas smo čitav dan na putu, 24 sata do Istanbula (odnosno 23, ali zbog vremenske razlike je 24). Tražimo vlak. Očekujemo turske ili bugarske vagone, no tamo su samo srpski. Ubrzo stiže i objašnjenje: nema izravnog vlaka, mora se presjedati u Sofiji, ali se u Flexipassu računa kao jedno putovanje.
Vagoni su srednja žalost, nalazimo slobodan kupe u zadnjem vagonu i započinje truckanje. Izlazimo iz Beograda, vozimo se podno Avale, pa kroz brežuljkast krajolik Šumadije. Put nas vodi preko Mladenovca i Lapova prema Nišu. Imam isprintan vozni red, no vidim da se vlak uvelike muči s održavanjem istoga. Do Niša će nakupiti sat vremena kašnjenja. Pa dobro, kada je rađen vozni red? Zar nisu uzimali u obzir loše stanje pruga u Srbiji i to ukalkulirali? U jednom trenutku, negdje prije Lapova, stojimo na otvorenoj pruzi nekih desetak-petnaestak minuta.

U jednom trenutku, negdje prije Ćuprije, prelazimo Moravu:



A onda u kolodvoru Paraćin opet slikam grafit u koji su smiješali sve i svašta:



Vožnja na jug je poprilično monotona. U jednom su nam se času u kupeu pridružile neke dvije Engleskinje, mlađe, koje putuju do Istanbula, ali će stati u Sofiji. Mate i Nikola pričaju o glazbi, tj. Nikola se postavlja kao svojevrsni arbiter elegantiae u glazbenim pitanjima, pa tako od činjenice da U2 za par dana ima koncert u Zagrebu, dolazimo do njegovog mišljenja da je U2 pretenciozan bend, pa se to nastavlja pljuvanjem po Red Hot Chilli Peppersima, a završava sa zaključkom da je Coldplay "sranje". Sada se i Mate umiješao, pa njih dvojica raspravljaju o tome kako onaj drugi nema ukusa. Nikola tvrdi da Mate sluša komercijalnu glazbu, a Mate tvrdi da je Nikola snob i da samo izvodi kerefeke, slušajući glazbu za koju nitko nije čuo. I taj će se razgovor odvijati povremeno idućih dana.

Krajolik:





U daljini se nazire Aleksinac, mjesto poznato po rudnicima (i tragedijama u njima), te po restoranu u zagrebačkoj Bakačevoj Laughing:



I napokon stižemo u Niš. Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji. Ipak, iz vlaka se baš i ne vide te investicije, izgleda poprilično zapušteno. Nišava:



Stigli smo na kolodvor:



Ovdje se mijenja smjer, a i dalje je pruga neelektrificirana, pa trebamo čekati dok nam prikvače dizelku. Izlazim na peron, možda ima neki sendvič-bar ili ćevabdžinica u blizini. Pitam konduktera koliko stojimo. On veli "15 minuta bi trebali. Ali ako voz ode, nisam ja kriv."
Na peronu nema ničega osim kioska koji prodaje pića i grickalice. Kupujem nešto ovoj dvojici i lagano se vraćam prema vlaku.

Po povratku u kupe vidim da smo dobili nove suputnike. Naime, stigla je i jedna gospođa s unučicom od neke 4 godine. Po govoru bi se reklo da je lokalna, ima tipični niški gubitak padeža (tj. ostaju samo nominativ i akuzativ). Razgovara s obitelji koja stoji vani na peronu, veli da je u zadnji čas uletjela jer je vlak već kasnio (po voznom redu stoji sat vremena u Nišu, no u Niš je došao u vrijeme kada bi po voznom predu trebao polaziti) i da nije stigla kupiti kartu, da će to u vlaku, iako vjerojatno nema dosta novaca. Nakon što je vlak krenuo, veli da ide u Pirot i da inače uvijek putuje autobusom, no ovaj put ide vlakom jer želi unučici pokazati željeznicu, nije se dosada još nikada vozila.

Izlazimo iz Niša, skrećemo na prugu prema Dimitrovgradu:



U daljini se vide Svrljiške planine i klisura Nišave (Sićevačka klisura) koja se probija kroz njih. Onuda će i pruga i cesta za Pirot:



Sve smo bliže:



Brzina vlaka na ovom dijelu iznosi nekih 5-10 km/h. Doslovce milimo, pa se prisjećam starih priča o Ćiri, prema kojima se uz njega moglo hodati. U taj čas dolazi kondukter. Uredno pregledava naše karte. Nikola i ja stojimo na hodniku, kada iz našeg kupea dopre neka buka. Ispada da se gospođa žali jer joj kondukter želi naplatiti više za kupljenu kartu u vlaku (iako vjerujem da dobro zna da je takva praksa), pa onda napada konduktera da nije ona kriva što je vlak kasnio, da je znala mogla je kupiti kartu u Nišu, da ona želi pokazati unuci željeznicu, a on s njom kao da je kriminalka, da šta on hoće, ionako ovi sa željeznice ništa ne rade..."Samo štrajkujete, nije vam nikad dosta, a pogledaj kako voz ide, šta prugu ne popravite?" I sve tako. Na kraju se i rasplakala. Kondukter kaže da će ju u Beloj Palanci skinuti s vlaka. Ona govori da ne bi ni išla vlakom da nije radi male, da bi busom došla triput brže. E sad, neće valjda maloj ostati željeznica u lošem sjećanju. Pokušavam popraviti stvar. Velim da ću joj posuditi, fali joj nekih 200 dinara. Ona isprva odbija, veli da će sići u Beloj Palanci, pa na bus, ali naposljetku ipak prihvaća. U nekoliko navrata kaže da će me tražiti adresu da mi može poslati novce, no kad sam joj rekao da je to u Hrvatskoj cijena jednog i pol bureka, ipak je odustala.
No kad joj je kondukter naposljetku napisao kartu, opet započinje s napadom: "Ma gledaj ti ovo, poštene građane derete, evo, šta mora čovek iz Hrv'atsku (baš s tim naglaskom, op. a.) da mi novce posuđuje?" Kad joj je dao kartu veli da će ju sada poderati. Onda kondukter kaže "Samo dajte, baš bih voleo da vam uleti kontrolor u Beloj Palanci." I na koncu je kondukter otišao, ona se smirila i tako je prepucavanju bio kraj.

Sad se mogu posvetiti bilježenju Sićevačke klisure. Nišava:



Ulaz u klisuru:



Brda uokolo:







Hidroelektrana:



Blokhauz:



Kamenolom:



Pruga ide uz samu stijenu:





Uz prugu je provučena i cesta, također kroz tunele:



Još jedan pogled na klisuru:



I potom izlazimo iz nje i ulazimo u Belopalanačku kotlinu:







(i dalje se vozimo uz Nišavu)



Nikola i ja razgovaramo o usjevima uz put. Moje pitanje koja je ono biljka (radilo se o kukuruzu, i to nekakvom kržljavom i izobličenom, ništa nalik onomu na slavonskim poljima) Nikola je shvatio kao da ne znam prepoznati kukuruz, tako da mi uz put pokazuje razne biljke. U jednom mi času skreće pažnju na frajera koji stoji na prozoru preko puta susjednog kupea. U ruci drži neki svežanj spisa. Prilikom prolaska kroz jednu stanicu, ovaj iz vlaka baca otpravniku taj svežanj. Kao neka vrsta putujuće pošte, iako se očito radi o nekakvoj internoj željezničarskoj pošti, jer Nikola veli da je isto napravio i na prethodnoj stanici.

Vraćam se u kupe, razgovaram malo s onom gospođom. Pogriješio sam, nije lokalna, rodom je iz Sarajeva, ali se udala u ove krajeve. Pričamo o našim planovima putovanja, o Jugoslaviji, o životu... Unučica (koja se zove Lana) je zaspala. Približavamo se Pirotu, a baka ju pokušava uzaludno probuditi. Mala spava ko top. Kada ju i trgne iza sna, ova pogleda oko sebe, ali očito ne kuži što joj baka govori i onda opet zakunja. Naposljetku ju je na jedvite jade uspjela probuditi i pripremiti za izlazak.

Pirot u daljini:



O Piroćancima se u Srbiji zbijaju vicevi kao kod nas o Bračanima - tema je njihova škrtost. Recimo, policajac zaustavi Piroćanca: Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim! Piroćanac mu preda vozačku, a unutra je zataknuta mala plastična žličica. -Dobro, šta je ovo? -To vam je za kaficu, odgovori Piroćanac.

Do bugarske granice više ne stajemo. Potom stižemo u Dimitrovgrad, nekadašnji Caribrod, koji je uglavnom nastanjen Bugarima, a Srbiji je pripao nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s Bosilegradom i Strumicom. Današnje ime nosi po Georgiju Dimitrovu, bugarskom poslijeratnom komunističkom vođi, koji je u sukobu Tito-Staljin stao na Titovu stranu, ali je bio dovoljno blesav da ne odbije Staljinov poziv na večeru, te je onda to platio glavom - iako nikada nije sa sigurnošću potvrđeno da je otrovan.

Ulazi kontrola putovnica, Engleskinje samo rutinski pogleda, nas provjeravaju. Naravno, Bugarska je u EU, moraju se ulizivati njenim članicama, a nas tko šiša.
Kolodvor u Dimitrovgradu je poprilično skockan, ipak je to koridorska pruga. Još da srede i onaj početak kod Niša...

Naposljetku krećemo. Vozimo se uz Dimitrovgrad, a potom i uz cestu koja vodi do cestovnog graničnog prijelaza Dimitrovgrad-Kalotina. Sam prijelaz izgleda ovako:



Naravno, kamioni i naravno, turski.

Opet smo jedan sat naprijed. Zanimljivo je kako je moguće da na ovakvim državnim granicama dva sela razdvaja jedna livada i čak sat vremena. Zamišljam si kako je tu za Novu godinu. Susjedi su već naveliko pijani, a ovi drugi još čekaju.

Idući kolodvor je Dragoman. Prije ulaska u njega čekamo na signalu, a ja slikam visoravan koja se pruža odavde prema Sofiji:



Napokon nas puštaju u kolodvor, ali sad i ovdje trebamo čekati križanje. Naposljetku krećemo prema Sofiji:



Grad ispod Vitoše:



I evo nas:



Po izlasku iz vagona na sofijskom kolodvoru, dočekuje nas neki tip i pita nas trebamo li vlak za Istanbul. Trebamo. On će nam pokazati. Hm, kao da ga ne bismo i sami mogli naći. Tip izgleda kao manevrist ili neki član pomoćnog željezničkog osoblja, ima i neku iskaznicu oko vrata. Silazimo u pothodnik, imamo još 20-ak minuta do polaska vlaka, mogli bismo nešto i kupiti, no ovaj nas požuruje. Naposljetku smo se smjestili u vagon, jedan jedini koji nije kušet i na kojem piše da ide do Svilengrada. Vjerojatno na granici u Svilengradu dolazi turski vagon koji vozi do Istanbula. Mate, koji je već dvaput putovao vlakom do Istanbula, kaže da su prije turski carinici znali doslovce rastavljati vagon. Nije mi jasno, zašto bi itko švercao U Tursku? Šverca se IZ Turske.
Uglavnom, nakon što smo se smjestili u vagon, onaj tip nam kaže da mu damo novce za pivu. Velim mu da nemam leve. "Imaš evri." Nemam ni to (ja sam onaj koji diže novce po bankomatima). Na kraju ga Mate otpiljuje s "Ej, bratko, šta misliš da mi ne bi sami mogli naći vlak bez tebe?" Očito se radi o novoj inventivnoj vrsti muljaže, a znamo da Bugari općenito vole muljati i iskamčiti kojekakve novce (slučajevi konduktera koji prijete da će baciti kartu kroz prozor i slično).
Ubrzo se ponavlja slična scena u susjednom kupeu. Drugi frajer dovodi neke dvije strankinje i na isti način ih pokušava ucijeniti. Opet ga Mate tjera. Ovaj odlazi uz sočno spominjanje majke dotičnim gospođicama. Zanimljivo, u jednom času u vlak ulazi kondukter, ali ni on se ne obazire na ove lovce u mutnom.
Ove dvije se prebacuju u naš kupe, neugodno im je tamo sjediti samima, boje se da će ih još netko pokušati prevariti. Razgovaramo, ja si razmišljam jesu li ovi tipovi možda to počeli raditi kada su vidjeli da dosta turista ima problema s ćirilicom, pa su htjeli biti "od pomoći", što se onda pretvorilo u izvor možebitne zarade.
Uglavnom, ove cure putuju također u Istanbul, jedna je Deborah iz Irske, druga je Patricia iz Rio de Janeira. Krećemo iz Sofije, razgovaramo s njima. Deborah studira međunarodne odnose, a Patricia vanjsku trgovinu (jeste li primijetili da većina stranaca koje susrećete na putovanjima redovito studira nekakvu takvu papazjaniju? Ne sjećam se da sam ikad naletio na nekog zapadnjaka koji studira npr. klasičnu filologiju ili biologiju, osim ako to nije bilo u kontekstu u kojem putuju na neki stručni skup). Mate odmah upozorava Patriciju da se baš ne bi mogli slagati oko ekonomskih pitanja i globalizacije. Ali je zato našao zajednički jezik s Deborom, jer je ona na irskom referendumu glasala protiv Lisabonskog sporazuma i kaže da će i opet (očito ipak nije uspjela, kako vidimo). Mate je također euroskeptik, pa se slažu.
Patricia veli da je iz Rija, pa ju pitamo kako je tamo i je li ikad bila u favelama. Veli da nije, iako neke agencije organiziraju turističke obilaske favela, s time da se to financira novcem od trgovine drogom. Baš lijepo.

Potom ja vadim turski rječnik, pa Mate traži da ga pitam riječi, da vidi koliko je u formi prije Turske. Ide mu. Ali izgleda da smo curama malo dosadni.
Stižemo u Plovdiv, pruga dalje je neelektrificirana, pa stojimo dok ne promijene lokomotivu. Trčim van, vidjeti mogu li nešto kupiti za onih par leva koji su mi ostali od lani. Nikola izlazi za mnom, lunjamo kolodvorom prisjećajući se lanjskog boravka ovdje. Plovdiv je bio jedan od ugodnijih gradova na putu, možda i najugodniji uz Ohrid.
Najzad kupujemo neke sendviče, pa se vraćamo do vlaka. Sad bi i cure nešto, velim Debori da trkne, ima još vremena. Više se ni ne sjećam je li kupila nešto.

Krećemo, cure su se prebacile u drugi kupe, nas trojica smo solo, pa se pokušavamo ispružiti uzduž, ali klupe se ne mogu izvući. Patricia nam opet dolazi i veli da im se u susjedni kupe utrapio neki tip koji priča i neće ih pustiti na miru i da ne znaju kako ga se riješiti. Sliježemo ramenima. No opet, dvije cure same u praznom kupeu, a ovo je Bugarska. Dobro ako je frajer samo verbalno naporan. Još baš ni ne zna engleski.

Mi pak pričamo o jeziku. Krenulo je s komentarom o tome kako netko piše "zadaćnicu". Ja imam pik na to još valjda od osnovne škole, jer zadaćnica je bilježnica, a zadaća je uradak. E, ali Mate se ne slaže, jer on sad ima laissezfaireovski pristup po kojemu je sve što postoji u sustavu pravilno, a ispravljanje je preskriptivizam. Ja također nisam za preskriptivizam u smislu "ako A, onda ne B", no ako postoje stvari koje su etimološki pogrešne (npr. govoriti "orginalan") ili semantički neadekvatne (poput već spomenute "zadaćnice"), onda na to treba upozoravati. U protivnome imamo tiraniju većine - samo zato što postoje ljudi koji nešto govore na određen način, ne znači da je to odmah i legalizirano. Na kraju krajeva, postoji sasvim dobar broj ljudi koji račlaju, pa se opet zna kako se u hrvatskome izgovara glas r. Njihova nemogućnost izgovora ne daje za pravo da se preustroji fonološki sustav hrvatskoga ili da se dopuste slobodne varijante izgovora toga glasa.

U međuvremenu prolazimo i kroz drugi Dimitrovgrad toga dana, taj je u jugoistočnoj Bugarskoj. I on je dobio ime po istom Dimitrovu.
Lagano tonemo u san, ja sam se ispružio po jednoj klupi, Mate sjedi u kutu druge, a Nikola leži na ostatku druge. U jednom času moram na WC. Po povratku s njega gledam u nešto u prolazu između dvaju vagona i skoro produžujem kroz poluotvorena vrata na izlazu iz vagona. Na sreću, na vrijeme se zaustavljam i zatvaram ih, da još netko ne ispadne.
Vrativši se u kupe uviđam da se Mate izvalio na moju klupicu i da sad ja nemam više kamo leći. Srećom, upravo ulazimo u Svilengrad. Svi iz našeg vagona moraju van. Osvrćem se uokolo, tu su samo kušeti, drugih vagona nema. Kamo sada? Mate pita pratitelja kušeta, on veli da nema drugih vagona, preko granice idu samo kušeti. Mate veli da je on već dvaput išao tuda i da je uvijek postojao vagon sa sjedalima. Ne, veli ovaj, već barem deset godina ne ide. Mate pak veli da je zadnji put prije tri godine išao i postojao je. Kondukter veli da on radi samo dvije godine. Glavno da tvrdi da već deset godina ne ide. Koliko je uopće karta za kušet? 10€. Nikoli je to preskupo. Alternative nema, mogu nas izbaciti ovdje, a pitanje je postoji li ikakav vlak dalje preko granice.
U međuvremenu, policajci nam uzimaju putovnice.
Objašnjavamo to i ovim strankinjama. Nikoli je problem u novcu, Mati je problem u principu, meni i curama je problem ako vlak ode zbog ove dvojice mamlaza. Na kraju velimo da ćemo platiti, imaju jedan kupe. Penjemo se. Uto iz drugih kola dolazi drugi pratitelj. Viče da damo 10€. Nikola ga pita gdje je karta. Ovaj veli da će mu dati kartu kada mu plati. Nikola veli da mu neće platiti dok ne vidi kartu, jer želi neku potvrdu. Situacija se zaoštrava, već su prešli na "Jedi govna!" "Jedi TI govna!" Nikola se dere na tipa da tko je uopće on, nema ni uniformu...totalno je popizdio i sada više liči na Matu pred dvije godine u Gjirokastru. Ovaj nas hoće izbaciti iz vlaka, ja smirujem Nikolu, čak se i Mate smirio i dajemo mu novce. Ove jadne cure su posve zbunjene, nije im jasno čemu tolika strka.
Konačno dobivamo kupe, putovnice su nam vratili ali ostaju kod vlakopratitelja (onog prvog) i uspijevamo se svih petero ugurati unutra. Tijesno je, ali uspijevamo:



(Deborah je slikala.)

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama. Iz nekog razloga, to strahovito sablažnjuje Patriciju, kao da nikada nije vidjela muškarca u boksericama. Ne znam glumata li, ili je stvarno tako konzervativna.

Malo smo se ušuškali, no evo nas već na turskoj strani granice. Kapıkule je inače drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (ne znam koji je prvi, ali čini mi se da bi mogao biti Tijuana-San Diego). Svi van, s putovnicama, i u špalir pred zgradom carine. Potom dolazi jedan murjak i govori da državljani Njemačke, Francuske, Hrvatske...mogu izravno na šalter, ostali moraju prvo po vizu, pa tek onda na šalter za ulazak. Patricia ide s nama. Brazil je također u skupini povlaštenih. Deborah mora iskeširati 15-ak € za vizu. Očito se Turska osvećuje državljanima EU za to što ih drže u predvorju već godinama. Nijemci mogu bez vize i to samo zbog puno Turaka njemačkih državljana. Za Francuze ne znam.

U putovnicu nam lupaju okrugli žig. Turska je očito još jedna od rijetkih zemalja koja ga nije promijenila u četverokutni.
Pričamo vani s još jednim dečkom iz Beograda, i on ide u Istanbul. Potom se vraćamo u vlak, ali sada carinici dolaze pregledavati kupee. Najzad je sve to gotovo, krećemo iz Kapıkulea i možemo se naspavati do Istanbula...

egerke @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2012
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.
Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo najviše odlaze Bugari u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.
Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku: 





Sveta Petka: 



Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:



Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.
Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:



U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:



Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:



Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

Još malo parka:





Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili. 

Sofijski tramvaji:



(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

Na tom istom uglu je i Palača suda:



Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebab. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:



I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:



U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se netko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):





gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

U blizini Svetoga Georgija je i:







Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice, paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.
Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

Zbirka minerala u prizemlju: 



Ptice:



Okamina amonita:



Te u mjerilu prema čovjeku:



(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

Kostur sabljastog tigra:



Sisavci:



Mravojed: 



Tuljan:



Ris:



Rakun:



Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".
Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci. Kukci: 



Razni beskralješnjaci:



Nikola i ja gledamo paukove:

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kuda ćemo se mi kretati.

Rakovi: 



Metilji, trakavice i ina zvjerad:



Razni tropski kornjaši:



U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

Slika leptira ima bezbroj, ovdje stavljam samo jednu (mislim da se radi o nekoj vrsti koja potječe iz Afrike, ali je ima čak i kod nas, što znači da može preletjeti Mediteran):



Plan muzeja: 



I nešto o muzeju:



Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

Još malo detalja Sofije:





Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se uvijek pitam je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

Iznad fontane, jato golubova:



Još malo parka na Battenbergovu trgu:



Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?): 



Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši. Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:



Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šiše e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".
Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam termoelektranu u gradu Perniku:



Noć se spušta, primičemo se brdima koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao.
Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."
Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.
Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, mislim, izvorno naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

Mjesec iznad Osogovskih planina: 



Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom i na koncu negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.
Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.
Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.
Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

egerke @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2012
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima



Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega. 

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle bio je to dobar sandučić.

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:



Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva? Laughing



Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?



Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače. 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka: 



Eto, tako, neka kuća: 



Fontana na trgu koji to nije:



Na moje inzistiranje ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu. 
Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu. 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:









I neizbježni znakovi socijalističkog napretka: 



Pa suncokreti:





Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:



I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se u kotlini smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.
Pejzaž postaje gotovo alpski:









Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali tumbleweed:



Zatim mjesto zanimljivog naziva:



Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.
Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1435 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika. I, ruku na srce, posve nepotreban podatak. Laughing
Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.
Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.
E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i moja je psihijatrica za Sofiju rekla da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.
Upravo zato što smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!
Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju... 

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.
Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli. Meni je lakše vjerovati da bismo stigli i da je ovo zapravo karmička kazna za ono Vesnino nepotrebno otresanje na mene.
Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Ja kažem "Nije da želim kuriti, ali, da ste odmah slušali mene..." Vesna opet bjesni, da sam ja socijalni invalid, da kako tako nešto mogu reći, da ovo, da ono. Možda sam socijalni invalid, ali sam u ovom slučaju vjerojatno u pravu. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Ova se i dalje dere na mene. Ja insistiram na tome da netko mora biti odgovoran za to što smo ostali pred vratima, a što se sve moglo vrlo lagano spriječiti. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato što mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.
Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:







Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:





Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.
Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljuto na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:



(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

Zatim crkva Svete Nedjelje:



Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:



Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:



Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:



A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:



Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:





Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:



Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:



Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.
Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.
Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.
Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

Zalazak sunca nad Sofijom: 



Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.
Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.
S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.
Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.
Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.
Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli... 

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to. 

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.
Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

egerke @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Namjestio sam si mobitel na 8. U 7 čujem Vesnu da se budi i izlazi van. Ubrzo se vraća i zaziva me. Kroz polusan velim "Da?" "Moram na zahod, a ne mogu otključati vrata od hostela na donjem katu, ključ ne radi." "Probaj im pokucati", velim, zaključivši da joj ne mogu biti od prevelike pomoći, jer ne mogu napraviti ništa što ona ne može, osim toga, unutra je stalno dežurstvo na recepciji, čut će ju. I doista, nakon nekog vremena se vraća i veli da je uspjela otključati i ući u stan. 

Kasnije mi je međutim predbacivala to da sam ostao spavati. Pitam ju kako sam joj ja mogao pomoći, nemam nimalo više iskustva u obijanju brava od nje, a i prilično sam nespretan. "Pa da, ali trebao si mi doći praviti društvo dok ja otvaram."
Praviti društvo? Ona me probudi sat vremena ranije da joj pravim društvo dok pokušava otključati vrata, i onda se čudi što ja ne skačem pun elana iz kreveta? Doista ne znam koliko bi mi neka osoba morala biti draga da to napravim.

Ubrzo se budi i Nikola, spremamo se, odlazimo na doručak. Ima svega, pekmeza, čokoladnog namaza, Nescafféa, čaja. Dolje je i jedan mladić, Englez, veli da je toga jutra stigao iz Bukurešta. Kako? Vlakom? Ali kojim? Pa, išao je onim ruskim vagonima iz Bukurešta za Varnu...
Vesna razgovara s njime, priča joj o tome kako radi za neku kontejnersku kompaniju, kako putuje, živio je neko vrijeme u Njemačkoj, a životna želja mu je vidjeti medvjeda. Smijem se i velim Vesni da mu ispriča kako ju je napao medvjed pred dvije godine u šumi na Velebitu. Nije baš neki doživljaj, preživjela je pukom prisebnošću tipa koji je bio s njom u društvu, koji je počeo režati na medvjeda, nakašljavati se i proizvoditi buku koja ga je otjerala (zapravo ju, jer se radilo o medvjedici s dvoje mladih, a to je najopasniji mogući susret).
Uglavnom, taj je Englez ostavio popriličan dojam na Vesnu, sjećala ga se čitav ostatak puta. Tko zna, možda smo ih trebali spojiti i pustiti da nastave za Istanbul (Vesna je ionako stalno nagovarala da produžimo do Istanbula – tek smo po povratku doznali da je baš u to vrijeme bila frka s Kurdima koji su podmetali bombe).

Uzimamo stvari i odlazimo na kolodvor. Vlak za Plovdiv je već tamo, malo fotkam uokolo svoje željezničke slike (koje neću ovamo metati, jer ne vjerujem da vas zanimaju). Potom ulazimo u vlak. Imamo nekih 6 sati vožnje do Plovdiva. Put nas vodi na jugozapad, gdje se počinjemo uspinjati obroncima Stare planine, koji čine hrbat Bugarske. Ovdje na istoku su oni vrlo niski, pa tako lagano prolazimo od Dlgopola prema Jambolu s druge strane, u Trakijskoj nizini. Putem prolazimo uz rijeku Kamčiju:











Ovdje ima i crnogoričnih šuma:

 

A potom tonemo u nepregledna polja suncokreta u Trakijskoj nizini:

 







Stolci su mnogo udobniji, pa je nastao raspašoj: 



(Nikolina je torba ovaj put na podu)

U Bugarskoj smo često imali dojam da izvan gradova uopće nema ljudskog života, većina usputnih stanica izgleda kao gradovi duhova na Srednjem zapadu. Usporedimo, primjerice, izgled ove željezničke postaje:



Vrijeme je ovdje odavno stalo. Ali, kao i Rumunjska, i oni su u Europskoj uniji.

Onda sam zadrijemao. U snu se još sjećam Stare Zagore i nekih stanica iza nje, a onda sam se trgnuo na ulasku u Plovdiv.
Izlazimo iz vlaka, ulazimo u kolodvorsku zgradu i provjeravamo kad imamo idući dan vlak za Sofiju. Odlučujemo se za onaj u 12.10. Zatim se upućujemo prema gradu.
Pokušavam se sjetiti one lokacije za koju su mi rekli oni Francuzi u Bukureštu. Ulica Borislav. Sjećam se puta u glavi. Krećem u tom pravcu. Prelazimo glavni bulevar ispred željezničke stanice, potom skrećemo u jednu od dijagonalnih ulica. Grad je zapušten, pomalo me podsjeća čak na neke dijelove Albanije. Kad smo kasnije došli u Albaniju, skužio sam da je moje sjećanje na albansku prljavštinu u godinu dana izblijedjelo, te da je Albanija ipak prljavija od Plovdiva.
Klipšemo prema Borislavovoj ulici. Ona je jedna od poprečnih na ovu kojom sada idemo. Vesna opet veli da pitamo. Ja i opet odbijam. Dovraga, zar svaki put moramo kao zadnje budale svima pokazivati da smo stranci? Valjda se možemo snaći u stranom gradu i bez stalnog zapitkivanja. Vesna počinje bjesnjeti na mene jer se uporno oslanjam na vlastite snage, a ne na lokalno stanovništvo. Naposljetku zastajem i pitam jednu žensku. Veli da nema pojma, nikad čula. Eto ti koristi od pitanja lokalnih. Naposljetku dolazimo do ulice koja bi trebala biti Borislavova, ali tamo piše Krali Marko. Pitam još jednog tipa, on isto veli da ne zna za tu ulicu.
Mislim si, možemo prema centru, tamo možda ima neki plan grada, lakše ćemo naći. Putem do tamo, na jednoj aveniji, vidimo hotel. Hajdemo pitati koliko bi došlo. Veli ženska, za vas troje 75 leva. To je 37,5€, to je 12,5€ po osobi. Prihvatljivo. Želite li vidjeti sobu? Jašta. Penjemo se na treći kat, hotel je ukusno uređen, iako možda mrvicu prekičasto, ima čak i senzorske lampe na hodniku koje se pale kako netko prolazi... Pokazuje nam dvije sobe. Mi ulazimo u prvu, smještamo se na krevet, već smo se udomaćili. Ženska stoji zbunjeno na vratima i pita "Onda, uzimate?" "Da, da, naravno.", velimo joj, kao da je to samo po sebi razumljivo, i samo što joj ne velimo "Makni se s vrata i pusti nas na miru." Laughing
Ženska nam daje ključ i odlazi. Mi se raskomoćujemo. U sobi je opet jedan bračni i jedan solo krevet, Vesna ide na solo, Nikola i ja u bračni. No, u sobi nema struje. Pokušavam skužiti u čemu je kvaka. Iznad vrata je razvodna ploča s automatskim osiguračima. Pokušavam sve uključiti i isključiti, no struje nema. Nikola veli da misli da možda ovi na recepciji uključe kad platimo sobu. Tada ja kraj vrata skužim utor, i sine mi slična situacija iz Budimpešte, kad sam jednom vodio turiste: stavljam privjesak od ključa unutra i odjednom se pojavljuje struja. Zgodan sistem, kojim se hotel osigurava od prekomjerne potrošnje struje nemarnih gostiju koji odu iz sobe i ostave u njoj upaljeno svjetlo.
Jedino nigdje ne nalazim daljinski za klimu. A poprilično je vruće.

Tuširamo se, ja gledam rukomet na Eurosportu, OI, naši igraju protiv Francuske. Nije dobro, gubimo. Srećom, to je tek utakmica u skupini. Potom krećemo u grad. Vesna na katu ispod opazi dasku za peglanje i peglu. Razmišlja da ispegla oprano rublje iz Varne.

Na recepciji pitamo žensku možemo li platiti hotel karticom (Nikoli je stara dala Diners na korištenje). Ženska kima glavom i veli "Ne, ne, ne možete." Ispada da im ne radi aparat. Premda, koliko je meni poznato, za kartice tipa Dinersa i Mastercarda ne koristi se aparat nego samo slip. Ili je to bilo prije?
Pitamo žensku i za klimu. Daje nam daljinski, bio je kod nje.

Kasnije ću, po povratku u Hrvatsku, utvrditi da ulica Borislav u Plovdivu uopće ne postoji. Ne znam otkud (ili, bolje rečeno, otkad) Francuzima onaj plan, ali očito je ili greška, ili je davno preimenovana.

Bulevar u kojem je hotel zove se Bulevard Car Boris III Obedinitel i vodi prema centru grada. Plovdiv inače zovu gradom na sedam brežuljaka (ne znam samo zašto je baš uvijek sedam najpopularniji broj brežuljaka). No, zbog eksploatacije kamena, jedan je brežuljak nestao, pa ih sada ima samo 6. Grad su osnovali Tračani, a onda ga je osvojio Filip Makedonski, po kome je nazvan Philippoupolis. Tračani su preveli ime na svoj jezik, pa je tako nastalo ime Pulpudeva, od kojega i današnji Plovdiv. Lucijan, asirski pisac iz 2. stoljeća koji je pisao grčkim, naziva ga "najljepšim od svih gradova". Doista, Plovdiv je bio važno prometno i trgovačko središte toga dijela Balkana kroz čitavu svoju povijest. Dalje je dijelio sudbinu ostatka Bugarske: prvo Slaveni, pa Bizant, pa bugarsko osvajanje i onda Turci. Za vrijeme otomanske vlasti, Plovdiv je bio glavni centar slavenstva u Bugarskoj, neko je vrijeme, do osvajanja Sofije, bio i glavni grad Rumelije (turske provincije koja je u prošlosti mijenjala opseg, ali se u tom razdoblju odnosila na Trakiju, sjeveroistočnu Grčku i današnju europsku Tursku).
Nakon Berlinskog kongresa 1878., Plovdiv postaje glavni grad Istočne Rumelije, autonomne oblasti u sastavu Turskog carstva. Sedam godina poslije, Kneževina Bugarska anektirala je Istočnu Rumeliju (iako će ona nominalno postojati do 1908.), te je tako Plovdiv postao drugim najvećim gradom Bugarske.
Zanimljivo, u gradu je neko vrijeme živio i francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine.

Pogled na stari dio grada na brdu:





i na arheološke iskopine:



Tu je došlo vrijeme ručku. Vesna je opazila jedan restorančić s vrtom uređenim u turskom stilu, odmah na tom istom križanju s kojega su slikane dvije prethodne slike, pa smo se zavalili na terasu:







Zbog pretjerane vrućine (Plovdiv je jedan od najtoplijih gradova Bugarske) ja nisam bio osobito gladan, tako da mi je bio dovoljan japrak (sarmice u lišću vinove loze), no zato se Nikola pošteno nakrkao, naručivši i ražnjiće s miješanim povrćem koje mu je ženska donijela na ogromnoj metalnoj šipki:



Nakon ručka krenuli smo u stari grad na brdu. Putem slikam crkvu Svete Petke:



Zatim se počinjemo uspinjati u stari dio grada. Arhitektura je čisto turska, zgrade su dobro održavane, uređene, ima i nekoliko kavana, vidimo i prenoćišta u njima (vjerojatno skuplja od našeg hotela).

Plan starog grada: 



Stari grad:

 













Ako se ne varam, ovo je nekakva škola:



Dolazimo na jedan trgić u kojem je prodavaonica suvenira. Kupujem razglednicu, razgledavamo ostale suvenire. Vesna pokazuje na jednu igračku, drvenu životinju kojoj su udovi povezani iznutra koncem, a pritišćući na pločicu na dnu možete joj fingirati multiplu sklerozu - tj., svi joj se udovi opuste i ona klone. Ili pak možete, stišćući samo dio, tjerati ju da kima glavom, maše repom, itd. Veli da su takve igračke iz Češke. I doista, prodavač joj daje za pravo. Veli da je ta iz Češke, a ova druga je iz Kine - razlika se vidi i u cijeni, jer je češka duplo skuplja. Razgovaramo s prodavačem, pita nas otkud smo i kako nam se sviđa Plovdiv. Pričamo o ruti koju smo poduzeli, o sličnosti slavenskih jezika...prodavač spominje i makedonski. Dakle, Bugarin koji ne smatra da je makedonski tek njihov dijalekt. Lijepo. Velimo mu da poslije idemo i u Ohrid, veli: "A, Ohrid, to e najhubavoto mesto na cel Balkan." Ne mogu mu još dati za pravo, nisam bio, ali izgleda da bi mogao biti. Pričamo i o Plovdivu, veli da je Plovdiv siguran grad, za razliku od Varne i Sofije, gdje ima mafijaških obračuna i otmica ljudi po ulicama. Na kraju Vesna i ja kupujemo i bocu ružine rakije, spušta nam cijenu sa 6,5 leva na 5.

Na vrhu grada je arheološki kompleks Nebet tepe - ostaci starog Philippoupolisa:

 



Pogled na grad s Nebet tepea: 





S druge se strane vidi rijeka Marica na kojoj leži Plovdiv:



I ekstravagantni zatvoreni most/šoping-centar preko iste:



Šećemo se dalje prema antičkom amfiteatru. Ukopan je u brdo, gleda u pravcu juga. Taman ispod njega, kroz tunel, prolazi Bulevar Car Boris III Obedinitel. Amfiteatar je posve obnovljen, izgleda kao da je građen nedavno. Naime, obnova je završena 1984. Otkrili su ga sasvim slučajno, odronom zemlje 1970-ih.
Sjedimo u kafiću na njegovom vrhu, pijuckamo. Želim slikati amfiteatar, ali riknula mi je baterija. Neka, ima Vesna slike...:



A ispod se vidi i Bulevard Car Boris III Obedinitel, koji prolazi tunelom ispod starog grada:



Spuštamo se prema donjem gradu. Prolazimo pored crkve Bogorodice, vjernici upravo izlaze:





Zavirujemo unutra. U tijeku je blagoslov kruha. Razmišljam - sutra je Velika Gospa, zaštitnica crkve, vjerojatno povodom toga.

Silazimo u podgrađe. Ulice su lijepe, široke, pješačke, s drvoredom s obiju strana:



Šetališna ulica u donjem gradu:



Krećemo u smjeru Marice. Nikola želi sladoled. Prolazimo pored jednog štanda, tamo je red. Drugi je pak posve pust. Tu ga je strah kupiti, jer nema nikoga, što znači da sladoled očito nije dobar, a možda pobere i salmonelu.

Džamija: 



Dolazimo do pothodnika na kraju te ulice, razmišljamo da li da idemo dalje. Vesna predlaže da se vratimo prema centru. Šećemo se u drugom smjeru, naposljetku dolazimo do velikog trga s fontanom, punog stolova iz obližnjih kafića i slastičarnica. Trg nema imena, jer de facto i nije trg, samo proširenje ulica. Sjedamo i naručujemo sladoled i neko piće. Ja uzimam banana split. Dolazi nešto toliko ogromno da to nije banana split, nego banana split, solin i kaštelanska rivijera zajedno. Sve troje jedemo i još ne uspijevamo pojesti. Čak ni Nikola, čiji je želudac rupa bez dna. Ja se ponekad pitam ima li taj čovjek trakavicu ili vraški brz metabolizam.

Fontana na onom trgu koji uopće nije trg: 



Večer u centru Plovdiva: 



Odlazimo do hotela. Vesna je preumorna, ona će odmah ići spavati. Nikola i ja razmišljamo da se još malo prošećemo gradom. Stavljam mobitel i fotić na punjenje i odlazimo u noćnu šetnju. Idemo onom istom ulicom kojom smo i krenuli prema Marici, i dvije minute nakon točke s koje smo se vratili, evo nas na obali. Prolazimo kroz most, spuštamo se na drugu obalu. Ništa spektakularno. Sjedamo na zidić ispred Novotela Plovdiv i razgovaramo. Nikola i opet priča o međuljudskim odnosima u Ivaniću. Po njegovim pričama, čovjek bi pomislio da je to nekakva naseobina čudaka. Ili svako mjesto ima takve priče, samo ih nema tko ispričati. Zatim razgovaramo o obiteljima i o raznim zavrzlamama, izgubljenim rođacima, posvađanim sestrama i nasljednim bolestima. Vraćamo se prema hotelu. Zastajem kupiti vodu u cjelonoćnoj prodavaonici. Ispred mene hrpa mladih, kupuju mastiku, Coca-Colu i cigarete. Tinejdžerska opijanja su svugdje ista, mijenja se samo vrsta alkohola.
Kucamo na vrata sobe, Vesna se zaključala. Ubrzo nas pušta unutra. Spremiti nam se za počinak. Bračni krevet je preuzak, morat ćemo se skutriti...

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2012
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Giora Feidman - Azoy Tantzmen in Odessa



Ne znam više ni sâm koliko sam se puta budio i zaspivao. Na kolodvoru je, osim nas troje, spavalo i još dvoje turista i neka dva beskućnika.

Kolodvor Ruse. Beskućnici...: 



...i bekpekeri:



 

U jednom me času budi murjak. Izgleda da su tjerali one beskućnike, pa su i nas probudili - valjda se ne smije spavati na kolodvoru. Pogledam na uru, pola 6. Nikola je već budan, i veli mi da su oni ruski vagoni za Varnu otišli u pola tri - dakle, točno po voznom redu. Da smo imali rezervaciju za spavaća kola, nastavili bismo put po planu. Ovako smo osuđeni na vlak u 6,10.

Vozni red: 



Zanimljivo, Bugari kažu isto "vlak", a ne "voz".

Kolodvorska čekaonica:

 

Izlazimo na peron, vlak je već postavljen. Ulazimo unutra, izgleda bolje od prethodnih. Sjedala su tapecirana, moći će se i spavati. Upisujemo podatke u kartu: Ruse-Varna, via Kaspičan. Nikola me pita kako se to piše. K-A-S-P-I-Č-A-N. On me pita da li s mekim ili tvrdim č. Dvoumim se da li da ga ubijem na licu mjesta ili da mu dam poduku iz komparativnih sustava afrikata u slavenskim jezicima. (Bugarski nema ć.) 
Neispavan sam i nervozan zbog ovoga s Ruseom, pa pokušavam zaspati. U vlak ulazi hrpa djece, izviđača, koji idu na logorovanje. Tonem u san. U jednom času primjećujem da smo krenuli.
Nakon nekog vremena se prenem i gledam jutarnji pejzaž Bugarske. Za razliku od rumunjske ravnice, ovdje je krajolik brežuljkast:

















Nikola spava, Vesna i ja gledamo van. Vesni se krajolik jako sviđa, mnogo joj je ljepši od Rumunjske. Kako se približavamo moru pojavljuju se i brda, a Vesna odmah uključuje svoj alpinistički način razmišljanja i procjenjuje težinu pojedinih stijena:

 











Naposljetku dolazimo do prostranog jezera, koje je u biti duboko uvučen morski zaljev. Uz njega su poredani lučki uređaji, i to je znak da je Varna blizu:







Osjećate nostalgiju prema danima kad su fotići imali samo 36 slika, jel? Laughing

Varnanska luka i most:



Dizalice, tankeri, uobičajene vizure lučkih gradova. Napokon stižemo i na varnanski kolodvor:











Na kolodvoru je turistički ured. Pokušat ćemo odmah naći smještaj. Na neki način mi i nije žao, jer je Vesna htjela vidjeti Varnu, možda se i okupati (iako su svi rekli da je Crno more prljavo), pa onda možda ovo i nije toliki gubitak. Ulazim u ured, pitam curu koja tamo radi ima li hostela u blizini. Ona naziva dva hostela, veli da nema mjesta. Ali, ima još jedan s kojim oni nemaju praksu redovnog poslovanja, ali sad će ih nazvati. Naziva ih i vele joj da imaju tri mjesta. Super. Hostel je čak blizu kolodvora, samo tri ulice od tamo. Krećemo na naznačenu adresu. Ispred zgrade nas dočekuje druga djevojka, po fizionomiji očito Bugarka, ali uporno forsira engleski, premda se ja njoj obraćam na bugarskom. Uvodi nas u kuću, koja izgleda posve oronulo. Kroz ruševno stubište penjemo se na drugi kat. Stan u kojem je smješten hostel izgleda kao da je izvađen iz neke druge zgrade. Solidno je uređen, čist, djevojka nam pokazuje sobu, četverokrevetnu, kaže nam da si možemo uzeti kave, čaja, pive i soka iz frižidera... Imaju čak i vešmašinu, Vesna razmišlja da operemo ono što nam se dotad zamazalo. Međutim, u jednom času cura razgovara s nekim na telefon, očito šefom. Ispada da je došlo do komplikacija. Soba u koju su nas smjestili (za 12€) već je rezervirana za nekih četvero turista. Imaju još jednu sobu, ali ta je na tavanu i košta 10€, trokrevetna je. Meni je svejedno, kažem da ćemo ići pogledati. Pitam Vesnu, hoće li ona ustrajati na sobi u kojoj smo trenutno. Ona kima Nikoli i meni da odemo pogledati tu drugu sobu. Penjemo se na tavan trošnim stubištem. Tavanski hodnik pun je stare krame, jedva se probijamo do vrata u njegovom dnu. Soba izgleda uredno, iako nema uređenu kupaonicu. Na tom mjestu je prazna prostorija. Razmišljamo ima li štakora. U sobi ne, možda pod lamperijom. U sobi je lamperija na mjestu, u kupaonici je na jednom mjestu rupa. Hm. Nikola i ja se gledamo, uzimamo sobu, jeftinija je, a i manje je komplikacija. Dolazimo dolje to reći Vesni, odnosimo svi stvari gore. Vesna se zgraža nad sobom, misli da smo možda ipak trebali ostati dolje. Nije da ju nisam upitno pogledao kad se odlučivalo o tome hoćemo li pristati na premještaj...
U sobi je jedan bračni krevet:



i jedan posebno, između pregradnoga zida prema kupaonici i zida prema stubištu (koji smo nazvali "kripta"):



Vesna uzima "kriptu", Nikola i ja se smještamo na bračni krevet.

Pogled na tavan ispred sobe:





Dok smo mi premještali stvari, iz jednog pokrajnjeg hodničića izašla je jedna djevojka, zaogrnuta samo ručnikom, i prošetala se do kupaonice koja se nalazi na sredini hodnika. Očito je da studenti iznajmljuju takve izbe. 

Odlazimo se istuširati u donji stan, Vesna meće rublje na pranje. Pita šefa (koji se u međuvremenu pojavio) ima li nekakav štrik za osušiti rublje. Šef joj veli da mašina ima ugrađenu i sušilicu. Iz nekog razloga, Vesna to doživljava kao veliku blamažu, jer je ispala blesava pred šefom hostela. E, sad zna kako je meni kad očekuje da okolo ispitujem lokalce kamo treba ići.

Vraćamo se u sobu, spremni smo za izlazak u grad. Primijetili smo da prozorski okvir nije skroz uz rub otvora, nego da je između još rupa, i sad se Vesna boji da će nam se uvući nekakve živine. Veli mi da daščicom koja stoji pored prozora pokušam začepiti tu rupu. Ja prvo ne uspijevam skužiti što misli, vrtim dasku amo-tamo, na kraju shvaćam da želi da ju samo prislonim uz otvor. U sobu nam je uletio i neki leptir, kojeg Nikola pod svaku cijenu želi spasiti, iako Vesna veli da je na umoru i da bi bilo bolje da ga pustimo da rikne, pa ga onda ona može odnijeti doma, za entomološku zbirku u Varaždinu. Međutim Nikola ne odustaje, i na kraju uspijeva izbaciti leptira kroz prozor, iako Vesna i dalje tvrdi da će za pola sata krepati.
Soba ima klima uređaj koji bijesno hladi. Odlučujemo ga ostaviti upaljenog da nas soba navečer dočeka svježa. Pokušavamo skužiti kako radi šalter za svjetlo. Vesna i Nikola pokušavaju ali svjetlo očito ima neku svoju logiku. Ugasi se otprve, pali se od druge. Traže da se odem žaliti dolje. Ja uzimam šalter i gledam. Prokljuvio sam sistem. Doista: gasi se otprve, pali se od druge. I tako redovito. Zapravo, šalter sasvim normalno radi, samo što je ovo dvoje zbunio sistem. Ne trebamo ništa pitati na recepciji.
Vesna zaključuje da ipak ne bi ona htjela spavati u kripti jer se boji da će joj nešto skočiti na glavu. Nikola se odlučuje prebaciti tamo, a Vesna i ja spavamo u bračnom.

Naposljetku krećemo u grad. Prvo idemo do kolodvora, provjeriti kad nam sutra ide vlak za Plovdiv. Putem do tamo, slikam uklopljenost stare turske arhitekture u moderne građevine:



Pogled prema kolodvoru:



Varna je stari grad, i oduvijek je imala važan položaj kao luka. Osnovali su ju još Tračani, kasnije je bila grčka kolonija Odessos, a s dolaskom Bugara u 7. stoljeću čini se da je bila prva prijestolnica nove države. U kasnom srednjem vijeku bila je glavno sjedište trgovine na Crnom moru, a ovdje su svoje ispostave imali Venecija, Genova i Dubrovnik. 1389. osvojili su ju Turci, a 1444. kod Varne je vođena jedna od posljednjih bitaka Križarskih ratova, gdje su Turci porazili kršćane koje je predvodio poljski kralj Ladislav III. Taj je poraz omogućio i pad Carigrada 9 godina kasnije.
Za vrijeme Krimskog rata, Varna je bila sjedište engleskog i francuskog zapovjedništva, a mnogi su vojnici pomrli od kolere. Prva željeznička pruga u Bugarskoj povezala je Varnu i Ruse (to je ona kojom smo se mi vozili), a neko vrijeme kroz Varnu je prolazio i Orijent ekspres. Nakon oslobođenja Bugarske 1878. pomalo gubi svoj kozmopolitski štih, i danas su većina stanovništva Bugari, iako su gagauska, armenska i sefardska manjina još dugi niz godina živjele u gradu.
Nadimak grada je "Morska prijestolnica", a bugarski parlament redovito ljeti zasjeda u Varni. Treći je najveći grad Bugarske, a nakon što je država konačno stala na kraj organiziranim bandama proglašena je najugodnijim gradom za život u Bugarskoj.

Slika iz centra Varne:



Prvo smo sjeli nešto pojesti. Hrana je u Bugarskoj poprilično jeftina i ukusna. Uz taj brunch uzeo sam i svoju prvu bugarsku pivu, Kamenitzu. Marko je rekao da nije probao nijednu bugarsku, dakle, što god da ulovim dobro je. Kamenitza je bila sasvim solidna. Vesna i ja smo svoju hranu dobili ubrzo, no ovaj je put bio Nikolin red za čekanje. Dobio je hranu tek kad smo nas dvoje već pojeli svoje.

S obzirom da je Varna, osim što je najveća bugarska luka, ujedno i kupališni grad (iako su najpoznatija kupališta izvan grada, npr. Zlatni Pjasci), poželjeli smo vidjeti i more. Crno je more u geološkom smislu recentno postalo more, praktički je još uvijek jezero, i njegova je voda daleko manje slana od vode npr. Jadrana. Isto tako, ispod određene dubine u njemu nema živog svijeta, s obzirom da nema dovoljno kisika. Zbog spore izmjene vode izloženo je velikoj opasnosti od zagađenja, a s obzirom na gust tankerski promet, kao i velike rijeke koje se u njega ulijevaju (Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don), ta je zagađenost u porastu. Zbog specifičnog sastava vode olupine brodova u njemu trunu vrlo sporo (slično kao i u Baltiku). 

U svakom slučaju, more nije baš za bućnuti se, no oni koji ne znaju bolje uživaju u Varni. Npr. za vrijeme Hladnog rata bugarska je obala bila rivijera čitavog istočnog bloka.
S obzirom da je izvorni sastav obale uglavnom prapor, pijesak je nasipan, te je tako stvorena impresivna plaža:





More nije osobito spektakularno:

 



Iza plaže nalaze se lounge barovi, u kojima možete pijuckati, čak sjediti u bazenčiću i gledati u more. Međutim, ne možete pobjeći od činjenice da je luka odmah iza ugla:



Odustali smo od ideje kupanja (točnije, Vesna je odustala, ja nisam ni imao namjeru, a Nikola je, reda radi, umočio nogu u Crno more) i popeli se u park koji se nalazi iznad plaže. Taj je park poznat pod nazivom Morski vrt i proteže se duž čitave obale u gradu. U njemu se nalazi i zoološki vrt, prirodoslovni muzej, Delfinarij, igrališta, šetališta...
Vesni je palo na pamet da si kupi nove natikače, koje ju neće žuljati. Kod prve ženske na štandu nije bilo njenog broja, što je ženska naznačila s "Njama!" i klimanjem glavom. Iako smo bili spremni na to, još je uvijek bilo čudno susresti se s tim, za nas obrnutim sistemom kefalne signalizacije.
Na drugom štandu ih je napokon našla, taman njenu veličinu, udobne, sjajne. I jeftine. Ne pamtim više točnu cijenu, ali mislim da je bilo nekih 7 leva, ili čak i manje.

U parku, prvo razgledamo izložbu zračnih vizura Bugarske, koju je napravio neki njihov poznati fotograf. Malo dalje, zanimljivo obrađeno drvo:



Švrljamo uokolo, te naposljetku sjedamo na terasu jedne pizzerije odakle se pruža lijep pogled kroz drveće na obalu. Naručujem si mojito i zavaljujem se pijuckajući koktel i gledajući more. Opet mi se spava. Nikola si je uzeo Bloody Mary, da ga razbistri, Vesna Nescaffé Frappé. Ipak, umor nas ne napušta, pa se prebacujemo na jednu klupicu na promenadi, odakle ja opet slikam pogled:



Vesna slika drveće, granje, ogradu i dijelove klupe. Potom njih dvoje zadrijemaju.

Nakon nekog se vremena dižemo i odlazimo dalje kroz Morski vrt prema Delfinariju. Vesna želi vidjeti to ili Prirodoslovni muzej. Prolazimo alejom uz koju su poredani kipovi važnih ličnosti iz bugarske povijesti:







Vesna se divi naočitosti Vasila Levskog, bugarskog revolucionara iz 19. stoljeća. Sudeći po slikama iz Wikipedije, ili je kipar poprilično pretjerao, ili Vesna baš nema ukusa. Laughing

Na kraju aleje je kip dvaju boraca za slobodu. Oslanjaju se leđima jedan o drugoga, no ja vidim nešto posve drugo i ne baš pristojno. Vesna pokušava slikati nešto što bi možda mogla biti svraka, ali izgleda da ipak nije. Birdwatcherica. Čitavo se vrijeme čudi crnomorskim galebovima, koji su drugačiji od naših klaukavaca.

Park se spušta prema moru:



Idemo dalje donjim putem. Tu bi negdje trebao biti i Delfinarij. Vidimo i putokaz za prirodoslovni muzej, ali zgrade nema. Tražimo Delfinarij, nije tamo. Izlazimo iz Morskog vrta. Zaključujem da ne može biti tako daleko. Vraćamo se natrag. Kontempliramo ulazak u zoološki vrt, na kraju ipak odustajemo. Odlučujemo da ćemo to ipak nadoknaditi u Sofiji, jer se tamo nalazi najveći prirodoslovni muzej na Balkanu. OK, to znači, ako to idemo pogledati onda ipak spavamo u Sofiji, a naš jedan dan zakašnjenja pokušat ćemo dohvatiti negdje drugdje. Vjerojatno u Skopju.
Gledam na plan. Izgleda da je Delfinarij ipak tamo kamo smo se zaputili i gdje smo zaključili da je "predaleko". Ali sad se više nikomu ne da dotamo. Spuštamo se prema moru uz rječicu neobična mirisa, za koju zaključujemo da je kanalizacija:



Sustav za pročišćavanje:



Dolje, na ušću, ljudi se mirno kupaju, iako to više nije službena plaža:

 

Razmišljam da to možda ipak nije neka ljekovita voda, a da čudan miris potječe od sumpora ili tako nekakvih spojeva (nekoliko desetaka metara dalje stvarno se i nalazi sumporni izvor), ali Vesna i Nikola vele da se voda čudno pjeni, i da je upravo to dokaz da se radi o kanalizaciji.

Vraćamo se natrag prema luci i plaži:



Na horizontu se pojavljuju tankeri:



Opet smo gladni. Sjedamo u jedan od obalnih restorana. Uzimam ovaj puta Zagorku, drugu bugarsku pivu. Ta je gorča i lošija od Kamenitze. Jedući gledamo ventilator na stropu, koji se opasno ljulja i samo prijeti da će se u jednom času otkvačiti i isfaširati nekog od gostiju. Vesna odlazi u zahod, vraća se sa smiješkom i veli "Imamo pobjednika!" Objašnjava da je zahod čučavac bez vode. Začudo, restoran izgleda prilično fino...

Luka: 



More:



Poslije obroka odlazimo se prošetati po lukobranu. Vidimo hrpu ljudi koja zuri u nešto u vodi. Prilazimo, i shvaćamo da se uz lukobran nalazi čitavo jato meduza, ogromnih:



Neka djevojčica se kupa uz njih, pažljivo naravno, ali definitivno nije baš mjesto za kupati se. Niti izgleda čisto. Odlazimo do vrha lukobrana, tamo je razapet konop ispod kojega su očito povješane udice, jer na konopu čuči jato vranaca koji čekaju svoj plijen:





Ovo dvoje birdwatchera se još više približava vrancima, prešavši s lukobrana na hrpu betonskih čunjeva (ili šta to već jest) koji su nabacani s vanjske strane lukobrana kako bi ga stabilizirali. Mene ptice ne zanimaju toliko, pa slikam uokolo. Pogled na grad, plažu i luku:



Katastrofalno stanje lukobrana:



Pogled uz obalu prema sjeveru i Zlatnim Pjascima:



Bliži se večer. Odlazimo do hostela, malo se odmoriti prije večernjeg izlaska. Usput slikamo tanker koji lebdi nad Crnim morem: 



(barem golom oku izgleda kao da lebdi, fotić zezne stvar)

Prilikom povratka u hostel, Nikola nabavlja leve (Vesna ih je isto dignula još u Ruseu), tako da mu više ne moramo posuđivati. Slikam kuću u kojoj je hostel:



U zajedničkoj prostoriji hostela gleda se televizija, frajer me podsjeća da si mogu uzeti pivu. Mislim si, možda mogu maznuti koju limenku za Marka, ali vraga - sve su Q-packovi. Nikola provjerava mejl i adrese ljudi kojima misli slati razglednice, ja također provjeravam mejl, Fejsbuk, odgovaram na jednu poruku. Vesna provjerava vrste ptica koje je danas vidjela. Rublje je oprano i osušeno, možemo ga pokupiti. Presvlačimo se i izlazimo u večernji izlazak gradom. Centar grada smješten je na brdu iznad plaže, i izuzetno je ugodan. Masa ljudi na ulici, svi se šeću, brbljaju...ugodna vreva ljetnog velegrada spojena s opuštenošću primorskog mjesta. Na glavnom trgu slikam kazalište:



Glavni trg:







Potom se šećemo dalje. Nailazimo na crkvu Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca:



Portal:





Tako opet dolazimo do promenade i početka Morskog vrta. Ponovno razgledamo onu izložbu fotografija Bugarske iz zraka. Pored nas, nekolicina ljudi postavlja teleskop i usmjeruje ga prema Jupiteru. Topla je ljetna noć, a grad je odjednom jako ugodan, izgubio je svu onu grubost luke i umjetno izgrađene plaže. Kao i Rijeka, Varna je grad na moru koji od toga mora i živi, ali najljepši dio toga grada nema veze s morem.

Početak spusta iz grada prema plaži (vidite panoe s onom izložbom fotografija): 



Za 180 stupnjeva:



Parkić uz taj spust:



Fotografija, mislim, Pirinskih planina:



Pogled na dio izložbe:



Alpinistica traži nove izazove:



Uzbrdo:



Fotografija solane iz zraka:



Sigurno se pitate što je ovo:



E, pa to vam je:



(I onda ona ide fotkati objašnjenje na engleskom, a pored toga joj je bugarski.)

Vraćamo se prema središnjem trgu, željeli bismo sjesti u slastičarnicu, ali svugdje su pred zatvaranjem. Pred crkvom sv. Nikole neka djevojčica bez oka svira violinu. Vesna joj daje novce, razmišlja hoće li joj možda to otac zapiti ili će joj stvarno ostati ta lova koju zaradi.
Dolazimo do katedrale Uzašašća Bogorodičina:







Vesna me moli da ju slikam njenim fotićem, slike svaki put ispadaju mutno. Očito mi ruke drhte.

Naposljetku nalazimo neki kafić koji radi. Tu je možda red da ispričam priču o Nikoli i salepu.
Salep je piće koje se radi od brašna kaćuna (jedne vrste orhideje), koje se miješa s mlijekom (može i vodom) i onda se dodaje još i cimet za aromu. Otprilike izgleda kao griz na mlijeku. To je piće navodno bilo vrlo popularno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji prije porasta popularnosti kave i čaja. U Turskoj se salep rabi i za proizvodnju posebne vrste sladoleda (koju oni zovu dondurma), koji zbog toga ima daleko veću viskoznost, te se često mora žvakati.
Uglavnom, ja sam za salep čuo još davno, u knjizi Otključani globus Pere Zlatara, ali pojma nisam imao što je to. Onda sam lani u Tirani posve slučajno naletio na salep, naručio ga, i dobio piće koje mi se sviđalo. Ove sam zime, kad sam s Nikolom i Vesnom bio u Sarajevu, također naletio na jednu kavanu u kojoj su ga imali, te se tada i Nikola zainteresirao. Napenalio se na to da ga kuša ovog ljeta, tako da je već od Rumunjske pitao u kojekakvim kafićima imaju li salep. Međutim, uglavnom je dobivao zbunjene poglede, barem do Makedonije. Tako je bilo i u ovom kafiću u Varni. Na kraju smo pili opet nekakve koktele.

Već je poprilično kasno, a s obzirom da se prethodne noći baš i nismo naspavali, upućujemo se doma. Kako u našem stubištu ne radi svjetlo, Vesna izvlači svoju speleološku lampu koja se sveže oko glave, a radi na LED-diode.
U sobi je sve u redu, klima je fino rashladila. Vesna zaključuje da će ona ipak spavati u kripti, da nije toliko strašno. Opet prebacujemo Nikolu u bračni krevet. Odlazimo obaviti higijenu, Nikola opet ide na internet. Vraćam se u sobu, Vesna sjedi na svom krevetu i zuri pred sebe. Kaže mi "Sad je nekaj protrčalo tu iznad."
Uglavnom, ona ipak ne bi u kripti. Ponovno ju prebacujemo u bračni krevet. Treći put. Naposljetku se svi smještamo u krevete, zatvaramo vrata od "kupaone" da nam nešto ne dotrči po noći (tamo smo ostavili samo ruksake, valjda nam se neće ništa uvući unutra). Ipak, klima je preglasna i previše puše. Smrznut ćemo se. Pokušavamo skužiti kako ju smanjiti. Nikola pokušava, ne uspijeva. Na kraju meni polazi za rukom. Ušuškali smo se i još malo razgovaramo. Vesna priča o svojoj baki partizanki. Potom razgovaramo o izborima. Vesna odbija reći za koga je glasala, jer je to "osobna stvar". Ne znam zbog čega se libi to reći. Općenito, ponekad ima čudne ispade malograđanštine. Nikola i ja slobodno govorimo za koga smo glasali, komentiramo Čačićev preporod Varaždinske županije i Čehokove zahvate u samom gradu.

Naposljetku san.

egerke @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

egerke @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.